Selimi i Krasnići protiv Srbije

Država na koju se presuda odnosi
Srbija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
20641/20, 20644/20
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
03.06.2025
Članovi
6
6-1
P1-1
P1-1-1
Kršenje
6
6-1
P1-1
P1-1-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Upravni postupak
(Čl. 6-1) Suđenje u razumnom roku
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
Tematske ključne reči
pravo na imovinu
pravo na pravično suđenje
upravni spor
zaštita prava na suđenje u razumnom roku
penzija - sudska zaštita
VS deskriptori
1.6 Član 6. - pravo na pravično suđenje
1.6.6 Rasprava u razumnom roku
1.16 Član 1. protokola 1 - zaštita imovine
1.16.2.1 Pravo na neometano uživanje imovine
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predstavke se odnose na obustavu isplate penzija koje Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Srbije (RF PIO) isplaćuje podnosiocima čija je potraživanja odobrila i čiju isplatu vrši filijala tog fonda na Kosovu pre nego što je ona stavljena pod međunarodnu upravu 1999. godine. Podnosioci su se posebno prituživali, na osnovu člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, na dužinu povezanih upravnih i sudskih postupaka, kao i na činjenicu da im penzije nisu isplaćivane od 1999. godine.

Prvom podnosiocu je 5. decembra 1991. godine odobrena isplata starosne penzije od strane kosovske filijale RF PIO, sa datumom isplate od 1. jula 1990. godine. Prvi podnosilac je redovno primao svoje mesečne iznose penzije do 1. marta 1999. godine. Međutim, tada je došlo do obustave isplata. On je 30. aprila 2013. godine podneo zvanični zahtev RF PIO za nastavak isplate mesečne penzije, kao i za isplatu zaostalih penzija. RF PIO je 6. decembra 2013. godine odbacio zahtev prvog podnosioca, smatrajući da mu se već isplaćuje osnovna penzija koju isplaćuju privremene institucije na Kosovu i da ne može istovremeno da prima dve penzije. Na neutvrđeni datum nakon toga, prvi podnosilac je uložio žalbu na ovo rešenje višem upravnom organu RF PIO, ali je 5. februara 2014. godine taj organ potvrdio odluku RF PIO. Nakon pet naknadnih vraćanja na ponovno odlučivanje u okviru upravnog postupka i spora, Upravni sud je 11. oktobra 2021. godine ponovo vratio predmet RF PIO na ponovno odlučivanje. U svom obrazloženju sud se, između ostalog, pozivao na različite odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. On je smatrao da RF PIO nije naveo razloge za svoju odluku, uklјučujući i razloge zašto je pretpostavio, bez pružanja bilo kakvog potkreplјujućeg dokaza, da se prvi podnosilac zaista nije opredelio za penziju RF PIO umesto penzije koju isplaćuju privremene institucije na Kosovu.

Nakon dalјeg vraćanja na ponovno odlučivanje u upravnom postupku, RF PIO je 27. jula 2022. godine odlučio protiv prvog podnosioca, odbacujući njegov zahtev za nastavak isplate njegove penzije. Pri tome je konstatovao, između ostalog, da je prvi podnosilac primao osnovnu penziju koju pružaju privremene institucije na Kosovu od 2004. godine. Štaviše, fond nije mogao da mu isplaćuje penziju od 1999. godine, prvo zbog oružanog sukoba na Kosovu, a potom i zato što RF PIO više nije u posedu relevantne dokumentacije. Prvi podnosilac je tvrdio da mu odluka od 27. jula 2022. godine nije uručena, te je 17. oktobra 2022. zatražio od RF PIO da mu pošalјe kopiju iste. Na kraju, 11. oktobra 2023. godine, podnosilac je uložio žalbu na odluku RF PIO od 27. jula 2022. godine. On se 20. januara 2024. godine žalio Upravnom sudu zbog odlaganja u njegovom predmetu.

Podnosilac je 26. marta 2018. godine podneo ustavnu žalbu Ustavnom sudu. On se prituživao na ukupnu dužinu postupka upravnog postupka i spora, kao i na povrede svojih imovinskih prava i prava na penziju. Prvi podnosilac se takođe pozvao na garancije sadržane u članu 6. Konvencije i članu 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, i tražio obeštećenje za pretrplјenu materijalnu i nematerijalnu štetu. Ustavni sud je 9. decembra 2021. godine utvrdio povredu prava prvog podnosioca na suđenje u razumnom roku, naložio da se predmetni postupak ubrza i dosudio mu iznos od 900 evra u dinarskoj protivvrednosti na ime nematerijalne štete. Preostale pritužbe, kao i zahtev za naknadu materijalne štete prvog podnosioca, odbačene su kao preuranjene s obzirom da je osporeni upravni postupak još uvek u toku. Ministarstvo pravde je 1. juna 2022. godine isplatilo prvom podnosiocu iznos koji mu je dosudio Ustavni sud.

Dana 30. maja 1986. godine, drugoj podnositelјki je dodelјena porodična penzija sa dopunskom socijalnom pomoći od strane kosovske filijale RF PIO, sa datumom isplate od 1. septembra 1985. godine. Ona je primala mesečne isplate po gorenavedenom osnovu redovno sve do 15. februara 1999. godine, kada su iste obustavlјene. Ona se žalila RF PIO na efektivnu obustavu isplate njene penzije, zajedno sa dopunskom socijalnom pomoći, ali očigledno nije dobila bilo kakav odgovor.

Dana 16. marta 2017. godine, druga podnositelјka je podnela zvaničan zahtev RF PIO za nastavak isplata, kao i za isplatu zaostalih iznosa penzije. RF PIO je 26. juna 2017. godine odbio zahtev druge podnositelјke, smatrajući da ona nije pružila dovolјno dokaza o tome da li joj se već isplaćuje „osnovna“ penzija koju isplaćuju privremene institucije na Kosovu i da ne može istovremeno da prima dve penzije, na šta je podnositelјka je 17. jula 2017. godine uložila žalbu višem upravnom organu RF PIO, ali je 21. septembra 2017. godine taj organ potvrdio osporeno rešenje. Nakon četiri naknadna vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje u upravnom postupku i sporu, RF PIO je 2. novembra 2021. godine ponovo odlučio protiv druge podnositelјke. On je naročito konstatovao da informacije sadržane u spisima predmeta pokazuju da druga podnositelјka prima „osnovnu“ penziju koju isplaćuju privremene institucije na Kosovu i penziju prema doprinosnom penzijskom planu. U tim okolnostima, od druge podnositelјke je zatraženo da izabere između isplate penzije koju isplaćuju privremene institucije na Kosovu ili vraćanja penzije koju isplaćuje RF PIO. Međutim, druga podnositelјka nije napravila takav izbor, a takođe nije ni dostavila traženu dokumentaciju. Prilikom ponovnog uvida u spise predmeta, ustanovlјeno je, između ostalog, da je podneta kopija nevažeće lične karte i da potvrda da je druga podnositelјka još živa datira iz 2017. godine. Advokat druge podnositelјke je uložio žalbu na tu odluku višem upravnom organu RF PIO, osporavajući njegove zaklјučke i primenu relevantnog domaćeg prava. Advokat je uklјučio izjavu o poteškoćama koje je nedavno imao u pogledu ostvarivanja kontakta sa drugom podnositelјkom.

Advokat druge podnositelјke je 10. februara 2022. godine obavestio RF PIO da je druga podnositelјka preminula 16. avgusta 2021. godine, i da njen sin, g. Ramadan Krasnići, želi da nastavi sa postupkom. Advokat je takođe dostavio relevantne izvode iz matične knjige umrlih i rođenih koje su pružile privremene institucije Kosova, overene od strane Misije privremene uprave Ujedinjenih nacija na Kosovu (UNMIK). U smrtovnici je, međutim, navedeno da je druga podnositelјka preminula 24. decembra 2020. godine, ali da je smrt zvanično registrovana 16. avgusta 2021.

Dana 29. decembra 2022. godine je došlo do dodatnog vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje u upravnom postupku. Sud je zaklјučio da je žalba koju je podneo advokat druge podnositelјke u ime njenog sina dopuštena. RF PIO je 18. januara 2023. godine ponovo odbio materijalnopravni zahtev druge podnositelјke. On je konstatovao, između ostalog, da je druga podnositelјka primala „osnovnu“ mesečnu penziju koju pružaju privremene institucije na Kosovu od 2002. godine i da nije mogla da prima dve penzije istovremeno. Advokat druge podnositelјke, koji sada zastupa g. Ramadana Krasnićija, sina druge podnositelјke, je 1. februara 2023. godine uložio žalbu na tu odluku. Dana 21. juna 2023. godine viši upravni organ RF PIO je ukinuo osporeno rešenje i predmet vratio na ponovno odlučivanje. On je uočio da činjenice tek treba da budu pravilno utvrđene i da je potrebno pružiti odgovarajuće pravne razloge. RF PIO je 23. oktobra 2023. godine odbio zahtev druge podnositelјke da se nastavi sa isplatom njene penzije. On je, između ostalog, primetio da joj je do dana smrti bila isplaćivana „osnovna“ mesečna penzija koju pružaju privremene institucije na Kosovu, i da nije mogla da prima dve penzije istovremeno. Advokat druge podnositelјke je podneo žalbu protiv te odluke, koju je 27. decembra 2023. godine, viši upravni organ RF PIO odbio. Sin druge podnositelјke je 12. februara 2024. godine osporio odluku od 27. decembra 2023. godine i zatražio sudsko preispitivanje iste pred Upravnim sudom.

Druga podnositelјka je 25. marta 2019. godine podnela ustavnu žalbu Ustavnom sudu. Ona se prituživala na ukupno trajanje upravnog postupka upravne i spora, i navela da je došlo do povrede njenih imovinskih i penzionih prava. Pozvala se na jemstva data u članu 6. Konvencije i članu 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, i zatražila obeštećenje na ime pretrplјene materijalne i nematerijalne štete. Ustavni sud je 20. maja 2021. godine utvrdio povredu prava druge podnositelјke na suđenje u razumnom roku, naložio da se predmetni postupak ubrza i dosudio joj iznos od EUR 500 u dinarskoj protivvrednosti na ime nematerijalne štete. Preostale pritužbe, kao i zahtev za nadoknadu materijalne štete druge podnositelјke, odbačeni su kao preuranjeni s obzirom na to da je sporni upravni postupak još uvek u toku. Prema rečima advokata druge podnositelјke, iznos od EUR 500 koji je dosudio Ustavni sud još uvek nije uplaćen, jer sin druge podnositelјke ne poseduje srpsku ličnu kartu, za izdavanje koje bi bilo potrebno nekoliko godina, i nema rešenje koje je izdato u Srbiji i kojim je on proglašen pravnim sledbenikom svoje majke. Srpske vlasti nisu priznavale takve odluke overene kod kosovskih javnih beležnika.

Druga podnositelјka je 2019. godine podnela tužbu Osnovnom sudu u Beogradu za pokretanje parničnog postupka protiv RF PIO radi isplate zaostalih iznosa penzije nastalih u periodu između marta 2016. i februara 2019. godine, zajedno sa zakonskim kamatama i troškovima parničnog postupka. Dana 10. marta 2020. godine, Osnovni sud je presudio delimično u korist druge podnositelјke i priznao povredu njenih imovinskih prava. Takođe je naložio RF PIO da isplati zaostale iznose penzije drugoj podnositelјki nastale u periodu između marta 2016. i decembra 2018. godine, zajedno sa odgovarajućim zakonskim kamatama i troškovima parničnog postupka. Sud se, između ostalog, pozvao na domaće zakonodavstvo, presudu Suda u predmetu Grudić protiv Srbije i potvrdu privremenih organa vlasti Kosova od 4. februara 2019. godine da druga podnositelјka tada nije primala invalidsku penziju, porodičnu penziju ili penziju prema doprinosnom penzijskom planu. Prvostepeni sud je na kraju zaklјučio da trogodišnji rok zastarelosti nije relevantan u konkretnim okolnostima slučaja. Obe stranke su uložile žalbe na tu presudu. Čini se da je postupak po žalbi još uvek u toku.

Imajući u vidu sličnost predmeta navedenih predstavkama, Sud smatra da je primereno da iste ispita zajedno i da donese jednu presudu.
Podnosioci su se prituživali na osnovu člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju da im penzije od strane RF PIO nisu isplaćivane od 1999. godine, i da nije bilo delotvornog domaćeg pravnog leka na koji bi se mogli osloniti. Nјihove pritužbe su uklјučivale neisplaćivanje zaostalih iznosa penzija i propust nadležnih organa da nastave sa isplatom njihovih penzija pro futuro.

Sud nalazi da je jasno iz dostupnog domaćeg zakonodavstva, sudske prakse i jurisprudencije da je postojao način da prvi podnosilac dobije obeštećenje na ime zaostalih iznosa svoje penzije koju isplaćuje RF PIO, što je predstavlјalo delotvoran pravni lek u smislu člana 35. stav 1. Konvencije.

Imajući ovo u vidu i pošto prvi podnosilac nikada nije iskoristio spornu parničnu tužbu, Sud prihvata prigovor Vlade u delu koji se odnosi na zaostale iznose penzije prvog podnosioca. Pritužba prvog podnosioca u tom pogledu se stoga mora odbaciti na osnovu člana 35. st. 1. i 4. Konvencije usled neiscrplјivanja domaćih pravnih lekova.

Iz istih razloga, Sud odbacuje pritužbu druge podnositelјke u vezi sa zaostalim iznosima njene penzije kao preuranjenu, s obzirom na to da je parnični postupak u njenom slučaju još uvek u toku. Shodno tome, pritužba druge podnositelјke predstavke u vezi sa zaostalim iznosima penzije se takođe mora odbaciti na osnovu člana 35. st. 1. i 4. Konvencije usled neiscrplјivanja domaćih pravnih lekova.

Relevantna načela u vezi sa članom 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju, u vezi sa specifičnim okolnostima predmetnog slučaja, sažeta su u presudi Grudić protiv Srbije.

Sud je stava da, iako član 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju ne sadrži izričite proceduralne zahteve, svaki relevantni postupak na domaćem nivou mora da pruži dotičnim pojedincima razumnu priliku da podnesu svoja potraživanja nadležnim organima u svrhu efektivnog osporavanja mera koje ometaju prava zagarantovana ovom odredbom. Da bi se utvrdilo da li je ovaj uslov ispunjen, moraju se sveobuhvatno razmotriti primenjive procedure.

Sud primećuje da su upravni postupci i sporovi u vezi sa nastavkom isplate prethodno obustavlјenih penzija prvog podnosioca i druge podnositelјke od strane RF PIO pokrenuti 30. aprila 2012. i 17. marta 2017. godine, i čini se da su isti još uvek u toku, mnogo godina kasnije i nakon više vraćanja na ponovno odlučivanje nadležnim organima. Sud stoga zaklјučuje da podnosiocima, koji su oboje bili stari i koji su u međuvremenu preminuli, očigledno nije bila pružena razumna prilika da svoja potraživanja iznesu nadležnim organima kako bi efektivno osporili mešanje u njihova prava zagarantovana članom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju.

Sud primećuje da se Akcioni plan iz presude Grudić na koji se poziva Vlada i zaklјučci Komiteta ministara Saveta Evrope usvojeni u vezi s njim tiču celokupnog pristupa srpskih vlasti opštim pitanjima identifikovanim u presudi Grudić, a ne specifičnim poteškoćama sa kojima su se suočili podnosioci u predmetnom slučaju, tj. njihovim pokušajima da se ponovo omogući isplata njihovih penzija od strane RF PIO.

S obzirom na gorenavedeno, Sud zaklјučuje da je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju u odnosu na svakog od podnosilaca, i odbacuje primedbe Vlade iznete u vezi sa tim. Na kraju se, s tim u vezi, podseća da je u presudi Grudić Sud već izneo mišlјenje da „Tužena Vlada ... [mora] ... preduzeti sve odgovarajuće mere da obezbedi da će nadležni srpski organi usvojiti relevantne zakone kako bi se obezbedila isplata predmetnih penzija i dugovanja“, i da bi „izvesna razumna i brza činjenična i/ili administrativna procedura verifikacije možda bila neophodna u tom pogledu“.
Podnosioci su tvrdili da su i dalјe žrtve povrede člana 6. Konvencije, s obzirom na to da je sporni upravni postupak još uvek bio u toku i uprkos odluci Ustavnog suda koja je doneta u njihovim predmetima, a kojom su im dosuđeni očigledno neadekvatni iznosi na ime naknade za pretrplјenu nematerijalnu štetu. Pravnom sledbeniku druge podnositelјke takođe nije isplaćen iznos koji je prethodno dosuđen drugoj podnositelјki. Podnosioci su na kraju tvrdili da su nakon brojnih vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje sporni postupci na domaćem nivou zapravo postali istovremeno beskrajni i besmisleni.

Sdu navodi da se opravdanost dužine postupka mora ceniti u svetlu okolnosti predmeta i pozivanjem na sledeće kriterijume utvrđene u sudskoj praksi Suda: složenost predmeta, ponašanje podnosioca predstavke i nadležnih organa i važnost predmeta spora za podnosioca predstavke.

Nakon što je ispitao sav materijal koji mu je dostavlјen, i posebno konstatujući nalaz sȃmog Ustavnog suda da su podnosioci pretrpeli povredu njihovog prava na suđenje u razumnom roku, Sud smatra da Vlada nije iznela nijednu činjenicu ili argument koji bi ga mogli ubediti da donese drugačiji zaklјučak u predmetnom slučaju. Imajući u vidu svoju sudsku praksu po ovom pitanju, Sud smatra da je u predmetnom slučaju dužina postupka bila prekomerna i da nije ispunila zahtev „razumnog roka“. Shodno tome, došlo je do povrede člana 6. stav 1. Konvencije u pogledu oba podnosioca.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

 ЕВРОПСКИ СУД ЗА ЉУДСКА ПРАВА

ТРЕЋЕ ОДЕЉЕЊЕ

ПРЕДМЕТ СЕЛИМИ И КРАСНИЋИ против СРБИЈЕ

(Представке бр. 20641/20 и 20644/20)

ПРЕСУДА

Члан 1. П1 • Мирно уживање имовине • Неуспех да се настави са исплатом пензија pro futuro, након што је иста обустављена, подносиоцима представке од стране косовске филијале Републичког фонда за пензијско и инвалидско осигурање Србије, пре него што је иста стављена под међународну управу 1999. године • Подносиоцима представке није пружена разумна прилика да ефективно оспоре мешање у њихова права

Припремила Служба Секретара. Није обавезујућа по Суд.

СТРАЗБУР

03. јун 2025. године

Ова пресуда ће постати правоснажна у околностима утврђеним у члану 44. став 2. Конвенције. Она може бити предмет редакцијских измена.

У предмету Селими и Краснићи против Србије,

Европски суд за људска права (Треће одељење), на заседању Већа у саставу:

Ioannis Ktistakis, председник,
Lətif Hüseynov,
Darian Pavli,
Oddný Mjöll Arnardóttir,
Úna Ní Raifeartaigh,
Mateja Đurović,
Canòlic Mingorance Cairat, судије,
и Milan Blaško, секретар Одељења,

Имајући у виду:

представке (бр. 20641/20 и 20644/20) против Србије које је Суду, на основу члана 34. Конвенције за заштиту људских права и основних слобода (у даљем тексту: „Конвенција“), поднело двоје српских држављана, господин Абдурахим Селими (у даљем тексту: „први подносилац“) и госпођа Бахрије Краснићи (у даљем тексту: „друга подноситељка“) на датуме наведене у приложеној табели;

одлуке да се о наведеним представкама обавести Влада Републике Србије (у даљем тексту: „Влада“);

Запажања страна у спору;

Након већања на затвореној седници одржаној 13. маја 2025. године, Доноси следећу пресуду, која је усвојена тог дана:

УВОД

  1. Представке се односе на обуставу исплате пензија које Републички фонд за пензијско и инвалидско осигурање Србије (РФ ПИО) исплаћује подносиоцима чија је потраживања одобрила и чију исплату врши филијала тог фонда на Косову[1] пре него што је она стављена под међународну управу 1999. године. Подносиоци су се посебно притуживали, на основу члана 6. Конвенције и члана 1. Протокола број 1 уз Конвенцију, на дужину повезаних управних и судских поступака, као и на чињеницу да им пензије нису исплаћиване од 1999. године.

ЧИЊЕНИЦЕ

  1. Лични подаци подносилаца, као и датуми подношења њихових представки Суду и информације у вези са њиховим правним заступницима, дати су у приложеној табели.
  2. Владу је заступала госпођа З. Јадријевић Младар, њена заступница.
  3. Чињенице предмета се могу сумирати на следећи начин.

I. КОНТЕКСТ

  1. Након интервенције Организације Северноатлантског уговора, Косово је стављено под међународну управу у јуну 1999. године.
  2. Дана 18. јуна 2004. године, Министарство за рад, запошљавање и социјалну политику Србије је пружило свој одговор на упит, информишући косовског заштитника грађана да је пензијски систем у Србији заснован на концепту „сталног финансирања“: конкретно, пензије су исплаћиване из текућих доприноса за пензијско осигурање. Сходно томе, пошто српске власти нису биле у могућности да наплате такве доприносе на Косову од 1999. године, лица која су примала пензије од стране косовске филијале РФ ПИО нису могла очекивати да ће их и даље примати. Министарство је такође подсетило заштитника грађана да су прописи о пензијама на Косову предвиђали посебан пензиони систем за оне који живе на тој територији (видети ст. 71. и 103. у наставку).

II. ПОСЕБНЕ ОКОЛНОСТИ У ПОГЛЕДУ ПРВОГ ПОДНОСИОЦА (Г. АБДУРАХИМ СЕЛИМИ, ПРЕДСТАВКА БРОЈ 20641/20)

A. Одобрење исплате пензије од стране РФ ПИО и њена каснија обустава

  1. Првом подносиоцу је 5. децембра 1991. године одобрена исплата старосне пензије од стране косовске филијале РФ ПИО, са датумом исплате од 1. јула 1990. године.
  2. Први подносилац је редовно примао своје месечне износе пензије до 1. марта 1999. године. Међутим, тада је дошло до обуставе исплата.
  3. Први подносилац се након тога више пута жалио РФ ПИО на обуставу исплате његове пензије, али очигледно није добио одговор.

B. Управни поступак и управни спор 

  1. Први подносилац је 30. априла 2013. године поднео званични захтев РФ ПИО за наставак исплате месечне пензије, као и за исплату заосталих пензија.
  2. РФ ПИО је 6. децембра 2013. године одбацио захтев првог подносиоца, сматрајући да му се већ исплаћује основна пензија коју исплаћују привремене институције на Косову и да не може истовремено да прима две пензије (видети став 69. и ст. 103.-106. у наставку).
  3. На неутврђени датум након тога, први подносилац је уложио жалбу на ово решење вишем управном органу РФ ПИО, али је 5. фебруара 2014. године тај орган потврдио одлуку РФ ПИО.
  4. Након пет накнадних враћања на поновно одлучивање у оквиру управног поступка и спора, Управни суд је 11. октобра 2021. године поново вратио предмет РФ ПИО на поновно одлучивање. У свом образложењу суд се, између осталог, позивао на различите одредбе Закона о пензијском и инвалидском осигурању (видети ст. 68-70 у наставку, чл. 110, 119. и 123.). Он је сматрао да РФ ПИО није навео разлоге за своју одлуку, укључујући и разлоге зашто је претпоставио, без пружања било каквог поткрепљујућег доказа, да се први подносилац заиста није определио за пензију РФ ПИО уместо пензије коју исплаћују привремене институције на Косову.
  5. Након даљег враћања на поновно одлучивање у управном поступку, РФ ПИО је 27. јула 2022. године одлучио против првог подносиоца, одбацујући његов захтев за наставак исплате његове пензије. При томе је констатовао, између осталог, да је први подносилац примао основну пензију коју пружају привремене институције на Косову од 2004. године. Штавише, фонд није могао да му исплаћује пензију од 1999. године, прво због оружаног сукоба на Косову, а потом и зато што РФ ПИО више није у поседу релевантне документације. У сваком случају, први подносилац није благовремено пријавио чињеницу да прима основну пензију коју пружају привремене институције на Косову, при чему су такве информације биле нешто што РФ ПИО није могао сȃм да добије.
  6. Први подносилац је тврдио да му одлука од 27. јула 2022. године није уручена, те је 17. октобра 2022. затражио од РФ ПИО да му пошаље копију исте.
  7. На крају, 11. октобра 2023. године, подносилац је уложио жалбу на одлуку РФ ПИО од 27. јула 2022. године (видети став 14 горе).
  8. Први подносилац се 20. јануара 2024. године жалио Управном суду због одлагања у његовом предмету.
  9. Управни суд је 1. фебруара 2024. године наложио адвокату првог подносиоца да му достави пуномоћје којим је овлашћен да делује у предметном случају, а које је први подносилац потписао и оверио код јавног бележника.
  10. Први подносилац је 13. марта 2024. године изјавио Управном суду да му је, између осталог, већ доставио оригинални образац пуномоћја који је сȃм потписао, а који је био приложен уз његову тужбу од 1. фебруара 2024. године. Што се тиче налога суда за оверу обрасца код јавног бележника, први подносилац је тврдио да не постоји такав услов у релевантном процесном законодавству у ситуацији када је, као у предметном случају, лице које заступа клијента регистровани адвокат који се бави адвокатуром.
  11. Виши орган РФ ПИО је 9. фебруара 2024. године одбацио жалбу на одлуку РФ ПИО од 27. јула 2022. (видети стт. 14 и 16 горе). Он је подржао првостепено образложење и даље навео да је, између осталог, први подносилац морао да одлучи коју пензију жели да прима и, ако жели да прима пензију РФ ПИО, да треба да се одрекне своје пензије коју пружају привремене институције Косова и поново поднесе захтев РФ ПИО.
  12. Као одговор на ранију притужбу првог подносиоца због одлагања у оквиру управног поступка (видети став 17 горе), Управни суд је 19. августа 2024. године донео у суштини исти налог као и 1. фебруара 2024., тражећи оверен образац пуномоћја (видети став 18 горе).
  13. Адвокат првог подносиоца је 28. августа 2024. године поднео нови поднесак Управном суду, у суштини понављајући своје аргументе од 13. марта 2024. (видети став 19 горе). Адвокат је додао да, у сваком случају, на Косову није било јавних бележника које су признавале српске власти.

C. Поступак пред Уставним судом

  1. Подносилац је 26. марта 2018. године поднео уставну жалбу Уставном суду. Он се притуживао на укупну дужину поступка управног поступка и спора, као и на повреде својих имовинских права и права на пензију. Први подносилац се такође позвао на гаранције садржане у члану 6. Конвенције и члану 1. Протокола број 1 уз Конвенцију, и тражио обештећење за претрпљену материјалну и нематеријалну штету.
  2. Први подносилац је касније у неколико наврата допунио своју уставну жалбу.
  3. Уставни суд је 9. децембра 2021. године утврдио повреду права првог подносиоца на суђење у разумном року, наложио да се предметни поступак убрза и досудио му износ од 900 евра (EUR) у динарској противвредности на име нематеријалне штете. Преостале притужбе, као и захтев за накнаду материјалне штете првог подносиоца, одбачене су као преурањене с обзиром да је оспорени управни поступак још увек у току.
  4. Министарство правде је 1. јуна 2022. године исплатило првом подносиоцу износ који му је досудио Уставни суд.

D. Остале релевантне чињенице

  1. Први подносилац се у више наврата притуживао на одлагања у оквиру управног поступка према релевантним одредбама националног права (видети ст. 83, 84, 91 и 94 у наставку).
  2. Привремени органи власти Косова су 21. јуна 2004. године потврдили да је први подносилац примао „основну“ месечну пензију коју пружају привремене институције на Косову од 2004. године (видети став 103 у наставку).
  3. Привремени органи власти Косова су 15. октобра 2019. године додатно потврдили да је од 2. јуна 2004. године први подносилац примао „основну“ месечну пензију коју пружају привремене институције на Косову. Поред тога, од 1. јануара 2008. године, први подносилац је примао пензију према доприносном пензијском плану предвиђену косовским прописима (видети ст. 103-109 у наставку).
  4. Адвокат првог подносиоца је 2024. године покушао да ступи у контакт са првим подносиоцем, али без успеха. У априлу 2024. године син првог подносиоца је обавестио адвоката да му је отац преминуо 5. марта 2024. године. Син првог подносиоца је том приликом такође обавестио адвоката да госпођа Сабиле Селими, односно његова мајка и супруга првог подносиоца, жели да настави са поступком пред Судом: деца првог подносиоца нису била заинтересована за даље поступање. Син првог подносиоца је такође изјавио да ће захтев да се супруга првог подносиоца прогласи његовим јединим правним наследником бити поднесен што је пре могуће.
  5. Дана 24. септембра 2024. године, адвокату првог подносиоца су достављени релевантни изводи из матичне књиге рођених, умрлих и венчаних које су издале привремене институције Косова. Ови документи су затим прослеђени самом Суду, заједно са попуњеним страницама бр. 1, 2 и 3 обрасца представке Суда. Трећа страница укључивала је потпис супруге првог подносиоца којим се даје пуномоћје адвокату првог подносиоца да дотичну заступа у предмету који се води пред Судом.

III. ПОСЕБНЕ ОКОЛНОСТИ У ПОГЛЕДУ ДРУГЕ ПОДНОСИТЕЉКЕ (ГЂЕ БАХРИЈЕ КРАСНИЋИ, ПРЕДСТАВКА БРОЈ 20644/20)

A. Одобрење исплате пензије од стране РФ ПИО са допунском социјалном помоћи и њихова каснија обустава

  1. Дана 30. маја 1986. године, другој подноситељки је додељена породична пензија са допунском социјалном помоћи од стране косовске филијале РФ ПИО, са датумом исплате од 1. септембра 1985. године.
  2. Друга подноситељка је примала месечне исплате по горенаведеном основу редовно све до 15. фебруара 1999. године, када су исте обустављене.
  3. Друга подноситељка се жалила РФ ПИО на ефективну обуставу исплате њене пензије, заједно са допунском социјалном помоћи, али очигледно није добила било какав одговор.

B. Управни поступак и спор

  1. Дана 16. марта 2017. године, друга подноситељка је поднела званичан захтев РФ ПИО за наставак исплата, као и за исплату заосталих износа пензије.
  2. РФ ПИО је 26. јуна 2017. године одбио захтев друге подноситељке, сматрајући да она није пружила довољно доказа о томе да ли јој се већ исплаћује „основна“ пензија коју исплаћују привремене институције на Косову и да не може истовремено да прима две пензије (видети став 69 и ст. 103-109 у наставку).
  3. Друга подноситељка је 17. јула 2017. године уложила жалбу вишем управном органу РФ ПИО, али је 21. септембра 2017. године тај орган потврдио оспорено решење.
  4. Након четири накнадна враћања предмета на поновно одлучивање у управном поступку и спору, РФ ПИО је 2. новембра 2021. године поново одлучио против друге подноситељке. Он је нарочито констатовао да информације садржане у списима предмета показују да друга подноситељка прима „основну“ пензију коју исплаћују привремене институције на Косову и пензију према доприносном пензијском плану. У тим околностима, од друге подноситељке је затражено да изабере између исплате пензије коју исплаћују привремене институције на Косову или враћања пензије коју исплаћује РФ ПИО. Међутим, друга подноситељка није направила такав избор, а такође није ни доставила тражену документацију. Приликом поновног увида у списе предмета, установљено је, између осталог, да је поднета копија неважеће личне карте и да потврда да је друга подноситељка још жива датира из 2017. године.
  5. Адвокат друге подноситељке је уложио жалбу на ту одлуку вишем управном органу РФ ПИО, оспоравајући његове закључке и примену релевантног домаћег права. Адвокат је укључио изјаву о потешкоћама које је недавно имао у погледу остваривања контакта са другом подноситељком.
  6. Чини се да је 22. децембра 2021. године адвокат друге подноситељке уложио даљу жалбу на одлуку РФ ПИО од 2. новембра 2021. године (видети став 38 горе), овог пута у име сина друге подноситељке, услед чега је постало очигледно да је друга подноситељка преминула.
  7. Адвокат друге подноситељке је 10. фебруара 2022. године обавестио РФ ПИО да је друга подноситељка преминула 16. августа 2021. године, и да њен син, г. Рамадан Краснићи, жели да настави са поступком. Адвокат је такође доставио релевантне изводе из матичне књиге умрлих и рођених које су пружиле привремене институције Косова, оверене од стране Мисије привремене управе Уједињених нација на Косову (УНМИК). У смртовници је, међутим, наведено да је друга подноситељка преминула 24. децембра 2020. године, али да је смрт званично регистрована 16. августа 2021.
  8. РФ ПИО је 9. маја 2022. године затражио од адвоката друге подноситељке да достави писмено пуномоћје, које је потписао син његовог преминулог клијента и које је оверено од стране надлежних органа Србије, којим је овлашћен да заступа правног наследника друге подноситељке у поступку. Адвокат је упозорен да ће, уколико не поступи по овом захтеву, жалба коју је уложио на решење РФ ПИО од 2. новембра 2021. године бити одбачена. РФ ПИО је на крају навео да и сви остали докази у поступку морају бити обезбеђени у складу са законодавством Републике Србије.
  9. Дана 20. јуна 2022. године, адвокат друге подноситељке је одговорио на захтев РФ ПИО. Он је том приликом изјавио да:

(i) је добио образац пуномоћја који је потписао син његовог бившег клијента и који је оверен код јавног бележника на Косову;

(ii) је г. Рамадан Краснићи покушао да добије образац пуномоћја оверен од стране српских власти, али да то није могао учинити јер није имао српску личну карту и било би му потребно много година како би је добио;

(iii) би од г. Рамадана Краснићиа такође могло бити затражено да покрене судски поступак пред српским судовима како би се званично признала смрт његове мајке; и

(iv)   у сваком случају, српско право није захтевало да било ко овери образац пуномоћја када је, као у предметном случају, лице којем је дато пуномоћје адвокат који се бави адвокатуром.

  1. РФ ПИО је 5. августа 2022. године одбацио жалбу на одлуку од 2. новембра 2021. (видети став 38 горе) уз образложење да ју је уложило лице без пуномоћја. Конкретно, утврђено је да адвокат друге подноситељке није поднео прописно оверен образац пуномоћја који је потписао наследник његовог бившег клијента, а којим је овлашћен да га заступа у поступку.
  2. Дана 29. децембра 2022. године је дошло до додатног враћања предмета на поновно одлучивање у управном поступку. Суд је закључио да је жалба коју је поднео адвокат друге подноситељке у име њеног сина допуштена. РФ ПИО је 18. јануара 2023. године поново одбио материјалноправни захтев друге подноситељке. Он је констатовао, између осталог, да је друга подноситељка примала „основну“ месечну пензију коју пружају привремене институције на Косову од 2002. године и да није могла да прима две пензије истовремено.
  3. Адвокат друге подноситељке, који сада заступа г. Рамадана Краснићија, сина друге подноситељке, је 1. фебруара 2023. године уложио жалбу на ту одлуку.
  4. Дана 21. јуна 2023. године виши управни орган РФ ПИО је укинуо оспорено решење и предмет вратио на поновно одлучивање. Он је уочио да чињенице тек треба да буду правилно утврђене и да је потребно пружити одговарајуће правне разлоге.
  5. РФ ПИО је 23. октобра 2023. године одбио захтев друге подноситељке да се настави са исплатом њене пензије. Он је, између осталог, приметио да јој је до дана смрти била исплаћивана „основна“ месечна пензија коју пружају привремене институције на Косову, и да није могла да прима две пензије истовремено. РФ ПИО се даље позива на низ одредби Закона о пензијском и инвалидском осигурању (видети ст. 69 и 70 у наставку).
  6. Дана 2. новембра 2023. године, адвокат друге подноситељке је поднео жалбу против те одлуке.
  7. Дана 27. децембра 2023. године, виши управни орган РФ ПИО је одбио горенаведену жалбу. Побијена првостепена одлука је тиме потврђена, као и њено образложење.
  8. У одговору на притужбу због одлагања у оквиру управног поступка, Управни суд је 5. фебруара 2024. године затражио од адвоката друге подноситељке да достави писмено пуномоћје, које је потписао син његовог преминулог клијента и које је оверено од стране надлежних органа Србије, којим је овлашћен да заступа правног наследника друге подноситељке у поступку. Адвокат је упозорен да ће, уколико не поступи по овом захтеву, жалба његовог клијента бити одбијена.
  9. Син друге подноситељке је 12. фебруара 2024. године оспорио одлуку од 27. децембра 2023. године (видети став 50 горе) и затражио судско преиспитивање исте пред Управним судом (видети став 93 у наставку).
  10. Адвокат друге подноситељке је 23. фебруара 2024. године одговорио на захтев Управног суда од 5. фебруара 2024. (видети став 51 горе). Он је изјавио да је већ пружио оригинално пуномоћје које је потписао син његовог бившег клијента. У сваком случају, српско право није захтевало да било ко овери образац пуномоћја када је, као у предметном случају, лице којем је дато пуномоћје адвокат који се бави адвокатуром.

C. Поступак пред Уставним судом

  1. Друга подноситељка је 25. марта 2019. године поднела уставну жалбу Уставном суду. Она се притуживала на укупно трајање управног поступка управне и спора, и навела да је дошло до повреде њених имовинских и пензионих права. Позвала се на јемства дата у члану 6. Конвенције и члану 1. Протокола број 1 уз Конвенцију, и затражила обештећење на име претрпљене материјалне и нематеријалне штете.
  2. Друга подноситељка је у неколико наврата допунила своју уставну жалбу.
  3. Уставни суд је 20. маја 2021. године утврдио повреду права друге подноситељке на суђење у разумном року, наложио да се предметни поступак убрза и досудио јој износ од EUR 500 у динарској противвредности на име нематеријалне штете. Преостале притужбе, као и захтев за надокнаду материјалне штете друге подноситељке, одбачени су као преурањени с обзиром на то да је спорни управни поступак још увек у току.
  4. Адвокат друге подноситељке је у априлу 2022. године обавестио Министарство правде да је његова клијенткиња преминула и да га је њен син Рамадан Краснићи, као њен правни следбеник, овластио да добије одштету коју му је досудио Уставни суд. С тим у вези, адвокат друге подноситељке је очигледно такође доставио Министарству правде образац пуномоћја потписан од стране сина друге подноситељке који је оверен код јавног бележника на Косову и оверен од стране УНМИК-а, као и релевантне изводе из матичне књиге умрлих и рођених које је оверио УНМИК. Међутим, пошто се та документација сматра непотпуном и неадекватном, Министарство правде је одбило да одобри исплату.
  5. Према речима адвоката друге подноситељке, износ од EUR 500 који је досудио Уставни суд још увек није уплаћен, јер син друге подноситељке не поседује српску личну карту, за издавање које би било потребно неколико година, и нема решење које је издато у Србији и којим је он проглашен правним следбеником своје мајке. Српске власти нису признавале такве одлуке оверене код косовских јавних бележника.

D. Парнични поступак

  1. Друга подноситељка је 2019. године поднела тужбу Основном суду у Београду за покретање парничног поступка против РФ ПИО  ради исплате заосталих износа пензије насталих у периоду између марта 2016. и фебруара 2019. године, заједно са законским каматама и трошковима парничног поступка.
  2. Дана 10. марта 2020. године, Основни суд је пресудио делимично у корист друге подноситељке и признао повреду њених имовинских права. Такође је наложио РФ ПИО да исплати заостале износе пензије другој подноситељки настале у периоду између марта 2016. и децембра 2018. године, заједно са одговарајућим законским каматама и трошковима парничног поступка. Суд се, између осталог, позвао на домаће законодавство, пресуду Суда у предмету Грудић против Србије (број 31925/08, од 17. априла 2012. године) и потврду привремених органа власти Косова од 4. фебруара 2019. године да друга подноситељка тада није примала инвалидску пензију, породичну пензију или пензију према доприносном пензијском плану. Првостепени суд је на крају закључио да трогодишњи рок застарелости није релевантан у конкретним околностима случаја.
  3. Обе странке су уложиле жалбе на ту пресуду.
  4. Апелациони суд је 13. априла 2023. године вратио списе предмета Основном суду на исправку пресуде.
  5. Првостепени суд је 9. августа 2024. године исправио своју првобитну пресуду исправљајући правопис имена покојне друге подноситељке.
  6. Чини се да је поступак по жалби још увек у току.

E. Остале релевантне чињенице

  1. Друга подноситељка се у више наврата жалила на одлагања у оквиру управног поступка према релевантним одредбама домаћег права (видети ст. 83, 84, 91 и 94 у наставку).
  2. Привремени органи власти Косова су 26. марта 2019. године издали документ, оверен од стране УНМИК-а, у којем се наводи да друга подноситељка не прима инвалидску пензију, породичну пензију или пензију према доприносном пензијском плану (видети ст. 103-109 у наставку).
  3. Привремени органи власти Косова су 26. марта 2019. године издали додатни документ, оверен од стране УНМИК-а, у коме се наводи да је друга подноситељка примала „основну“ месечну пензију коју пружају привремене институције на Косову од 1. јануара 2002. године.

РЕЛЕВАНТНИ ПРАВНИ ОКВИР

I. СРПСКО ПРАВО И ПРАКСА

A. Закон о пензијском и инвалидском осигурању (објављен у „Службеном гласнику РС“ – СГ РС – бр. 34/03, 64/04, 84/04, 85/05, 101/05, 63/06, 5/09, 107/09, 30/10, 101/10, 93/12, 62/13, 108/13, 75/14, 142/14, 73/18, 46/19, 86/19, 62/21, 125/22, 138/22, 75/23, 76/23 и 94/24)

  1. Члан 110. овог закона прописује, између осталог, да права из пензијског и инвалидског осигурања у осносу на лице престају када он или она више не испуњавају законске услове. Међутим, ако садашњи пензионер добије додатну пензију из другог фонда за пензијско и инвалидско осигурање који је основала једна од других држава на подручју бивше Југославије, пензија коју му исплаћује РФ ПИО се мора, осим уколико није другачије предвиђено међународним уговором, поново утврдити на основу пензијског стажа који је друга држава већ узела у обзир.
  2. Чланом 119. је прописано да се кориснику пензије, када стекне право на две или више пензија на територији Републике Србије, може исплаћивати само једна од тих пензија, по сопственом избору.
  3. Члан 123. предвиђа, између осталог, да ће се доспели месечни износи пензије који нису уплаћени због околности за које је пензионер одговоран, као што је непружање релевантних, али званично недоступних информација, документације или овлашћења, исплатити накнадно за дванаест месеци који претходе датуму када је пензионер поднео захтев за исплату.

B. Мишљење Министарства за социјална питања бр. 181-01126/2003 од 7. марта 2003. године и Мишљење Министарства рада, запошљавања и социјалне политике бр.182-02-20/2004-07 од 18. јуна 2004. године.

  1. У овим Мишљењима је, између осталог, наведено да је пензијски систем у Републици Србији заснован на концепту „сталног финансирања”: конкретно, пензије се исплаћују из текућих доприноса за пензијско осигурање. Пошто српске власти нису биле у могућности да наплате такве доприносе на Косову од 1999. године, лица којима су додељене пензије РФ ПИО на Косову нису могла да очекују, за сада, да их и даље примају. Даље се наводи да Уредба 2001/35 о пензијама на Косову, коју је усвојио УНМИК, предвиђа посебан пензиони систем за лица која живе на територији Косова (видети став 103 у наставку).

C. Закон о облигационим односима (објављен у „Службеном листу СФРЈ“ – СЛ СФРЈ – бр. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89; „Службеном листу СРЈ“ – СЛ СРЈ – бр. 31/93; и „Службеном гласнику РС“ бр. 18/20)

  1. Члан 172. став 1. прописује да је правно лице, које укључује и државу, одговорно за било какву штету коју било које од „његових органа“ проузрокује „трећем лицу“.
  2. Члан 372. став 1. прописује, између осталог, да је рок застарелости за потраживања која се односе на давања која доспевају једном годишње или чешће три године. Време наведеног рока почиње да тече од датума доспећа сваке уплате.
  3. Члан 376. ст. 1. и 2. прописује, између осталог, да је рок застарелости грађанских потраживања за накнаду штете три године од дана када је оштећени први пут дознао за предметну штету, али да је, у сваком случају, апсолутни рок за застару потраживања пет година од тренутка када је штета настала.

D. Правно схватање Грађанског одељења Врховног суда Србије, са образложењем, утврђено на седници од 15. новембра 2005. године, Билтен судске праксе број 3/05

  1. Као одговор на ситуацију на Косову, у овом Правном схватању је наведено, између осталог, да се признато право особе на пензију може ограничити само на основу члана 110. Закона о пензијском и инвалидском осигурању (видети став 68 горе). Призната индивидуална пензијска права не могу зависити од тога да ли се текући доприноси за пензијско осигурање могу прикупљати на датој територији или не.
  2. Врховни суд је објаснио да би управни поступак и, ако је потребно, поступак судске ревизије (управни спор) био одговарајући пут за оспоравање ограничења права на пензију.
  3. На крају, Врховни суд је приметио да су, у овом контексту, грађански судови били надлежни само у предметима који се односе на тужбе за незаконит и неправилан рад РФ ПИО.

E. Закон о наслеђивању (објављен у „Службеном гласнику РС“ бр. 46/95, 101/03 и 6/15)

  1. Члан 1. став 2. овог закона прописује да заоставштину чине сва наслеђивању подобна права која су оставиоцу припадала у тренутку смрти.
  2. Члан 206. став 1. прописује, између осталог, да се заоставштина лица отвара по његовој смрти.
  3. Члан 212. став 1. прописује да заоставштина прелази по сили закона на оставиочеве правне следбенике у тренутку његове смрти.

F. Закон о ванпарничном поступку (објављен у „Службеном гласнику РС“ бр. 25/82, 48/88, 46/95, 18/05, 85/12, 45/13, 55/14, 6/15, 106/15 и 14/22)

  1. Чланом 87. овог закона је, између осталог, прописано да се одлуком донесеном у поступку за расправљање заоставштине утврђује ко су правни следбеници преминулог лица, која имовина сачињава његову заоставштину и која лица имају право на наслеђивање исте.
  2. Члан 122. став 1. прописује да ће се, по утврђивању којим лицима припада право на наслеђе, та лица огласити за правне следбенике преминулог лица.

G. Закон о општем управном поступку (објављен у „Службеном листу СРЈ“ бр. 33/97 и 31/01, и у „Службеном гласнику РС“ број 30/10), који је био на снази у предметном периоду

  1. Члан 208. став 1. овог закона прописивао је, између осталог, да је у једноставним стварима управни орган био дужан да донесе решење и достави га најдоцније у року од једног месеца од дана предаје захтева од стране подносиоца. У свим осталим случајевима, орган управе је морао да донесе решење и достави га најдоцније у року од два месеца.
  2. Члан 208. став 2 омогућио је тужитељу, о чијем захтеву није одлучено у прописаним роковима из претходног става, да уложи жалбу као да је његов захтев одбијен. Ако жалба није допуштена, странка може непосредно покренути управни спор пред надлежним судом.
  3. Предметни Закон је стављен ван снаге и замењен 1. јуна 2017. године Законом о општем управном поступку из 2016. године (видети ст. 86-92 у наставку).

H. Закон о општем управном поступку из 2016. године (објављен у „Службеном гласнику РС“ бр. 18/16, 95/18 и 2/23)

  1. Члан 49. став 2. овог закона прописује, између осталог, да, ако постоји сумња у истинитост пуномоћја, надлежни орган управе налаже странци да поднесе оверено пуномоћје.
  2. Члан 50. став 1. прописује да управни орган треба да пази, у току целог поступка, да ли је лице које се појављује као пуномоћник заиста овлашћено за заступање странке.
  3. Члан 52. став 1. прописује, између осталог, да пуномоћје не престаје аутоматски смрћу странке, али да правни следбеник странке може опозвати раније дато пуномоћје.
  4. Чланом 123. је прописано, између осталог, да стране исправе које имају доказну вредност јавне исправе у држави у којој су издате имају, под условом узајамности, доказну вредност као домаће јавне исправе, ако су прописано оверене. Уз исправу састављену на страном језику прилаже се оверени превод, ако је потребно.
  5. Чланом 145. је, између осталог, прописано да када се поступак покреће по захтеву странке, или по службеној дужности од стране управног органа а у интересу странке, и када се о управној ствари одлучује у поступку непосредног одлучивања, орган је дужан да изда решење најкасније у року од 30 дана од покретања поступка.
  6. Чланом 173. је, између осталог, прописано да када орган управе не донесе одлуку у законом одређеном року, виши орган управе мора од њега тражити образложење. Уколико виши орган утврди да су наведени разлози довољни, он мора да продужи рок за највише тридесет дана. Уколико виши орган утврди да наведени разлози нису довољни, мора сам донети одлуку или наложити нижем органу да то учини у додатном року не дужем од петнаест дана. Уколико тај орган поново не издра решење у остављеном року, виши орган мора сам да одлучи о управној ствари.
  7. Овим законом је 1. јуна 2017. године стављен ван снаге и замењен Закон о општем управном поступку  из 1997. године (видети ст. 83-85 горе).

I. Закон о управним споровима (објављен у „Службеном гласнику РС“; број 111/09)

  1. Чл. 3-6. овог закона прописују, између осталог, да се против органа управе који донесе одлуку која се касније оспорава може покренути поступак судске ревизије.
  2. Члан 19. став 1. прописује, између осталог, да уколико виши орган управе није донео решење у року од 60 дана од дана пријема жалбе или у законом одређеном краћем року, и ако такво решење не донесе ни у наредних седам дана након пријема накнадног захтева странке у том смислу, странка може директно покренути поступак судске ревизије као да је њена жалба одбачена.
  3. Чланом 43. је, између осталог, прописано да када нађе да оспорени управни акт треба поништити, сȃм суд, под одређеним околностима, одлучује о управној ствари пресудом ако природа ствари то дозвољава и ако утврђено чињенично стање пружа поуздан основ за то. Таква пресуда у свему замењује поништени акт.

J. Закон о легализацији исправа у међународном промету (објављен у „Службеном листу СФРЈ“ број 6/73 и „Службеном листу Србије и Црне Горе“ број 1/03)

  1. Чланом 3. овог закона је, између осталог, прописано да се јавне исправе издате у иностранству могу користити у Србији само ако су оверене у Министарству спољних послова Србије или у неком од дипломатско-конзуларних представништава Србије у иностранству. Иностране јавне исправе не подлежу оверавању у смислу ове одредбе, ако, по основу узајамности, ни српске јавне исправе не подлежу оверавању у страној држави чија је исправа у питању.

K. Домаћа судска пракса коју је доставила Влада

1. Врховни касациони суд – од 24. фебруара 2016. године

  1. У својој одлуци Рев. 862/2015 од 24. фебруара 2016. године, Врховни касациони суд је, између осталог, оценио да је стечено право на пензију у својини тужиоца, те да је стога обустава исплате исте била у супротности са чланом 1. Протокола број 1 уз Конвенцију. Потраживање заосталих износа пензије је било повремено новчано потраживање на које се примењивао законски рок застаре од три године према члану 372, односно члану 376. Закона о облигационим односима (видети ст. 73 и 74 горе). Суд се на крају позвао на члан 172. истог закона (видети став 72 горе) и приметио да без обзира на то да ли је захтев за исплату заосталих износа пензије заснован на накнади претрпљене материјалне штете или на неоснованом богаћењу, нема основа за омогућавање дужег рока застарелости.

2. Грађанско одељење Врховног касационог суда - 27. јун 2017. године

  1. Грађанско одељење Врховног касационог суда је на седници одржаној 27. јуна 2017. године донело Закључак о висини доделе пензија у случајевима када је исплата пензија била обустављена (Билтен бр. 3/2017). У случајевима који се тичу накнаде материјалне штете претрпљене као последице „неисплате пензија [од стране РФ ПИО] лицима са територије ... АП Косова и Метохије”, „новчани износ који је тужилац примио од стране УНМИК-а” мора се „узети у обзир” и сходно томе умањује се накнада (видети став 99 у наставку).

3. Апелациони суд у Београду

  1. Влада је доставила копије укупно 24 пресуде које су донели грађански судови и одлука које је донео Апелациони суд у Београду, у периоду од 30. августа 2018. до 11. јануара 2023. године. У 15 пресуда/одлука је одлучено у корист тужилаца који потражују износе заосталих пензија РФ ПИО. У свим пресудама и одлукама суд је применио образложење описано у ст. 75-77, 97 и 98 горе, у погледу:

(а) неплаћања износа заосталих пензија;

(б) накнада за претрпљену материјалну штету;

(в) периода застарелости од три године; и

(г) потребе да се, на основу релевантне документације издате од стране УНМИК-а или привремених косовских институција, узму у обзир све друге пензије које се примају на Косову у релевантно време (видети Гж. бр. 5099/18, 8936/18, 9764/19, 6955/19, 4970/19, 5681/20, 7356/20, 3955/20, 6714/21, 6434/21, 4744/21, 5508/21, 5371/21, 6386/21, 5584/21, 5821/22, 5560/22, 3921/22, 3888/22, 1826/22, 2325/22, 2990/22, 2471/22 и 6291/22).

  1. У пресудама Гж. 1826/22 од 14. априла 2022. и Гж. 2471/22 од 2. јуна 2022. године, Апелациони суд у Београду је прихватио решење о наслеђивању и потврду да је тужилац још жив коју је издао косовски јавни бележник.
  2. Дана 9. децембра 2021. године, у пресуди Гж. 6386/21, Апелациони суд у Београду је сматрао, између осталог, да пуноважност решења о наслеђивању које је издао косовски јавни бележник није пресудна јер је, у сваком случају, било јасно да је тужитељка једина правна следбеница њене мајке, чак и у недостатку званичне одлуке о томе, на основу члана 212. Закона о наслеђивању (видети став 80 горе).
  3. У пресуди Гж. 6291/22 од 11. јануара 2023. године, Апелациони суд у Београду је, између осталог, оценио да је решење о наслеђивању које је издао косовски јавни бележник било недозвољено с обзиром да није донето у складу са прописаном процедуром или од стране надлежних органа Републике Србије.

II. РЕЛЕВАНТНО ПРАВО НА КОСОВУ

A. Уредба 2001/35 о пензијама на Косову и Уредба 2005/20 о изменама и допунама Уредбе 2001/35, при чему је УНМИК усвојио обе уредбе 2001. и 2005. године.

  1. Ови прописи предвиђају посебан систем у коме сва лица старија од 65 година „која имају уобичајено пребивалиште” на Косову имају право на „основну пензију”.

B. Акт о изменама и допунама Уредби 2001/35 и 2005/20

  1. Скупштина Косова је 13. јуна 2008. године усвојила овај акт, којим је у суштини усвојен систем успостављен двема горе наведеним Уредбама, али којим су функционална овлашћења пренета са УНМИКа на привремене органе власти Косова.

C. Административно упутство број 11/07 од 6. новембра 2007. године о извршењу одлуке Владе број 13/277 од 31. октобра 2007. године

  1. Овим прописима је, између осталог, предвиђено да се основна пензија из става 103 горе, у износу од EUR 40 месечно, може повећати на EUR 75 за све пензионере старије од 65 година са сталним пребивалиштем на Косову који могу да докажу, између осталог, да су уплаћивали доприносе за пензијско осигурање РФ ПИО у периоду од најмање 15 година и да нису примали другу пензију на основу доприноса по истом основу.

D. Административно упутство број 15/09 од јула 2009. године о извршењу одлуке Владе број 2/51 од 23. јануара 2009. године

  1. Ови прописи у суштини потврђују прописе описане у ставу 105 горе, али се њима повећава износ основне пензије са EUR 75 на EUR 80 месечно.

E. Закон о пензионим шемама за 2014. годину финансираним од стране државе (број 04/L-131, објављен у Службеном листу – СЛ – број 35/14 од 5. јуна 2014. године)

  1. Чл. 3. (1.4) и 7. став 1. овог Закона прописују, између осталог, да ће се „основна [старосна] пензија“, односно „минимална редовна месечна пензија“, исплаћивати свим сталним становницима Косова који поседују лична документа и старија су од 65 година, без обзира да ли су икада били запослени.
  2. Чл. 3. (1.5) и 8. став 1. прописују, под одређеним условима, старосну „пензију на основу доприноса“, односно „редовну месечну пензију“ за оне који су раније били запослени на Косову и уплаћивали доприносе РФ ПИО пре 1. јануара 1999. године. Члан 8. став 2. прописује да ће сва лица која имају право на пензију на основу доприноса бити категорисана узимајући у обзир примењиви пензијски стаж, као и друге релевантне критеријуме.
  3. Члан 13. прописује, између осталог, да привремени органи власти Косова прилагођавају стопе пензија на годишњем нивоу у односу на трошкове живота и стопу инфлације.

F. Измене и допуне Закона о пензионим шемама за 2014. годину финансираним од стране државе из 2023. године (број 08/L-176, објављен у Службеном листу – СЛ – број 16/23 од 6. јуна 2023. године)

  1. Овим актом се мењају и допуњују одређене доказне и процедуралне одредбе садржане у Закону о пензионим шемама за 2014. годину финансираним од стране државе.

G. Измене и допуне Закона о пензионим шемама за 2014. годину финансираним од стране државе из 2023. године (број 08/L-248, објављен у Службеном листу – СЛ – број 20/23 од 16. августа 2023. године)

  1. Чл. 2, 4. и 5. овог акта, изменама и допунама релевантних одредби садржаних у Закону о пензионим шемама за 2014. годину финансираним од стране државе, прописује се, између осталог, да:

(i)   је лице „становник Косова“ ако је физички присутно на његовој територији више од сто осамдесет три дана у периоду од дванаест месеци;

(ii)  у одређеним ситуацијама у вези са престанком радног односа, лица која нису уплаћивала доприносе у обавезном периоду од петнаест година РФ ПИО и даље могу да добију умањену старосну пензију; и да

(iii)   ће исплата пензије према овом закону бити прекинута уколико дотични пензионер престане да буде становник Косова.

III. ОСТАЛА РЕЛЕВАНТНА ДОКУМЕНТАЦИЈА

  1. Према Одељењу Савета Европе за извршење пресуда Суда, јавни позив квалификованим лицима да се пријаве за наставак исплате њихових пензија од стране РФ ПИО, за које су плаћала доприносе на Косову, објављен је 2013. године од стране власти Србије у низу националних и локалних новина, као и на интернет страници РФ ПИО[2].
  2. У том јавном позиву је, између осталог, наведено да ће корисник пензије коју исплаћује РФ ПИО са територије Косова, а коме је исплата пензије обустављена од 9. јуна 1999. године, морати да контактира релевантну филијалу РФ ПИО, уз пружање одређених доказа, у року од 60 дана од датума објављивања јавног позива за враћање пензије. Докази неопходни за наставак исплате пензије од стране РФ ПИО су укључивали:

(а) одлуку РФ ПИО да лице има право на пензију;

(б) доказе који потврђују идентитет дотичног пензионера и његове или њене личне податке;

(в) доказ о томе да не прима нити да је икада примао/ла пензију коју исплаћују привремени органи власти Косова или УНМИК;

(г) важећу потврду да је лице живо или пријаву РФ ПИО за наставак исплате пензије поднету лично; и

(д) у случају захтева за исплату породичне пензије, доказ да подносилац захтева није био лично осигуран и, где је то потребно, доказ о испуњавању одређених услова у погледу образовања.

Сви наведени докази су морали бити обезбеђени „у складу са законодавством Републике Србије“[3].

  1. Пресуда Суда у предмету Грудић (цитирана горе) извршена је под надзором Комитета министара Савета Европе. Извршење наведене пресуде је окончано 7. децембра 2017. године јер се Комитет министара уверио да је Влада Србије предузела све мере предвиђене чланом 46. Конвенције, како појединачне тако и опште[4]. Комитет министара се такође осврнуо на Акциони извештај који је припремила Влада у којем су, између осталог, наведени различити домаћи административни, грађански и уставни правни лекови који су били доступни. Комитет министара се такође осврнуо и на горенаведени јавни позив[5].
  2. Према Акционом извештају Владе из септембра 2017. године, српске власти су по објављивању јавног позива 2013. године примиле укупно 9.790 захтева за наставак исплате пензија од стране РФ ПИО. У 3.920 случајева достављена је релевантна документација, док су у преосталих 5.870 предмета подносиоци захтева пружили непотпуну документацију. Од 1. марта 2013. године, РФ ПИО је прихватио укупно 533 захтева за враћање исплате пензија у складу са важећим домаћим законским захтевима, док је 3.387 захтева одбијено, углавном зато што су ти подносиоци захтева већ примали друге пензије на Косову. Наиме, према важећој домаћој законској одредби, корисник пензије који на територији Републике Србије остварује право на две или више пензија могао је да прима само једну пензију по сопственом избору[6].

 

ПРАВО

I. ЗДРУЖИВАЊЕ ПРЕДСТАВКИ

  1. Имајући у виду сличност предмета наведених представкама, Суд сматра да је примерено да исте испита заједно и да донесе једну пресуду.

II. ПРЕЛИМИНАРНА ПИТАЊА

A. Смрт првог подносиоца представке

1. Поднесци страна у спору

  1. Влада је тврдила да су и поступци на домаћем нивоу и поступци пред Судом могли бити настављени након смрти првог подносиоца само ако је постојала званична изјава заинтересоване стране о намери да се са поступцима настави. Међутим, у предметном случају није било такве изјаве. Адвокат првог подносиоца је само обавио телефонски разговор са сином свог бившег клијента у којем је син изјавио да је његова мајка, односно супруга првог подносиоца вољна да настави са поступком пред Судом. Достављени изводи из матичне књиге рођених, умрлих и венчаних нису били у стању да докажу да је било ко био правни следбеник оставиоца. Наследници првог подносиоца би, наравно, имали материјални интерес да се поступак настави, али је њихов статус као такав морао бити утврђен одговарајућим правним путем (видети ст. 8082 горе). По мишљењу Владе, сȃм Суд је такође морао бити прописно обавештен о тим чињеницама, као и о релевантним процесним намерама сваког наследника.
  2. Адвокат првог подносиоца је изјавио да је 2024. године покушао да ступи у контакт са првим подносиоцем, али без успеха. У априлу 2024. године, син његовог клијента га је обавестио да му је отац преминуо 5. марта 2024. Син подносиоца му је том приликом такође рекао да гђа Сабиле Селими, његова мајка и супруга првог подносиоца, жели да настави са поступком пред Судом. Према наводу адвоката првог подносиоца, син његовог покојног клијента је изјавио да ће поступак којим се супруга првог подносиоца проглашава јединим правним следбеником њеног мужа бити покренут што је пре могуће.

2. Оцена Суда

  1. Суд на почетку констатује да је у својој судској пракси утврдио да ситуацију када подносилац представке премине након што је поднео тужбу посматра другачије од ситуације у којој је подносилац представке преминуо пре него што је тужба поднета. Конкретно, када подносилац представке премине након подношења представке, Суд прихвата да најближи сродник или правни наследник може у принципу да настави са поступањем по представци, под условом да он или она имају довољан интерес за учешће у предмету (видети Центар за правне ресурсе у име Valentin Câmpeanu против Румуније [ВВ], број 47848/08, став 97, ЕСЉП 2014, са даљим референцама; видети такође Burlya и др. против Украјине, број 3289/10, став 68, од 6. новембра 2018. године). У таквим околностима, кључна ствар није да ли се права у питању могу пренети на лице које жели да настави са поступком или не, већ да ли то лице може у принципу да тврди да има легитимни интерес да тражи од Суда да поступа у предмету на основу жеље подносиоца представке да искористи своје индивидуално и лично право да поднесе представку (видети Singh и други против Грчке, број 60041/13, став 26, од 19. јануара 2017. године и Burlya, цитиран горе, став 69.). Штавише, формални статус правног следбеника, у погледу односа између појединца који жели да настави са поступањем по представци и преминулог подносиоца представке, такође није сȃм по себи одлучујући све док дотично лице може да полаже право да буде најближи сродник преминулог подносиоца представке (видети, на пример, Burlya, цитиран горе, став 69, и упоредити са Malhous против Чешке Републике (одл.). [ВВ], број 33071/96, ЕСЉП 2000-XII, где је Суд прихватио да сродник који није био признат као наследник оставиоца ипак има право на поступање, са предметом Thévenon против Француске (одл.), број 2476/02, ЕСЉП 2006-III, где Суд није признао право појединца који није био рођак подносиоца представке на поступање, иако му је био пријатељ и универзални легатар).
  2. Враћајући се на предметни случај и с обзиром на горе наведено, Суд примећује да је први подносилац преминуо након што је поднео представку. Штавише, његова супруга је изразила недвосмислену жељу да настави са поступком пред Судом, у вези са чим су адвокату првог подносиоца 24. септембра 2024. године достављени релевантни изводи из матичне књиге рођених, умрлих и венчаних које су издали привремени органи власти Косова (видети ст. 30 и 31 горе). Та документација је затим прослеђена самом Суду, заједно са страницама бр. 1-3 обрасца представке Суда, при чему су сви документи попуњени на одговарајући начин. Адвокат покојног подносиоца је потписом супруге првог подносиоца на страни 3. овлашћен да дотичну заступа у поступку који се води пред Судом (видети став 31 горе).
  3. Суд сматра да недостатак одлуке којом се супруга првог подносиоца формално проглашава правним следбеником њеног мужа исту не дисквалификује да настави са поступком пред Судом, јер је она очигледно лице које може да тврди да је његова најближа родбина (видети судску праксу цитирану у ставу 119 горе), као и лице које има материјални интерес за исход поступка пред Судом (видети став 80 горе; видети такође, mutatis mutandis, изјаву Владе у вези са наследницима првог подносиоца у ставу 117 горе, in fine).
  4. Сходно томе, Суд налази да супруга првог подносиоца има право да настави поступак пред њим уместо свог мужа и одбацује претходни приговор Владе у том погледу (видети, mutatis mutandis, и међу многим другим изворима, Borisov и др. против Украјине, број 34091/03, ст. 7 и 11, од 24. априла 2008. године, у контексту члана 6. Конвенције и члана 1. Протокола број 1 уз Конвенцију; видети такође, mutatis mutandis, Burlya, цитиран горе, став 76.);
  5. Међутим, ради практичности, у даљем тексту ће се и даље спомињати као „први подносилац“.

B. Друга подноситељка представке

1. Образац представке

(a) Поднесци страна у спору

  1. Влада је констатовала да образац представке који је поднела друга подноситељка уопште није потписала она, већ адвокат којег је она наводно овластила. Заправо, документ за који је друга подноситељка тврдила да представља њено пуномоћје садржи само њен отисак прста. Овај документ је потписао извесни Рамадан Краснићи, а поред њеног потписа је додато „потврђено од стране сина“, без пружања било каквог даљег објашњења.
  2. Друга подноситељка је тврдила да је њен отисак прста у делу обрасца представке у коме се наводи пуномоћје био аутентичан, те да је потпис њеног сина стављен ту само како би потврдио ту чињеницу. Друга подноситељка је у то време такође поседовала званичну српску личну карту.

(b) Оцена Суда

  1. Суд је раније у случајевима сличних оспоравања од стране Влада сматрао да је потребна општа процена свих релевантних доказа, а нарочито процена да ли је подносилац представке имао интерес у поступку који се води пред Судом (видети, mutatis mutandis, Velikova против Бугарске, број 41488/98, став 48, ЕСЉП 2000-VI, са даљим референцама).
  2. Иако у предметном случају Влада не наводи изричито да је представка поднета без сагласности друге подноситељке, њен приговор ипак изгледа да имплицитно доводи у питање ваљаност представке, а посебно доводи у питање ваљаност писменог пуномоћја датог адвокату друге подноситељке.
  3. У овом контексту, Суд примећује да би било природно да очигледно неписмена или озбиљно онемоћала подноситељка остави отисак прста уместо својеручног потписа. Штавише, потпис сина друге подноситељке поред отиска прста би, ако ништа друго, повећао, а не умањио кредибилитет тврдње да је спорни отисак прста заиста био отисак прста његове мајке. Влада такође није понудила било какав форензички доказ који би говорио у прилог томе да отисак прста није оставила друга подноситељка лично, што је нешто што је могла да уради с обзиром на то да су домаћи органи другој подноситељки већ издали српску личну карту. На крају, Суд примећује да је адвокат друге подноситељке, чије се име налази на оспореном писаном пуномоћју за поступање које је достављено уз образац представке Суда, био њен правни заступник дуги низ година и у различитим поступцима на домаћем нивоу (видети Velikova, цитиран горе, став 51.).
  4. Имајући у виду горенаведено, Суд налази да информације садржане у спису предмета не укључују било шта што би указивало на то да је пуномоћје друге подноситељке којим је она овластила свог адвоката било на било који начин мањкаво, да је сȃма представка била поднета без њеног разумевања и сагласности, или да је постојала било каква сумња у погледу њене воље да настави са поступањем по својим притужбама (видети Velikova, цитиран горе, ст. 50. и 51.).
  5. Суд, стога, не може а да не утврди да је представка ваљано поднета у име друге подноситељке представке, и одбацује претходни приговор Владе у вези са тим.

2. Наводна злоупотреба права на појединачну представку

(a) Поднесци страна у спору

  1. Влада је тврдила да Уставни суд није био обавештен о смрти друге подноситељке, због чега је одлуку о повреди њених уставних права донео након њене смрти (видети ст. 41 и 56 горе). Према мишљењу Владе, накнада коју је досудио Уставни суд је стога такође резултат тог успешног покушаја да се Уставни суд намерно доведе у заблуду  приликом разматрања случаја. Из тога следи да је друга подноситељка злоупотребила своје право на појединачну представку, у смислу члана 35. став 3(а) Конвенције.
  2. Друга подноситељка је тврдила да није било злоупотребе права на појединачну представку. Њен адвокат је додуше имао извесних проблема да ступи у контакт са својим клијентом у то време, али је поступао професионално током целог поступка пред Судом и пружио све потребне информације и документацију.

(b) Оцена Суда

  1. Суд понавља да се представка може одбацити као злоупотреба права на представку према члану 35. став 3(а) Конвенције уколико је, између осталог, била свесно заснована на неистинитим чињеницама и лажним изјавама (видети, на пример, Miroļubovs и др. против Летоније, број 798/05, став 63, од 15, септембра 2009. године; Centro Europa 7 S.r.l. и Di Stefano против Италије [ВВ], број 38433/09, став 97, ЕСЉП 2012; Gross против Швајцарске [ВВ], број 67810/10, став 28, ЕСЉП 2014; и Зличић против Србије, бр. 73313/17 и 20143/19, став 55, од 26. јануара 2021. године).
  2. Подношење непотпуних, а самим тим и обмањујућих информација, може представљати злоупотребу права на представку, нарочито ако се информација тиче сȃме суштине предмета и ако се не пружи довољно добро објашњење за необелодањивање такве информације (видети Hüttner против Немачке (одл.), број 23130/04, од 19. јуна 2006. године; Kowal против Пољске (одл.), број 2912/11, став 32, од 18. септембра 2012. године; Gross, цитиран горе, став 28; и Зличић, такође цитиран горе, став 55.). Међутим, чак и у таквим случајевима, намеран покушај подносиоца представке да се Суд обмане мора увек бити утврђен са довољном извесношћу (видети Al-Nashif против Бугарске, број 50963/99, став 89, од 20. јуна 2002. године; Nold против Немачке, број 27250/02, став 87, од 29. јуна 2006. године; и Зличић, цитиран горе, став 55.).
  3. Враћајући се на предметни случај, Суд констатује да се приговор Владе односи на домаће поступке, посебно оне вођене пред Уставним судом. С тим у вези, иако би подносиоци представке свакако требали да поступају у домаћем поступку у складу са релевантним домаћим процедуралним правилима и у доброј вери (видети став 57 горе), Суд не може а да не примети да било какви недостаци везани за вођење поступка друге подноситељке представке пред Уставним судом немају никакве везе са овим Судом или њеном комуникацијом са њим. Ти недостаци стога нису релевантни у контексту навода Владе о злоупотреби права на представку изнесених на основу члана 35. став 3(а) Конвенције (видети, mutatis mutandis, Паун Јовановић против Србије, број 41394/15, ст. 50. и 51, од 7. фебруара 2023. године).
  4. Из тога следи да се претходни приговор Владе мора одбацити.

3. Смрт друге подноситељке представке

(a) Поднесци Владе

  1. Држава је тврдила да син друге подноситељке није имао право да настави са поступком ни на домаћем нивоу ни пред самим Судом након смрти своје мајке. Наиме, његов статус наследника друге подноситељке још увек није потврђен званичном одлуком, која би такође морала да буде донета у складу са релевантним српским законодавством. Син друге подноситељке је само доставио изводе из матичне књиге рођених и умрлих, али то није било довољно да докаже да је он правни следбеник његове покојне мајке (видети ст. 80-82 горе).
  2. Штавише, било је познато да су матичне књиге на Косову непоуздане, због чега је чак и породични однос између покојне друге подноситељке и лица које жели да настави са поступком уместо ње могао бити споран. Проблем са званичним документима уопште је био општепризнат, те су стога постојали планови за успостављање поуздане матичне евиденције на Косову уз помоћ међународне заједнице и учешће заинтересованих страна.
  3. Алтернативно, лице које жели да настави са поступком морало би да приложи одлуку којом се оно проглашава правним следбеником друге подноситељке у облику који је договорен у преговорима између надлежних органа, уз посредовање Европске уније. Тај поступак би се водио преко Министарства правде Републике Србије и укључивао би Делегацију Европске уније и Канцеларију специјалног представника Европске уније у Приштини, који би били у вези са правосудним и другим органима на Косову.
  4. Чак и када би се Косово посматрало као независна држава, што Република Србија не прихвата, захтеви садржани у Закону о легализацији исправа у међународном промету нису испоштовани у предметном случају (видети став 96 горе). Упркос својој општој важности, Хашка Конвенција о укидању потребе легализације страних јавних исправа никада није ступила на снагу између Косова и Србије.
  5. Лице које је желело да настави домаћи поступак такође није испоштовало члан 123. Закона о општем управном поступку (видети став 89 горе). Релевантан је и члан 52. Закона о општем управном поступку, који прописује да пуномоћје за поступање остаје на снази и након смрти странке осим ако се не опозове (видети став 88 горе). У сваком случају, након смрти странке, адвокат не може наставити да предузима процедуралне кораке у земљи као да је та странка још увек жива, а што је адвокат покојне друге подноситељке и учинио.
  6. На крају, Влада је тврдила да наводни потписи сина друге подноситељке на обрасцу представке и на пуномоћју, којим се адвокат његове покојне мајке овлашћује да настави поступак пред Судом у његово име, нису исти, што је створило додатну препреку.

(b) Поднесци друге подноситељке представке

  1. Адвокат друге подноситељке је потврдио да је доставио релевантне изводе из матичне књиге умрлих и рођених и да је уредно потписао оригинално пуномоћје, и да је то било довољно према Закону о наслеђивању да се домаћи поступак и поступак пред самим Судом настави (видети ст. 79 и 80 горе). Поред тога, испоштоване су релевантне одредбе Закона о општем управном поступку у вези са пуномоћјима (видети ст. 86-88 горе).

(c) Оцена Суда

  1. Суд је већ утврдио да је удовица првог подносиоца могла да настави са поступком који се води пред Судом након његове смрти, без обзира на одсуство званичне одлуке којом се она проглашава правним следбеником њеног мужа (видети ст. 119-123 горе). Из истих разлога, mutatis mutandis, Суд је мишљења да и син друге подноситељке може да настави са поступком пред Судом након смрти своје мајке.
  2. У сваком случају, Суд није везан било каквим домаћим процедуралним правилима нити специфичностима ситуације на Косову. Уместо тога, он се ослонио на сопствену слободну процену свих релевантних доказа садржаних у спису предмета (видети, mutatis mutandis, судску праксу цитирану у ставу 126 горе).
  3. Такође констатује да Влада није понудила било какве доказе да изводи из матичне књиге рођених или умрлих, који су предочени Суду након смрти друге подноситељке, нису аутентични. Она није довела у питање ваљаност извода из матичне књиге умрлих друге подноситељке, и само је навела да су матичне евиденције на Косову чињенично непоуздане, због чега би чак и породични однос између друге подноситељке и лица које жели да настави са поступком уместо ње могао бити споран. Суд, међутим, сматра да се ово не може посматрати као поткрепљен приговор у контексту предметног случаја, већ као пука претпоставка од стране Владе.
  4. Враћајући се на потписе које је дао син друге подноситељке, Суд се не слаже са тврдњама Владе. Он не налази било какву очигледну разлику између његовог потписа на обрасцу представке од 14. априла 2020. године, стављеног поред отиска прста његове мајке, и потписа на пуномоћју од 6. априла 2022. којим се адвокат његове покојне мајке овлашћује да настави да поступа у поступку пред Судом у његово име (видети, mutatis mutandis, Aliev против Грузије, број 522/04, став 45, од 13. јануара 2009. године). Влада такође није пружила било какве форензичке доказе који би указивали на то да један или оба потписа нису аутентични, или да је њима на неки други начин манипулисано. У овим околностима, Суд нема разлога да сумња да је син друге подноситељке изразио истинску и ваљану жељу да настави са поступком који се води пред Судом након смрти своје мајке (видети, mutatis mutandis, Aliev, цитиран горе, став 49.).
  5. На крају, у погледу услова за наставак домаћег поступка након смрти друге подноситељке, ово је очигледно питање домаћег права и као такво није повезано са тим да ли син друге подноситељке може да настави са поступком пред самим Судом.
  6. Сходно томе, Суд налази да син друге подноситељке има право да настави са поступком који се води пред Судом уместо своје мајке, и одбацује претходни приговор Владе у том погледу (видети судску праксу цитирану у ставу 119 горе).
  7. Међутим, ради практичности, у даљем тексту ће се и даље спомињати као „друга подноситељка“.

III. НАВОДНЕ ПОВРЕДЕ ЧЛАНА 1. ПРОТОКОЛА БРОЈ 1 УЗ КОНВЕНЦИЈУ

  1. Подносиоци су се притуживали на основу члана 1. Протокола број 1 уз Конвенцију да им пензије од стране РФ ПИО нису исплаћиване од 1999. године, и да није било делотворног домаћег правног лека на који би се могли ослонити. Њихове притужбе су укључивале неисплаћивање заосталих износа пензија и пропуст надлежних органа да наставе са исплатом њихових пензија pro futuro.

Члан 1. Протокола број 1 уз Конвенцију гласи како следи:

"Свако физичко или правно лице има право на неометано уживање своје имовине. Нико не може бити лишен своје имовине, осим у јавном интересу и под условима предвиђеним законом и општим начелима међународног права.

Претходне одредбе, међутим, ни на који начин не утичу на право државе да примењује законе које сматра потребним да би регулисала коришћење имовине у складу с општим интересима или да би обезбедила наплату пореза или других дажбина или казни.“

A. Допуштеност

1. Први подносилац представке

(a) Поднесци Владе

  1. Држава је тврдила да је први подносилац пропустио да искористи грађанску тужбу за накнаду штете како би му био досуђен целокупан износ заосталих пензија (видети ст. 72-77 и ст. 97-99 горе), што је сȃм Суд признао као делотворан правни лек у том контексту (видети, mutatis mutandis, Skenderi и др. против Србије (одл.), број 15090/08 и 4 друге представке, ст. 100. и 101, од 4. јула 2017. године).
  2. Што се тиче управног поступка, први подносилац није правилно водио исти. Конкретно, његов адвокат је инсистирао да се у управном поступку досуди исплата целокупног износа заосталих пензија, не узимајући у обзир да то није одговарајући правни пут за исходовање обештећења и да РФ ПИО може да одлучује само о наставку исплате пензија у будућем периоду. Штавише, тражени докази су морали бити достављени РФ ПИО пре него што се настави са исплатом пензије. Документација у питању је прецизирана Акционим планом у предмету Грудић који је предложила Влада, а који је прихватио Комитет министара Савета Европе. РФ ПИО, међутим, није могао законски ограничити подношење понављајућих или непотпуних захтева од стране првог подносиоца, који су затим коришћени како би се створио утисак да су управни органи неделотворни. Као закључак, РФ ПИО је поштовао релевантне одредбе Закона о пензијском и инвалидском осигурању, као и Акциони план у предмету Грудић. Другачији закључак би поткопао налазе Комитета министара у овом погледу (видети ст. 6870 и ст. 112-115 горе).
  3. Влада је на крају навела да је жалба Уставном суду доследно била прихватана као делотворан правни лек од стране Суда у смислу члана 35. став 1. Конвенције. У случају првог подносиоца, Уставни суд је утврдио да је његово право на правично суђење било повређено прекомерном дужином управног поступка и спора, и досудио му адекватну накнаду за претрпљену нематеријалну штету. Међутим, што се тиче захтева првог подносиоца за наставак исплате његове пензије од њене обуставе 1999. године, исти није могао да не одбије као преурањен, с обзиром на то да је управни поступак у вези са тим питањем још увек у току и да није ни покренут парнични поступак у погледу исплате заосталих износа пензије.

(b) Поднесци првог подносиоца представке

  1. Први подносилац је тврдио да је искористио све доступне и делотворне домаће правне лекове. Штавише, пошто исплата његове пензије од стране РФ ПИО није настављена, њему такође није пружена било каква накнада на име повреде његових имовинских права. Пресуда Скендери и др, на коју се позива Влада, није релевантна јер се односила само на парнични поступак. Први подносилац је такође истакао да се његове притужбе према члану 1. Протокола број 1 уз Конвенцију односе на неефикасност управног поступка и спора, а не на неефикасност парничног поступка као таквог. У сваком случају, парнична тужба није била у стању да обезбеди наставак исплате његове пензије pro futuro.

(c) Оцена Суда

(i) У погледу исплате заосталих износа пензије од стране РФ ПИО првом подносиоцу представке

  1. Релевантна начела у вези са правилом исцрпљивања домаћих правних лекова из члана 35. Конвенције недавно су сажета у Communauté genevoise d’action syndicale (CGAS) против Швајцарске [ВВ], број 21881/20, ст. 138-146, од 27. новембра 2023. године (видети такође, међу многим другим изворима, Вучковић и др. против Србије (претходни приговор) [ВВ], број 17153/11 и 29 друге представке, ст. 6977, од 25. марта 2014. године).
  2. Имајући у виду горе наведено и враћајући се на предметни случај, Суд налази да је јасно из доступног домаћег законодавства, судске праксе и јуриспруденције да је постојао начин да први подносилац добије обештећење на име заосталих износа своје пензије коју исплаћује РФ ПИО, што је представљало делотворан правни лек у смислу члана 35. став 1. Конвенције (видети ст. 72-77 и ст. 97-99 горе; видети такође, mutatis mutandis, Скендери и др, цитиран горе, ст. 100. и 101, иако у контексту рокова застарелости који се примењују на такве поступке). Имајући ово у виду и пошто први подносилац никада није искористио спорну парничну тужбу, Суд прихвата приговор Владе у делу који се односи на заостале износе пензије првог подносиоца. Притужба првог подносиоца у том погледу се стога мора одбацити на основу члана 35. ст. 1. и 4. Конвенције услед неисцрпљивања домаћих правних лекова.

(ii)   У погледу наставка исплате пензије првог подносиоца представке pro futuro од стране РФ ПИО

  1. Што се тиче поднесака Владе у вези са управним поступком и спором (видети став 153 изнад), Суд је мишљења да ова питања иду у саму срж питања да ли је први подносилац претрпео повреду члана 1. Протокола број 1 уз Конвенцију, те би, као таква, било прикладније иста испитати у фази утврђивања основаности. Суд стога одлучује да споји овај приговор са основаношћу притужбе првог подносиоца у делу који се односи на наставак исплате његове пензије pro futuro.
  2. Суд даље констатује да предметна притужба није ни очигледно неоснована нити недопуштена по било ком другом основу наведеном у члану 35. Конвенције. Према томе, она се мора прогласити допуштеном.

(iii)  У погледу поступка пред Уставним судом

  1. Суд сматра да су примедбе Владе у вези са поступком пред Уставним судом (видети став 154 горе) само појашњење њеног става о домаћем поступку, а не посебан приговор на допуштеност у вези са исцрпљивањем домаћих правних лекова, те се стога неће посебно разматрати.

2. Друга подноситељка представке

(a) Поднесци страна у спору

  1. Влада је у суштини поновила, mutatis mutandis, свој приговор у вези са захтевом исцрпљивања домаћег правног лека у виду парничне тужбе, како је описано у ст. 152-154 горе у односу на првог подносиоца.
  2. Влада је тврдила да су притужбе друге подноситељке биле преурањене и да их стога треба одбацити на основу члана 35. став 1. Конвенције, пошто је парнични поступак још увек био у току. Влада је такође навела да је донета првостепена пресуда у парничном поступку у корист друге подноситељке, којом су јој додељени спорни заостали износи пензије, иако је тај поступак још увек био у току по жалби.
  3. Према наводима Владе, исплата пензије другој подноситељки није настављена јер она није пружила доказе о томе да ли је примала пензију коју пружају привремене институције Косова у релевантно време (видети ст. 69 и 113 горе). Управни поступак и управни спор стога нису били неефикасни када су у питању будуће исплате пензије, у оној мери у којој су се тицале периода када друга подноситељка није примала другу пензију коју пружају привремене институције Косова.
  4. Влада је истакла да је Уставни суд утврдио повреду права друге подноситељке на правично суђење у разумном року, и досудио јој адекватну накнаду на име претрпљене нематеријалне штете. Међутим, када је реч о њеном захтеву за наставак исплате њене пензије убудуће, Уставни суд га је с правом одбацио као преурањен.
  5. Друга подноситељка је у суштини поновила, mutatis mutandis, аргументе првог подносиоца онако како су сажети у ставу 155 горе.

(b) Оцена Суда

(i) У погледу исплате заосталих износа пензије од стране РФ ПИО другој подноситељки 

  1. Суд је већ утврдио да је притужба првог подносиоца у вези са заосталим износима пензије морала бити одбачена услед неисцрпљивања домаћих правних лекова (видети став 157 горе). Из истих разлога, mutatis mutandis, Суд одбацује притужбу друге подноситељке у вези са заосталим износима њене пензије као преурањену, с обзиром на то да је парнични поступак у њеном случају још увек у току (видети ст. 59-64 горе).
  2. Сходно томе, притужба друге подноситељке представке у вези са заосталим износима пензије се такође мора одбацити на основу члана 35. ст. 1. и 4. Конвенције услед неисцрпљивања домаћих правних лекова.

(ii)   У погледу наставка исплате пензије друге подноситељке представке pro futuro од стране РФ ПИО

  1. Из разлога већ наведених у ставу 158 горе, mutatis mutandis, Суд је такође мишљења да поднесци Владе који се односе на управни поступак и спор, садржани у ст. 161 и 163 горе, иду у саму срж питања да ли је друга подноситељка претрпела повреду члана 1. Протокола број 1 уз Конвенцију и да ли би, као такво, било прикладније испитати га у фази утврђивања основаности. Суд стога одлучује да споји овај приговор са основаношћу притужбе друге подноситељке у делу који се односи на наставак исплате њене пензије pro futuro.
  2. Суд даље констатује да предметна притужба није ни очигледно неоснована нити недопуштена по било ком другом основу наведеном у члану 35. Конвенције. Према томе, она се мора прогласити допуштеном.

(iii)  У погледу поступка пред Уставним судом

  1. Као и у случају првог подносиоца (видети став 160 горе), Суд сматра да су примедбе Владе у вези са поступком пред Уставним судом само појашњење њиховог става о домаћем поступку, и да не представљају посебан приговор на допуштеност у вези са исцрпљивањем домаћих правних лекова. Суд стога неће разматрати те примедбе као такве.

B. Основаност

1. Поднесци страна у спору

(a) Поднесци подносилаца представки

  1. Подносиоци су поново потврдили своје притужбе и поновили своје аргументе онако како су сажети у ст. 151 и 155 горе. Они су даље оспорили тврдњу Владе да држава није имала потребну документацију како би одобрила наставак исплате пензија од стране РФ ПИО корисницима на Косову. Она је тврдила да је РФ ПИО наставио да исплаћује пензије неким од корисника у предметно време, не обустављајући исплату истих у њиховом случају, и да је наставио са исплатом претходно обустављених пензија другим корисницима, што не би било могуће да није већ поседовала документацију. Подносиоци су такође навели да ни на који начин нису допринели кашњењу у управном поступку и спору.

(b) Поднесци Владе

(i) У погледу првог подносиоца представке

  1. Влада је остала при ставу да је након пресуде Грудић из 2012. године држави наложено, између осталог, да предузме одговарајуће опште мере како би се омогућило несметано остваривање права из пензијског и инвалидског осигурања РФ ПИО за сва лица која су остварила такво право на Косову, као и исплата њихових заосталих износа пензија. Надзор над извршењем пресуде Грудић је потпадао под надлежност Комитета министара Савета Европе. Комитет министара се до 2017. године уверио да је Влада испоштовала своје обавезе из члана 46. Конвенције, односно у погледу појединачних и општих услова извршења који произилазе из пресуде Грудић, те је окончао испитивање, сматрајући је у потпуности извршеном. Тиме је Комитет министара, између осталог, прихватио Владин Акциони план и јавни позив упућен лицима са Косова која су поднела захтеве у вези са пензијама које исплаћује РФ ПИО (видети ст. 112-114 горе).
  2. Враћајући се на спорни управни поступак и спор, први подносилац није доставио потребне доказе или исте није поседовао. Стога, сама чињеница да РФ ПИО није утврдио наставак исплате његове пензије, онако како је затражен, се не може посматрати другачије него као пропуст првог подносиоца да се правилно укључи у тај поступак. Штавише, очигледно неслагање првог подносиоца са условима утврђеним Владиним Акционим планом и прихваћеним од стране Комитета министара, као и његово неслагање са суштином члана 119. Закона о пензијском и инвалидском осигурању, нису открили било какве недостатке у вођењу поступка од стране самог РФ ПИО. Напротив, РФ ПИО се строго придржавао Акционог плана и релевантног законодавства (видети став 69 и ст. 112-114 горе). Коначно и као што је већ горе наведено, први подносилац није искористио парничну тужбу за накнаду штете која би, у његовом случају, представљала делотворан начин да исходује обештећење на име свих заосталих износа пензије на које је можда имао право.
  3. Имајући у виду горе наведено, Влада је остала при свом ставу да није дошло до повреде члана 1. Протокола број 1 уз Конвенцију.

(ii) У погледу друге подноситељке представке

  1. Влада је поновила своја запажања, mutatis mutandis, претходно описана у ст. 172 и 173 горе.
  2. Она је додала да се све пензије које пружају привремене институције Косова и које се исплаћују истовремено очигледно морају узети у обзир, и да се пензија коју пружа РФ ПИО мора смањити у складу са тим (видети ст. 98 и 99 горе). Надаље, наставак исплате пензија које пружа РФ ПИО је утврђен у свим случајевима у којима су испоштоване релевантне законске одредбе и захтеви из Акционог плана из пресуде Грудић (видети став 113 горе). У погледу заосталих износа пензија које пружа РФ ПИО, у случају друге подноситељке је донета парнична пресуда којом су јој досуђени заостали износи пензије за одређени временски период. Овај поступак је још увек у току, са циљем идентификације правних следбеника друге подноситељке (видети ст. 59-64 горе).
  3. Стога је Влада сматрала да су наводи друге подноситељке о повреди члана 1. Протокола број 1 уз Конвенцију неосновани.

2. Оцена Суда

  1. Релевантна начела у вези са чланом 1. Протокола број 1. уз Конвенцију, у вези са специфичним околностима предметног случаја, сажета су у пресуди Грудић (цитираној горе, ст. 72-76.).
  2. Штавише, иако члан 1. Протокола број 1 уз Конвенцију не садржи изричите процедуралне захтеве, сваки релевантни поступак на домаћем нивоу мора да пружи дотичним појединцима разумну прилику да поднесу своја потраживања надлежним органима у сврху ефективног оспоравања мера које ометају права загарантована овом одредбом. Да би се утврдило да ли је овај услов испуњен, морају се свеобухватно размотрити примењиве процедуре (видети, на пример, Jokela против Финске, број 28856/95, став 45, ЕСЉП 2002-IV; видети такође, mutatis mutandis, AGOSI против Уједињеног Краљевства, пресуда од 24. октобра 1986. године, Серија A бр. 108, стр. 19, став 55, и Hentrich против Француске, пресуда од 22. септембра 1994. године, Серија A бр. 296-A, стр. 21, став 49.).
  3. Наведена пресуда Грудић је укључивала питања слична оним која су покренули подносиоци у предметном случају. У том случају је, међутим, Суд сматрао да мешање у „имовину“ подносилаца представке, односно обустава исплате њихових пензија од стране РФ ПИО, није било у складу са релевантним домаћим правом. Тај закључак је учинио непотребним да Суд утврди да ли је постигнута правична равнотежа између захтева од општег интереса заједнице, с једне стране, и захтева заштите основних права појединца, с друге стране. Суд је стога утврдио повреду члана 1. Протокола број 1 уз Конвенцију и наложио Туженој држави да подносиоцима представке исплати све заостале износе њихових пензија које су доспеле од дана обуставе истих (видети Грудић, цитиран горе, ст. 77-83. и став 92.).
  4. Враћајући се на предметни случај, Суд примећује да су управни поступци и спорови у вези са наставком исплате претходно обустављених пензија првог подносиоца и друге подноситељке од стране РФ ПИО покренути 30. априла 2012. и 17. марта 2017. године, и чини се да су исти још увек у току, много година касније и након више враћања на поновно одлучивање надлежним органима (видети ст. 10-22 и 35-53 горе; видети такође, mutatis mutandis и у вези са понављајућим враћањем предмета на поновно одлучивање, став 203 у наставку). Суд стога закључује да подносиоцима, који су обоје били стари и који су у међувремену преминули, очигледно није била пружена разумна прилика да своја потраживања изнесу надлежним органима како би ефективно оспорили мешање у њихова права загарантована чланом 1. Протокола број 1 уз Конвенцију (видети судску праксу цитирану у ставу 179 горе).
  5. Влада је изнела разне наводе да се подносиоци нису правилно укључили у спорни управни поступак или да нису пружили тражене доказе. Чак и под претпоставком да су ови наводи делимично поткрепљени, Суд сматра да је предметни поступак морао бити вођен и закључен на такав начин да јасно стави до знања да су подносиоци заиста имали прилику да ефективно оспоре мешање у њихову имовину. Међутим, сама чињеница да су подносиоци преминули много година након отпочињања њихових управних поступака и спорова, а пре него што је у тим поступцима донет било какав закључак, довољан је показатељ да им та могућност није пружена (без обзира на процедурална средства која су на располагању националним властима, укључујући она описана у ст. 91 и 95 горе). Заиста, сȃм Уставни суд је сматрао да је дужина предметног поступка била прекомерна, и да је тиме у супротности са Уставом Републике Србије (видети ст. 25 и 26 горе).
  6. Уз то, очигледно није улога Суда, ни према Конвенцији нити према Протоколу број 1. уз њу, да прејудицира исход спорног домаћег поступка (видети, на пример и mutatis mutandis, Ракић и др. против Србије, број 47460/07 и 29 других представки, став 44, од 5. октобра 2010. године, са даљим референцама у оквиру исте). Предметни случај такође треба разликовати од одлуке Суда у предмету Čekić против Хрватске (број 15085/02, од 9. октобра 2003. године) где је, између осталог, питање, у контексту члана 14. Конвенције у вези са чланом 1. Протокола број 1 уз Конвенцију, било да ли су подносиоци представке, након што су већ искористили све домаће правне лекове и након што су били дефинитивно одбијени, за разлику од подносилаца у предметном случају, истовремено имали право на две одвојене пензије на основу истог радног стажа.
  7. Коначно, Суд примећује да се Акциони план из пресуде Грудић на који се позива Влада и закључци Комитета министара Савета Европе усвојени у вези с њим (видети ст. 112-114 горе) тичу целокупног приступа српских власти општим питањима идентификованим у пресуди Грудић (видети став 180 горе), а не специфичним потешкоћама са којима су се суочили подносиоци у предметном случају, тј. њиховим покушајима да се поново омогући исплата њихових пензија од стране РФ ПИО.
  8. С обзиром на горенаведено, Суд закључује да је дошло до повреде члана 1. Протокола број 1 уз Конвенцију у односу на сваког од подносилаца, и одбацује примедбе Владе изнете у вези са тим (видети ст. 158, 159, 168 и 169 горе). На крају се, с тим у вези, подсећа да је у ставу 99. пресуде Грудић Суд већ изнео мишљење да „Тужена Влада ... [мора] ...  предузети све одговарајуће мере да обезбеди да ће надлежни српски органи усвојити релевантне законе како би се обезбедила исплата предметних пензија и дуговања“, и да би „извесна разумна и брза чињенична и/или административна процедура верификације можда била неопходна у том погледу“.

IV. НАВОДНЕ ПОВРЕДЕ ЧЛАНА 6. СТАВ 1. КОНВЕНЦИЈЕ

  1. Подносиоци су се такође притуживали на прекомерну дужину управног поступка и спора на основу члана 6. став 1. Конвенције.

  2. Ова одредба у релевантном делу гласи:

„Свако, током одлучивања о његовим [или њеним] грађанским правима и обавезама ..., има право на ... расправу у разумном року пред ... судом, ...”

A. Допуштеност

1. Поднесци страна у спору

(a) Влада

  1. Влада је тврдила да је Уставни суд утврдио повреду права првог подносиоца на суђење у разумном року, и досудио му одговарајући износ на име нематеријалне штете. Наведено обештећење је касније такође исплаћено првом подносиоцу (видети ст. 25 и 26 горе). Први подносилац стога није могао, према мишљењу Владе, и даље тврдити да је жртва повреде члана 6. Конвенције.
  2. Када је у питању друга подноситељка, Влада је приметила да је Уставни суд такође утврдио повреду њеног права на суђење у разумном року и да јој је досудио износ од EUR 500 на име нематеријалне штете (видети ст. 56 и 57 горе). Да је овај износ исплаћен другој подноситељки, она би изгубила статус жртве. Међутим, након смрти друге подноситељке, исплата није могла бити извршена, јер лице које тврди да је њен правни следбеник није доставило релевантну документацију која доказује његов статус. Из тога је следило, према мишљењу Владе, да ни друга подноситељка нити лице које тврди да је њен правни следбеник нису имали статус жртве у смислу Конвенције.

(b) Подносиоци представке

  1. Подносиоци су тврдили да су и даље жртве повреде члана 6. Конвенције, с обзиром на то да је спорни управни поступак још увек био у току и упркос одлуци Уставног суда која је донета у њиховим предметима, а којом су им досуђени очигледно неадекватни износи на име накнаде за претрпљену нематеријалну штету. Правном следбенику друге подноситељке такође није исплаћен износ који је претходно досуђен другој подноситељки. Подносиоци су на крају тврдили да су након бројних враћања предмета на поновно одлучивање спорни поступци на домаћем нивоу заправо постали истовремено бескрајни и бесмислени.

2. Оцена Суда

  1. Суд подсећа да статус жртве подносиоца представке, у оквиру значења члана 34. Конвенције, зависи од чињенице да ли су домаћи органи признали, било изричито или прећутно, наводно кршење Конвенције и обезбедили одговарајућу накнаду у вези са тим. Само када су ови услови испуњени, супсидијарна природа заштитног механизма Конвенције искључује разматрање представке (видети, на пример, Cocchiarella против Италије [ВВ], број 64886/01, став 71, ЕСЉП 2006-V; и Cataldo против Италије (одл.), број 45656/99, од 3. јуна 2004. године; видети такође Видаковић против Србије (одл.), број 16231/07, став 26, од 24. маја 2011. године).
  2. Суд у вези с тим примећује да је Уставни суд утврдио да је право првог подносиоца и друге подноситељке на решавање њихових захтева у разумном року било повређено (видети ст. 25 и 26 горе), чиме је потврђена повреда која је предмет приговора и чиме је, ефективно, задовољен први услов утврђен у пракси Суда.
  3. Статус жртве подносилаца онда зависи од тога да ли је обештећење које је пружено било адекватно и довољно имајући у виду правично задовољење предвиђено чланом 41. Конвенције (видети, на пример, Dubjaková против Словачке (одл.), број 67299/01, од 19. октобра 2004. године, и Видаковић, цитиран горе, став 28.).
  4. Када се притужба односи на прекомерну дужину поступка, једна од карактеристика довољног обештећења која може уклонити статус жртве странке јесте износ досуђене накнаде. Овај износ зависи посебно од карактеристика и делотворности правног лека. Стога су државе, попут Србије, које су се одлучиле за правно средство осмишљено и да убрза поступак и да омогући накнаду, слободне да досуђују износе који – иако нижи од износа које Суд досуђује – нису неоправдани (видети Cocchiarella [ВВ], цитиран горе, ст. 96-97, и Видаковић, цитиран горе, став 29.).
  5. Дана 9. децембра 2021. године, Уставни суд је утврдио повреду права првог подносиоца и досудио му износ од EUR 900 на име нематеријалне штете (видети став 25 горе). Дана 1. јуна 2022. године, готово шест месеци касније, српске власти су првом подносиоцу исплатиле наведени износ (видети став 26 горе). Спорни управни поступак и спор је, међутим, настављен и чини се да је још увек у току више од три године и четири месеца након одлуке Уставног суда, па чак и након смрти сȃмог првог подносиоца (видети ст. 10-22 и став 30 горе). У овим околностима, и сасвим независно од тога да ли је износ досуђен првом подносиоцу 9. децембра 2021. године био одговарајући у то време, не може се рећи да је првом подносиоцу пружено адекватно и довољно обештећење за наводну повреду.
  6. Када је реч о другој подноситељки, Уставни суд је 20. маја 2021. године утврдио повреду њеног права на правично суђење у разумном року и досудио јој износ од EUR 500 на име нематеријалне штете (видети став 56 горе). Овај износ, међутим, никада није исплаћен другој подноситељки лично нити њеном сину након њене смрти (видети ст. 57 и 58 горе). Штавише, као и у случају првог подносиоца, спорни управни поступак и спор је настављен готово четири године након одлуке Уставног суда и још увек је у току (видети ст. 35-53 горе). Друга подноситељка је такође преминула током поступка (видети став 41 горе). У овим околностима, и узимајући у обзир то да ли је износ који је Уставни суд досудио другој подноситељки 20. маја 2021. године био одговарајући у то време, не може се рећи да је другој подноситељки пружено адекватно и довољно обештећење.
  7. Имајући у виду горе наведено, Суд сматра да приговори Владе, да су подносиоци изгубили свој статус жртве у смислу Конвенције, морају бити одбијени.
  8. Притужбе подносилаца такође нису ни очигледно неосноване нити недопуштене по било ком другом основу наведеном у члану 35. Конвенције. Према томе, оне се морају прогласити допуштеним.

B. Основаност

1. Поднесци страна у спору

  1. Подносиоци су поново потврдили своје притужбе (видети став 186 горе). Додали су да ни на који начин нису допринели одуговлачењу управног поступка и спора.
  2. Влада је тврдила да је предметни поступак сложен. Штавише, како је објашњено у ст. 188 и 189 горе, она је тврдила да подносиоци више не могу тврдити да су жртве повреде члана 6. став 1. Конвенције. Посебно у погледу друге подноситељке, Влада је тврдила да њен син није могао да прими надокнаду досуђену његовој мајци, јер није доставио потребну документацију.

2. Оцена Суда

  1. Оправданост дужине поступка се мора ценити у светлу околности предмета и позивањем на следеће критеријуме утврђене у судској пракси Суда: сложеност предмета, понашање подносиоца представке и надлежних органа и важност предмета спора за подносиоца представке (видети, међу многим другим изворима, Comingersoll S.A. против Португала [ВВ], број 35382/97, став 19, ЕСЉП 2000-IV).
  2. Период који треба узети у обзир у предметном случају отпочео је између децембра 2013. и фебруара 2014. године, у погледу првог подносиоца, и 17. јула 2017., у погледу друге подноситељке (видети ст. 11, 12 и 37 горе). То су били датуми када су подносиоци уложили своје жалбе на првостепене одлуке (видети Живаљевић против Црне Горе, број 17229/04, став 75, од 8. марта 2011. године). Суд даље примећује да је спорни поступак очигледно још увек био у току (видети ст. 10-22 и ст. 35-53 горе). Чини се да је процес у целини био неоправдано дуг. Штавише, чини се да не постоје изузетне околности које оправдавају прекомерну дужину предметног поступка (видети, mutatis mutandis, Glavinić и Marković против Хрватске, бр. 11388/15 и 25605/15, став 79, од 30. јула 2020. године).
  3. Поступак може бити нарочито прекомерно дуг када се, као у предметном случају, предмет више пута враћа на поновно одлучивање. Иако функција Суда није, према члану 6. Конвенције, да анализира начин на који национални судови или управни органи тумаче и примењују домаће право, он ипак сматра да су одлуке којима се поништавају претходни налази и предмет враћа на поновно одлучивање обично последица уочених грешака које су починили нижи судови или други органи. Поновљена враћања на поновно одлучивање могу такође указивати на недостатак у правосудном систему дате државе (видети, на пример, и mutatis mutandis, Грко-католичка парохија Lupeni и др. против Румуније [ВВ], број 76943/11, став 147, од 29. новембра 2016. године).
  4. Поступци на домаћем нивоу, који су се тицали наставка исплате пензија од стране РФ ПИО, нису били сасвим једноставни. Међутим, они такође нису били ни изузетно сложени. Заиста, сȃма Влада је тврдила да су критеријуми за наставак исплате пензија од стране РФ ПИО јасно утврђени Акционим планом у пресуди Грудић (видети ст. 173 и 176 горе). Сȃм предмет спорног поступка стога не може оправдати њихову укупну дужину, нити било каква кашњења која би се могла приписати сȃмим подносиоцима. Да су државни и правосудни органи сматрали да подносиоци немају право на наставак исплате њихових пензија, јер нису испоштовали услове из Акционог плана у пресуди Грудић, они су о томе могли донети одлуку у разумном року и без враћања предмета на поновно одлучивање о којима је било речи горе.
  5. У погледу важности предмета спора за подносиоце, Суд понавља да је споровима о пензијама потребно посветити посебну пажњу. Исплата пензија подносилаца је претходно била обустављена и стога је, с обзиром на њихову старост, поступак на који су се притуживали био од неоспорне важности за њих (видети, на пример, H.T. против Немачке, број 38073/97, став 37, од 11. октобра 2001. године, и Počuča против Хрватске, број 38550/02, став 46, од 29. јуна 2006. године). И први подносилац и друга подноситељка су преминули пре него што су њихови захтеви везани за пензије које исплаћује РФ ПИО решени на домаћем нивоу.
  6. Након што је испитао сав материјал који му је достављен, и посебно констатујући налаз сȃмог Уставног суда да су подносиоци претрпели повреду њиховог права на суђење у разумном року (видети ст. 25 и 56 горе), Суд сматра да Влада није изнела ниједну чињеницу или аргумент који би га могли убедити да донесе другачији закључак у предметном случају. Имајући у виду своју судску праксу по овом питању, Суд сматра да је у предметном случају дужина поступка била прекомерна и да није испунила захтев „разумног рока“.
  7. Сходно томе, дошло је до повреде члана 6. став 1. Конвенције у погледу оба подносиоца.

V. ПРИМЕНА ЧЛАНА 41. КОНВЕНЦИЈЕ

  1. Члан 41 Конвенције гласи:

„Када Суд утврди повреду Конвенције или протокола уз њу, а унутрашње право Високе стране уговорнице у питању омогућава само делимичну одштету, Суд ће, ако је то потребно, пружити правично задовољење оштећеној страни.“

A. Штета

  1. Први подносилац је тражио износ од EUR 5.000, умањен за износ који му је Уставни суд већ досудио на име претрпљене нематеријалне штете. Први подносилац је такође тражио исплату својих прилагођених пензија од стране РФ ПИО са датумом исплате од 15. фебруара 1999. године, као накнаду материјалне штете.
  2. Друга подноситељка је тражила износ од EUR 5,000 на име накнаде за претрпљену нематеријалну штету. Она је такође тражила исплату својих прилагођених пензија од стране РФ ПИО за период између 15. фебруара 1999. и 24. децембра 2020. године (с обзиром на чињеницу да је парнични поступак у вези са заосталим износима њене пензије још увек био у току; видети такође ст. 59-64 горе) као накнаду материјалне штете.
  3. Влада је оспорила потраживања подносилаца. Она је посебно тврдила да су подносиоци изгубили статус жртве у вези са њиховим притужбама према члану 6. Конвенције, те да стога нису могли тражити досуђивање било какве накнаде. У вези са чланом 1. Протокола број 1 уз Конвенцију и с обзиром на то да подносиоци или уопште нису покренули парнични поступак, или је тај поступак још увек у току, њихови захтеви за накнаду материјалне штете су такође морали бити одбијени. У сваком случају, према мишљењу Владе, износи које су подносиоци потраживали су били превисоко опредељени.
  4. Суд не уочава било какву узрочну везу између врсте повреда утврђених у предметном случају и наводне материјалне штете (видети, mutatis mutandis, Ђурић против Србије, број 24989/17, ст. 88. и 90, од 6. фебруара 2024. године); он стога одбацује ове тврдње у целости. Међутим, Суд досуђује првом подносиоцу и другој подноситељки представке износ од EUR 5.000, који су иначе потраживали, по подносиоцу на име претрпљене нематеријалне штете, умањен за све износе који су или су можда већ били исплаћени њима или њиховим правним следбеницима по истом основу, заједно са било каквим порезом који се може наплатити подносиоцима.
  5. Наведени износи биће исплаћени удовици првог подносиоца, гђи Сабиле Селими, односно сину друге подноситељке, г. Рамадану Краснићи.

B. Трошкови и издаци

  1. Први подносилац и друга подноситељка су тражили укупан износ од око EUR 3.210, односно EUR 4.540 у динарској противвредности, на име трошкова и издатака насталих током поступка на домаћем нивоу, као и на име трошкова и издатака који су настали пред Судом.
  2. Влада је оспорила ове захтеве.
  3. Према судској пракси Суда, подносилац представке има право на повраћај трошкова и издатака само у оној мери у којој је доказано да су стварно и нужно настали и да су такође разумни у погледу њиховог износа. Односно, подносилац представке их је морао платити, или је дужан да их плати, у складу са законском или уговорном обавезом, и морали су бити неизбежни како би спречили утврђену повреду или добијање накнаде (видети, међу многим другим изворима, Ђурић, цитиран горе, став 95, са даљим референцама). У предметном случају, имајући у виду документацију у свом поседу и горенаведене критеријуме, Суд сматра да је разумно досудити сваком од подносилаца износ од EUR 2.000, којим би се покрили трошкови и издаци по свим тачкама, заједно са било каквим порезом који се може наплатити подносиоцима представке на тај износ.
  4. Наведени износи биће исплаћени удовици првог подносиоца, гђи Сабиле Селими, односно сину друге подноситељке, г. Рамадану Краснићи.

ИЗ ТИХ РАЗЛОГА, СУД, ЈЕДНОГЛАСНО,

  1. Одлучује да представке здружи;
  2. Утврђује да удовица првог подносиоца, госпођа Сабиле Селими, и син друге подноситељке, господин Рамадан Краснићи, имају право да наставе са предметним поступком уместо првог подносиоца и друге подноситељке;
  3. Одлучује да придружи меритуму претходни приговор који је Влада изнела на основу члана 1. Протокола број 1 уз Конвенцију, у вези са наводним пропустом првог подносиоца и друге подноситељке да правилно искористе управни поступак и спод на домаћем нивоу, и одбацује га;
  4. Проглашава притужбе првог подносиоца и друге подноситељке, у вези са наставком исплате њихових пензија од стране РФ ПИО према члану 1. Протокола број 1 уз Конвенцију, као и њихове притужбе на прекомерну дужину управног поступка и спора према члану 6. став 1. Конвенције, допуштеним, док остатак њихових представки проглашава недопуштеним; 
  5. Утврђује да је дошло до повреде члана 1. Протокола број 1 уз Конвенцију у погледу првог подносиоца и друге подноситељке;
  6. Утврђује да је дошло до повреде члана 6. став 1. Конвенције у погледу првог подносиоца и друге подноситељке; 
  7. Утврђује

(a)   да Тужена мора да исплати удовици првог подносиоца, госпођи Сабиле Селими, и сину друге подноситељке, господину Рамадану Краснићи, у року од три месеца од дана када ова пресуда постане правоснажна у складу са чланом 44. став 2. Конвенције, следеће износе које треба претворити у националну валуту Тужене државе по стопи која се примењује на дан исплате:

(i)   износ од EUR 5.000 (пет хиљада евра), умањен за било који износ који је већ плаћен по истој основи на домаћем нивоу, као и било који порез који се може наплатити, на име нематеријалне штете;

(ii) износ од EUR 2,000 (две хиљаде евра), као и било који порез који се може наплатити госпођи Сабиле Селими и господину Рамадану Краснићи, на име судских трошкова и издатака;

(b)  да, по истеку горе наведена три месеца до исплате, треба исплатити обичну камату на горе наведене износе по стопи која је једнака најнижој каматној стопи Европске централе банке уз додатак од три процентна поена;

8. Одбацује преостали део захтева подносилаца за правичним задовољењем.

Састављено на енглеском језику и достављено у писаној форми дана 3. јуна 2025. године, у складу са правилом 77. ст. 2. и 3. Пословника Суда.

             Milan Blaško

Ioannis Ktistakis

       Секретар Одељења

Председник

 


ПРИЛОГ

Списак предмета:

Број

Број представке

Назив предмета

Поднета

Подносилац представке / Година рођења / Место становања / Држављанство

Правни заступник

1.

20641/20

Селими против Србије

22. април 2020. године

Абдурахим СЕЛИМИ / 1939 Гњилане српско

Рефија ГАРИБОВИЋ

2.

20644/20

Краснићи против Србије

14. април 2020. године

Бахрије КРАСНИЋИ / 1934 Призрен Српско

Рефија ГАРИБОВИЋ

 


[1] Свако позивање на Косово, било да се ради о територији, институцијама или становништву, у овом тексту ће се тумачити у потпуној сагласности са Резолуцијом 1244 Савета безбедности Уједињених нација и без прејудицирања статуса Косова.

[2] Видети https://hudoc.exec.coe.int/eng?i=004-7320, последњи пут приступљено 19. децембра 2024. године.  

[3] Видети https://hudoc.exec.coe.int/eng?i=DH-DD(2013)50E, последњи пут приступљено 19. децембра 2024. године.

[4] Видети https://search.coe.int/cm?i=090000168076f1fb, последњи пут приступљено 19. децембра 2024. године.

[5] Видети https://hudoc.exec.coe.int/eng?i=DH-DD(2017)1088E, последњи пут приступљено 19. децембра 2024. године.

[6] Видети https://hudoc.exec.coe.int/eng?i=DH-DD(2017)1088E, последњи пут приступљено 19. децембра 2024. године. 

 

 ________________________________

превод пресуде преузет са сајта Заступника Србије пред Европским судом за људска права

 

 

 

THIRD SECTION

CASE OF SELIMI AND KRASNIĆI v. SERBIA

(Applications nos. 20641/20 and 20644/20)

JUDGMENT

Art 1 P1 • Peaceful enjoyment of possessions • Failure to resume payment of pensions pro futuro, after its suspension, to the applicants by the Kosovo branch office of the Serbian Pensions and Disability Insurance Fund, before it came under international administration in 1999 • Applicants not afforded a reasonable opportunity to effectively challenge the interference with their rights

Prepared by the Registry. Does not bind the Court.

STRASBOURG

3 June 2025

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Selimi and Krasnići v. Serbia,

The European Court of Human Rights (Third Section), sitting as a Chamber composed of:

 Ioannis Ktistakis, President,
 Lətif Hüseynov,
 Darian Pavli,
 Oddný Mjöll Arnardóttir,
 Úna Ní Raifeartaigh,
 Mateja Đurović,
 Canòlic Mingorance Cairat, judges,
and Milan Blaško, Section Registrar,

Having regard to:

the applications (nos. 20641/20 and 20644/20) against Serbia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by two Serbian nationals, Mr Abdurahim Selimi (“the first applicant”) and Ms Bahrije Krasnići (“the second applicant”), on the dates indicated in the appended table;

the decisions to give notice to the Serbian Government (“the Government”) of those applications;

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 13 May 2025,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The applications concern the suspension of pensions paid by the Serbian Pensions and Disability Insurance Fund (SPDIF) to applicants whose claims had been granted and paid by that fund’s branch office in Kosovo[1] before it came under international administration in 1999. In particular, the applicants complained under Article 6 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 about the length of the related administrative and judicial review proceedings, as well as the fact that they had not been paid their pensions since 1999.

THE FACTS

2.  The applicants’ personal details are set out in the appended table, as are the dates of introduction of their applications to the Court and the information regarding their legal counsel.

3.  The Government were represented by their Agent, Ms Z. Jadrijević Mladar.

4.  The facts of the case may be summarised as follows.

  1. The context

5.  Following the intervention of the North Atlantic Treaty Organisation, in June 1999 Kosovo was placed under international administration.

6.  On 18 June 2004 the Serbian Ministry for Work, Employment and Social Policy responded to a query by informing Kosovo’s Ombudsman that the pension system in Serbia was based on the concept of “ongoing financing”: specifically, pensions were paid from current pension insurance contributions. Consequently, as the Serbian authorities had been unable to collect any such contributions in Kosovo since 1999, persons who had received their pensions from a Kosovo branch office of the SPDIF could not expect to continue receiving them. The Ministry also reminded the Ombudsman that the regulations on pensions in Kosovo provided for a separate pension system for those living in the territory (see paragraphs 71 and 103 below).

  1. specific circumstances as regards the FIRST APPLICANT (Mr ABDURAHIM SELIMI, APPLICATION No. 20641/20)
    1. The grant of the SPDIF pension and its subsequent suspension

7.  On 5 December 1991 the first applicant was granted an old age pension by an SPDIF branch office in Kosovo, backdated to 1 July 1990.

8.  The first applicant received his monthly pension instalments regularly until 1 March 1999. However, the payments then stopped.

9.  The first applicant thereafter repeatedly complained to the SPDIF about the suspension of the payment of his pension, but apparently received no answer.

  1. Administrative and judicial review proceedings

10.  On 30 April 2013 the first applicant lodged a formal request with the SPDIF for the resumption of his monthly pension payments, as well as the payment of the accrued pension arrears.

11.  On 6 December 2013 the SPDIF dismissed the first applicant’s request, holding that he was already being paid the basic Kosovan pension and could not receive two pensions simultaneously (see paragraphs 69 and 103-106 below).

12.  On an unspecified date thereafter the first applicant lodged an appeal against this decision with a higher SPDIF administrative authority, but on 5 February 2014 that authority upheld the SPDIF’s decision.

13.  Following five subsequent remittals in administrative and judicial review proceedings, on 11 October 2021 the Administrative Court again remitted the case to the SPDIF for re-examination. In its reasoning the court referred to, inter alia, various provisions of the Pensions and Disability Insurance Act (see paragraphs 68-70 below, Articles 110, 119 and 123). It held that the SPDIF had failed to give reasons for its decision, including as regards why it had assumed without there being any supporting evidence that the first applicant had indeed not opted in favour of an SPDIF pension rather than a Kosovan one.

14.  Following a further administrative remittal, on 27 July 2022 the SPDIF ruled against the first applicant, rejecting his request for the payment of his pension to be resumed. In so doing, it noted, inter alia, that the first applicant had been receiving a basic Kosovan pension since 2004. Moreover, he could not have been paid a pension since 1999 firstly because of the armed conflict in Kosovo and subsequently because the SPDIF was no longer in possession of the relevant documentation. In any event, the first applicant did not report in a timely manner the fact that he was receiving a basic Kosovan pension, and this information was something that the SPDIF could not have obtained itself.

15.  The first applicant maintained that he had not been served with the decision of 27 July 2022, and on 17 October 2022 asked the SPDIF to send him a copy of it.

16.  Ultimately, on 11 October 2023, the applicant lodged an appeal against the SPDIF decision of 27 July 2022 (see paragraph 14 above).

17.  On 20 January 2024 the first applicant complained to the Administrative Court about the delay in his case.

18.  On 1 February 2024 the Administrative Court ordered the first applicant’s lawyer to provide it with a form authorising him to act, signed by the first applicant and certified by a notary.

19.  On 13 March 2024 the first applicant stated to the Administrative Court that, inter alia, he had already provided it with an original authorisation form signed by himself, which had been attached to his complaint of 1 February 2024. As for the order to have the form certified by a notary, the first applicant maintained that there was no such requirement in the relevant procedural legislation in a situation where, as in the present case, the person representing a client was a registered and practising lawyer.

20.  On 9 February 2024 the appeal against the SPDIF decision of 27 July 2022 (see paragraphs 14 and 16 above) was dismissed by the higher SPDIF authority. It upheld the reasoning given at first instance and further stated that, inter alia, the first applicant had to decide which pension he wanted to receive and, if he wanted to receive the SPDIF pension, he should renounce his Kosovan pension and resubmit his request to the SPDIF.

21.  In response to the first applicant’s earlier complaint about the delay in the administrative proceedings (see paragraph 17 above), on 19 August 2024 the Administrative Court made essentially the same order as it had on 1 February 2024, asking for a notarised form of authority to act (see paragraph 18 above).

22.  On 28 August 2024 the first applicant’s lawyer made a further submission to the Administrative Court, essentially restating his arguments of 13 March 2024 (see paragraph 19 above). The lawyer added that, in any event, there were no notaries in Kosovo that were recognised by the Serbian authorities.

  1. Proceedings before the Constitutional Court

23.  On 26 March 2018 the first applicant lodged an appeal with the Constitutional Court. He complained about the overall length of the administrative and judicial review proceedings, as well as about breaches of his property and pension rights. The first applicant also referred to the guarantees contained in Article 6 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 and sought compensation for the pecuniary and non-pecuniary damage suffered.

24.  The first applicant later supplemented his appeal on several occasions.

25.  On 9 December 2021 the Constitutional Court found a violation of the first applicant’s right to a trial within a reasonable time, ordered that the proceedings in question be expedited and awarded him the equivalent of 900 euros (EUR) in Serbian dinars for non-pecuniary damage. The remaining complaints, as well as the first applicant’s pecuniary damage claim, were all dismissed as premature given that the disputed administrative proceedings were still ongoing.

26.  On 1 June 2022 the Ministry of Justice paid the first applicant the sum awarded to him by the Constitutional Court.

  1. Other relevant facts

27.  The first applicant repeatedly complained about the delay in the administrative proceedings under the relevant provisions of national law (see paragraphs 83, 84, 91 and 94 below).

28.  On 21 June 2004 the Kosovan authorities certified that the first applicant had been receiving a “basic” Kosovan monthly pension since 2004 (see paragraph 103 below).

29.  On 15 October 2019 the Kosovan authorities additionally certified that as of 2 June 2004 the first applicant had been receiving a “basic” Kosovan monthly pension. In addition to that, as of 1 January 2008, the first applicant had been receiving a contributory pension provided for under the Kosovan regulations (see paragraphs 103-109 below).

30.  In 2024 the first applicant’s lawyer tried to get in touch with the first applicant but could not reach him. In April 2024 the lawyer was informed by the first applicant’s son that his father had died on 5 March 2024. On that occasion the son informed the lawyer that Ms Sabile Selimi, that is, his mother and the first applicant’s wife, wished to continue with the proceedings before the Court: the first applicant’s children were not interested in doing so. The son also stated that an application for the first applicant’s wife to be declared his sole successor would be brought as soon as possible.

31.  On 24 September 2024 the first applicant’s lawyer was provided with the relevant birth, death and marriage certificates issued by the Kosovan authorities. These documents were then forwarded to the Court itself, together with the filled-in pages nos. 1, 2 and 3 of the Court’s application form. The third page included the signature of the first applicant’s wife authorising the first applicant’s lawyer to represent her in the ongoing case before the Court.

  1. specific circumstances as regArds the SECOND APPLICANT (Ms BAHRIJE KRASNIĆI, APPLICATION No. 20644/20)
    1. The grant of the SPDIF pension with a supplemental allowance and their subsequent suspension

32.  On 30 May 1986 the second applicant was granted a survivor’s pension with a protective allowance by an SPDIF branch office in Kosovo, backdated to 1 September 1985.

33.  The second applicant received those monthly payments regularly until 15 February 1999, when they stopped.

34.  The second applicant complained to the SPDIF about the effective suspension of her pension, together with the allowance, but apparently received no answer.

  1. Administrative and judicial review proceedings

35.  On 16 March 2017 the second applicant lodged a formal request for the resumption of the payments from the SPDIF, as well as for the payment of the accrued arrears.

36.  On 26 June 2017 the SPDIF dismissed the second applicant’s request, holding that she had not provided sufficient evidence of whether she was already being paid the “basic” Kosovan pension and that she could not receive two pensions simultaneously (see paragraphs 69 and 103-109 below).

37.  On 17 July 2017 the second applicant lodged an appeal with a higher SPDIF administrative authority, but on 21 September 2017 that authority upheld the disputed decision.

38.  Following four subsequent remittals in administrative and judicial review proceedings, on 2 November 2021 the SPDIF again ruled against the second applicant. It noted, in particular, that information in the case file showed the second applicant to be receiving Kosovan “basic” and contributory pensions. In those circumstances, the second applicant was asked to choose between being paid her Kosovan pensions or having her SPDIF pension reinstated. However, the second applicant did not make a choice and she also failed to provide the documentation requested. When the case file was looked at again, it was realised, inter alia, that a copy of an invalid identity card had been filed and that the certificate confirming that the second applicant was still alive dated from 2017.

39.  The second applicant’s lawyer lodged an appeal against that decision with the higher SPDIF administrative authority, contesting its conclusions and the application of the relevant domestic law. The lawyer included a statement of the difficulties she had had recently in contacting the second applicant.

40.  It would appear that on 22 December 2021 the second applicant’s lawyer lodged a further appeal against the SPDIF decision of 2 November 2021 (see paragraph 38 above), this time on behalf of the second applicant’s son, it having become apparent that the second applicant had died.

41.  On 10 February 2022 the second applicant’s lawyer informed the SPDIF that the second applicant had died on 16 August 2021 and that her son, Mr Ramadan Krasnići, wanted to continue with the proceedings. The lawyer also provided the relevant Kosovan death and birth certificates, certified by the United Nations Interim Administration Mission in Kosovo (UNMIK). On the death certificate, however, it was stated that the second applicant had died on 24 December 2020 but that the death had been formally registered on 16 August 2021.

42.  On 9 May 2022 the SPDIF invited the second applicant’s lawyer to provide a written authority, signed by her deceased client’s son and certified by the appropriate Serbian authorities, which would authorise her to represent the second applicant’s successor in the proceedings. The lawyer was warned that, should she not comply with this request, the appeal she had lodged against the SPDIF decision of 2 November 2021 would be dismissed. The SPDIF lastly stated that all other evidence in the proceedings also had to be provided in accordance with the legislation of the Republic of Serbia.

43.  On 20 June 2022 the second applicant’s lawyer responded to the SPDIF’s request. She stated that:

(i) she had obtained an authorisation form signed by her former client’s son and certified by a notary in Kosovo;

(ii) Mr Ramadan Krasnići had attempted to have the authorisation form certified by the Serbian authorities, but could not do so since he did not have a Serbian identity card and it would take many years for him to obtain one;

(iii) Mr Ramadan Krasnići might also be asked to bring legal proceedings before the Serbian courts in order to have his mother’s death formally recognised; and

(iv) in any event, Serbian law did not require an authorisation form to be certified by anyone when, as in the present case, the person being authorised was a practising lawyer.

44.  On 5 August 2022 the appeal against the decision of 2 November 2021 (see paragraph 38 above) was dismissed by the SPDIF as having been pursued by an unauthorised person. It was held, in particular, that the second applicant’s lawyer had not filed a properly certified authorisation form signed by her former client’s successor authorising her to represent him in the proceedings.

45.  There was a further remittal in the administrative proceedings on 29 December 2022. The court found the appeal lodged by the second applicant’s lawyer on behalf of her son to be admissible. On 18 January 2023 the SPDIF again dismissed the second applicant’s substantive claim. It noted, inter alia, that the second applicant had been receiving a “basic” Kosovo pension since 2002 and could not receive two pensions simultaneously.

46.  On 1 February 2023 the second applicant’s lawyer, now representing Mr Ramadan Krasnići, the second applicant’s son, lodged an appeal against that decision.

47.  On 21 June 2023 the higher SPDIF administrative authority revoked the disputed decision and remitted the case for re-examination. It observed that the facts had yet to be properly established and that adequate legal reasons likewise needed to be given.

48.  On 23 October 2023 the SPDIF dismissed the second applicant’s request for the payment of her pensions to be resumed. It observed, inter alia, that she had been paid the “basic” Kosovan pension until the day of her death and could not have received two pensions simultaneously. The SPDIF furthermore referred to a number of provisions of the Pensions and Disability Insurance Act (see paragraphs 69 and 70 below).

49.  On 2 November 2023 the second applicant’s lawyer lodged an appeal against that decision.

50.  On 27 December 2023 her appeal was dismissed by the higher SPDIF administrative authority. The impugned decision rendered at first instance was thereby upheld and it reasoning affirmed.

51.  In response to a complaint about the delay in the administrative proceedings, on 5 February 2024 the Administrative Court asked the second applicant’s lawyer to provide a written authority signed by her deceased client’s son and certified by the relevant Serbian authorities which would authorise her to represent the second applicant’s successor in the proceedings. The lawyer was warned that should she not comply with this request her client’s complaint would be rejected.

52.  On 12 February 2024 the second applicant’s son challenged the decision of 27 December 2023 (see paragraph 50 above) and sought a judicial review of it in the Administrative Court (see paragraph 93 below).

53.  On 23 February 2024 the second applicant’s lawyer responded to the Administrative Court’s request of 5 February 2024 (see paragraph 51 above). She stated that she had already provided an original authorisation signed by her former client’s son. In any event Serbian law did not require an authorisation form to be certified by anyone when, as in the present case, the person being authorised was a practising lawyer.

  1. Proceedings before the Constitutional Court

54.  On 25 March 2019 the second applicant lodged an appeal with the Constitutional Court. She complained about the overall length of the administrative and judicial review proceedings and that there had been a breach of her property and pension rights. She referred to the guarantees in Article 6 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 and sought compensation for pecuniary and non-pecuniary damage.

55.  The second applicant supplemented her appeal on several occasions.

56.  On 20 May 2021 the Constitutional Court found a violation of the second applicant’s right to a trial within a reasonable time, ordered that the proceedings in question be expedited, and awarded her the equivalent of EUR 500 in Serbian dinars for non-pecuniary damage. The remaining complaints, as well as the second applicant’s pecuniary damage claim, were all dismissed as premature given that the disputed administrative proceedings were still ongoing.

57.  In April 2022 the second applicant’s lawyer informed the Ministry of Justice that her client had died and that her son Mr Ramadan Krasnići, as her legal successor, had authorised her to receive the compensation awarded by the Constitutional Court. In this connection, the second applicant’s lawyer apparently also provided the Ministry of Justice with an authorisation form signed by the second applicant’s son which had been certified by a notary in Kosovo and verified by UNMIK, as well as the relevant death and birth certificates verified by UNMIK. However, since that documentation was considered incomplete and inadequate, the Ministry of Justice had refused to authorise payment.

58.  According to the second applicant’s lawyer, the sum of EUR 500 awarded by the Constitutional Court has still not been paid because the second applicant’s son does not have a Serbian identity card, which would take years to obtain, and does not have a Serbian-issued decision declaring him his mother’s legal successor. The Serbian authorities did not recognise such decisions certified by Kosovan notaries.

  1. The civil proceedings

59.  In 2019 the second applicant lodged a civil claim against the SPDIF with the Belgrade Court of First Instance for payment of the pension arrears accrued between March 2016 and February 2019 plus statutory interest and litigation costs.

60.  On 10 March 2020 the Court of First Instance ruled partly in favour of the second applicant and acknowledged a breach of her property rights. It also ordered the SPDIF to pay the second applicant’s pension arrears from the period between March 2016 and December 2018, together with the appropriate statutory interest and litigation costs. The court furthermore referred to, inter alia, domestic legislation, the Court’s judgment in Grudić v. Serbia (no. 31925/08, 17 April 2012), and the Kosovan authorities’ certificate of 4 February 2019 that the second applicant was not then receiving a disability pension, a survivor’s pension or a contributory pension. The Court of First Instance lastly held that the three-year statutory limitation period was not relevant in the specific circumstances of the case.

61.  The parties both lodged appeals against that judgment.

62.  On 13 April 2023 the Court of Appeal sent the case file back to the Court of First Instance for rectification of the judgment.

63.  On 9 August 2024 the Court of First Instance rectified its initial judgment by correcting the spelling of the late second applicant’s first name.

64.  The proceedings on appeal would appear to be still ongoing.

  1. Other relevant facts

65.  The second applicant repeatedly complained about the delay in the administrative proceedings under the relevant provisions of the domestic law (see paragraphs 83, 84, 91 and 94 below).

66.  On 26 March 2019 the Kosovan authorities issued a document, certified by UNMIK, stating that the second applicant was not receiving a disability pension, a survivor’s pension or a contributory pension (see paragraphs 103-109 below).

67.  On 26 March 2019 the Kosovan authorities issued an additional document, certified by UNMIK, to the effect that the second applicant had been receiving a “basic” Kosovan pension since 1 January 2002.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK

  1. serbian law and practice
    1. The Pensions and Disability Insurance Act (Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju; published in the Official Gazette of the Republic of Serbia – OG RS – nos. 34/0364/0484/0485/05101/0563/065/09107/0930/10101/1093/1262/13108/1375/14142/1473/1846/1986/1962/21125/22138/2275/2376/23 and 94/24)

68.  Article 110 of this Act provides, inter alia, that a person’s pension and disability rights must be terminated if he or she no longer meets the statutory requirements. However, should a current pensioner obtain an additional pension from another pension and disability insurance fund established by one of the other States within the territory of the former Yugoslavia, the pension paid to him or her by the SPDIF must, unless an international agreement provides otherwise, be recalculated based on the pensionable employment period (penzijski staž) already taken into account by the other State.

69.  Article 119 provides that when a pensioner is entitled to two or more pensions within the territory of the Republic of Serbia, only one of those pensions may be paid, the choice as to which being the pensioner’s.

70.  Article 123 provides, inter alia, that pension instalments which have not been paid owing to circumstances for which the pensioner is responsible, such as the failure to provide relevant but officially unavailable information, documentation or authorisation, are payable only for the twelve months preceding the date on which the pensioner lodged the request for payment.

  1. Opinion of the Ministry for Social Affairs (Mišljenje Ministarstva za socijalna pitanja) no. 181-01-126/2003 of 7 March 2003, and Opinion of the Ministry for Labour, Employment and Social Policy (Mišljenje Ministarstva rada, zapošljavanja i socijalne politike) no. 182-02-20/2004-07 of 18 June 2004

71.  These Opinions stated, inter alia, that the pension system in Serbia was based on the concept of “ongoing financing”: specifically, pensions were paid from current pension insurance contributions. Since the Serbian authorities had been unable to collect any such contributions in Kosovo since 1999, persons who had been granted SPDIF pensions in Kosovo could not expect, for the time being, to continue receiving them. It was furthermore stated that Regulation 2001/35 on pensions in Kosovo, which had been adopted by UNMIK, provided for a separate pension system for persons living in the territory (see paragraph 103 below).

  1. The Obligations Act (Zakon o obligacionim odnosima, published in the Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia – OG SFRY – nos. 29/7839/8545/8957/89, the Official Gazette of the Federal Republic of Yugoslavia – OG FRY – no. 31/93, and OG RS no. 18/20)

72.  Article 172 § 1 of this Act provides that a legal entity, which includes the State, is liable for any damage caused by one of “its bodies” to a “third person”.

73.  Article 372 § 1 provides, inter alia, that the limitation period for claims relating to payments which are made once a year or more frequently is three years. Time runs from the date when each payment becomes due.

74.  Article 376 §§ 1 and 2 provides, inter alia, that the limitation period for civil compensation claims is three years from the date on which the claimant first learnt of the damage in question, but that, in any event, the absolute deadline is five years from the time the damage occurred.

  1. Opinion adopted by the Supreme Court’s Civil Division on 15 November 2005 (Pravno shvatanje Građanskog odeljenja Vrhovnog sud Srbije, sa obrazloženjem, utvrđeno na sednici od 15. novembra 2005. godine, Bilten sudske prakse br. 3/05)

75.  In response to the situation in Kosovo, this Opinion stated, inter alia, that a person’s recognised right to a pension may only be restricted on the basis of Article 110 of the Pensions and Disability Insurance Act (see paragraph 68 above). Recognised individual pension rights could not depend on whether current pension insurance contributions could be collected in a given territory.

76.  The Supreme Court explained that administrative proceedings (upravni postupak) and, if necessary, judicial review proceedings (upravni spor) would be the appropriate avenue for a challenge to a restriction of pension rights.

77.  Lastly, the Supreme Court observed that, in this context, the civil courts had jurisdiction only in cases involving claims of unlawful and improper action (nezakonit i nepravilan rad) by the SPDIF.

  1. The Inheritance Act (Zakon o nasleđivanju, published in OG RS nos. 46/95101/03 and 6/15)

78.  Article 1 § 2 of this Act provides that a deceased’s estate consists of all rights that belonged to the deceased at the time of his or her death and which can be inherited.

79.  Article 206 § 1 provides, inter alia, that when a person dies, his or her estate will be “opened”.

80.  Article 212 § 1 provides that a deceased’s estate passes to the deceased’s legal successors by operation of law at the moment of his or her death.

  1. The Non-contentious Proceedings Act (Zakon o vanparničnom postupku, published in the OG RS nos. 25/8248/8846/9518/0585/1245/1355/146/15106/15 and 14/22)

81.  Article 87 of this Act provides, inter alia, that a decision taken in inheritance proceedings determines who the deceased’s legal successors are, which property belongs to his or her estate, and who will inherit.

82.  Article 122 § 1 provides that when it has been established which persons have the right to inherit, those persons must then be declared the deceased’s legal successors.

  1. The 1997 General Administrative Proceedings Act (Zakon o opštem upravnom postupku; published in OG FRY nos. 33/97 and 31/01, as well as in OG RS no. 30/10), as in force at the material time

83.  Article 208 § 1 of this Act provided, inter alia, that in simple matters an administrative body had to issue a decision within one month of the date on which the claimant had lodged his or her request. In all other cases, the administrative body had to give a decision within two months.

84.  Article 208 § 2 enabled a claimant whose request was not decided within the time-limits set in the preceding paragraph to lodge an appeal as if his or her request had been refused. Where an appeal was not allowed, the claimant had the right to directly bring an administrative dispute in a court.

85.  This Act was repealed and replaced on 1 June 2017 by the 2016 General Administrative Proceedings Act (see paragraphs 86-92 below).

  1. The 2016 General Administrative Proceedings Act (Zakon o opštem upravnom postupku; published in OG RS no. 18/1695/18 and 2/23)

86.  Article 49 § 2 of this Act provides, inter alia, that if there are doubts as to the genuineness of an authorisation form, the administrative authority concerned is to order the claimant to submit a certified original.

87.  Article 50 § 1 provides that the administrative authority is to make sure, throughout the proceedings, that the person designated to represent the claimant is indeed authorised to do so.

88.  Article 52 § 1 provides, inter alia, that authorisation to represent a claimant in the proceedings does not end automatically with the death of the claimant, but that the claimant’s legal successor may revoke the authorisation previously granted.

89.  Article 123 provides, inter alia, that foreign documents that have the probative value of a public document in the country in which they were issued have, under the condition of reciprocity, the probative value of a domestic public document, if they are duly authenticated. A certified translation must be attached to a document drawn up in a foreign language, if necessary.

90.  Article 145 provides, inter alia, that when proceedings are instituted at the request of a claimant, or by an administrative authority itself but in the interests of the claimant, and when direct decision-making is possible, the administrative authority concerned is to give its decision within a period of thirty days after the commencement of the proceedings.

91.  Article 173 provides, inter alia, that when an administrative authority does not give a decision within the deadline specified by law, a higher administrative authority must require it to provide an explanation. Should the higher authority find that the reasons given are sufficient, it must extend the deadline by thirty days at the most. Should the higher authority find that the stated reasons are not sufficient, it must take the decision itself or order the lower authority do so within an additional period of no more than fifteen days. Should that authority again fail to comply, the higher authority must decide on the matter itself.

92.  On 1 June 2017 this Act repealed and replaced the 1997 General Administrative Proceedings Act (see paragraphs 83-85 above).

  1. The Administrative Disputes Act (Zakon o upravnim sporovima; published in OG RS no. 111/09)

93.  Articles 3-6 of this Act provide, inter alia, that judicial review proceedings may be brought against an administrative authority that makes a decision that is later disputed.

94.  Article 19 § 1 provides, inter alia, that should a higher administrative authority have failed to decide an appeal lodged more than sixty days earlier, and should it again fail to do so in another seven days after receipt of a claimant’s repeated request to that effect, the claimant may institute judicial review proceedings directly, as if his or her appeal had been dismissed.

95.  Article 43 provides, inter alia, that when it finds that a disputed administrative decision should be set aside, the court itself may, under certain circumstances, adjudicate the administrative matter itself, if the nature of the case allows it and if the established facts provide a reliable basis for so doing. The court’s judgment will in that situation replace the disputed administrative decision in all respects.

  1. The Legalisation of Public Documents in the International Context Act (Zakon o legalizaciji isprava u međunarodnom prometu, published in OG SFRY no. 6/73 and the Official Gazette of Serbia and Montenegro no. 1/03)

96.  Article 3 of this Act provides, inter alia, that public documents issued abroad can be used inside Serbia only if they have been certified by the Serbian Ministry of Foreign Affairs or by one of Serbia’s diplomatic or consular missions abroad. Foreign public documents are not subject to authentication, within the meaning of this provision, if, on the basis of reciprocity, Serbian public documents are also not subject to authentication in the foreign country concerned.

  1. Domestic case-law provided by the Government
    1. Supreme Court of Cassation - 24 February 2016

97.  In its decision Rev. no. 862/2015 of 24 February 2016 the Supreme Court of Cassation held, inter alia, that the acquired right to a pension was a possession of the claimant and that therefore the suspension of payment of it was in breach of Article 1 of Protocol No. 1. A claim for pension arrears was a recurring monetary claim to which the statutory three-year time limit applied under Article 372 or Article 376 of the Obligations Act (see paragraphs 73 and 74 above). The court lastly referred to Article 172 of the same Act (see paragraph 72 above) and observed that regardless of whether a claim for pension arrears was based on compensation for the pecuniary damage suffered or on unjust enrichment there were no grounds for allowing a longer limitation period.

  1. The Civil Division of the Supreme Court of Cassation - 27 June 2017

98.  On 27 June 2017 the Civil Division of the Supreme Court of Cassation decided on the quantum to be awarded where pensions had been suspended (Zaključak usvojen na sednici Građanskog odeljenja Vrhovnog kasacionog suda održanoj 27. juna 2017. godine, Bilten br. 3/2017). In cases involving compensation for the pecuniary damage suffered as a consequence of the “non-payment of [SPDIF] pensions to persons from the territory of ... Kosovo and Metohija”, the “amount of money received by the plaintiff from UNMIK” must be “taken into account” and the compensation reduced accordingly (see paragraph 99 below).

  1. The Belgrade Court of Appeal

99.  The Government provided copies of a total of twenty-four civil judgments and decisions taken by the Belgrade Court of Appeal between 30 August 2018 and 11 January 2023. Fifteen of them were in favour of claimants seeking SPDIF pension arrears. In all of the judgments and decisions, the court applied the reasoning described in paragraphs 75-77, 97 and 98 above as regards:

(a) the non-payment of pensions arrears;

(b) compensation for the pecuniary damage suffered;

(c) the three-year limitation period; and

(d) the need to take into account, based on relevant documentation issued by UNMIK or the Kosovan institutions, any other pensions being received in Kosovo at the material time (see Gž. nos. 5099/188936/189764/196955/194970/195681/207356/203955/206714/216434/214744/215508/215371/216386/215584/215821/225560/223921/223888/221826/222325/222990/222471/22 and 6291/22).

100.  In judgements Gž. no. 1826/22 of 14 April 2022 and Gž. no. 2471/22 of 2 June 2022, respectively, the Belgrade Court of Appeal accepted an inheritance-related decision and a certificate that a claimant was still alive issued by a Kosovan notary.

101.  On 9 December 2021, in Gž. no. 6386/21, the Belgrade Court of Appeal held, inter alia, that the validity of an inheritance-related decision issued by a Kosovan notary was not decisive since it was, in any event, clear that the claimant was her mother’s only legal successor, even in the absence of a formal decision to this effect, by virtue of Article 212 of the Inheritance Act (see paragraph 80 above).

102.  In Gž. no. 6291/22 of 11 January 2023 the Belgrade Court of Appeal held, inter alia, that an inheritance-related decision issued by a Kosovan notary was inadmissible given that it had not been made in accordance with the required procedures and or by the relevant bodies of the Republic of Serbia.

  1. Relevant law in Kosovo
    1. Regulation 2001/35 on pensions in Kosovo and Regulation 2005/20 amending Regulation 2001/35, both regulations having been adopted by UNMIK in 2001 and 2005 respectively

103.  These regulations provide for a separate system whereby all persons aged sixty-five or over “habitually residing” in Kosovo have the right to a “basic pension”.

  1. The Act to Amend Regulations 2001/35 and 2005/20

104.  On 13 June 2008 the Kosovan Assembly passed this Act, which essentially endorsed the system set up by the two Regulations cited above, but transferred the functional competencies from UNMIK to the Kosovan authorities.

  1. Administrative Instruction no. 11/07 of 6 November 2007 on the execution of Government decision no. 13/277 of 31 October 2007

105.  These regulations provide, inter alia, that the basic pension referred to in paragraph 103 above, in the amount of EUR 40 monthly, could be increased to EUR 75 for all pensioners aged sixty-five or over habitually residing in Kosovo who could prove, inter alia, that they had been paying pension insurance contributions to the SPDIF for at least fifteen years and were not in receipt of another contributory pension on the same basis.

  1. Administrative Instruction no. 15/09 of July 2009 on the execution of Government decision no. 2/51 of 23 January 2009

106.  These regulations essentially affirm the regulations described in paragraph 105 above, but raise the pension from EUR 75 to EUR 80 monthly.

  1. The 2014 Pension Schemes Financed by the State Act (no. 04/L-131, published in the Official Gazette – OG – no. 35/14 of 5 June 2014)

107.  Articles 3 (1.4) and 7 § 1 of this Act provide, inter alia, that a “basic [old] age pension”, that is, a “minimal regular monthly pension”, will be paid to all permanent residents of Kosovo who have identity documents and are aged sixty-five or over, regardless of whether they had ever been employed.

108.  Articles 3 (1.5) and 8 § 1 provide, under certain conditions, for an old “age contributory pension”, that is, a “regular monthly pension” for those who were formerly employed in Kosovo and had paid contributions to the SPDIF prior to 1 January 1999. Article 8 § 2 provides that all persons entitled to a contributory pension will be categorised taking into account the applicable pensionable employment period, as well as other relevant criteria.

109.  Article 13 provides, inter alia, for the Kosovan authorities to adjust pension rates annually by reference to living costs and the rate of inflation.

  1. The 2023 Amendments to the 2014 Pension Schemes Financed by the State Act (08/L-176, published in OG no. 16/23 of 6 July 2023)

110.  This legislation amends and supplements certain evidential and procedural provisions contained in the 2014 Pension Schemes Financed by the State Act.

  1. The 2023 Amendments to the 2014 Pension Schemes Financed by the State Act (08/L-248, published in OG no. 20/23 of 16 August 2023)

111.  Articles 2, 4 and 5 of this Act, by means of amending and supplementing the relevant provisions contained in the 2014 Pension Schemes Financed by the State Act, provide, inter alia, that:

(i) a person is “resident in Kosovo” if he or she is physically present for more than one hundred and eighty-three days in a period of twelve months;

(ii) in certain situations related to termination of employment, persons who had not paid the required fifteen years of contributions to the SPDIF could still obtain a reduced old age pension; and

(iii) the payment of a pension under this legislation is to be terminated if the pensioner concerned ceases to be a resident of Kosovo.

  1. other Relevant materials

112.  According to the Council of Europe’s department for the execution of the Court’s judgments, in 2013 a public invitation to eligible persons to apply for resumption of payment of their SPDIF pensions to which they had contributed in Kosovo was published by the Serbian authorities in a number of national and local newspapers, as well as on the SPDIF website[2].

113.  That public invitation said, inter alia, that a beneficiary of an SPDIF pension from the territory of Kosovo, whose pension had been suspended as from 9 June 1999, would need to contact the relevant SPDIF branch office, with certain evidence, within a period of sixty days from the date of the publication of the invitation to have the pension reinstated. The evidence necessary for the resumption of payment of an SPDIF pension included:

(a) an SPDIF decision that the person was entitled to receive a pension;

(b) evidence confirming the identity of the pensioner concerned and his or her personal details;

(c) evidence of not being paid at present or having been paid in the past a pension by the Kosovan authorities or UNMIK;

(d) a valid certificate that the person was alive or an application in person to the SPDIF for the resumption of pension payments; and

(e) in the case of an application for a survivor’s pension, evidence that the claimant was not insured personally and, where appropriate, proof of the fulfilment of certain educational requirements.

All of the above evidence had to be provided “in accordance with the legislation of the Republic of Serbia”[3].

114.  The Court’s judgment in Grudić (cited above) was enforced under the supervision of the Committee of Ministers of the Council of Europe. That enforcement ended on 7 December 2017 because the Committee of Ministers was satisfied that all the measures required under Article 46 of the Convention, both individual and general, had been taken by the Serbian Government[4]. The Committee of Ministers also referred to the Action Report prepared by the Government which, inter alia, outlined the various domestic administrative, civil and constitutional remedies available. The Committee of Ministers also referred to the above-mentioned public invitation[5].

115.  According to the Government’s Action Report of September 2017, following the public invitation of 2013 the Serbian authorities had received a total of 9,790 requests for the resumption of payment of SPDIF pensions. In 3,920 of those cases, the relevant documents were provided, while in the remaining 5,870 cases the claimants provided incomplete documentation. Since 1 March 2013 the SPDIF had agreed to a total of 533 requests for pensions to be reinstated in accordance with the applicable domestic statutory requirements, while 3,387 requests were rejected, mostly because those claimants were already receiving other pensions in Kosovo. Namely, pursuant to the domestic relevant legal provision, a pension beneficiary entitled to two or several pensions on the territory of Republic of Serbia could only exercise the right to one pension according to his/her own preference[6].

THE LAW

  1. JOINDER OF THE APPLICATIONS

116.  Having regard to the similar subject matter of the applications, the Court finds it appropriate to examine them jointly in a single judgment.

  1. Preliminary matters
    1. The death of the first applicant
      1. The parties’ submissions

117.  The Government maintained that both the domestic proceedings and the proceedings before the Court could only have continued after the first applicant’s death if there was a formal statement by an interested party of an intention to continue the proceedings. In the present case, however, there had been no such statement. The first applicant’s lawyer had only had a telephone conversation with his former client’s son in which the son had said that his mother, the first applicant’s wife, was willing to continue with the proceedings before the Court. The birth, death and marriage certificates provided were not capable of proving that anyone was the deceased’s legal successor. The first applicant’s successors would, of course, have a material interest in continuing with the proceedings, but their status as such had to be determined through the appropriate legal channels (see paragraphs 80-82 above). According to the Government, the Court itself also had to be properly informed of those facts, as well as of any successor’s relevant procedural intentions.

118.  The first applicant’s lawyer said that in 2024 she had tried to get in touch with the first applicant but had been unsuccessful. In April 2024 she had been informed by her client’s son that his father had died on 5 March 2024. On that occasion the son had also told her that Ms Sabile Selimi, his mother and the first applicant’s wife, wished to continue with the proceedings before the Court. According to the first applicant’s lawyer, her late client’s son had said that proceedings declaring the first applicant’s wife as her husband’s sole legal successor would be brought as soon as possible.

  1. The Court’s assessment

119.  The Court notes at the outset that it has established in its case-law that it views the situation when an applicant dies after having lodged the Court application differently from that where the applicant has died before an application has been made. In particular, where an applicant dies after lodging an application, the Court accepts that the next of kin or successor in title may in principle pursue the application, provided that he or she has sufficient interest in the case (see Centre for Legal Resources on behalf of Valentin Câmpeanu v. Romania [GC], no. 47848/08, § 97, ECHR 2014, with further references; see also Burlya and Others v. Ukraine, no. 3289/10, § 68, 6 November 2018). In such circumstances, the crucial point is not whether the rights in question are or are not transferable to the person who wishes to pursue the procedure, but whether that person can in principle claim a legitimate interest in asking the Court to deal with the case on the basis of the applicant’s wish to exercise his or her individual and personal right to lodge an application with it (see Singh and Others v. Greece, no. 60041/13, § 26, 19 January 2017, and Burlya, cited above, § 69). Moreover, the formal status of a legal successor, as regards the relationship between the individual wishing to pursue the application and the deceased applicant, is likewise not, in itself, decisive as long as the person concerned can lay a claim to be the deceased applicant’s next of kin (see, for example, Burlya, cited above, § 69, and contrast Malhous v. the Czech Republic (dec.) [GC], no. 33071/96, ECHR 2000XII, where the Court accepted that a relative who had not been recognised as the deceased’s successor in title nevertheless had standing, with Thévenon v. France (dec.), no. 2476/02, ECHR 2006III, where it did not recognise the standing of an individual who was not the applicant’s relative even though he was his friend and universal legatee).

120.  Turning to the present case and in view of the above, the Court observes that the first applicant died after having lodged the application. Furthermore, his wife expressed her unequivocal wish to continue with the proceedings before the Court, in which connection on 24 September 2024 the first applicant’s lawyer was provided with the relevant birth, death and marriage certificates issued by the Kosovan authorities (see paragraphs 30 and 31 above). Those documents were then forwarded to the Court itself, together with pages nos. 1-3 of the Court’s application form, all appropriately filled in. The signature of the first applicant’s wife on page 3 authorised her late husband’s lawyer to represent her in the ongoing proceedings before the Court (see paragraph 31 above).

121.  The Court considers that the lack of a decision formally declaring the first applicant’s wife as her husband’s legal successor does not disqualify her from continuing with the proceedings before it since she is clearly a person who can claim to be his next of kin (see the case-law cited in paragraph 119 above), as well as a person with a material interest in the outcome of the proceedings before it (see paragraph 80 above; see also, mutatis mutandis, the Government’s own statement regarding the first applicant’s successors in paragraph 117 above, in fine).

122.  Accordingly, the Court finds that the first applicant’s wife has standing to continue with the proceedings before it in her husband’s stead and dismisses the Government’s preliminary objection in that respect (see, mutatis mutandis, and among other authorities, Borisov and Others v. Ukraine, no. 34091/03, §§ 7 and 11, 24 April 2008, in the context of Article 6 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1; see also, mutatis mutandisBurlya, cited above, § 76).

123.  For practical purposes, however, reference will still be made to “the first applicant” throughout the ensuing text.

  1. The second applicant
    1. The application form

(a)  The parties’ submissions

124.  The Government noted that the application form lodged by the second applicant was not signed by her at all, but by a lawyer allegedly authorised by her. In fact, what the second applicant claimed was her authorisation only had her fingerprint on it. It was signed by a certain Ramadan Krasnići, and next to her signature “confirmed by son” had been added, without any further explanation.

125.  The second applicant maintained that her fingerprint in the authorisation part of the application form was genuine, and that her son’s signature was there merely to confirm that fact. The second applicant had also had an official Serbian identity card at that time.

(b)  The Court’s assessment

126.  The Court has previously held in cases of similar challenges by Governments that a general assessment of all of the relevant evidence was called for and, in particular, an assessment of whether the applicant had an interest in the proceedings before it (see, mutatis mutandisVelikova v. Bulgaria, no. 41488/98, § 48, ECHR 2000-VI, with further references).

127.  While in the present case the Government do not allege in express terms that the application was made without the second applicant’s consent, their objection nevertheless seems to question implicitly the validity of the application, and in particular to question the validity of the written authority given to the second applicant’s lawyer.

128.  In this context, the Court observes that it would be natural for an apparently illiterate or seriously enfeebled applicant to leave a fingerprint in place of a signature. Furthermore, the signature of the second applicant’s son next to the fingerprint would, if anything, add to rather than detract from the credibility of the claim that the fingerprint in question was indeed that of his mother. The Government have also offered no forensic evidence that the fingerprint was not left by the second applicant personally, which is something that they could have done given that the national authorities had already provided the second applicant with a Serbian identity card. Lastly, the Court observes that the second applicant’s lawyer, whose name appears on the disputed written authority to act provided with the Court’s application form, has been her legal representative for many years and in various proceedings domestically (see Velikova, cited above, § 51).

129.  In view of the foregoing, the Court finds that the information contained in the case file includes nothing suggesting that the second applicant’s authorisation of her lawyer was flawed in any way, that the application itself was lodged without her understanding and consent, or that there was any doubt as to her will to pursue her complaints (see Velikova, cited above, §§ 50 and 51).

130.  The Court, therefore, cannot but find that the application has been validly submitted on behalf of the second applicant and it dismisses the Government’s preliminary objection in this connection.

  1. The alleged abuse of the right of individual application

(a)  The parties’ submissions

131.  The Government maintained that the Constitutional Court was not informed of the second applicant’s death, which was why it decided on the violation of her constitutional rights after her death (see paragraphs 41 and 56 above). In the Government’s view, the compensation awarded by the Constitutional Court was therefore also a result of that successful attempt to deliberately mislead the Constitutional Court in its deliberations. It followed that the second applicant had abused her right of individual application, within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention.

132.  The second applicant maintained that there was no abuse of the right of individual application. Her lawyer had admittedly had some issues in reaching her client at the time in question, but she had acted professionally throughout the proceedings before the Court and had provided all of the necessary information and documentation.

(b)  The Court’s assessment

133.  The Court reiterates that an application may be rejected as abusive under Article 35 § 3 (a) of the Convention if, inter alia, it was knowingly based on untrue facts and false declarations (see, for example, Miroļubovs and Others v. Latvia, no. 798/05, § 63, 15 September 2009; Centro Europa 7 S.r.l. and Di Stefano v. Italy [GC], no. 38433/09, § 97, ECHR 2012; Gross v. Switzerland [GC], no. 67810/10, § 28, ECHR 2014; and Zličić v. Serbia, nos. 73313/17 and 20143/19, § 55, 26 January 2021).

134.  The submission of incomplete and thus misleading information may also amount to an abuse of the right of application, especially if the information concerns the very core of the case and no sufficient explanation has been provided for the failure to disclose that information (see Hüttner v. Germany (dec.), no. 23130/04, 19 June 2006; Kowal v. Poland (dec.), no. 2912/11, § 32, 18 September 2012; Gross, cited above, § 28; and Zličić, also cited above, § 55). However, even in such cases, the applicant’s intention to mislead the Court must always be established with sufficient certainty (see Al-Nashif v. Bugaria, no. 50963/99, § 89, 20 June 2002; Nold v. Germany, no. 27250/02, § 87, 29 June 2006; and Zličić, cited above, § 55).

135.  Turning to the present case, the Court notes that the Government’s objection refers to domestic proceedings, specifically those before the Constitutional Court. In this connection, while domestic proceedings should, of course, be pursued by applicants in accordance with the relevant domestic procedural rules and in good faith (see paragraph 57 above), the Court cannot but observe that any shortcomings in the conduct of the second applicant’s proceedings before the Constitutional Court had nothing to do with this Court or her communication with it. Those shortcomings are therefore of no relevance in the context of the Government’s abuse allegations raised under Article 35 § 3 (a) of the Convention (see, mutatis mutandisPaun Jovanović v. Serbia, no. 41394/15, §§ 50 and 51, 7 February 2023).

136.  It follows that the Government’s preliminary objection must be dismissed.

  1. The death of the second applicant

(a)  The Government’s submissions

137.  The Government argued that the second applicant’s son had no standing to continue with the proceedings either domestically or before the Court itself after his mother’s death. Notably, his status as the second applicant’s successor in title was as yet unconfirmed by a formal decision, which would also have had to be taken in accordance with the relevant Serbian legislation. The second applicant’s son had merely provided birth and death certificates, but this was not sufficient to show him to be his late mother’s legal successor (see paragraphs 80-82 above).

138.  Moreover, Registry records in Kosovo were known to be unreliable, which was why even the family relationship between the late second applicant and a person wishing to continue with the proceedings in her stead could be disputed. The problem with official documents in general had been widely acknowledged and there were therefore plans to establish reliable registry records in Kosovo with the help of the international community and the participation of interested parties.

139.  Alternatively, a person wishing to continue with the proceedings would have to produce a decision declaring him or her as the second applicant’s legal successor in the form that was agreed upon in negotiations between the competent authorities, through the mediation of the European Union. That procedure would have been conducted through the Ministry of Justice of the Republic of Serbia and would have involved the Delegation of the European Union and the Office of the Special Representative of the European Union in Priština, which would have liaised with judicial and other bodies in Kosovo.

140.  Even if Kosovo were to be seen as an independent State, which the Republic of Serbia does not accept, the requirements contained in the Legalisation of Public Documents in the International Context Act were not complied with in the present case (see paragraph 96 above). Despite its general relevance, the Hague Convention Abolishing the Requirement of Legalisation for Foreign Public Documents never entered into force between Kosovo and Serbia.

141.  Article 123 of the General Administrative Procedure Act was also not complied with by the person wishing to continue with the domestic proceedings (see paragraph 89 above). Article 52 of the General Administrative Procedure Act, which provided that a written authorisation to act remained effective after death unless revoked, was likewise relevant (see paragraph 88 above). In any event, after the death of a party, the lawyer cannot continue to take procedural steps domestically as if that party were still alive, which is what the late second applicant’s lawyer had done.

142.  Lastly, the Government maintained that the purported signatures of the second applicant’s son on the application form and on the written authority for his late mother’s lawyer to continue with the proceedings before the Court on his behalf were not the same, which raised an additional obstacle.

(b)  The second applicant’s submissions

143.  The second applicant’s lawyer confirmed that she had submitted the relevant death and birth certificates and duly signed a genuine authorisation form, and that this was sufficient under the Inheritance Act for the domestic proceedings and the proceedings before the Court itself to be continued (see paragraphs 79 and 80 above). Furthermore, the relevant provisions of the General Administrative Proceedings Act as to authorisation forms had also been complied with (see paragraphs 86-88 above).

(c)  The Court’s assessment

144.  The Court has already held that the first applicant’s widow could continue with the proceedings before it after his death, notwithstanding the absence of a formal decision declaring her as her husband’s legal successor (see paragraphs 119-123 above). For the same reasons, mutatis mutandis, the Court is of the opinion that the second applicant’s son too can continue with the proceedings before it following the death of his mother.

145.  In any event, the Court is not bound by any domestic procedural rules or indeed the specifics of the situation in Kosovo. It has instead relied on its own free assessment of all of the relevant evidence contained in the case file (see, mutatis mutandis, the case-law cited in paragraph 126 above).

146.  It is also noted that the Government have offered no evidence that the birth or death certificates presented to the Court following the second applicant’s death are not genuine. They have not questioned the validity of the second applicant’s death certificate and have merely stated that public records in Kosovo were factually unreliable which was why even the family relationship between the second applicant and the person wishing to continue with the proceedings in her stead could be disputed. The Court, however, considers that this cannot be seen as a substantiated objection in the context of the present case but rather as a mere assumption on the part of the Government.

147.  Turning to the signatures provided by the second applicant’s son, the Court disagrees with the Government’s submissions. It does not find any obvious difference between his signature on the application form of 14 April 2020, placed next to his mother’s fingerprint, and that on the written authorisation of 6 April 2022 for his late mother’s lawyer to continue acting in the proceedings before the Court on his behalf (seemutatis mutandisAliev v. Georgia, no. 522/04, § 45, 13 January 2009). The Government have likewise offered no forensic evidence suggesting that one or both signatures were not genuine or had otherwise been tampered with. In these circumstances, the Court has no reason to doubt that the second applicant’s son has expressed a genuine and valid wish to continue with the proceedings before it after the death of his mother (see, mutatis mutandisAliev, cited above, § 49).

148.  Lastly, with respect to the conditions for the continuation of the domestic proceedings after the second applicant’s death, this is clearly a matter of domestic law and as such unrelated to whether the second applicant’s son can continue with the proceedings before the Court itself.

149.  Accordingly, the Court finds that the second applicant’s son has standing to continue with the proceedings before it in his mother’s stead and dismisses the Government’s preliminary objection in that respect (see the case-law cited in paragraph 119 above).

150.  For practical purposes, however, reference will still be made to “the second applicant” throughout the ensuing text.

  1. Alleged violationS of Article 1 of Protocol No. 1

151.  The applicants complained under Article 1 of Protocol No. 1 that they had not been paid their SPDIF pensions since 1999 and that there was no effective domestic means of redress. Their complaints included the failure to pay the arrears of their pension and the failure of the relevant authorities to resume payment of their pensions pro futuro.

Article 1 of Protocol No.1 reads as follows:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

  1. Admissibility
    1. The first applicant

(a)  The Government’s submissions

152.  The Government maintained that the first applicant had failed to make use of a civil claim for damages in order to obtain his pension arrears (see paragraphs 72-77 and 97-99 above), which had been recognised by the Court itself as an effective remedy in that context (see, mutatis mutandisSkenderi and Others v. Serbia (dec.), nos. 15090/08 and 4 others, §§ 100 and 101, 4 July 2017).

153.  As for the administrative proceedings, the first applicant had failed to properly pursue them. In particular, his lawyer had insisted on obtaining the payment of the entire amount of pension arrears through the administrative proceedings, without taking into account that this was not an appropriate avenue of redress and that the SPDIF could only decide about the resumption of pension payments for the future. Moreover, the SPDIF had to be provided with the required evidence before the payment of a pension could be resumed. The documentation in question was specified by the Grudić Action Plan proposed by the Government and accepted by the Committee of Ministers of the Council of Europe. The SPDIF could not, however, legally have restricted the making of repetitive or incomplete requests by the first applicant, which were then used to create the impression that the administrative authorities were ineffective. In conclusion, the SPDIF had complied with the relevant provisions of the Pensions and Disability Insurance Act, as well as the Grudić Action Plan. To conclude otherwise would undermine the findings of the Committee of Ministers in this regard (see paragraphs 68-70 and 112-115 above).

154.  The Government lastly maintained that an appeal to the Constitutional Court has consistently been accepted as an effective remedy by the Court within the meaning of Article 35 § 1 of the Convention. In the first applicant’s case, the Constitutional Court had found that his right to a fair trial had been violated by the excessive length of the administrative and judicial review proceedings, and had awarded adequate compensation for the non-pecuniary harm suffered. However, as regards the first applicant’s request for the resumption of his pension payments since their suspension in 1999, it could not but reject this as premature given that the administrative proceedings in this connection were still pending and that no civil proceedings for pension arrears had even been brought.

(b)  The first applicant’s submissions

155.  The first applicant maintained that he had made use of all available and effective domestic remedies. Moreover, since the payment of his SPDIF pension had not been resumed, he had also not been afforded any redress for the violation of his property rights. Skenderi and Others, referred to by the Government, was not relevant since it concerned only civil proceedings. The first applicant also pointed out that his complaints under Article 1 of Protocol No. 1 concerned the ineffectiveness of administrative and judicial review proceedings, not the ineffectiveness of civil proceedings as such. In any event, a civil claim was not capable of providing for the resumption of his pension payments pro futuro.

(c)  The Court’s assessment

(i)     As regards the payment of the first applicant’s SPDIF pension arrears

156.  The relevant principles as regards the rule of exhaustion of domestic remedies referred to in Article 35 of the Convention have been recently summarised in Communauté genevoise d’action syndicale (CGAS) v. Switzerland [GC], no. 21881/20, §§ 138-146, 27 November 2023 (see also, among many other authorities, Vučković and Others v. Serbia (preliminary objection) [GC], nos. 17153/11 and 29 others, §§ 69-77, 25 March 2014).

157.  In view of the above and turning to the present case, the Court finds it clear from the available domestic legislation, case-law and jurisprudence that there was an avenue for the first applicant to obtain redress for his SPDIF pension arrears that constituted an effective remedy within the meaning of Article 35 § 1 of the Convention (see paragraphs 72-77 and 97-99 above; see also, mutatis mutandisSkenderi and Others, cited above, §§ 100 and 101, albeit in the context of the statutory limitation periods applicable to such proceedings). With this in mind and since the first applicant never made use of the civil claim in question, the Court accepts the Government’s objection in so far as it concerns the first applicant’s pension arrears. The first applicant’s complaint in that respect must therefore be rejected under Article 35 §§ 1 and 4 of the Convention for non-exhaustion of domestic remedies.

(ii)   As regards the resumption of payment of the first applicant’s SPDIF pensions pro futuro

158.  With respect to the Government’s submissions concerning the administrative and judicial review proceedings (see paragraph 153 above), the Court is of the opinion that these matters go to the very heart of the question of whether the first applicant suffered a violation of Article 1 of Protocol No. 1 and should, as such, more appropriately be examined at the merits stage. The Court therefore decides to join this objection to the merits of the first applicant’s complaint in so far as it concerns the resumption of payment of his pensions pro futuro.

159.  The Court furthermore notes that this complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

(iii)  As regards the proceedings before the Constitutional Court

160.  The Court considers the Government’s remarks concerning the proceedings before the Constitutional Court (see paragraph 154 above) to be merely a clarification of their position on the domestic proceedings rather than a separate admissibility objection regarding the exhaustion of domestic remedies and will therefore not address it separately.

  1. The second applicant

(a)  Submissions of the parties

161.  The Government essentially restated, mutatis mutandis, their objection as to the requirement to exhaust the domestic remedy of a civil claim, as described in paragraphs 152-154 above in relation to the first applicant.

162.  The Government argued that the second applicant’s complaints were premature and should therefore be rejected under Article 35 § 1 of the Convention, since there were civil proceedings still ongoing. The Government also said that a civil judgement had been delivered in favour of the second applicant at first instance, awarding her the pension arrears in question, although those proceedings were still pending on appeal.

163.  According to the Government, the second applicant’s pension payments were not reinstated because she did not provide evidence as to whether she was receiving a Kosovan pension at the relevant time (see paragraphs 69 and 113 above). The administrative and judicial review proceedings were thus not ineffective when it came to future pension payments in so far as they concerned periods when the second applicant was not already in receipt of another, Kosovan, pension.

164.  The Government pointed out that the Constitutional Court had found a violation of the second applicant’s right to a fair trial within a reasonable time and awarded adequate compensation for the non-pecuniary harm suffered. However, as regards her request for the resumption of her pension payments for the future, the Constitutional Court rightly rejected it as premature.

165.  The second applicant essentially restated, mutatis mutandis, the first applicant’s arguments as summarised in paragraph 155 above.

(b)  The Court’s assessment

(i)     As regards the payment of the second applicant’s SPDIF pension arrears

166.  The Court has already held that the first applicant’s complaint about his pension arrears had to be rejected for non-exhaustion of domestic remedies (see paragraph 157 above). For the same reasons, mutatis mutandis, the Court rejects the second applicant’s complaint about her own pension arrears as premature given that the civil proceedings in her case are still pending (see paragraphs 59-64 above).

167.  Accordingly, the second applicant’s complaint regarding pension arrears must likewise be rejected under Article 35 §§ 1 and 4 of the Convention for non-exhaustion of domestic remedies.

(ii)   As regards the resumption of payment of the second applicant’s SPDIF pensions pro futuro

168.  For the reasons already given in paragraph 158 above, mutatis mutandis, the Court is also of the opinion that the Government’s submissions concerning the administrative and judicial review proceedings, contained in paragraphs 161 and 163 above, go to the very heart of the question of whether the second applicant suffered a violation of Article 1 of Protocol No. 1 and should, as such, more appropriately be examined at the merits stage. The Court therefore decides to join this objection to the merits of the second applicant’s complaint in so far as it concerns the resumption of payment of her pensions pro futuro.

169.  The Court furthermore notes that this complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

(iii)  As regards the proceedings before the Constitutional Court

170.  As in the first applicant’s case (see paragraph 160 above), the Court considers the Government’s remarks concerning the proceedings before the Constitutional Court to be merely a clarification of their position on the domestic proceedings rather than a separate admissibility objection regarding the exhaustion of domestic remedies. The Court will not therefore examine those remarks as such.

  1. Merits
    1. Submissions of the parties

(a)  The applicants’ submissions

171.  The applicants reaffirmed their complaints and restated their arguments as summarised in paragraphs 151 and 155 above. They furthermore disputed the Government’s assertion that the State had not had the documentation needed to authorise the resumption of the payment of SPDIF pensions to beneficiaries in Kosovo. They asserted that the SPDIF had continued paying some of the beneficiaries throughout the time in question, without suspending payments to them, and had resumed the payment of pensions to others, which would not have been possible if they had not had the documentation. The applicants also submitted that they had not contributed to the delay in the administrative and judicial review proceedings in any way whatsoever.

(b)  The Government’s submissions

(i)     As regards the first applicant

172.  The Government maintained that following the Grudić judgment in 2012, the State had been ordered, inter alia, to take appropriate general measures so as to enable the unhindered exercise of SPDIF pension and disability insurance rights for all entitled persons in Kosovo, as well as the payment of their pension arrears. The supervision of the execution of the Grudić judgment was the responsibility of the Committee of Ministers of the Council of Europe. By 2017 the Committee of Ministers was satisfied that the Government had complied with its obligations under Article 46 of the Convention, that is the individual and general enforcement requirements stemming from the Grudić judgment, and closed its examination, thus deeming it fully executed. In so doing, the Committee of Ministers, inter alia, accepted the Government’s Action Plan and the public invitation addressed to persons with SPDIF pension-related claims in Kosovo (see paragraphs 112-114 above).

173.  Turning to the impugned administrative and judicial review proceedings, the first applicant did not submit the necessary evidence or did not have it. Therefore, the mere fact that the SPDIF did not establish the resumption of payment of his pension, as requested, cannot be seen as anything but a failure on the first applicant’s part to properly engage in those proceedings. Furthermore, the first applicant’s apparent disagreement with the requirements as set out in the Government’s Action Plan and accepted by the Committee of Ministers, as well as his disagreement with the substance of Article 119 of the Pensions and Disability Insurance Act, did not disclose any shortcomings in the conduct of the proceedings by the SPDIF itself. On the contrary, the SPDIF strictly adhered to the Action Plan and the relevant legislation (see paragraphs 69 and 112-114 above). Lastly and as already noted above, the first applicant did not make use of a civil claim for damages which would have been an effective way for him to obtain redress for any pension arrears to which he may have been entitled.

174.  In view of the forgoing, the Government maintained that there has been no violation of Article 1 of Protocol No. 1.

(ii)   As regards the second applicant

175.  The Government restated their observations, mutatis mutandis, already described in paragraphs 172 and 173 above.

176.  They added that any Kosovan pensions paid simultaneously obviously had to be taken into account and that an SPDIF pension had to be reduced accordingly (see paragraphs 98 and 99 above). Furthermore, SPDIF pension payments were reinstated for the future in all cases where the relevant legal provisions and the requirements of the Grudić Action Plan were complied with (see paragraph 113 above). In terms of the SPDIF pension arrears, a civil judgment was delivered in the second applicant’s case whereby she was awarded the accrued pensions for a specified period of time. These proceedings are currently still pending, with the purpose of identifying the second applicant’s legal successors (see paragraphs 59-64 above).

177.  Therefore, the Government was of the opinion that the second applicant’s allegations of a violation of Article 1 of Protocol No. 1 were unfounded.

  1. The Court’s assessment

178.  The relevant principles as regards Article 1 of Protocol No. 1, in relation to the specific circumstances of the present case, have been summarised in the Grudić judgment (cited above, §§ 72-76).

179.  Furthermore, although Article 1 of Protocol No. 1 contains no explicit procedural requirements, any relevant domestic proceedings must afford the individuals concerned a reasonable opportunity of putting their claims to the responsible authorities for the purpose of effectively challenging the measures interfering with the rights guaranteed by this provision. In ascertaining whether this condition has been satisfied, a comprehensive view must be taken of the applicable procedures (see, for example, Jokela v. Finland, no. 28856/95, § 45, ECHR 2002-IV; see also, mutatis mutandisAGOSI v. the United Kingdom, judgment of 24 October 1986, Series A no. 108, p. 19, § 55, and Hentrich v. France, judgment of 22 September 1994, Series A no. 296-A, p. 21, § 49).

180.  The said Grudić judgment involved similar issues as the ones raised by the applicants in the present case. In that case, however, the Court held that the interference with the applicants’ “possessions”, namely the suspension of payment of their SPDIF pensions, had not been in accordance with the relevant domestic law. That conclusion made it unnecessary for the Court to ascertain whether a fair balance had been struck between the demands of the general interests of the community on the one hand and the requirement of protecting the individual’s fundamental rights on the other. The Court thus found a violation of Article 1 of Protocol No. 1 and ordered the respondent State to pay the applicants all of their pension arrears due as of the dates of their suspension (see Grudić, cited above, §§ 77-83 and 92).

181.  Turning to the present case, the Court observes that the administrative and judicial review proceedings regarding the resumption of the first and second applicant’s SPDIF pensions were brought on 30 April 2012 and 17 March 2017 respectively and would appear to be still ongoing, many years later and after repeated remittals to the relevant authorities (see paragraphs 10-22 and 35-53 above; see also, mutatis mutandis and as regards the repeated remittals, paragraph 203 below). The Court therefore concludes that the applicants, both of whom were elderly and died in the meantime, were clearly not afforded a reasonable opportunity of putting their claims to the responsible authorities in order to effectively challenge the interference with their rights guaranteed under Article 1 of Protocol No. 1 (see the case-law cited in paragraph 179 above).

182.  The Government made various allegations to the effect that the applicants had not properly engaged in the disputed administrative proceedings or had not provided required evidence. Even assuming that these allegations are partly substantiated, the Court’s considers that the proceedings in question had to be conducted and concluded in such a way as to make it clear that the applicants had indeed had an opportunity to effectively challenge the interference with their possessions. However, the very fact that the applicants died many years after the commencement of their respective administrative and judicial review proceedings but before those proceedings had reached any conclusion is ample demonstration that they did not have that opportunity (notwithstanding the procedural tools at the disposal of the national authorities, including those described in paragraphs 91 and 95 above). Indeed, the Constitutional Court itself held that the length of the proceedings in question was excessive and thus in breach of the Serbian Constitution (see paragraphs 25 and 26 above).

183.  That said, it is obviously not the Court’s role, either under the Convention or under Protocol No. 1, to prejudge the outcome of the disputed domestic proceedings (see, for example and mutatis mutandisRakić and Others v. Serbia, nos. 47460/07 and 29 others, § 44, 5 October 2010, with a further reference therein). The present case should also be distinguished from the Court’s decision in the Čekić v. Croatia case (no. 15085/02, 9 October 2003) where, inter alia, the issue, in the context of Article 14 of the Convention read in conjunction with Article 1 of Protocol No. 1, was whether the applicants, having already made use of all national remedies and having been rejected definitely, unlike the applicants in the present case, were simultaneously entitled to two separate pensions on the basis of the same pensionable employment period.

184.  Lastly, the Court observes that the Grudić Action Plan referred to by the Government and the conclusions of the Committee of Ministers of the Council of Europe adopted in this connection (see paragraphs 112-114 above) concern the overall approach of the Serbian authorities to the general issues identified in the Grudić judgment (see paragraph 180 above), not the specific difficulties encountered by the applicants in the present case, that is, in their attempts to have the payment of their SPDIF pensions resumed.

185.  In view of the forging, the Court concludes that there has been a breach of Article 1 of Protocol No. 1 in respect of each of the applicants and dismisses the Government’s objections raised in that connection (see paragraphs 158, 159, 168 and 169 above). It is lastly recalled, in this respect, that in paragraph 99 of the Grudić judgment the Court had already opined that “the respondent Government ... [was to] ... take all appropriate measures to ensure that the competent Serbian authorities implement the relevant laws in order to secure payment of the pensions and arrears in question”, and that “certain reasonable and speedy factual and/or administrative verification procedures may be necessary in this regard”.

  1. Alleged violationS of Article 6 § 1 of the Convention

186.  The applicants also complained, under Article 6 § 1 of the Convention, of the length of the administrative and judicial review proceedings.

187.  This provision, in so far as relevant, reads as follows:

“In the determination of his [or her] civil rights and obligations ... everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal ...”

  1. Admissibility
    1. Submissions by the parties

(a)  The Government

188.  The Government argued that the Constitutional Court had found a violation of the first applicant’s right to a trial within a reasonable time and had awarded him an appropriate sum on account of non-pecuniary damage. This compensation was subsequently also paid to the first applicant (see paragraphs 25 and 26 above). The first applicant could not therefore, according to the Government, still claim to be a victim of a violation of Article 6 of the Convention.

189.  As for the second applicant, the Government observed that the Constitutional Court had also found a violation of her right to a trial within a reasonable time and had awarded her EUR 500 for non-pecuniary damage (see paragraphs 56 and 57 above). Had this amount been paid to the second applicant, she would have lost her victim status. However, following the second applicant’s death, the payment could not be made because the person claiming to be her legal successor had failed to produce the relevant documentation proving his status. It followed, according to the Government, that neither the second applicant nor the person claiming to be her legal successor had victim status within the meaning of the Convention.

(b)  The applicants

190.  The applicants maintained that they were still victims of a violation of Article 6 of the Convention, given that the disputed administrative proceedings were still ongoing and despite the Constitutional Court’s decision adopted in their cases, whereby they were awarded, respectively, clearly inadequate sums as compensation for the non-pecuniary harm suffered. The second applicant’s legal successor had also not been paid the sum previously awarded to the second applicant. The applicants lastly maintained that after numerous remittals the disputed domestic proceedings had effectively become never-ending and pointless both at the same time.

  1. The Court’s assessment

191.  The Court reiterates that an applicant’s status as a “victim” within the meaning of Article 34 of the Convention depends on whether the domestic authorities acknowledged, either expressly or in substance, and then afforded redress for, the breach of the Convention in question. Only when these conditions are satisfied does the subsidiary nature of the protective mechanism of the Convention preclude examination of an application (see, for example, Cocchiarella v. Italy [GC], no. 64886/01, § 71, ECHR 2006V, and Cataldo v. Italy (dec.), no. 45656/99, 3 June 2004; see also Vidaković v. Serbia (dec.), no. 16231/07, § 26, 24 May 2011).

192.  The Court observes in this respect that the Constitutional Court found that the first and second applicants’ right to a determination of their respective claims within a reasonable time had been violated (see paragraphs 25 and 26 above), thus acknowledging the breach complained of and, effectively, satisfying the first condition laid down in the Court’s case-law.

193.  The applicants’ victim status then depends on whether the redress afforded was adequate and sufficient having regard to just satisfaction as provided for under Article 41 of the Convention (see, for example, Dubjaková v. Slovakia (dec.), no. 67299/01, 19 October 2004, and Vidaković, cited above § 28).

194.  Where a complaint concerns the excessive length of proceedings, one of the characteristics of sufficient redress which may remove a litigant’s victim status is the amount of compensation awarded. This amount depends, in particular, on the characteristics and effectiveness of the remedy. Thus, States which, like Serbia, have opted for a remedy designed both to expedite proceedings and provide compensation are free to award amounts which – while being lower than those awarded by the Court – are not unreasonable (see Cocchiarella [GC], cited above, §§ 96-97, and Vidaković, cited above, § 29).

195.  On 9 December 2021 the Constitutional Court found a violation of the first applicant’s rights and awarded him EUR 900 for non-pecuniary damage (see paragraph 25 above). On 1 June 2022, almost six months later, he was paid that sum by the Serbian authorities (see paragraph 26 above). The disputed administrative and judicial review proceedings, however, continued and would appear to be still pending more than three years and four months after the Constitutional Court’s decision and even after the subsequent death of the first applicant himself (see paragraphs 10-22 and 30 above). In these circumstances, and quite apart from whether the sum awarded to the first applicant on 9 December 2021 was appropriate at the time, it cannot be said that the first applicant had adequate and sufficient redress for the violation alleged.

196.  As for the second applicant, on 20 May 2021 the Constitutional Court found a violation of her right to a fair trial within a reasonable time and awarded her EUR 500 for the non-pecuniary damage suffered (see paragraph 56 above). This sum, however, was never paid to the second applicant personally or to her son after her death (see paragraphs 57 and 58 above). Moreover, as in the first applicant’s case, the disputed administrative and judicial review proceedings continued for almost four years after the Constitutional Court’s decision and are still pending (see paragraphs 35-53 above). The second applicant also died during the proceedings (see paragraph 41 above). In these circumstances, and whether or not the sum awarded to the second applicant on 20 May 2021, by the Constitutional Court, was appropriate at the time, it cannot be said that the second applicant had adequate and sufficient redress.

197.  In view of the foregoing, the Court considers that the Government’s objections to the effect that the applicants had lost their victim status within the meaning of the Convention must be rejected.

198.  The applicants’ complaints are also neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. Their complaints must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. Submissions by the parties

199.  The applicants reaffirmed their complaints (see paragraph 186 above). They added that they did not contribute in any way to the delay in the administrative and judicial review proceedings.

200.  The Government maintained that the proceedings in question were complex. Moreover, as explained in paragraphs 188 and 189 above, they asserted that the applicants could no longer claim to be victims of a violation of Article 6 § 1 of the Convention. As regards the second applicant in particular, the Government maintained that her son had been unable to collect the compensation awarded to his mother because he had failed to provide the documentation required.

  1. The Court’s assessment

201.  The reasonableness of the length of proceedings is to be determined in the light of the circumstances of a case and with reference to the criteria laid down in the Court’s case-law, in particular the complexity of the case, the conduct of the applicant and of the relevant authorities, and what was at stake for the applicant in the dispute (see, among many other authorities, Comingersoll S.A. v. Portugal ([GC], no. 35382/97, § 19, ECHR 2000-IV).

202.  The period to be taken into account in the present case began between December 2013 and February 2014, as regards the first applicant, and on 17 July 2017 as regard the second applicant (see paragraphs 11, 12 and 37 above). Those were the dates on which the applicants lodged their respective appeals against the decisions taken at first instance (see Živaljević v. Montenegro, no. 17229/04, § 75, 8 March 2011). The Court furthermore observes that the disputed proceedings are apparently still ongoing (see paragraphs 10-22 and 35-53 above). The process overall seems to have been unreasonably lengthy. There would furthermore appear to be no exceptional circumstances justifying the length of the proceedings in question (see, mutatis mutandis, Glavinić and Marković v. Croatia, nos. 11388/15 and 25605/15, § 79, 30 July 2020).

203.  Proceedings may be particularly prolonged where, as in the present case, the matter is repeatedly remitted for rehearing. While it is not the Court’s function, under Article 6 of the Convention, to analyse the manner in which the national courts or administrative bodies interpret and apply the domestic law, it nonetheless considers that decisions quashing previous findings and remitting the case are usually due to perceived errors committed by the lower courts or other authorities. Repeated remittals may furthermore point to a shortcoming in a given State’s justice system (see, for example and mutatis mutandisLupeni Greek Catholic Parish and Others v. Romania [GC], no. 76943/11, § 147, 29 November 2016).

204.  The domestic proceedings, involving the resumption of payment of SPDIF pensions, were not entirely straightforward. However, they were not exceptionally complex either. Indeed, the Government themselves have maintained that the criteria for the resumption of payment of SPDIF pensions were set out plainly in the Grudić Action Plan (see paragraphs 173 and 176 above). The subject-matter of the disputed proceedings alone cannot therefore justify their overall length, nor can any delays which might be attributable to the applicants themselves. If the State’s administrative and judicial authorities had considered that the applicants were not entitled to have their pension payments resumed because they had not complied with the requirements of the Grudić Action Plan, they could have so adjudicated within a reasonable period of time and without the repeated remittals discussed above.

205.  As regards what was at stake for the applicants, the Court reiterates that special diligence is necessary in pension disputes. The applicants’ pension had previously been suspended and therefore, in view of their age, the proceedings complained of were of undeniable importance for them (see, for example, H.T. v. Germany, no. 38073/97, § 37, 11 October 2001, and Počuča v. Croatia, no. 38550/02, § 46, 29 June 2006). Both the first applicant and the second applicant died before their SPDIF pension-related claims were resolved domestically.

206.  Having examined all the material submitted to it and noting in particular the Constitutional Court’s own finding to the effect that the applicants had suffered a violation of their right to a hearing within a reasonable time (see paragraphs 25 and 56 above), the Court considers that the Government have not put forward any fact or argument capable of persuading it to reach a different conclusion in the present case. Taking account of its case-law on the subject, the Court considers that in the present case, the length of the proceedings was excessive and failed to meet the “reasonable time” requirement.

207.  There has accordingly been a breach of Article 6 § 1 of the Convention in respect of both applicants.

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

208.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

209.  The first applicant claimed EUR 5,000 less the amount already awarded by the Constitutional Court in respect of non-pecuniary damage suffered. The first applicant also sought payment of his adjusted SPDIF pensions backdated to 15 February 1999 by way of compensation for pecuniary damage.

210.  The second applicant claimed EUR 5,000 in respect of the non-pecuniary damage suffered. She also sought payment of her adjusted SPDIF pensions between 15 February 1999 and 24 December 2020 (in view of the fact that the civil proceedings concerning her pension arrears were still pending; see also paragraphs 59-64 above) as compensation for pecuniary damage.

211.  The Government contested the applicants’ claims. In particular they asserted that that the applicants had lost their victim status in relation to their complaints under Article 6 of the Convention and so could not claim any compensation. Regarding Article 1 of Protocol No. 1 and given that the applicants had either brought no civil proceedings at all or that those proceedings were still pending, their claims for compensation for pecuniary damage also had to be rejected. In any event, according to the Government, the amounts requested by the applicants were too high.

212.  The Court does not discern any causal link between the kind of violations found in the present case and the pecuniary damage alleged (see, mutatis mutandisĐurić v. Serbia, no. 24989/17, §§ 88 and 90, 6 February 2024); it therefore rejects these claims in their entirety. However, the Court awards the first and second applicants the EUR 5,000 sought by them, respectively, as regards the non-pecuniary damage suffered, less any amounts which have or may have already been paid to them or their legal successors on the same basis, plus any tax that may be chargeable.

213.  The said amounts shall be payable to the first applicant’s widow, Ms Sabile Selimi, and the second applicant’s son, Mr Ramadan Krasnići, respectively.

  1. Costs and expenses

214.  The first applicant and the second applicant claimed a total of approximately EUR 3,210 and EUR 4,540 in Serbian dinars, respectively, for the costs and expenses incurred in the domestic proceedings, as well as for those incurred before the Court.

215.  The Government contested those claims.

216.  According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these were actually and necessarily incurred and were also reasonable as to their quantum. That is, the applicant must have paid them or be bound to pay them pursuant to a legal or contractual obligation, and they must have been unavoidable in order to prevent the violation found or to obtain redress (see, among other authorities, Đurić, cited above, § 95, with further references). In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award each applicant the sum of EUR 2,000 covering costs and expenses under all heads, plus any tax that may be chargeable to the applicants.

217.  The said amounts shall be payable to the first applicant’s widow, Ms Sabile Selimi, and the second applicant’s son, Mr Ramadan Krasnići, respectively.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Decides to join the applications;
  2. Holds that the first applicant’s widow, Ms Sabile Selimi, and the second applicant’s son, Mr Ramadan Krasnići, have standing to continue with the present proceedings in the first and second applicants’ stead respectively;
  3. Decides to join to the merits the preliminary objection raised by the Government under Article 1 of Protocol No. 1, concerning the first and second applicants’ alleged failure to properly make use of domestic administrative and judicial review proceedings and dismisses it;
  4. Declares the first and second applicants’ complaints concerning the resumption of payment of their SPDIF pensions under Article 1 of Protocol No. 1 and their complaints about the length of the administrative and judicial review proceedings under Article 6 § 1 of the Convention admissible and the remainder of their applications inadmissible;
  5. Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 as regards both the first and the second applicants;
  6. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention as regards both the first and the second applicants;
  7. Holds

(a) that the respondent State is to pay the first applicant’s widow, Ms Sabile Selimi, and the second applicant’s son, Mr Ramadan Krasnići, each and within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 5,000 (five thousand euros) less any amount already paid on the same basis domestically, plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 2,000 (two thousand euros), plus any tax that may be chargeable to Ms Sabile Selimi and Mr Ramadan Krasnići, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicants’ claims for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 3 June 2025, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Milan Blaško                         Ioannis Ktistakis
 Registrar                                President

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Crnišanin i druge podnositeljke predstavki protiv Srbije
Evropski sud za ljudska prava je u presudama R.Kačapor i drugi protiv Srbije (2269/06 i 5 drugih od 15.1.2008, stav 97-99, 106-116 i 119-20), Crnišanin i drugi protiv Srbije (35835/05 i 3 druga od 13.1.2009. stav 124) i Stevanović i drugi protiv Srbije (43815/17 i 15 drugih od 27.8.2019. godine) utvrdio dobro uspostavljenju praksu u pogledu pitanja neisplaćenih zarada iz preduzeća u društvenom vlasništvu.
Ove presude smatraju se vodećim presudama kojima se uspostavlja stav Suda i odnosu na pitanje odgovornosti države za dugovanja preduzeća sa većinskim društvenim kapitalom.
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Novosel protiv Crne Gore
Pri donošenju odluke, Sud se pozvao na odluke u vodećim predmetima, Siništaj protiv Crne Gore i Stakić protiv Crne Gore, u kojima je već utvrdio povredu u odnosu na pitanja koja je razmatrao u presudi Novosel protiv Crne Gore.
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Osmanović protiv Hrvatske
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude