Osmanović protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
67604/10
Stepen važnosti
3
Jezik
Hrvatski
Datum
06.11.2012
Članovi
5
5-3
5-4
Kršenje
5
5-4
Nekršenje
5-3
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-3) Dužina predraspravnog lišenja slobode
(Čl. 5-4) Ispitivanje od strane suda
Tematske ključne reči
lišenje slobode
trajanje pritvora
zakonitost pritvora / lišenja slobode
VS deskriptori
1.5 Član 5. - pravo na slobodu i sigurnost
1.5.2.12 Sudsko preispitivanje lišenja slobode
1.5.2.16 Vreme trajanja pritvora
Zbirke
Veće
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Sažetak
Podnosilac predstavke uhapšen je 9.10.2009. pod sumnjom da je počinio prekršaj protiv javnog reda i mira. Istog dana Policijska uprava Istarska optužila ga je pred Prekršajnim sudom u Puli da je remetio javni red i mir te da su on i još dve osobe napali dva policijska službenika koji nisu bili na dužnosti. Sud mu je odredio zadržavanje u trajanju od osam dana. On je uložio žalbu na ovu odluku, nakon čega je Visoki prekršajni sud RH potvrdio prvostepenu odluku. Nakon što je protekao rok od osam dana, podnosilac predstavke je pušten na slobodu.

Podneo je ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, tvrdeći kako nije bilo razloga za određivanje njegovog zadržavanja, da niži sudovi nisu naveli takve razloge te da tvrdnja kako je postojala bojazan da bi on mogao ponoviti delo nije ni na koji način bila potkrepljena dokazima. Posebno je naglasio da nije bio osuđivan za ista ili slična dela. Prigovorio je i da ga sudija prekršajnog suda nije saslušala pre nego što mu je odredila zadržavanje. Ustavni sud utvrdio je kako je ova ustavna tužba nedopuštena zbog toga što je podnosilac u međuvremenu pušten na slobodu.

Podnosilac predstavke prigovara da odluka o njegovom zadržavanju nije bila dovoljno obrazložena, te da postupak kojim je nastojao pobiti odluku o zadržavanju nije bio u skladu sa garancijama koje daje član 5. Konvencije. Sud je odlućio da ove prigovore ispita na osnovu člana 5., stav 3. i 4. Konvencije.

Sud naglašava da je član 5. Konvencije, zajedno s članovima 2., 3. i 4. u prvom redu osnovnih prava koja štite fizičku sigurnost pojedinca te da je stoga od najveće važnosti. Njegova ključna svrha je da spreči proizvoljna ili neopravdana lišenja slobode, kao i da se osoba optužena za krivično delo se mora pustiti na slobodu dok traje suđenje, osim ako država može dokazati da postoje „merodavni i neophodni“ razlozi koji opravdavanju nastavak lišenja slobode te osobe.

Sud ističe da je u ovom predmetu, nakon što je bio uhapšen pod sumnjom da je počinio delo remećenja javnog reda i mira napadom na dva policijska službenika koji nisu bili na dužnosti i nanošenjem teških povreda jednome od njih, podnosilac odmah izveden pred sudiju Prekršajnog suda u Puli koji je ispitao okolnosti predmeta i naložio osmodnevno zadržavanje podnosioca zbog bojazni da bi ponovio delo. Prekršajni sud u Puli u svom se obrazloženju pozvao na težinu remećenja javnog reda i mira i na posebne okolnosti predmeta i to na teške povrede koje je zadobio jedan od napadnutih policijskih službenika. Visoki prekršajni sud, postupajući kao žalbeni sud po žalbi podnosioca, zauzeo je isti pristup i prihvatio obrazloženje Prekršajnog suda u Puli. S obzirom na ovakvu pozadinu, Sud smatra, imajući na umu činjenicu da je podnosilac bio optužen za remećenje javnog reda i mira napadom na dva policijska službenika koji nisu bili na dužnosti, da su domaće vlasti dale merodavne i neophodne razloge kao opravdanje za kratko osmodnevno razdoblje zadržavanja podnositelja.
Stoga nije došlo do povrede člana 5., stav 3. Konvencije.

Podnosilac dalje tvrdi da je Ustavni sud povredio njegovo pravo na efikasni sudski nadzor koji se zasniva na članu 5., stav 4. Konvencije kad je utvrdio da je njegova ustavna tužba nedopuštena bez ispitivanja osnovanosti njegovih prigovora. Sud ističe kako je Ustavni sud utvrdio da je ustavna tužba podnosioca kojom je nastojao pobiti zakonitost i osnove svog zadržavanja nedopuštena samo zbog toga što je onu međuvremenu bio pušten na slobodu. Sud je ranije već u svojoj praksi, u ovakvim oklolnostima, donosio odluke da bivši pritvorenik može imati pravni interes za utvrđivanjem nezakonitosti pritvora, čak i nakon puštanja na slobodu, jer se na primer može postaviti pitanje “izvršnog prava na naknadu“ zajamčenog članom 5. stav 5. Konvencije. Sud ističe kako na osnovu člana 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Hrvatske svako može podneti ustavnu tužbu ako smatra da mu je, pojedinačnim aktom tela državne vlasti kojim je odlučeno o njegovim pravima i obavezama ili o sumnji ili odnosno optužbi zbog krivičnog dela, povređeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda i razumno je očekivati da će se njegova ustavna tužba ispitati i da će u skladu s tim o njoj biti i odlučeno. Imajući to na umu, Sud smatra da je Ustavni sud, utvrdivši da je ustavna tužba podnosioca nedopuštena samo zato što više nije bio zadržan, lišio tu ustavnu tužbu svakog daljeg učinka koji je ona mogla imati, čime nisu ispunjeni zahtevi efikasnosti preispitivanja kako to zahteva član 5., stav 4. Konvencije.
Stoga je došlo do povrede člana 5., stav 4. Konvencije.