Foks, Kempbel i Hartli protiv Ujedinjenog Kraljevstva

Država na koju se presuda odnosi
Ujedinjeno Kraljevstvo
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
12244/86, 12245/86, 12383/86
Stepen važnosti
1
Jezik
Srpski
Datum
30.08.1990
Članovi
5
5-1
5-1-c
5-2
5-4
5-5
13
41
Kršenje
5-1
5-5
Nekršenje
5-2
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-1) Zakonito hapšenje ili pritvor
(Čl. 5-1) Sloboda ličnosti
(Čl. 5-1) Bezbednost ličnosti
(Čl. 5-2) Obaveštenje bez odlaganja
(Čl. 5-4) Pokretanje postupka
(Čl. 5-5) Naknada
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 13 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-2f) Delotvorni pravni lek
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Prvi i drugi podnosilac, g. Bernard Foks i gđa Mer Kembel su u braku, ali žive odvojeno. Oboje imaju prebivalište u Belfastu, u Severnoj Irskoj. Dana 5. februara 1986. zaustavila ih je policija u Belfastu i odvela u stanicu Vudborn Kraljičine policije u Alsteru, gde je izvršen kompletan pretres vozila u kome su se prethodno nalazili. Samo 25 minuta po dolasku u policijsku stanicu u 15.40, zvanično su uhapšeni na osnovu glave 11 (1) Zakona Severne Irske (o vanrednim merama) iz 1978. godine. Rečeno im je da su uhapšeni na osnovu te glave i to zato što je policajac koji ih je zaustavio i lišio slobode posumnjao da su teroristi. Takođe im je rečeno da mogu biti zadržani u pritvoru do 72 sata. Prebačeni su u policijski biro Kaselre, gde ih je policija odvojeno ispitivala istog dana u vremenu od 20.15 do 22. Dok su bili u pritvoru g. Foksu i gđi Kembel postavljana su pitanja o njihovom navodnom angažovanju tog dana na prikupljanju obaveštajnih podataka i kurirskom radu za Privremenu irsku republikansku armiju. Takođe su ispitivani o navodnom članstvu u toj organizaciji. Po tvrdnji Države, policija je u trenutku kada je zaustavila automobil već imala određene informacije koje su mogle da potkrepe sumnje protiv njih. Protiv nijednog od njih dvoje nije podneta krivična prijava. Prvi podnosilac predstavke oslobođen je 7. februara 1986. u 11.40, dok je drugi podnosilac predstavke puštena na slobodu pet minuta kasnije. S izuzetkom vremena koje je bilo potrebno da budu odvedeni u policijsku stanicu, prvi podnosilac predstavke je dakle bio u pritvoru 44 sata, dok je drugi podnosilac predstavke bila u pritvoru 44 sata i 5 minuta. Onog trenutka kada su uhapšeni i g. Foksu i gđi Kembel pokazan je papir na kome je bilo odštampano obaveštenje koje je policija sačinila za lica koja bivaju zadržani u policijskom pritvoru; u tom tekstu su im objašnjena njihova prava. Nisu izvedeni pred sudiju niti im je pružena ikakva druga mogućnost da podnesu zahtev za privremeno puštanje na slobodu uz kauciju. Oboje su 6. februara započeli postupak za ispitivanje zakonitosti pritovora (habeas corpus), ali su oslobođeni pre no što je taj podnesak stigao na red za razmatranje pred sudijom.

G. Foks je 1979. godine bio proglašen krivim za posedovanje nekoliko eksplozivnih naprava, i za to je bio osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora čija je ukupna dužina iznosila 12 godina, i za pripadništvo u IRA, za šta je osuđen na pet godina, s tim da obe kazne budu istovremeno izdržane. Gđa Kembel je bila osuđena na 18 meseci uslovno 1979. godine pošto je proglašena krivom za umešanost u krivična dela u vezi s eksplozivnim napravama i sredstvima.

Treći podnosilac predstavke, g. Samjuel Hartli, ima prebivalište u Voterfutu, okrug Antrim u Severnoj Irskoj. Uhapšen je 18. avgusta 1986. u 7.55 u svome domu, u prisustvu roditelja. U trenutku hapšenja saopšteno mu je da se hapšenje vrši na osnovu glave 11 (1) Zakona iz 1978. godine budući da postoji sumnja da je on terorista. Odveden je u policijsku stanicu u Antrimu gde mu je, čim je stigao, pokazan papir s tekstom obaveštenja za osobe koje odlaze u policijski pritvor. Policija ga je tamo i ispitivala od 11.05 do 12.15. G. Hartli je bio osumnjičen za umešanost u jednu otmicu koja se dogodila nešto ranije tokom istog meseca u Balimeni, kada su naoružani maskirani ljudi silom oteli jednog mladića i ženu. Smatralo se da oni koji su bili umešani u tu otmicu imaju veze s Privremenom IRA. Verovalo se da je otmica izvršena s motivom da se mlada žena primora da povuče navode o silovanju koje je prethodne godine dala i na osnovu kojih je jedan čovek proglašen krivim i osuđen na tri godine zatvora. Država je na saslušanju pred Komisijom saopštila kako se iz zapisnika koji ona poseduje s prvog razgovora s g. Hartlijem vidi da su mu postavljena pitanja o terorističkim aktivnostima u toj specifičnoj, maloj geografskoj oblasti i o njegovoj povezanosti s Privremenom IRA. U zapisniku nema više detalja o tome, ali je reč o području u kome se dogodila pomenuta otmica. Podnosilac predstavke g. Hartli negirao je bilo kakvu umešanost u otmicu, ali nije osporio tvrdnju Države da je o tome bio ispitivan. Protiv njega nije podneta krivična prijava. Oslobođen je 19. avgusta 1986. u 14.10, posle 30 sati i 15 minuta u pritvoru. Nije poveo nikakav postupak u vezi sa svojim hapšenjem ili pritvorom.

Podnosioci su uputili predstavke zbog toga što su uhapšeni i držani u pritvoru na osnovu krivičnopravnih zakonskih propisa donetih radi borbe protiv terorizma u Severnoj Irskoj. Podnosioci predstavki tvrde da je navodno došlo do kršenja člana 5, stav 1 Konvencije. Oni su osporili to da su uhapšeni i držani u pritvoru na osnovu "opravdane" sumnje da su počinili krivično delo. Glava 11 (1) Zakona iz 1978. po kome su uhapšeni, propisuje da "svaki policajac može bez naloga da uhapsi ma koju osobu za koju posumnja da je terorista". U predstavkama se navodi da je ovaj odeljak sam po sebi u direktnoj suprotnosti sa članom 5, stav 1 (c) u tom smislu da ne sadrži nikakav zahtev za "opravdanošću". Pored toga, podnosioci predstavke smatraju da svrha njihovog hapšenja nije bilo izvođenje pred "nadležni sudski organ" već prikupljanje informacija, bez nužne namere da budu optuženi za krivično delo.

Sud ističe da opravdanost sumnje na kojoj hapšenje mora da počiva predstavlja suštinski deo mera bezbednosti protiv proizvoljnog hapšenja i pritvaranja, kako je to navedeno u članu 5, stav 1 (c). Sud se slaže s Komisijom i Državom da postojanje "opravdane sumnje" podrazumeva postojanje činjenica ili informacija koje bi zadovoljile objektivnog posmatrač a u tom smislu da je lice o kome je reč moglo počiniti to krivično delo. Međutim, od okolnosti samog slučaja zavisiće šta će biti smatrano kao "opravdano". U tom smislu, i zločin terorizma takođe spada u posebnu kategoriju. Zbog prisutnog rizika od gubitka života i ljudskih patnji, policija je dužna da deluje maksimalno hitno u postupanju na osnovu svih raspoloživih informacija, uključujući tu i informacije dobijene iz tajnih izvora. Sem toga, policija često mora da hapsi osumnjičene teroriste na osnovu informacija koje jesu pouzdane, ali koje ne mogu biti otkrivene osumnjičenome niti predočene na Sudu kao potvrda i potkrepa optužbe, a da time ne bude ugrožen izvor informacija. Kao što je Država naglasila, s obzirom na teškoće koje su prirođene istrazi i gonjenju krivičnih dela vezanih za terorizam u Severnoj Irskoj, "opravdanost" sumnje na kojoj se takva hapšenja baziraju ne može uvek biti procenjena u skladu s istim standardima koji se primenjuju u odnosu na konvencionalna krivična dela. Ipak, ni hitnošću potrebe za rešavanjem zločina terorizma ne može se opravdati nastojanje da se "opravdanost" tumači toliko široko da se ugrozi suština mera bezbednosti zajamčenih članom 5, stav 1 (c).

Sud prihvata tezu da su hapšenje i držanje u pritvoru svakog od troje podnosilaca predstavki bili utemeljeni na bona fide sumnji da su on ili ona teroristi, kao i da je svako od njih, uključujući tu i g. Hartlija, bio tokom pritvora ispitivan o konkretnim terorističkim akcijama za učešće u kojima je bio, odnosno bila, sumnjičena. Činjenica da su g. Foks i gđa Kembel oboje prethodno bili osuđivani za teroristička krivična dela u vezi s IRA, mada može da potkrepi sumnju koja ih povezuje s krivičnim delima terorističkog tipa, ipak sama po sebi ne može predstavljati isključivi osnov za sumnju kojom bi se opravdalo njihovo hapšenje 1986. godine, dakle sedam godina docnije. Činjenica da su svi podnosioci predstavke, tokom pritvora, bili ispitivani o konkretnim terorističkim akcijama samo potvrđuje da su policajci koji su ih hapsili stvarno sumnjali u to da su oni učestvovali u tim aktima, ali ne može zadovoljiti objektivnog posmatrača i dokazati mu da su podnosioci predstavki zaista mogli da počine ta dela. Svi navedeni elementi po sebi nisu dovoljni da podrže zaključak po kome je postojala "opravdana sumnja". Država nije predočila nikakav dodatni materijal na kome se temeljila sumnja protiv podnosilaca predstavki. Objašnjenje Države stoga ne zadovoljava minimalne standarde propisane članom 5, stav 1 (c) za prosuđivanje opravdanosti sumnje na kojoj se temelji hapšenje pojedinačnog lica. Prema tome, Sud smatra da je prekršena Konvencija u članu 5, stav 1.

Podnosioci predstavke u svojoj predstavci navode da je prekršen član 5, stav 2, koji propisuje da svako ko je uhapšen biće odmah, i to na jeziku koji razume, obavešten o razlozima za svoje hapšenje i o svakoj optužbi protiv njega. Kada su odvedeni u pritvor, g. Foksu, gđi Kembel i g. Hartliju policajac koji ih je hapsio rekao im je samo da su uhapšeni na osnovu glave 11 (1) Zakona iz 1978. godine pod sumnjom da su teroristi. Ovako svedena indikacija pravnog osnova za hapšenje, sama po sebi, nije dovoljna za svrhu člana 5, stav 2. Međutim, posle hapšenja, sve podnosioce predstavke policija je ispitivala o njihovoj navodnoj umešanosti u konkretna krivična dela i o tome što se sumnja da su bili pripadnici zabranjenih organizacija. Prema tome, nema osnova da ova ispitivanja nisu bila takva da podnosioci predstavki na osnovu njih ne bi mogli da shvate zbog čega su uhapšeni. To znači da im je za vreme ispitivanja skrenuta pažnja na razloge zbog kojih se sumnja da su teroristi. U odnosu na vreme koje su proveli u pritvoru, Sud ističe da u kontekstu ovog slučaja intervali od svega nekoliko sati ne mogu biti smatrani vremenom koje prekoračuje vremensko ograničenje propisano odredbom o hitnosti u članu 5, stav 2.
Iz ovih razloga, Sud zaključuje da nije bilo kršenja člana 5, stav 2 ni prema kome od podnosilaca predstavke.

Podnosioci predstavke smatraju da zato što Konvencija nije inkorporirana u pravo Ujedinjenog Kraljevstva, oni nisu bili u mogućnosti da ospore zakonitost svog lišavanja slobode pred domaćim sudovima u skladu sa članom 5, stav 4. Sud ističe da si G. Foks i gđa Kembel bili u pritvoru otprilike 44 sata, dok je g. Hartli bio u pritvoru oko 30 sati (vidi gore stavove 10 i 14). G. Hartli nije pokrenuo postupak u vezi sa svojim hapšenjem ili držanjem u pritvoru. S druge strane, sutradan po svome hapšenju, g. Foks i gđa Kembel pokrenuli su postupak na osnovu načela habeas corpus, ali su oboje oslobođeni pre no što je predmet stigao pred sudiju na razmatranje. Sve troje podnosilaca predstavki brzo su pušteni na slobodu, pre no što je došlo do bilo kakve sudske kontrole njihovog pritvaranja. Sud nije nadležan da presuđuje in abstracto o tome da li bi, da nije bilo tako, razmere raspoloživih pravnih lekova bile ili ne bi bile takve da zadovoljavaju zahteve postavljene u članu 5, stav 4. Prema tome, Sud ne smatra da je neophodno da ispita suštinu žalbi koje su u svojim predstavkama naveli podnosioci na osnovu člana 5, stav 4.

Podnosioci predstavki su dalje naveli da je došlo do kršenja člana 5, stav 5. Pošto Sud smatra da su njihovo hapšenje i držanje u pritvoru predstavljali kršenje stava 1 člana 5 i da ovo kršenje nije moglo dovesti, ni pre ni posle zaključivanja Suda u ovoj presudi, do utuživog prava na naknadu žrtvama pred severnoirskim sudovima, Sud nalazi da je prekršen stav 5 člana 5 i to u odnosu na sve troje podnosilaca predstavki.

Podnosioci predstavke su u predstavkama naveli da činjenične okolnosti njihovih slučajeva ukazuju i na kršenje člana 13. Sud ne smatra nužnim da razmotri ovu pritužbu.