Šobota-Gajić protiv Bosne i Hercegovine

Država na koju se presuda odnosi
Bosna i Hercegovina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
27966/06
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
06.11.2007
Članovi
8
Kršenje
8
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
Tematske ključne reči
porodični sporovi
poštovanje porodičnog života
razvod braka
starateljstvo
izvršni postupak
nasilje nad ženama
nasilje u porodici
sprečavanje komunikacije dece i roditelja
deca u građanskim sudskim postupcima
VS deskriptori
1.8.1 Pozitivne obaveze
1.8.3.2 Veze sa drugima
1.8.4 Porodični život
1.8.10 Porodični odnosi
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnositeljka predstavke je rođena 1964. godine i živi u blizini Gradiške, a državljanin je Bosne i Hercegovine. Žalila se Sudu navodeći da domaći organi nisu izvršili svoje pozitivne obaveze i zaštitili njena prava, pozivajući se na član 8. Konvencije.

Udala se 1992. godine i dobila dvoje dece, kćerku rođenu 1992. i sina rođenog 1994. godine. Napustila je supruga nakon navodne epizode nasilja 2001. godine, i povela ćerku, dok je sin ostao sa ocem. Iste godine tražila je starateljstvo od Centra za socijalni rad u Gradiški do donošenja odluke o pokušaju mirenja, o čemu Centar nije doneo odluku do 2003. godine. Podnositeljka je pokrenula postupak pred prvostepenim sudom u Gradiški 2002. godine, tražeći razvod braka i starateljstvo nad decom. U februaru 2003. provstepeni sud u Gradiški je doneo presudu o razvodu braka i dodelio starateljstvo nad decom podnositeljki predstavke, na šta se njen suprug žalio. U martu 2003. Podnositeljka je pokrenula izvršni postupak u vezi sa odlukom iz februara 2003. godine. Centar za socijalni rad prosledio je odluku Odjeljenju za opštu upravu, nakon dugotrajne korespondencije i prvobitnog odbijanja da izvrši odluku. U aprilu 2003. godine se podnositeljka žalila Domu za ljudska prava, koji je utvrdio povredu člana 8. Konvencije. Nakon dva neuspela pokušaja Odjeljenje za opštu upravu predalo je sina podnositeljki 18. decembra 2003. godine, a sledećeg dana otac deteta ga je oteo, nakon čega je ona ponovo tražila da Odjeljenje za opštu upravu izvrši odluku, a protiv oca deteta podnela je krivičnu prijavu. Republika Srpska isplatila je naknade koje je dosudio Dom za ljudska prava 12. marta 2004. godine. U aprilu 2004. Utvrđeno je da ima dovoljno dokaza da je izvršena otmica deteta, a nakon prvog pojavljvanja oca deteta pred sudom nisu preduzimani nikakvi koraci do njegove smrti 2006. godine. Nakon toga dečak je ostao da živi sa svojom bakom, po očevoj liniji. Nakon nekoliko neuspešnih pokušaja vraćanja, zbog protivljenja deteta, ostao je da živi kod bake, ali se povremeno viđao sa majkom u prostorijama škole. Centar za socijalni rad je 22. januara 2007. godine vratio sina podnositeljki.

Evropski sud za ljudska prava proglasio je predstavku dopuštenom i utvrdio da postoji kršenje člana 8. Konvencije. Utvrđeno je i da Tužena država treba da podnositeljki isplati u roku od tri meseca od kada presuda postane konačna određeni iznos na ime namaterijalne štete i torškova i izdataka, kao i eventualni porez. Nakon pomenuta tri meseca, do izvršenja plaćaće kamatu za period neizvršenja. Preostali deo zahteva za pravično zadovoljenje je odbijen.