Kostić protiv Srbije

Država na koju se presuda odnosi
Srbija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
31530/20
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
02.07.2024
Članovi
8
8-1
41
Kršenje
8
8-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje porodičnog života
Tematske ključne reči
najbolji interes deteta
porodični sporovi
vršenje roditeljskog prava
VS deskriptori
1.8.3.2 Veze sa drugima
1.8.4 Porodični život
1.8.10 Porodični odnosi
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Odbor
Sažetak
Представка се односи на неизвршење права подносиоца на контакт са његовим сином.

Дете подносиоца и М.Ј. је рођено 2003. године. У наредним годинама, подносилац и М.Ј. су престали да живе заједно. Пресудом од 20. фебруара 2009. године, Општински суд у Великој Плани, одлучио је да дете настави да живи са својом мајком, док ће подносилац периодично проводити време са дететом према унапред утврђеном распореду. Суд је 15. јуна 2009. године издао налог за извршење ове пресуде. Мајка је доследно онемогућавала сусрет оца и детета, због чега се подносилац обраћао суду више пута, а мајци су изрицане новчане казне.

У периоду од маја 2014. до децембра 2015. године, подносилац се састао са својим сином у неколико наврата у просторијама Центра и под његовим надзором. Током овог периода, Центар је поднео извештаје Општинском суду у којима је упутио критике на рачун подносиоца и М.Ј. због њихове комуникације са њиховим дететом. Поред тога, Центар је обавестио Општински суд да више не би било сврсисходно наставити са остваривањем права подносиоца на контакт са његовим сином, с обзиром на отуђење које се развило између њега и његовог сина. Дана 19. априла 2016. године, извршни судија је одржао рочиште на којем је тада 13-годишњи дечак изјавио да нема намеру да одржава контакт са оцем. Извршни судија је обуставио извршни поступак у вези са налогом за извршење пресуде од 15. јуна 2009.

У предмету пред уставним судом утврђе но је да су домаћи органи извршили повреду права подносиоца на контакт (права родитеља) са његовим дететом.
Подносилац представке се притуживао на основу члана 8. Конвенције да га је пропуст домаћих органа да изврше коначну пресуду од 20. фебруара 2009. године лишио правилног контакта са његовим сином, а самим тим и ефективног остварења његових родитељских права.

Суд примећује да је пред Уставним судом већ утврђена повреда на коју се подносилац позива, и наводи да не налази разлога да донесе другачију одлуку. Уставни суд је такође досудио подносиоцу накнаду на име претрпљене нематеријалну штету у износу од EUR 1.200. Суд не сматра да се ниво накнаде досуђен на домаћем нивоу може сматрати одговарајућим и довољним за уклањање статуса жртве подносиоца, јер је знатно нижа од оне коју Суд генерално досуђује у другим сличним предметима покренутим против Србије.
Суд стога одбацује приговор Владе и закључује да је дошло до повреде члана 8. Конвенције.

Preuzmite presudu u pdf formatu

ЕВРОПСКИ СУД ЗА ЉУДСКА ПРАВА

ЧЕТВРТО ОДЕЉЕЊЕ

ПРЕДМЕТ КОСТИЋ против СРБИЈЕ

(Представка број 31530/20)

ПРЕСУДА

СТРАЗБУР

уторак, 2. јул 2024. године

 Ова пресуда је правоснажна, али може бити предмет редакцијске измене.

 У предмету Костић против Србије,

Европски суд за људска права (Четврто одељење), на заседању Одбора у саставу:

Anne Louise Bormann, председница,
Branko Lubarda,
Sebastian Răduleţu, судије,
и Simeon Petrovski, заменик секретара Одељења,

Имајући у виду: представку против Републике Србије (број 31530/20) поднету Суду 30. јуна 2020. године према члану 34. Конвенције за заштиту људских права и основних слобода (у даљем тексту: „Конвенција“) од стране српског држављанина, господина Дејана Костића (у даљем тексту: „подносилац“), рођеног 1964. године и који живи у Великој Плани; одлуку да се о притужби у вези са правима на контакт подносиоца представке обавести Влади Србије (у даљем тексту: „Влада“), коју заступа њена заступница, госпођа З. Јадријевић Младар, и да се остатак представке прогласи неприхватљивим; Запажања страна у спору;

чињеницу да Влада није уложила приговор на разматрање представке од стране Већа;

Након већања на затвореној седници одржаној 11. јуна 2024. године, Доноси следећу пресуду, која је усвојена тог дана:

ОКОЛНОСТИ ПРЕДМЕТА

  1. Представка се односи на неизвршење права подносиоца на контакт са његовим сином, како је исти одобрен правоснажном пресудом.
  2. Дете подносиоца и М.Ј. је рођено 2003. године.
  3. У наредним годинама, подносилац и М.Ј. су престали да живе заједно. Пресудом од 20. фебруара 2009. године, Општински суд у Великој Плани (у даљем тексту: „Општински суд“) одлучио је да дете настави да живи са својом мајком, док ће подносилац периодично проводити време са дететом према унапред утврђеном распореду.
  4. Општински суд је 15. јуна 2009. године издао налог за извршење горе наведене пресуде.
  5. Након тога, путем шест одвојених поднесака упућених Општинском суду у периоду између 6. јула 2009. и 22. марта 2010. године, подносилац је изразио забринутост због тога што му је М.Ј. доследно ускраћивала приступ сину, супротно захтевима пресуде. У неким од наведених поднесака, подносилац је такође тражио да М.Ј. буде новчано кажњена због свог понашања.
  6. У извештајима Центра за социјални рад (у даљем тексту: „Центар“), који су достављени Општинском суду у четири наврата у периоду од 11. новембра 2010. до 10. октобра 2013. године, потврђено је да је мајка детета ометала контакт између подносиоца и његовог сина, као и рад Центра уопште. Центар је истакао да такво понашање може имати непредвидиве последице по психички развој детета. Сходно томе, Центар је предложио да Општински суд настави са извршењем налога зарад остваривања права подносиоца на контакт са његовим сином.
  7. У периоду од 25. маја 2010. до 14. јула 2014. године, извршни судија Општинског суда је изрекао четири узастопне новчане казне на терет М.Ј., које су коначно извршене 2014. године.
  8. У периоду од маја 2014. до децембра 2015. године, подносилац се састао са својим сином у неколико наврата у просторијама Центра и под његовим надзором. Током овог периода, Центар је поднео извештаје Општинском суду у којима је упутио критике на рачун подносиоца и М.Ј. због њихове комуникације са њиховим дететом. Поред тога, Центар је обавестио Општински суд да више не би било сврсисходно наставити са остваривањем права подносиоца на контакт са његовим сином, с обзиром на отуђење које се развило између њега и његовог сина.
  9. Дана 19. априла 2016. године, извршни судија је одржао рочиште на којем је тада 13-годишњи дечак изјавио да нема намеру да одржава контакт са оцем.
  10. Дана 6. априла 2017. године, извршни судија је обуставио извршни поступак у вези са налогом за извршење пресуде од 15. јуна 2009. (видети став 4 горе).
  11. Уставни суд је 28. новембра 2019. године утврдио повреду права подносиоца (родитеља) на контакт са његовим дететом. С обзиром на то да је извршни поступак трајао 7 година и 10 месеци, Уставни суд је утврдио да надлежни домаћи органи нису поступили благовремено и на одговарајући начин. Конкретно, подносилац није имао никакав контакт са својим сином скоро три године након што је издат налог за извршење (видети став 6 горе), упркос његовим поновљеним захтевима Општинском суду да омогући такав контакт и упркос његовим основаним страховима да би све то могло довести до осећаја отуђења код његовог сина. Извршни суд је такође у више наврата мајци детета изрицао новчане казне чак и када претходне казне још увек нису биле наплаћене, и упркос њиховој очигледној неделотворности. Поред тога, извршни суд је пропустио да узме у обзир и друге мере које су му биле на располагању, као што је изрицање казне затвора или одузимање детета од родитеља. У време када је извршни суд интензивирао комуникацију са Центром, однос између подносиоца и његовог сина се већ погоршао до те мере да ниједан други пут вероватно не би довео до било каквих позитивних резултата. Сходно томе, однос између подносиоца и његовог сина је претрпео иреверзибилну штету. У овим околностима, извршни суд се очигледно није руководио најбољим интересом детета. Уставни суд је такође утврдио да је подносиоцу повређено право на суђење у разумном року, услед прекомерног трајања извршног поступка. На крају, Уставни суд је подносиоцу досудио износ од EUR 1.200 на име нематеријалне штете коју је дотични претрпео због повреде његових права (родитеља) на контакт и услед прекомерног трајања извршног поступка.
  12. Подносилац представке се притуживао на основу члана 8. Конвенције да га је пропуст домаћих органа да изврше коначну пресуду од 20. фебруара 2009. године лишио правилног контакта са његовим сином, а самим тим и ефективног остварења његових родитељских права.

ОЦЕНА СУДА

  1. Влада је тврдила да, с обзиром на одлуку Уставног суда, подносилац више не може да тврди да је жртва, као и да није претрпео значајну штету јер би очекивана разлика између накнаде досуђене на домаћем нивоу и износа који би вероватно био досуђен од стране сȃмог Суда била занемарљива.
  2. Суд сматра да све ово треба испитати у оквиру питања статуса жртве подносиоца. Међутим, пошто је овај приговор уско повезан са суштином притужбе подносиоца према члану 8, он се мора спојити са меритумом.
  3. Суд такође констатује да представка подносиоца није очигледно неоснована у смислу члана 35. став 3. (а) Конвенције нити неприхватљива по било ком другом основу. Према томе, она се мора прогласити допуштеном.
  4. Уставни суд је већ утврдио да су домаћи органи извршили повреду права подносиоца на контакт (права родитеља) са његовим дететом (видети став 11 горе). Суд нема разлога да се не сложи са том проценом (видети, mutatis mutandis, Миловановић против Србије, број 56065/10, ст. 135-36, од 8. октобра 2019. године).
  5. Уставни суд је такође досудио подносиоцу накнаду на име претрпљене нематеријалну штету у износу од EUR 1.200. Таква одлука се ослањала на његове налазе о повреди права подносиоца на контакт са његовим дететом и прекомерном трајању извршног поступка (видети став 11 горе). Суд не сматра да се ниво накнаде досуђен на домаћем нивоу може сматрати одговарајућим и довољним за уклањање статуса жртве подносиоца (видети, на пример, Курић и др. против Словеније [ВВ], број 26828/06, став 262, ЕСЉП 2012 (изводи)), јер је знатно нижа од оне коју Суд генерално досуђује у другим сличним предметима покренутим против Србије (видети, на пример, Кривошеј против Србије, број 42559/08, став 65, од 13. априла 2010. године; Миловановић, цитиран горе, став 141; и Попадић против Србије, број 7833/12, став 106, од 20. септембра 2022. године).
  6. Суд стога одбацује приговор Владе у овом погледу, и закључује да је дошло до повреде члана 8. Конвенције.

ПРИМЕНА ЧЛАНА 41. КОНВЕНЦИЈЕ

  1. Подносилац је тражио надокнаду у погледу претрпљене нематеријалне штете, али је тачан износ оставио Суду на одлучивање.
  2. Влада је оспорила овај захтев.
  3. Имајући у виду природу повреде утврђене у предметном случају и дајући своју процену на правичној основи, како се захтева чланом 41. Конвенције, Суд додељује подносиоцу износ од EUR 3.300 у вези с тим, као и било који порез који се може наплатити на тај износ.
  4. Подносилац није поднео захтев за надокнаду било каквих трошкова и издатака. Сходно томе, Суд неће доделити никакав износ по овом основу.

ИЗ ТИХ РАЗЛОГА, СУД, ЈЕДНОГЛАСНО,

  1. Придружује меритуму приговор Владе у вези са статусом жртве подносиоца и одбацује га;

  2. Проглашава представку допуштеном;

  3. Утврђује да је дошло до повреде члана 8. став 1. Конвенције;

  4. Утврђује 

(a) да Тужена држава треба да подносиоцу исплати, у року од три месеца, износ од EUR 3.300 (три хиљаде и три стотине евра), заједно са било каквим порезом који се може наплатити, на име накнаде за претрпљену нематеријалну штету, који ће бити конвертован у валуту Тужене државе по курсу који се примењује на дан исплате; 

(b) да, по истеку горе наведена три месеца до исплате, треба исплатити обичну камату на горе наведени износ по стопи која је једнака најнижој каматној стопи Европске централе банке уз додатак од три процентна поена.

Састављено на енглеском језику и достављено у писаној форми дана 2. јула 2024. године, у складу са правилом 77. ст. 2. и 3. Пословника Суда.

             

          Simeon Petrovski

Anne Louise Bormann

заменик секретара одељења

председник

 

 

 

FOURTH SECTION

CASE OF KOSTIĆ v. SERBIA

(Application no. 31530/20)

JUDGMENT

STRASBOURG

2 July 2024

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Kostić v. Serbia,

The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Committee composed of:

 Anne Louise Bormann, President,
 Branko Lubarda,
 Sebastian Răduleţu, judges,
and Simeon Petrovski, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 31530/20) against Serbia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) on 30 June 2020 by a Serbian national, Mr Dejan Kostić (“the applicant”), who was born in 1964 and lives in Velika Plana;

the decision to give notice of the complaint concerning the applicant’s contact rights to the Serbian Government (“the Government”), represented by their Agent, Ms Z. Jadrijević Mladar, and to declare the remainder of the application inadmissible;

the parties’ observations;

the Government not having objected to the examination of the application by a Committee;

Having deliberated in private on 11 June 2024,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

SUBJECT MATTER OF THE CASE

1.  The application concerns the non-enforcement of the applicant’s contact rights with his son, as granted by a final judgment.

2.  The child of the applicant and M.J. was born in 2003.

3.  In the following years, the applicant and M.J. ceased to live together. By judgment of 20 February 2009, the Velika Plana Municipal Court (hereinafter “the Municipal Court”) decided that the child would continue to live with his mother while the applicant would periodically spend time with the child according to a predetermined schedule.

4.  On 15 June 2009 the Municipal Court issued an order for the enforcement of the above judgment.

5.  Subsequently, by means of six separate submissions addressed to the Municipal Court, between 6 July 2009 and 22 March 2010, the applicant expressed his concern that M.J. had consistently denied him access to his son, contrary to the requirements of the judgment. In some of those submissions, the applicant also requested that M.J. be fined for her conduct.

6.  Reports from the Centre for Social Work (hereinafter “the Centre”), which were submitted to the Municipal Court on four separate occasions, between 11 November 2010 and 10 October 2013, confirmed that the mother of the child had been obstructing the contact between the applicant and his son, as well as the work of the Centre in general. The Centre pointed out that such behaviour could have unpredictable consequences for the child’s psychological development. Consequently, it suggested that the Municipal Court should proceed with the enforcement of the applicant’s contact rights.

7.  Between 25 May 2010 and 14 July 2014 the enforcement judge from the Municipal Court imposed four successive fines in respect of M.J. which were ultimately enforced in 2014.

8.  Between May 2014 and December 2015 the applicant met his son on several occasions on the Centre’s premises and under its supervision. During this period, the Centre submitted reports to the Municipal Court in which it criticised both the applicant and M.J. for their communication with their child. In addition, the Centre informed the Municipal Court that it would no longer be beneficial to continue with the enforcement of the applicant’s contact rights given the estrangement that had developed between him and his son.

9.  On 19 April 2016 the enforcement judge held a hearing at which the then 13-year-old boy stated that he had no intention of maintaining contact with his father.

10.  On 6 April 2017 the enforcement judge discontinued the enforcement proceedings regarding the order of 15 June 2009 (see paragraph 4 above).

11.  On 28 November 2019 the Constitutional Court found a violation of the applicant’s contact rights. Since the enforcement proceedings had lasted for seven years and ten months, the Constitutional Court found that the relevant domestic authorities had failed to act promptly and appropriately. In particular, the applicant had not had any contact with his son for almost three years after the enforcement order had been issued (see paragraph 6 above), despite his repeated requests to the Municipal Court to facilitate such contact and despite his well-founded fears that all this could create a sense of alienation in his son. The enforcement court also repeatedly issued fines in respect of the child’s mother even when previous fines had not yet been collected and despite their obvious ineffectiveness. In addition to that, the enforcement court failed to consider other measures available to it, such as the imposition of a custodial sentence or the removal of the child from the mother’s custody. By the time the enforcement court intensified its communication with the Centre, the relationship between the applicant and his son had already deteriorated to such an extent that no other avenue was likely to produce any results. Consequently, the applicant’s relationship with his son had suffered irreversible damage. In these circumstances, the enforcement court was clearly not guided by the best interests of the child. The Constitutional Court also found that the applicant’s right to a trial within a reasonable time had been violated, due to the excessive length of the enforcement proceedings. Lastly, the Constitutional Court awarded the applicant 1,200 euros (EUR) for the non-pecuniary damage suffered as a result of the violation of his contact rights and the excessive length of the enforcement proceedings.

12.  The applicant complained under Article 8 of the Convention that the failure of the domestic authorities to enforce the final judgment of 20 February 2009 had deprived him of having proper contact with his son and thus of the effective exercise of his parental rights.

THE COURT’S ASSESSMENT

13.  The Government submitted that, in view of the Constitutional Court’s decision, the applicant could no longer claim to be a victim and that he had not suffered a significant disadvantage since the expected difference between the compensation awarded domestically and the amount likely to be awarded by the Court itself could not but be insignificant.

14.  The Court considers that all this falls to be examined under the issue of the applicant’s victim status. However, as this objection is closely linked to the substance of the applicant’s complaint under Article 8, it must be joined to the merits.

15.  The Court notes that the applicant’ s complaint is also not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention or inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

16.  The Constitutional Court has already found that the domestic authorities had violated the applicant’s contact rights (see paragraph 11 above). The Court has no reason to disagree with that assessment (see, mutatis mutandis, Milovanović v. Serbia, no. 56065/10, §§ 135-36, 8 October 2019).

17.  The Constitutional Court also awarded the applicant compensation in the amount of EUR 1,200 for the non-pecuniary damage suffered. It concerned its findings of a violation of the applicant’s contact rights and the excessive length of the proceedings (see paragraph 11 above). The Court does not consider that the level of compensation awarded at domestic level can be considered as appropriate and sufficient to remove the status of victim of the applicant (see, for example, Kurić and Others v. Slovenia [GC], no. 26828/06, § 262, ECHR 2012 (extracts)) because it is significantly lower than that generally awarded by the Court in other similar cases brought against Serbia (see, for example, Krivošej v. Serbia, no. 42559/08, § 65, 13 April 2010; Milovanović, cited above, § 141; and Popadić v. Serbia, no. 7833/12, § 106, 20 September 2022).

18.  The Court therefore dismisses the Government’s objection in this regard and concludes that there has been a violation of Article 8 of the Convention.

APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

19.  The applicant claimed compensation in respect of the non-pecuniary damage suffered, but left the exact amount to the Court’s discretion.

20.  The Government contested this claim.

21.  Given the nature of the violation found in the present case and making its assessment on an equitable basis, as required by Article 41 of the Convention, the Court awards the applicant the amount of EUR 3,300 in this connection, plus any tax that may be chargeable.

22.  The applicant did not claim any costs or expenses. Accordingly, the Court makes no award under this head.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Joins to the merits the Government’s objection concerning the applicant’s victim status and dismisses it;
  2. Declares the application admissible;
  3. Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;
  4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months, EUR 3,300 (three thousand three hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage, which is to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points.

Done in English, and notified in writing on 2 July 2024, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Simeon Petrovski                                         Anne Louise Bormann
 Deputy Registrar                                        President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Član 8 | DIC
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde


Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude

dokumenti