Dana 30. januara 2018. g. Evropski sud za ljudska prava doneo je odluku kojom je odbacio tužbu srpskog preduzeća „Mladost Turist” a.d. protiv Republike Hrvatske, smatrajući da je ta tužba očigledno neosnovana.

Preduzeće “Mladost Turist” tvrdilo da je za vreme bivše Jugoslavije bilo vlasnik nekretnina na obali Jadrana, u mestu Tisno. Te nekretnine je, po navodim tužbe, Republika Hrvatska eksproprirala nakon početka rata u Hrvatskoj. Preduzeće “Mladost Turist” tvrdilo je da je Republika Hrvatska 2004. ratifikovala Ugovor o pitanjima sukcesije, kojim se obavezala da će vratiti oduzetu imovinu vlasnicima. Međutim, ona to nikada nije učinila. Zbog toga je podnosilac smatrao da joj je povređeno pravo na mirno uživanje prava vlasništva, štićeno Konvencijom.

Evropski sud je, međutim, prihvatio pravno tumačenje hrvatskih sudova da sam Ugovor o pitanjima sukcesije (tačnije, njegov Anex G), ne daje pojedinim fizičkim i pravnim licima pravnu osnovu za povrat njihove predratne imovine, već da će takav povrat eventualno biti moguć tek kada bude sklopljen dodatni bilateralni ugovor između Republike Hrvatske i Republike Srbije, kojim bi se konkretizovale odredbe Anex-a G.

Stoga je Evropski sud utvrdio da je predstavka “Mladost Turista” očigledno neosnovana.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

ODLUKA

Zahtjev br. 73035/14

MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske

Europski sud za ljudska prava (Prvii odjel), zasjedajući 30. siječnja 2018. godine u Vijeću u sastavu:

Linos-Alexandre Sicilianos, Predsjednik,
Aleš Pejchal,
Krzysztof Wojtyczek,
Ksenija Turković,
Pauliine Koskelo,
Tim Eicke
Jovan Ilievski, suci,
i Abel Campos, tajnik Odjela,

uzimajući u obzir gore navedeni zahtjev podnesen 13. studenoga 2014. godine, s obzirom na očitovanje koje je dostavila tužena Vlada i odgovor na očitovanje koje je dostavilo društvo podnositelj, nakon vijećanja odlučuje kako slijedi:

ČINJENICE

Podnositelj zahtjeva, Mladost Turist a.d. (dalje u tekstu: društvo podnositelj), je trgovačko (dioničko) društvo osnovano prema srpskom pravu, sa sjedištem u Beogradu. Pred Sudom ga je zastupala gđa R. Andrić, odvjetnica iz Beograda.
Hrvatsku Vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik. Vlada Srbije obaviještena je o svojem pravu da se umiješa u postupak (članak 36. stavak 1. Konvencije i pravilo 44. stavak 1. točka (a) Poslovnika Suda), ali nije iskoristila to pravo.

A. Okolnosti predmeta

3. Činjenično stanje predmeta, kako su ga iznijele stranke, može se sažeti kako slijedi.

1. Pozadina predmeta

Pravni sustav bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) razlikovao je dvije vrste vlasništva: privatno vlasništvo i društveno vlasništvo. Dok su vlasnici imovine u privatnom vlasništvu bili privatni pojedinci (fizičke osobe) i neke privatne pravne osobe koje su se nazivale „građanske pravne osobe”, kao što su zaklade, udruge i vjerske zajednice, vlasnik imovine u društvenom vlasništvu nije bio definiran. Unatoč tome, savezna država, njezine sastavne republike, općine kao jedinice lokalne vlasti i razne druge pravne osobe koje su se nazivale „društvene pravne osobe”, a među kojima su najvažnija bila poduzeća koja su se u to vrijeme nazivala „organizacije udruženog rada”, a kasnije „društvena poduzeća” su tijekom socijalističkog razdoblja dobila određena kvazi-vlasnička prava na stvarima u društvenom vlasništvu, kao što je pravo korištenja, pravo upravljanja ili pravo raspolaganja.
Društvo podnositelj osnovano je 1978. godine u Beogradu kao „organizacija udruženog rada”. Dana 30. travnja 1991. godine, prema srpskom pravu, pretvorilo se u trgovačko (dioničko) društvo čiji su svi dioničari bili privatni pojedinci.
Društvo podnositelj tvrdilo je da je tijekom socijalističkog razdoblja imalo kvazi-vlasničko pravo nad jedanaest zemljišnih čestica u društvenom vlasništvu koje su se nalazile u Tisnom (Hrvatska), odnosno pravo korištenja tog zemljišta. U to se vrijeme na predmetnim zemljišnim česticama nalazilo odmaralište za djecu i mlade „Beograd” kojim je upravljalo društvo podnositelj.
Dana 8. listopada 1991. godine Hrvatska je proglasila neovisnost i prekinula sve veze sa Socijalističkom Federativnom Republikom Jugoslavijom (dalje u tekstu: SFRJ).
Vlada Republike Hrvatske brojnim je uredbama donesenim u razdoblju od 17. srpnja do 1. listopada 1991. godine zabranila poduzećima ili drugim pravnim osobama sa sjedištem u drugim republikama bivše SFRJ da obavljaju ikakve transakcije koje uključuju imovinu (uključujući i nepokretnu imovinu) koja se nalazi u Hrvatskoj.
Uredbom Vlade Republike Hrvatske od 26. lipnja 1992. godine, koja je stupila na snagu istog dana, sva takva imovina pravnih osoba sa sjedištima u Srbiji ili Crnoj Gori prenesena je na državu (vidi odlomak 23. u nastavku).
Pozivajući se na naknadne zakone koji su stupili na snagu 19. travnja 1994. godine (vidi odlomak 24. u nastavku), Općinski sud u Šibeniku je 8. lipnja 1994. godine upisao u zemljišne knjige državu kao vlasnika zemljišta o kojem je riječ.
Stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima 1. siječnja 1997. godine, vlasnici postojećih kvazi-vlasničkih prava nad imovinom u društvenom vlasništvu (pravo upravljanja, pravo korištenja i pravo raspolaganja) ex lege su postali njezini vlasnici (vidi odlomak 25. u nastavku). To se nije primjenjivalo na prava koja su prestala prije tog datuma, prvenstveno na temelju ranijih zakonodavnih akata kojima je društveno vlasništvo na određenim vrstama imovine (poput stanova, poljoprivrednog zemljišta i sportskih objekata) pretvoreno u privatno vlasništvo.
Darovnim ugovorom od 18. travnja 2001. godine država je prenijela vlasništvo nad dotičnim zemljištem na osnovnu školu V.K. (dalje u tekstu: osnovna škola). Na temelju tog ugovora, Općinski sud u Šibeniku je 31. svibnja 2002. godine upisao školu kao vlasnika zemljišta.
Ugovor o pitanjima sukcesije između država sljednica SFRJ (dalje u tekstu: Ugovor o pitanjima sukcesije) stupio je na snagu 2. lipnja 2004. godine (vidi odlomak 26. u nastavku i, za više detalja, predmet Ališić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Republike Makedonije [VV], br. 60642/08, odlomci 61.-67., ECHR 2014). Aneks G Ugovora odnosi se na privatnu imovinu i stečena prava. Članak 2. stavak 1. Aneksa G propisuje da države sljednice priznaju, štite i vraćaju prava na nepokretnu imovinu koja se nalazi na njihovom teritoriju na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imale pravo 31. prosinca 1990. godine, te da će svatko tko ne može ostvariti takva prava imati pravo na naknadu. Također propisuje da će se bilo kakav navodni prijenos prava na nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. prosinca 1990. smatrati ništavim (vidi odlomak 27. u nastavku).
Nakon zahtjeva nadležnih tijela za geodetsko mjerenje od 21. studenoga 2005. godine, Općinski sud u Šibeniku, odlukom od 22. veljače 2007. godine, spojio je jedanaest zemljišnih čestica o kojima je riječ kako bi tvorile jednu katastarsku česticu i unio je izmjenu u zemljišne knjige.

2. Postupak u ovome predmetu

Društvo podnositelj je 2007. godine podnijelo tužbu protiv države i osnovne škole (vidi odlomak 12. gore) Općinskom sudu u Šibeniku, tražeći povrat predmetnog zemljišta. Posebice, budući da su sva postojeća prava korištenja bila ukinuta i pretvorena u prava vlasništva (vidi odlomak 11. gore i odlomak 25. u nastavku), društvo podnositelj tražilo je da ga se proglasi vlasnikom zemljišta. Podredno, društvo je potraživalo naknadu od 4.000.000 eura (EUR). Pozvalo se na članak 2. stavak 1. Aneksa G Ugovora o sukcesiji (vidi odlomak 12. gore i odlomke 26.-27. u nastavku).
Presudom od 30. rujna 2009. godine Općinski sud odbio je tužbu društva podnositelja zahtjeva. Utvrdio je da je tijekom socijalističkog razdoblja društvo podnositelj imalo pravo korištenja samo u odnosu na jednu od jedanaest zemljišnih čestica na kojima se u to vrijeme nalazilo odmaralište za djecu i mlade „Beograd” (vidi odlomak 6. gore). Tijekom socijalističkog razdoblja pravo korištenja u odnosu na preostale zemljišne čestice pripalo je Općini Beograd (devet zemljišnih čestica) i Savezu izviđača Beograd (jedna zemljišna čestica). Kada je društvo pokrenulo parnični postupak 2007. godine to zemljište više nije postojalo jer je spojeno s preostalih deset zemljišnih čestica kako bi se formirala jedna katastarska čestica (vidi odlomak 14. gore). To je značilo da se tužbeni zahtjev društva podnositelja morao odbiti jer je podnesen u odnosu na nepostojeću nekretninu.
Društvo podnositelj podnijelo je žalbu, tvrdeći da su mu tijekom socijalističkog razdoblja Općina Beograd i Savez izviđača Beograd prenijeli pravo korištenja u odnosu na deset zemljišnih čestica. Društvo podnositelj pružilo je neke pisane dokaze u tom pravcu. U svakom slučaju, bilo je očigledno da je društvo podnositelj upravljalo i koristilo odmaralište više od deset godina u razdoblju prije 1990. godine i time, prema zakonu koji je bio na snazi u to vrijeme, steklo pravo korištenja u odnosu na ta deset zemljišnih čestica na temelju zakona. Što se tiče preostalih zemljišnih čestica za koje je Općinski sud potvrdio da je imalo pravo korištenja, društvo podnositelj tvrdilo je da njegov tužbeni zahtjev nije trebao biti odbijen samo zato što je ta zemljišna čestica bila spojena s preostalih deset kako bi se formirala jedna zemljišna čestica.
Županijski sud u Šibeniku je 28. veljače 2011. godine odbio žalbu društva podnositelja zahtjeva i potvrdio prvostupanjsku presudu. Utvrdio je da društvo podnositelj nije dalo dovoljno dokaza za pobijanje utvrđenja Općinskog suda da društvo nije imalo pravo korištenja u odnosu na deset zemljišnih čestica. Međutim, Županijski se sud složio s tvrdnjom društva podnositelja da njegov tužbeni zahtjev u vezi s preostalim zemljišnim česticama nije trebao biti odbijen iz razloga koje je naveo Općinski sud. Unatoč tome, tužbeni zahtjev društva podnositelja morao je biti odbijen jer je država postala zakonski vlasnik te zemljišne čestice na temelju uredbe od 26. lipnja 1992. godine i zakona od 19. travnja 1994. godine (vidi odlomke 9.-10. gore i 21.-22. u nastavku). Time je prestalo pravo korištenja društva podnositelja i stoga se nije moglo pretvoriti u pravo vlasništva na temelju prijelaznih odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. godine, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. godine (vidi odlomke 11. gore i 25. u nastavku). Naposljetku, društvo podnositelj nije se moglo pozvati na Aneks G Ugovora o sukcesiji, jer taj ugovor nije bio izravno primjenjiv.
Presudom od 16. siječnja 2013. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je naknadnu reviziju koju je podnijelo društvo podnositelj. Mjerodavni dio te presude glasi kako slijedi:

„Prema odredbi članka 362. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima smatra se da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu [pravna osoba] koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom.

Ova zakonska presumpcija međutim nema djelovanje u korist tužitelja.

Njegovo pravo korištenja ... nije se moglo pretvoriti u pravo vlasništva stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (1. siječnja 1997.), jer je pravo korištenja tužitelj izgubio prije toga već na osnovi članka 3. stavka 1. [Vladine] Uredbe [od 26. lipnja 1992.].…

Na osnovi rečenog pravo korištenja ... prestalo je i pretvoreno je u pravo vlasništva u korist prvotužiteljice [tj. države] prije stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

Konačno, u pogledu primjene Aneksa G ugovora o pitanjima sukcesije na koje se poziva tužitelj, te odredbe ne daju tužitelju pravo tražiti od [prvog] tuženika da se utvrdi njegovo [tj. tužiteljevo] pravo vlasništva, ... brisanje upisa prava vlasništva [drugog] tuženika, kao i [postaviti] daljnje obveznopravne zahtjeve [tj. tražiti naknadu].…

Pravo vlasništva tužitelj nije stekao na temelju samog Ugovora o pitanjima sukcesije, jer mu to pravo tek treba biti priznato, što jasno proizlazi iz zadnje rečenice odredbe članka 2. stavka 1. točke (a) Aneksa G koji glasi: „Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava.”

Prema tome tužitelju bi tek trebalo biti priznato pravo vlasništva, a nakon toga nadležno bi tijelo trebalo odlučiti o tome vraća li mu se nekretnina ili mu se priznaje pravo na naknadu.

Pritom treba reći da je prema odredbi članka 3. stavka 1. Zakona o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije, njegova provedba u djelokrugu državnih tijela navedenih u toj odredbi, a ne sudova.”

Društvo podnositelj zatim je podnijelo ustavnu tužbu protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Pozvalo se na članke 48. i 50. Ustava Republike Hrvatske (vidi odlomak 22. u nastavku) i na članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
Ustavni sud Republike Hrvatske je rješenjem od 14. svibnja 2014. godine odbacio ustavnu tužbu društva podnositelja zahtjeva kao nedopuštenu. Utvrdio je kako predmetom nije otvoreno niti jedno ustavnopravno pitanje.

B. Mjerodavno domaće i međunarodno pravo i praksa

1. Ustav Republike Hrvatske

Mjerodavni članci Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine” br. 56/90, s naknadnim izmjenama i dopunama) glase:

Članak 48.

„Jamči se pravo vlasništva.

Vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkog prava i njihovi korisnici dužni su pridonositi općem dobru.”

Članak 50.

„1. „Zakonom je moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti.

2. Poduzetnička se sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi.”

Članak 134.

„Važeći međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske te objavljeni, čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i imaju prednost pred [domaćim] zakonima. ...”

2. Mjerodavno zakonodavstvo

(a) Zakonodavstvo koje uređuje prijenos vlasništva pravnih osoba sa sjedištem u Srbiji ili Crnoj Gori na državu

Mjerodavna odredba Vladine Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske od 26. lipnja 1992. godine („Narodne novine”, br. 40/92 s naknadnim izmjenama i dopunama) glasi kako slijedi:

Članak 3.

„Sredstva poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika pravnih osoba sa sjedištem na teritoriju republika Srbije i Crne Gore te autonomnih pokrajina Kosova i Vojvodine ... [ovime] se prenose u vlasništvo Republike Hrvatske.”

Hrvatski je sabor 24. ožujka 1994. godine donio Zakon o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine”, br. 29/94). Mjerodavna odredba toga Zakona glasi kako slijedi:

Članak 10.

„Sudovi po službenoj dužnosti provode uknjižbu nekretnina [u zemljišne knjige] koje su postale vlasništvo Republike Hrvatske na temelju članka 3 stavka 1. [Vladine] Uredbe [od 26. lipnja 1992.].”

(b) Zakon o vlasništvu

Mjerodavne prijelazne odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, („Narodne novine”, br. 91/96 s naknadnim izmjenama i dopunama – u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu iz 1996. godine), na snazi od 1. siječnja 1997., navedene su u predmetu Trgo protiv Hrvatske, br. 35298/04, odlomak 28., 11. lipnja 2009.

3. Ugovor o pitanjima sukcesije

Mjerodavni članci Ugovora o pitanjima sukcesije između država sljednica SFRJ glase kako slijedi:

Članak 4.

„(1) Ovime se utemeljuje Stalni zajednički odbor viših predstavnika svake od država sljednica, kojemu mogu pomagati eksperti.

(2) Glavna je zadaća toga Odbora nadzor nad efektivnom provedbom ovoga Ugovora, te da posluži kao forum za raspravljanje pitanja koja se jave tijekom provedbe Ugovora. Odbor može, po potrebi, usvajati prikladne preporuke vladama država sljednica.

...”

Članak 5.

„(1) Razlike koje mogu proizići iz tumačenja i primjene ovoga Ugovora rješavat će se u prvome redu raspravom među zainteresiranim državama.

(2) Ako se razlike u tim raspravama ne mogu razriješiti u roku od mjesec dana od prvoga priopćenja u raspravi, zainteresirane države će

(a) iznijeti stvar pred neovisnu osobu po njihovu izboru, u cilju brzoga i autoritativnoga utvrđivanja materije, koja će biti poštovana te koja, prema potrebi, može naznačiti konkretne rokove za djelovanje, ili

(b) uputiti stvar na rješavanje Stalnom zajedničkom odboru ustanovljenome člankom 4. ovoga Ugovora.

(3) Razlike koje u praksi mogu proizići iz tumačenja izraza korištenih u ovome Ugovoru ili u bilo kojemu kasnijemu ugovoru potrebnome radi provedbe aneksa ovoga Ugovora mogu se dodatno, na inicijativu bilo koje zainteresirane države uputiti na obvezujuće rješavanje stručnjaku pojedincu (koji ne smije biti državljanin nijedne od stranaka ovoga Ugovora) kojega dogovorno imenuju stranke u sporu ili, ako se one ne mogu suglasiti, kojega imenuje predsjednik Suda za mirenje i arbitražu OESS-a. Taj stručnjak utvrđuje sva pitanja postupka, nakon konzultacija sa strankama koje su zatražile takvo rješavanje, ako to stručnjak smatra prikladnim, s čvrstom nakanom da osigura brzo i učinkovito razrješenje nesuglasja.

(4) Postupak iz stavka 3. ovoga članka strogo se ograničava na tumačenje izraza korištenih u ugovorima o kojima je riječ, te ni u kom slučaju ne dopušta ekspertu da utvrđuje praktičnu primjenu bilo kojega od tih ugovora. Konkretno, navedeni postupak ne odnosi se na

(a) Dodatak ovom Ugovoru,

(b) Članke 1., 3. i 4. Aneksa B, (c) Članke 4. i 5. (1) Aneksa C, (d) Članak 6. Aneksa D.

(5) Ništa u prethodnim stavcima ovoga članka neće utjecati na prava ili obveze stranaka ovoga Ugovora iz bilo koje važeće odredbe koja ih obvezuje glede rješavanja sporova.”

Članak 6.

„Aneksi ovome Ugovoru i Dodaci Ugovoru i Aneksima sastavni su dio Ugovora.”

Članak 7.

„Ovaj Ugovor, zajedno sa svim kasnijim ugovorima potrebnima za provedbu aneksa ovome Ugovoru, konačno rješava uzajamna prava i obveze država sljednica glede pitanja sukcesije obuhvaćenih ovim Ugovorom. Činjenica da se on ne bavi nekim drugim pitanjima izvan sukcesije nema utjecaja na prava i obveze država stranaka ovoga Ugovora u odnosu na ta druga pitanja.”

Članak 8.

„Na temelju reciprociteta svaka država sljednica mora poduzeti potrebne mjere u skladu s njezinim unutarnjim pravom da osigura priznavanje i pravne učinke odredaba ovoga Ugovora pred svojim sudovima, upravnim sudištima i tijelima, te da druge države sljednice i njihovi državljani imaju pristup tim sudovima, upravnim sudištima i tijelima radi osiguranja provedbe ovoga Ugovora.”

Članak 9.

„Ovaj Ugovor države sljednice moraju provoditi u dobroj vjeri u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda i u skladu s međunarodnim pravom.”

Mjerodavni članici Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije glase kako slijedi:

ANEKS G

PRIVATNA IMOVINA I STEČENA PRAVA

Članak 1.

„Privatna imovina i stečena prava građana i drugih pravnih osoba SFRJ države sljednice štitit će se u skladu s odredbama ovog Aneksa.”

Članak 2.

(1) (a) Prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi sljednici na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imali pravo na dan 31. prosinca 1990. priznat će se, te će biti zaštićena i vraćena od te države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivalište tih osoba. To uključuje osobe koje su, nakon 31. prosinca 1990. stekle državljanstvo ili mjesto boravka ili prebivalište u nekoj drugoj državi, a ne u državi sljednici. Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava.

(b) Bilo kakav navodni prijenos prava na pokretnu i nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. prosinca 1990. i zaključen pod prisilom ili protivno podstavku (a) ovoga članka, bit će ništav.

...”

Članak 4.

„Države sljednice poduzet će mjere koje mogu zahtijevati opća načela prava ili su na drugi način pogodne za osiguranje učinkovite primjene načela iznijetih u ovome Aneksu, kao što je sklapanje dvostranih ugovora i obavještavanje njihovih sudova i drugih nadležnih tijela.”

Članak 3. stavak 1. Zakona o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije („Narodne novine – Međunarodni ugovori”, br. 2/04) povjerava njegovu provedbu Ministarstvu financija, Hrvatskoj narodnoj banci, Ministarstvu vanjskih poslova, Ministarstvu obrane, Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi, Ministarstvu pravosuđa, Ministarstvu kulture, Državnom arhivu i drugim državnim tijelima odgovornim za pitanja obuhvaćena Ugovorom.
Na sjednicama Stalnog zajedničkog odbora uspostavljenog na temelju članka 4. Ugovora i pitanjima sukcesije (vidi odlomak 23. gore) održanim 17. - 18. rujna 2009. i 11. - 12. studenoga 2015., odbor je donio preporuke koje se, između ostalog, odnose na Aneks G Ugovora. Odbor je primijetio da primjena odredaba Aneksa G nije bila dovoljno učinkovita i preporučio je da zainteresirane države sljednice sklope bilateralne sporazume u svrhu učinkovite provedbe tih odredbi. Također ih je savjetovao da se suzdrže od donošenja bilo kakvih zakona ili poduzimanja bilo kakvih mjera protivnih odredbama Aneksa G te da donesu, ukoliko to smatraju nužnim, mjere kojima je cilj omogućiti učinkovitu primjenu standarda Aneksa G.

4. Praksa Ustavnog suda Republike Hrvatske

U rješenju br. U-I-1777/2003 od 17. ožujka 2009. godine Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio je sljedeće:

„… Ustavni sud napominje kako stupanjem na snagu Ugovora [o pitanjima sukcesije] nisu poništeni pravni učinci vezani za preuzimanje sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske koji su nastali stupanjem na snagu Uredbe [Vlade Republike Hrvatske] [od 26. lipnja 1992.] ... niti su tim Ugovorom ugovorne strane izrijekom preuzele obvezu vraćanja tih sredstava. One su samo ustanovile načelo jednake pravne zaštite imovine fizičkih i pravnih osoba koje imaju državljanstvo druge ugovorne strane, odnosno sjedište na području druge ugovorne strane [dajući im istu razinu zaštite], kao onu koju imaju njihovi državljani, odnosno pravne osobe.

Navedeni Ugovor predstavlja samo temelj za sklapanje daljnjih sporazuma između ugovornih strana u pogledu uređivanja postupka ostvarivanja prava na naknadu za uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu, ali ne i akt podoban za neposrednu primjenu u svakom konkretnom slučaju.…

Ustavni sud ... podsjeća da su Aneksom G ugovorena samo temeljna načela na kojima se zasnivaju pitanja sukcesije u odnosu na privatnu imovinu i stečena prava građana i drugih pravnih osoba. To nedvojbeno proizlazi iz odredbe članka 4. Aneksa G, kojim je određeno da će države članice poduzeti mjere koje mogu zahtijevati opća načela prava ili su na drugi način pogodne za osiguranje učinkovite primjene načela iznijetih u tom Aneksu, kao što je sklapanje dvostranih ugovora i obavještavanje njihovih sudova i drugih nadležnih tijela.

... [pod tim se] mjerama podrazumijeva donošenje odgovarajućih zakonskih i podzakonskih akata, sklapanje međunarodnih ugovora i sl. Pri tome, sve su države sljednice dužne Ugovor provoditi u dobroj vjeri, sukladno Povelji UN-a i međunarodnom pravu.”

PRIGOVORI

Društvo podnositelj prigovorilo je na temelju članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju da je bilo lišeno svog prava vlasništva, te da su to oduzeto vlasništvo hrvatske vlasti odbile vratiti prema odredbama Ugovora o sukcesiji.
Društvo podnositelj nadalje je prigovorilo na temelju članka 14. Konvencije da je, na osnovi toga što je srpsko društvo, bilo diskriminirano.
Naposljetku, društvo podnositelj prigovorilo je da nije imalo djelotvoran pravni lijek za zaštitu svog prava na mirno uživanje vlasništva.

PRAVO

A. Navodna povreda članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju

Društvo podnositelj prigovorilo je da su mu hrvatska tijela prvo oduzela imovinu u Hrvatskoj i prenijela je na državu Hrvatsku, te da su mu naknadno, nakon što je Ugovor o sukcesiji stupio na snagu, odbila vratiti imovinu ili platiti odgovarajuću naknadu za istu. Pozvalo se na članak 1. Protokola br. 1 koji glasi kako slijedi:

„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni popise koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

Vlada je osporila dopuštenost ovog prigovora tvrdeći da je nespojiv ratione temporis i ratione materiae s odredbama Konvencije.

1. Podnesci stranaka

(a) Vlada

Vlada je najprije tvrdila da je prigovor društva podnositelja vezan uz vlasništvo nespojiv ratione temporis. Neovisno o tome je li tijekom socijalističkog razdoblja društvo podnositelj imalo pravo korištenja u odnosu na jednu ili sve zemljišne čestice na kojima se nalazi odmaralište za djecu i mladež, to je pravo prestalo kada je zemljište o kojem je riječ prešlo u državno vlasništvo temeljem uredbe od 26. lipnja 1992. godine i zakona od 24. ožujka 1994. godine (vidi odlomke 23, i 24. gore). To je bilo prije nego što je Konvencija u odnosu na Hrvatsku stupila na snagu 5. studenoga 1997. godine. Čak i pod pretpostavkom da je društvu podnositelju time oduzeto „vlasništvo” u smislu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, prema sudskoj praksi Suda, oduzimanje imovine bilo je u načelu trenutačni čin koji nije doveo do trajne situacije. S tim u vezi, Vlada se pozvala na predmete Malhous protiv Češke Republicke ((odl.) [VV], br. 33071/96, ECHR 2000-XII) i Ostojić protiv Hrvatske ((odl.), br. 16837/02, ECHR 2002-IX). Nadalje, odluke domaćih sudova u predmetu društva podnositelja samo su naglasile pravne učinke koje su ta uredba i zakon već proizveli prije ratifikacije Konvencije od strane Hrvatske. Stoga te odluke nisu bile „konstitutivne za miješanje” u smislu sudske prakse Suda (Blečić protiv Hrvatske [VV], br. 59532/00, odlomak 77., ECHR 2006-III).
Što se tiče njezinog drugog prigovora o nedopuštenosti koji se temelji na nespojivosti ratione materiae (vidi paragraf 35. gore), Vlada je prvo tvrdila da Konvencija ne nameće nikakve konkretne obveze državama ugovornicama da daju zadovoljštinu za povrede ili štetu uzrokovanu prije njihove ratifikacije Konvencije. S tim u vezi, pozvala se na predmet Kopecký protiv Slovačke ([VV], br. 44912/98, odlomak 38., ECHR 2004-IX). Vlada je nadalje tvrdila da zahtjev društva podnositelja kojim traži da mu se predmetno zemljište vrati ili, alternativno, da dobije primjerenu naknadu, nije imalo dostatnu osnovu u nacionalnom ili međunarodnom pravu da bi se zemljište smatralo „imovinom” te stoga i „vlasništvom” koje privlači jamstva članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Posebice, društvo podnositelj nije steklo nikakvo pravo prava koja bi se moglo poistovjetiti s pojmom „imovine” temeljem ratifikacije Aneksa G Ugovora o sukcesiji. Razlog tome je što:

- pravo društva podnositelja nad zemljištem nije moglo biti pretvoreno u pravo vlasništva,
- Aneks G Ugovora o sukcesiji nije bio direktno primjenjiv, odnosno nije davao nikakva prava fizičkim i pravnim osobama na teritoriju država bivše SFRJ, i
- čak i da je Aneks G bio direktno primjenjiv, bilo je vrlo nejasno bi li društvo podnositelj imalo bilo kakvo pravo na povrat imovine ili na naknadu za predmetno zemljište.

Što se tiče prvog argumenta, Vlada se pozvala na utvrđenja domaćih sudova, prema kojima je tijekom socijalističkog razdoblja društvo podnositelj imalo pravo korištenja samo u odnosu na jednu od jedanaest zemljišnih čestica na kojima se u to vrijeme nalazilo odmaralište za djecu i mlade (vidi odlomke 16. i 18. gore). Stoga nije moglo postati vlasnikom svih preostalih zemljišnih čestica pretvarajući svoje pravo korištenja u odnosu na tu jednu zemljišnu česticu, što je podrazumijevalo da je svih jedanaest zemljišnih čestica s vremenom spojeno kako bi činile jednu zemljišnu četicu (vidi odlomak 14. gore). Suprotne tvrdnje društva podnositelja (vidi odlomak 42. u nastavku u vezi s odlomkom 17. gore) osporavale su činjenične nalaze i primjenu domaćeg prava od strane domaćih sudova, što nije na Sudu da preispituje.
Što se tiče drugog argumenta, Vlada se pozvala na razloge koje su domaći sudovi iznijeli u ovom predmetu o tome zašto Aneks G Ugovora o sukcesiji nije bio direktno primjenjiv (vidi odlomke 18.-19. gore). Vlada je dodala da je iz odluke Suda u predmetu Hrvatska gospodarska komora protiv Srbije ((odl.), br. 819/08, odlomak 14., 25. travnja 2017.) bilo očigledno da su srpski sudovi zauzeli isto stajalište.
Naposljetku, što se tiče trećeg argumenta, Vlada je naglasila da je u socijalističkom razdoblju predmetno zemljište bilo u društvenom vlasništvu, što podrazumijeva da je u bivšoj SFRJ također bilo priznato privatno vlasništvo (uključujući i zemljište). S obzirom da je tome tako, bilo je više nego očigledno da se Aneks G Ugovora o sukcesiji primjenjivao na prava koja su različita javna tijela tijekom socijalističkog razdoblja imala u odnosu na imovinu u društvenom vlasništvu.
Zbog tih je razloga Vlada pozvala Sud da utvrdi da je prigovor društva podnositelja vezan uz vlasništvo nedopušten zbog nespojivosti ratione temporis i materiae s odredbama Konvencije.

(b) Društvo podnositelj

Društvo podnositelj je prvo tvrdilo da je 30. travnja 1991. godine, prema srpskom pravu, pretvoreno iz društva u državnom vlasništvu u trgovačko tj. dioničko društvo (u privatnom vlasništvu) (vidi odlomak 5. gore). To je podrazumijevalo pretvorbu postojećih prava korištenja u vlasnička prava. Društvo podnositelj tvrdilo je da je prema pravilima međunarodnog privatnog prava takva pretvorba bila regulirana zakonima države u kojoj je pravna osoba koja je vršila pretvorbu imala sjedište. U ovom se predmetu radilo o srpskom pravu čiji su se učinci stoga proširili i na zemljište društva podnositelja koje se nalazi u Hrvatskoj. Stoga je uredbom od 26. lipnja 1992. godine i zakonom od 24. ožujka 1994. godine (vidi odlomke 23.-24. gore) neopravdano oduzeto privatno vlasništvo društvo podnositelja nad dotičnim zemljištem, a ne njegovo ranije pravo korištenja dok je zemljišta bilo u društvenom vlasništvu.
Društvo podnositelj nadalje je osporavalo Vladin argument da se Aneks G Ugovora o sukcesiji primjenjivao samo na imovinu u privatnom vlasništvu (vidi odlomak 40. gore). Naprotiv, njegov naziv, koji se odnosio ne samo na privatno vlasništvo, već i na stečena prava, sugerirao je suprotno.
Društvo podnositelj tvrdilo je da je njegov prigovor vezan uz vlasništvo bio spojiv ratione temporis jer je oduzimanje vlasništva dovelo do trajne situacije koja je postojala i do današnjeg dana.
Štoviše, i prema hrvatskom i prema međunarodnom pravu, osobito prema Ustavu Republike Hrvatske (vidi odlomak 22. gore) i Aneksu G Ugovora o sukcesiji (vidi odlomak 27. gore), oduzimanje imovine od strane države podrazumijevalo je obvezu plaćanja pravične naknade. Ta je obveza toga ili nastavila postojati prema domaćem pravu ili je nastala na temelju Ugovora o sukcesiji, nakon što je Hrvatska ratificirala Konvenciju 5. studenoga 1997. godine. Načini na koje bi se moglo ostvariti odgovarajuće pravo na takvu naknadu utvrđeni su u postojećem domaćem zakonodavstvu koje sadrži opća pravila građanskog prava. Aneks G Ugovora o sukcesiji stoga nije zahtijevao nikakve provedbene mjere. Štoviše, da je Aneks zahtijevao provedbene mjere, države potpisnice složile bi se oko vremenskih rokova za donošenje takvih mjera. Prilog G nije sadržavao takve vremenske rokove.
Prethodne tvrdnje (vidi prethodni odlomak) pokazale su da je Aneks G bio izravno primjenjiv. Suprotni argument Vlade (vidi paragraf 39. gore) koji se poziva se na razloge koje su naveli domaći sudovi, koji su utvrdili da je Aneks G zahtijevao sklapanje bilateralnog sporazuma, nije mogao biti prihvaćen jer takav sporazum nije sklopljen više od trinaest godina nakon stupanja na snagu Ugovora o sukcesiji i možda nikada neće ni biti sklopljen. Prihvatiti taj argument Vlade značilo bi dopustiti da Aneks G ostane neizvršiv dugi niz godina ili čak zauvijek, te dopustiti državama potpisnicama da ometaju njegovo izvršenje bez sankcije. To je bilo u suprotnosti s načelom da je Konvencija trebala jamčiti prava koja su bila praktična i djelotvorna.
Društvo podnositelj također je osporilo povezani Vladin argument da su srpski sudovi, kao i hrvatske vlasti, smatrali da Aneks G nije bio izravno primjenjiv (vidi odlomak 39. gore). Taj se Vladin argument temelji samo na nekoliko slučajeva, iako je bila poznata činjenica da su srpske vlasti (posebna komisija Vlade Srbije i trgovački sudovi) donijele nekoliko odluka kojima je imovina koja se nalazi u Srbiji bila vraćena hrvatskim pravnim osobama kojima je prethodno pripadala.
Sve u svemu, društvo podnositelja zaključilo je da je njegov zahtjev za dobivanje primjerene naknade za predmetno zemljište imao dostatnu osnovu u nacionalnom ili međunarodnom pravu da bi se smatralo „imovinom” te stoga i „vlasništvom” koje privlači jamstva članka 1.Protokola br. 1 uz Konvenciju.

2. Ocjena Suda

Sud ne smatra potrebnim odlučiti može li se pravo (bilo pravo korištenja ili pravo vlasništva), koje je društvo podnositelj tvrdilo da ima u odnosu na predmetno zemljište, smatrati „vlasništvom”, što dovodi u primjenu jamstva članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Sud ne smatra niti da je potrebno odlučiti je li društvo podnositelj imalo to pravo u odnosu na samo jednu zemljišnu česticu ili svih jedanaest zemljišnih čestica koje su spojene 2005. godine kako bi tvorile jednu zemljišnu česticu (vidi odlomak 14. gore). U ovome je predmetu to pravo prestalo ili bi u svakom slučaju prestalo 26. lipnja 1992. godine kada je Vladina uredba od istog datuma stupila na snagu s učinkom da je država postala vlasnik zemljišta (vidi odlomke 8.-9. i 23.-24. gore). To je bilo prije nego što je Hrvatska ratificirala Konvenciju 5. studenoga 1997. godine.
Slijedi da u mjeri u kojoj se ovaj prigovor odnosi na navodno oduzimanje imovine, on je nespojiv, ratione temporis, s odredbama Konvencije u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) te da ga se mora odbiti temeljem članka 35. stavka 4. Konvencije.
Društvo podnositelj, pozivajući se na Aneks G Ugovora o sukcesiji, također je prigovorilo da su domaća tijela odbila vratiti predmetno zemljište ili platiti naknadu za isto. S tim u vezi, Sud najprije ponavlja da Konvencija ne nameće nikakve konkretne obveze državama ugovornicama da daju zadovoljštinu za povrede ili štetu uzrokovanu prije njihove ratifikacije Konvencije (vidi gore citirani predmet Kopecký, odlomak 38.). Stoga se članak 1. Protokola br. 1 ne može tumačiti kao nametanje bilo kakve opće obveze državama ugovornicama da vrate imovinu koja je prenesena na njih prije nego što su ratificirale Konvenciju (vidi ibid, odlomak 35., i predmet Preußische Treuhand GmbH i Co. KG a.A. protiv Poljske (odl.), br. 47550/06, 7. listopada 2008.).
Međutim, jednom kada država članica, koja je ratificirala Konvenciju koja sadrži čl. 1. Protokola 1., donese propise koji predviđaju potpuni ili djelomični povrat imovine oduzete prije ratifikacije, može se smatrati da takvi propisi stvaraju novo vlasničko pravo koje štiti čl. 1. Protokola br. 1. u korist osoba koje zadovoljavaju uvjete za priznanje tog prava (Ibid.). Sud primjećuje da tvrtka podnositelj izvodi svoj vlasnički interes iz međunarodnog ugovora, koji bi joj nekim svojim odredbama dao, po viđenju tvrtke podnositelja, vlasnička prava. Iz toga proizlazi da, u mjeri u kojoj se tvrtka podnositelj poziva na Ugovor o sukcesiji (vidi odlomke 15, 26-27, 30, 34 i 45-47 u prethodnom tekstu), njezini vlasnički interesi ne mogu biti okarakterizirani kao “postojeće vlasništvo” u smislu sudske prakse Suda.
Sud u tom pravcu ponavlja da, kada se vlasnički interes nalazi u srži zahtjeva, tada se on može smatrati « imovinom » pa samim time i « vlasništvom », privlačeći time jamstva čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, i to samo ako postoji dovoljna osnova za taj interes u domaćem pravu, odnosno, kada je taj zahtjev dovoljno utvrđen da bi bio ovršiv (ibid, §§ 49 i 52, i Stran Greek Refineries i Stratis Andreadis protiv Grčke, 9. prosinac 1994, § 59, Serija A br. 301-B).
Sud primjećuje da su, u predmetu društva podnositelja, Općinski sud u Šibeniku i Vrhovni sud smatrali da Ugovor o sukcesiji, a posebice njegov Aneks G, zahtijevaju usvajanje dodatnih mjera koje bi omogućile njihovu primjenu (vidi odlomke 18-19 u prethodnom tekstu). Ovo tumačenje je općenito gledajući u skladu s tumačenjem koje je usvojio Ustavni sud, prema kojem Ugovor o sukcesiji nije pravni instrument podoban za neposrednu primjenu, jer traži mjere implementacije u obliku propisa, dvostranih (bilateralnih) ugovora i slično (vidi odlomak 30 gore).
Sud također primjećuje da je Stalni Zajednički odbor, osnovan na temelju članka 4. Ugovora o sukcesiji, preporučio zainteresiranim državama sljednicama da sklope bilateralne sporazume u svrhu učinkovite provedbe njegova Aneksa G (vidi odlomak 29. gore).
Sud s tim u vezi ponavlja da je prvenstveno je na domaćim tijelima, a posebice na sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo. To se također primjenjuje ako se radi o međunarodnim ugovorima; stranka koja provodi ugovor je ta koja ga treba tumačiti. U tom pogledu, nije zadatak Suda da vlastitu presudu zamijeni presudom domaćih tijela, a kamoli da riješi spor između stranaka ugovora glede njegova pravilnog tumačenja (vidi predmet Slivenko protiv Latvije [VV], br. 48321/99, odlomak 105., ECHR 2003-X).
Imajući to u vidu, Sud primjećuje da Hrvatska do sada nije zaključila niti jedan bilateralni sporazum ili usvojila bilo kakve propise radi implementacije, a koji bi omogućili primjenu čl. 2. Aneksa G Ugovora o sukcesiji. Sud stoga smatra da niti zahtjev tvrtke podnositelja da ju se proglasi vlasnikom zemljišta u pitanju, a niti njezin zahtjev za naknadu štete, nemaju dovoljnu osnovu u domaćem pravu ili u međunarodnom ugovoru koji čini dio domaćeg pravnog poretka (vidi članak 134 Ustava RH u odlomku 22 u prethodnom tekstu), da bi se mogli smatrati “imovinom” a samim time i “vlasništvom”, koje štite jamstva čl. 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju (usporedi s, primjerice, X, Y i Z protiv Njemačke, br. 7694/76, odluka Komisije od 14. listopada 1977, Odluke I Izvješća (DR) 12, str. 131; i S.C. protiv Francuske, br. 20944/92, odluka Komisije od 20. veljače 1995, DR 80, str. 78).
Slijedom navedenog, u mjeri u kojoj se zahtjev tvrtke podnositelja odnosi na odbijanje domaćih vlasti da joj vrate imovinu ili da joj plate naknadu zbog tog oduzimanja, taj je zahtjev nesukladan ratione materiae s odredbama Konvencije, u smislu čl. 35. st. 3 a) i mora biti odbačen temeljem čl. 35. st. 4. Konvencije.

B. Druge navodne povrede Konvencije

Društvo podnositelj također je prigovorilo diskriminaciji na osnovi toga što je srpsko društvo, te nepostojanju djelotvornog pravnog lijeka za zaštitu svojih prava vlasništva. Pozvalo se na članke 13. i 14. Konvencije koji glase kako slijedi:

Članak 13.

„Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kada su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.”

Članak 14.

„Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.”

Vlada je osporila dopuštenost tih prigovora uloživši iste prigovore kao i one uložene u vezi s gore navedenim glavnim prigovorom društva podnositelja (vidi odlomak 35). Osim toga, Vlada je osporila dopuštenost prigovora diskriminacije tvrdeći da društvo podnositelj nije iscrpilo domaća pravna sredstva. Društvo podnositelj osporilo je te tvrdnje.
Sud ne smatra potrebnim detaljno navoditi sve tvrdnje stranaka jer su ti prigovori u svakom slučaju nedopušteni iz sljedećih razloga.
Sud primjećuje da članak 13. Konvencije ne sadrži opće jamstvo pravne zaštite svih materijalnih prava. Odnosi se izričito na one slučajeve u kojima podnositelj zahtjeva, na osnovi o kojoj se može raspravljati, tvrdi da je povrijeđeno neko od njegovih prava ili sloboda utvrđenih u Konvenciji (vidi, na primjer, predmet Gavella protiv Hrvatske (odl.), br. 33244/02,, ECHR 2006-XII. (izvadci)).
Isto tako, članak 14. ne može biti uzet u obzir samostalno već samo u odnosu na „uživanje prava i sloboda” koje su zajamčene drugim materijalnim odredbama Konvencije. Iako primjena članka 14. ne pretpostavlja povredu tih odredbi – i u toj mjeri je autonoman – nema mjesta za njegovu primjenu osim u slučaju kada činjenice predmeta spadaju u doseg jedne ili više odredaba (vidi, na primjer, predmet Jantner protiv Slovačke, br. 39050/97, odlomak 40., 4. ožujka 2003.).
Sud nadalje upućuje na svoje gore navedene zaključke (vidi odlomke 49.-58.) prema kojima je glavni prigovor društva podnositelja na temelju članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju izvan njegove nadležnosti ratione temporis i materiae.
Slijedom navedenog proizlazi kako je ovaj dio zahtjeva također nespojiv, ratione temporis i materiae, s odredbama Konvencije u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) te da ga se mora odbaciti temeljem članka 35. stavka 4. Konvencije.

Iz tih razloga Sud jednoglasno utvrđuje da je zahtjev nedopušten.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 22. veljače 2018.

Abel Campos	Linos-Alexandre Sicilianos
Tajnik	Predsjednik

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

Prevod odluke preuzet sa sajta Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Član P1-1 | DIC

Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC

Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC

Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije

U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske

U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde

Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije

Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije

Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije

Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije

U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije

Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde

Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke

Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije

Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.

Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore

Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije

Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.

Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije

Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine

Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine

Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde