Backović protiv Srbije (No.2)

Država na koju se presuda odnosi
Srbija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
47600/17
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
08.04.2025
Članovi
10
10-1
10-2
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
10
10-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
(Čl. 10-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 10-2) Očuvanje autoriteta i nezavisnosti sudstva
Unutrašnje polje slobodne procene
Tematske ključne reči
sloboda govora
postupanje advokata
VS deskriptori
1.10 Član 10. - sloboda izražavanja
1.10.1 Posedovanje sopstvenog mišljenja
1.10.4.3 Neophodno u demokratskom društvu
1.10.12 Održavanje autoriteta i nepristrasnosti pravosuđa
1.10.7 Vršioci javnih funkcija i advokati
1.10.5 Vrednosni sudovi
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Dana 13. oktobra 2008. godine, po tužbi izvesnog S.K., Okružni sud u Somboru je konstatovao da je podnosiocu i još petnaestak lica istekao mandat odbornika. Ustavni sud je 29. septembra 2011. godine utvrdio da je presuda Okružnog suda u Somboru u suprotnosti sa izbornim pravima podnosioca i drugih lica, te je naložio Upravnom sudu da istu izmeni u roku od 30 dana. Upravni sud je 18. novembra 2011. godine preinačio predmetnu presudu i odbio tužbu S.K. Podnosilac je 27. januara 2012. godine, u svoje ime i kao pravni zastupnik šest drugih zainteresovanih lica, zatražio izvršenje presude Upravnog suda, što je, između ostalog, podrazumevalo i priznanje od strane Opštine Sombor da su oni i dalјe odbornici.

Osnovni sud u Somboru je 21. februara 2012. godine, u postupku u kome je odlučivao sudija pojedinac, odbio gorenavedeni zahtev, utvrdivši da presuda Upravnog suda ne predstavlјa izvršnu ispravu u smislu člana 13. stav 1. tačka (2) Zakona o izvršnom postupku. Dana 2. marta 2012. godine, podnosilac je uložio prigovor protiv te odluke. On je naveo da Osnovni sud nije primenio, ili je pogrešno primenio, relevantne odredbe Zakona o izvršnom postupku, te da neki od njegovih zaklјučaka nemaju osnova u tom zakonu.

Takođe je tvrdio da sud restriktivno tumači Zakon o izvršnom postupku, pri čemu je dao svoju vrednosnu ocenu rada suda da je, između ostalog, takav rad suda katastrofalan po prava tužilaca i konačno po samu pravnu državu, nakon čega je novčano kažnjen, budući da je sud ocenio da je podnosilac u svom prigovoru uvredio sud i postupajuće sudije.

Podnosilac je nakon ovoga uložio prigovor, pritom se pozivajući na svoju slobodu izražavanja i sudsku praksu Sud. On je tvrdio da nije imao nameru da bilo koga vređa, niti da je uvreda uopšte izrečena. On je naveo da se prigovor zbog kojeg je novčano kažnjen nije odnosio ni na jedno lično svojstvo dotičnog sudije niti na njen privatni život. Nјime je samo prokomentarisao, i to zasluženo oštro, „nedostatak kvaliteta“ u vršenju sudskih funkcija u vezi sa konkretnom sudskom odlukom. On je tvrdio da je tema bila dozvolјena i neophodna, odnosno da se odnosila na „(ne)zakonitost odluke, (ne)primenjivanje Zakona o izvršnom postupku i (ne)profesionalnu primenu zakona od strane sudije”. Takođe je naveo da sudije u Srbiji treba da budu sposobni da naprave razliku između iznošenja lažne tvrdnje, koja je neophodan element uvrede, i donošenja vrednosnog suda.

Osnovni sud u Somboru (sudska jedinica u Apatinu) delimično je poništio osporenu odluku smanjivši kaznu na polovinu prvobitnog iznosa.

Sud je smatrao da je iz prigovora podnosioca bilo jasno da on nije osporio prvostepenu odluku, već je govorio o neprofesionalizmu, nedostatku znanja i nedostatku dostojanstva suda i sudije, čime je nesumnjivo nameravao da omalovaži sud. Sud je smatrao da sloboda izražavanja ne uklјučuje nameru da se vređaju sudovi i sudije koje odlučuju u određenim predmetima, te da se vređanje suda ne može dozvoliti pod izgovorom slobode izražavanja.

Podnosilac je 28. decembra 2012. godine podneo ustavnu žalbu Ustavnom sudu. On se prituživao, između ostalog, da mu je povređeno pravo na slobodu izražavanja i ponovio je svoje ranije tvrdnje. On se takođe pozvao na niz domaćih presuda u kojima je utvrđeno da raznorazni izrazi ne predstavlјaju uvredu, i tvrdio da njegovi podnesci nisu bili ni blizu takvih izraza. Takođe se prituživao na nedostatak nepristrasnosti suda u kontekstu člana 6. Konvencije, jer ga je isti sudija, koji se osećao uvređenim, kaznio zbog toga. Ustavni sud je dana 29. decembra 2016. godine odbacio ustavnu žalbu podnosioca.

U obraćanju ESLJP, podnosilac se prituživao da je sȃmo izricanje novčane kazne predstavlјalo povredu njegovog prava na slobodu izražavanja, kako je predviđeno članom 10. Konvencije.

Podnosilac je osporio da su njegovi podnesci domaćim sudovima bili uvredlјive prirode, i tvrdio da su isti predstavlјali samo vrednosne sudove fokusirane na „nepravilno vođenje“ predmetnog postupka od strane sudije koji je postupao u izvršnom postupku. On je naveo da je samo izražavao svoje mišlјenje da je pravosuđe u prošlosti loše funkcionisalo, i da bi trebalo bolјe da funkcioniše u budućnosti. On je tvrdio da je obrazloženje domaćih sudova bilo nedovolјno i kontradiktorno, i da nisu ispunjeni kriterijumi „neophodnosti u demokratskom društvu“. Na kraju je istakao da je odluku o novčanoj kazni doneo isti sudija koji se osetio uvređenim njegovim podnescima.

Sud ističe da Država ne osporava da je izricanje novčane kazne podnosiocu, zbog navoda koje je izneo u svom prigovoru podnetom domaćem sudu, predstavlјalo mešanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja koje se jemči članom 10. stav 1. Sud ne vidi razlog da smatra drugačije.
Sud ističe da bi mešanje bilo u suprotnosti sa članom 10. Konvencije osim u slučaju da je „propisano zakonom”, ako se istim teži jednom ili više legitimnih cilјeva navedenih u članu 10. stav 2. i ako je bilo „neophodno u demokratskom društvu” zarad postizanja takvog cilјa ili cilјeva. Sud takođe konstatuje da je predmetno mešanje propisano zakonom u smislu člana 10. stav 2. Konvencije, kao i da je novčana kazna izrečena podnosiocu, u vezi sa njegovim podnescima koji su se odnosili na sudiju domaćeg suda koji je odlučivao u njegovom predmetu i samim domaćim sudovima, težila legitimnom cilјu čuvanja autoriteta pravosuđa u smislu člana 10. stav 2.

Opšta načela za procenu neophodnosti mešanja u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja, u predmetima koji se vode zbog nepoštovanja suda, ponovo su navedeni u presudi Radobuljac protiv Hrvatske (broj 51000/11, od 28. juna 2016. godine). Konkretno, posebna uloga advokata, koja je klјučna za efektivno funkcionisanje pravičnog sprovođenja pravde, daje im određenu slobodu u pogledu argumenata koje koriste na sudu jer imaju dužnost da revnosno brane interese svojih klijenata. Sud takođe ponavlјa da sloboda izražavanja advokata u sudnici nije neograničena i da su određeni interesi, kao što je autoritet pravosuđa, dovolјno važni da opravdaju ograničenja tog prava.
Sud konstatuje da izjave podnosioca u predmetnom slučaju, uobličene kao omalovažavajuće i drske, nisu samo kritikovale obrazloženje odluke od 21. februara 2012. godine i način na koji je sudija koji je postupao u predmetu vodio postupak, već takođe, kako su već utvrdili domaći sudovi, predstavlјaju omalovažavanje suda i iskustva, stručnosti i profesionalnih kapaciteta sudije koji postupa u predmetu, implicirajući da je dotični sudija neznalica i nesposoban. Nјima su sudije suda takođe optužene za zloupotrebu službenog položaja. Imajući u vidu same primedbe, Sud ne smatra nerazumnom ocenu domaćih sudova koji su, u svakom slučaju, u bolјem položaju da razumeju i cene jezik koji se koristi.

Imajući u vidu navedeno, i uzimajući u obzir da su nacionalne vlasti u bolјoj poziciji od Suda da razumeju i cene izraze podnosioca i da imaju određeno polјe slobodne procene u takvim stvarima, Sud smatra da su razlozi koje su domaći sudovi naveli u prilog svojih odluka bili „relevantni i dovolјni” da opravdaju mešanje, kao i da novčana kazna izrečena podnosiocu nije bila nesrazmerna legitimnom cilјu kojem se težilo, odnosno čuvanju autoriteta pravosuđa. Zbog toga se mešanje u pravo na slobodu izražavanja podnosioca može razumno smatrati „neophodnim u demokratskom društvu“. Shodno tome, nije došlo do povrede člana 10. Konvencije.

 

ЕВРОПСКИ СУД ЗА ЉУДСКА ПРАВА

ТРЕЋЕ ОДЕЉЕЊЕ

ПРЕДМЕТ БАЦКОВИЋ против СРБИЈЕ (бр. 2)

(Представка број 47600/17)

ПРЕСУДА

 Члан 10. • Слобода изражавања • Изрицање новчане казне адвокату због непоштовања суда, у погледу изјава које је дао у свом писаном приговору на одлуку првостепеног суда којом је одбијен његов захтев за извршење пресуде • Подносилац представке је оптужио судије извршног суда за злоупотребу службеног положаја и својим исказима омаловажио тај суд, као и искуство, стручност и професионалне капацитете судије који поступа у његовом предмету • Делотворно судско преиспитивање изрицања новчане казне • Новчана казна није претерана и није имала последице по право подносиоца представке да се бави адвокатуром • Разлози које су домаћи судови навели су релевантни и довољни • Мешање „неопходно у демократском друштву“

Припремљено од стране Секретеријата. Не обавезује Суд.

СТРАЗБУР

08. април 2025. године

Ова пресуда ће постати правноснажна у околностима утврђеним у члану 44. став 2. Конвенције. Она може бити предмет редакцијских измена.

У предмету Бацковић против Србије (бр. 2),

Европски суд за људска права (Треће одељење), на заседању Већа у саставу:

Ioannis Ktistakis, председник,
Peeter Roosma,
Lətif Hüseynov,
Darian Pavli,
Oddný Mjöll Arnardóttir,
Úna Ní Raifeartaigh,
Mateja Đurović, судије,
и Milan Blaško, секретар Одељења,

Имајући у виду:

представку против Републике Србије (број 47600/17) поднету Суду према члану 34. Конвенције за заштиту људских права и основних слобода (у даљем тексту: „Конвенција“) од стране српског држављанина, господина Чедомира Бацковића (у даљем тексту: „подносилац“), дана 21. јуна 2017. године; одлуку да се Влада Републике Србије (у даљем тексту: „Влада“) обавести о притужби у вези са правом подносиоца на слободу изражавања, и да се остатак представке прогласи недопуштеним;

Запажања страна у спору;

Након већања на затвореној седници одржаној 11. марта 2025.године,

Доноси следећу пресуду, која је усвојена тог дана:

 

УВОД

  1. Предметни случај се тиче права подносиоца на слободу изражавања у оквиру судског поступка према члану 10. Конвенције.

ЧИЊЕНИЦЕ

  1. Подносилац је рођен 1956. године и живи у Сомбору. По занимању је адвокат. Подносиоца је заступао господин Ф. Бацковић, адвокат из Сурчина.
  2. Владу је заступала госпођа З. Јадријевић Младар, њена заступница.
  3. Чињенице предмета се могу сумирати на следећи начин.
  4. Дана 13. октобра 2008. године, по тужби извесног С.К., Окружни суд у Сомбору је констатовао да је подносиоцу и још петнаестак лица истекао мандат одборника.
  5. Уставни суд је 29. септембра 2011. године утврдио да је пресуда Окружног суда у Сомбору у супротности са изборним правима подносиоца и других лица, те је наложио Управном суду да исту измени у року од 30 дана.
  6. Управни суд у Новом Саду је 18. новембра 2011. године преиначио предметну пресуду и одбио тужбу С.К.
  7. Подносилац је 27. јануара 2012. године, у своје име и као правни заступник шест других заинтересованих лица, затражио извршење пресуде Управног суда, што је, између осталог, подразумевало и признање од стране Општине Сомбор да су они и даље одборници.
  8. Основни суд у Сомбору је 21. фебруара 2012. године, у поступку у коме је одлучивао судија појединац, одбио горенаведени захтев, утврдивши да пресуда Управног суда не представља извршну исправу у смислу члана 13. став 1. тачка (2) Закона о извршном поступку.
  9. Дана 2. марта 2012. године, подносилац је уложио приговор против те одлуке. Он је навео да Основни суд није применио, или је погрешно применио, релевантне одредбе Закона о извршном поступку, те да неки од његових закључака немају основа у том закону.
  10. Такође је тврдио следеће:

„Реч је о својеврсном „шалтерском” рестриктивном „тумачењу” Закона о извршном поступку, које нема основа ни у Уставу ни у законима. Ако је [то] резултат некаквог „искуства“ или „праксе“ суда ... онда су то „предратна“ искуства и праксе које су погрешне и лоше, и које су сви релевантни органи прогласили погрешним и лошим, те су због тога промењене на законодавном нивоу и (требале би бити промењене) у кадровском погледу.

Другим речима, шалтерско деловање извршних судова – са катастрофалним последицама по права тужилаца, по дужину поступка и по правну сигурност у односу на странке и правну државу као такву – требало би бити ствар прошлости. Некакво наводно искуство и пракса из система за који се показало да је лош и да производи катастрофалне последице не представља предност – то је велики недостатак досадашњег вршења судијске функције на основу нових и суштински другачијих закона.

...

Напротив, извршни суд треба да уложи све разумне напоре како би извршио пресуду у коју су други суд (и странке) уложили године труда и трошкова, чак и ако правни генијалци и правне громаде извршног суда сматрају да би, у свој својој домишљатости, могли тобоже да саставе много бољу пресуду него њихове колеге из другог суда – пресуду која треба да буде извршена, а у погледу које извршни суд, са пиједестала апсолутног арбитра (злоупотребљавајући недостатак делотворног правног лека против својих пресуда), тражи иглу у пласту сена. Такав став апсолутно достиже ниво злоупотребе поверене функције.

... налаз првостепеног суда [у вези са Управним судом и његовом пресудом] је потпуна бесмислица, која једноставно није вредна даљег коментара. Било да је написана из злобе ... или услед недостатка знања, таква одлука и њено образложење неспојиве су са поступцима професионалног правосуђа у држави коју карактерише владавина права за какву се Србија представља.

Оспоравање како статуса, тако и стручности Управног суда (имајући у виду одакле долази) било би ... смешно да није тужно. ...“

  1. Дана 7. марта 2012., Основни суд је, од стране истог судије појединца као и у одлуци од 21. фебруара 2012. године (видети став 9 горе), казнио подносиоца новчаном казном у износу од 100.000 српских динара ((RSD) – отприлике 910 евра (EUR) у предметно време) због непоштовања суда. Суд је утврдио следеће:

„У свом приговору [подносилац] је увредио суд, судије које су поступале у извршном поступку и судију који је донео оспорену одлуку, наводећи да „шалтерско рестриктивно тумачење Закона нема основа ни у Уставу ни у законима“, да је „шалтерско деловање извршних судова [произвело] катастрофалне последице по права тужилаца ... и по правну сигурност у односу на странке ... и да би требало бити ствар прошлости“, да „некакво наводно искуство и пракса из система за који се показало да је лош и да производи катастрофалне последице не представља предност – то је велики недостатак досадашњег вршења судијске функције“, да би „извршни судови требали да уложе све разумне напоре како би извршили пресуду ... чак и ако правни генијалци и правне громаде извршног суда сматрају да би ... могли тобоже да саставе много бољу пресуду“ и тако даље.

Садржина приговора је била усмерена на вређање суда, судија који су поступали у извршном поступку и судије који је одлучивао о предмету, те се због тога новчаном казном кажњава правни заступник тужилаца, у складу са чл. 33. и 51. Закона о извршном поступку. Одлучујући о висини новчане казне, суд је узео у обзир оштрину увреда, као и чињеницу да их је изрекао правни заступник који се бави адвокатуром.“

  1. Подносилац је 12. марта 2012. године уложио приговор, притом се позивајући на своју слободу изражавања и судску праксу Суда, тачније на пресуде De Haes и Gijsels против Белгије (од 24. фебруара 1997. године, Извештаји о пресудама и одлукама 1997-I); Dalban против Румуније ([ВВ], број 28114/95, ЕСЉП 1999-VI); Krasulya против Русије (број 12365/03, од 22. фебруара 2007. године); Лепојић против Србије (број 13909/05, од 6. новембра 2007. године); и Филиповић против Србије (број 27935/05, од 20. новембра 2007. године). Он је тврдио да није имао намеру да било кога вређа, нити да је увреда уопште изречена. Он је навео да се приговор због којег је новчано кажњен није односио ни на једно лично својство дотичног судије нити на њен приватни живот. Њиме је само прокоментарисао, и то заслужено оштро, „недостатак квалитета“ у вршењу судских функција у вези са конкретном судском одлуком. Он је тврдио да је тема била дозвољена и неопходна, односно да се односила на „(не)законитост одлуке, (не)примењивање Закона о извршном поступку и (не)професионалну примену закона од стране судије”. Такође је навео да судије у Србији треба  да буду способни да направе разлику између изношења лажне тврдње, која је неопходан елемент увреде, и доношења вредносног суда. 14.  Дана 4. септембра 2012. године, Основни суд у Сомбору (судска јединица у Апатину) делимично је поништио оспорену одлуку смањивши казну на износ од RSD 50.000 (отприлике EUR 425 у предметно време). Он је подржао преостале налазе наведене у одлуци, а нарочито онај да су наводи подносиоца представљали вређање суда као државног органа и предметног судије, јер је њима оспорена стручност и понижени су како судови, тако и судија, тиме нарушавајући углед судова. Даље је сматрао да је из приговора подносиоца било јасно да он није оспорио првостепену одлуку, већ је говорио о непрофесионализму, недостатку знања и недостатку достојанства суда и судије, чиме је несумњиво намеравао да омаловажи суд. Суд је сматрао да слобода изражавања не укључује намеру да се вређају судови и судије које одлучују у одређеним предметима, те да се вређање суда не може дозволити под изговором слободе изражавања.
  2. Подносилац је 28. децембра 2012. године поднео уставну жалбу Уставном суду. Он се притуживао, између осталог, да му је повређено право на слободу изражавања и поновио је своје раније тврдње (видети став 13 горе). Он се такође позвао на низ домаћих пресуда у којима је утврђено да разноразни изрази не представљају увреду, и тврдио да његови поднесци нису били ни близу таквих израза. Такође се притуживао на недостатак непристрасности суда у контексту члана 6. Конвенције, јер га је исти судија, који се осећао увређеним, казнио због тога.
  3. Дана 12. маја 2014. године, подносилац је платио казну.
  4. Уставни суд је дана 29. децембра 2016. године одбацио уставну жалбу подносиоца. У релевантном делу одлуке наведено је следеће:

„Уставни суд ... указује на то да је слобода изражавања прихваћени темељ сваког демократског друштва, али да се, у складу са чланом 46. Устава, може ограничити уколико је то потребно, између осталог, ради заштите права и угледа других, о чему судови воде рачуна у сваком предмету. С обзиром на то и имајући у виду садржину уставне жалбе, Уставни суд сматра да су судови [који се баве предметом подносиоца] пружили јасно, довољно и уставно прихватљиво образложење за своје одлуке, које није било произвољно нити неразмотрено, нити су аргументи [садржани] у уставној жалби [подносиоца] могли довести до било какве сумње у погледу овакве одлуке."

  1. У периоду између 24. августа 2012. године и каснијег, неутврђеног датума, подносилац је обављао функцију помоћника министра правде Републике Србије.

РЕЛЕВАНТНИ ПРАВНИ ОКВИР И ПРАКСА

I. РЕЛЕВАНТНО ДОМАЋЕ ПРАВО

A. Устав Републике Србије (објављен у „Службеном гласнику Републике Србије“ („СГ РС“) – број 98/2006)

  1. Чланом 46. Устава јемчи се право на слободу мишљења и изражавања, као и слобода тражења, примања и ширења обавештења и идеја. Такође се утврђује да слобода изражавања може бити подложна ограничењима ако је то неопходно ради чувања ауторитета и непристрасности суда.

B. Закон о извршењу и обезбеђењу (објављен у „Службеном гласнику Републике Србије“ бр. 31/11, 99/11, 109/13, 55/14 и 139/14)

  1. Члан 33. овог закона, у релевантном делу, прописује да ће суд изрећи новчану казну странци, учеснику у поступку или другом лицу које својим понашањем вређа суд. Новчана казна ће бити изречена на начин и под условима предвиђеним чланом 51. Закона.
  2. Члан 51. прописује, између осталог, да се физичком лицу може изрећи новчана казна у износу од RSD 10.000 до RSD 200.000. У њему се даље наводе детаљи који се односе на изрицање и плаћање новчаних казни и подношење приговора против истих.

II. ДОМАЋА СУДСКА ПРАКСА

  1. Уставни суд је у периоду од 26. новембра 2015. до 16. јуна 2022. године донео најмање седам пресуда које се односе на слободу изражавања. Једна од тих пресуда се односила на слободу изражавања адвоката приликом обраћања суду, при чему је Уставни суд, у том предмету, одбацио уставну жалбу. У шест других предмета, који се нису тицали слободе изражавања адвоката приликом обраћања суду, Уставни суд је утврдио повреду права на слободу изражавања.

ПРАВО

НАВОДНА ПОВРЕДА ЧЛАНА 10. КОНВЕНЦИЈЕ

  1. Подносилац се притуживао да је сȃмо изрицање новчане казне представљало повреду његовог права на слободу изражавања, како је предвиђено чланом 10. Конвенције, који гласи:

„1.  Свако има право на слободу изражавања. Ово право укључује слободу поседовања сопственог мишљења, примања и саопштавања информација и идеја без мешања јавне власти и без обзира на границе. Овај члан не спречава државе да захтевају дозволе за рад телевизијских, радио и биоскопских предузећа. 2.  Пошто коришћење ових слобода повлачи за собом дужности и одговорности, оно се може подвргнути формалностима, условима, ограничењима или казнама прописаним законом и неопходним у демократском друштву у интересу националне безбедности, територијалног интегритета или јавне безбедности, ради спречавања нереда или криминала, заштите здравља или морала, заштите угледа или права других, спречавања откривања обавештења добијених у поверењу, или ради очувања ауторитета и непристрасности судства.”

A. Допуштеност

  1. Влада је тврдила да је представка очигледно неоснована. Она није оспорила да је новчана казна изречена подносиоцу представљала мешање у његово право на слободу изражавања, али је тврдила да је иста била у складу са законом, да је тежила легитимном циљу, којем је била сразмерна, и да је била неопходна у демократском друштву.
  2. Подносилац је оспорио Владине тврдње у овом погледу.
  3. Суд констатује да предметна притужба није ни очигледно неоснована нити недопуштена по било ком другом основу наведеном у члану 35. Конвенције. Према томе, она се мора прогласити допуштеном.

B. Основаност

1. Поднесци страна

(a) Подносилац представке

  1. Подносилац је оспорио да су његови поднесци домаћим судовима били увредљиве природе, и тврдио да су исти представљали само вредносне судове фокусиране на „неправилно вођење“ предметног поступка од стране судије који је поступао у извршном поступку. Он је навео да је само изражавао своје мишљење да је правосуђе у прошлости лоше функционисало, и да би требало боље да функционише у будућности. Он је тврдио да је образложење домаћих судова било недовољно и контрадикторно, и да нису испуњени критеријуми „неопходности у демократском друштву“. На крају је истакао да је одлуку о новчаној казни донео исти судија који се осетио увређеним његовим поднесцима (видети став 12 горе).

(b) Влада

  1. Влада је тврдила да је спорно мешање било у складу са законом, да је тежило легитимном циљу, којем је било сразмерно, и да је било неопходно у демократском друштву. Она је навела да је, на основу своје богате судске праксе у погледу слободе изражавања у судским поступцима (видети став 22 горе), Уставни суд такође утврдио да право подносиоца на слободу изражавања није повређено.
  2. Влада је навела да је приговор подносиоца садржао бројне увреде на рачун суда и судија, вређајући њихов карактер и интелигенцију и омаловажавајући њихово правно искуство, знање и рад. Она је тврдила да је тон подносиоца био циничан и саркастичан, а његове речи претеће природе, што подносилац није негирао. Она је тврдила да је изјава подносиоца да би дотичне судије требало сменити, што имплицира да би исти требало да изгубе посао, била посебно забрињавајућа с обзиром на политичке позиције подносиоца у предметно време – као одборника Општине Сомбор, а касније и као помоћника министра правде (видети став 18. горе). Таква изјава је посебно штетно утицала на ауторитет и непристрасност судова, и представљала је напад на непристрасност судске функције.
  3. Влада је такође навела да је тврдња подносиоца да су радње и налази суда „апсолутно достигли ниво злоупотребе службеног положаја“ представљала директну оптужбу за кривичну одговорност предметног судије, која је изречена без икаквих доказа у том погледу, што је чини неоправданим нападом на личност.
  4. Влада је навела да је подносилац, као правни заступник више појединаца, укључујући и њега самог, имао посебне дужности приликом обраћања суду и судијама, те да је његова слобода изражавања у том погледу била ограниченија него што би била за обичну странку у поступку.

2. Оцена Суда

(a) Постојање мешања

  1. Држава не оспорава да је изрицање новчане казне подносиоцу, због навода које је изнео у свом приговору поднетом домаћем суду, представљало мешање у његово право на слободу изражавања које се јемчи чланом 10. став 1. Суд не види разлог да сматра другачије.

(b) Оправданост мешања

  1. Мешање би било у супротности са чланом 10. Конвенције осим у случају да је „прописано законом”, ако се истим тежи једном или више легитимних циљева наведених у члану 10. став 2. и ако је било „неопходно у демократском друштву” зарад постизања таквог циља или циљева (видети Lešník против Словачке, број 35640/97, став 42, ЕСЉП 2003-IV).

(i)     „Прописано законом”

  1. Суд констатује да је предметно мешање имало правни основ, односно члан 46. Устава (видети ст. 17. и 19. горе), и чл. 33. и 51. Закона о извршном поступку (видети став 12, и ст. 20-21 горе). Сходно томе, предметно мешање је прописано законом у смислу члана 10. став 2. Конвенције.

(ii)   Легитиман циљ

  1. Суд констатује да је новчана казна изречена подносиоцу, у вези са његовим поднесцима који су се односили на судију домаћег суда који је одлучивао у његовом предмету и самим домаћим судовима, тежила легитимном циљу чувања ауторитета правосуђа у смислу члана 10. став 2. Конвенције (видети Žugić против Хрватске, број 3699/08, став 42, од 31. маја 2011. године).

(iii) „Неопходно у демократском друштву“

(α) Релевантна начела

  1. Општа начела у вези са питањем да ли је предметно мешање било „неопходно у демократском друштву“ добро су утврђена у судској пракси Суда и могу се сажети на следећи начин (видети, међу многим другим изворима, Perinçek против Швајцарске [ВВ], број 27510/08, ст. 196-97, ЕСЉП 2015 (изводи); Delfi AS против Естоније [ВВ], број 64569/09, став 131, ЕСЉП 2015; и NIT S.R.L. против Републике Молдавије [ВВ], број 28470/12, став 177, од 5. априла 2022. године):

„(i)  Слобода изражавања представља један од суштинских темеља демократског друштва и један од основних услова за његов напредак и развој сваког појединца. У складу са ставом 2. члана 10, он се примењује не само на „обавештења“ или „идеје“ које су позитивно примљене или које се сматрају неувредљивим или као питање равнодушности, већ и на оне које вређају, шокирају или узнемиравају. Такви су захтеви плурализма, толеранције и широких схватања без којих нема „демократског друштва“. Као што је наведено у члану 10, ова слобода подлеже изузецима, који се ... међутим, морају строго тумачити, док потреба за било каквим ограничењима мора бити убедљиво утврђена ... (ii)  Придев „неопходно“, у смислу члана 10. став 2, имплицира постојање „хитне друштвене потребе“. Државе уговорнице имају одређено поље слободне процене приликом процењивања да ли таква потреба постоји, али таква процена иде руку под руку са европским надзором, обухватајући како законодавство, тако и одлуке које га примењују, чак и оне које доноси независни суд. Суд је стога овлашћен да донесе коначну одлуку о томе да ли је „ограничење“ помирљиво са слободом изражавања која се јемчи чланом 10.

(iii)  Задатак Суда, у вршењу своје надзорне надлежности, није да заузме место надлежних националних органа, већ да преиспита, у складу са чланом 10, одлуке које су такви органи донели у складу са својим овлашћењем процењивања. Ово не значи да је такав надзор ограничен на утврђивање да ли је Тужена држава разумно, пажљиво и у доброј намери користила своје дискреционо право; оно што Суд треба да уради јесте да сагледа мешање на које се жали у светлу случаја у целини, и да утврди да ли је оно било „сразмерно легитимном циљу коме се тежи“ и да ли су разлози које су национални органи навели да би такво мешање оправдали „релевантни и довољни“... Чинећи то, Суд мора да се увери да су национални органи применили стандарде који су били у складу са начелима садржаним у члану 10. и, штавише, да су се ослањали на прихватљиву процену релевантних чињеница ...“

  1. Општа начела за процену неопходности мешања у остваривање права на слободу изражавања, у предметима који се воде због непоштовања суда, поново су наведени у пресуди Radobuljac против Хрватске (број 51000/11, ст. 56-61, од 28. јуна 2016. године). Конкретно, посебна улога адвоката, која је кључна за ефективно функционисање правичног спровођења правде, даје им одређену слободу у погледу аргумената које користе на суду јер имају дужност да ревносно бране интересе својих клијената (ibid. ст. 60-61.). Суд такође понавља да слобода изражавања адвоката у судници није неограничена и да су одређени интереси, као што је ауторитет правосуђа, довољно важни да оправдају ограничења тог права (видети Kyprianou против Кипра [ВВ], број 73797/01, став 174, ЕСЉП 2005-XIII, и Radobuljac, цитиран горе, став 58. in fine). Судови би требало да буду заштићени од тешких штетних напада који су у основи неутемељени, нарочито с обзиром на чињеницу да судије које су критиковане подлежу дужности уздржавања и дискреције која их спречава да одговоре (видети Morice против Француске [ВВ], број 29369/10, став 128, ЕСЉП 2015; видети такође Prager и Oberschlick против Аустрије, од 26. априла 1995. године, став 34, Серија А бр. 313, и Radobuljac, цитиран горе, став 54.). Мора се направити јасна разлика између критике и увреде. Уколико је једина намера било ког облика изражавања вређање суда или чланова тог суда, одговарајуће санкционисање таквог понашања начелно не би представљало кршење члана 10. Конвенције (ibid., став 61. in fine; видети такође Skałka против Пољске, број 43425/98, ст. 39-42, од 27. маја 2003. године, и Kincses против Мађарске, број 66232/10, став 33, од 27. јануара 2015. године). Приликом прављења разлике између ова два облика изражавања, примедбе се морају сагледати у светлу предмета у целини, узимајући у обзир њихов садржај и контекст у коме су изнесене (видети Pisanski против Хрватске, број 28794/18, став 69. in fine, од 4. јуна 2024. године).

(β) Примена ових начела на предметни случај

  1. Враћајући се на предметни случај, Суд констатује да је мешање у право на слободу изражавања подносиоца настало као последица изрицања новчане казне од стране домаћих судова због навода које је подносилац изнео у свом приговору на одлуку Основног суда у Сомбору од 21. фебруара 2012. године којом се одбацује његов захтев за извршење (видети ст. 8, 9. и 12. горе). Суд такође констатује да је подносилац поступао у својству правног заступника неколико других лица у поступку везаном за избор одборника, и да је његов приговор припремљен у том својству. То значи да су, за разлику од критика изнесених, на пример, у медијима, примедбе подносиоца изнете у контексту интерне комуникације између њега као адвоката и суда, са чиме шира јавност није била упозната (видети Radobuljac, став 62, и Pisanski, став 70, оба цитирана горе).
  2. Суд даље констатује да је у својој одлуци од 7. марта 2012. године домаћи суд утврдио да су изјаве подносиоца дате у његовом приговору имале за циљ вређање суда, судија који су поступали у извршном поступку и судије који је одлучивао о предмету (видети став 12 горе). Тај налаз је потврдило и другостепено веће истог суда у својој одлуци од 4. септембра 2012. године. Веће је такође утврдило да се из приговора подносиоца јасно може видети да он није оспорио првостепену одлуку, већ је говорио о непрофесионализму, недостатку знања и недостатку достојанства суда и судије, чиме је несумњиво намеравао да омаловажи суд. Суд је даље испитао право подносиоца на слободу изражавања и утврдио да оно не укључује вређање судова и судија који одлучују у одређеним предметима (видети став 14. горе). Уставни суд је такође испитао уставну жалбу подносиоца и оспорене одлуке, узимајући у обзир право на слободу изражавања (видети став 17. горе).
  3. Суд констатује да је подносилац, у предметном случају, описао оспорено тумачење Закона о извршном поступку као „шалтерско” тумачење које је имало „катастрофалне последице”, етикетирајући искуство и праксу из које је такво тумачење могло проистећи као погрешне и лоше, и наговестио да кадрови који примењују такву праксу требају бити замењени. Извргавао је руглу професионализам судија извршног суда називајући их „правним генијалцима“ и „правним громадама“ позивајући се на њихову „домишљатост“, и тврдио да је њихово понашање представљало злоупотребу поверене функције. Он је навео да је оспорена одлука „потпуна бесмислица”, која је била резултат или злонамерности или незнања, и да је у сваком случају била непрофесионална (видети став 11. горе). Суд примећује да је оспорена одлука донета у поступку у коме је одлучивао судија појединац (видети став 9. горе) и да су примедбе подносиоца стога имале лични аспект, односно да се могу тумачити као да су биле усмерене искључиво на судију који одлучује у његовом предмету.
  4. Суд констатује да предметни случај има сличности са предметом А. против Финске ((одл.), број 44998/98, од 8. јануара 2004. године), где је подносиоцу представке изречено упозорење због његових изјава омаловажавајуће природе поднетих у писаној жалби у вези са председавајућим судијом; предметом Žugić  (цитираним горе), где је у жалби подносиоца представке коришћен језик који имплицира да је судија као особа арогантан и неспособан да обавља судијску дужност; и предметом Kincses (цитираним горе), где је подносилац представке, у свом обавештењу о подношењу жалбе, довео у питање професионалну компетентност судије. Суд даље констатује да се предметни случај такође разликује од предмета Lutgen против Луксембурга (број 36681/23, ст. 8. и 69, од 16. маја 2024. године) и Radobuljac (цитиран горе, ст. 10. и 66.), где је Суд сматрао да се тврдња адвоката да је понашање судије у поступку било „апсолутно неприхватљиво“, заједно са изјавом да су одржана рочишта била „без суштине“, не може окарактерисати као увредљива у смислу члана 10. Конвенције.
  5. Суд констатује да изјаве подносиоца у предметном случају, уобличене као омаловажавајуће и дрске, нису само критиковале образложење одлуке од 21. фебруара 2012. године и начин на који је судија који је поступао у предмету водио поступак, већ такође, како су већ утврдили домаћи судови, представљају омаловажавање суда и искуства, стручности и професионалних капацитета судије који поступа у предмету, имплицирајући да је дотични судија незналица и неспособан (видети Žugić, цитиран горе, став 47; упоредити са Radobuljac, став 66, и Pisanski, став 71, оба цитирана горе). Њима су судије суда такође оптужене за злоупотребу службеног положаја, описујући налазе суда као „бесмислице” и „тужне” (видети став 11. горе). Ништа не говори у прилог томе да подносилац није могао да изнесе свој приговор на образложење оспорене одлуке без употребе таквог језика, као што је то учинио у делу свог приговора (видети став 10 горе; видети такође Žugić, став 47. in fine, и Kincses, став 40, оба цитирана горе). Имајући у виду саме примедбе, Суд не сматра неразумном оцену домаћих судова који су, у сваком случају, у бољем положају да разумеју и цене језик који се користи.
  6. Суд понавља да су правичност поступка, дате процедуралне гаранције и природа и тежина изречених казни фактори које треба узети у обзир приликом процене сразмерности мешања у право на слободу изражавања која се јемчи чланом 10. (видети Kyprianou,цитиран горе, став 171. in fine, као и изворе цитиране у њему). Одсуство делотворног судског преиспитивања може подржати налаз о кршењу члана 10. (видети Saygılı и Seyman против Турске, број 51041/99, ст. 24-25, од 27. јуна 2006. године, и Baka против Мађарске [ВВ], број 20261/12, став 161, од 23. јуна 2016. године).
  7. Сасвим независно од чињенице да је подносилац изнео притужбу у погледу правичности поступка пред Уставним судом у контексту члана 6. Конвенције (видети став 15 горе), а не у контексту члана 10. као што је то учинио пред Судом, Суд констатује да је, иако је одлуку о новчаном кажњавању подносиоца заиста донео исти судија који се осећао лично увређеним примедбама подносиоца, дошло до ефективног судског преиспитивања одлуке којом му је изречена новчана казна због непоштовања суда (упоредити са Saygılı и Seyman, цитираним горе, став 25.). Подносилац је могао да оспори и јесте оспорио ту одлуку, коју су потом потврдиле друге судије у оквиру другостепеног већа, чије је образложење на крају прихватио и Уставни суд (видети ст. 14. и 17.  горе).
  8. Суд на крају констатује да је подносилац кажњен новчаном казном у износу од RSD 50.000 (приближно EUR 425 у предметно време). Новчана казна је била на доњем крају примењиве скале наведене у члану 51. Закона о извршном поступку (видети став 21 горе; видети такође, mutatis mutandis, Lešník, цитиран горе, став 63.) и није имала последице по право подносиоца да се бави својом професијом (видети, mutatis mutandis, Kincses, цитиран горе, став 42.). Овај случај се стога може разликовати од предмета Nikula против Финске (број 31611/96, ЕСЉП 2002-II) и Skałka (цитираног горе), у којима су подносиоцима представке изречене кривичне санкције, блажа и тешка казна затвора (видети, mutatis mutandis, Kincses, цитиран горе, став 42.), или од Pais Pires de Lima против Португала (бр. 70465/12, став 67, од 12. фебруара 2019. године), у којем је подносиоцу представке наложено да плати дотичном судији износ од EUR 50.000 на име накнаде. Суд, стога, не сматра да је предметна новчана казна била претерана (видети Kincses, цитиран горе, ст. 9. и 42.).
  9. Имајући у виду горе наведено, и узимајући у обзир да су националне власти у бољој позицији од Суда да разумеју и цене изразе подносиоца и да имају одређено поље слободне процене у таквим стварима, Суд сматра да су разлози које су домаћи судови навели у прилог својих одлука били „релевантни и довољни” да оправдају мешање, као и да новчана казна изречена подносиоцу није била несразмерна легитимном циљу којем се тежило, односно чувању ауторитета правосуђа. Због тога се мешање у право на слободу изражавања подносиоца може разумно сматрати „неопходним у демократском друштву“.
  10. Сходно томе, није дошло до повреде члана 10. Конвенције.

ИЗ ТИХ РАЗЛОГА, СУД,

  1. Проглашава, једногласно, представку допуштеном;
  2. Утврђује, са пет гласова за и два против, да није дошло до повреде члана 10. Конвенције.

 

Састављено на енглеском језику и достављено у писаној форми дана 8. априла 2025. године, у складу са правилом 77. ст. 2. и 3. Пословника Суда.

Milan Blaško                                                                       Ioannis Ktistakis

секретар Одељења                                                            председник

 

У складу са чланом 45. став 2. Конвенције и Правилом 74. став 2. Пословника Суда, издвојено мишљење судија Hüseynov и Pavli је приложено уз ову пресуду.

 

 

БАЦКОВИЋ ПРОТИВ СРБИЈЕ (бр. 2) ПРЕСУДА – ИЗДВОЈЕНО МИШЉЕЊЕ

ЗАЈЕДНИЧКО ИЗДВОЈЕНО МИШЉЕЊЕ СУДИЈА

HÜSEYNOV И PAVLI

  1. Уз дужно поштовање, нисмо се сложили са закључком већине да у предметном случају није дошло до повреде члана 10. Конвенције. По нашем мишљењу, коментари подносиоца, иако оштро формулисани и понекад саркастични, нису прешли границе дозвољене критике једног адвоката који брани правне интересе својих клијената. Коментари о којима је реч су били укључени у формалну жалбу вишем суду, и стога нису били намењени општој јавности. Упркос оштром језику који је употребљен, критика је у суштини била усмерена на правну ваљаност пресуде нижег суда, није представљала неоправдани напад на личност и није се могло сматрати да је имала искључиву намеру да увреди дотичног судију. Чини се да домаћи судови, приликом испитивања случаја, нису правилно проценили примедбе подносиоца у контексту у којем су изнете.
  2. Такође је релевантно да подносилац није био само адвокат који је заступао себе и друге у предметном поступку, већ је био и службеник локалне самоуправе који није био у могућности да обавља своје функције током дужег временског периода, упркос томе што су Уставни суд и Апелациони суд донели одлуке које су повољне у његовом случају. Ове пресуде су остале неизвршене од стране националног правног система још неколико месеци након њиховог доношења. Горе наведене околности су сигурно изазвале разумљиву фрустрацију подносиоца и његових клијената.
  3. Чини се да се већина ослањала на низ донекле застареле судске праксе како би подржала своје тврдње да није било кршења. По нашем мишљењу, и имајући у виду чињенице случаја у целини, налаз о повреди члана 10. био би конзистентнији са недавном судском праксом Суда о непоштовању суда у вези са изјавама адвоката у формалним процедуралним поднесцима (видети, нарочито, Radobuljac против Хрватске, број 51000/11, од 28. јуна 2016. године; Ceferin против Словеније, број 40975/08, од 16. јануара 2018. године; Lutgen против Луксембурга, број 36681/23, од 16. маја 2024. године; и Pisanski против Хрватске, број 28794/18, од 4. јуна 2024. године).

 _____________________

Превод пресуде преузет са сајта Заступника Србиеј пред ЕСЉП

 

 

THIRD SECTION

CASE OF BACKOVIĆ v. SERBIA (No. 2)

(Application no. 47600/17)

JUDGMENT

Art 10 • Freedom of expression • Imposition of a fine on a lawyer for contempt of court on account of statements made in his written objection to the first-instance court’s decision dismissing his request for the enforcement of a judgment • Applicant accused judges of the enforcement court of abuse of office and his statements belittled that court as well as the experience, expertise and professional capacities of the judge sitting in his case • Effective judicial review of the imposition of the fine • Fine not excessive and had no consequences for the applicant’s right to practise as a lawyer • Reasons adduced by domestic courts relevant and sufficient • Interference “necessary in a democratic society”

Prepared by the Registry. Does not bind the Court.

STRASBOURG

8 April 2025

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Backović v. Serbia (no. 2),

The European Court of Human Rights (Third Section), sitting as a Chamber composed of:

 Ioannis Ktistakis, President,
 Peeter Roosma,
 Lətif Hüseynov,
 Darian Pavli,
 Oddný Mjöll Arnardóttir,
 Úna Ní Raifeartaigh,
 Mateja Đurović, judges,
and Milan Blaško, Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 47600/17) against the Republic of Serbia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Serbian national, Mr Čedomir Backović (“the applicant”), on 21 June 2017;

the decision to give notice to the Serbian Government (“the Government”) of the complaint concerning the applicant’s right to freedom of expression and to declare the remainder of the application inadmissible;

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 11 March 2025,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The present case concerns the applicant’s right to freedom of expression in court proceedings under Article 10 of the Convention.

THE FACTS

2.  The applicant was born in 1956 and lives in Sombor. He is a lawyer by profession. The applicant was represented by Mr F. Backović, a lawyer practising in Surčin.

3.  The Government were represented by their Agent, Ms Z. Jadrijević Mladar.

4.  The facts of the case may be summarised as follows.

5.  On 13 October 2008, following an action brought by a certain S.K., the Sombor District Court (Okružni sud) acknowledged that the terms of office of the applicant and fifteen other persons as city councillors (odbornik) had ended.

6.  On 29 September 2011 the Constitutional Court (Ustavni sud) found the Sombor District Court’s judgment to be in breach of the applicant’s and the other persons’ electoral rights and instructed the Administrative Court (Upravni sud) to amend it within thirty days.

7.  On 18 November 2011 the Novi Sad Administrative Court amended the judgment in question and dismissed S.K.’s action.

8.  On 27 January 2012 the applicant, on his own behalf and as a representative of six of the other individuals concerned, sought the enforcement of the Administrative Court’s judgment, entailing, inter alia, an acknowledgment from the Municipality of Sombor that they were still city councillors.

9.  On 21 February 2012 the Sombor Court of First Instance (Osnovni sud), in a single-judge procedure, dismissed the request, finding that the judgment of the Administrative Court was not an enforceable document (ne predstavlja izvršnu ispravu) within the meaning of Article 13 § 1 (2) of the Enforcement Procedure Act.

10.  On 2 March 2012 the applicant lodged an objection (prigovor) against that decision. He submitted that the Court of First Instance had not applied, or had incorrectly applied, the relevant provisions of the Enforcement Procedure Act, and that some of its findings had no basis in that Act.

11.  He also submitted the following:

“It is a kind of ‘pen-pushing’ (šaltersko) restrictive ‘interpretation’ of the Enforcement Procedure Act, which has no grounds either in the Constitution or in the laws. If [it] is the result of some kind of ‘experience’ or ‘practice’ of the court ... these are ‘pre-war’ experiences and practices which are both wrong and bad, and which have been declared wrong and bad by all relevant bodies, and which have therefore been changed at the legislative level and (should be) also in respect of staff (u kadrovskom pogledu).

In other words, the pen-pushing actions of the enforcement courts (šaltersko delovanje izvršnih sudova) – with catastrophic consequences for claimants’ rights, for the length of proceedings and for legal certainty in respect of the parties and a State characterised by the rule of law (pravnu državu) as such – should be a thing of the past. Some kind of alleged experience and practice from a system which has been proved to be bad and to have catastrophic consequences is not an advantage – it is a huge shortcoming of the current exercise of a judicial function on the basis of new and essentially different laws.

...

On the contrary, the enforcement court should make every reasonable effort to enforce a judgment in which another court (and the parties) have invested years of effort and expense, even if the legal geniuses and legal giants (gromade) of the enforcement court consider that, in all their ingenuity, they could supposedly draft a much better judgment than their colleagues from another court – the judgment which has come to be enforced, and in which the enforcement court, from the pedestal of an absolute arbiter (abusing the lack of an effective legal remedy against its judgments), is looking for a needle in a haystack. Such an attitude absolutely reaches the level of abuse of an entrusted function.

... the finding of the first-instance court [in respect of the Administrative Court and its judgment] is supreme nonsense, which simply is not worth any further comment. Whether it was written out of malice ... or owing to a lack of knowledge, such a decision and its reasoning are incompatible with the actions of a professional judiciary in a State characterised by the rule of law that Serbia professes to be.

Challenging both the status and the expertise of the Administrative Court (bearing in mind where it comes from) would be ... funny if it were not sad. ...”

12.  On 7 March 2012 the Court of First Instance, by the same single judge as in the decision of 21 February 2012 (see paragraph 9 above), fined the applicant 100,000 Serbian dinars ((RSD) – approximately 910 euros (EUR) at the time) for contempt of court. The court found:

“In his objection [the applicant] insulted the court, the enforcement judges and the judge who had given the disputed decision, by submitting that a ‘pen-pushing restrictive interpretation [had] no grounds either in the Constitution or in the laws’, that ‘the penpushing actions of the enforcement courts [had] catastrophic consequences for claimants’ rights ... and for legal certainty in respect of the parties and should be a thing of the past’, that ‘some kind of alleged experience and practice from a system which [had] been proved to be bad and to have catastrophic consequences [was] not an advantage – it [was] a huge shortcoming of the current exercise of a judicial function’, that ‘the enforcement courts should make every reasonable effort to enforce a judgment even if the legal geniuses and legal giants of the enforcement court consider[ed] that they could supposedly draft a much better judgment’ and so on.

The content of the objection was aimed at insulting the court, the enforcement judges and the judge sitting in the case, and for that reason the claimants’ representative is fined, pursuant to Articles 33 and 51 of the Enforcement Procedure Act. When deciding on the amount of the fine, the court has taken into account the harshness of the insults, as well as the fact that they had been made by a representative who is a practising lawyer.”

13.  On 12 March 2012 the applicant lodged an objection and referred to his freedom of expression and the Court’s case-law, more specifically to De Haes and Gijsels v. Belgium (24 February 1997, Reports of Judgments and Decisions 1997-I); Dalban v. Romania ([GC], no. 28114/95, ECHR 1999-VI); Krasulya v. Russia (no. 12365/03, 22 February 2007); Lepojić v. Serbia (no. 13909/05, 6 November 2007); and Filipović v. Serbia (no. 27935/05, 20 November 2007). He maintained that there had been no intention to insult, nor had there been any insult. He submitted that the objection for which he had been fined had not referred to any personal characteristic of the judge in question or her private life. It had only commented, and deservedly sharply, “on (a lack of) quality” in the exercise of judicial functions concerning a specific court decision. He maintained that the topic had been allowed and necessary, namely the “(un)lawfulness of the decision, the (non-)application of the Enforcement Procedure Act and the (un)professional application of the law by the judge”. He also submitted that judges in Serbia should distinguish between making a false claim, which was a necessary element of an insult, and making a value judgment.

14.  On 4 September 2012 the Sombor Court of First Instance (Apatin unit) partly overturned the disputed decision by reducing the fine to RSD 50,000 (approximately EUR 425 at the time). It upheld the remaining findings set out in the decision, notably that the submissions made by the applicant had amounted to insulting the court as a State body and the judge in question, as they had denied the expertise of and humiliated both the courts and the judge, thereby distorting the reputation of the courts. It further held that it had been clear from the applicant’s objection that he had not been challenging the firstinstance decision, but had spoken of the unprofessionalism, lack of knowledge and lack of dignity of the court and the judge, thereby undoubtedly intending to belittle the court. The court held that freedom of expression did not include the intention to insult courts and judges sitting in particular cases, and that insulting the court could not be allowed under the guise of freedom of expression.

15.  On 28 December 2012 the applicant lodged a constitutional appeal with the Constitutional Court. He complained, inter alia, that his freedom of expression had been violated and repeated his earlier submissions (see paragraph 13 above). He also referred to a number of domestic judgments in which various expressions had been found not to amount to an insult, and maintained that his submissions had not even been close to such expressions. He also complained of the court’s lack of impartiality in the context of Article 6 of the Convention, in that the same judge who had felt insulted had fined him on that account.

16.  On 12 May 2014 the applicant paid the fine.

17.  On 29 December 2016 the Constitutional Court rejected (odbacuje se) the applicant’s constitutional appeal. The relevant part of the decision stated the following:

“The Constitutional Court ... indicates that freedom of expression is an accepted foundation of every democratic society, but that, in accordance with Article 46 of the Constitution, it can be restricted if this is necessary for, inter alia, the protection of the rights and reputation of others, which is something that the courts take into account in each case. In view of that and given the contents of the constitutional appeal, the Constitutional Court considers that the courts [dealing with the applicant’s case] gave clear, sufficient and constitutionally acceptable reasoning for their decisions, which was neither unconsidered (proizvoljna) or arbitrary nor were the arguments [contained] in the [applicant’s] constitutional appeal [capable of] casting any doubt in that regard.”

18.  Between 24 August 2012 and a later unspecified date the applicant served as an Assistant Minister of Justice of Serbia.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK AND PRACTICE

  1. Relevant domestic law
    1. Constitution of the Republic of Serbia (Ustav Republike Srbije; published in the Official Gazette of the Republic of Serbia (“OG RS”) – no. 98/2006)

19.  Article 46 of the Constitution guarantees the right to freedom of thought and expression, and the freedom to seek, receive and impart information and ideas. It also provides that freedom of expression may be subject to restrictions if that is necessary for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.

  1. Enforcement Procedure Act (Zakon o izvršenju i obezbeđenju, published in OG RS nos. 31/1199/11109/1355/14 and 139/14)

20.  Article 33 of this Act, in so far as relevant, provides that a court will fine a party, participant or any other person who, by his or her conduct, offends the court. The fine will be imposed in the manner and under the conditions provided for by Article 51 of the Act.

21.  Article 51 provides, inter alia, that a fine imposed on a physical person can be between RSD 10,000 and RSD 200,000. It sets out further details relevant to the imposition and payment of fines and the lodging of objections against them.

  1. Domestic legal practice

22.  Between 26 November 2015 and 16 June 2022 the Constitutional Court delivered at least seven judgments relating to the right to freedom of expression. One of those judgments concerned the freedom of expression of a lawyer when addressing a court, and the Constitutional Court dismissed a constitutional appeal in that case. In six other cases, which did not concern the freedom of expression of lawyers when addressing a court, the Constitutional Court found a violation of the right to freedom of expression.

THE LAW

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

23.  The applicant complained that the very imposition of the fine had amounted to a violation of his right to freedom of expression, as provided in Article 10 of the Convention, which reads as follows:

“1.  Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. This Article shall not prevent States from requiring the licensing of broadcasting, television or cinema enterprises.

2.  The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

  1. Admissibility

24.  The Government submitted that the application was manifestly illfounded. They did not dispute that the fine imposed on the applicant had amounted to an interference with his right to freedom of expression, but they maintained that it had been in accordance with the law, had pursued a legitimate aim, to which it had been proportionate, and had been necessary in a democratic society.

25.  The applicant contested the Government’s submission.

26.  The Court notes that the complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. The parties’ submissions

(a)  The applicant

27.  The applicant contested that his submissions to the domestic courts had been insulting, and maintained that they had been mere value judgments focused on the “improper conduct” of the proceedings in question by the enforcement judge. He submitted that he had simply expressed his opinion that the judiciary had functioned badly in the past and that it should function better in the future. He maintained that the reasoning of the domestic courts had been insufficient and contradictory, and that the criteria of being “necessary in a democratic society” had not been met. He lastly pointed out that the decision to fine him had been given by the same judge who had felt insulted by his submissions (see paragraph 12 above).

(b)  The Government

28.  The Government maintained that the interference in issue had been in accordance with the law, had pursued a legitimate aim, to which it had been proportionate, and had been necessary in a democratic society. They submitted that on the basis of its rich case-law in respect of freedom of expression in court proceedings (see paragraph 22 above), the Constitutional Court had also found that the applicant’s right to freedom of expression had not been violated.

29.  The Government submitted that the applicant’s objection had contained numerous insults towards the court and judges, offending their character and intelligence, and disparaging their legal experience, knowledge and work. They maintained that the applicant’s tone had been cynical and sarcastic, and his words threatening, which the applicant had not denied. They averred that the applicant’s statement that the judges in question should be replaced, thereby implying that they should lose their jobs, had been especially worrying given the applicant’s political positions at the time – a city councillor for the Municipality of Sombor and later an Assistant Minister of Justice (see paragraph 18 above). Such a statement had had an especially detrimental effect on the authority and impartiality of the courts and had amounted to an attack on the impartiality of the judicial function.

30.  The Government also maintained that the applicant’s assertion that the actions and findings of the court had “absolutely reached the level of abuse of office” had amounted to a direct accusation of criminal responsibility on the part of the judge in question, which had been made without any evidence in that regard, making it a gratuitous personal attack.

31.  The Government submitted that the applicant, as the legal representative of several individuals, including himself, had had special duties when addressing the court and the judges, and that his freedom of expression in that regard had been more limited than it would have been for an ordinary party to the proceedings.

  1. The Court’s assessment

(a)  Existence of an interference

32.  It is undisputed by the Government that the imposition of the fine on the applicant for the submissions he made in his objection to the domestic court constituted an interference with his freedom of expression guaranteed by Article 10 § 1. The Court sees no reason to hold otherwise.

(b)  Justification of the interference

33.  The interference would contravene Article 10 of the Convention unless it was “prescribed by law”, pursued one or more of the legitimate aims referred to in Article 10 § 2 and was “necessary in a democratic society” for achieving such an aim or aims (see Lešník v. Slovakia, no. 35640/97, § 42, ECHR 2003-IV).

(i)     “Prescribed by law”

34.  The Court notes that the interference in question had a legal basis, namely Article 46 of the Constitution (see paragraphs 17 and 19 above), and Articles 33 and 51 of the Enforcement Procedure Act (see paragraphs 12, and 20-21 above). Accordingly, the interference was prescribed by law within the meaning of Article 10 § 2 of the Convention.

(ii)   Legitimate aim

35.  The Court notes that the fine imposed on the applicant on account of his submissions relating to the judge sitting in the domestic court and the domestic courts themselves pursued the legitimate aim of maintaining the authority of the judiciary within the meaning of Article 10 § 2 of the Convention (see Žugić v. Croatia, no. 3699/08, § 42, 31 May 2011).

(iii)  “Necessary in a democratic society”

(α)    Relevant principles

36.  The general principles concerning the question whether a given interference is “necessary in a democratic society” are well established in the Court’s case-law and can be summed up as follows (see, among many other authorities, Perinçek v. Switzerland [GC], no. 27510/08, §§ 196-97, ECHR 2015 (extracts); Delfi AS v. Estonia [GC], no. 64569/09, § 131, ECHR 2015; and NIT S.R.L. v. the Republic of Moldova [GC], no. 28470/12, § 177, 5 April 2022):

“(i)  Freedom of expression constitutes one of the essential foundations of a democratic society and one of the basic conditions for its progress and for each individual’s self-fulfilment. Subject to paragraph 2 of Article 10, it is applicable not only to ‘information’ or ‘ideas’ that are favourably received or regarded as inoffensive or as a matter of indifference, but also to those that offend, shock or disturb. Such are the demands of pluralism, tolerance and broadmindedness without which there is no ‘democratic society’. As set forth in Article 10, this freedom is subject to exceptions, which ... must, however, be construed strictly, and the need for any restrictions must be established convincingly ...

(ii)  The adjective ‘necessary’, within the meaning of Article 10 § 2, implies the existence of a ‘pressing social need’. The Contracting States have a certain margin of appreciation in assessing whether such a need exists, but it goes hand in hand with European supervision, embracing both the legislation and the decisions applying it, even those given by an independent court. The Court is therefore empowered to give the final ruling on whether a ‘restriction’ is reconcilable with freedom of expression as protected by Article 10.

(iii)  The Court’s task, in exercising its supervisory jurisdiction, is not to take the place of the competent national authorities but rather to review under Article 10 the decisions they delivered pursuant to their power of appreciation. This does not mean that the supervision is limited to ascertaining whether the respondent State exercised its discretion reasonably, carefully and in good faith; what the Court has to do is to look at the interference complained of in the light of the case as a whole and determine whether it was ‘proportionate to the legitimate aim pursued’ and whether the reasons adduced by the national authorities to justify it are ’relevant and sufficient’ ... In doing so, the Court has to satisfy itself that the national authorities applied standards which were in conformity with the principles embodied in Article 10 and, moreover, that they relied on an acceptable assessment of the relevant facts ...”

37.  The general principles for assessing the necessity of an interference with the exercise of freedom of expression in contempt-of-court cases were restated in Radobuljac v. Croatia (no. 51000/11, §§ 56-61, 28 June 2016). In particular, the special role of lawyers, which is crucial for the effective functioning of the fair administration of justice, gives them a certain latitude regarding arguments used in court as they have the duty to defend their clients’ interests zealously (ibid. §§ 60-61). The Court also reiterates that a lawyer’s freedom of expression in the courtroom is not unlimited and that certain interests, such as the authority of the judiciary, are important enough to justify restrictions on that right (see Kyprianou v. Cyprus [GC], no. 73797/01, § 174, ECHR 2005XIII, and Radobuljac, cited above, § 58 in fine). The courts should be protected against gravely damaging attacks that are essentially unfounded, especially in view of the fact that judges who have been criticised are subject to a duty of discretion that precludes them from replying (see Morice v. France [GC], no. 29369/10, § 128, ECHR 2015; see also Prager and Oberschlick v. Austria, 26 April 1995, § 34, Series A no. 313, and Radobuljac, cited above, § 54). A clear distinction must be made between criticism and insult. If the sole intent of any form of expression is to insult a court, or members of that court, an appropriate sanction would not, in principle, constitute a violation of Article 10 of the Convention (ibid., § 61 in fine; see, also, Skałka v. Poland, no. 43425/98, §§ 39-42, 27 May 2003, and Kincses v. Hungary, no. 66232/10, § 33, 27 January 2015). In distinguishing between the two, remarks must be seen in the light of the case as a whole, including their content and the context in which they were made (see Pisanski v. Croatia, no. 28794/18, § 69 in fine, 4 June 2024).

(β)     Application of those principles to the present case

38.  Turning to the present case, the Court notes that the interference with the applicant’s freedom of expression resulted from the domestic courts’ imposition of a fine on him for the submissions he had made in his objection to the decision of the Sombor Court of First Instance of 21 February 2012 dismissing his enforcement request (see paragraphs 8, 9 and 12 above). It also notes that the applicant acted as the legal representative of several other persons in election-related proceedings, and that his objection was prepared in that capacity. That means that, as opposed to criticism voiced in, for instance, the media, the applicant’s remarks were made in the context of internal communication between him as a lawyer and the court, of which the general public was not aware (see Radobuljac, § 62, and Pisanski, § 70, both cited above).

39.  The Court further notes that in its decision of 7 March 2012 the domestic court found that the applicant’s statements made in his objection had been aimed at insulting the court, the enforcement judges and the judge sitting in the case (see paragraph 12 above). That finding was endorsed by the second-instance panel of the same court in its decision of 4 September 2012. The panel also found that it was clear from the applicant’s objections that he had not been challenging the first-instance decision, but rather had spoken of the unprofessionalism, lack of knowledge and lack of dignity of the court and the judge, thereby undoubtedly intending to belittle the court. The court further examined the applicant’s right to freedom of expression and found that it did not include insulting the courts and judges sitting in particular cases (see paragraph 14 above). The Constitutional Court also examined the applicant’s constitutional appeal and the disputed decisions taking into account the right to freedom of expression (see paragraph 17 above).

40.  The Court notes that the applicant in the present case described the impugned interpretation of the Enforcement Procedure Act as “pen-pushing” which had “catastrophic consequences”, labelling the experience and practice from which it might have originated as wrong and bad, and implying that the staff applying such a practice should be replaced. He ridiculed the professionalism of the judges of the enforcement court by calling them “legal geniuses” and “legal giants”, and by referring to their “ingenuity”, and maintained that their conduct had amounted to an abuse of an entrusted function. He submitted that the impugned decision was “a supreme nonsense”, which had been a result of either a malice or ignorance, and that in any event it had been unprofessional (see paragraph 11 above). The Court observes that the impugned decision was delivered in a single-judge procedure (see paragraph 9 above) and that the applicant’s remarks therefore had a personal aspect, that is they could be construed as being directed solely at the judge sitting in his case.

41.  The Court notes that the present case bears similarities to A. v. Finland ((dec.), no. 44998/98, 8 January 2004), where the applicant had been issued with a warning for his statements of a disparaging nature submitted in a written appeal concerning the presiding judge; Žugić (cited above), where the applicant’s notice of appeal had used language implying that the judge as a person was arrogant and incompetent to perform the duty of a judge; and Kincses (cited above), where the applicant, in his notice of appeal, had called into question the professional competence of the sitting judge. The Court further notes that it can also be distinguished from Lutgen v. Luxembourg (no. 36681/23, §§ 8 and 69, 16 May 2024) and Radobuljac (cited above, §§ 10 and 66) where the Court held that a lawyer’s assertion that a judge’s conduct in the proceedings had been “absolutely unacceptable”, coupled in the latter case with the statement that the hearings held had been “devoid of substance”, could not be characterized as insulting within the meaning of Article 10 of the Convention.

42.  The Court notes that the applicant’s statements in the present case, framed in belittling and impertinent terms, did not merely criticise the reasoning of the decision of 21 February 2012 and the way the judge sitting in the case had conducted the proceedings, but also, as found by the domestic courts, amounted to belittling the court and the experience, expertise and professional capacities of the judge sitting in the case and implied that she was ignorant and incompetent (see, Žugić, cited above, § 47; contrast Radobuljac, § 66, and Pisanski, § 71, both cited above). They also accused judges of the court of abuse of office, describing the findings of the court as “nonsense” and “sad” (see paragraph 11 above). There is nothing to suggest that the applicant could not have raised his objection to the reasoning in the disputed decision without using such language, as he did in part of his objection (see paragraph 10 above; see, also, Žugić, § 47 in fine, and Kincses, § 40, both cited above). Having regard to the remarks themselves, the Court does not find the assessment of the domestic courts unreasonable, which are, in any event, better placed to understand and appreciate the language used.

43.  The Court reiterates that the fairness of the proceedings, the procedural guarantees afforded and the nature and severity of the penalties imposed are factors to be taken into account when assessing the proportionality of an interference with the freedom of expression guaranteed by Article 10 (see Kyprianou, cited above, § 171 in fine, and the authorities cited therein). The absence of an effective judicial review may support the finding of a violation of Article 10 (see Saygılı and Seyman v. Turkey, no. 51041/99, §§ 24-25, 27 June 2006, and Baka v. Hungary [GC], no. 20261/12, § 161, 23 June 2016).

44.  Quite apart from the fact that the applicant raised the complaint in respect of the fairness of proceedings before the Constitutional Court in the context of Article 6 of the Convention (see paragraph 15 above), and not in the context of Article 10 as he did before the Court, the Court notes that, while the decision to fine the applicant was indeed made by the same judge who had felt personally offended by the applicant’s remarks, there was an effective judicial review of the decision imposing the fine on him for contempt of court (contrast Saygılı and Seyman, cited above, § 25). The applicant could and did challenge that decision, which was then upheld by other judges in a secondinstance panel, the reasoning of which was ultimately accepted by the Constitutional Court as well (see paragraphs 14 and 17 above).

45.  The Court lastly notes that the applicant was fined RSD 50,000 (approximately EUR 425 at the time). The fine was at the lower end of the applicable scale set out in Article 51 of the Enforcement Procedure Act (see paragraph 21 above; see also, mutatis mutandisLešník, cited above, § 63) and had no consequences for the applicant’s right to practise his profession (see, mutatis mutandisKincses, cited above, § 42). The present case can thus be distinguished from Nikula v. Finland (no. 31611/96, ECHR 2002-II) and Skałka (cited above), in which criminal sanctions, a lenient one and a heavy prison sentence respectively, were imposed on the applicants (see, mutatis mutandisKincses, cited above, § 42), or from Pais Pires de Lima v. Portugal (no. 70465/12, § 67, 12 February 2019), in which the applicant was ordered to pay the judge in question EUR 50,000 in compensation. The Court, therefore, does not consider the fine in question excessive (see Kincses, cited above, §§ 9 and 42).

46.  In view of the above, and taking into account that the national authorities are better placed than the Court to understand and appreciate the applicant’s expressions and have a certain margin of appreciation in such matters, the Court considers that the reasons adduced by the domestic courts in support of their decisions were “relevant and sufficient” to justify the interference and that the fine imposed on the applicant was not disproportionate to the legitimate aim pursued, namely maintaining the authority of the judiciary. The interference with the applicant’s freedom of expression can thus reasonably be considered “necessary in a democratic society”.

47.  There has accordingly been no violation of Article 10 of the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT

  1. Declares, unanimously, the application admissible;
  2. Holds, by five votes to two, that there has been no violation of Article 10 of the Convention.

Done in English, and notified in writing on 8 April 2025, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Milan Blaško                               Ioannis Ktistakis
 Registrar                                       President

 

 

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judges Hüseynov and Pavli is annexed to this judgment.

 

JOINT DISSENTING OPINION OF JUDGES HÜSEYNOV AND PAVLI

1.  We have respectfully dissented from the majority conclusion that there has been no violation of Article 10 of the Convention in the present case. In our view, the applicant’s comments, while strongly worded and at times sarcastic, did not cross the boundaries of permissible criticism for a lawyer acting in defence of the legal interests of his clients. The comments at stake were included in a formal appeal to a higher court and were therefore not meant for general public consumption. Despite the acerbic language used, the critique was aimed essentially at the legal validity of the lower court’s judgment, did not amount to a gratuitous personal attack and could not be taken to have had the sole intent of insulting the judge concerned. It appears that the domestic courts, in their examination of the case, failed to properly assess the applicant’s remarks within the context in which they had been made.

2.  It is also relevant that the applicant was not only a lawyer who was representing himself and others in the proceedings at hand, but also a local government official who had been unable to exercise his functions for an extended period, despite having obtained favourable rulings by the Constitutional Court and a court of appeal. These rulings had remained unenforced by the national legal system for several additional months. The above circumstances must have caused the applicant and his clients some understandable frustration.

3.  The majority appear to have relied on a line of somewhat dated case-law to support their holding of no violation. In our view, and considering the facts of the case as a whole, a finding of a violation of Article 10 would have been more consistent with the Court’s recent case-law on contempt of court in relation to statements made by lawyers in formal procedural submissions (see, in particular, Radobuljac v. Croatia, no. 51000/11, 28 June 2016; Ceferin v. Slovenia, no. 40975/08, 16 January 2018; Lutgen v. Luxembourg, no. 36681/23, 16 May 2024; and Pisanski v. Croatia, no. 28794/18, 4 June 2024).

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine
Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Gž 5984/2017 od 15. 05. 2018. Apelacionog suda u Nišu, kojom se odbija žalba tužioca V.A. iz N., i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Nišu 29P 325/15 od 24.08.2017. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu nematerijalne štete za pretrplјeni strah, pretrplјeni duševni bol zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrplјenog stresa zbog okolnosti da je protiv njega podneta krivična prijava zbog zbog krivičnog dela primanja mita i krivičnog dela trgovine uticajem, pa je istom pokrenut krivični postupak i rešenjem istražnog sudije tužiocu je određen pritvor. Tužilac je u pritvoru proveo 75 dana, nakon čega je protiv njega podignuta optužnica zbog krivičnog dela primanja mita. Nakon ovoga, Sektor unutrašnje kontrole policije-Uprave za poslove unutrašnje kontrole policije, podneo je protiv tužioca još jednu krivičnu prijavu, a sada zbog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz čl.359 st.1 KZ u saizvršilaštvu u vezi čl.33 KZ. Obaveštenjem OJT Niš 16Kt 4650/13 od 09.07.2014. godine tužilac je pismeno obavešten da je navedena krivična prijava odbačena jer prijavlјeno delo nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti. Tužilac je u tužbi i tokom postupka naveo je usled navedene krivične prijave od 03.12.2013. godine trpeo strah, stres i duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1174/2018 od 25.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine i Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela oštećenje tuđih prava iz člana 220. stav 2. KZ, za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca sa rokom provere od 1 godine od dana pravnosnažnosti presude, i da treba da isplati u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude privatnom tužiocu-oštećenom BB, određeni iznos sa pripadajućom kamatom, kao i troškove parničnog postupka shodno presudi Osnovnog suda u Nišu 33P 8299/10 od 30.05.2012. godine i rešenju o izvršenju 6I 3260/13 od 15.04.2013. godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da između ostalog isplati privatnom tužiocu BB, na ime nužnih troškova krivičnog postupka, presudom navedeni iznos od 263.250,00 dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, je potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Filipović protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Koprivica protiv Crne Gore
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Miljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 466/2017 od 21.09.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kpjom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine.

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 100.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu BB na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 50.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva tužioca AA preko dosuđenog iznosa od 100.000,00 dinara do traženog iznosa od 400.000,00 dinara na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti i deo tužbenog zahteva tužioca BB preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 dinara do traženog iznosa od 200.000,00 dinara na ime pretrplјene nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da solidarno tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 156.850,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine, žalba tužene je usvojena, a žalba tužilaca odbijena, pa je presuda Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine u pobijanom usvajajućem delu odluke o tužbenim zahtevima (st. 1. i 2. izreke) i delu odluke o troškovima postupka (stav 4. izreke) preinačena, tako što su odbijeni tužbeni zahtevi da se obaveže tužena da isplati naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti tužiocu AA u iznosu od 100.000,00 dinara i tužiocu BB u iznosu od 50.000,00 dinara, sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, kao i zahtev tužilaca da im tužena solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 156.850,00 dinara, a tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove prvostepenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 98.933,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 49.467,00 dinara. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom pobijanom odbijajućem delu odluke o tužbenim zahtevima tužilaca (stav 3. izreke). Stavom drugim izreke drugostepene presude, tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 12.000,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 6.000,00 dinara

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Tešić protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde