Vogt protiv Nemačke

Država na koju se presuda odnosi
Nemačka
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
17851/91
Stepen važnosti
1
Jezik
Hrvatski
Datum
26.09.1995
Članovi
10
10-1
10-2
11
11-2
14
14+10
41
Kršenje
10
11
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
(Čl. 10-2) Dužnosti i odgovornosti
(Čl. 10-2) Mešanje
(Čl. 10-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 10-2) Javna bezbednost
(Čl. 10-2) Propisano zakonom
(Čl. 10-2) Predvidljivost
(Čl. 11) Sloboda okupljanja i udruživanja
(Čl. 11-2) Pripadnici administracije
Tematske ključne reči
političko udruživanje i političke stranke
zaposleni u javnom sektoru
ugovor o radu
VS deskriptori
1.10 Član 10. - sloboda izražavanja
1.10.4 Ograničavanje prava
1.10.4.3 Neophodno u demokratskom društvu
1.11 Član 11. - sloboda mirnog okupljanja i udruživanja
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Podnosilac predstavke, Angela Vogt, bila je nastavnik u državnoj školi u Saveznoj Republici Nemačkoj i aktivni član tada ilegalne Komunističke partije Nemačke (KPD). Nakon što su nadležni organi pokrenuli postupak provere njene političke podobnosti, Vogt je 1986. razrešena dužnosti nastavnika zbog sumnje da njena politička delatnost nije u skladu sa obavezom lojalnosti prema ustavnom poretku (tzv. Berufsverbot – zabrana zaposlenja u javnoj službi zbog političkih razloga). Vogt je u više navrata bez uspeha pokušavala da ospori ovu odluku pred nacionalnim sudovima.
U predstavci pred Evropskim sudom za ljudska prava, ona je tvrdila je njenim razrešenjem povređeno njeno pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Konvencije, pravo na slobodu udruživanja iz člana 11 Konvencije i da je taj čin predstavljao diskriminaciju u smislu člana 14 Konvencije u članova 10 i 11.

Vlada Savezne Republike Nemačke tvrdila je da je razrešenje bilo opravdano imajući u vidu posebne obaveze lojalnosti koje se zahtevaju od državnih službenika, posebno nastavnika u javnim institucijama. U tom kontekstu, članstvo u ovoj političkoj partiji smatrano je inkompatibilnim sa javnom funkcijom.

Sud je većinom glasova utvrdio kršenje člana 10 i člana 11 Konvecnije, dok o članu 14 nije smatrao da potrebno zasebno da odlučuje.
Što se tiče navodne povrede člana 10 Konvencije, Sud je istakao da država ima pravo da uvodi ograničenja slobode izražavanja za lica u javnoj službi, naročito ako je u pitanju očuvanje lojalnosti prema ustavnom poretku, međutim, takvo ograničenje mora biti propisano zakonom, mod ada ima legitiman cilj (npr. zaštita demokratije), i mora i biti neophodno u demokratskom društvu.

Sud je zaključio da ni u jednom trenutku nije dokazano da je podnosilac predstavke zloupotrebila svoj položaj u nastavi za političke ciljeve, niti da su učenici, roditelji ili kolege imali prigovore na njen rad. Zato je utvrđeno da nema "nužnosti" za tako tešku meru kao što je otkaz, i da je došlo do povrede člana 10.

Sud je naglasio da članstvo u političkoj partiji jeste oblik udruživanja za političke ciljeve, međutim, mora se ispitati da li je sankcionisanje članstva u određenoj partiji (bez dodatnih radnji koje bi podrivale poredak) predstavljalo povredu slobode udruživanja. Gđa Vogt jeste bila član partije, ali nije učestvovala u nasilnim aktivnostima, pozivima na nasilje ili rušenje ustavnog poretka. Tužena država je međutim istakla da i pasivno članstvo u ekstremističkoj partiji može biti dovoljna osnova za sumnju. Sud se nije složio sa tim stavom jer nije bilo konkretnog ponašanja koje bi pokazalo nelojalnost i naglasio da samo formalno članstvo nije dovoljno za ovakve ocene.

Sud je stoga zaključio da je mera razrešenja iz službe zbog članstva bila neproporcionalna i da se time krši sloboda udruživanja iz člana 11. Konvencije.

Ova presuda predstavlja važan presedan u pogledu zaštite političkih prava javnih službenika, ograničavajući mogućnost država da, pod izgovorom očuvanja ustavnog poretka, arbitrarno sankcionišu političku pripadnost. Sud je jasno naglasio da iako javni službenici podležu određenim ograničenjima sloboda, ta ograničenja moraju biti proporcionalna i nužna u demokratskom društvu i da članstvo u političkoj organizaciji samo po sebi nije dovoljan osnov za sankcionisanje, već je potrebna konkretna procena ponašanja i uticaja na profesionalni integritet.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA SUD

(VELIKO VIJEĆE)

PREDMET VOGT protiv NJEMAČKE

(Zahtjev br. 17851/91)

PRESUDA

STRASBOURG

26. rujna 1995.

U predmetu Vogt protiv Njemačke[1],

Europski sud za ljudska prava, zasjedajući, u skladu s pravilom 51. Poslovnika Suda A[2][3], u velikom vijeću u čijem su sastavu bili sljedeći suci:

g. R. RYSSDAL, predsjednik,
g. R. BERNHARDT,
g. F. GÖLCÜKLÜ,
g. F. MATSCHER,
g. L.-E. PETTITI,
g. R. MACDONALD,
g. A. SPIELMANN,
g. J. DE MEYER,
g. S.K. MARTENS,
gđa E. PALM,
g. I. FOIGHEL,
g. A.N. LOIZOU,
g. J.M. MORENILLA,
g. M.A. LOPES ROCHA,
g. G. MIFSUD BONNICI,
g. D. GOTCHEV,
g. P. JAMBREK,
g. K. JUNGWIERT,
g. P. KURIS,
te i g. H. PETZOLD, tajnik,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost dana 25. veljače i 2. rujna 1995., donosi sljedeću presudu koja je usvojena posljednje navedenog datuma:

POSTUPAK

  1. Predmet su Sudu uputile Europska komisija za ljudska prava („Komisija”) 11. ožujka 1994. i njemačka Vlada („Vlada”) 29. ožujka 1994., unutar roka od tri mjeseca propisanog člankom 32. stavkom 1. i člankom 47. (čl. 32.-1., čl. 47.) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”). Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 17851/91) protiv Savezne Republike Njemačke koji je njemačka državljanka gđa Dorothea Vogt podnijela Komisiji na temelju članka 25. (čl. 25.) dana 13. veljače 1991. U zahtjevu Komisije poziva se na članke 44. i 48. (čl. 44., čl. 48.) i na izjavu kojom je Njemačka priznala obveznu nadležnost Suda (članak 46.) (čl. 46.); u zahtjevu Vlade poziva se na članak 48. (čl. 48.). Cilj zahtjeva za upućivanje velikom vijeću i zahtjeva podnositeljice bio je dobiti odluku o tome ukazuju li činjenice predmeta na to da je tužena država prekršila svoje obveze na temelju članaka 10. i 11. (čl. 10., čl. 11.) Konvencije te, u slučaju zahtjeva Komisije, članka 14. (čl. 14.).
  2. U odgovoru na upit postavljen u skladu s pravilom 33. stavkom. 3 točkom (d) Poslovnika Suda A podnositeljica zahtjeva izjavila je da želi sudjelovati u postupku i odredila odvjetnike koji će ju zastupati (pravilo 30.); predsjednik Suda dopustio je njezinim odvjetnicima da upotrebljavaju njemački jezik (pravilo 27. stavak 3.).
  3. Vijeće koje je trebalo sastaviti uključivalo je, po službenoj dužnosti, g. R. Bernhardta, izabranog suca njemačkog državljanstva (članak 43. Konvencije) (čl. 43.), i g. R. Ryssdala, predsjednika Suda (pravilo 21. stavak 3. točka (b)). Dana 24. ožujka 1994., u nazočnosti tajnika, predsjednik je ždrijebom izvukao imena preostalih sedmero članova, i to g. F. Matschera, g. L.-E. Pettitija, g. S.K. Martensa, g. J.M. Morenillu, g. G. Mifsuda Bonnicija, g. P. Jambreka i g. K. Jungwierta (članak 43. in fine Konvencije i pravilo 21. stavak 4.) (čl. 43.).
  4. Kao predsjednik vijeća (pravilo 21. stavak 5.), g. Ryssdal, postupajući preko tajnika, sa zastupnikom Vlade, odvjetnicima podnositeljice zahtjeva i izaslanikom Komisije savjetovao se o organizaciji postupka (pravilo 37. stavak 1. i pravilo 38.). U skladu s rješenjem koje je tim povodom doneseno, tajnik je primio očitovanja podnositeljice zahtjeva 9. i 11. kolovoza 1994., a podnesak Vlade 17. kolovoza 1994. Dana 19. kolovoza 1994. Komisija je dostavila razne dokumente, kako je to zatražio tajnik prema uputama predsjednika. 
  5. Dopisom od 4. studenoga 1994. zastupnik Vlade zatražio je dopuštenje za podnošenje dodatnog podneska te je zatražio da se odgodi rasprava prvotno zakazana za 23. studenoga. Nakon što se opet, preko tajnika, sa zastupnikom Vlade, odvjetnicima podnositeljice zahtjeva i izaslanikom Komisije savjetovao o organizaciji postupka (pravilo 38.), g. Ryssdal prihvatio je te zahtjeve. U skladu s rješenjem od 16. studenoga 1994., tajnik je primio dodatni podnesak Vlade 5. siječnja 1995., a podnositeljičin odgovor na to 3. veljače 1995. Dana 15. veljače 1995. tajnik Komisije obavijestio je tajnika da će izaslanik iznijeti svoj usmeno očitovanje na raspravi.
  6. Dana 26. siječnja 1995. Vijeće je odlučilo odmah ustupiti nadležnost velikom vijeću (pravilo 51.). U sastavu velikog vijeća po službenoj dužnosti bili su predsjednik i potpredsjednik, g. Bernhardt, koji je u ovom predmetu već zasjedao kao nacionalni sudac, zajedno s ostalim članovima vijeća. Imena preostalih desetero sudaca predsjednik je, u nazočnosti tajnika, izvukao ždrijebom 27. siječnja 1995., i to g. F. Gölcüklüa, g. R. Macdonalda, g. A. Spielmanna, g. J. De Meyera, g. I. Foighela, g. A.N. Loizoua, g. F. Bigija, g. M.A. Lopesa Rochu, g. D. Gotcheva i g. P. Kurisa (pravilo 51. stavak 2. točke (a) – (c)). Naknadno je gđa E. Palm zamijenila g. Bigija, koji nije mogao sudjelovati u daljnjem razmatranju predmeta.
  7. U skladu s odlukom predsjednika, koji je zastupniku Vlade dao dopuštenje da upotrebljava njemački jezik (pravilo 27. stavak 2.), javna rasprava održana je u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu (Human Rights Building) dana 22. veljače 1995. Sud je prije toga održao pripremni sastanak.

Pred Sudom su se pojavili:

(a) za Vladu
g. J. MEYER-LADEWIG, Ministerialdirigent, Savezno ministarstvo pravosuđa, zastupnik,
g. H. WURM, Ministerialrat, Savezno ministarstvo unutarnjih poslova,
g. B. FEUERHERM, Ministerialrat, Ministarstvo kulture savezne države Donje Saske, savjetnici;

(b) za Komisiju
g. S. TRECHSEL, izaslanik;

(c) za podnositeljicu zahtjeva
g. K. DAMMAN,
g. P. BECKER,
g. O. JÄCKEL, Rechtsanwälte, zastupnici.

Sud je saslušao izlaganja g. Trechsela, g. Beckera, g. Jäckela, g. Dammana i g. Meyer-Ladewiga te odgovore na pitanje koje je postavio.

ČINJENICE

I.   KONKRETNE OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Gđa Dorothea Vogt, njemačka državljanka rođena 1949., živi u Jeveru u saveznoj državi Donjoj Saskoj.
  2. Nakon što je šest godina studirala književnost i jezike na Sveučilištu u Marburgu na Lahnu, tijekom kojih je postala članica Njemačke komunističke partije (Deutsche Kommunistische Partei – „DKP”), u studenom 1975. položila je ispit za srednjoškolsku nastavnicu (wissenschaftliche Prüfung für das Lehramt an Gymnasien). Nastavnu praksu (Vorbereitungsdienst für das Lehramt) obavljala je od veljače 1976. do lipnja 1977. u Fuldi u saveznoj državi Hessen. U lipnju 1977. polagala je drugi državni ispit za srednjoškolsku nastavnicu (zweite Staatsprüfung für das Lehramt an Gymnasien), a od 1. kolovoza 1977. dobila radno mjesto kao nastavnica (Studienrätin), sa statusom državne službenice na probnom radu (Beamtenverhältnis auf Probe), u državnoj srednjoj školi u Jeveru. Dana 1. veljače 1979., prije završetka probnog rada, imenovana je na stalno radno mjesto državne službenice (Beamtin auf Lebenszeit).
  3. Gđa Vogt predavala je njemački i francuski jezik. U izvješću o procjeni izrađenom u ožujku 1981. godine njezine sposobnosti i rad opisani su kao potpuno zadovoljavajući i navedeno je da ju njezini učenici i njihovi roditelji te njezini kolege izuzetno cijene.

A. Stegovni postupak

1. Pred vijećem regije Weser-Ems

  1. Nakon preliminarne istrage vijeće regije Weser-Ems (Bezirksregierung Weser-Ems) donijelo je 13. srpnja 1982. rješenje (Verfügung) o pokretanju stegovnog postupka protiv podnositeljice zahtjeva na temelju toga što nije ispunila obvezu odanosti Ustavu („obveza političke odanosti” – politische Treuepflicht) koju je kao državna službenica imala na temelju članka 61. stavka 2. Zakona Donje Saske o državnim službenicima (Niedersächsisches Beamtengesetz – vidi stavak 28. ove presude). Navedeno je da je od jeseni 1980. sudjelovala u raznim političkim aktivnostima u ime DKP-a, a posebice da je bila kandidatkinja DKP-a na izborima 1982. za parlament (Landtag) savezne države Donje Saske.
  2. U „optužnici” (Anschuldigungsschrift) od 22. studenoga 1983., sastavljenoj u vezi sa stegovnim postupkom, navedeno je jedanaest javnih, političkih aktivnosti u kojima je podnositeljica zahtjeva sudjelovala za DKP, kao što su dijeljenje letaka, predstavljanje DKP-a na političkim skupovima, obavljanje funkcije stranačkog dužnosnika u izbornoj jedinici i kandidiranje na saveznim izborima 6. ožujka 1983.
  3. Dana 15. srpnja 1985. postupak je prekinut kako bi se istraga proširila na daljnje slučajeve političke aktivnosti podnositeljice koji su u međuvremenu izašli na vidjelo.
  4. U dopunskoj „optužnici” od 5. veljače 1986. gđa Vogt optužena je i da svoje obveze kao državna službenica nije ispunila na sljedeći način:

(a)  bila je članica „Izvršnog odbora” (Vorstand) regionalnog ogranka (Bezirksorganisation) DKP-a za Bremen/Sjevernu Donju Sasku od kraja 1983. i

(b)  sudjelovala je i održala govor na 7. stranačkom kongresu DKP-a, održanom od 6. do 8. siječnja 1984. u Nürnbergu, kao predsjednica (Kreisvorsitzende) lokalnog ogranka stranke za Wilhelmshaven/Friziju.

  1. Nakon daljnjeg prekida postupka 23. lipnja 1986., dana 2. prosinca 1986. sastavljena je druga dopunska „optužnica”, u kojoj su navedene još četiri političke aktivnosti koje se smatraju nespojivima s podnositeljičinim statusom državne službenice, i to:

(a)  njezina kandidatura za DKP na izborima za parlament savezne zemlje Donje Saske 15. lipnja 1986.

(b)  činjenica da je još uvijek članica „Izvršnog odbora” regionalnog ogranka DKP-a za Bremen / Sjevernu Donju Sasku

(c)  činjenica da je još uvijek predsjednica lokalnog ogranka DKP-a za Wilhelmshaven/Friziju i

(d)  njezino sudjelovanje na 8. stranačkom kongresu DKP-a od 2. do 4. svibnja 1986. u Hamburgu kao stranačka izaslanica.

  1. Rješenjem od 12. kolovoza 1986. vijeće regije Weser-Ems obavijestilo je podnositeljicu zahtjeva da je privremeno udaljena s radnog mjesta, navodeći konkretno kako slijedi:

„Iako su vam bili poznati stavovi vaših nadređenih i sudska praksa stegovnih sudova, ipak ste, tijekom dužeg vremenskog razdoblja, svjesno kršili svoju obvezu odanosti. Za državnog službenika na stalnome radnome mjestu to je iznimno teška povreda obveze. Državni službenici, čiji se status temelji na posebnom odnosu povjerenja s državom i koji su se, prisegnuvši, zavjetovali na poštovanje zakona i slobode, narušavaju taj temelj povjerenja koji je ključan za njihov daljnji odnos s poslodavcem [Dienstverhältnis] ako svjesno podržavaju stranku čiji su ciljevi nespojivi sa slobodnim demokratskim ustavnim sustavom. To je slučaj u ovom predmetu.”

  1. Od listopada 1986. gđi Vogt isplaćivano je samo 60 posto njezine plaće (Dienstbezüge).

2. Pred stegovnim vijećem Upravnog suda u Oldenburgu

  1. Pred stegovnim vijećem Upravnog suda u Oldenburgu (Disziplinarkammer des Verwaltungsgerichts) podnositeljica zahtjeva, koja je prema vlastitoj izjavi bila članica DKP-a od 1972., tvrdila je da njezino ponašanje ne može predstavljati neispunjavanje njezinih obveza kao državne službenice. Članstvom u stranci i obavljanjem aktivnosti uime te stranke iskoristila je pravo svih građana da obavljaju političke aktivnosti. Te je aktivnosti uvijek obavljala u skladu sa zakonom i u granicama propisanima Ustavom. Njezino djelovanje za promicanje mira unutar Savezne Republike Njemačke i u vanjskim odnosima te države i njezina borba protiv neofašizma nikako nisu bili pokazatelji protuustavnog stava. DKP, za čije se ciljeve uvijek pogrešno tvrdilo (ali nikada nije dokazano) da su protuustavni, zakonito je sudjelovao u procesu stvaranja političkog mišljenja u Saveznoj Republici Njemačkoj. Na kraju, prema izvješću Istražnog povjerenstva Međunarodnog ureda rada od 20. veljače 1987., pokretanje stegovnog postupka protiv državnih službenika zbog njihovih političkih aktivnosti uime neke stranke koja nije zabranjena predstavlja povredu Konvencije br. 111 Međunarodne organizacije rada (MOR) o diskriminaciji u pogledu zaposlenja i zanimanja. Predstavlja i povredu članka 10. (čl. 10.) Europske konvencije o ljudskim pravima.
  2. U presudi od 15. listopada 1987. stegovno vijeće odbilo je zahtjeve gđe Vogt za prekid postupka i ispitivanje svjedoka. Vijeće je naložilo da se odustane od svih „optužbi” protiv gđe Vogt osim onih koje se odnose na njezino članstvo, kao takvo, u DKP-u i „Izvršnom odboru” regionalnog ogranka DKP-a za Bremen/Sjevernu Donju Sasku, njezino predsjedanje ogrankom DKP-a u Wilhelmshavenu i njezinu kandidaturu na izborima za parlament savezne zemlje Donje Saske 15. lipnja 1986.
  3. U pogledu osnovanosti, stegovno vijeće smatralo je da podnositeljica zahtjeva nije ispunila svoju obvezu političke odanosti te je kao stegovnu mjeru odredilo davanje otkaza podnositeljici. Priznalo joj je pravo na iznos koji odgovara 75 posto iznosa mirovine na koji bi imala pravo na taj datum, koji se trebao isplaćivati u razdoblju od šest mjeseci. To je vijeće prvo utvrdilo da ni Konvencija MOR-a br. 111 ni preporuke dane u izvješću Istražnog povjerenstva od 20. veljače 1987. ne predstavljaju prepreku pokretanju stegovnog postupka.

Smatralo je da je aktivno članstvo u političkoj stranci koja teži protuustavnim ciljevima nespojivo s obvezom političke odanosti državnog službenika. Ciljevi DKP-a, kako su opisani u mannheimskom programu od 21. listopada 1978. (vidi stavak 22. ove presude), očito su u suprotnosti sa slobodnim demokratskim ustavnim sustavom Savezne Republike Njemačke. Stranku se može smatrati protuustavnom čak i ako ju nije zabranio Savezni ustavni sud (Bundesverfassungsgericht) na temelju članka 21. stavka 2. Temeljnog zakona (Grundgesetz – vidi stavak 25. ove presude). Aktivnom ulogom koju je imala unutar DKP-a, podnositeljica zahtjeva stoga je očito podržavala ciljeve koji su u suprotnosti s Ustavom.

Stegovno vijeće još je navelo da pravilo iz prve rečenice članka 48. stavka 2. Temeljnog zakona (vidi stavak 25. ove presude), prema kojem nitko ne smije biti spriječen preuzeti dužnost zastupnika u parlamentu, ne može opravdati položaj podnositeljice kao kandidatkinje DKP-a na regionalnim izborima. To pravilo ne odnosi se na mjere, kao što je stegovni postupak, koje prvotno imaju drukčiju svrhu i ograničavaju slobodu kandidiranja za parlament i obnašanja funkcije zastupnika u parlamentu samo kao neizravnu i neizbježnu posljedicu svoje provedbe.

Obveza političke odanosti, kojom su doduše ograničena temeljna prava državnih službenika, jedno je od tradicionalnih načela državne službe i uživa ustavni status na temelju članka 33. stavka 5. Temeljnog zakona (vidi stavak 25. ove presude). Proizlazi da ta obveza ima prednost pred odredbama međunarodnih instrumenata kao što je Europska konvencija.

Nadalje, podnositeljica zahtjeva obavljala je svoje političke aktivnosti unatoč tome što je upoznata sa sudskom praksom u kojoj je utvrđeno da je aktivno članstvo u DKP-u nespojivo s obvezom političke odanosti. Morala je biti svjesna, najkasnije nakon što je Stegovni sud Donje Saske (Niedersächsischer Disziplinarhof) donio presudu od 24. lipnja 1985., koja je objavljena u službenoj okružnici nadležnog obrazovnog tijela i na koju je podnositeljica osobno upozorena, da njezino ponašanje predstavlja povredu njezinih obveza (pflichtwidriges Verhalten). Gđa Vogt stoga je morala biti otpuštena jer je iznevjerila odnos povjerenja između sebe i svojeg poslodavca. Štoviše, tijekom stegovnog postupka u više je navrata dala do znanja da namjerava nastaviti svoje političke aktivnosti za DKP unatoč upozorenjima koja je dobila. Činjenica da je godinama na zadovoljavajući način obavljala svoj posao i da su ju njezini učenici i njihovi roditelji podjednako izuzetno cijenili nije bitna.

Stegovno vijeće na kraju je naložilo da se gđi Vogt isplaćuje 75 posto iznosa njezine mirovine tijekom razdoblja od šest mjeseci. To je učinilo uvažavajući činjenicu da je gđa Vogt, osim što je prekršila obvezu odanosti, svoje dužnosti uvijek obavljala izvanredno i s entuzijazmom i trebao joj je određeni prihod kako bi ju se zaštitilo od neposrednih poteškoća.

3. Na Stegovnom sudu Donje Saske

  1. Dana 18. ožujka 1988. podnositeljica zahtjeva podnijela je žalbu protiv gore navedene presude Stegovnom sudu Donje Saske ponavljajući svoje prethodne tvrdnje (vidi stavak 18. ove presude).
  2. U presudi od 31. listopada 1989. Stegovni sud odbio je žalbu gđe Vogt i potvrdio presudu Upravnog suda u svim dijelovima.

Istaknuo je da je, obavljajući aktivnosti u ime DKP-a, podnositeljica zahtjeva prekršila obvezu političke odanosti koju je imala u skladu s člankom 33. stavkom 5. Temeljnog zakona, u vezi s člankom 61. stavkom 2. Zakona Donje Saske o državnim službenicima. Prema tim odredbama, državni službenici moraju u svakom trenutku potvrđivati slobodan demokratski ustavni sustav u smislu Temeljnog zakona i podržavati taj sustav. Moraju se nedvosmisleno ograditi od skupina koje kritiziraju državu, njezine institucije i postojeći ustavni sustav, vode kampanje protiv njih i blate ih. Zbog svojih aktivnosti kao članice DKP-a podnositeljica zahtjeva nije ispunila te zahtjeve. Politički ciljevi DKP-a nespojivi su s tim sustavom.

Činjenica da Ustavni sud nije zabranio DKP ne sprječava druge sudove da zaključe da je ta stranka protuustavna, kao što su to uvjerljivo učinili Savezni upravni sud i sam Stegovni sud u presudama od 1. veljače 1989. i 20. srpnja 1989. Iz analize još uvijek aktualnog mannheimskog programa koji su izradili Mies i Gerns u svojoj knjizi o metodama i ciljevima DKP-a (Weg und Ziel der DKP, 2. izdanje, 1981.) proizlazi da se ta stranka, čiji je cilj uspostaviti režim sličan onom koji je postojao u komunističkim zemljama oko 1980., i dalje vodi načelima Marxa, Engelsa i Lenjina. U članku 48. stavku 2. Temeljnog zakona i odgovarajućem zakonodavstvu savezne države Donje Saske, u kojem je zajamčeno pravo na preuzimanje dužnosti zastupnika u parlamentu, nisu postavljena ograničenja obveze političke odanosti jer te odredbe nisu primjenjive na prepreke koje proizlaze iz stegovnog postupka. Sud je smatrao da podnositeljičino pozivanje na članak 5. stavak 1. Temeljnog zakona, kojim je zajamčeno pravo na slobodu izražavanja, nije relevantno jer se odredbe kojima se uređuje državna služba navedene u članku 33. stavku 5. Temeljnog zakona moraju smatrati općim zakonima u smislu članka 5. stavka 2. Temeljnog zakona (vidi stavak 25. ove presude). Slično, Europski sud za ljudska prava presudio je da odluka nekog nadležnog tijela koja se odnosi na prijam u državnu službu ne predstavlja miješanje u slobodu izražavanja. Isti pristup primijenjen je u slučajevima kada je osoba već bila imenovana na stalno radno mjesto u državnoj službi.

Ponašanje gđe Vogt bilo je nezakonito. Obnašajući tako visoku političku dužnost unutar DKP-a, ona se nužno zalaže za protuustavne ciljeve i stoga se mora smatrati da se protivi Ustavu iako izražava svoju privrženost Temeljnom zakonu. Nije moguće podržavati oba sustava istovremeno.

Iako gđa Vogt prije svega nastoji postići neke od kratkoročnih ciljeva DKP-a, kao što su smanjenje nezaposlenosti, promicanje mira i ukidanje takozvanog Berufsverbote (zabrana bavljenja raznim zanimanjima), to ne znači da njezino ponašanje nije kažnjivo. Doduše, nisu svi ciljevi DKP-a protuustavni; neki od njih u skladu su s Temeljnim zakonom. Međutim, državni službenici ne mogu, za ostvarenje vlastitih političkih ciljeva, upotrebljavati stranku s protuustavnim ciljevima i pomagati joj da dođe na vlast. S tim u vezi Stegovni sud pozvao se na sljedeća zapažanja koja je Savezni upravni sud (Bundesverwaltungsgericht) iznio u presudi od 20. siječnja 1987., navodeći još da ih prihvaća jer je uvjeren da je točno takvo obrazloženje primjenjivo na predmet koji ispituje:

 „Moguće je doduše  prihvatiti stajalište Saveznog stegovnog suda [Bundesdisziplinargericht] da dotični službenik ne nastoji promijeniti sustav vlasti Savezne Republike Njemačke upotrebom sile i da se ta izjava ne može odbaciti samo kao ‚prazne riječi’. Moguće je i prihvatiti njegovu tvrdnju da se on uglavnom bavi ispravljanjem onoga što smatra neslaganjem između načela postavljenih u Ustavu i njihove primjene u praksi u Saveznoj Republici Njemačkoj i da je duboko iskren u želji da uspostavi društvo koje je pravednije, posebice u ekonomskoj sferi. Međutim, suprotno stajalištu Saveznog stegovnog suda, to ne znači da on ima pravo u DKP-u vidjeti političku grupaciju kroz koju, kako smatra, može ostvariti svoj idealan politički poredak. Čini se da je dvojbeno to odražava li gore opisan stav o Ustavu za koji se službenik zalaže točno načela sadržana u Temeljnom zakonu. Nije potrebno ovdje riješiti to pitanje. U presudi o zabrani bivše Komunističke partije (KPD) (BVerfGE 5, str. 85.) Savezni ustavni sud smatrao je da su ne samo ‚taktika sukoba’ kojom se koristi bivši KPD već i različite faze procesa koji vodi do postizanja njegova konačnog cilja ‚socijalističke vladavine’ [sozialistische Herrschaft], odnosno proleterske revolucije mirnim ili nasilnim sredstvima i trijumfa radničke klase …, nespojivi sa slobodnim demokratskim ustavnim sustavom. [Taj sud] naveo je i da intenzivna propaganda i stalni nemiri usmjereni na uspostavu, čak i ako se to ne može postići u bliskoj budućnosti, političkog režima koji je očito suprotan slobodnom demokratskom ustavnom sustavu neizbježno uzrokuju izravnu i neposrednu štetu tom sustavu … Savezni ustavni sud stoga je nedvojbeno utvrdio i da su prijelazne faze tog procesa, čije je trajanje neodređeno [i koje stranka nastoji nametnuti] kroz intenzivnu propagandu i stalne nemire, nespojive sa slobodnim demokratskim ustavnim sustavom (BVerwGE 47, str. 365. i 374.). Stoga, suprotno stajalištu Saveznog stegovnog suda, tvrdnja državnog službenika da ne namjerava promijeniti politički sustav Savezne Republike Njemačke nasilnim putem, što je štoviše u skladu s brojnim izjavama njegove stranke, nema pravni značaj (BVerwGE 76, str. 157.).”

Sud je smatrao i da podnositeljicu ne može osloboditi krivnje njezina predanost promjeni politike DKP-a. Politička odanost državnih službenika podrazumijeva njihovu obvezu da se nedvosmisleno ograde od skupina koje kritiziraju i blate državu i postojeći ustavni sustav. Stav državnih službenika koji, iako se unutar DKP-a zalažu za odustajanje od ciljeva koji su protivni Ustavu, pokazuju izvan stranke, preko političkih funkcija koje obnašaju, da bezrezervno podupiru njezin program i politiku, nespojiv je s tom obvezom. Sve dok DKP ne odustane od svojih protuustavnih ciljeva, obveza političke odanosti državnih službenika sprječava ih da aktivno rade za tu stranku. To vrijedi i kada je njihova namjera približiti stranku demokratskim vrijednostima. Štoviše, tijekom stegovnog postupka podnositeljica je izjavila da bezuvjetno podržava ciljeve DKP-a, kako su izloženi u mannheimskom programu.

Kao i Upravni sud, Stegovni sud utvrdio je da je gđa Vogt svjesno prekršila svoje profesionalne obveze. Iako je upoznata sa sudskom praksom i stavovima svojih nadređenih o toj temi, nastavila je i čak pojačala svoje aktivnosti u ime DKP-a. Njezin otkaz stoga je bio opravdan jer državna službenica koja tako ustraje u kršenju svojih obveza i odbijanju da se urazumi (unbelehrbar) više nije sposobna služiti državi koja mora moći računati na odanost svojih službenika Ustavu. Sud je još naveo da je takva povreda obveze posebno teška u slučaju nastavnice koja djecu koja su joj povjerena treba poučavati temeljnim vrijednostima Ustava. Roditelji, koji zbog obveznog obrazovanja moraju slati svoju djecu u državne škole, s pravom očekuju da država zapošljava samo one nastavnike koji bezrezervno podržavaju slobodan demokratski ustavni sustav. Država je dužna otpustiti nastavnike koji imaju aktivnu ulogu u nekoj protuustavnoj organizaciji.

Sud je još naveo da radikalna promjena u stavu državnog službenika može utjecati na njegovu ocjenu ozbiljnosti profesionalnog propusta. Međutim, tijekom stegovnog postupka, ne samo da podnositeljica nije smanjila svoje aktivnosti u ime DKP-a već ih je zapravo i povećala. Proizlazi da je blaža stegovna mjera, usmjerena na uvjeravanje podnositeljice da odustane od svojih političkih aktivnosti unutar DKP-a, osuđena na neuspjeh. Prema tome, podnositeljicu je nemoguće zadržati u radnom odnosu kao državnu službenicu te je njezin otkaz neizbježan. Njezino inače besprijekorno ponašanje u obavljanju zadaća nastavnice ni na koji način ne mijenja situaciju jer ne postoji temelj povjerenja koji je nužan da nastavi raditi kao državna službenica.

B. Postupak na Saveznom ustavnom sudu

  1. Dana 22. prosinca 1989. podnositeljica zahtjeva podnijela je ustavnu tužbu (Verfassungsbeschwerde) Saveznom ustavnom sudu.

Zasjedajući u vijeću troje sudaca, sud je 7. kolovoza 1990. odlučio da ustavnu tužbu neće razmatrati uz obrazloženje da tužba nema dovoljno izgleda za uspjeh.

Prema mišljenju Ustavnog suda, analiza nadležnih sudova temelji se na uvjerenju da je svojim članstvom u DKP-u i aktivnom ulogom u toj stranci podnositeljica povrijedila svoje obveze državne službenice. Taj je zaključak osnovan i nije ni na koji način proizvoljan. Nakon pokretanja stegovnog postupka, sama gđa Vogt izjavila je da ne postoji nijedna točka, odjeljak ili dio programa DKP-a s kojim se ne slaže, čime je bezuvjetno podržala ciljeve stranke izložene u mannheimskom programu. Stegovni sudovi bili su ovlašteni utvrditi da su ciljevi DKP-a protuustavni, ne dovodeći u pitanje odredbe članka 21. stavka 2. Temeljnog zakona. S obzirom na nepopustljivost podnositeljice zahtjeva u pogledu njezine političke odanosti, stegovni sudovi s pravom su smatrali da ne postoji temelj povjerenja koji je nužan da gđa Vogt nastavi raditi kao državna službenica unatoč činjenici da je izjavila da se zalaže za promjenu politike stranke i činjenici da je inače besprijekorno obavljala svoje zadaće nastavnice. Stoga otkaz podnositeljice zahtjeva nije doveo do povrede načela razmjernosti u pogledu njezinih ustavnih prava. Prema tome, nije došlo do povrede članka 33. stavaka 2., 3. i 5. Temeljnog zakona.

C. Daljnji razvoj događaja

  1. Od 1987. do 1991. podnositeljica zahtjeva radila je kao dramatičarka i dramska pedagoginja u regionalnom kazalištu Sjeverne Donje Saske (Landesbühne) u Wilhelmshavenu.

Od 1. veljače 1991. vraćena je na radno mjesto nastavnice u obrazovnom tijelu Donje Saske. Vlada savezne države prije toga je ukinula uredbu o zapošljavanju ekstremista u državnoj službi Donje Saske (Ministerpräsidentenbeschluß – poznat i kao Radikalenerlaß – vidi stavak 32. ove presude) i objavila je propise za postupanje s „ranijim predmetima” (vidi stavak 33. ove presude).

II.    MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

A. Temeljni zakon

  1. Sljedeće odredbe Temeljnog zakona (Grundgesetz) relevantne su za ovaj predmet:

Članak 5.

„(1) Svatko ima pravo slobodno izražavati i širiti svoje mišljenje u govoru, pismu i slikama te slobodno dobivati informacije iz opće dostupnih izvora. Jamči se sloboda medija i sloboda izvještavanja na radiju i u filmovima. Zabranjena je cenzura.

(2) Ova prava podliježu ograničenjima utvrđenima u odredbama općih zakona i zakonskim odredbama usmjerenima na zaštitu mladih te podliježu obvezi poštovanja osobne časti.

(3) Propisuje se sloboda umjetnosti, znanosti, istraživanja i podučavanja. Sloboda podučavanja ne oslobađa građane obveze odanosti Ustavu.”

Članak 21.

„(1) Političke stranke sudjeluju u stvaranju političkog mišljenja naroda. Mogu se slobodno osnivati. Njihova unutarnja organizacija mora biti u skladu s demokratskim načelima. Moraju javno objavljivati podatke o podrijetlu svojih prihoda i imovine te svojih rashoda.

(2) Stranke koje svojim ciljevima ili ponašanjem svojih članova nastoje oštetiti ili srušiti slobodan demokratski ustavni sustav ili ugroziti postojanje Savezne Republike Njemačke smatrat će se protuustavnima. O pitanju protuustavnosti odlučuje Savezni ustavni sud.

(3) Detaljna pravila utvrđuju se saveznim zakonima.”

Članak 33.

„…

(2) Svi Nijemci imaju jednako pravo na prijam u državnu službu prema svojoj podobnosti, sposobnostima i stručnim kvalifikacijama.

(3) Uživanje građanskih i političkih prava, prijam u državnu službu i prava stečena u državnoj službi ne smiju ovisiti o vjerskom uvjerenju. Nitko ne smije biti stavljen u nepovoljniji položaj zbog svoje ‚predanosti ili nepredanosti’ nekom vjerskom uvjerenju [Bekenntnis] ili ‚ideologiji’ [Weltanschauung].

(5) U odredbama kojima se uređuje državna služba moraju se uzeti u obzir njezina tradicionalna načela.”

Članak 48. stavak 2.

„Nitko ne smije biti spriječen stupiti na dužnost zastupnika u parlamentu ili obavljati zadaće povezane s tom dužnošću. Ne može se otkazati ugovor o radu i nitko ne može dobiti otkaz na toj osnovi.”

B. Zakonodavstvo kojim se uređuje državna služba

  1. Na temelju članka 7. stavaka 1. i 2. Saveznog zakona o državnim službenicima (Bundesbeamtengesetz) i članka 4. stavaka 1. i 2. Zakona o (općim načelima) o državnim službenicima (Beamtenrechtsrahmengesetz) za savezne države, imenovanja u državnu službu podliježu zahtjevu da dotične osobe „uvjere vlasti da će u svakom trenutku podržavati slobodan demokratski ustavni sustav u smislu Temeljnog zakona”.
  2. Na temelju članka 52. stavka 2. Saveznog zakona o državnim službenicima i članka 35. stavka 1. treće rečenice Zakona o (općim načelima) o državnim službenicima za savezne države, „državni službenici moraju svojim sveukupnim ponašanjem potvrđivati slobodan demokratski ustavni sustav u smislu Temeljnog zakona i djelovati kako bi ga podržavali”.
  3. Te odredbe preuzete su u zakonodavstvu o državnim službenicima saveznih država a konkretno u članku 61. stavku 2. Zakona Donje Saske o državnim službenicima (Niedersächsisches Beamtengesetz), kojim je također predviđeno da „državni službenici moraju svojim sveukupnim ponašanjem potvrđivati slobodan demokratski ustavni sustav u smislu Temeljnog zakona i djelovati kako bi ga podržavali”.
  4. Kodeks  ponašanja  Donje  Saske   (Niedersächsische Disziplinarordnung) sadržava sljedeće mjerodavne odredbe:

Članak 2. stavak 1.

„Na temelju ovog zakona mjere se mogu poduzeti protiv:

(1) službenika koji su povrijedili svoju profesionalnu obvezu dok su imali status državnog službenika…”

Članak 5. stavak 1.

„Stegovne mjere uključuju: … otkaz …”

Članak 11. stavak 1.

„Otkaz podrazumijeva i gubitak prava na plaću i mirovinskih prava…”

C. Uredba o zapošljavanju ekstremista u državnoj službi

  1. Dana 28. siječnja 1972. Savezni kancelar i premijeri saveznih država donijeli su uredbu o zapošljavanju ekstremista u državnoj službi (Ministerpräsidentenbeschluß) (Bilten Vlade Savezne Republike Njemačke br. 15 od 3. veljače 1972., str. 142.), u kojoj se ponavlja obveza odanosti državnih službenika slobodnom demokratskom ustavnom sustavu i predviđeno je kako slijedi:

„… članstvo državnih službenika u strankama ili organizacijama koje se protive ustavnom sustavu, i svaka potpora dana takvim strankama ili organizacijama, … u pravilu dovodi do sukoba odanosti. Ako to rezultira povredom obveze [Pflichtverstoß], na poslodavcu je da u svakom pojedinačnom slučaju odluči koje mjere treba poduzeti.”

  1. U svrhu provedbe uredbe, Vlada savezne države Donje Saske donijela je, konkretno 10. srpnja 1972., odredbe o „političkoj aktivnosti kandidata za radna mjesta u državnoj službi i državnih službenika usmjerenoj protiv slobodnog demokratskog ustavnog sustava”.
  2. Slično zakonodavstvo prvotno je doneseno u svim saveznim državama. Međutim, od 1979. više se nije primjenjivalo ili se samo djelomično primjenjivalo; u nekim je saveznim državama relevantno zakonodavstvo čak ukinuto. Godine 1990., u sklopu koalicijskog sporazuma o formiranju nove vlade za saveznu državu Donju Sasku, Socijaldemokratska stranka i stranka Zeleni odlučile su ukinuti uredbu o zapošljavanju ekstremista u državnoj službi; uredba je ukinuta ministarskom odlukom od 26. lipnja 1990.
  3. Dana 28. kolovoza 1990. vlada savezne države poduzela je niz mjera koje se odnose na postupanje s „ranijim predmetima”, odnosno predmetima osoba koje su bile isključene iz državne službe ili im je odbijen prijam u državnu službu zbog njihovih političkih aktivnosti. Odlukom je omogućeno, a to se dogodilo u ovom predmetu (vidi stavak 24. ove presude), da državni službenici koji su otpušteni nakon stegovnog postupka, pod uvjetom da ispunjavaju uvjete za zapošljavanje i kvalifikacije, budu vraćeni na svoja radna mjesta, no da nemaju pravo na naknadu ili na isplatu zaostalih plaća.

D. Sudska praksa o državnoj službi

  1. U vodećem predmetu od 22. svibnja 1975. Savezni ustavni sud pojasnio je posebnu obvezu odanosti koju njemački državni službenici imaju prema državi i njezinu Ustavu:

„…

Zadaće suvremene državne uprave raznolike su koliko i složene i moraju se izvršavati na odgovarajući način, djelotvorno i brzo, da bi politički i društveni sustav funkcionirao i da bi skupine, manjine i pojedinci mogli voditi pristojan život. Ta uprava mora moći računati na državne službenike koji su ujedinjeni i odani, koji vjerno obavljaju svoje dužnosti i potpuno su posvećeni državi i Ustavu. Ako se na državne službenike ne može osloniti, društvo i država nemaju nikakvih izgleda u kriznim situacijama.

Dovoljno je primijetiti da je obveza političke odanosti koju imaju državni službenici srž obveze odanosti državnih službenika. To ne podrazumijeva obvezu poistovjećivanja s ciljevima ili određenom politikom Vlade na vlasti. To znači spremnost na poistovjećivanje s pojmom države kojoj službenik treba služiti i sa slobodnim demokratskim ustavnim poretkom te države koji se temelji na vladavini prava i socijalnoj pravdi.

Ne može biti u interesu države i društva imati državne službenike koji su potpuno nekritični. Međutim, bitno je da državni službenik odobrava državu, bez obzira na njezine nedostatke, i postojeći ustavni poredak koji je na snazi te da on ili ona priznaje da oni zaslužuju zaštitu, da ih u skladu s tim potvrđuje i djeluje u njihovo ime.

Obveza političke odanosti (odanosti državi i Ustavu) zahtijeva više od stava koji je, iako formalno ispravan, zapravo nezainteresiran, ravnodušan i, u srcu, distanciran u odnosu na državu i Ustav.

Ona podrazumijeva, inter alia, obvezu državnih službenika da se nedvosmisleno ograde od skupina i pokreta koji kritiziraju državu, njezine institucije i postojeći ustavni sustav, vode kampanje protiv njih i blate ih.

[Obveza odanosti državnog službenika] primjenjiva je na svaku vrstu imenovanja u državnoj službi, imenovanje na određeno vrijeme, imenovanje na probni rad i imenovanje koje se može opozvati, kao i imenovanje na stalno radno mjesto. Isto tako, ne može biti razlike u postupanju u tom smislu s obzirom na prirodu dužnosti državnog službenika.

Činjenica da Savezni ustavni sud nije iskoristio svoju ovlast da neku stranku proglasi protuustavnom ne znači da je nemoguće imati uvjerenje, i izraziti to uvjerenje, da stranka o kojoj je riječ teži protuustavnim ciljevima i da je se stoga mora osporiti u političkoj areni. Stranka koja, primjerice, u svojem manifestu zagovara diktaturu proletarijata ili odobrava pribjegavanje sili kako bi se srušio ustavni sustav ako za to postoje pravi uvjeti teži protuustavnim ciljevima…

…”

  1. U presudama od 29. listopada 1981. i 10. svibnja 1984. Savezni upravni sud smatrao je da državni službenici koji imaju aktivnu ulogu u DKP-u, primjerice, tako što obnašaju dužnost u stranci ili se kandidiraju na izborima kao njezini kandidati, krše svoju obvezu političke odanosti jer se nužno poistovjećuju s protuustavnim ciljevima te stranke. Isto je obrazloženje primijenio u presudi od 20. siječnja 1987. (vidi stavak 22. ove presude).

E. Izvješće Istražnog povjerenstva Međunarodnog ureda rada

  1. U izvješću od 20. veljače 1987. većina Istražnog povjerenstva Međunarodnog ureda rada zaključila je da „mjere poduzete prilikom primjene obveze odanosti temeljnom slobodnom demokratskom poretku u raznim aspektima nisu ostale unutar ograničenja dopuštenih člankom 1. stavkom 2. [Konvencije o diskriminaciji (u pogledu zaposlenja i zanimanja)] br. 111”. Formulirala je i niz preporuka.

U odgovoru na to izvješće njemačka Vlada tvrdila je da mjere poduzete kako bi se osiguralo da državni službenici ostanu odani Ustavu nisu u suprotnosti s mjerodavnim odredbama Konvencije br. 111 te da u svakom slučaju preporuke koje je dalo Istražno povjerenstvo nisu obvezujuće za njemačku državu u smislu domaćeg prava.

POSTUPAK PRED KOMISIJOM

  1. Zahtjev gđe Vogt podnesen je Komisiji 13. veljače 1991.  Pozivajući se na članke 10. i 11. (čl. 10., čl. 11.) Konvencije, i na članak 14. u vezi s člankom 10. (čl. 14.+10.), prigovorila je da je njezino pravo na slobodu izražavanja i slobodu udruživanja bilo povrijeđeno.
  2. Komisija je zahtjev (br. 17851/91) proglasila dopuštenim 19. listopada 1992. U izvješću od 30. studenoga 1993. (članak 31.) (čl. 31.) izrazila je mišljenje s trinaest glasova prema jednom da je došlo do povrede članaka 10. i 11. (čl. 10., čl. 11.) Konvencije i da nije potrebno ispitati zahtjev i na temelju članka 14. (čl. 14.) Konvencije. Potpuni tekst mišljenja Komisije i suprotstavljenog mišljenja sadržanog u izvješću izložen je u prilogu ovoj presudi[4].

KONAČNI PODNESCI SUDU

  1. Vlada je u podnesku zatražila da Sud utvrdi „da u ovom predmetu Savezna Republika Njemačka nije povrijedila članke 10. i 11. (čl. 10., čl. 11.) Konvencije, [ili] članak 14. u vezi s člankom 10. (čl. 14.+10.)”.
  2. Podnositeljica zahtjeva zatražila je od Suda „da utvrdi da je došlo do povrede članaka 10. i 11. (čl. 10., čl. 11.) Konvencije”.

PRAVO

I.    NAVODNA POVREDA ČLANKA 10. (čl. 10.) KONVENCIJE

  1. Gđa Vogt tvrdila je da je njezin otkaz iz državne službe zbog njezinih političkih aktivnosti kao članice DKP-a doveo do povrede njezina prava na slobodu izražavanja zajamčenog člankom 10. (čl. 10.) Konvencije, koji glasi kako slijedi:

„1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak (čl. 10.) ne sprječava države da podvrgnu režimu dozvola ustanove koje obavljaju djelatnosti radija ili televizije te kinematografsku djelatnost.

2. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.”

A. Je li došlo do miješanja?

  1. Vlada nije osporila primjenjivost članka 10. (čl. 10.). Međutim, na raspravi je zatražila da Sud ponovno pažljivo ispita to pitanje.
  2. Sud ponavlja da je pravo na zapošljavanje u državnoj službi svjesno izostavljeno iz Konvencije. Prema tome, odbijanje da se neku osobu zaposli kao državnog službenika ne može kao takvo predstavljati osnovu za prigovor na temelju Konvencije. Međutim, to ne znači da osoba koja je zaposlena kao državni službenik ne može prigovoriti otkazu ako je tim otkazom povrijeđeno neko od njezinih prava iz Konvencije. Državni službenici nisu isključeni iz područja primjene Konvencije. U člancima 1. i 14. (čl. 1., čl. 14.) Konvencije propisano je da se „svakoj osobi pod … jurisdikcijom” država ugovornica osigurava uživanje prava i sloboda određenih u odjeljku I. „bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi”. Nadalje, članak 11. stavak 2. (čl. 11.-2.) in fine, kojim je državama dopušteno postavljati posebna ograničenja ostvarivanju prava na slobodu okupljanja i udruživanja „pripadnicima oružanih snaga, policije ili državne uprave”, potvrđuje da u pravilu jamstva iz Konvencije obuhvaćaju državne službenike (vidi presude u predmetima Glasenapp protiv Njemačke i Kosiek protiv Njemačke od 28. kolovoza 1986., Serija A br. 104, str. 26., stavci 49. i 105., str. 20., stavak 35.). Prema tome, status državnog službenika na stalnom radnom mjestu koji je gđa Vogt stekla kada je zaposlena kao srednjoškolska nastavnica nije ju lišio zaštite iz članka 10. (čl. 10.).
  3. Sud, kao i Komisija, smatra da ovaj predmet treba razlikovati od predmeta Glasenapp i Kosiek. U tim je predmetima Sud postupanje vlasti analizirao kao odbijanje da se podnositeljima zahtjeva omogući pristup državnoj službi na temelju toga što ne posjeduju jednu od potrebnih kvalifikacija. Pristup državnoj službi stoga je bio u središtu pitanja podnesenog Sudu, koji je u skladu s tim zaključio da nije došlo do miješanja u pravo zaštićeno stavkom 1. članka 10. (čl. 10.-1.) (vidi gore navedene presude u predmetima Glasenapp i Kosiek, str. 27., stavak 53., i str. 21., stavak 39.). Gđa Vogt bila je pak državna službenica na stalnome radnome mjestu od veljače 1979. Privremeno je udaljena s radnog mjesta u kolovozu 1986., a otpuštena je 1987. (vidi stavke 16. i 20. ove presude), u okviru stegovne kazne, jer navodno nije ispunila obvezu svakog državnog službenika da podržava slobodan demokratski sustav u smislu Temeljnog zakona. Prema navodima vlasti, svojim aktivnostima u ime DKP-a i odbijanjem da se ogradi od te stranke izrazila je neprijateljska stajališta prema navedenom sustavu. Slijedi da je doista došlo do miješanja u ostvarivanje prava zaštićenog člankom 10. (čl. 10.) Konvencije.

B. Je li miješanje bilo opravdano?

  1. Takvo miješanje predstavlja povredu članka 10. (čl. 10.) osim ako je „propisano zakonom”, teži jednom ili više legitimnih ciljeva kako su utvrđeni u stavku 2. (čl. 10.-2.) i „nužno je u demokratskom društvu” kako bi se taj cilj ili ciljevi postigli.

1. „Propisano zakonom”

  1. Vlada se složila s Komisijom da se miješanje temeljilo na članku 61. stavku 2. Zakona Donje Saske o državnim službenicima (vidi stavak 28. presude), kako je protumačen u sudskoj praksi nadležnih sudova, te je stoga bilo propisano zakonom.
  2. Podnositeljica zahtjeva zauzela je suprotan stav. Tvrdila je da obveza političke odanosti propisana člankom 61. stavkom 2. Zakona Donje Saske o državnim službenicima ni na koji način ne podrazumijeva da državni službenici mogu biti otpušteni, kao ona, zbog političkih aktivnosti. Ni sudska praksa ni zakonodavstvo nisu dovoljno jasni i predvidljivi o tom pitanju. Kad je riječ o sudskoj praksi, podnositeljica zahtjeva nastojala je dokazati da u presudi Ustavnog suda od 22. svibnja 1975. (vidi stavak 34. ove presude) nipošto nije uspostavljena potrebna jasnoća za dotične osobe jer su tu presudu Savezni upravni sud i Savezni radni sud protumačili sasvim drukčije. Kad je riječ o zakonodavstvu, sama činjenica da je, iako se zakon nije promijenio, vraćena na radno mjesto 1991. (vidi stavak 24. ove presude) dok je još bila članica DKP-a, pokazuje da formulacija zakonodavstva nije još ni približno postigla dovoljan stupanj preciznosti. Njezin otkaz zapravo se temeljio na političkoj odluci koju su donijeli Savezni kancelar i premijeri saveznih država u obliku Uredbe od 28. siječnja 1972. o zapošljavanju ekstremista u državnoj službi (vidi stavak 30. ove presude).
  3. Sud ponavlja da razina preciznosti koja se zahtijeva od domaćeg zakonodavstva, u kojem se ne mogu uvijek predvidjeti sve moguće okolnosti, u velikoj mjeri ovisi o sadržaju dotičnog instrumenta, o području koje treba obuhvaćati te o broju i statusu onih na koje se odnosi. Nadalje, prvenstveno je na nacionalnim vlastima da tumače i primjenjuju domaće pravo (vidi presudu u predmetu Chorherr protiv Austrije od 25. kolovoza 1993., Serija A br. 266-B, str. 35. – 36., stavak 25.). U ovom slučaju Savezni ustavni sud i Savezni upravni sud jasno su definirali obvezu političke odanosti koja je za sve državne službenike propisana mjerodavnim odredbama saveznog zakonodavstva i zakonodavstva saveznih država, među ostalim člankom 61. stavkom 2. Zakona Donje Saske o državnim službenicima (vidi stavke 26. – 28. ove presude). Smatrali su, inter alia, da je bilo kakva aktivna predanost državnog službenika nekoj političkoj stranci s protuustavnim ciljevima kao što je DKP nespojiva s tom obvezom. U relevantno vrijeme, odnosno najkasnije tijekom stegovnog postupka, gđa Vogt morala je biti upoznata s tom sudskom praksom. Stoga je bila u mogućnosti predvidjeti rizike kojima se izlaže svojim političkim aktivnostima u ime DKP-a i odbijanjem da se ogradi od te stranke. Čak i ako je, kako se navodi, došlo do razlike u mišljenju između Saveznog upravnog suda i Saveznog radnog suda (razlike, štoviše, čije postojanje Sud nije mogao utvrditi), ona ne bi bila bitna jer su stegovni sudovi morali slijediti i dokazano jesu slijedili sudsku praksu Saveznog upravnog suda. Kad je riječ o tvrdnji gđe Vogt o njezinu vraćanju na radno mjesto, potonja mjera ne opravdava zaključak koji ona nastoji iz nje izvući jer puka činjenica da neka pravna odredba može imati više od jednog tumačenja ne znači da nije ispunjena pretpostavka implicitna u izrazu „propisano zakonom”.

Sud stoga dijeli mišljenje Vlade i Komisije da je miješanje bilo „propisano zakonom”.

2. Legitiman cilj

  1. Kao i Komisija, Vlada je smatrala da je miješanje težilo legitimnom cilju. Vlada je tvrdila da je ograničenje slobode izražavanja koje proizlazi iz obveze političke odanosti državnih službenika usmjereno na zaštitu nacionalne sigurnosti, sprječavanje nereda i zaštitu prava drugih.
  2. Podnositeljica nije izrazila mišljenje o tom pitanju.
  3. Sud primjećuje da određeni broj država ugovornica propisuje obvezu diskrecije za svoje državne službenike. U ovom predmetu obveza propisana za njemačke državne službenike da u svakom trenutku potvrđuju slobodan demokratski ustavni sustav u smislu Temeljnog zakona i aktivno ga podržavaju (vidi stavke 26. – 28. ove presude) temelji se na ideji da je državna služba jamac Ustava i demokracije. Ta ideja ima posebnu važnost u Njemačkoj zbog iskustva te zemlje pod Weimarskom Republikom, koje je, kada je Savezna Republika osnovana nakon noćne more nacizma, dovelo do toga da se njezin ustav temelji na načelu „demokracije koja je sposobna sama se braniti” (wehrhafte Demokratie). U tom kontekstu Sud mora zaključiti da je otkaz podnositeljice zahtjeva težio legitimnom cilju u smislu stavka 2. članka 10. (čl. 10.-2.).

3. „Nužno u demokratskom društvu”

(a) Opća načela

  1. Sud ponavlja osnovna načela izložena u njegovim presudama u vezi s člankom 10. (čl. 10.):

(i)  Sloboda izražavanja predstavlja jedan od ključnih temelja demokratskog društva i jedan od osnovnih preduvjeta njegova napretka i samoispunjenja svakog pojedinca. Sukladno stavku 2. članka 10. (čl. 10.-2.), ona se primjenjuje ne samo na „informacije” ili „ideje” koje su blagonaklono prihvaćene ili se smatraju neuvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju; to zahtijevaju načela pluralizma, tolerancije i slobodoumlja bez kojih nema „demokratskog društva”. Sloboda izražavanja, kako je sadržana u članku 10. (čl. 10.), podložna je brojnim iznimkama koje se, međutim, moraju usko tumačiti, a potrebu za bilo kakvim ograničenjima mora se uvjerljivo utvrditi (vidi sljedeće presude: Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 7. prosinca 1976., Serija A br. 24., str. 23., stavak 49.; Lingens protiv Austrije, 8. srpnja 1986., Serija A br. 103, str. 26., stavak 41.; i Jersild protiv Danske, 23. rujna 1994., Serija A br. 298, str. 26., stavak 37.).

(ii)  Pridjev „nužno”, u smislu članka 10. stavka 2. (čl. 10.-2.), podrazumijeva postojanje „prijeke društvene potrebe”. Države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene pri ocjenjivanju toga postoji li takva potreba, no ta sloboda procjene ide ruku pod ruku s europskim nadzorom koji obuhvaća i zakonodavstvo i odluke kojima se ono primjenjuje, čak i kada ih donose neovisni sudovi. Sud je stoga ovlašten donijeti konačno rješenje o tome može li se „ograničenje” uskladiti sa slobodom izražavanja kako je zaštićena člankom 10. (čl. 10.).

(iii)   Zadaća Suda, kada izvršava svoj nadzor, nije zauzeti mjesto nadležnih nacionalnih tijela, nego na temelju članka 10. (čl. 10.) preispitati odluke koje su ta tijela donijela u skladu sa svojom slobodom procjene. To ne znači da je nadzor ograničen na utvrđivanje toga je li tužena država ostvarivala svoje diskrecijsko pravo razumno, pažljivo i u dobroj vjeri; ono što Sud mora učiniti jest razmotriti miješanje kojemu se prigovara u  kontekstu predmeta u cjelini i utvrditi je li miješanje bilo „razmjerno legitimnom cilju kojemu se teži” i jesu li razlozi koje su državna tijela navela kako bi ga opravdala „relevantni i dostatni” (vidi presudu u predmetu Sunday  Times  protiv Ujedinjenog  Kraljevstva  (br.2)  od 26. studenoga 1991., Serija A br. 217, str. 29., stavak 50.). Pritom se Sud mora uvjeriti da su nacionalna tijela primijenila standarde koji su u skladu s načelima sadržanima u članku 10. (čl. 10.) i, nadalje, da su svoje odluke temeljila na prihvatljivoj ocjeni relevantnih činjenica (vidi gore navedenu presudu Jersild, str. 26., stavak 31.).

  1. Ta načela primjenjuju se i na državne službenike. Iako je legitimno da država državnim službenicima zbog njihova statusa propiše obvezu diskrecije, državni su službenici pojedinci i kao takvi obuhvaćeni su zaštitom iz članka 10. (čl. 10.) Konvencije. Stoga je zadaća Suda, uzimajući u obzir okolnosti svakog pojedinačnog predmeta, utvrditi je li postignuta pravična ravnoteža između temeljnog prava pojedinca na slobodu izražavanja i legitimnog interesa demokratske države da osigura da njezina državna služba postupa u skladu sa svrhama navedenima u članku 10. stavku 2. (čl. 10.-2.). Prilikom provedbe tog preispitivanja, Sud ima na umu da, kad god je sporno pravo državnih službenika na slobodu izražavanja, „dužnosti i odgovornosti” iz članka 10. stavka 2. (čl. 10.-2.), imaju posebnu važnost koja opravdava davanje određene slobode procjene nacionalnim vlastima pri utvrđivanju toga je li sporno miješanje razmjerno gore navedenom cilju.

(b) Primjena gore navedenih načela na ovaj predmet

  1. Prema navodima Vlade, opseg slobode procjene koju država uživa u ovom predmetu mora se ocijeniti s obzirom na svjesnu namjeru država ugovornica da ne priznaju pravo na zapošljavanje u državnoj službi u Konvenciji ili njezinim protokolima. Tvrdila je da su uvjeti koje kandidat za državnu službu mora zadovoljiti usko povezani s uvjetima koji se primjenjuju na državnog službenika koji je već imenovan na stalno radno mjesto. Savezna Republika Njemačka ima posebnu odgovornost u borbi protiv svih oblika ekstremizma, bilo desničarskog bilo ljevičarskog. Upravo iz tog razloga i u svjetlu iskustva Weimarske Republike uvedena je obveza političke odanosti za državne službenike. Državna služba jest kamen temeljac „demokracije koja je sposobna sama se braniti”. Njezini članovi stoga ne mogu imati aktivnu ulogu u strankama, kao što je DKP, koje teže protuustavnim ciljevima. Gđa Vogt bila je na visokim položajima u toj stranci, čiji je cilj u relevantno vrijeme bio rušenje slobodnog demokratskog poretka u Saveznoj Republici Njemačkoj i koja je upute dobivala od istočnonjemačke i sovjetske komunističke partije. Iako nije bila upućena nikakva kritika na način na koji je podnositeljica zapravo obavljala svoje dužnosti, ona je ipak kao nastavnica imala posebnu odgovornost u prenošenju temeljnih vrijednosti demokracije. Unatoč upozorenjima koja je dobila, podnositeljica zahtjeva stalno je pojačavala svoje aktivnosti unutar DKP-a. Zato njemačke vlasti nisu imale izbora nego privremeno ju udaljiti s radnog mjesta.
  2. Podnositeljica zahtjeva osporila je nužnost miješanja. Budući da Savezni ustavni sud nije zabranio DKP, njezine aktivnosti u ime te stranke, koje su bile temelj „optužbi” protiv nje (vidi stavak 19. ove presude), bile su zakonite političke aktivnosti za zakonitu stranku te stoga nisu mogle predstavljati neispunjavanje njezine obveze političke odanosti. Ispunjenje te obveze mora se ocijeniti ne u smislu apstraktnih ciljeva stranke, već u odnosu na konkretno ponašanje. S toga gledišta uvijek je bila besprijekorna i u obavljanju svojih dužnosti, tijekom kojih nikada nije nastojala indoktrinirati svoje učenike, i izvan svojih profesionalnih aktivnosti, izvan kojih nikada nije dala nikakvu izjavu koju bi se moglo smatrati protuustavnom. Naprotiv, njezina aktivnost unutar DKP-a odražava njezinu želju da radi za mir unutar i izvan Savezne Republike Njemačke i da se bori protiv neofašizma. Bila je čvrsto uvjerena da može najbolje služiti cilju demokracije i ljudskih prava svojim političkim aktivnostima u ime DKP-a; zahtijevati od nje da se odrekne tog uvjerenja na temelju toga što državna tijela smatraju drukčije protivno je samoj srži slobode mišljenja i izražavanja mišljenja. U svakom slučaju, izricanje najstrože sankcije bilo je potpuno nerazmjerno. Štoviše, vrlo dugo trajanje stegovnog postupka u ovom predmetu i značajne razlike u načinu na koji su se odredbe koje se odnose na obvezu političke odanosti državnih službenika primjenjivale od savezne države do savezne države pokazuju da se ne može reći da su postojali neodgodivi razlozi za njezin otkaz.
  3. Komisija je u biti zauzela isti stav kao podnositeljica. Prema njezinu mišljenju, ono što je trebalo biti odlučujuće jest jesu li osobno ponašanje i osobne izjave podnositeljice bili protivni ustavnom poretku. Stegovna kazna takve težine kao što je otkaz morala je biti opravdana pozivanjem na osobni stav dotične državne službenice.
  4. U ovom predmetu zadaća je Suda utvrditi je li otkaz gđe Vogt podrazumijevao „prijeku društvenu potrebu” i je li bio „razmjeran legitimnom cilju kojemu se težilo”. U tu svrhu, Sud će okolnosti predmeta ispitati u svjetlu situacije koja je postojala u Saveznoj Republici Njemačkoj u relevantno vrijeme.
  5. Gđa Vogt postala je članica DKP-a 1972. godine. Nije sporno da je vlastima to bilo poznato kada je 1979. godine, čak i prije isteka probnog rada, imenovana na stalno radno mjesto državne službenice. Međutim, nakon istraga njezinih političkih aktivnosti, protiv nje je 1982. godine pokrenut stegovni postupak (vidi stavak 11. ove presude). Taj je postupak nekoliko puta prekinut dok se nisu provele daljnje istrage, ali je gđa Vogt na kraju otpuštena 15. listopada 1987. zbog kršenja obveze političke odanosti. Kritike upućene protiv nje odnosile su se na njezine razne političke aktivnosti unutar DKP-a, dužnosti koje je obnašala u toj stranci i njezinu kandidaturu na izborima za parlament savezne države (vidi stavak 19. ove presude). Obveza političke odanosti kojoj podliježu njemački državni službenici, kako ju je Savezni ustavni sud definirao u presudi od 22. svibnja 1975., podrazumijeva obvezu svih državnih službenika da se nedvosmisleno ograde od skupina koje napadaju i blate državu i postojeći ustavni sustav. U relevantno vrijeme njemački sudovi smatrali su, na temelju službenog programa DKP-a, da su njegovi ciljevi rušenje društvenih struktura i ustavnog poretka Savezne Republike Njemačke i uspostava političkog sustava sličnog sustavu Njemačke Demokratske Republike.
  6. Sud polazi od toga da demokratska država ima pravo od državnih službenika zahtijevati da budu odani ustavnim načelima na kojima je ta država utemeljena. S tim u vezi, uzima u obzir iskustvo Njemačke pod Weimarskom Republikom i tijekom teškog razdoblja koje je uslijedilo nakon pada tog režima do usvajanja Temeljnog zakona 1949. Njemačka je željela izbjeći ponavljanje tih iskustava temeljeći svoju novu državu na ideji da ona treba biti „demokracija koja je sposobna sama se braniti”. Ne treba zaboraviti ni položaj Njemačke u političkom kontekstu tog vremena. Te su okolnosti, razumljivo, dale dodatnu težinu tom temeljnom pojmu i odgovarajućoj obvezi političke odanosti koja je propisana za državne službenike.

Unatoč tome, zapanjujuća je apsolutna priroda te obveze kako ju tumače njemački sudovi. Tu obvezu ima podjednako svaki državni službenik, bez obzira na dužnost i rang. Ona podrazumijeva da se svaki državni službenik, bez obzira na svoje mišljenje o tome, mora nedvosmisleno odreći svih skupina i pokreta za koje nadležna tijela smatraju da su protivni Ustavu. Ne dopušta razlikovanje između službe i privatnog života; ta je obveza uvijek primjenjiva, u svakom kontekstu.

Još je jedno relevantno razmatranje to da se čini da u relevantno vrijeme slično stroga obveza odanosti nije bila propisana ni u jednoj drugoj državi članici Vijeća Europe, dok se čak ni unutar Njemačke ta obveza nije tumačila i primjenjivala na isti način u cijeloj državi; znatan broj saveznih država nije smatrao aktivnosti o kojima je ovdje riječ nespojivima s tom obvezom.

  1. Međutim, Sud nije pozvan ocjenjivati sustav kao takav. Stoga će se usredotočiti na otkaz gđe Vogt. S tim u vezi na početku napominje da postoji više razloga zbog kojih se otkaz srednjoškolskog nastavnika kao stegovna sankcija zbog povrede obveze smatra vrlo teškom mjerom. Kao prvo, to je zbog učinka koji takva mjera ima na ugled dotične osobe, i, kao drugo, to je zato što srednjoškolski nastavnici koji su na taj način otpušteni gube sredstva za život, barem načelno, jer im stegovni sud može omogućiti da zadrže dio plaće. Konačno, za srednjoškolske nastavnike u toj situaciji može biti gotovo nemoguće pronaći drugi posao nastavnika jer su u Njemačkoj radna mjesta nastavnika izvan državne službe rijetka. Posljedično, gotovo će im sigurno biti uskraćena mogućnost obavljanja jedinog zanimanja za koje imaju zvanje, za koje su se školovali i u kojem su stekli vještine i iskustvo. Drugi je aspekt koji treba primijetiti taj da je gđa Vogt bila nastavnica njemačkog i francuskog jezika u srednjoj školi, što je radno mjesto koje nije suštinski uključivalo nikakve sigurnosne rizike. 

Rizik je predstavljala mogućnost da, suprotno posebnim obvezama i odgovornostima nastavnika, ona iskoristi svoj položaj da indoktrinira ili na neki drugi način neprimjereno utječe na svoje učenike tijekom nastave. Ipak, nikakva joj kritika nije upućena po tom pitanju. Naprotiv, podnositeljičini nadređeni njezin su rad u školi smatrali potpuno zadovoljavajućim, a njezini su ju učenici i njihovi roditelji, kao i njezini kolege, izrazito cijenili (vidi stavak 10. ove presude); stegovni sudovi priznali su da je uvijek besprijekorno izvršavala svoje dužnosti (vidi stavke 20. i 22. ove presude). Doista, vlasti su podnositeljicu zahtjeva privremeno udaljile s radnog mjesta tek nakon više od četiri godine od pokretanja stegovnog postupka (vidi stavke 11. – 16. ove presude), čime su pokazale da nisu smatrale da je potreba za udaljenjem učenika od njezina utjecaja prijeka.

Budući da su učitelji autoritet svojim učenicima, njihove posebne obveze i odgovornosti u određenoj se mjeri primjenjuju i na njihove aktivnosti izvan škole. Međutim, nema dokaza da je sama gđa Vogt, čak i izvan svojeg posla u školi, stvarno dala protuustavne izjave ili osobno zauzela neko protuustavno stajalište. Jedine kritike upućene protiv nje odnosile su se na njezino aktivno članstvo u DKP-u, dužnosti koje je obnašala u toj stranci i njezinu kandidaturu na izborima za parlament savezne države. Gđa Vogt dosljedno se držala svojeg osobnog uvjerenja da su te aktivnosti spojive s održavanjem načela njemačkog ustavnog poretka. Stegovni sudovi priznali su da je njezino uvjerenje stvarno i iskreno, no smatrali su da nema pravnog značaja (vidi stavak 22. ove presude), a doista čak se ni dugotrajnim istragama koje su trajale nekoliko godina očito nije mogao otkriti nijedan primjer kada je gđa Vogt zapravo dala konkretne izjave proturječne njezinoj izričitoj tvrdnji da podržava vrijednosti njemačkog ustavnog poretka.

Posljednje razmatranje koje treba imati na umu jest da Savezni ustavni sud nije zabranio DKP i da su, prema tome, aktivnosti podnositeljice zahtjeva u ime te stranke bile potpuno zakonite.

  1. U svjetlu svega navedenog, Sud zaključuje da razlozi koje je Vlada iznijela kako bi opravdala svoje miješanje u pravo gđe Vogt na slobodu izražavanja, iako su svakako relevantni, nisu dostatni da se uvjerljivo utvrdi da je u demokratskom društvu bilo nužno dati joj otkaz. Čak i uz davanje određene slobode procjene, zaključak mora biti da je otkaz gđe Vogt s njezina radnog mjesta srednjoškolske nastavnice kao stegovna sankcija bio nerazmjeran legitimnom cilju kojemu se težilo. Stoga je došlo do povrede članka 10. (čl. 10.).

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 11. (čl. 11.) KONVENCIJE

  1. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je i povredi svojeg prava na slobodu udruživanja zajamčenog člankom 11. (čl. 11.) Konvencije, koji glasi kako slijedi:

„1. Svatko ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima, uključujući pravo osnivati sindikate ili im pristupati radi zaštite svojih interesa.

2. Ne mogu se postavljati nikakva ograničenja ostvarivanju tih prava, osim onih koja su propisana zakonom i koja su u demokratskom društvu nužna radi interesa državne sigurnosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Ovaj članak (čl. 11.) ne zabranjuje da se nameću zakonska ograničenja u ostvarivanju tih prava pripadnicima oružanih snaga, policije ili državne uprave.”

A. Je li došlo do miješanja?

  1. Kao što je to bio slučaj u pogledu članka 10. (čl. 10.), Vlada nije osporila primjenjivost članka 11. (čl. 11), iako je na raspravi zatražila da Sud ponovno pažljivo ispita to pitanje.
  2. Ne dovodeći u pitanje njegovu autonomnu ulogu i određeno područje primjene, članak 11. (čl. 11.) u ovom se predmetu mora razmatrati i u svjetlu članka 10. (čl. 10.) (vidi presudu u predmetu Young, James i Webster protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 13. kolovoza 1981., Serija A br. 44, str. 23., stavak 57., i presudu u predmetu Ezelin protiv Francuske od 26. travnja 1991., Serija A br. 202, str. 20., stavak 37.). Zaštita osobnih mišljenja, zajamčena člankom 10. (čl. 10.), jedan je od ciljeva slobode okupljanja i udruživanja kako je sadržana u članku 11. (čl. 11.).
  3. S obzirom na načela izložena u odnosu na članak 10. (čl. 10.) (vidi stavke 43. i 44. ove presude), gđa Vogt, kao državna službenica na stalnome radnome mjestu, također je ispunjavala uvjete za zaštitu iz članka 11. (čl. 11.).

Podnositeljica je otpuštena s radnog mjesta državne službenice jer je uporno odbijala ograditi se od DKP-a na temelju toga što, prema njezinu osobnom mišljenju, članstvo u toj stranci nije bilo nespojivo s njezinom obvezom odanosti. Stoga je došlo do miješanja u ostvarivanje prava zaštićenog stavkom 1. članka 11. (čl. 11.-1.).

B. Je li miješanje bilo opravdano?

  1. Takvo miješanje predstavlja povredu članka 11. (čl. 11.) osim ako ispunjava pretpostavke iz stavka 2. (čl. 11.-2.), koje su istovjetne onima iz stavka 2. članka 10. (čl. 10.-2.), pri čemu je jedina iznimka situacija kada je primjenjiva posljednja rečenica stavka 2. članka 11. (čl. 11.-2.).
  2. U tom pogledu Sud se slaže s Komisijom da bi pojam „državne uprave” trebalo tumačiti usko, u svjetlu položaja koji ima dotična službenica.
  3. Međutim, čak i ako se nastavnike treba smatrati dijelom „državne uprave” u smislu članka 11. stavka 2 (čl. 11.-2.), što je pitanje u odnosu na koje Sud ne smatra da je o njemu nužno odlučiti u ovom predmetu, otkaz gđe Vogt, iz razloga koji su prethodno navedeni u vezi s člankom 10. (čl. 10.) (vidi stavke 51. – 60. ove presude), bio je nerazmjeran legitimnom cilju kojemu se težilo. Stoga je došlo do povrede članka 11. (čl. 11.).

III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 14. KONVENCIJE U VEZI S ČLANKOM 10. (čl. 14.+10.)

  1. Podnositeljica zahtjeva pred Komisijom je prigovorila povredi članka 14. Konvencije u vezi s člankom 10. (čl. 14.+10.), ali pred Sudom nije podnijela taj prigovor.
  2. Sud ne smatra potrebnim ispitati to pitanje na vlastitu inicijativu.

IV. PRIMJENA ČLANKA 50. (čl. 50.) KONVENCIJE

  1. Na temelju članka 50. (čl. 50.) Konvencije,

„Ako Sud utvrdi da je neka odluka ili mjera koju je donijelo pravno tijelo ili bilo koje drugo tijelo visoke ugovorne stranke potpuno ili djelomično u suprotnosti s obvezama koje proizlaze iz … Konvencije, i ako unutarnje pravo navedene stranke omogućava samo djelomičnu odštetu za posljedice te odluke ili mjere, odlukom Suda, prema potrebi, dodijelit će se pravedna naknada povrijeđenoj stranci.”

  1. Gđa Vogt podnijela je zahtjev za naknadu na ime materijalne i nematerijalne štete i za naknadu njezinih troškova i izdataka.
  2. Vlada i izaslanik Komisije smatrali su većinu potraživanih iznosa prekomjernima.
  3. Prema mišljenju Suda, to pitanje nije spremno za odluku. Prema tome, potrebno ga je odgoditi i odrediti daljnji postupak, uzimajući u obzir mogućnost postizanja sporazuma između tužene države i podnositeljice zahtjeva (pravilo 54. stavci 1. i 4. Poslovnika Suda A).

IZ TIH RAZLOGA SUD:

  1. presuđuje, sa sedamnaest glasova prema dvama, da je članak 10. (čl. 10.) Konvencije primjenjiv u ovom predmetu;
  2. presuđuje, s deset glasova prema devet, da je došlo do povrede članka 10. (čl. 10.);
  3. presuđuje jednoglasno da je članak 11. (čl. 11.) Konvencije primjenjiv u ovom predmetu;
  4. presuđuje, s deset glasova prema devet, da je došlo do povrede članka 11. (čl. 11.);
  5. presuđuje jednoglasno da nije potrebno ispitivati predmet na temelju članka 14. Konvencije u vezi s člankom 10. (čl. 14.+10.);
  6. presuđuje, sa sedamnaest glasova prema dvama, da pitanje primjene članka 50. (čl. 50.) Konvencije nije spremno za odluku i posljedično,

(a) odgađa to pitanje;
(b) poziva Vladu i podnositeljicu zahtjeva da u sljedećih šest mjeseci podnesu svoja pisana očitovanja o tom pitanju i, osobito, da obavijeste Sud o svakom sporazumu koji možda postignu;
(c) odgađa daljnji postupak i ovlašćuje predsjednika da ga odredi prema potrebi.

 

 

Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku i objavljeno na javnoj raspravi u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu 26. rujna 1995. godine.

Herbert PETZOLD, tajnik                                                                Rolv RYSSDAL,  predsjednik

 

U skladu s člankom 51. stavkom 2. (čl. 51.-2.) Konvencije i pravilom 53. stavkom 2. Poslovnika Suda A, ovoj se presudi prilažu sljedeća izdvojena mišljenja:

(a) zajedničko suprotstavljeno mišljenje g. Bernhardta, g. Gölcüklüa, g. Matschera, g. Loizoua, g. Mifsuda Bonnicija, g. Gotcheva, g. Jungwierta i g. Kurisa;

(b)  dopunsko suprotstavljeno mišljenje g. Gotcheva;

(c)  suprotstavljeno mišljenje g. Jambreka.

Priložena je i izjava g. Mifsuda Bonnicija.

R. R.

H. P.

 

ZAJEDNIČKO SUPROTSTAVLJENO MIŠLJENJE SUDACA BERNHARDTA, GÖLCÜKLÜA, MATSCHERA, LOIZOUA, MIFSUDA BONNICIJA, GOTCHEVA, JUNGWIERTA I KURISA

Smatramo da stegovne mjere protiv gđe Vogt, koje su svi dotični njemački sudovi i tijela poduzeli ili odobrili, ne predstavljaju povredu članka 10. ili članka 11. (čl. 10., čl. 11.) Konvencije. Njezin otkaz s radnog mjesta nastavnice u državnoj službi nije bio samo propisan zakonom i naložen kako bi se ostvario legitiman cilj; bio je i razmjeran i mogao se smatrati nužnim u demokratskom društvu. On ulazi u opseg slobode procjene koju se mora dati nacionalnim vlastima.

1. Okolnosti otkaza, prema našemu mišljenju, zahtijevaju drukčiji naglasak od onoga iz ove presude velikog vijeća. Gđa Vogt bila je članica Komunističke partije (DKP) od 1972., ali ipak je 1979. imenovana na stalno radno mjesto. To se lako može objasniti njemačkom praksom prema kojoj formalno članstvo u nekoj ekstremističkoj stranci samo po sebi općenito nije prepreka postajanju ili ostajanju državnim službenikom. Tek nakon što je imenovana na stalno radno mjesto, gđa Vogt pojačala je svoje aktivnosti uime DKP-a (vidi stavke 11. – 23. presude). Očito je da aktivnosti te vrste moraju postati poznate u školi i među učenicima čak i ako dotična nastavnica ne širi svoja politička uvjerenja u učionici.

Prema našemu mišljenju, jednako je nedvojbeno da su program DKP-a i ustavni poredak Savezne Republike Njemačke, kako je sadržan u Temeljnom zakonu, bili međusobno nespojivi. Ako osoba poput gđe Vogt izjavi da podržava sve točke programa DKP-a i istovremeno potvrdi svoje poštovanje ustavnog poretka, te su tvrdnje jednako međusobno nespojive.

2. Tijekom cijelog razdoblja od pokretanja stegovnog postupka protiv gđe Vogt do njezina konačnog otkaza, DKP su podržavali komunistički režim i njegova vladajuća stranka u Istočnoj Njemačkoj (u to vrijeme Njemačka Demokratska Republika), a sam je DKP uvijek smatrao istočnonjemački ustavni i politički poredak bitno drukčijim i superiornijim od ustavnog i političkog poretka Savezne Republike. Teško se može poreći i da je u relevantno vrijeme zbog sukoba Istok-Zapad i antagonizma između komunističkog režima s jedne strane i zapadnonjemačkog demokratskog poretka s druge strane bilo nužno ojačati demokratski poredak i ne dopustiti njegovo narušavanje.

U takvoj situaciji i imajući na umu posebnu povijest Njemačke, osobito uništavanje demokratskog Weimarskog ustava, država mora imati pravo otpustiti državne službenike, uključujući školske nastavnike, koji aktivno sudjeluju u aktivnostima uime antidemokratskih stranaka. To mora vrijediti za sve ekstremističke stranke neovisno o tome pripadaju li lijevoj ili desnoj strani političkog spektra.

3. Njemačke vlasti stoga su otkaz gđe Vogt mogle smatrati nužnim u demokratskom društvu u skladu s člancima 10. i 11. (čl. 10., čl. 11.). Državna služba od najveće je važnosti u gotovo svim državama za pravilno funkcioniranje demokratskog poretka i u skladu s tim države moraju uživati značajnu slobodu procjene pri zapošljavanju ili otpuštanju državnih službenika. Države moraju imati pravo zahtijevati od svojih službenika da se odreknu svoje aktivne i istaknute podrške nekoj ekstremističkoj stranci ili da napuste državnu službu.

 

 

DOPUNSKO SUPROTSTAVLJENO MIŠLJENJE SUCA GOTCHEVA

Glasovao sam da nije došlo do povrede jer je moje čvrsto uvjerenje da članak 10. (čl. 10.) Konvencije nije bio primjenjiv.

U presudi (stavku 43.) se potvrđuje da pristup državnoj službi nije jedno od prava zaštićenih Konvencijom. Međutim, prema sudskoj praksi Suda, ako uskraćivanje pristupa državnoj službi dovodi do kršenja neke druge odredbe Konvencije, ta je odredba (čl. 10.) primjenjiva, pa kada, kao u ovom predmetu, odbijanje pristupa državnoj službi ili opuštanje iz te službe ujedno predstavlja povredu članka 10. (čl. 10.), taj će članak (čl. 10.) biti primjenjiv.

Ne mogu se složiti s tom argumentacijom. Gđa Vogt nije otpuštena s radnog mjesta nastavnice jer je izrazila neko mišljenje ili ideju. Prema odluci suda, zapravo je otpuštena zbog članstva u DKP-u, članstva u Izvršnom odboru regionalnog ogranka, obnašanja dužnosti predsjednice lokalnog ogranka podružnice i kandidature na parlamentarnim izborima kao kandidatkinja DKP-a. Nije spomenuta nikakva izjava ili objava ili bilo koji drugi oblik izražavanja mišljenja.

U oba predmeta navedena u presudi, Glasenapp i Kosiek, otkaz je bio posljedica izražavanja mišljenja – pisma koje je u prvom predmetu podnositeljica poslala novinama i dviju knjiga koje je u drugom predmetu objavio podnositelj.

Unatoč tome, u oba predmeta naš je Sud zauzeo stav da nije došlo do povrede članka 10. (čl. 10.).

 

 

SUPROTSTAVLJENO MIŠLJENJE SUCA JAMBREKA

1. Slažem se s većinom da su i članak 10. i članak 11. (čl. 10., čl. 11.) Konvencije primjenjivi na ovaj predmet i da je došlo do miješanja. Međutim, došao sam do drukčijeg zaključka od većine kad sam razmatrao je li sporno miješanje bilo nužno u demokratskom društvu i je li bilo razmjerno legitimnom cilju kojemu je težilo. Posljedično sam utvrdio da se to ograničenje može uskladiti s odgovarajućim slobodama. Također se u potpunosti slažem sa zajedničkim suprotstavljenim mišljenjem svojih kolega, ali želim njihovu obrazloženju dodati sljedeća razmatranja.

2. Kako bi se uspostavila pravična ravnoteža između prava gđe Vogt i obveze Savezne Republike Njemačke u relevantno vrijeme da osigura da njezine državne škole, uz svoje uobičajene funkcije, također pravilno promiču legitimne interese nacionalne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javne sigurnosti i zaštitu prava drugih, najprije ću okolnosti predmeta ispitati u svjetlu postojeće situacije u Saveznoj Republici Njemačkoj u relevantno vrijeme, a zatim u svjetlu izbora koji su bili dostupni gđi Vogt također u relevantno vrijeme.

3. Većina je uzela u obzir „tešk[o] razdoblj[e] koje je [u Njemačkoj] uslijedilo nakon pada” Weimarske Republike, kao i „položaj Njemačke u političkom kontekstu tog vremena”. Napomenula je i da je „noćn[a] mor[a] nacizma … dovel[a] do toga da se njezin ustav temelji na načelu ‚demokracije koja je sposobna sama se braniti’”. Ako smijem, dodao bih da je to ustavno načelo u vrijeme relevantno za ovaj predmet također predstavljalo legitiman cilj koji opravdava obvezu odanosti vrijednostima demokracije i vladavine prava propisanu za državne službenike.

Situacija Savezne Republike Njemačke u Zapadnoj Europi od 1945. do 1990. bila je specifična i jedinstvena u usporedbi s drugim državama članicama Vijeća Europe. Bila je to odcijepljena država s podijeljenim narodom, na prvoj crti bojišnice sučelice zemljama bivšeg komunističkog bloka. Stoga je neizbježno bila ranjivija i izloženija u pogledu svoje nacionalne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti i javne sigurnosti; posebice je bila izložena riziku od infiltracije agenata i političkoj propagandi koja je bila protivna njezinu ustavnom poretku. Nemam razloga sumnjati u tom pogledu u činjenice navedene u Vladinu podnesku i u usmenom očitovanju njezina zastupnika.

Ne vidim razlog ni za sumnju u činjenice koje je zastupnik Vlade iznio i procjene koje je dao o karakteru i ulozi Njemačke komunističke partije (DKP), čiji je gđa Vogt bila aktivni član i dužnosnik. Prema mojemu mišljenju, ispravno je pretpostaviti da je ta stranka u relevantno vrijeme imala za cilj srušiti demokratski ustavni poredak Savezne Republike Njemačke kako bi ondje uvela komunistički sustav oblikovan prema modelu bivše Njemačke Demokratske Republike. Štoviše, DKP je na raspolaganju imao sredstva za provedbu svojih političkih ciljeva: financirao ga je njegov istočnonjemački pandan (SED), članove DKP-a obučavao je SED, a otprilike 200 članova DKP-a dobivalo je od SED-a upute za sabotažu i terorizam; tek je 1989. ta skupina raspuštena. G. P. Becker, koji je govorio uime podnositeljice zahtjeva, na raspravi je izjavio da

„Nije državna represija uzrokovala neuspjeh DKP-a da privuče ljude, već pad socijalističkih režima.”

4. Gđa Vogt bila je članica Njemačke komunističke partije od 1972. Na stalno radno mjesto državne službenice imenovana je 1. veljače 1979. Tek nakon toga, od jeseni 1980., preuzela je aktivnu ulogu u DKP-u i počela se baviti raznim političkim aktivnostima zabilježenima u spisu, a 13. lipnja 1982. protiv nje je pokrenut stegovni postupak na temelju toga što nije ispunila obvezu odanosti Ustavu. Dana 31. listopada 1989. Stegovni sud Donje Saske odbacio je žalbu gđe Vogt protiv stegovne sankcije otkaza koju joj je izreklo stegovno vijeće Upravnog suda u Oldenburgu. Nakon toga su se vodili razni drugi postupci te je konačno Savezni ustavni sud odbacio njezinu ustavnu tužbu 7. kolovoza 1990.

Upućujem na gore navedene činjenice kako bih u pravi kontekst stavio sljedeća razmatranja:

–   gđa Vogt imenovana je na stalno radno mjesto državne službenice prema ustaljenoj praksi da samo članstvo u DKP-u ne predstavlja povredu odanosti – stegovni postupak protiv nje pokrenut je tek nakon njezinih istaknutijih političkih aktivnosti;

–   pogrešno je pretpostaviti da je duljina trajanja postupka, tijekom kojeg je gđi Vogt bilo dopušteno i dalje podučavati, ukazivala na nepostojanje „prijeke društvene potrebe” da se zaustave njezine protuustavne aktivnosti;

–   naprotiv, njemački sudovi jasno su dali do znanja da od nje očekuju da prekine svoje aktivnosti unutar DKP-a; vidi, inter alia, mišljenje Stegovnog suda Donje Saske „da radikalna promjena u stavu državnog službenika može utjecati na njegovu ocjenu ozbiljnosti profesionalnog propusta” (stavak 22. in fine);

–     nakon pokretanja postupka protiv nje, gđa Vogt imala je dovoljno vremena da odabere između barem dviju drugih mogućnosti kako bi ispunila službene zahtjeve: mogla je ili nastaviti aktivno sudjelovati u DKPu i potražiti drugo radno mjesto izvan njemačke državne službe ili je mogla zadržati radno mjesto u državnoj službi i ostati članica DKP-a, a intenzitet svojih aktivnosti u stranci smanjiti na razinu na kojoj su bile prije 1979. godine.

5. Sljedeće je ključno razmatranje to je li otkaz gđe Vogt („miješanje”) bio stvarno nužan u smislu da je predstavljao „prijeku društvenu potrebu”, s obzirom na odnos između načina na koji je obavljala svoj posao i njezinih političkih aktivnosti. U tom pogledu moguće je definirati i braniti dvije suprotne hipoteze.

Prema prvoj, posao gđe Vogt bio je nepolitičan i isključivo akademski u suštini i mogao se obavljati na način koji ne uključuje izražavanje vrijednosti. Razlika između profesionalnog i privatnog (među ostalim političkog) života tako je uklanjala opasnost da bi politička uloga gđe Vogt imala takve posljedice za njezinu ulogu nastavnice da opravda prijeku društvenu potrebu za njezinim otkazom.

Njemačke vlasti pružile su alternativnu ocjenu. Koristeći se različitim formulacijama, tvrdile su da je veza između dviju uloga dovoljno čvrsta da opravda miješanje. U tom smislu mogu se razmatrati i pojam općeg „uzora” koji nastavnik predstavlja za svoje učenike, različiti „suptilni” i „skriveni” načini na koje se političke i moralne vrijednosti „uvlače” u akademski jezik i logiku, mogućnosti izvannastavne komunikacije između nastavnika i učenika, očekivanje profesionalne odanosti državnoj službi, koja se odražava u pridržavanju etike i duhu zajedništva (esprit de corps) profesionalne zajednice itd. Gđa Vogt sama je u svojem obraćanju Sudu izjavila da je uvijek nastojala izražavati svoja temeljna uvjerenja

„kao nastavnica i ljudsko biće. To sam nastojala činiti u školi i izvan nje.”

Prema mojemu mišljenju, slika je nejasna i čak je u konkretnoj situaciji teško dati „odgovor da ili ne”. Stoga sam došao do zaključka da su njemačke vlasti i suci u tom aspektu predmeta bili u boljem položaju da ocijene je li miješanje bilo nužno u obrani demokracije, jer to je jedan od glavnih razloga koji opravdavaju ograničenja u interesu nacionalne sigurnosti, te bi im stoga trebalo dati šire diskrecijske ovlasti unutar njihove slobode procjene od onih koje je im priznala većina.

6. Većina u vijeću sustav obveze političke odanosti kojoj podliježu njemački državni službenici prikazala je kao sustav „apsolutne prirode”. (G. Trechsel, govoreći uime Komisije u tom pogledu, spomenuo je „poznati Deutsche Gründlichkeit”.) To je, prema mojemu mišljenju, iskrivljen opis, prilično daleko od stvarnosti koja proizlazi iz činjenica u spisu ovog predmeta.

G. Becker obavijestio je Sud da je samo 1 do 1,5 % službeno poznatih ekstremno ljevičarskih državnih službenika zapravo otpušteno. Da je taj sustav stvarno „apsolutan”, tada bi relevantni udio morao biti približno 100 %.  

Kao drugo, prag za povredu minimalne obveze odanosti postavljen je relativno visoko, a čak i tad prilično fleksibilno, jer se treba utvrđivati od slučaja do slučaja. Ponavljam, da je sustav „apsolutan”, puko članstvo u DKP-u vjerojatno bi podrazumijevalo povredu.

Kao treće, kao što sam predmet Vogt pokazuje, konačna sankcija izrečena je tek nakon aktivnog i opetovanog ponašanja koje se smatralo neodanim. Iz stegovnog i sudskog postupka protiv gđe Vogt može se čak zaključiti da je „sustav” djelovao vrlo suzdržano. Čini se da je optuženoj dao niz „upozorenja unaprijed”, do te mjere da je bio usmjeren na to da „[uvjeri] podnositeljic[u] da odustane od svojih političkih aktivnosti unutar DKP-a” (stavak 22. in fine). Smatram da je otkaz bio krajnja sankcija, nakon što je postalo jasno da su sve druge mjere osuđene na neuspjeh.

Kao četvrto, „sustav” se čini fleksibilnim iz vremenske perspektive. Mijenjao se kako bi se prilagodio novim političkim okolnostima, od kojih je jedna od najdramatičnijih bila pad Berlinskog zida: u saveznoj državi Donjoj Saskoj ministarskom odlukom od 26. lipnja 1990. ukinuta je uredba o zapošljavanju ekstremista u državnoj službi, a 1. veljače 1991. podnositeljica zahtjeva vraćena je na svoje radno mjesto nastavnice u obrazovnom tijelu Donje Saske.

I kao peto, sporne regionalne razlike u provedbi, prema mojemu mišljenju, ne svjedoče o „apsolutnoj” ili „temeljitoj” prirodi „sustava”.

Smatram da je pogrešno viđenje od strane većine prirode spornog sustava i njegove provedbe ozbiljno utjecalo na stupanj diskrecijske ovlasti dodijeljene u toj sferi njemačkim vlastima, među ostalim sudovima.

Prema mojemu mišljenju, većina je vjerojatno pala u sljedeću zabludu: s obzirom na to da su njemačke vlasti djelovale unutar usko definiranog i strogog sustava, primjena tog sustava u obliku miješanja u ljudska prava zaštićena Konvencijom mora se smatrati unaprijed određenom, nerazumnom i lišenom nužne diskrecije. Stoga se kontrola Europskog suda čini osobito poželjnom.

Izvukao sam suprotan zaključak iz činjenica predmeta: „sustav”, kako je izveden iz širokog ustavnog načela i kako ga je definirao njemački Ustavni sud, počiva na širokoj pravnoj doktrini i ima korijene u njemačkoj političkoj povijesti. Može i odgovoriti na današnje zahtjeve i provodi se racionalno i fleksibilno. Predmet Vogt ne predstavlja odstupanje od tog pristupa.

7. U predmetu Kosiek, čije su činjenice, od predmeta na temelju članka 10. (čl. 10.), najbliže činjenicama ovog predmeta, podnositelj zahtjeva prigovorio je otkazu s radnog mjesta predavača, na koje je bio imenovan kao državni službenik na probnom radu, zbog njegovih političkih aktivnosti za Nationaldemokratische Partei Deutschlands (NPD) i zbog sadržaja dviju knjiga koje je napisao; tvrdio je da je žrtva povrede članka 10. (čl. 10.) Konvencije. Kako bi odlučio u predmetu, Sud je prvo ispitao je li sporni otkaz predstavljao „miješanje” u ostvarivanje podnositeljeve slobode izražavanja zaštićene člankom 10. (čl. 10.), u obliku formalnosti, uvjeta, ograničenja ili kazne, ili je li mjera obuhvaćena pravom na pristup državnoj službi, pravom koje nije zajamčeno u Konvenciji.

Sud je primijetio da je jedna od osobnih kvalifikacija koju mora ispunjavati svatko tko traži mjesto državnog službenika u Saveznoj Republici Njemačkoj ta da se dokaže tako da bude spreman dosljedno podržavati slobodan demokratski sustav u smislu Temeljnog zakona. Sud je nadalje utvrdio da se „taj zahtjev odnosi na zapošljavanje u državnoj službi, što je pitanje koje je svjesno izostavljeno iz Konvencije, te se sam po sebi ne može smatrati nespojivim s Konvencijom” (presuda u predmetu Kosiek protiv Njemačke od 28. kolovoza 1986., Serija A br. 105, str. 21., stavak 38.). Europski sud primijetio je da ga je ministarstvo otpustilo jer je „istaknuti dužnosnik NPD-a”, ciljevi te stranke „protivni su Ustavu” i da su domaći sudovi usvojili u biti isti pristup, te je dodao: „Nije na Europskom sudu da preispituje ispravnost njihovih utvrđenja”.

Sud je zatim odlučio da je „pristup državnoj službi … u središtu pitanja podnesenog Sudu” i iz tog je razloga utvrdio da nije došlo do povrede članka 10. (čl. 10.).

Glasovao sam da je članak 10. (čl. 10.) primjenjiv u ovom predmetu, svjestan da ta odluka podrazumijeva odstupanje od utvrđene sudske prakse Suda, inter alia, predmeta Kosiek. Stoga putem suglasnog mišljenja želim izjaviti da se ne slažem s razlogom većine za razlikovanje predmeta Glasenapp[5]i Kosiek (stavak 44. ove presude) kada navodi da je u prethodnim predmetima „Sud postupanje vlasti analizirao kao odbijanje da se podnositeljima zahtjeva omogući pristup državnoj službi”, dok je gđa Vogt otpuštena nakon što je imenovana na stalno radno mjesto državne službenice. Osim toga, u prethodnim predmetima potrebna kvalifikacija za pristup bila je spremnost „da [se] podržava slobodan demokratski sustav u smislu Temeljnog zakona”, dok je otkaz podnositeljice u ovom predmetu bio stegovna sankcija zbog povrede obveze koju imaju sve već zaposlene osobe.

To razlikovanje nije uvjerljivo. U smislu članka 10. (čl. 10.) Sud mora odgovoriti na dva pitanja:

Prvo, je li podnositeljica zahtjeva ostvarivala neku od sloboda zaštićenih člankom 10. stavkom 1. (čl. 10.-1.) ili nije? U sva tri predmeta (Glasenapp, Kosiek, Vogt) odgovor je potvrdan.

Drugo, je li ostvarivanje navedenih sloboda bilo podvrgnuto ikakvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama? Smatram da postupci vlasti u svim trima predmetima spadaju u istu kategoriju, odnosno kategoriju uvjeta, ograničenja ili kazne, kojoj je bilo podvrgnuto ostvarivanje dotičnih sloboda. G. Kosiek otpušten je s radnog mjesta kao državni službenik na probnom radu, dok je gđa Vogt otpuštena sa stalnog radnog mjesta državne službenice – iz istih razloga, dok za Sud ne smije biti bitno to što su u prvom predmetu izražena stajališta bila ekstremno desničarskog, a u potonjem ekstremno ljevičarskog uvjerenja.

Smatram da bi bilo prikladnije kad bi Sud na izravan način priznao promjenu u sudskoj politici koja se dogodila između predmeta Kosiek i Vogt umjesto da tvrdi, prema mojemu mišljenju s malo uspjeha, da je zadržao isto načelo s različitim rezultatima zbog razlika u činjeničnim situacijama.

Tada bi bila dužnost Suda da u potonjoj presudi zadrži relevantne materijalne argumente iz prve presude, barem u izmijenjenom obliku kako bi ih prilagodio obrazloženju ovog predmeta: ako pristup državnoj službi više nije „u središtu pitanja”, onda bi mu barem trebalo dati dodatnu težinu prilikom testa vaganja, a ako radikalan stav da „nije na Europskom sudu da preispituje ispravnost … utvrđenja (domaćih sudova)” više nije održiv, onda bi barem tim sudovima trebalo priznati izuzetno široku slobodu procjene u pitanjima zapošljavanja u državnu službu, među ostalim pristupa državnoj službi i otpuštanja iz državne službe.

8. Zaključno, pripisao sam različitu težinu od one koju je pripisala većina sljedećim ključnim sastojcima u testovima nužnosti i razmjernosti provedenima u ovom predmetu:

–  specifičnoj situaciji Njemačke u Zapadnoj Europi od 1945. do 1990. čiji je narod bio podijeljen, koja je bila suočena sa zemljama bivšeg komunističkog bloka, zbog čega je bila ranjiva i izložena u smislu svoje nacionalne sigurnosti (među ostalim obrane demokratskih vrijednosti), teritorijalne cjelovitosti i javne sigurnosti;

–   ulozi DKP-a kao sredstva infiltracije i širenja komunističke propagande u Njemačkoj;

–   aktivnom političkom angažmanu podnositeljice zahtjeva uime te stranke od jeseni 1980. nadalje;

–   suzdržanom i fleksibilnom načinu na koji su njemačke vlasti provodile obvezu političke odanosti;

–   složenoj vezi između privatnog života u politici i profesionalnog života u državnoj službi;

–   važnosti široke slobode procjene koju se mora dati domaćim sudovima kada odlučuju o pitanjima zapošljavanja u državnoj službi.

Stoga smatram da su stegovne mjere poduzete protiv gđe Vogt bile razmjerne i da su se mogle smatrati nužnima u demokratskom društvu.

 

 

IZJAVA SUCA MIFSUDA BONNICIJA.

Glasovao sam da članak 10. (čl. 10.) nije primjenjiv u ovom predmetu, ali većina je zauzela suprotan stav. Smatram da je primjenjiv samo članak 11. (čl. 11.). Pridružio sam se zajedničkomu suprotstavljenomu mišljenju jer obuhvaća i taj članak (čl. 11.).

 

 

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist


[1] Predmet je označen brojevima 7/1994/454/535. Prvi je broj položaj predmeta na listi predmeta upućenih Sudu u odgovarajućoj godini (drugi broj). Posljednja dva broja označavaju položaj predmeta na listi predmeta upućenih Sudu od njegova osnivanja i na listi predmeta odgovarajućih zahtjeva Komisiji.

[2] Poslovnik A primjenjuje se na sve predmete upućene Sudu prije stupanja na snagu Protokola br. 9 (P9), a nakon toga samo na predmete koji se odnose na države koje nisu vezane tim protokolom (P9). On odgovara Poslovniku koji je stupio na snagu

[3] . siječnja 1983., kako je naknadno izmijenjen i dopunjen u nekoliko navrata.

[4] Napomena tajnika: Iz praktičnih razloga taj će se prilog nalaziti samo u tiskanoj verziji presude (svezak 323. Serije A publikacija Suda), ali primjerak izvješća Komisije može se dobiti u tajništvu.

[5] Presuda u predmetu Glasenapp protiv Njemačke od 28. kolovoza 1986., Serija A br. 104

 

____________

prevod presude preuzet je sa sajta Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava 

 

 

 

COURT (GRAND CHAMBER)

 CASE OF VOGT v. GERMANY

 (Application no. 17851/91)

 JUDGMENT

 STRASBOURG

 26 September 1995

In the case of Vogt v. Germany[1],

The European Court of Human Rights, sitting, in accordance with Rule 51 of Rules of Court A[2], as a Grand Chamber composed of the following judges:

 Mr  R. RyssdalPresident,      

 Mr  R. Bernhardt,     

 Mr  F. Gölcüklü,      

 Mr  F. Matscher,      

 Mr  L.-E. Pettiti,      

 Mr  R. Macdonald,      

 Mr  A. Spielmann,      

 Mr  J. De Meyer,      

 Mr  S.K. Martens,     

 Mrs  E. Palm,      

 Mr  I. Foighel,      

 Mr  A.N. Loizou,      

 Mr  J.M. Morenilla,      

 Mr  M.A. Lopes Rocha,      

 Mr  G. Mifsud Bonnici,      

 Mr  D. Gotchev,      

 Mr  P. Jambrek,      

 Mr  K. Jungwiert,      

 Mr  P. Kuris, 

and also of Mr H. PetzoldRegistrar,

Having deliberated in private on 25 February and 2 September 1995,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE 

1.   The case was referred to the Court by the European Commission of Human Rights ("the Commission") on 11 March 1994 and by the German Government ("the Government") on 29 March 1994, within the three-month period laid down by Article 32 para. 1 and Article 47 (art. 32-1, art. 47) of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms ("the Convention").  It originated in an application (no. 17851/91) against the Federal Republic of Germany lodged with the Commission under Article 25 (art. 25) by a German national, Mrs Dorothea Vogt, on 13 February 1991.

The Commission's request referred to Articles 44 and 48 (art. 44, art. 48) and to the declaration whereby Germany recognised the compulsory jurisdiction of the Court (Article 46) (art. 46); the Government's application referred to Article 48 (art. 48).  The object of the request and of the application was to obtain a decision as to whether the facts of the case disclosed a breach by the respondent State of its obligations under Articles 10 and 11 (art. 10, art. 11) of the Convention and also, in the case of the Commission's request, of Article 14 (art. 14). 

2.   In response to the enquiry made in accordance with Rule 33 para. 3 (d) of Rules of Court A, the applicant stated that she wished to take part in the proceedings and designated the lawyers who would represent her (Rule 30); the President gave her lawyers leave to use the German language (Rule 27 para. 3). 

3.   The Chamber to be constituted included ex officio Mr R. Bernhardt, the elected judge of German nationality (Article 43 of the Convention) (art. 43), and Mr R. Ryssdal, the President of the Court (Rule 21 para. 3 (b)).  On 24 March 1994, in the presence of the Registrar, the President drew by lot the names of the other seven members, namely Mr F. Matscher, Mr L.-E. Pettiti, Mr S.K. Martens, Mr J.M. Morenilla, Mr G. Mifsud Bonnici, Mr P. Jambrek and Mr K. Jungwiert (Article 43 in fine of the Convention and Rule 21 para. 4) (art. 43). 

4.   As President of the Chamber (Rule 21 para. 5), Mr Ryssdal, acting through the Registrar, consulted the Agent of the Government, the applicant's lawyers and the Delegate of the Commission on the organisation of the proceedings (Rules 37 para. 1 and 38).  Pursuant to the order made in consequence, the Registrar received the applicant's observations on 9 and 11 August 1994 and the Government's memorial on 17 August 1994.

On 19 August 1994 the Commission produced various documents, as requested by the Registrar on the President's instructions. 

5.   By a letter of 4 November 1994 the Agent of the Government sought leave to submit an additional memorial and requested that the hearing initially set down for 23 November be postponed.  After once again consulting - through the Registrar - the Agent of the Government, the applicant's lawyers and the Delegate of the Commission on the organisation of the proceedings (Rule 38), Mr Ryssdal granted these requests.  Pursuant to the order made on 16 November 1994, the Registrar received the Government's additional memorial on 5 January 1995 and the applicant's observations in reply on 3 February 1995.  On 15 February 1995 the Secretary to the Commission informed the Registrar that the Delegate would make his submissions at the hearing. 

6.   On 26 January 1995 the Chamber decided to relinquish jurisdiction forthwith in favour of a Grand Chamber (Rule 51).  The Grand Chamber comprised as ex officio members the President and the Vice-President, Mr Bernhardt, who in this case was already sitting as national judge, together with the other members of the Chamber.  The names of the remaining ten judges were drawn by lot by the President in the presence of the Registrar on 27 January 1995, namely Mr F. Gölcüklü, Mr R. Macdonald, Mr A. Spielmann, Mr J. De Meyer, Mr I. Foighel, Mr A.N. Loizou, Mr F. Bigi, Mr M.A. Lopes Rocha, Mr D. Gotchev and Mr P. Kuris (Rule 51 para. 2 (a) to (c)).  Subsequently, Mrs E. Palm replaced Mr Bigi, who was unable to take part in the further consideration of the case. 

7.   In accordance with the decision of the President, who had given the Agent of the Government too leave to use the German language (Rule 27 para. 2), the hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 22 February 1995.  The Court had held a preparatory meeting beforehand.

There appeared before the Court: 

(a) for the Government 

  Mr J. Meyer-Ladewig, Ministerialdirigent,

   Federal Ministry of Justice, Agent,

  Mr H. Wurm, Ministerialrat,

   Federal Ministry of the Interior,

  Mr B. Feuerherm, Ministerialrat, Ministry for

   Cultural Affairs of the Land of Lower Saxony,  Advisers;

(b) for the Commission 

  Mr S. Trechsel, Delegate;

(c) for the applicant 

  Mr K. Damman,

  Mr P. Becker,

  Mr O. Jäckel, Rechtsanwälte, Counsel.

The Court heard addresses by Mr Trechsel, Mr Becker, Mr Jäckel, Mr Damman and Mr Meyer-Ladewig, and replies to a question put by it. 

AS TO THE FACTS 

I.   PARTICULAR CIRCUMSTANCES OF THE CASE 

8.   Mrs Dorothea Vogt, a German national born in 1949, lives in Jever in the Land of Lower Saxony. 

9.   After studying literature and languages at the University of Marburg/Lahn for six years, during which time she became a member of the German Communist Party (Deutsche Kommunistische Partei - "DKP"), in November 1975 she sat the examination to become a secondary-school teacher (wissenschaftliche Prüfung für das Lehramt an Gymnasien).  She did her teaching practice (Vorbereitungsdienst für das Lehramt) from February 1976 to June 1977 at Fulda in the Land of Hesse.  In June 1977 she sat the second State examination to become a secondary-school teacher (zweite Staatsprüfung für das Lehramt an Gymnasien) and obtained a post from 1 August 1977 as a teacher (Studienrätin), with the status of probationary civil servant (Beamtenverhältnis auf Probe), in a State secondary school in Jever.  On 1 February 1979, before the end of her probationary period, she was appointed a permanent civil servant (Beamtin auf Lebenszeit). 

10.   Mrs Vogt taught German and French.  In an assessment report drawn up in March 1981 her capabilities and work were described as entirely satisfactory and it was stated that she was held in high regard by her pupils and their parents and by her colleagues. 

A. Disciplinary proceedings

1. Before the Weser-Ems regional council 

11.   After a preliminary investigation, the Weser-Ems regional council (Bezirksregierung Weser-Ems) issued an order (Verfügung) on 13 July 1982 instituting disciplinary proceedings against the applicant on the ground that she had failed to comply with the duty of loyalty to the Constitution ("duty of political loyalty" - politische Treuepflicht) that she owed as a civil servant under section 61 (2) of the Lower Saxony Civil Service Act (Niedersächsisches Beamtengesetz - see paragraph 28 below).  She had, it was said, engaged in various political activities on behalf of the DKP since the autumn of 1980 and in particular had stood as the DKP candidate in the 1982 elections to the Parliament (Landtag) of the Land of Lower Saxony.

12.   The "indictment" (Anschuldigungsschrift) of 22 November 1983, drawn up in connection with the disciplinary proceedings, specified eleven public, political activities that the applicant had engaged in for the DKP, such as distributing pamphlets, representing the DKP at political meetings, being a party official in a constituency and standing in the federal elections of 6 March 1983. 

13.   On 15 July 1985 the proceedings were stayed in order to widen the investigations to include further instances of the applicant's political activity that had come to light in the meantime. 

14.   In a supplementary "indictment" of 5 February 1986 Mrs Vogt was accused of also failing to comply with her duties as a civil servant in that:

(a) she had been a member of the "Executive Committee" (Vorstand) of the Bremen/North Lower Saxony regional branch (Bezirksorganisation) of the DKP since the end of 1983; and

(b) she had taken part in and addressed the DKP's 7th party congress, held from 6 to 8 January 1984 in Nuremberg, as Chairperson (Kreisvorsitzende) of the Wilhelmshaven/Friesland local branch of the party. 

15.   After a further stay of proceedings on 23 June 1986, a second supplementary "indictment" was drawn up on 2 December 1986, which specified four other political activities considered incompatible with the applicant's civil-servant status, namely:

(a) her candidature for the DKP in the elections to the Parliament of the Land of Lower Saxony on 15 June 1986;

(b) the fact that she was still a member of the "Executive Committee" of the Bremen/North Lower Saxony regional branch of the DKP;

(c) the fact that she was still Chairperson of the Wilhemshaven/Friesland local branch of the DKP; and

(d) her participation in the DKP's 8th party congress from 2 to 4 May 1986 in Hamburg as a party delegate. 

16.   By an order of 12 August 1986 the Weser-Ems regional council notified the applicant that she had been temporarily suspended from her post, stating in particular as follows:

"Although you knew the views of your superiors and the case-law of the disciplinary courts you have nevertheless, over a considerable period of time, deliberately violated your duty of oyalty.  For a permanent civil servant that is anextraordinarily serious breach of duty. Civil servants, whosestatus is founded on a special relationship of trust with theState and who, by taking the oath, have vowed to uphold the lawand freedom, destroy this basis of trust, which is essential forthe continuation of their relationship with their employer[Dienstverhältnis], if they deliberately support a party whoseaims are incompatible with the free democratic constitutionalsystem.  This is the position in the present case." 

17.   From October 1986 Mrs Vogt was paid only 60 per cent of her salary (Dienstbezüge).

2. Before the Disciplinary Division of the Oldenburg     Administrative Court 

18.   Before the Disciplinary Division of the Oldenburg Administrative Court (Disziplinarkammer des Verwaltungsgerichts) the applicant, who by her own account has been a member of the DKP since 1972, argued that her conduct could not amount to a failure to fulfil her duties as a civil servant.  By being a member of the party and carrying out activities on its behalf she had availed herself of the right of all citizens to engage in political activity.  She had always carried out such activity within the law and within the limits laid down in the Constitution.  Her action to promote peace within the Federal Republic of Germany and in its external relations and her combat against neo-fascism were in no way indicative of an anti-constitutional stance. The DKP, whose aims had always been wrongly alleged (but never proven) to be anti-constitutional, took part lawfully in the process of forming political opinion in the Federal Republic of Germany.  Lastly, according to a report issued by a Commission of Inquiry of the International Labour Office on 20 February 1987, the institution of disciplinary proceedings against civil servants on account of their political activities on behalf of a party that had not been banned breached International Labour Organisation (ILO) Convention No. 111 concerning discrimination in respect of employment and occupation.  It also violated Article 10 (art. 10) of the European Convention on Human Rights. 

19.   In its judgment of 15 October 1987 the Disciplinary Division dismissed applications by Mrs Vogt to have the proceedings stayed and witnesses examined.  The division ordered that all the "charges" against Mrs Vogt be dropped except those concerning her membership, as such, of the DKP and of the "Executive Committee" of the Bremen/North Lower Saxony regional branch, her chairing of the Wilhelmshaven branch of the DKP and her candidature in the elections to the Lower Saxony Land Parliament on 15 June 1986. 

20.   On the merits, the Disciplinary Division held that the applicant had failed to comply with her duty of political loyalty and ordered her dismissal as a disciplinary measure.  It granted her a sum equivalent to 75 per cent of her pension entitlement at that date, to be paid for a six-month period.      

The division found in the first place that neither ILO Convention No. 111 nor the recommendations made in the Commission of Inquiry's report of 20 February 1987 constituted a bar to the opening of disciplinary proceedings.

It considered that active membership of a political party that pursued anti-constitutional aims was incompatible with a civil servant's duty of political loyalty.  The DKP's aims, as described in the Mannheim programme of 21 October 1978 (see paragraph 22 below), were clearly opposed to the free democratic constitutional system of the Federal Republic of Germany.  A party could be held to be anti-constitutional even if it had not been banned by the Federal Constitutional Court (Bundesverfassungsgericht) under Article 21 para. 2 of the Basic Law (Grundgesetz - see paragraph 25 below). Through the active role which she played within the DKP the applicant had therefore clearly supported aims that were contrary to the Constitution.

The Disciplinary Division added that the rule, laid down in the first sentence of Article 48 para. 2 of the Basic Law (see paragraph 25 below), according to which no one may be prevented from taking office as a member of parliament, could not justify the applicant's standing as the DKP candidate in regional elections.  This rule did not apply to measures, such as disciplinary proceedings, which initially had a different purpose and restricted the freedom to stand for election to, and to sit as a member of, parliament only as an indirect and unavoidable consequence of their implementation.

The duty of political loyalty, which admittedly restricted civil servants' fundamental rights, was one of the traditional principles of the civil service and had constitutional status by virtue of Article 33 para. 5 of the Basic Law (see paragraph 25 below).  It followed that this duty took precedence over the provisions of international instruments such as the European Convention.

The applicant had moreover carried out her political activities despite being familiar with the case-law establishing that active membership of the DKP was incompatible with the duty of political loyalty.  She must have been aware, at the latest once the Lower Saxony Disciplinary Court (Niedersächsischer Disziplinarhof) had delivered its judgment of 24 June 1985, which was published in an official education-authority circular and was brought to the attention of the applicant in person, that her conduct was in breach of her duties (pflichtwidriges Verhalten).  Mrs Vogt had accordingly to be dismissed for having betrayed the relationship of trust between herself and her employer.  Throughout the disciplinary proceedings she had moreover repeatedly indicated that she intended to continue her political activities for the DKP despite the warnings she had received.  The fact that she had done her work satisfactorily for many years and that she had been held in high regard by her pupils and their parents alike was immaterial.

The Disciplinary Division finally ordered that Mrs Vogt should be paid 75 per cent of her pension allowance for a period of six months.  It did so in recognition of the fact that apart from her breach of the duty of loyalty Mrs Vogt had always performed her duties unexceptionably and enthusiastically and needed some income to be protected from immediate hardship.

3. In the Lower Saxony Disciplinary Court 

21.   On 18 March 1988 the applicant lodged an appeal against the above judgment with the Lower Saxony Disciplinary Court, reiterating her previous arguments (see paragraph 18 above). 

22.   In a judgment of 31 October 1989 the Disciplinary Court dismissed Mrs Vogt's appeal and upheld the Administrative Court's judgment in all respects.

It pointed out that, by carrying out activities on behalf of the DKP, the applicant had breached the duty of political loyalty that she owed in accordance with Article 33 para. 5 of the Basic Law, taken together with section 61 (2) of the Lower Saxony Civil Service Act. Under those provisions, civil servants must at all times bear witness to the free democratic constitutional system within the meaning of the Basic Law and uphold that system.  They must unequivocally dissociate themselves from groups who criticise, campaign against and cast aspersions on the State, its institutions and the existing constitutional system.  As a result of her activities as a member of the DKP the applicant had failed to satisfy these requirements.  The DKP's political aims were incompatible with that system.

The fact that the Constitutional Court had not banned the DKP did not prevent other courts from finding that the party was anti-constitutional, as the Federal Administrative Court and the Disciplinary Court itself had done convincingly in judgments of 1 February 1989 and 20 July 1989.  An analysis of the still current Mannheim programme made by Mies and Gerns in their book on the DKP's methods and objectives (Weg und Ziel der DKP, 2nd edition, 1981) showed that the party, which aimed to establish a regime similar to that existing in the communist countries around 1980, continued to be guided by the principles of Marx, Engels and Lenin. Article 48 para. 2 of the Basic Law and the corresponding legislation of the Land of Lower Saxony securing the right to take office as a member of parliament did not set limits on the duty of political loyalty, since those provisions were not applicable to impediments resulting from disciplinary proceedings. The court held that the applicant's reference to Article 5 para. 1 of the Basic Law, which secured the right to freedom of expression, was not relevant as the provisions governing the civil service mentioned in Article 33 para. 5 of the Basic Law had to be regarded as general laws within the meaning of Article 5 para. 2 of the Basic Law (see paragraph 25 below).  Similarly, the European Court of Human Rights had ruled that a decision by a competent authority relating to admission to the civil service did not amount to an interference with freedom of expression.  The same approach applied in cases where a person had already been appointed to a permanent civil service post.

Mrs Vogt's conduct had been unlawful.  By holding such a senior political post within the DKP, she necessarily espoused anti-constitutional aims and had therefore to be considered to be opposed to the Constitution herself, although she proclaimed her attachment to the Basic Law.  It was not possible to support both systems at the same time.

Even though Mrs Vogt sought above all to achieve some of the DKP's short-term objectives such as reducing unemployment, promoting peace and eliminating so-called Berufsverbote (prohibitions on pursuing various occupations), this did not mean that her conduct was not culpable.  The DKP's aims were admittedly not all anti-constitutional; some of them were compatible with the Basic Law.  However, civil servants could not, as a means of furthering their own political objectives, make use of a party with anti-constitutional aims and help it to come to power.  In this connection the Disciplinary Court referred to the following observations made by the Federal Administrative Court (Bundesverwaltungsgericht) in a judgment of 20 January 1987, adding that it adopted them as it was convinced that exactly the same reasoning applied to the case before it:

"It is admittedly possible to accept the view of the Federal Disciplinary Court [Bundesdisziplinargericht] that the official in question does not seek to change the system of government of the Federal Republic of Germany by the use of force and that this declaration cannot be dismissed as mere 'lip-service'.  It is also possible to accept his claim that he is mainly concerned with correcting what he perceives to be a discrepancy between the principles laid down in the Constitution and their application in practice in the Federal Republic of Germany and that he is profoundly sincere in his wish to establish a society that is more just, particularly in the economic sphere.  However, contrary to the view taken by the Federal Disciplinary Court, this does not mean that he is entitled to see in the DKP the political grouping through which he believes he can achieve his ideal political order.  It appears doubtful whether the view of the Constitution espoused by the official and described above reflects accurately the principles enshrined in the Basic Law. It is not necessary to resolve that question here.  In its judgment banning the former Communist Party (KPD) (BVerfGE 5, p. 85), the Federal Constitutional Court held that not only the 'tactics of conflict' employed by the former KPD but also the different phases of the process leading to attainment of its final objective of 'socialist rule' [sozialistische Herrschaft], namely proletarian revolution by peaceful or violent means and the triumph of the working class ..., were incompatible with the free democratic constitutional system.  [It] also stated that intensive propaganda and persistent unrest aimed at establishing - even if this was not to be achieved in the near future - a political regime that was clearly contrary to the free democratic constitutional system inevitably caused direct and immediate harm to that system ...  The Federal Constitutional Court thus also unquestionably held that the transitional stages of this process, which were of indefinite duration [and which the party sought to impose] through intensive propaganda and persistent unrest were incompatible with the free democratic constitutional system (BVerwGE 47, pp. 365 and 374).  Hence, contrary to the view taken by the Federal Disciplinary Court, the civil servant's assertion that he did not intend to change the Federal Republic of Germany's political system by violent means, which is moreover consistent with many statements made by his party, is of no legal significance (BVerwGE 76, p. 157)." 

The court also considered that the applicant's commitment to changing the DKP's policies could not exculpate her.  The political loyalty owed by civil servants entailed a duty for them to dissociate themselves unequivocally from groups which criticised or cast aspersions on the State and the existing constitutional system.  The attitude of civil servants who, even if they campaigned within the DKP for the renunciation of aims that were contrary to the Constitution, showed outside the party, through the political offices they held, that they unreservedly supported its programme and policy, was incompatible with such a duty.  For as long as the DKP had not abandoned its anti-constitutional aims, civil servants' duty of political loyalty prevented them from actively working for it.  This remained valid even where it was their intention to bring the party closer to democratic values.  Moreover, during the disciplinary proceedings the applicant had declared her unconditional support for the DKP's aims, as set out in the Mannheim programme.

Like the Administrative Court, the Disciplinary Court found that Mrs Vogt had knowingly breached her professional obligations.  Although she was aware of the case-law and her superiors' views on the subject, she had continued and even stepped up her activities on behalf of the DKP.  Her dismissal had therefore been justified, since a civil servant who thus persisted in breaching her duties and refusing to see reason (unbelehrbar) was no longer capable of serving the State, which must be able to rely on its servants' loyalty to the Constitution.  The court added that such a breach of duty was especially serious in the case of a teacher, who was supposed to teach the children entrusted to her care the fundamental values of the Constitution.  Parents, who because of compulsory education had to send their children to State schools, were entitled to expect the State to employ only those teachers who unreservedly supported the free democratic constitutional system.  The State was under a duty to dismiss teachers who played an active role in an anti-constitutional organisation.

The court added that a radical change in a civil servant's attitude could affect its assessment of the seriousness of professional misconduct.  However, throughout the disciplinary proceedings, far from cutting down on her activities on behalf of the DKP, the applicant had in fact increased them.  It followed that a more lenient disciplinary measure, aimed at persuading her to abandon her political activities within the DKP, was bound to fail.  Accordingly, it was impossible to continue to employ her as a civil servant and her dismissal was inevitable.  Her otherwise blameless conduct in carrying out her teaching tasks did not change the situation in any way, since the basis of trust that was essential for her to continue as a civil servant was lacking. 

B. Proceedings in the Federal Constitutional Court 

23.   On 22 December 1989 the applicant lodged a constitutional complaint (Verfassungsbeschwerde) with the Federal Constitutional Court.

Sitting as a panel of three judges, the court decided on 7 August 1990 not to entertain the constitutional complaint, on the ground that it had insufficient prospects of success.

In the Constitutional Court's view, the competent courts' analysis was based on the conviction that, by her membership of the DKP and her active role within that party, the applicant had breached her duties as a civil servant.  This conclusion was well-founded and in no way arbitrary.  After the commencement of the disciplinary proceedings, Mrs Vogt had herself stated that there was no point, section or part of the DKP's programme of which she disapproved, thus endorsing unconditionally the party's aims set out in the Mannheim programme. The disciplinary tribunals had been entitled to find that the DKP's aims were anti-constitutional, notwithstanding the provisions of Article 21 para. 2 of the Basic Law.  Regard being had to the applicant's intractability in respect of her political loyalty, the disciplinary courts had rightly considered that the basis of trust necessary for Mrs Vogt to continue to work as a civil servant was lacking, despite the fact that she had declared herself to be in favour of a change in the party's policy and had otherwise carried out her teaching tasks in a way that was irreproachable.  The applicant's dismissal had therefore not amounted to a breach of the principle of proportionality as regards her constitutional rights.  Accordingly, there had been no violation of Article 33 paras. 2, 3 and 5 of the Basic Law. 

C. Subsequent developments 

24.   From 1987 to 1991 the applicant worked as a playwright and drama teacher at the North Lower Saxony regional theatre (Landesbühne) in Wilhelmshaven.

From 1 February 1991 she was reinstated in her post as a teacher for the Lower Saxony education authority.  The Land government had beforehand repealed the decree on the employment of extremists in the Lower Saxony civil service (Ministerpräsidentenbeschluß - also known as the Radikalenerlaß - see paragraph 32 below) and had published regulations for dealing with "earlier cases" (see paragraph 33 below). 

II.   RELEVANT DOMESTIC LAW 

A. The Basic Law 

25.   The following provisions of the Basic Law (Grundgesetz) are relevant to the instant case:

Article 5

"(1) Everyone shall have the right freely to express and disseminate his or her opinions in speech, writing and pictures and freely to obtain information from generally accessible sources.  Freedom of the press and freedom of reporting on the radio and in films shall be guaranteed.  There shall be no censorship. 

(2) These rights shall be subject to the limitations laid down by the provisions of the general laws and by statutory provisions aimed at protecting young people and to the obligation to respect personal honour. 

(3) There shall be freedom of art, science, research and teaching.  Freedom of teaching shall not release citizens from their duty of loyalty to the Constitution."

Article 21

"(1) Political parties shall take part in forming the political opinion of the people.  They may be freely set up.  Their internal organisation must comply with democratic principles. They must render public account of the origin of their income and their assets and of their expenditure. 

(2) Parties which, through their aims or the conduct of their members, seek to damage or overthrow the free democratic constitutional system or to endanger the existence of the Federal Republic of Germany shall be held to be anti-constitutional.  The Federal Constitutional Court shall determine the question of anti-constitutionality. 

(3) Detailed rules shall be laid down by federal laws."

Article 33

"...

(2) All Germans shall have an equal right of admission to the civil service according to their suitability, capabilities and professional qualifications. 

(3) Enjoyment of civil and political rights, admission to the civil service and the rights acquired within the civil service shall not be contingent on religious belief.  No one shall be placed at a disadvantage on account of his or her 'adherence or non-adherence' to a religious persuasion [Bekenntnis] or to an 'ideology' [Weltanschauung]. 

...

(5) The provisions governing the civil service must take into account its traditional principles."

Article 48 para. 2

"No one shall be prevented from taking office as a member of parliament or from performing the duties attaching thereto.  No employment contract may be terminated and no one may be dismissed from employment on this ground." 

B. Legislation governing the civil service 

26.   By virtue of section 7 (1) (2) of the Federal Civil Service Act (Bundesbeamtengesetz) and section 4 (1) (2) of the Civil Service (General Principles) Act (Beamtenrechtsrahmengesetz) for the Länder, appointments to the civil service are subject to the requirement that the persons concerned "satisfy the authorities that they will at all times uphold the free democratic constitutional system within the meaning of the Basic Law". 

27.   According to section 52 (2) of the Federal Civil Service Act and section 35 (1), third sentence, of the Civil Service (General Principles) Act for the Länder, "civil servants must by their entire conduct bear witness to the free democratic constitutional system within the meaning of the Basic Law and act to uphold it". 

28.   These provisions have been reproduced in the civil service legislation of the Länder, and in particular in section 61 (2) of the Lower Saxony Civil Service Act (Niedersächsisches Beamtengesetz), which likewise provides that "civil servants must by their entire conduct bear witness to the free democratic constitutional system within the meaning of the Basic Law and act to uphold it". 

29.   The Lower Saxony Disciplinary Code (Niedersächsische Disziplinarordnung) contains the following relevant provisions:

Article 2 para. 1

"Under this law, measures may be taken against: 

(1) officials who have breached their professional duty while having the status of a civil servant ..."

Article 5 para. 1

"The disciplinary measures shall be: ... dismissal ..."

Article 11 para. 1

"Dismissal shall also entail loss of the right to a salary and of pension rights ..." 

C. Decree on employment of extremists in the civil service 

30.   On 28 January 1972 the Federal Chancellor and the Prime Ministers of the Länder adopted the decree on employment of extremists in the civil service (Ministerpräsidentenbeschluß) (Bulletin of the Government of the Federal Republic of Germany no. 15 of 3 February 1972, p. 142), which reiterated civil servants' duty of loyalty to the free democratic constitutional system and provided as follows:

"... civil servants' membership of parties or organisations that oppose the constitutional system - and any support given to such parties or organisations - shall ... as a general rule lead to a conflict of loyalty.  If this results in a breach of duty [Pflichtverstoß], it shall be for the employer to decide in each case what measures are to be taken." 

31.   In order to implement the decree, the Government of the Land of Lower Saxony adopted, in particular on 10 July 1972, provisions on "political activity by applicants for civil-service posts and by civil servants directed against the free democratic constitutional system". 

32.   Similar legislation was initially adopted in all the Länder. However, from 1979 it was no longer or only partially applied; in some Länder the relevant legislation was even repealed.

In 1990, as part of their coalition agreement on the formation of a new Government for the Land of Lower Saxony, the Social Democrat and "Green" parties decided to repeal the decree on employment of extremists in the civil service; the decree was repealed by a ministerial decision of 26 June 1990. 

33.   On 28 August 1990 the Land government took a number of measures relating to the treatment of "earlier cases", that is to say cases of persons who had been excluded from the civil service or refused admission to it on account of their political activities.  The decision made it possible - and this happened in the present case (see paragraph 24 above) - for civil servants who had been dismissed following disciplinary proceedings to be reinstated in their posts, provided that they satisfied the recruitment and qualification requirements, without, however, entitling them to compensation or to arrears of salary. 

D. Case-law on the civil service 

34.   In a leading case of 22 May 1975 the Federal Constitutional Court clarified the special duty of loyalty owed by German civil servants to the State and its Constitution:

"... 

The tasks of a modern State administration are as varied as they are complex and they must be accomplished in an adequate, effective and prompt manner if the political and social system is to function and groups, minorities and individuals are to be able to lead a decent life.  That administration must be able to count on a body of civil servants which is united and loyal, which faithfully performs its duties and is thoroughly dedicated to the State and the Constitution.  If civil servants cannot be relied upon, society and State have no chance in situations of crisis. 

... 

It is sufficient to observe that the duty of political loyalty owed by civil servants is the core of civil servants' duty of loyalty.  It does not mean a duty to identify with the aims or a particular policy of the Government in power.  It means being prepared to identify with the idea of the State which the official has to serve and with the free democratic constitutional order of that State based on the rule of law and social justice. 

... 

It cannot be in the interests of the State and society to have civil servants who are entirely uncritical.  It is, however, essential that a civil servant approves the State - notwithstanding its defects - and the existing constitutional order as it is in force and that he or she recognises that they merit protection, bears witness to them accordingly and is active on their behalf. 

...

  The duty of political loyalty - loyalty to the State and to the Constitution - requires more than an attitude which while formally correct is in fact uninterested, indifferent and, at heart, distant in relation to the State and the Constitution.

It entails, inter alia, the duty for civil servants to dissociate themselves unequivocally from groups and movements that criticise, campaign against and cast aspersions on that State, its institutions and the existing constitutional system. 

... 

[The duty of loyalty owed by a civil servant] applies to every type of appointment in the civil service, an appointment of fixed duration, an appointment on probation and an appointment subject to revocation as well as an appointment to a permanent post.  Nor can there be any difference of treatment in this respect according to the nature of the civil servant's duties. 

... 

The fact that the Federal Constitutional Court has not exercised its power to declare a party anti-constitutional does not mean that it is impossible to have the conviction - and to express that conviction - that the party in question pursues anti-constitutional aims and must therefore be challenged in the political arena.  A party which for instance advocates in its manifesto the dictatorship of the proletariat or approves recourse to force in order to overthrow the constitutional system if the conditions are right, pursues anti-constitutional aims ... 

..." 

35.   In judgments of 29 October 1981 and 10 May 1984 the Federal Administrative Court held that civil servants who played an active role in the DKP, for example by holding a post in the party or by standing as its candidate in elections, would be in breach of their duty of political loyalty, because they would necessarily be identifying with the anti-constitutional aims of that party.  It followed the same line of reasoning in a judgment of 20 January 1987 (see paragraph 22 above). 

E. Report of the Commission of Inquiry of the International Labour Office

36.   In its report of 20 February 1987 the majority of the Commission of Inquiry of the International Labour Office concluded that "the measures taken in application of the duty of faithfulness to the free democratic basic order have in various respects not remained within the limits of the restrictions authorised by Article 1, paragraph 2, of [the Discrimination (Employment and Occupation)] Convention No. 111". It also formulated a number of recommendations.

In reply to this report, the German Government maintained that the measures taken to ensure that civil servants remained loyal to the Constitution were not contrary to the relevant provisions of Convention No. 111 and that in any case the recommendations made by the Commission of Inquiry were not binding on the German State for the purposes of domestic law. 

PROCEEDINGS BEFORE THE COMMISSION 

37.   Mrs Vogt's application was lodged with the Commission on 13 February 1991.  Relying on Articles 10 and 11 (art. 10, art. 11) of the Convention, and on Article 14 taken together with Article 10 (art. 14+10), she complained that her right to freedom of expression and to freedom of association had been infringed. 

38.   The Commission declared the application (no. 17851/91) admissible on 19 October 1992.  In its report of 30 November 1993 (Article 31) (art. 31), it expressed the opinion by thirteen votes to one that there had been a violation of Articles 10 and 11 (art. 10, art. 11) of the Convention and that it was unnecessary to examine the application also under Article 14 (art. 14) of the Convention.  The full text of the Commission's opinion and of the dissenting opinion contained in the report is reproduced as an annex to this judgment[3].

FINAL SUBMISSIONS TO THE COURT 

39.   In their memorial the Government requested the Court to find "that in this case the Federal Republic of Germany did not       violate Articles 10 and 11 (art. 10, art. 11) of the Convention,       [or] Article 14 taken together with Article 10 (art. 14+10)". 

40.   The applicant asked the Court

"to find that there has been a violation of Articles 10 and 11 (art. 10, art. 11) of the Convention". 

AS TO THE LAW 

I.   ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 (art. 10) OF THE CONVENTION 

41.   Mrs Vogt maintained that her dismissal from the civil service on account of her political activities as a member of the DKP had infringed her right to freedom of expression secured under Article 10 (art. 10) of the Convention, which is worded as follows: 

"1.   everyone has the right to freedom of expression.  This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers.  This Article (art. 10) shall not prevent States from requiring the licensing of broadcasting, television or cinema enterprises. 

2.   The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary."

A. Whether there was an interference 

42.   The Government did not dispute the applicability of Article 10 (art. 10).  However, at the hearing they requested the Court to re-examine this issue carefully. 

43.   The Court reiterates that the right of recruitment to the civil service was deliberately omitted from the Convention.  Consequently, the refusal to appoint a person as a civil servant cannot as such provide the basis for a complaint under the Convention.  This does not mean, however, that a person who has been appointed as a civil servant cannot complain on being dismissed if that dismissal violates one of his or her rights under the Convention.  Civil servants do not fall outside the scope of the Convention.  In Articles 1 and 14 (art. 1, art. 14), the Convention stipulates that "everyone within [the] jurisdiction" of the Contracting States must enjoy the rights and freedoms in Section I "without discrimination on any ground".  Moreover Article 11 para. 2 (art. 11-2) in fine, which allows States to impose special restrictions on the exercise of the freedoms of assembly and association by "members of the armed forces, of the police or of the administration of the State", confirms that as a general rule the guarantees in the Convention extend to civil servants (see the Glasenapp and Kosiek v. Germany judgments of 28 August 1986, Series A nos. 104, p. 26, para. 49, and 105, p. 20, para. 35).  Accordingly, the status of permanent civil servant that Mrs Vogt had obtained when she was appointed a secondary-school teacher did not deprive her of the protection of Article 10 (art. 10). 

44.   The Court considers, like the Commission, that the present case is to be distinguished from the cases of Glasenapp and Kosiek.  In those cases the Court analysed the authorities' action as a refusal to grant the applicants access to the civil service on the ground that they did not possess one of the necessary qualifications.  Access to the civil service had therefore been at the heart of the issue submitted to the Court, which accordingly concluded that there had been no interference with the right protected under paragraph 1 of Article 10 (art. 10-1) (see the previously cited Glasenapp and Kosiek judgments, p. 27, para. 53, and p. 21, para. 39).

Mrs Vogt, for her part, had been a permanent civil servant since February 1979.  She was suspended in August 1986 and dismissed in 1987 (see paragraphs 16 and 20 above), as a disciplinary penalty, for allegedly having failed to comply with the duty owed by every civil servant to uphold the free democratic system within the meaning of the Basic Law.  According to the authorities, she had by her activities on behalf of the DKP and by her refusal to dissociate herself from that party expressed views inimical to the above-mentioned system.  It follows that there was indeed an interference with the exercise of the right protected by Article 10 (art. 10) of the Convention. 

B. Whether the interference was justified 

45.   Such interference constitutes a breach of Article 10 (art. 10) unless it was "prescribed by law", pursued one or more legitimate aim or aims as defined in paragraph 2 (art. 10-2) and was "necessary in a democratic society" to attain them.

1. "Prescribed by law" 

46.   The Government agreed with the Commission that the interference had been based on section 61 (2) of the Lower Saxony Civil Service Act (see paragraph 28 above), as construed in the case-law of the relevant courts and had therefore been prescribed by law. 

47.   The applicant took the contrary view.  She argued that it was in no way implicit in the duty of political loyalty required by section 61 (2) of the Lower Saxony Civil Service Act that civil servants could be dismissed, as she had been, on account of political activities.  Neither the case-law nor the legislation was sufficiently clear and foreseeable on this point.  As regards the case-law, the applicant sought to show that the Constitutional Court's judgment of 22 May 1975 (see paragraph 34 above) had by no means established the necessary clarity for those concerned since that judgment had been construed quite differently by the Federal Administrative Court and the Federal Labour Court.  As to the legislation, the mere fact that, although the law had not been changed, she had been reinstated in 1991 (see paragraph 24 above) while still a member of the DKP showed that the formulation of the legislation was far from attaining a sufficient degree of precision.  Her dismissal had in reality been based on a political decision taken by the Federal Chancellor and the Prime Ministers of the Länder in the form of the Decree of 28 January 1972 on the employment of extremists in the civil service (see paragraph 30 above). 

48.   The Court reiterates that the level of precision required of domestic legislation - which cannot in any case provide for every eventuality - depends to a considerable degree on the content of the instrument in question, the field it is designed to cover and the number and status of those to whom it is addressed.  It is moreover primarily for the national authorities to interpret and apply domestic law (see the Chorherr v. Austria judgment of 25 August 1993, Series A no. 266-B, pp. 35-36, para. 25).  In this instance the Federal Constitutional Court and the Federal Administrative Court had clearly defined the duty of political loyalty imposed on all civil servants by the relevant provisions of federal legislation and the legislation of the Länder, including section 61 (2) of the Lower Saxony Civil Service Act (see paragraphs 26 to 28 above).  They had held, inter alia, that any active commitment on the part of a civil servant to a political party with anti-constitutional aims such as the DKP was incompatible with that duty.  At the material time - that is during the disciplinary proceedings at the latest - Mrs Vogt must have been aware of that case-law.  She was therefore in a position to foresee the risks that she was running as a result of her political activities on behalf of the DKP and her refusal to dissociate herself from that party.  Even if there was, as alleged, a divergence of opinion between the Federal Administrative Court and the Federal Labour Court - a divergence, moreover, whose existence the Court has not been able to establish - it would not have been material since the disciplinary courts had to follow and demonstrably followed the Federal Administrative Court's case-law.  As to Mrs Vogt's argument based on her reinstatement, the latter measure does not warrant the conclusion that she seeks to draw from it, as the mere fact that a legal provision is capable of more than one construction does not mean that it does not meet the requirement implied in the notion "prescribed by law".

The Court accordingly shares the view of the Government and the Commission that the interference was "prescribed by law".

2. Legitimate aim 

49.   Like the Commission, the Government were of the opinion that the interference pursued a legitimate aim.  The Government contended that the restriction on the freedom of expression deriving from civil servants' duty of political loyalty was aimed at protecting national security, preventing disorder and protecting the rights of others. 

50.   The applicant did not express an opinion on this point. 

51.   The Court notes that a number of Contracting States impose a duty of discretion on their civil servants.  In this case the obligation imposed on German civil servants to bear witness to and actively uphold at all times the free democratic constitutional system within the meaning of the Basic Law (see paragraphs 26-28 above) is founded on the notion that the civil service is the guarantor of the Constitution and democracy.  This notion has a special importance in Germany because of that country's experience under the Weimar Republic, which, when the Federal Republic was founded after the nightmare of nazism, led to its constitution being based on the principle of a "democracy capable of defending itself" (wehrhafte Demokratie).  Against this background the Court cannot but conclude that the applicant's dismissal pursued a legitimate aim within the meaning of paragraph 2 of Article 10 (art. 10-2).

3. "Necessary in a democratic society"

(a) General principles 

52.   The Court reiterates the basic principles laid down in its judgments concerning Article 10 (art. 10):

(i) Freedom of expression constitutes one of the essential foundations of a democratic society and one of the basic conditions for its progress and each individual's self-fulfilment.  Subject to paragraph 2 of Article 10 (art. 10-2), it is applicable not only to "information" or "ideas" that are favourably received or regarded as inoffensive or as a matter of indifference, but also to those that offend, shock or disturb; such are the demands of that pluralism, tolerance and broadmindedness without which there is no "democratic society".  Freedom of expression, as enshrined in Article 10 (art. 10), is subject to a number of exceptions which, however, must be narrowly interpreted and the necessity for any restrictions must be convincingly established (see the following judgments: Handyside v. the United Kingdom, 7 December 1976, Series A no. 24, p. 23, para. 49; Lingens v. Austria, 8 July 1986, Series A no. 103, p. 26, para. 41; and Jersild v. Denmark, 23 September 1994, Series A no. 298, p. 26, para. 37).

(ii) The adjective "necessary", within the meaning of Article 10 para. 2 (art. 10-2), implies the existence of a "pressing social need". The Contracting States have a certain margin of appreciation in assessing whether such a need exists, but it goes hand in hand with a European supervision, embracing both the law and the decisions applying it, even those given by independent courts.  The Court is therefore empowered to give the final ruling on whether a "restriction" is reconcilable with freedom of expression as protected by Article 10 (art. 10).

(iii) The Court's task, in exercising its supervisory jurisdiction, is not to take the place of the competent national authorities but rather to review under Article 10 (art. 10) the decisions they delivered pursuant to their power of appreciation.  This does not mean that the supervision is limited to ascertaining whether the respondent State exercised its discretion reasonably, carefully and in good faith; what the Court has to do is to look at the interference complained of in the light of the case as a whole and determine whether it was "proportionate to the legitimate aim pursued" and whether the reasons adduced by the national authorities to justify it are "relevant and sufficient" (see the Sunday Times v. the United Kingdom (no. 2) judgment of 26 November 1991, Series A no. 217, p. 29, para. 50).  In so doing, the Court has to satisfy itself that the national authorities applied standards which were in conformity with the principles embodied in Article 10 (art. 10) and, moreover, that they based their decisions on an acceptable assessment of the relevant facts (see the above-mentioned Jersild judgment, p. 26, para. 31). 

53.   These principles apply also to civil servants.  Although it is legitimate for a State to impose on civil servants, on account of their status, a duty of discretion, civil servants are individuals and, as such, qualify for the protection of Article 10 (art. 10) of the Convention.  It therefore falls to the Court, having regard to the circumstances of each case, to determine whether a fair balance has been struck between the fundamental right of the individual to freedom of expression and the legitimate interest of a democratic State in ensuring that its civil service properly furthers the purposes enumerated in Article 10 para. 2 (art. 10-2).  In carrying out this review, the Court will bear in mind that whenever civil servants' right to freedom of expression is in issue the "duties and responsibilities" referred to in Article 10 para. 2 (art. 10-2) assume a special significance, which justifies leaving to the national authorities a certain margin of appreciation in determining whether the impugned interference is proportionate to the above aim.

(b) Application in the present case of the above-mentioned principles 

54.   According to the Government, the breadth of the margin of appreciation enjoyed by the State in the present case must be assessed with reference to the deliberate intention on the part of the Contracting States not to recognise in the Convention or its Protocols a right of recruitment to the civil service.  They maintained that the conditions which a candidate for the civil service had to satisfy were closely linked to those applying to a civil servant who had already been appointed to a permanent post.  The Federal Republic of Germany had a special responsibility in the fight against all forms of extremism, whether right-wing or left-wing.  It was precisely for that reason and in the light of the experience of the Weimar Republic that the duty of political loyalty had been introduced for civil servants. The civil service was the cornerstone of a "democracy capable of defending itself".  Its members could not therefore play an active role in parties, such as the DKP, that pursued anti-constitutional aims. Mrs Vogt had held senior posts in this party, whose objective at the material time had been the overthrow of the free democratic order in the Federal Republic of Germany and which received its instructions from the East German and Soviet communist parties.  Even though no criticism had been levelled at the way she actually performed her duties, she had had, nevertheless, as a teacher, a special responsibility in the transmission of the fundamental values of democracy.  Despite the warnings she had been given, the applicant had continually stepped up her activities within the DKP.  That was why the German authorities had had no choice but to suspend her from her duties. 

55.   The applicant disputed the necessity of the interference.  Since the DKP had not been banned by the Federal Constitutional Court, her activities on behalf of that party, which had been the basis of the "charges" brought against her (see paragraph 19 above), had been lawful political activities for a lawful party and could not therefore amount to a failure to fulfil her duty of political loyalty.  Compliance with that obligation had to be assessed not in terms of the abstract aims of a party, but with reference to individual conduct.  From this point of view she had always been beyond reproach, both in the performance of her duties, in the course of which she had never sought to indoctrinate her pupils, and outside her professional activities, where she had never made any statement that could have been considered anti-constitutional.  On the contrary, her activity within the DKP reflected her desire to work for peace both inside and outside the Federal Republic of Germany and to fight neo-fascism.  She was firmly convinced that she could best serve the cause of democracy and human rights by her political activities on behalf of the DKP; requiring her to renounce that conviction on the ground that the State authorities held otherwise went against the very core of the freedom to hold opinions and to express them.  In any event, the imposition of the heaviest sanction had been totally disproportionate.  Moreover, the very protracted nature of the disciplinary proceedings in this case and significant differences in the way the provisions concerning civil servants' duty of political loyalty had been applied from Land to Land showed that it could not be said that there were pressing reasons for dismissing her. 

56.   The Commission essentially took the same view as the applicant. In its view what should have been decisive was whether the personal conduct and personal statements of the applicant were contrary to the constitutional order.  Disciplinary punishment of such severity as dismissal had to be justified with reference to the personal attitude of the civil servant concerned. 

57.   In the present case the Court's task is to determine whether Mrs Vogt's dismissal corresponded to a "pressing social need" and whether it was "proportionate to the legitimate aim pursued".  To this end, the Court will examine the circumstances of the case in the light of the situation existing in the Federal Republic of Germany at the material time. 

58.   Mrs Vogt became a member of the DKP in 1972.  It has not been disputed that this was known to the authorities when, in 1979, even before the end of her probationary period, she was appointed a permanent civil servant.  However, after investigations into her political activities, disciplinary proceedings were opened against her in 1982 (see paragraph 11 above).  These proceedings were suspended several times pending further investigations, but Mrs Vogt was eventually dismissed on 15 October 1987 for breach of her duty of political loyalty.  The criticisms levelled against her concerned her various political activities within the DKP, the posts she had held in that party and her candidature in the elections for the Parliament of the Land (see paragraph 19 above).

The duty of political loyalty to which German civil servants are subject, as it was defined by the Federal Constitutional Court in its judgment of 22 May 1975, entails for all civil servants the duty to dissociate themselves unequivocally from groups that attack and cast aspersions on the State and the existing constitutional system.  At the material time the German courts had held - on the basis of the DKP's own official programme - that its aims were the overthrow of the social structures and the constitutional order of the Federal Republic of Germany and the establishment of a political system similar to that of the German Democratic Republic. 

59.   The Court proceeds on the basis that a democratic State is entitled to require civil servants to be loyal to the constitutional principles on which it is founded.  In this connection it takes into account Germany's experience under the Weimar Republic and during the bitter period that followed the collapse of that regime up to the adoption of the Basic Law in 1949.  Germany wished to avoid a repetition of those experiences by founding its new State on the idea that it should be a "democracy capable of defending itself".  Nor should Germany's position in the political context of the time be forgotten.  These circumstances understandably lent extra weight to this underlying notion and to the corresponding duty of political loyalty imposed on civil servants.

Even so, the absolute nature of that duty as construed by the German courts is striking.  It is owed equally by every civil servant, regardless of his or her function and rank.  It implies that every civil servant, whatever his or her own opinion on the matter, must unambiguously renounce all groups and movements which the competent authorities hold to be inimical to the Constitution.  It does not allow for distinctions between service and private life; the duty is always owed, in every context.

Another relevant consideration is that at the material time a similarly strict duty of loyalty does not seem to have been imposed in any other member State of the Council of Europe, whilst even within Germany the duty was not construed and implemented in the same manner throughout the country; a considerable number of Länder did not consider activities such as are in issue here incompatible with that duty. 

60.   However, the Court is not called upon to assess the system as such.  It will accordingly concentrate on Mrs Vogt's dismissal.

In this connection it notes at the outset that there are several reasons for considering dismissal of a secondary-school teacher by way of disciplinary sanction for breach of duty to be a very severe measure.  This is firstly because of the effect that such a measure has on the reputation of the person concerned and secondly because secondary-school teachers dismissed in this way lose their livelihood, at least in principle, as the disciplinary court may allow them to keep part of their salary.  Finally, secondary-school teachers in this situation may find it well nigh impossible to find another job as a teacher, since in Germany teaching posts outside the civil service are scarce.  Consequently, they will almost certainly be deprived of the opportunity to exercise the sole profession for which they have a calling, for which they have been trained and in which they have acquired skills and experience.

A second aspect that should be noted is that Mrs Vogt was a teacher of German and French in a secondary school, a post which did not intrinsically involve any security risks.

The risk lay in the possibility that, contrary to the special duties and responsibilities incumbent on teachers, she would take advantage of her position to indoctrinate or exert improper influence in another way on her pupils during lessons.  Yet no criticism was levelled at her on this point.  On the contrary, the applicant's work at school had been considered wholly satisfactory by her superiors and she was held in high regard by her pupils and their parents and also by her colleagues (see paragraph 10 above); the disciplinary courts recognised that she had always carried out her duties in a way that was beyond reproach (see paragraphs 20 and 22 above).  Indeed the authorities only suspended the applicant more than four years after instituting disciplinary proceedings (see paragraphs 11 to 16 above), thereby showing that they did not consider the need to remove the pupils from her influence to be a very pressing one.

Since teachers are figures of authority to their pupils, their special duties and responsibilities to a certain extent also apply to their activities outside school.  However, there is no evidence that Mrs Vogt herself, even outside her work at school, actually made anti-constitutional statements or personally adopted an anti-constitutional stance.  The only criticisms retained against her concerned her active membership of the DKP, the posts she had held in that party and her candidature in the elections for the Parliament of the Land.  Mrs Vogt consistently maintained her personal conviction that these activities were compatible with upholding the principles of the German constitutional order.  The disciplinary courts recognised that her conviction was genuine and sincere, while considering it to be of no legal significance (see paragraph 22 above), and indeed not even the prolonged investigations lasting several years were apparently capable of yielding any instance where Mrs Vogt had actually made specific pronouncements belying her emphatic assertion that she upheld the values of the German constitutional order.

A final consideration to be borne in mind is that the DKP had not been banned by the Federal Constitutional Court and that, consequently, the applicant's activities on its behalf were entirely lawful. 

61.   In the light of all the foregoing, the Court concludes that, although the reasons put forward by the Government in order to justify their interference with Mrs Vogt's right to freedom of expression are certainly relevant, they are not sufficient to establish convincingly that it was necessary in a democratic society to dismiss her.  Even allowing for a certain margin of appreciation, the conclusion must be that to dismiss Mrs Vogt by way of disciplinary sanction from her post as secondary-school teacher was disproportionate to the legitimate aim pursued.  There has accordingly been a violation of Article 10 (art. 10). 

II.   ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 11 (art. 11) OF THE CONVENTION 

62.   The applicant also complained of a breach of her right to the freedom of association guaranteed under Article 11 (art. 11) of the Convention, which is worded as follows: 

"1.  Everyone has the right to freedom of peaceful assembly and to freedom of association with others, including the right to form and to join trade unions for the protection of his interests. 

2.  No restrictions shall be placed on the exercise of these rights other than such as are prescribed by law and are necessary in a democratic society in the interests of national security or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals or for the protection of the rights and freedoms of others.  This Article (art. 11) shall not prevent the imposition of lawful restrictions on the exercise of these rights by members of the armed forces, of the police or of the administration of the State." 

A. Whether there was an interference 

63.   As was the case with Article 10 (art. 10), the Government did not contest the applicability of Article 11 (art. 11), although at the hearing they requested the Court to re-examine this issue carefully. 

64.   Notwithstanding its autonomous role and particular sphere of application, Article 11 (art. 11) must in the present case also be considered in the light of Article 10 (art. 10) (see the Young, James and Webster v. the United Kingdom judgment of 13 August 1981, Series A no. 44, p. 23, para. 57, and the Ezelin v. France judgment of 26 April 1991, Series A no. 202, p. 20, para. 37).  The protection of personal opinions, secured by Article 10 (art. 10), is one of the objectives of the freedoms of assembly and association as enshrined in Article 11 (art. 11). 

65.   With reference to the principles set forth in respect of Article 10 (art. 10) (see paragraphs 43 and 44 above), Mrs Vogt, as a permanent civil servant, also qualified for the protection of Article 11 (art. 11).

The applicant was dismissed from her post as a civil servant for having persistently refused to dissociate herself from the DKP on the ground that in her personal opinion membership of that party was not incompatible with her duty of loyalty.

There has accordingly been an interference with the exercise of the right protected by paragraph 1 of Article 11 (art. 11-1). 

B. Whether the interference was justified 

66.   Such interference constitutes a breach of Article 11 (art. 11) unless it satisfies the requirements of paragraph 2 (art. 11-2), which are identical to those laid down in paragraph 2 of Article 10 (art. 10-2), the only exception being where the last sentence of paragraph 2 of Article 11 (art. 11-2) is applicable. 

67.   In this respect the Court agrees with the Commission that the notion of "administration of the State" should be interpreted narrowly, in the light of the post held by the official concerned. 

68.   However, even if teachers are to be regarded as being part of the "administration of the State" for the purposes of Article 11 para. 2 (art. 11-2) - a question which the Court does not consider it necessary to determine in the instant case -, Mrs Vogt's dismissal was, for the reasons previously given in relation to Article 10 (art. 10) (see paragraphs 51 to 60 above), disproportionate to the legitimate aim pursued.

There has accordingly also been a violation of Article 11 (art. 11). 

III.   ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 14 OF THE CONVENTION TAKEN IN CONJUNCTION WITH ARTICLE 10 (art. 14+10) 

69.   Before the Commission the applicant complained of a violation of Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 10 (art. 14+10), but she did not raise this complaint before the Court. 

70.   The Court does not consider it necessary to examine the question of its own motion. 

IV.   APPLICATION OF ARTICLE 50 (art. 50) OF THE CONVENTION 

71.   Under Article 50 (art. 50) of the Convention, 

"If the Court finds that a decision or a measure taken by a legal authority or any other authority of a High Contracting Party is completely or partially in conflict with the obligations arising from the ... Convention, and if the internal law of the said Party allows only partial reparation to be made for the consequences of this decision or measure, the decision of the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party." 

72.   Mrs Vogt submitted claims for compensation in respect of pecuniary and non-pecuniary damage and for the reimbursement of her costs and expenses. 

73.   The Government and the Delegate of the Commission regarded most of the sums claimed as excessive. 

74.   In the Court's opinion, the question is not ready for decision. It is accordingly necessary to reserve it and to fix the further procedure, account being taken of the possibility of an agreement between the respondent State and the applicant (Rule 54 paras. 1 and 4 of Rules of Court A). 

FOR THESE REASONS, THE COURT 

1.   Holds by seventeen votes to two that Article 10 (art. 10) of the Convention is applicable in the present case; 

 2.   Holds by ten votes to nine that there has been a violation of Article 10 (art. 10); 

 3.   Holds unanimously that Article 11 (art. 11) of the Convention is applicable in the present case; 

 4.   Holds by ten votes to nine that there has been a violation of Article 11 (art. 11); 

 5.   Holds unanimously that it is not necessary to examine the case under Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 10 (art. 14+10); 

6.   Holds by seventeen votes to two that the question of the application of Article 50 (art. 50) of the Convention is not ready for decision; and  consequently,  

(a) reserves the said question; 

(b) invites the Government and the applicant to submit, within the forthcoming six months, their written observations on the matter and, in particular, to notify the Court of any agreement they may reach; 

(c) reserves the further procedure and delegates to the President the power to fix the same if need be. 

 

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 26 September 1995. 

 Herbert PETZOLD, Registrar                  Rolv RYSSDAL ,   President

 

In accordance with Article 51 para. 2 (art. 51-2) of the Convention and Rule 53 para. 2 of Rules of Court A, the following separate opinions are annexed to this judgment:

(a) joint dissenting opinion of Mr Bernhardt, Mr Gölcüklü, Mr Matscher, Mr Loizou, Mr Mifsud Bonnici, Mr Gotchev, Mr Jungwiert and Mr Kuris;

(b) supplementary dissenting opinion of Mr Gotchev;

(c) dissenting opinion of Mr Jambrek.

A statement by Mr Mifsud Bonnici is also appended. 

R. R.

H. P.

 

 

 

 

 

JOINT DISSENTING OPINION OF JUDGES BERNHARDT, GÖLCÜKLÜ, MATSCHER, LOIZOU, MIFSUD BONNICI, GOTCHEV, JUNGWIERT AND KURIS

We are of the opinion that the disciplinary measures against Mrs Vogt, taken or approved by all the German authorities and courts concerned, do not violate Article 10 or Article 11 (art. 10, art. 11) of the Convention.  Her dismissal as a teacher in public service was not only prescribed by law and ordered in pursuit of a legitimate aim; it was also proportionate and could be considered necessary in a democratic society.  It falls within the margin of appreciation which must be left to the national authorities. 

1.   The circumstances surrounding the dismissal call, in our view, for a different emphasis from that contained in the present judgment of the Grand Chamber.  Mrs Vogt had been a member of the Communist Party (DKP) since 1972, but she was nevertheless appointed to a permanent post in 1979.  This can be easily explained by the German practice according to which formal membership of an extremist party is in itself in general not an obstacle to becoming or remaining a civil servant.  It was only after her appointment was made permanent that Mrs Vogt intensified her activities on behalf of the DKP (see paragraphs 11-23 of the judgment).  It is obvious that activities of this kind are bound to become known in a school and among the pupils even if the teacher concerned does not disseminate his or her political convictions in the classroom.

It is in our view equally beyond doubt that the programme of the DKP and the constitutional order of the Federal Republic of Germany as enshrined in the Basic Law were incompatible with each other.  If a person like Mrs Vogt professes to support all the points of the DKP's programme and affirms at the same time his or her respect for the constitutional order, these assertions are equally incompatible with each other. 

2.   Throughout the period from the institution of the disciplinary proceedings against Mrs Vogt until her final dismissal, the DKP was supported by the communist regime and its governing party in East Germany (at the time the German Democratic Republic), and the DKP itself always considered the East German constitutional and political order to be fundamentally different from and superior to that of the Federal Republic.  It can also hardly be denied that at the relevant time the East-West confrontation and the antagonism between the communist regime on the one side and the West German democratic order on the other made it necessary to strengthen the democratic order and not to allow it to be undermined.

In such a situation and bearing in mind Germany's special history, in particular the destruction of the democratic Constitution of Weimar, the State must be entitled to dismiss civil servants, including school teachers, who are actively engaged in activities on behalf of anti-democratic parties.  This must be valid for all extremist parties whether they belong to the left or the right of the political spectrum. 

3.   Mrs Vogt's dismissal could therefore be considered by the German authorities to be necessary in a democratic society in conformity with Articles 10 and 11 (art. 10, art. 11).  The civil service is of the utmost importance in nearly all States for a proper functioning of the democratic order, and States must accordingly enjoy a considerable margin of appreciation when recruiting or dismissing public servants. States must be entitled to require their officials either to renounce their active and prominent support for an extremist party or to leave the civil service.     

 

SUPPLEMENTARY DISSENTING OPINION OF JUDGE GOTCHEV

I voted for no violation because it is my firm opinion that Article 10 (art. 10) of the Convention was not applicable.

The judgment (paragraph 43) confirms that access to the civil service is not one of the rights protected under the Convention. However, according to the Court's case-law, if denial of access to the civil service results in a breach of some other provision of the Convention, that provision (art. 10) is applicable, so where, as in this case, the refusal of access to, or dismissal from, the civil service constitutes at the same time a violation of Article 10 (art. 10), that Article (art. 10) will be applicable.

I cannot agree with this reasoning.  Mrs Vogt was not dismissed from her post as a teacher because she expressed an opinion or an idea. According to the court's decision she was in fact dismissed because of her membership of the DKP, her membership of the regional branch executive committee, being Chairperson of the local branch and her candidacy in the parliamentary election as a DKP candidate.  No mention was made of any declaration or publication or any other kind of expression of opinion.

In both the cases cited in the judgment - Glasenapp and Kosiek - the dismissal was the consequence of the expression of an opinion - a letter sent by the applicant to a newspaper in the first case and two books published by the applicant in the second.

Even so in both cases our Court took the view that there had been no violation of Article 10 (art. 10).

 

DISSENTING OPINION OF JUDGE JAMBREK 

1.   I agree with the majority that both Articles 10 and 11 (art. 10, art. 11) of the Convention apply to the instant case and that there was an interference.  I came to a different conclusion from the majority, however, when considering whether the impugned interference was necessary in a democratic society and whether it was proportionate to the legitimate aim pursued.  As a consequence I found that the restriction was reconcilable with the respective freedoms.  I also fully agree with the joint dissenting opinion of my colleagues, but wish to add to their reasoning the following points. 

2.   In order to strike a fair balance between the rights of Mrs Vogt and the duty of the Federal Republic of Germany at the material time to ensure that its State schools in addition to their normal functions also properly furthered the legitimate interests of national security, territorial integrity or public safety and the protection of rights of others, I will examine the circumstances of the case firstly in the light of the situation existing in the Federal Republic of Germany, and then in the light of the choices available to Mrs Vogt, in both cases at the material time. 

3.   The majority took account of Germany`s "bitter period that followed the collapse of" the Weimar Republic, and also its "position in the political context of the time".  It also noted that "the nightmare of nazism ... led to its constitution being based on the principle of `a democracy capable of defending itself`".  May I add that this constitutional principle also represented at the time material for the present case a legitimate aim justifying the duty imposed on civil servants of loyalty to the values of democracy and the rule of law.

The situation of the Federal Republic of Germany in Western Europe from 1945 to 1990 was specific and unique in comparison with other member States of the Council of Europe.  It was an amputated State with a divided people, in the front line facing the countries of the former Communist Bloc.  Therefore it was inevitably more vulnerable and exposed in terms of its national security, territorial integrity and public safety; in particular it was exposed to the risk of infiltration by agents and to political propaganda inimical to its constitutional order.  I have no reason to doubt in this respect the facts supplied in the Government's memorial and in the oral presentation by their Agent.

Nor do I see any reason to doubt the facts provided and assessments made by the Agent of the Government as to the character and the role of the German Communist Party (DKP), of which Mrs Vogt was an active member and official.  It is in my view correct to presume that this party at the material time aimed to overthrow the democratic constitutional order of the Federal Republic of Germany in order to introduce there a communist system fashioned after the model of the former German Democratic Republic.  Moreover, the DKP had the means at its disposal to implement its political goals: it was financed by its East German counterpart (SED), DKP members were trained by the SED, while about 200 members of the DKP received instruction from the SED in sabotage and terrorism; it was only in 1989 that this group was dissolved.  Mr P. Becker, who spoke on the applicant's behalf, stated at the hearing that

"It was not State repression which caused the DKP to fail to attract people but rather the collapse of the socialist regimes". 

4.   Mrs Vogt had been a member of the German Communist Party since 1972.  She was appointed a permanent civil servant on 1 February 1979. Only subsequently, from the autumn of 1980, did she take an active role in the DKP and began engaging in the various political activities recorded in the file of the case.  And on 13 June 1982 disciplinary proceedings were instituted against her on the ground that she had failed to comply with the duty of loyalty to the Constitution.  On 31 October 1989 the Disciplinary Court of Lower Saxony rejected Mrs Vogt's appeal against the disciplinary sanction of dismissal imposed upon her by the Disciplinary Division of the Oldenburg Administrative Court.  Thereafter various other proceedings took place and finally the Federal Constitutional Court rejected her constitutional complaint on 7 August 1990.

I refer to the above facts in order to place in their proper context the following points: 

- Mrs Vogt was appointed a permanent civil servant according to the established practice that mere membership of the DKP did not constitute a breach of loyalty; - disciplinary proceedings against her were only instituted after she engaged in more prominent political activities;

- it is wrong to assume that the length of the proceedings, during which Mrs Vogt was permitted to continue teaching, indicated an absence of a "pressing social need" to halt her unconstitutional activities;

- on the contrary, the German courts made it clear that they expected her to abandon her activities within the DKP; see, inter alia, the Lower Saxony Disciplinary Court's opinion, "that a radical change in a civil servant's attitude could affect its assessment of the seriousness of professional misconduct" (paragraph 22 in fine);

- after the institution of proceedings against her, Mrs Vogt had ample time to make at least two other choices in order to meet official requirements: she could either continue with her active involvement in the DKP and seek other employment outside the German civil service, or else she could retain her job there and remain a member of the DKP while lowering the intensity of her activities in the party to the pre-1979 level. 

5.   The next key point is whether Mrs Vogt's dismissal (the "interference") was really necessary in the sense that it represented "a pressing social need", in view of the relationship between the way she performed her job and her political activities.  In this respect, two opposing hypotheses may be defined and defended.

According to the first, Mrs Vogt's work was apolitical and purely academic in substance and could be performed in a way that did not involve the expression of values.  The distinction between professional and private (including political) life thus eliminated the danger that Mrs Vogt's political role would have such consequences for her teaching role as to justify the pressing social need to dismiss her from her job.

The German authorities gave the alternative assessment.  Using a different wording, they claimed that the connection between the two roles was strong enough to justify the interference.  In this respect the notion of the general "role model" of a teacher to her pupils may also be considered, the various "subtle" and "hidden" ways in which political and moral values "creep into" academic language and logic, the possibilities for extra-curricular communication between teacher and pupils, the expectation of professional loyalty to the civil service, reflected by adherence to the ethics and esprit de corps of the professional community, etc.  Mrs Vogt, in her address to the Court herself stated that she always tried to communicate her fundamental beliefs

"as a teacher and a human being.  I have tried to do so within school and outside".

In my view, the picture is blurred and even in a concrete situation it is difficult to give a "yes or no answer".  Therefore, I came to the conclusion that the German authorities and judges in this respect of the case were in a better position to assess whether the interference was necessary in defence of democracy, that being one of the main reasons justifying restrictions in the interests of national security, and should therefore be given a wider discretion within their margin of appreciation than that recognised by the majority. 

6.   The majority in the Chamber depicted the system of the duty of political loyalty to which German civil servants are subject as "absolute in nature".  (Mr Trechsel, speaking on behalf of the Commission in this connection, referred to "the famous Deutsche Gründlichkeit".)  This is, in my view, a distorted description, quite far from the reality revealed by the facts in the file of the present case.

Mr Becker informed the Court that only 1 to 1.5% of officially known extreme left-wing civil servants had actually been dismissed. If the system were really "absolute", then the relevant proportion would have to be approximately 100%.

Secondly, the threshold for breaching the minimal duty of loyalty was set relatively high and even then rather flexibly, to be ascertained on a case by case basis.  Again, if the system were "absolute", mere membership of the DKP would probably imply a breach.

Thirdly, as the Vogt case itself indicates, the final sanction was only imposed after active and repetitious conduct classified as disloyal.  It may even be inferred from the disciplinary and judicial proceedings against Mrs Vogt, that "the system" acted with great restraint.  It seemed to issue a number of "advance warnings" to the accused, to the point of aiming "[to persuade] her to abandon her political activities within the DKP" (paragraph 22 in fine).  Dismissal in my view was a sanction of last resort, after it became clear that all other measures were bound to fail.

Fourthly, "the system" appears flexible from the time perspective.  It was changing to adapt to new political circumstances, of which one of the most dramatic was the fall of the Berlin wall: in the Land of Lower Saxony, the decree on employment of extremists in the civil service was repealed by a ministerial decision of 26 June 1990 and on 1 February 1991 the applicant was reinstated in her post as a teacher at the Lower Saxony educational authority.

And fifthly, the disputed regional differences in the implementation in my view do not testify to the "absolute" or "thorough" nature of "the system".

The misperception on the part of the majority of the nature of the disputed system and its implementation in my view seriously influenced the degree of discretion allowed to the German authorities, including the courts, in this sphere.

The majority in my view probably fell into the following fallacy: given that German authorities acted within a narrowly defined and rigid system, the application of that system in the form of interference with human rights protected under the Convention must be considered predetermined, unreasoned, and lacking the necessary discretion. Therefore, control by the European Court appears ever more desirable.

I drew the opposite conclusion from the facts of the case: "the system", as derived from the broad constitutional principle and as defined by the German Constitutional Court, rests on a broad legal doctrine and has its roots in German political history.  It is also capable of responding to present-day exigencies and is implemented in a rational and flexible way.  The Vogt case does not represent a departure from this approach. 

7.   In the Kosiek case, whose facts come closest of the Article 10 (art. 10) cases, to the present one, the applicant complained of dismissal from a lectureship - to which he had been appointed with the status of probationary civil servant - on account of his political activities for the Nationaldemokratische Partei Deutschlands (NPD) and of the content of the two books he had written; he claimed to be the victim of a breach of Article 10 (art. 10) of the Convention.  In order to decide the case, the Court inquired first whether the disputed dismissal amounted to an "interference" with the exercise of the applicant's freedom of expression as protected by Article 10 (art. 10) - in the form of a formality, condition, restriction or penalty - or whether the measure lay within the sphere of the right of access to the civil service, a right that is not secured in the Convention.

The Court noted that one of the personal qualifications required by anyone seeking a post as a civil servant in the Federal Republic of Germany is to prove himself by being prepared to consistently uphold the free democratic system within the meaning of the Basic Law.  The Court further found that "this requirement applies to recruitment to the civil service, a matter that was deliberately omitted from the Convention, and it cannot in itself be considered incompatible with the Convention" (Kosiek v. Germany judgment of 28 August 1986, Series A no. 105, p. 21, para. 38).  The European Court noted that the Ministry dismissed him because he was "a prominent NPD official", the aims of that party "were inimical to the Constitution" and that the domestic courts had adopted essentially the same approach, and added: "It is not for the European Court to review the correctness of their findings".

The Court then decided, that "access to the civil service [lay] at the heart of the issue submitted to the Court" and for this reason found no breach of Article 10 (art. 10).

I voted in favour of the applicability of Article 10 (art. 10) in the present case, being aware that this decision implies a departure from the Court`s established case-law, inter alia, the Kosiek case. Therefore I wish by way of a concurring opinion to state that I do not agree with the majority's reason for distinguishing the cases of Glasenapp [4] and Kosiek (paragraph 44 of the present judgment), where they state that in the previous cases "the Court analysed the authorities' action as a refusal to grant the applicants access to the civil service", while Mrs Vogt was dismissed after being appointed a permanent civil servant.  In addition, in the former cases the necessary qualification for access was to be prepared "to uphold the free democratic system within the meaning of the Basic Law", while the present applicant`s dismissal was a disciplinary penalty for having breached the duty owed by everyone already appointed.

The distinction is not persuasive.  For the purposes of Article 10 (art. 10) the Court must answer two questions:

First, did the applicant exercise any of the freedoms protected by Article 10 para. 1 (art. 10-1) or not?  In all three cases (Glasenapp, Kosiek, Vogt) the answer is affirmative.

Second, was the exercise of the said freedoms subject to any formalities, conditions, restrictions or penalties? In my view, the acts of the authorities in all three cases fall under the same heading of either a condition, restriction or penalty to which the exercise of the respective freedoms was subjected.  Mr Kosiek was dismissed from his post as a probationary civil servant, while Mrs Vogt was dismissed from her post as a permanent civil servant - for the same reasons, while it must be of no consequence for the Court that in the former case the views expressed were of the extreme right, and in the latter of the extreme left persuasion.

It would in my view be more appropriate if the Court acknowledged in a straightforward manner the change in judicial policy that occurred between the Kosiek and the Vogt cases, instead of arguing, in my view with little success, that it maintained the same principle with different results due to differences in the factual situations.

It would then be the duty of the Court to retain in the latter judgment the relevant substantive arguments of the former, at least in the modified form to fit them to the reasoning of the present case: if access to the civil service no longer "lies at the heart of the issue", then it should at least be given extra weight in the balancing exercise.  And if the radical position that "it is not for the European Court to review the correctness of (the domestic courts`) findings" may no longer be maintained, than, at least their extra wide margin of appreciation should be recognised in matters of recruitment to the civil service, including access and dismissal. 

8.   In conclusion, I attributed different weight from that attributed by the majority to the following key ingredients in the necessity and the proportionality tests carried out in the instant case: 

- specific situation of Germany in Western Europe from 1945-1990 with a divided people, facing countries of the former Communist Bloc, which made it vulnerable and exposed in terms of its national security (including defence of democratic values), territorial integrity and public safety;

 - the role of the DKP as a means of infiltration and dissemination of communist propaganda in Germany;

- the applicant's active political involvement on behalf of that party from autumn 1980 onwards;

- the restrained and flexible way in which the duty of political loyalty was implemented by the German authorities;

- complicated links between private life in politics and professional life in the civil service;

- the importance of the wide margin of appreciation to be afforded to domestic courts when dealing with matters of recruitment to the civil service.

I therefore find that the disciplinary measures taken against Mrs Vogt were proportionate and could be considered necessary in a democratic society.

 

 

STATEMENT BY JUDGE MIFSUD BONNICI

I voted against finding Article 10 (art. 10) applicable in this case, but the majority took the opposite view.  In my opinion only Article 11 (art. 11) is applicable.  I joined the joint dissenting opinion because it covers that Article (art. 11) as well.


[1]   The case is numbered 7/1994/454/535.  The first number is the case's position on the list of cases referred to the Court in the relevant year (second number).  The last two numbers indicate the case's position on the list of cases referred to the Court since its creation and on the list of the corresponding originating applications to the Commission.

[2]  Rules A apply to all cases referred to the Court before the entry into force of Protocol No. 9 (P9) and thereafter only to cases concerning States not bound by that Protocol (P9).  They correspond to the Rules that came into force on 1 January 1983, as amended several times subsequently.

[3]  Note by the Registrar: for practical reasons this annex will appear only with the printed version of the judgment (volume 323 of Series A of the Publications of the Court), but a copy of the Commission's report is obtainable from the registry.

[4]   Glasenapp v. Germany judgment of 28 August 1986, Series A no. 104.

 

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine
Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Gž 5984/2017 od 15. 05. 2018. Apelacionog suda u Nišu, kojom se odbija žalba tužioca V.A. iz N., i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Nišu 29P 325/15 od 24.08.2017. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu nematerijalne štete za pretrplјeni strah, pretrplјeni duševni bol zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrplјenog stresa zbog okolnosti da je protiv njega podneta krivična prijava zbog zbog krivičnog dela primanja mita i krivičnog dela trgovine uticajem, pa je istom pokrenut krivični postupak i rešenjem istražnog sudije tužiocu je određen pritvor. Tužilac je u pritvoru proveo 75 dana, nakon čega je protiv njega podignuta optužnica zbog krivičnog dela primanja mita. Nakon ovoga, Sektor unutrašnje kontrole policije-Uprave za poslove unutrašnje kontrole policije, podneo je protiv tužioca još jednu krivičnu prijavu, a sada zbog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz čl.359 st.1 KZ u saizvršilaštvu u vezi čl.33 KZ. Obaveštenjem OJT Niš 16Kt 4650/13 od 09.07.2014. godine tužilac je pismeno obavešten da je navedena krivična prijava odbačena jer prijavlјeno delo nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti. Tužilac je u tužbi i tokom postupka naveo je usled navedene krivične prijave od 03.12.2013. godine trpeo strah, stres i duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1174/2018 od 25.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine i Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela oštećenje tuđih prava iz člana 220. stav 2. KZ, za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca sa rokom provere od 1 godine od dana pravnosnažnosti presude, i da treba da isplati u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude privatnom tužiocu-oštećenom BB, određeni iznos sa pripadajućom kamatom, kao i troškove parničnog postupka shodno presudi Osnovnog suda u Nišu 33P 8299/10 od 30.05.2012. godine i rešenju o izvršenju 6I 3260/13 od 15.04.2013. godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da između ostalog isplati privatnom tužiocu BB, na ime nužnih troškova krivičnog postupka, presudom navedeni iznos od 263.250,00 dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, je potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Filipović protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Koprivica protiv Crne Gore
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Miljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 466/2017 od 21.09.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kpjom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine.

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 100.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu BB na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 50.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva tužioca AA preko dosuđenog iznosa od 100.000,00 dinara do traženog iznosa od 400.000,00 dinara na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti i deo tužbenog zahteva tužioca BB preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 dinara do traženog iznosa od 200.000,00 dinara na ime pretrplјene nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da solidarno tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 156.850,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine, žalba tužene je usvojena, a žalba tužilaca odbijena, pa je presuda Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine u pobijanom usvajajućem delu odluke o tužbenim zahtevima (st. 1. i 2. izreke) i delu odluke o troškovima postupka (stav 4. izreke) preinačena, tako što su odbijeni tužbeni zahtevi da se obaveže tužena da isplati naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti tužiocu AA u iznosu od 100.000,00 dinara i tužiocu BB u iznosu od 50.000,00 dinara, sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, kao i zahtev tužilaca da im tužena solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 156.850,00 dinara, a tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove prvostepenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 98.933,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 49.467,00 dinara. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom pobijanom odbijajućem delu odluke o tužbenim zahtevima tužilaca (stav 3. izreke). Stavom drugim izreke drugostepene presude, tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 12.000,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 6.000,00 dinara

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Tešić protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde


Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije