Analiza slučaja pred Evropskim sudom za ljudska prava
Evropska Konvencija o ljudskim pravima
Praktični vodič za primenu Evropske konvencije o ljudskim pravima
Priručnici i vodiči kroz praksu Evropskog suda za ljudska prava
Evropski sud za ljudska prava u 50 pitanja
Glosar Evropske Konvencije o ljudskim pravima
Nacionalna mreža sudija i tužilaca za primenu standarda Evropskog suda za ljudska prava
Preuzmite presudu u pdf formatu
EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA
PRVI ODJEL
PREDMET ZAHIROVIĆ protiv HRVATSKE
(Zahtjev br. 58590/11)
PRESUDA
STRASBOURG
25. travnja 2013.
Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.
U predmetu Zahirović protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u Vijeću koje čine:
Isabelle Berro-Lefèvre, predsjednica,
Khanlar Hajiyev,
Julia Laffranque,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse,
Ksenija Turković,
Dmitry Dedov, suci,
i Søren Nielsen, tajnik Odjela,
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 2. travnja 2013. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:
POSTUPAK
1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 58590/11) protiv Republike Hrvatske što ga je 6. rujna 2011. godine osoba bez državljanstva g. Zajko Zahirović ("podnositelj") podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija").
2. Podnositelja je zastupala gđa V. Drenški Lasan, odvjetnica iz Zagreba. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
3. Dana 8. studenog 2011. godine Vladi su priopćeni prigovori koji se odnose na navodno nepostojanje nepristranosti raspravnog suda, navodnu povredu načela jednakosti stranaka u postupku te na nenazočnost podnositelja na žalbenom ročištu pred Vrhovnim sudom. Odlučeno je i da će se istovremeno odlučiti o dopuštenosti i osnovanosti zahtjeva (članak 29. stavak 1.).
ČINJENICE
I. OKOLNOSTI PREDMETA
4. Podnositelj je rođen 1975. godine i živi u Zagrebu.
5. Dana 22. listopada 2003. godine istražni sudac Županijskog suda u Zagrebu odlučio je provesti istragu u odnosu na podnositelja u vezi sa sumnjama da je on 5. srpnja 2003. počinio djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine ispalivši hice u stanu svoje partnerice te da je 6. srpnja 2003. godine pokušao ubojstvo tri osobe tako što je na njih pucao u noćnom klubu. Istražni sudac naložio je pritvor podnositelja, ali je podnositelj ostao na slobodi.
6. Podnositelj je pristupio pred istražnog suca Županijskog suda u Zagrebu 28. travnja 2004. godine. Istoga je dana ispitan te je ostao u pritvoru.
7. Dana 24. lipnja 2004. godine Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu optužilo je podnositelja pred Županijskim sudom u Zagrebu navodeći da je 5. srpnja 2003. godine počinio djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine te da je 6. srpnja 2003. godine pokušao ubiti tri osobe.
8. Sudac Z.K. preuzeo je podnositeljev predmet u rad kao predsjednik raspravnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu.
9. Dana 2. rujna 2004. godine izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu koje su činili suci D.T., E.D. i M.G. produljilo je podnositeljev pritvor iz razloga navedenih u članku 102. stavku 1. (3.) Zakona o kaznenom postupku (opasnost od ponavljanja djela). Mjerodavni dio odluke glasi:
„... podnijetom optužnicom pod točkom 2) okrivljeni ...se tereti da je dana 05. srpnja 2003. godine u stanu svoje nevjenčane supruge S.O. iz pištolja ispalio dva hica u zid, iako su se u toj prostoriji u tom trenutku nalazili R.Z. i Z.K., iako svjestan da se meci mogu odbiti od zida i ozlijediti nekog od nazočnih osoba, a pod točkom 1) se tereti da je slijedećeg dana 06. srpnja 2003. godine u noćnom klubu, nakon verbalne prepirke u K.G. ispali više hitaca iz pištolja, a nakon toga u A..P. i M.V. ....u cilju da iste liši života, pri čemu je život K.G. spašen hitnom liječničkom intervencijom.
Iz navedenog je razvidna podnositeljeva brutalnost, odlučnost i visoki stupanj kriminalne odlučnosti te očigledna sklonost takvom kriminalnom ponašanju, što sve, po mišljenju ovog suda i dalje opravdava produljenje njegovog pritvora, zbog opasnosti da bi [ako bi bio na slobodi] počinio daljnja kaznena djela.”
10. Dana 28. travnja 2006. godine izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu utvrdilo je da je istekao maksimalan rok za podnositeljev pritvor te je naložilo da ga se pusti iz pritvora. Sudac M.G. bio je član tog vijeća.
11. Dana 16. rujna 2008. godine potpredsjednik Kaznenog odjela Županijskog suda u Zagrebu dodijelio je predmet u rad sucu M.G. jer je u međuvremenu sudac Z.K. postao sudac Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
12. Dana 27. studenog 2009. godine raspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu kojemu je predsjedao sudac M.G. proglasilo je podnositelja krivim za pokušaj ubojstva tri osobe te odbacilo optužbu za kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine jer je državno odvjetništvo odustalo od optužbe. Podnositelj je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina.
13. Dana 2. veljače 2010. godine Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu uložilo je žalbu Vrhovnom sudu protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, tražeći strožu kaznu.
14. Podnositelj je 16. veljače 2010. godine uložio žalbu protiv presude Županijskog suda u Zagrebu Vrhovnom sudu, prigovorivši protiv mnogobrojnih materijalnih i postupovnih nedostataka, posebice da sudac M.G. nije bio nepristran. Podnositelj tvrdio da je time što je bio član vijeća koje mu je produljilo pritvor sudac M.G. već stvorio svoje mišljenje o optužbama protiv podnositelja.
15. Točno neutvrđenog dana 2010. godine Vrhovni sud, postupajući temeljem članka 373. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, proslijedio je žalbe stranaka kao i spis predmeta Županijskog suda u Zagrebu Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na uvid i očitovanje.
16. Dana 16. ožujka 2010. godine Državno odvjetništvo Republike Hrvatske dostavilo je očitovanje Vrhovnom sudu o obje žalbe, međutim to očitovanje nije bilo dostavljeno obrani. Očitovanje glasi:
“U privitku vraćamo spis Županijskog suda u Zagrebu broj K-124/04 u kaznenom predmetu protiv opt. Zajka Zahirovića zbog kaznenog djela iz članka 90. Kaznenog zakona u vezi s člankom 33. Kaznenog zakona, dostavljenog povodom žalbe državnog odvjetništva te braniteljice optuženog, s prijedlogom da se žalba državnog odvjetništva prihvati, a žalba optuženika po braniteljici odbije kao neosnovana....
U odnosu na žalbu državnog odvjetništva zbog odluke o kazni smatramo kako se ispravno ukazuje da je sud izrekao preblage pojedinačne sankcije te preblagu jedinstvenu kaznu zatvora, time da je ista potpuno neodgovarajuća okolnostima djela i ličnosti počinitelja ... Također se opravdano ukazuje na podcijenjene otegotne okolnosti, te na propuštanje isticanja drugih otegotnih okolnosti koje u konkretnom slučaju postoje, a to su osobito teške posljedice djela oštećenog K. G., te ostalih oštećenika. Isto tako od strane suda nije cijenjen odnos optuženog prema oštećeniku i prema obvezi naknade štete prouzročene kaznenim djelom, a također sud nije cijenio nikakvo odsustvo kajanja niti isprike žrtvama, a što su sve okolnosti koje bi u svakom slučaju trebale imati utjecaja na visinu izrečene zatvorske kazne optuženom, te dovesti do toga da mu se u skladu sa žalbenim prijedlogom državnog odvjetništva izrekne kazna u duljem trajanju.
U odnosu na žalbu braniteljice optuženog valja istaknuti da ne egzistira bitna povreda odredaba Zakona o kaznenom postupku iz članka 367.... Zakona o kaznenom postupku a vezano na nepristranost suca obzirom da je na glavnoj raspravi sudjelovao sudac koji se morao izuzeti od suđenja. Pri tome se žalitelj poziva na odluku Ustavnog suda i odluku Europskog suda za ljudska prava vezanu za otklon od obavljanje sudačke dužnosti obzirom da se radi o sucu – predsjedniku vijeća koji je u prethodnom postupku odlučivao o pritvoru. U odnosu na takve pravne situacije Ustavni sud je dao stajalište u točno određenom konkretnom slučaju, a ne radi se o okolnostima koje su propisane odredbom članka 36. Zakona o kaznenom postupku. Glede prakse Europskog suda za ljudska prava valja istaknuti, bez obzira na citirane predmete, da taj sud uvažava nepristranost do dokaza protivnog, tako da u konkretnom slučaju obzirom da se ne ukazuje na nikakvo postojanje materijalnih činjenica koje bi ukazivale na sumnju u pristranost suca – predsjednika vijeća, da se automatski rješidbe i pravna praksa ne mogu primijeniti na konkretni slučaj.
Vezano na provedbu kaznenog zakona prema kojoj se u pravnoj kvalifikaciji nisu navodili zakonski članci koji su vezani uz izmjenu Kaznenog zakona valja istaknuti da se Kazneni zakon u odnosu na kazneno djelo iz članka 90. Kaznenog zakona nije mijenjao, a da je u praksi sud očito primijenio valjanu odredbu, tako da je to samo formalna okolnost bez utjecaja na zakonitost presude....
U odnosu na način utvrđenja činjeničnog stanja držimo da je sud u dovoljnoj mjeri i okolnosno utvrdio postojeće činjenično stanje nalazeći uporište u nalazu vještaka balističara V.M., te objasnivši iskaze dvije grupe suprotstavljenih svjedoka, a na način da se iz obrazloženja da se iz obrazloženja presude doista okolnosno ukazuje na uzročnika sukoba, a to je upravo optuženi. Stoga zapravo ne egzistira niti jedan navod žalbe koji upire na postojanje nužne obrane, jer se osoba koja je prva počela sukob izvadivši pištolj, prema stajalištu sudske prakse, ne može pozivati na nužnu obranu. Nalazimo i da je način utvrđenja elemenata kaznenih djela u odnosu na oštećenike A.P. i M. V. obrazložen u dovoljnoj mjeri, te je razvidan i oblik krivnje temeljem koje je optuženi počinio oba kaznena djela, a neprijeporno je utvrđeno i mjesto s kojeg je pucao.
Nadalje, iako žalitelj uvodi u žalbu činjenice vezane uz pištolj koji je imao sa sobom oštećenik – policajac, smatramo da to nije od utjecaja na opstojnost presude te vrste, iz razloga jer u lokalu nije pronađen niti jedan ispucali metak iz tog pištolja, već samo jedan neispaljen metak tako da svi žalbeni činjenični navodi koji upiru na to da je oštećeni zapravo pucao, smatramo da ne proizlaze iz provedenih kako materijalnih tako ni personalnih dokaza. Pri tome valja istaknuti da je činjenično stanje, a na način kako to proizlazi iz iskaza oštećenika, te ostalih nepristranih svjedoka, koji se nisu nalazili u društvu optuženog Zajka Zahirovića u potpunosti potvrđeno i 3D rekonstrukcijom, te nalazom i mišljenjem vještaka balističara M.
Slijedom navedenog predlažemo da se žalba državnog odvjetništva prihvati, a žalba braniteljice optuženog odbije kao neosnovana.”
17. Dana 22. ožujka 2010. godine Vrhovni sud je obavijestio stranke da će javna sjednica biti održana dana 20. travnja 2010. godine. Branitelj podnositelja koji ga je zastupao u cijelom postupku pozvan je da pristupi sjednici, ali je bilo izričito navedeno da podnositelj, koji je u međuvremenu bio pritvoren do pravomoćnosti presude, ne smije pristupiti.
18. Dana 20. travnja 2010. godine Vrhovni sud održao je javnu sjednicu u nazočnosti podnositeljevog branitelja i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.
19. Na žalbenom ročištu podnositeljev branitelj ponovio je tvrdnje navedene u njegovoj žalbi, a zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske ostao je kod tvrdnji navedenih u očitovanju od 16. ožujka 2010. godine (vidi stavak 16. ove presude). Mjerodavni dio zapisnika sa ročišta glasi kako slijedi:
“Uz dopuštenje predsjednika vijeća tužitelj – optuženik daje(u) potrebna pojašnjenja za svoj(e) stav(ove), posebno: Branitelj optuženika ostaje kod žalbe i žalbenih navoda.
Prisutni zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske izjavljuje da u cijelosti ostaje pri prijedlogu stavljenom na temelju čl-373.st.2.ZKO...
Nakon toga predsjednik vijeća u 10,00 sati objavljuje, da je sjednica vijeća u dijelu u kojem stranke mogu biti nazočne i da će odluka koju će vijeće donijeti u nastavku sjednice biti priopćena zainteresiranima osobama dostavom ovjerenog prijepisa preko prvostupanjskog suda.”
20. Vrhovni sud je istoga dana donio presudu u kojoj je potvrdio podnositeljevu osudu i povećao mu kaznu na osam godina zatvora. Mjerodavni dio presude glasi kako slijedi:
„Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nakon razgledavanja spisa .....u obrazloženom mišljenju od 16. ožujka 2010. godine....predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati kao osnovana, a žalba optuženika da se kao neosnovana odbije.
...
U žalbi opt. Zajka Zahirovića....zatraženo je da optuženik i njegova braniteljica budu pozvani ...na sjednicu drugostupanjskog vijeća. ..što je u odnosu na braniteljicu i učinjeno, dok.....drugostupanjsko vijeće nije našlo svrsishodnim dovođenje optuženika iz pritvora.
...
samo sudjelovanje predsjednika raspravnog vijeća u odlučivanju o pritvoru ne predstavlja razlog za isključenje njegovog sudjelovanja u glavnoj raspravi ... kako žalitelj nije naveo ni dokazao okolnosti koje izazivaju sumnju u nepristranost predsjednika vijeća, ovaj žalbeni prigovor nije osnovan.
...
osnovana je žalba državnog odvjetnika izjavljena zbog odluke o kazni..
Sud prvog stupnja je...mu je kao olakotnu uzeo u obzir primjereno držanje pred sudom, relativnu mladost, dosadašnju neosuđivanost, okolnost da je bez zaposlenja i imovine, da je otac troje malodobne djece od kojih je jedno teški invalid, ta da su djela ostala u pokušaju., dok mu je kao otegotno cijenio izuzetnu upornost i kriminalnu volju koja se manifestira u počinjenju tri kaznena djela protiv života i tijela.
Za razliku od kaznenih djela počinjenih na štetu A.P. i M.V., kod kojih nije nastupila štetna posljedica, što je dodatna olakotna okolnost, zbog je se, uz ostale olakotne okolnosti, mogla primijeniti odredba o ublažavanju kazne, kazneno djelo počinjeno na štetu K. G. prouzročilo je teške posljedice po ovoga oštećenika koji je zadobio teške i po život opasne ozljede vitalnih organa u svojoj 27. godini, u naponu svoje karijere koja je prekidana dugotrajnim liječenjem i rehabilitacijom i to bez ikakvog ozbiljnog povoda i doprinosa, što predstavlja dodatnu otegotnu okolnost. Kada se tome pribroji i okolnost na koju s pravom ukazuje državni odvjetnik u svojoj žalbi, koja se odnosi na ponašanje počinitelja nakon izvršenja djela, a to je bijeg s mjesta događaja u drugu državu, te izostanak bilo kakvog kajanja i isprike žrtvama, onda su to dodatne otegotne okolnosti zbog kojih nije bilo mjesta primijeni odredaba o ublažavanju kazne u odnosu na ovo kazneno djelo.“
21. Dana 31. svibnja 2010. godine podnositelj je podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje, inter alia, zbog toga što sudac M.G. nije bio nepristran, zbog toga što mu nisu dostavljeni podnesci zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i zbog toga što ga Vrhovni sud nije ispitao prije nego mu je povisio kaznu.
22. Dana 23. ožujka 2011. godine Ustavni sud odbio je podnositeljevu ustavnu tužbu kao neosnovanu, prihvativši obrazloženje nižih sudova.
Odluka Ustavnog suda dostavljena je podnositelju dana 4. travnja 2011. godine.
II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA
A. Mjerodavno domaće pravo
1. Ustav Republike Hrvatske
23. Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 76/2010 i 85/2010), glase kako slijedi:
Članak 29.
„Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela."
U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo:
...
- da se sam brani ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstva da plati branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja pod uvjetom propisanim zakonom,
- da mu se sudi u njegovoj nazočnosti, ukoliko je dostupan sudu; ...”
2. Kazneni zakon
24. Mjerodavni dijelovi Kaznenog zakona („Narodne novine“, br. 110/1997, 27/1998, 50/2000, 129/2000, 51/2001) propisuju:
POKUŠAJ
Članak 33.
„(1) Tko s namjerom započne ostvarenje kaznenog djela, ali ga ne dovrši kaznit će se za pokušaj kaznenog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, a za pokušaj drugog kaznenog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.
(2) Počinitelj koji je pokušao ostvarenje kaznenog djela kaznit će se kako da je djelo dovršeno, ali se može i blaže kazniti.
...”
UBOJSTVO
Članak 90.
„Tko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.“
3. Zakon o kaznenom postupku
25. Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku u to vrijeme („Narodne novine“, br. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 i 62/2003) propisuju:
GLAVA II - NADLEŽNOST SUDOVA
Nadležnost i sastav suda
Članak 16.
“1. U kaznenim predmetima sude općinski sudovi, županijski sudovi i Vrhovni sud Republike Hrvatske.
...”
Članak 20.
„Vrhovni sud Republike Hrvatske nadležan je:
(1) odlučivati u drugom stupnju o žalbama protiv odluka županijskih sudova; ...”
GLAVA III - IZUZEĆE
Članak 36.
“1. Sudac ili sudac porotnik isključen je od obavljanja sudske dužnosti:
(1) ako je oštećen kaznenim djelom;
(2) ako mu je okrivljenik, njegov branitelj, tužitelj, oštećenik, njihov zakonski zastupnik ili opunomoćenik, bračni drug ili srodnik u uspravnoj liniji bilo do kojeg stupnja, u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, a po tazbini do drugog stupnja;
(3) ako je s okrivljenikom, njegovim braniteljem, tužiteljem ili oštećenikom u odnosu skrbnika, štićenika, posvojitelja, posvojenika, hranitelja ili hranjenika;
(4) ako je u tome kaznenom predmetu obavljao istražne radnje ili je sudjelovao u odlučivanju o prigovoru protiv optužnice ili je sudjelovao u postupku kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik ili opunomoćenik oštećenika odnosno tužitelja, ili je ispitan kao svjedok ili vještak;
(5) ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili ako je u istom sudu sudjelovao u donošenju odluke koja se pobija žalbom ili izvanrednim pravnim lijekom.
2. Sudac ili sudac porotnik može biti otklonjen od obavljanja sudske dužnosti ako se izvan slučajeva navedenih u stavku 1. ovoga članka navedu i dokažu okolnosti koje izazivaju sumnju u njegovu nepristranost.
Članak 37.
“1. Sudac ili sudac porotnik čim sazna da postoji koji od razloga za isključenje iz članka 36. stavka 1. ovoga Zakona, dužan je prekinuti svaki rad na tom predmetu i o tome izvijestiti predsjednika suda, koji će mu odrediti zamjenu. ...
2. Ako sudac ili sudac porotnik smatra da postoje druge okolnosti koje opravdavaju njegov otklon (članak 36. stavak 2.), izvijestit će o tome predsjednika suda.“
Članak 38.
“1. Izuzeće mogu tražiti i stranke.
2. Stranke mogu podnijeti zahtjev za izuzeće do početka glavne rasprave, a ako su za razlog isključenja (članak 36. stavak 1.) saznale kasnije, zahtjev podnose odmah nakon saznanja.“
GLAVA XXIV - REDOVITI PRAVNI LIJEKOVI
1. Žalba protiv presude prvostupanjskog suda
(c) Osnove zbog kojih se presuda može pobijati
Članak 366.
„Presuda se može pobijati:
(1) zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka;
(2) zbog povrede Kaznenog zakona;
(3) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja;
(4) zbog odluke o kaznenim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi, troškovima kaznenog postupka, imovinskopravnim zahtjevima te zbog odluke o objavi presude u sredstvima javnog priopćavanja.“
(d) Postupak o žalbi Članak 371.
“1. Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu u dovoljnom broju primjeraka za sud te za protivnu stranku i branitelja radi davanja odgovora.
...”
Članak 372.
„Primjerak žalbe dostavit će prvostupanjski sud protivnoj stranci, koja može podnijeti odgovor na žalbu. Žalbu će sa spisom prvostupanjski sud dostaviti drugostupanjskom sudu koji će razmotriti i odgovor na žalbu zaprimljen do sjednice vijeća.
Članak 373.
“1. Kad spisi povodom žalbe stignu drugostupanjskom sudu, predsjednik žalbenog vijeća određuje suca izvjestitelja. Ako je riječ o kaznenom djelu za koje se progoni na zahtjev državnog odvjetnika, sudac izvjestitelj dostavit će spise nadležnomu državnom odvjetniku, koji ih je dužan razgledati i bez odgode vratiti sudu.
2. Kad državni odvjetnik vrati spise, predsjednik će vijeća zakazati sjednicu vijeća. O sjednici vijeća obavijestit će se državni odvjetnik.
...”
Članak 374.
“1. O sjednici vijeća izvijestit će se onaj optuženik i njegov branitelj, oštećenik kao tužitelj ili privatni tužitelj koji je u roku predviđenom za žalbu ili za odgovor na žalbu zahtijevao da bude izviješten o sjednici ili je predložio održavanje rasprave pred drugostupanjskim sudom. Predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da se o sjednici vijeća izvijeste stranke i kad nisu to zahtijevale ili da se o sjednici izvijesti i stranka koja to nije zahtijevala, ako bi njihova nazočnost bila korisna za razjašnjenje stvari.
2. Ako je optuženik u pritvoru ili na izdržavanju kazne i ima branitelja, osigurat će se nazočnost optuženika samo ako predsjednik vijeća ili vijeće smatraju da je svrhovito.
3. Sjednica vijeća počinje izvješćem suca izvjestitelja o stanju stvari. Vijeće može od stranaka koje su nazočne na sjednici zatražiti potrebna objašnjenja u svezi sa žalbenim navodima. Stranke mogu predložiti da se radi dopune izvješća pročitaju pojedini spisi i mogu, uz dopuštenje predsjednika vijeća, dati potrebna objašnjenja za svoje stavove iz žalbe, odnosno odgovora na žalbu ne ponavljajući ono što je sadržano u izvješću.
...”
(e) Granice ispitivanja prvostupanjske presude
Članak 379.
“1. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija (članak 366.).
...”
(f) Odluke drugostupanjskog suda o žalbi Članak 384.
“1. Drugostupanjski sud može u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave odbaciti žalbu kao nepravodobnu ili nedopuštenu, ili odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, ili ukinuti tu presudu i uputiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, ili preinačiti prvostupanjsku presudu.
...”
B. Mjerodavna domaća praksa
26. U predmetu br. I Kir-163/10, koji se odnosi na istragu u kaznenom predmetu u vezi sa sumnjom o počinjenju djela krivotvorenja službenih isprava iz članka 312. Kaznenog zakona, predsjednik Županijskog suda u Splitu dana 11. veljače 2011. godine na zahtjev obrane izuzeo je suca M.P. iz postupanja u predmetu. Utvrdio je da je suca trebalo izuzeti, iako je zahtjev za izuzeće suca bio jako neodređen, kako bi se izbjegle dvojbe o njegovoj nepristranosti. Sam sudac M.P. odbio je sve prigovore o svojoj nepristranosti, ali se složio sa stajalištem da treba biti izuzet kako bi se izbjegli svi takvi prigovori obrane.
PRAVO
I. NAVODNA POVREDA ČLANAKA 6. STAVKA 1. I ČLANKA 3.(c) KONVENCIJE
27. Podnositelj prigovara da nije imao pošteno suđenje. Osobito navodi:
(i) da raspravni sud nije bio nepristran jer je sudac M.G., predsjednik raspravnog vijeća koje ga je osudilo, bio i član vijeća koje mu je produljilo pritvor;
(ii) da je povrijeđeno načelo jednakosti stranaka u postupku jer obrani nisu dostavljeni podnesci Državnog odvjetništva Republike Hrvatske; i
(iii) da mu nije bilo dozvoljeno nazočiti žalbenoj sjednici pred Vrhovnim sudom.
Podnositelj se poziva na članak 6., stavke 1. i 3. Konvencije koji u mjerodavnom dijelu glase kako slijedi:
“1. Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi...svatko ima pravo da sud pravično... ispita njegov slučaj....
3. Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava:
...
(c) da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava platiti branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja, kad to nalažu interesi pravde;
...”
A. Navodno nepostojanje nepristranosti raspravnog suda
1. Tvrdnje stranaka
28. Podnositelj tvrdi da je sudac M.G., predsjednik raspravnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu koje ga je proglasilo krivim i osudilo na kaznu zatvora u trajanju od šest godina, bio i član izvanraspravnog vijeća istoga suda koje mu je 2. rujna 2004. godine produljilo pritvor u odluci formuliranoj na način koji je izrazio predrasudu tog suca glede podnositeljeve osobnosti i sklonosti vršenju kaznenih djela. Stoga, po mišljenju podnositelja, činjenica da je sudac M.G. bio predsjednik raspravnog vijeća koje ga je osudilo, predstavlja povredu njegovog prava na pošteno suđenje pred nepristranim sudom. Podnositelj je također naglasio da nikada nije zatražio izuzeće suca M.G. jer je smatrao da to ne bi bio djelotvoran način za ostvarivanje njegovih prava u njegovom predmetu.
29. Vlada tvrdi kako podnositelj nije iscrpio dostupna i djelotvorna domaća pravna sredstva jer nikada nije zatražio izuzeće suca M.G. od postupanja u njegovom predmetu. Vlada ističe da je u vrijeme kad je podnositeljev predmet bio dodijeljen u rad sucu M.G. podnositelj bio dovoljno svjestan da je isti sudac postupao u njegovom predmetu kao član izvanraspravnog vijeća koje je produljilo njegov pritvor. Stoga je podnositelj, ako je smatrao da je sudac M.G. stvorio mišljenje o optužbama protiv njega, mogao zatražiti od predsjednika Županijskog suda u Zagrebu da izuzme suca M.G. od postupanja u njegovom predmetu. Međutim, podnositelj nije nikada uložio nikakav prigovor glede nedostatka nepristranosti suca M.G. ili sastava raspravnog vijeća tijekom prvostupanjskog postupka, iako su on i njegov branitelj bili nazočni svim raspravama. Umjesto toga, podnositelj je po prvi puta svoje prigovore glede navodnog nedostatka nepristranosti suca M.G. uložio u svojoj žalbi protiv prvostupanjske presude, više od godinu dana nakon što je sudac M.G. preuzeo njegov predmet u rad. Vlada također tvrdi da nije bilo nikakvih dokazivih činjenica koje bi mogle potaknuti dvojbe o nepristranosti suca M.G. te da su pitanja koja su se razmatrala prilikom produljenja podnositeljevog pritvora bila različita od onih koja su se ispitivala u odnosu na osnovanost optužbi protiv njega.
2. Ocjena Suda
30. Sud smatra da nije potrebno rješavati sve Vladine prigovore jer je zahtjev u svakom slučaju nedopušten iz sljedećih razloga.
31. Sud bilježi kako je sudac M.G. bio član izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu koje je 2. rujna 2004. godine produljilo podnositeljev pritvor (vidi stavak 9. ove presude). Isti je sudac bio član izvanraspravnog vijeća istog suda koje je 28. travnja 2006. godine naložilo da se podnositelj pusti iz pritvora (vidi stavak 10. ove presude). Podnositelj nije nikada tvrdio da mu ove odluke nisu dostavljene ili da nije bio svjestan sastava vijeća koja su odlučivala o njegovom pritvoru. Štoviše, u obje prigode zastupala ga je ista odvjetnica koja ga je zastupala kao braniteljica tijekom suđenja pred Županijskim sudom u Zagrebu.
32. Sud nadalje bilježi da je, kad je podnositeljev predmet upućen na suđenje 24. lipnja 2004. godine, sudac Z.K. preuzeo predmet u rad kao predsjednik raspravnog vijeća. Međutim, zbog imenovanja tog suca na mjesto suca Vrhovnog suda, potpredsjednik Kaznenog odjela Županijskog suda u Zagrebu dodijelio je 16. rujna 2008. godine podnositeljev predmet u rad sucu M.G.
33. Glavna rasprava u podnositeljevom predmetu zaključena je 27. studenog 2009. godine, a raspravno vijeće, kojemu je predsjedao sudac M.G., proglasilo je podnositelja krivim za pokušaj ubojstva i osudilo ga na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Nesporno je među strankama da tijekom razdoblja od više od godinu dana, u kojemu je suđenje podnositelju vođeno pred vijećem kojemu je predsjedao sudac M.G., podnositelj nije nikada uložio prigovor zbog navodnog nedostatka nepristranosti toga suca ili prigovor koji bi se na drugi način ticao sastava raspravnog suda, iako su on i njegova braniteljica, kako je naprijed zabilježeno, bili svjesni prethodnog sudjelovanja suca M.G. u ovom predmetu. Podnositelj je prigovor koje se odnosi na navodni nedostatak nepristranosti tog suca prvi puta uložio 16. veljače 2010. godine u svojoj žalbi podnesenoj Vrhovnom sudu protiv prvostupanjske presude koja je za njega bila nepovoljna.
34. S obzirom na mjerodavno domaće pravo i praksu (vidi stavke 25. i 26. ove presude) Sud ne vidi nikakav razlog zašto podnositelj nije mogao podnijeti zahtjev za izuzeće suca M.G. 16. rujna 2008. godine, kad je taj sudac preuzeo njegov predmet u rad. Štoviše, podnositelj nije nikada tvrdio da je bio spriječen postaviti takav zahtjev ili na bilo koji drugi način prigovoriti sastavu raspravnog vijeća tijekom razdoblja od više od godinu dana dok je postupak bio u tijeku pred raspravnim vijećem kojemu je predsjedao sudac M.G. Puke dvojbe podnositelja glede djelotvornosti zahtjeva za izuzeće suca nisu ga oslobodile obveze da pokuša iskoristiti tu mogućnost.
35. S tim u vezi Sud je presudio kako postojanje nacionalnog postupka kojim se osigurava nepristranost, i to pravila koja uređuju izuzeće sudaca, jest mjerodavni čimbenik. Takva pravila pokazuju brigu nacionalnog zakonodavca da ukloni sve razloge dvojbe glede nepristranosti suca ili suda o kojemu je riječ i predstavljaju pokušaj osiguranja nepristranosti i uklanjanja uzroka takvih zabrinutosti (vidi Mežnarić protiv Hrvatske, br. 71615/01, stavak 27., 15. srpnja 2005.). Stoga, kad domaće pravo nudi mogućnost za uklanjanje uzroka zabrinutosti glede nepristranosti suda ili suca (vidi stavak 25., članke 36. i 38. Zakona o kaznenom postupku), Sud smatra da se od podnositelja koji uistinu vjeruje da postoje takve dokazive okolnosti očekuje (a u smislu nacionalnog prava i zahtijeva) da im prvom prilikom prigovori. To bi prije svega omogućilo domaćim vlastima da ispitaju podnositeljeve prigovore u mjerodavno vrijeme i pobrinu se da njegova prava budu poštovana.
36. Međutim, podnositelj je u ovom predmetu propustio iskoristiti priliku za ulaganje prigovora protiv sastava raspravnog suda ili navodnog nedostatka nepristranosti suca M.G. u raspravnoj fazi postupka. Stoga, zbog tog propusta, Sud ne može zaključiti kako je navodni postupovni nedostatak kojemu se prigovara predstavljao miješanje u podnositeljevo pravo na pošteno suđenje (vidi, mutatis mutandis, Ferenčić-Stoilova protiv Hrvatske (odl.), br. 33277/06, 13. ožujka 2008.; LB Interfinanz A.G. protiv Hrvatske, br. 29549/04, stavci 33.-34., 27. ožujka 2008. i Trubić protiv Hrvatske (odl.), br. 44887/10, stavak 32., 2. listopada 2012.).
37. Slijedi, u skladu s naprijed navedenom sudskom praksom, da je ovaj prigovor očigledno neosnovan te da ga treba odbiti u skladu sa člankom 35., stavcima 3. (a) i 4. Konvencije.
B. Navodna povreda načela jednakosti stranaka glede podnesaka Državnog odvjetništva Republike Hrvatske
1. Dopuštenost
38. Sud primjećuje kako ovaj zahtjev nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. (a) i 4. Konvencije. Nadalje primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.
2. Osnovanost
(a) Tvrdnje stranaka
39. Podnositelj tvrdi da načela jednakosti stranaka u postupku i kontradiktornog postupka zahtijevaju da se podnesci državnog odvjetništva dostave obrani, koja tada može po svom nahođenju odlučiti hoće li na njih odgovoriti ili neće. Po mišljenju podnositelja, mjerodavno domaće pravo ima nedostataka jer nije predviđeno dostavljanje očitovanja izravno nadređenog državnog odvjetništva, u ovom predmetu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, obrani kako bi joj se omogućilo, ako to želi, odgovoriti na očitovanje prije donošenja drugostupanjske odluke.
40. Prema tvrdnjama podnositelja nepostojanje takve mogućnosti u Zakonu o kaznenom postupku nema ništa s državnoodvjetničkim pravilima o podređenosti, nego je ostavština starog "socijalističkog pristupa" kaznenom postupku u kojem nije bila priznata ravnopravnost stranaka u postupku. Podnositelj također naglašava kako je potrebno razlikovati pitanje je li on odgovorio na žalbu koju je uložilo Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu ili nije, od pitanja je li imao mogućnost saznati za očitovanje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i odgovoriti na njega, budući da se ta dva pitanja tiču dvije različite postupovne situacije.
41. Vlada tvrdi kako sama činjenica da obrani nije bio priopćen jedan podnesak državnog odvjetništva nije mogla imati i nije imala nikakav utjecaj na ukupnu poštenost postupka. Po mišljenju Vlade, činjenica da se Zakonom o kaznenom postupku zahtijeva da tijekom žalbenog postupka predmet bude proslijeđen državnom odvjetništvu na razini izravno iznad one koja zastupa optužbu u postupku o kojemu je riječ, u biti je na korist okrivljeniku jer omogućuje višem državnom odvjetništvu nadzor nad radom nižeg i, prema potrebi, povlačenje žalbe. Ništa u domaćem pravu ne obvezuje državno odvjetništvo da uopće dostavi očitovanje, ali se u pravilu očekuje da će spis predmeta biti vraćen sudu popraćen dopisom. U ovom predmetu pismo Državnog odvjetništva Republike Hrvatske samo je potvrdilo tvrdnje navedene u žalbi koju je podnijelo Županijsko državo odvjetništvo u Zagrebu te je predloženo da žalba koju je uložila obrana bude odbijena. Stoga nije bilo nikakvog razloga da se taj podnesak dostavi obrani. Štoviše, domaće pravo ne predviđa takvu obvezu. S tim u vezi Vlada ističe da su glavne tvrdnje optužbe iznesene u žalbi koju je uložilo Županijsko državo odvjetništvo u Zagrebu te da podnositelj nije odgovorio na tu žalbu.
(b) Ocjena Suda
(i) Opća načela
42. Sud ponavlja kako je načelo jednakosti stranaka u postupku jedna od značajki šireg pojma poštenog suđenja, koji uključuje i temeljno pravo na kontradiktornost kaznenog postupka. Pravo na kontradiktorni postupak znači, u kaznenom predmetu, da i optužba i obrana moraju dobiti priliku saznati za očitovanja i dokaze koje je dostavila i predložila druga strana i dati primjedbe na njih. Mogu se zamisliti različiti načini na koje nacionalno pravo može ispuniti taj zahtjev. Međutim, bez obzira koja se metoda odabere, njome se treba osigurati da druga strana bude svjesna da je očitovanje podneseno te joj treba pružiti stvarnu priliku za davanje primjedbi na njega (vidi Brandstetter protiv Austrije, 28. kolovoza 1991., stavci 66.-67., Serija A br. 211.; Milatová i ostali protiv Češke Republike, br. 61811/00, stavak 65., ECHR 2005-V i, a fortiori, Krčmář i ostali protiv Češke Republike, br. 35376/97, stavci 41.-45., 3. ožujka 2000. i OAO Neftyanaya Kompaniya Yukos protiv Rusije, br. 14902/04, stavak 538., 20. rujna 2011.). Stoga je čak moguće da neka postupovna situacija koja ne stavlja stranku u nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika ipak predstavlja povredu prava na kontradiktorni postupak ako dotična stranka nije imala priliku saznati za sve predložene dokaze ili dostavljena očitavanja, i na njih dati primjedbe, radi utjecaja na odluku suda (vidi naprijed citirani predmet Krčmář i ostali, stavci 38.-46., 3. i Gregačević protiv Hrvatske, br. 58331/09, stavak 50., 10. srpnja 2012.).
43. Glede sadržaja podnesaka koje je dostavila optužba, Sud ponavlja kako načelo jednakosti stranaka u postupku ne ovisi o daljnjoj, količinski mjerljivoj nepoštenosti, koja proizlazi iz postupovne nejednakosti. Obrana je ta koja treba ocijeniti zaslužuje li neki podnesak reakciju. Stoga je nepošteno da optužba dostavi podneske sudu bez znanja obrane (vidi Bulut protiv Austije, 22. veljače 1996., § 49, Izvješća 1996-II i Josef Fischer protiv Austrije, br 33382/96, stavak 19., 17. siječnja 2002.).
(ii) Primjena ovih načela na ovaj predmet
44. Sud bilježi da su temeljem članka 373. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, nakon što su stranke u postupku pred Županijskim sudom u Zagrebu, i to podnositelj i Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, podnijeli svoje žalbe protiv prvostupanjske presude Vrhovnom sudu, te žalbe, zajedno sa spisom predmeta Županijskog suda u Zagrebu, bile proslijeđene Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na uvid.
45. Nakon uvida u spis predmeta, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske vratilo ga je Vrhovnom sudu zajedno s očitovanjem o materijalnim i postupovnim pitanjima koje su stranke navele u svojim žalbama. Vrhovni sud je konkretno podržao očitovanje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske da podnositeljevu žalbu treba odbiti i prihvatio žalbu koju je podnijelo Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu. Ovo je očitovanje bilo potkrijepljeno analizom postupka, mjerodavnom sudskom praksom i činjenicama predmeta.
46. Sud nadalje primjećuje kako je Vrhovni sud uzeo u obzir gornje očitovanje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske kad je donosio drugostupanjsku presudu. Štoviše, izgleda da je Vrhovni sud prihvatio prijedlog Državnog odvjetništva Republike Hrvatske budući da je odbio podnositeljevu žalbu u odnosu na sve njegove prigovore i preinačio prvostupanjsku presudu povećavši mu kaznu zatvora sa šest na osam godina, prihvativši tako tvrdnje koje je Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu navelo u žalbi, a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske u očitovanju (vidi stavke 13., 16. i 20. ove presude).
47. Međutim, istovremeno, navedeno očitovanje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske nikada nije bilo priopćeno obrani, obrana nije imala nikakvih saznanja o očitovanju niti priliku odgovoriti na njega prije donošenja presude (usporedi Lobo Machado protiv Portugala, 20. veljače 1996., stavak 31., Izvješća 1996-I). Sud je svjestan kako temeljem mjerodavnog domaćeg zakonodavstva nije postojala nikakva obveza proslijediti očitovanje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske podnositelju, ali ne može vidjeti opravdanje takvih ograničenja prava obrane. Nakon što su dostavljeni podnesci nepovoljni za podnositelja, ovaj je imao jasan interes da dobije priliku dostaviti svoje očitovanje o njima prije nego bude zaključena rasprava. Ovo je osobito tako budući da nadležnost Vrhovnog suda obuhvaćala i činjenična i pravna pitanja (vidi Borgers protiv Belgije, 30. listopada 1991., § 27, Serija A br. 214-B).
48. Glede Vladine tvrdnje da samo jedan podnesak Državnog odvjetništva nije dostavljen obrani, Sud želi ponoviti kako budući da očitovanje o kojemu je riječ predstavlja obrazloženo mišljenje o osnovanosti podnositeljevog predmeta, koje je očito težilo utjecati na odluku Vrhovnog suda pozivajući na odbijanje žalbe, te u svjetlu naravi pitanja o kojima je trebao odlučiti Vrhovni sud, on ne treba odlučiti je li propuštanje priopćenja o mjerodavnom dokumentu dovelo do predrasude protiv podnositelja. Postojanje povrede zamislivo je čak i ako nema predrasude (vidi naprijed citirani predmet Adolf protiv Austrije, 26. ožujka 1982., stavak 37., Serija A br. 49., i naprijed citirani predmet Milatová i ostali, stavak 65.). Kad je tako, jednako je nevažno je li podnositelj odgovorio na raniji podnesak, i to žalbu Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu. To stoga što je, kako je već mnogo puta naglašeno, podnositelj taj koji treba prosuditi zahtijeva li neki dokument njegov komentar (vidi predmet Nideröst-Huber protiv Švicarske, 18. veljače 1997., stavak 29., Izvješća 1997-I). Stoga je teret osiguranja podnositelju prilike za davanje opaski na pisano očitovanje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske bio na Vrhovnom sudu, prije donošenja njegove odluke (vidi naprijed citirani predmet Milatová i ostali, stavak 65. i Göç protiv Turske [VV], br. 36590/97, stavak 57., ECHR 2002-V).
49. S obzirom na takvu pozadinu, Sud zaključuje kao u ovome postupku nije poštovano načelo jednakosti stranaka i pravo na kontradiktoran postupak (vidi naprijed citirani predmet Bulut, stavak 49. i naprijed citirani predmet Josef Fischer, stavak 21. te usporedi naprijed citirani predmet Brandstetter, stavke 67.- 68.).
50. Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.
C. Nenazočnost podnositelja na žalbenom ročištu pred Vrhovnim sudom
1. Dopuštenost
51. Sud primjećuje da ovaj zahtjev nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. (a) i 4. Konvencije. Nadalje primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.
2. Osnovanost
(a) Tvrdnje stranaka
52. Podnositelj tvrdi da mu nije bilo dozvoljeno nazočiti žalbenom ročištu pred Vrhovnim sudom usprkos činjenici što je sud ispitivao osnovanost predmeta glede činjeničnih i pravnih pitanja, te mu za gotovo jednu trećinu povećao kaznu, sa šest na osam godina zatvora. Ističe kako domaći sudovi nikada nisu definirali izraz "svrhovito" u smislu članka 374. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku, glede nazočnosti okrivljenika na žalbenom ročištu. Stoga je on imao pravo, s obzirom na činjenicu da je Vrhovni sud u njegovom predmetu postupao kao sud pune nadležnosti, temeljem članka 6., stavaka 1. i 3. (c) Konvencije, biti nazočan na žalbenom ročištu. Podnositelj smatra da je to tim više tako jer je Vrhovni sud bio pozvan ispitati njegovu kaznu, koja je bila vrlo važan vid ovoga predmeta. Naposljetku, ističe kako činjenica da ga je na žalbenom ročištu zastupala odvjetnica nije imala utjecaja na njegovo pravo biti nazočan na tom ročištu.
53. Vlada tvrdi kako temeljem mjerodavnog domaćeg prava Vrhovni sud ima diskrecijsko pravo odlučiti je li svrsishodno dozvoliti okrivljeniku koji je u pritvoru i kojega zastupa odvjetnik da bude nazočan na žalbenom ročištu osobno, a to je bila situacija u ovom predmetu. Vlada ističe da je tijekom prvostupanjskog postupka u kojem je on dužno sudjelovao, podnositelja zastupala odvjetnica i da se u njegovoj žalbi protiv prvostupanjske presude samo ponavljaju tvrdnje koje je naveo u svojoj obrani pred prvostupanjskim sudom, te da nije odgovorio na žalbu koju je uložilo Državno odvjetništvo u Zagrebu. Štoviše, podnositeljeva odvjetnica nije istaknula nikakve druge tvrdnje na žalbenom ročištu, već je samo ponovila tvrdnje koje je već istaknula u žalbi. Stoga Vlada tvrdi da je u takvim okolnostima Vrhovni sud pravilno presudio da nije bilo razloga da podnositelj nazoči sjednici. Prema mišljenju Vlade, to je bilo u skladu sa sudskom praksom Suda te sa zahtjevom sveukupne poštenosti postupka, a to je pitanje ispitivao i Ustavni sud, koji nije utvrdio povredu podnositeljevih prava na obranu.
(b) Ocjena Suda
(i) Opća načela
54. Sud ponavlja kako osoba optužena za kazneno djelo treba, kao opće načelo koje se temelji na pojmu poštenog suđenja, imati pravo biti nazočna na prvostupanjskom ročištu (vidi predmet Hermi protiv Italije [VV], br. 18114/02, stavci 58.-59. ECHR 2006-XII). Međutim, osobna nazočnost okrivljenika nema isto bitno značenje za žalbeno ročište kao što ima za raspravno ročište (vidi predmet Kamasinski protiv Austrije, 19. prosinca 1989., stavak 106., Serija A br. 168.). Način na koji se članak 6. primjenjuje na postupak pred žalbenim sudovima ovisi o posebnim značajkama postupka o kojemu se radi. Treba voditi računa o ukupnosti postupka u domaćem pravnom poretku i o ulozi žalbenog suda u njemu (vidi predmet Ekbatani protiv Švedske, 26. svibnja 1988., stavak 27., Serija A br. 134. i Monnell and Morris protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 2. ožujka 1987., stavak 56., Serija A br. 115.).
55. Pri ocjeni pitanja je li se zahtijevala podnositeljeva nazočnost na ročištu pred žalbenim sudom, treba voditi računa, između ostalog, o posebnim značajkama postupka o kojemu je riječ i o načinu na koji su podnositeljevi interesi bili zaista zaštićeni pred žalbenim sudom, osobito u svjetlu naravi pitanja o kojima je on treba o odlučiti (vidi predmet Helmers protiv Švedske, 29. listopada 1991., stavci 31.-32., Serija A br. 212-A) i o njihovoj važnosti za podnositelja (vidi naprijed citirani predmet Ekbatani, stavak 27.-28.; naprijed citirani predmet Kamasinski, stavak 106. in fine; Kremzow protiv Austrije, 21. rujna 1993., stavak 59., Serija A br. 268-B i naprijed citirani predmet Hermi, stavak 62.).
56. Međutim, kad žalbeni sud treba ispitati predmet glede činjenica i prava i dati potpunu ocjenu pitanja krivnje ili nevinosti, ne može o tom pitanju odlučivati bez izravne ocjene dokaza koje je osobno dao okrivljenik u svrhu dokazivanja da nije počinio čin koji navodno predstavlja kazneno djelo (vidi predmet Dondarini protiv San Marina, br. 50545/99, stavak 27., 6. srpnja 2004.).
57. Slično tome, kad je žalbeni sud pozvan ispitati treba li povećati podnositeljevu kaznu i kad je u žalbenom postupku moguće otvarati pitanja koja uključuju stvari kao što je podnositeljeva osobnost i značaj, što takav postupak čini bitno važnim za podnositelja jer bi njegov ishod mogao biti njemu na veliku štetu, Sud smatra da žalbeni sud ne može pravilno ispitati predmet bez da izravno sasluša podnositelja i dobije osobni dojam o njemu (vidi naprijed citirani predmet Kremzow, stavak 67., Cooke protiv Austrije, br. 25878/94, stavak 42., 8. veljače 2000.; naprijed citirani predmet Hermi, stavak 67. i Talabér protiv Mađarske, br. 37376/05, stavak 28., 29. rujna 2009.).
(ii) Primjena ovih načela na ovaj predmet
58. Sud bilježi kako je hrvatski sustav kaznenog prava organiziran kao sustav općinskih i županijskih sudova te Vrhovnog suda, a svaki od tih stupnjeva ima određen opseg nadležnosti (vidi stavak 25. ove presude, članak 16. i 20. Zakona o kaznenom postupku). U ovom je predmetu Županijski sud u Zagrebu postupao kao prvostupanjski sud nakon što je Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu optužilo podnositelja za djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i pokušaj ubojstva. Nakon presude koju je u prvom stupnju donio Županijski sud u Zagrebu, stranke su imale mogućnost ulaganja žalbe Vrhovnom sudu, i o činjeničnim i o pravnim pitanjima, koji je na kraju bio nadležan kao drugostupanjski sud za ispitivanje svih vidova predmeta, uključujući i pitanje podnositeljeve krivnje i kazne.
59. Tako je Vrhovni sud, nakon što je Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu uložilo svoju žalbu 2. veljače 2010. godine zatraživši strožu kaznu za podnositelja (vidi stavak 13. ove presude) i nakon što je podnositelj uložio svoju žalbu 16. veljače 2010. godine navodeći brojne materijalne i postupovne nedostatke prvostupanjske presude (vidi stavak 14. ove presude), bio pozvan postupati kao drugostupanjski sud. U tom je svojstvu bio nadležan odlučiti o svim prigovorima iznesenim u žalbi (vidi stavak 25., članak 379. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku) te je kao posljedica toga, temeljem članka 384. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku (vidi stavak 25. ove presude) mogao potvrditi, ukinuti ili preinačiti prvostupanjsku presudu te povećati ili smanjiti kaznu koju je izrekao raspravni sud.
60. Sud primjećuje kako temeljem mjerodavnog domaćeg prava u žalbenom postupku, u predmetima za koje je nadležno državno odvjetništvo, cijeli spis predmeta i podneske stranaka treba proslijediti državnom odvjetništvu razine odmah iznad državnog odvjetništva koje zastupa optužbu u postupku, u ovom predmetu Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske (vidi stavak 25., članak 373. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku), te državno odvjetništvo treba biti obaviješteno o sjednici žalbenog vijeća (vidi stavak 25., članak 373. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku). Ostale stranke, okrivljenika i njegovog branitelja, Vrhovni sud mora obavijestiti o sjednici žalbenog vijeća samo ako su to zatražili ili ako to Vrhovni sud smatra potrebnim (vidi stavak 25., članak 373. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku). Uz to domaće pravo predviđa da, ako je okrivljenik u pritvoru, predsjednik žalbenog vijeća može osigurati njegovu nazočnost samo ako smatra da je to svrsishodno (vidi stavak 25., članak 373. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku).
61. U ovome je predmetu Vrhovni sud obavijestio stranke 22. ožujka 2010. godine o datumu žalbene sjednice te je pozvao branitelja da pristupi na tu sjednicu, ali je izričito izjavio da podnositelj ne smije biti nazočan (vidi stavak 17. ove presude). Istovremeno, državno odvjetništvo zatražilo je od Vrhovnog suda da u žalbenom postupku ispita treba li povećati podnositeljevu kaznu, a obrana ga je zatražila da u potpunosti ocijeni činjenice i pravna pitanja predmeta. Nakon što je ispitao činjenice i pravna pitanja koja su postavile stranke, Vrhovni sud je odgovorio na zahtjev državnog odvjetništva pozitivno i preinačio prvostupanjsku presudu, osudivši podnositelja na osam godina zatvora te tako povisivši njegovu kaznu za dvije godine (usporedi naprijed citirani predmet Kremzow i, suprotno, naprijed citirani predmet Hermi, stavak 86.).
62. Vrhovni sud je u svom obrazloženju uputio, inter alia, na podnositeljevo "ponašanje nakon počinjenja kaznenih djela...na činjenicu da je pobjegao u drugu zemlju, zajedno s nepostojanjem bilo kakvog kajanja ili isprike žrtvama" te je utvrdio da to predstavlja dodatne otegotne okolnosti (vidi stavak 20. ove presude). Međutim, Vrhovni sud nije nikada vidio podnositelja osobno niti čuo njegove tvrdnje te stoga nije mogao dati pravilnu ocjenu tih pitanja, osobito o nepostojanju nikakvog kajanja ili isprike podnositelja ili mogućeg razloga zašto je otišao u drugu zemlju. Sud smatra, bez obzira na Vladinu tvrdnju kako je temeljem domaćeg prava žalbeni sud imao diskrecijsko pravo odlučiti hoće li podnositelju pružiti priliku da bude nazočan na žalbenoj sjednici, kako su to sve pitanja o kojima je, kao stvar poštenosti, podnositelj trebao biti saslušan osobno (vidi Cani protiv Albanije, br. 11006/06, stavak 63., 6. ožujka 2012.). Stoga Vladina tvrdnja da je podnositelja zastupala odvjetnica na žalbenoj sjednici nije od nikakvog značenja jer je Sud već presudio da je, u okolnostima kao što su ove u ovome predmetu, gdje su ocjene ove vrste trebale odigrati značajnu ulogu i gdje je njegov ishod mogao biti na veliku štetu za podnositelja, bitno za poštenost postupka da on bude nazočan tijekom žalbene sjednice i da mu bude dana prilika za sudjelovanje u njemu zajedno sa svojom odvjetnicom (vidi naprijed citirani predmet Kremzow, stavak 67.).
63. S obzirom na takvu pozadinu, te s obzirom na činjenicu da je Vrhovni sud, kao drugostupanjski sud, bio nadležan za preispitivanje predmeta i u odnosu na činjenice i na pravo, te u svjetlu prirode pitanja koja je bio pozvan ispitati, osobito s obzirom na njihovu važnost za podnositelja, Sud smatra da je podnositelj trebao moći "sam se osobno braniti" kako to zahtijeva članak 6. stavak 3. (c) Konvencije. Stoga je u takvim okolnostima Vrhovni sud imao dužnost osigurati podnositeljevu nazočnost na žalbenoj sjednici, što nije učinio.
64. Stoga Sud smatra kako je došlo do povrede članka 6., stavaka 1. i 3. (c) Konvencije.
II. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE
65. Naposljetku, podnositelj prigovara, pozivajući se na članak 6. Konvencije, kako odluke domaćih sudova nisu bile dovoljno obrazložene, te, temeljem članka 14. Konvencije i članka 1. Protokola br. 12., da je protiv njega izvršena diskriminacija. Međutim, nije dalje ni na koji način potkrijepio ove prigovore.
66. U svjetlu svih materijala koje posjeduje te u mjeri u kojoj su stvari koje su predmet prigovora u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da ovaj dio zahtjeva ne upućuje na postojanje bilo kakve povrede Konvencije. Slijedi da je ovaj prigovor nedopušten na temelju članka 35. stavka 3. kao očigledno neosnovan, i da ga treba odbiti na temelju članka 35. stavka 4. Konvencije.
III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE
67. Članak 41. Konvencije propisuje:
„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućuje samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“
A. Šteta
68. Podnositelj potražuje 5.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete.
69. Vlada smatra da je podnositeljev zahtjev neosnovan i nepotkrijepljen.
70. Uzimajući u obzir sve okolnosti ovoga predmeta, Sud prihvaća da je podnositelj pretrpio nematerijalnu štetu koja ne može biti nadoknađena samo utvrđivanjem povrede. Sud, odlučujući na pravičnoj osnovi, podnositelju dosuđuje iznos od 1.500 EUR na ime nematerijalne štete, uz sav porez koji bi mu mogao biti zaračunat.
B. Troškovi i izdaci
71. Podnositelj potražuje 1.804 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima te 1.873 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred Sudom.
72. Vlada smatra da podnositelj nije ni u kojem pogledu potkrijepio svoj zahtjev za naknadu troškova i izdataka.
73. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj se dokaže da ih je stvarno i neophodno pretrpio te da je njihova visina razumna. Glede postupka koji je podnositelj pokrenuo pred nacionalnim vlastima, Sud se slaže da se ti domaći troškovi mogu uzeti u obzir u ocjeni zahtjeva za naknadu troškova jer im je u biti cilj bio ispraviti povredu Konvencije koja se navodi pred Sudom (vidi predmet Scordino protiv Italije (br. 1) [VV], br. 36813/97, stavak 284., ECHR 2006-V). Međutim, Sud bilježi kako je utvrđeno da je dio podnositeljevih prigovora, koji se tiču navodnog nepostojanja nepristranosti raspravnog suda, nedopušten (vidi stavak 37. ove presude). Stoga se ne može dosuditi nikakva naknada troškova i izdataka nastalih u vezi s tim prigovorom. Stoga, uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i naprijed navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 1.200 EUR na ime troškova i izdataka u postupku pred nacionalnim vlastima, uvećan za sve poreze koji bi mu mogli biti zaračunati na taj iznos. Glede postupka prema Konvenciji, ocjenjujući na pravičnoj osnovi i u svjetlu svoje prakse u usporedivim predmetima, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 1.873 EUR, uz sve poreze koji bi podnositelju mogli biti zaračunati na taj iznos.
C. Zatezna kamata
74. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke, uvećanoj za tri postotna boda.
IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO
1. Utvrđuje da su prigovori koji se odnose na navodnu povredu načela jednakosti stranaka u postupku i nenazočnosti podnositelja na žalbenom ročištu pred Vrhovnim sudom dopušteni, a ostatak zahtjeva nedopušten;
2. Presuđuje da je došlo do povede članka 6. stavka 1. Konvencije zbog povrede načela jednakosti stranaka u postupku do koje je došlo zbog propuštanja dostave očitovanja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske podnositelju;
3. Presuđuje da je došlo do povrede članka 6., stavaka 1. i 3. (c) Konvencije glede podnositeljeve nenazočnosti na žalbenoj sjednici pred Vrhovnim sudom;
4. Presuđuje
(a) da tužena država treba podnositelju isplatiti, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, slijedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan namirenja;
(i) 1.500 EUR (tisuću pet stotina eura), na ime nematerijalne štete, uvećanih za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati;
(ii) 3.073 EUR (tri tisuće i sedamdeset tri eura) na ime troškova i izdataka, uvećanih za sve poreze koje bi se podnositelju mogli zaračunati;
(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do naplate na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;
5. Odbija preostali dio podnositeljevog zahtjeva za pravednom naknadom.
Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 25. travnja 2013. godine, u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.
g. Søren Nielsen, tajnik
gđa Isabelle Berro-Lefèvre predsjednica
___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/
FIRST SECTION
CASE OF ZAHIROVIĆ v. CROATIA
(Application no. 58590/11)
JUDGMENT
STRASBOURG
25 April 2013
FINAL
25/07/2013
This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.
In the case of Zahirović v. Croatia,
The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:
Isabelle Berro-Lefèvre, President,
Khanlar Hajiyev,
Julia Laffranque,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse,
Ksenija Turković,
Dmitry Dedov, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,
Having deliberated in private on 2 April 2013,
Delivers the following judgment, which was adopted on that date:
PROCEDURE
1. The case originated in an application (no. 58590/11) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a stateless person, Mr Zajko Zahirović (“the applicant”), on 6 September 2011.
2. The applicant was represented by Ms V. Drenški Lasan, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.
3. On 8 November 2011 the complaints concerning the alleged lack of impartiality of the trial court, the alleged violation of the principle of equality of arms and the applicant’s absence from the appeal hearing before the Supreme Court were communicated to the Government. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1).
THE FACTS
I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE
4. The applicant was born in 1975 and lives in Zagreb.
5. On 22 October 2003 an investigating judge of the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu) opened an investigation in respect of the applicant in connection with suspicions that on 5 July 2003 he had put at risk the life and limb of others by firing shots in his partner’s flat and that on 6 July 2003 he had attempted to murder three persons by shooting at them in a nightclub. The investigating judge ordered the applicant’s detention but the applicant remained at large.
6. The applicant appeared before the investigating judge of the Zagreb County Court on 28 April 2004. He was questioned and remanded in custody on the same day.
7. On 24 June 2004 the Zagreb County State Attorney’s Office (Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu) indicted the applicant in the Zagreb County Court, alleging that on 5 July 2003 he had put at risk the life and limb of others and that on 6 July 2003 he had attempted to murder three persons.
8. Judge Z.K. assumed responsibility for the applicant’s case as the president of a trial panel of the Zagreb County Court.
9. On 2 September 2004 a three-judge panel of the Zagreb County Court, composed of Judges D.T., E.D. and M.G., extended the applicant’s detention on the grounds provided for under Article 102 § 1(3) of the Code of Criminal Procedure (risk of reoffending). The relevant part of the decision reads:
“... the accused is indicted under count two, namely that on 5 July 2003 in the flat of his partner S.O. he fired two shots from a gun at a wall, irrespective of the fact that R.Z. and Z.Kor. were present in the same room and that he was aware that the bullets could ricochet from the wall and hurt any of the persons present. Under count one, he is indicted on the ground that on 6 July 2003 in a nightclub, after a verbal dispute with K.G., he fired several times from a gun and then fired all the remaining bullets from the gun at A.P. and M.V. ... with the aim of murdering them, and K.G.’s life was saved by medical intervention.
The above shows the accused’s brutality, determination, high degree of criminal resolve and obvious propensity towards such criminal behaviour, all of which, in the opinion of this court, continues to justify the extension of his detention because of the fear that [if at large] he would commit a further criminal offence.”
10. On 28 April 2006 a three-judge panel of the Zagreb County Court found that the maximum statutory period of the applicant’s detention had expired and ordered that he be released from detention. Judge M.G. was a member of that panel.
11. On 16 September 2008 the Vice-President of the Criminal Division of the Zagreb County Court reassigned the applicant’s case to Judge M.G. because in the meantime Judge Z.K. had become a judge of the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske).
12. On 27 November 2009 a trial panel of the Zagreb County Court, presided over by Judge M.G., found the applicant guilty of the attempted murder of three persons and dismissed the charge of putting at risk the life and limb of others on the ground that the prosecution had withdrawn that charge. The applicant was sentenced to six years’ imprisonment.
13. On 2 February 2010 the Zagreb County State Attorney’s Office lodged an appeal with the Supreme Court against the Zagreb County Court’s judgment, seeking a more severe sentence.
14. The applicant lodged an appeal against the Zagreb County Court’s judgment with the Supreme Court on 16 February 2010, complaining of a number of substantive and procedural flaws, and notably that Judge M.G. had not been impartial. The applicant contended that by being a member of a panel which had extended his pre-trial detention, Judge M.G. had already formed his opinion about the charges against the applicant.
15. On an unspecified date in 2010, the Supreme Court, acting under Article 373 § 1 of the Code of Criminal Procedure, forwarded the parties’ appeals and the Zagreb County Court’s case file to the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia (Državno odvjetništvo Republike Hrvatske) for their examination and opinion.
16. On 16 March 2010 the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia submitted an opinion to the Supreme Court on both appeals, however, this opinion was not communicated to the defence. The opinion reads:
“Please find enclosed the Zagreb County Court’s case file no. K-124/04 concerning the criminal proceedings against the accused Zajko Zahirović, charged with the offences under Article 90 in conjunction with Article 33 of the Criminal Code, which was forwarded [to the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia] after the [Zagreb] State Attorney’s Office and the accused’s lawyer had submitted their appeals ...
As to the appeal lodged by the [Zagreb] State Attorney’s Office concerning the sentence, we consider that it was correctly pointed out that the [first-instance] court sentenced [the applicant] to a rather lenient sentence of imprisonment which appears absolutely inappropriate in view of the circumstances of the offence and his personality ... It was correctly pointed out that certain aggravating factors had been significantly underestimated, namely the grave consequences for [the health of] K.G. and the other victims. Furthermore, the [first-instance] court failed to take into account the accused’s attitude towards the victims and the damage caused by the offences, as well as his lack of any remorse for or apology to the victims. This all should be taken into account in the sentencing procedure and should eventually lead to a more severe sentence as requested by the [Zagreb] State Attorney’s Office.
As to the appeal lodged by the defence, it is to be noted that there has been no fundamental miscarriage of justice in the proceedings, within the meaning of Article 367 ... of the Code of Criminal Procedure, concerning the impartiality of the trial judge, who [allegedly] should have been excluded from the case. In his submission the appellant refers to the case-law of the Constitutional Court and the European Court of Human Rights concerning the exclusion of a judge who presides over a trial panel, having already decided on the accused’s detention at the pre-trial stage of the proceedings. The case-law of the Constitutional Court referred to [by the appellant] concerns the particular circumstances of the case at hand and not the [general] circumstances contemplated in Article 36 of the Code of Criminal Procedure. As to the case-law of the European Court of Human Rights, it is to be noted, regardless of the case-law referred to [by the appellant], that a judge’s impartiality is presumed until there is proof to the contrary and since in the case at issue there are no objective circumstances which could raise doubts as to the impartiality of the judge who presided over the trial panel, such case-law is not applicable to the present case.
As to the [complaint alleging] substantive flaws in that no reference was made to the Articles of the amended Criminal Code, it is to be noted that the Criminal Code was not amended as regards Article 90 and that the court in the present case correctly applied the relevant provision ...
As to the factual findings [of the first-instance court], we consider that all the relevant facts have been sufficiently and comprehensibly established. The [first-instance court] based its findings on the report drawn up by the ballistics expert V.M. and, after the assessment of the relevant witness statements, it set out in detail its conclusion that the accused had caused the conflict. Therefore, the argument of self-defence raised in the appeal is not correct because, under the relevant case-law, the person who first drew a gun cannot invoke the defence of self-defence. We also find that sufficient reasons have been given as to the existence of all the elements of the offence, as regards the victims A.P. and M.V., as the accused’s mens rea. The exact place from which he shot the gun was also established without any doubt.
As to the fact that the victim – a policeman [by profession] – also had a gun, we consider that this has no bearing on the factual findings set out in the [first-instance] judgment. This is because no bullets fired from the [victim’s] gun were found in the nightclub, but only one unfired bullet. Therefore, the appellant’s argument that the victim fired his gun is unsupported by the personal and physical evidence. In this connection it is also to be noted that all the relevant facts, other than the statements of the victims and the other witnesses unrelated to the accused Zajko Zahirović, are supported by a 3D reconstruction [of the crime scene] and the report of the ballistics expert M.
Against the above background we propose that the appeal by the State Attorney’s Office be allowed and the appeal lodged by the defence be dismissed as ill-founded.”
17. On 22 March 2010 the Supreme Court informed the parties that a public hearing would be held on 20 April 2010. The applicant’s defence lawyer, who had represented him throughout the proceedings, was invited to attend but it was expressly stated that the applicant, who in the meantime had been remanded in pre-trial detention until the judgment became final, was not to attend.
18. On 20 April 2010 the Supreme Court held a public hearing in the presence of the applicant’s defence lawyer and the Deputy State Attorney of the Republic of Croatia (Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske).
19. At the appeal hearing the applicant’s defence lawyer reiterated the arguments set out in his appeal and the Deputy State Attorney of the Republic of Croatia endorsed the arguments set out in the opinion of 16 March 2010 (see paragraph 16 above). The relevant part of the summary record of the appeal hearing reads:
“With the permission of the President, the ... defendant gave the necessary explanations for his submissions, in particular: The defence counsel reiterated the appeal submissions.
The Deputy State Attorney of the Republic of Croatia stated that he endorsed the proposal submitted under Article 373 § 2 of the Code of Criminal Procedure, ...
After that, at 10 a.m., the President decided that the part of the session at which the parties were allowed to be present had concluded and that the decision which the panel would adopt in the course of the session would be made available to all interested parties by means of the delivery of a certified copy of the decision through the first-instance court.”
20. On the same day the Supreme Court adopted a judgment in which it upheld the applicant’s conviction and increased his sentence to eight years’ imprisonment. The relevant part of the judgment reads:
“The Deputy State Attorney of the Republic of Croatia, after consulting the case file ... in a reasoned opinion of 16 March 2010 ... asked for the appeal lodged by the State Attorney’s Office to be allowed and the appeal lodged by the accused to be dismissed.
...
The accused Zajko Zahirović, in his appeal ... asked to be invited together with his defence lawyer ... to the hearing before the appeal court. The request as regards the defence lawyer has been complied with ..., whereas the appeal court has not found it useful to have the accused brought from pre-trial detention ...
...
The mere fact that the president of the trial panel had ruled on the appellant’s pre-trial detention is not a reason for excluding that judge from the trial ... Since the appellant failed to substantiate any circumstances which could raise doubts as to the impartiality of the president of the trial panel, his argument appears ill-founded.
...
The appeal lodged by the State Attorney’s Office concerning the sentence is well founded ...
The first-instance court ... treated as mitigating circumstances the appellant’s decent behaviour in court, his relative youth, his lack of previous convictions, the fact that he was unemployed, had no assets and was a father of three minor children, one of whom was seriously disabled, and the fact that he was charged with attempting to commit criminal offences. His exceptional determination and criminal resolve, as manifested in committing three criminal offences putting life and limb at risk, were assessed as aggravating circumstances.
Contrary to the criminal offences committed to the detriment of A.P. and M.V., where no harm occurred – which is an additional mitigating factor that, together with other mitigating factors, could have led to the application of the rules on applying a more lenient penalty – the criminal offence committed to the detriment of K.G. resulted in grave consequences since he sustained serious and life-endangering wounds to his vital organs in his twenty-seventh year and at the peak of his career, which was then interrupted by long-term treatment and rehabilitation, although he had not contributed in any significant manner [to the situation], which amounts to an additional aggravating factor. The [appellant’s] behaviour after the commission of the criminal offences, as rightly pointed out in the appeal lodged by the State Attorney’s Office, namely that he escaped to another country, together with the lack of any remorse or apology to the victims, amount to additional aggravating circumstances which indicate that the rules on imposing a more lenient penalty should not have been applied in respect of that criminal offence.”
21. On 31 May 2010 the applicant lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske), arguing that his right to a fair trial had been violated, inter alia, because of the lack of impartiality of Judge M.G.; because the submissions of the Deputy State Attorney of the Republic of Croatia to the Supreme Court had not been communicated to him; and because the Supreme Court had not examined him prior to increasing his sentence.
22. On 23 March 2011 the Constitutional Court dismissed the applicant’s constitutional complaint as ill-founded, endorsing the reasoning of the lower courts. The decision of the Constitutional Court was served on the applicant on 4 April 2011.
II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE
A. Relevant domestic law
1. Constitution of the Republic of Croatia
23. The relevant provisions of the Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010) read as follows:
Article 29
“In the determination of his rights and obligations or of any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair hearing within a reasonable time by an independent and impartial court established by law.
In the case of suspicion of a criminal offence or criminal charges [being brought], the suspect, defendant or accused shall have the right:
...
- to defend himself in person or with the assistance of a defence lawyer of his own choosing, and if he does not have sufficient means to pay for legal assistance, to be given it free as provided by law;
- to be tried in his presence, provided that he is available to the court;
...”
2. Criminal Code
24. The relevant parts of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 50/2000, 129/2000, 51/2001) provide:
ATTEMPT TO COMMIT AN OFFENCE
Article 33
“(1) Anyone who intentionally begins to commit an offence but does not finish it shall be punished for an attempted offence if the offence at issue is punishable by a sentence of imprisonment of five years or more or, for any other offence, if the law provides that such an attempt shall be punished.
(2) A perpetrator who attempted to commit an offence shall be punished as if the offence had been committed but may be also punished by a more lenient sentence.
...”
MURDER
Article 90
“Anyone who deprives another of his life shall be punished by a sentence of imprisonment of at least five years.”
3. Code of Criminal Procedure
25. At the material time, the relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 and 62/2003) provided:
CHAPTER II – COMPETENCE OF THE COURTS
1. Jurisdiction and composition of the courts
Article 16
“1. The municipal courts, county courts and the Supreme Court shall have competence in criminal matters.
...”
Article 20
“The Supreme Court shall be competent:
(1) to decide as the second-instance court on appeals lodged against decisions of the county courts;
...”
CHAPTER III – DISQUALIFICATION
Article 36
“1. A judge or lay judge shall be excluded from sitting in a case:
(1) if he has been injured by the offence;
(2) if he is the spouse, a relative by blood, either lineal, descending or ascending, or collateral to the fourth degree, or related by affinity to the second degree, to the defendant, his counsel, the prosecutor, the injured person, their legal guardian or legal representative;
(3) if he is a legal guardian, ward, adopted child or adoptive parent, foster parent or foster child to the defendant, his counsel, the prosecutor or the injured person;
(4) if in the same criminal case he has carried out actions during the investigation, or has taken part in deciding on an objection to the indictment, or if he has taken part in the proceedings as a prosecutor, defence counsel, legal guardian or legal representative of the injured person or the prosecutor, or if he has testified as a witness or as an expert witness;
(5) if in the same case he has taken part in adopting the decision of a lower court or in adopting a decision of the same court being challenged by means of an appeal or extraordinary remedy.
2. A judge or lay judge may be recused in a particular case if it has been argued and proved that there are circumstances other than those listed in the previous paragraph which call his impartiality into doubt.”
Article 37
“1. A judge or lay judge, as soon as he discovers a ground for exclusion referred to in Article 36, paragraph 1, of this Code, shall discontinue all activity on the case and report the matter to the president of the court, who shall appoint a substitute judge. ...
2. If a judge or lay judge holds that other circumstances exist which would justify his standing down (Article 36, paragraph 2), he shall inform the president of the court thereof.”
Article 38
“1. Disqualification of a judge may also be requested by the parties.
2. The parties may lodge their request for disqualification before the opening of the trial, and if they learn at a later stage of a reason for the judge’s exclusion (Article 36, paragraph 1), they shall submit their request immediately after they have learned of that reason.”
CHAPTER XXIV – ORDINARY LEGAL REMEDIES
1. Appeal against the first-instance judgment
(c) Grounds on which a judgment can be challenged
Article 366
“A judgment can be challenged:
(1) for a procedural miscarriage of justice;
(2) for a violation of the Criminal Code;
(3) for any error of fact;
(4) in respect of any sanction, confiscation of the proceeds of crime, costs and expenses ordered or any civil claim lodged in the criminal proceedings, and in respect of the decision to publish the judgment.”
(d) Appeal proceedings
Article 371
“1. An appeal shall be lodged with the first-instance court in a sufficient number of copies for the court, the opposing party and the defence counsel to reply thereto.
...”
Article 372
“The first-instance court shall forward a copy of the appeal to the opposing party, which may submit a reply. The appeal together with all the files shall be forwarded by the first-instance court to the second-instance court, which shall also take into account any reply to the appeal received before its session begins.
Article 373
“1. When the second-instance court receives the files, the president of the appeal panel shall assign a reporting judge. If the case concerns an offence which is subject to public prosecution, the reporting judge shall forward the case file to the competent State Attorney, who shall examine it and then return it to the court without delay.
2. When the State Attorney returns the case file, the president of the panel shall schedule the session of the panel. The State Attorney shall be notified of the session.
...”
Article 374
“1. The accused and his defence counsel and any subsidiary prosecutor or private prosecutor who, within the time-limit for appealing or replying to an appeal, have requested to be notified of the session or have proposed that a trial be held before the appellate court, shall be notified of the session. The president of the panel, or the panel, may decide that the parties should be notified of the session, even if they have not so requested, if their presence would be useful for the clarification of the case.
2. If the accused is in pre-trial detention or is serving a sentence [of imprisonment] and has defence counsel, his presence shall be ensured only if the president of the panel, or the panel, considers it expedient.
3. The session of the panel shall begin with the report by the reporting judge on the facts of the case. The panel may request such explanations as are necessary from the parties present at the session concerning the appeal submissions. The parties may propose that certain files be read out in order to supplement the report and may, subject to the approval of the president of the panel, give such explanations as are necessary of the positions stated in their appeal or their reply to the appeal, without repeating the contents of the report.
...”
(e) Scope of the review
Article 379
“1. The second-instance court shall examine the first-instance judgment in the part and on the grounds referred to in the appeal (Article 366).
...”
(f) Decision of the second-instance court on appeal
Article 384
“1. The second-instance court may, after a session of the appeal panel or after a trial, reject the appeal as being lodged out of time or as being inadmissible, or dismiss the appeal as ill-founded and uphold the first-instance judgment, or quash the first-instance court’s judgment and remit the case to it for a retrial, or reverse the first-instance judgment.
...”
B. Relevant domestic practice
26. In case no. I Kir-163/10, concerning a criminal investigation in connection with a suspicion of offences of forgery of official documents under Article 312 of the Criminal Code, on 11 February 2011 the President of the Split County Court (Županijski sud u Splitu), further to a request by the defence, excluded a judge, M.P., from the case. He found that, although the request for exclusion of the judge had been highly vague, the judge had to be excluded in order to avoid any doubt as to his impartiality. Judge M.P. himself rejected any objection as to his impartiality but shared the view that he should be excluded to avoid any such objection from the defence.
THE LAW
I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 §§ 1 AND 3 (c) OF THE CONVENTION
27. The applicant complained that he had not had a fair trial. He alleged in particular:
(i) that the trial court had lacked impartiality in that Judge M.G., who had been the president of the trial panel which had convicted him, had also participated in the panel which had extended his pre-trial detention;
(ii) that the principle of equality of arms had been violated in that the submissions of the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia to the Supreme Court had not been communicated to the defence; and
(iii) that he had not been allowed to be present at the appeal hearing before the Supreme Court.
The applicant relied on Article 6 §§ 1 and 3 (c) of the Convention, which, in so far as relevant, reads as follows:
“1. In the determination of ... any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair ... hearing ... by an ... impartial tribunal established by law. ...
3. Everyone charged with a criminal offence has the following minimum rights:
...
(c) to defend himself in person or through legal assistance of his own choosing or, if he has not sufficient means to pay for legal assistance, to be given it free when the interests of justice so require;
...”
A. Alleged lack of impartiality of the trial court
1. The parties’ arguments
28. The applicant submitted that Judge M.G., who had been the president of the trial panel of the Zagreb County Court which had convicted him and sentenced him to six years’ imprisonment, had also been part of a three-judge panel of the same court which had on 2 September 2004 extended his pre-trial detention in a decision worded in a manner that had expressed the judge’s prejudice as to the applicant’s personality and propensity to commit criminal offences. Therefore, in the applicant’s view, the fact that Judge M.G. had been the president of the trial panel which had convicted him had violated his right to a fair trial before an impartial tribunal. The applicant also stressed that he had never asked for Judge M.G. to be disqualified because he had considered that that would not have been an effective avenue to pursue in his case.
29. The Government argued that the applicant had failed to exhaust the available and effective domestic remedies in that he had never requested the disqualification of Judge M.G. from sitting in his case. The Government pointed out that, at the time when the applicant’s case had been reassigned to Judge M.G., the applicant had been sufficiently aware that the same judge had participated in his case as a member of a three-judge panel which had extended his pre-trial detention. Therefore, had he considered that Judge M.G. had formed an opinion as to the charges against him, the applicant could have requested the President of the Zagreb County Court to exclude Judge M.G. from sitting in his case. However, the applicant had never raised any complaints as to Judge M.G.’s lack of impartiality or the composition of the trial panel during the first-instance proceedings, although he and his defence lawyer had been present at all hearings. Instead, more than one year after Judge M.G. had assumed responsibility for his case, in his appeal against the first-instance judgment the applicant had raised for the first time his complaints concerning Judge M.G.’s alleged lack of impartiality. The Government also submitted that there had not been any ascertainable facts which could have raised doubts as to Judge M.G.’s impartiality and that the issues examined when extending the applicant’s pre-trial detention had been different from those examined in relation to the merits of the charges against him.
2. The Court’s assessment
30. The Court considers that it is not necessary to address all the Government’s objections since this complaint is in any event inadmissible for the following reasons.
31. The Court notes that Judge M.G. was a member of a three-judge panel of the Zagreb County Court which on 2 September 2004 extended the applicant’s pre-trial detention (see paragraph 9 above). The same judge was a member of a three-judge panel of the same court which on 28 April 2006 ordered the applicant’s release from detention (see paragraph 10 above). The applicant never argued that these decisions had not been served on him or that he had been unaware of the composition of the panels which had decided on his detention. Moreover, on both occasions he was represented by the same lawyer who represented him as defence counsel during his trial before the Zagreb County Court.
32. The Court further notes that when the applicant’s case was sent for trial on 24 June 2004, Judge Z.K. assumed responsibility for the case as president of the trial panel. However, owing to that judge’s appointment to a position as a judge of the Supreme Court, on 16 September 2008 the Vice-President of the Criminal Division of the Zagreb County Court assigned the applicant’s case to Judge M.G.
33. The trial in the applicant’s case ended on 27 November 2009 and the trial panel, presided over by Judge M.G., found the applicant guilty of attempted murder and sentenced him to six years’ imprisonment. It is undisputed between the parties that during the period of more than one year in which the applicant’s trial was conducted before the panel presided over by Judge M.G., he never lodged any complaints alleging a lack of impartiality on the part of that judge or otherwise concerning the composition of the trial court, even though he and his defence lawyer, as noted above, were aware of Judge M.G.’s previous involvement in his case. The applicant raised the complaint concerning that judge’s alleged lack of impartiality for the first time in his appeal lodged with the Supreme Court on 16 February 2010 against the first-instance judgment that had been unfavourable to him.
34. In view of the relevant domestic law and practice (see paragraphs 25 and 26 above), the Court sees no reason why the applicant could not have submitted a request for Judge M.G. to be disqualified when that judge assumed responsibility for his case on 16 September 2008. Moreover, the applicant never argued that he had been prevented from making such a request or from otherwise complaining about the composition of the trial panel during the period of more than one year while the proceedings were pending before the trial panel presided over by Judge M.G. The applicant’s mere doubts as to the effectiveness of a request for the disqualification of judges did not dispense him from trying to pursue this avenue.
35. In this connection the Court has held that the existence of national procedures for ensuring impartiality, namely rules regulating the withdrawal of judges, are a relevant factor. Such rules manifest the national legislature’s concern to remove all reasonable doubts as to the impartiality of the judge or court concerned and constitute an attempt to ensure impartiality by eliminating the causes for such concerns (see Mežnarić v. Croatia, no. 71615/01, § 27, 15 July 2005). Therefore, the Court considers that when the domestic law offers a possibility of eliminating the causes for concerns regarding the impartiality of the court or a judge (see paragraph 25; Articles 36 and 38 of the Code of Criminal Procedure), it would be expected (and in terms of the national law required) of an applicant who truly believes that there are arguable concerns on that account to raise them at the first opportunity. This would above all allow the domestic authorities to examine the applicant’s complaints at the relevant time and ensure that his rights are respected.
36. In the present case, however, the applicant failed to use the opportunity to submit his complaints about the composition of the trial court or Judge M.G.’s alleged lack of impartiality at the trial stage of the proceedings. Therefore, owing to that failure, the Court is not able to conclude that the alleged procedural defect complained of interfered with the applicant’s right to a fair trial (see, mutatis mutandis, Ferenčić-Stoilova v. Croatia (dec.), no. 33277/06, 13 March 2008; LB Interfinanz A.G. v. Croatia, no. 29549/04, §§ 33-34, 27 March 2008; and Trubić v. Croatia (dec.), no. 44887/10, § 32, 2 October 2012).
37. It follows, in line with the above cited case-law, that this complaint is manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.
B. Alleged violation of the principle of equality of arms as regards the submissions of the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia
1. Admissibility
38. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) and 4 of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.
2. Merits
(a) The parties’ arguments
39. The applicant contended that the principles of equality of arms and adversarial proceedings required the submissions of the prosecution to be forwarded to the defence, who then had discretion to choose whether to reply to them or not. In the applicant’s view, the relevant domestic law was deficient as no provision was made for forwarding the opinion of the immediately superior State Attorney’s Office – in the present case, the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia – to the defence to allow them, should they so wish, to reply to the opinion before the second-instance decision was adopted.
40. The absence of such a possibility in the Code of Criminal Procedure, in the applicant’s submission, had nothing to do with the State Attorney’s rules on subordination, but was a legacy of the old “socialist approach” to criminal procedure in which equality of arms had not been recognised. The applicant also stressed that it was necessary to make a distinction between the issue of whether he had replied to the appeal lodged by the Zagreb County State Attorney’s Office or not, and the issue of whether he had had the opportunity to have knowledge of and to reply to the opinion of the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia, since they concerned two separate procedural situations.
41. The Government argued that the mere fact that one submission of the State Attorney’s Office had not been communicated to the defence could not have had any bearing on the overall fairness of the proceedings. In the Government’s view, the fact that the Code of Criminal Procedure had required that, during appeal proceedings, the case file be forwarded to the State Attorney’s Office at the level immediately above the one representing the prosecution in the proceedings at issue had essentially benefited the accused since this had allowed the higher State Attorney’s Office to supervise the work of the lower office and, if necessary, to withdraw the appeal. Nothing in domestic law had obliged the State Attorney’s Office to submit an opinion at all, but it was normally expected that the case file would be returned to the court accompanied by a letter. In the present case, the letter from the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia had simply endorsed the arguments set out in the appeal lodged by the Zagreb County State Attorney’s Office and had proposed that the appeal lodged by the defence be dismissed. Therefore, there had been no reason to communicate the submissions in question to the defence. Moreover, domestic law had not provided for such an obligation. In this connection the Government pointed out that the main arguments for the prosecution had been raised in the appeal lodged by the Zagreb County State Attorney’s Office and that the applicant had not replied to that appeal.
(b) The Court’s assessment
(i) General principles
42. The Court reiterates that the principle of equality of arms is one feature of the wider concept of a fair trial, which also includes the fundamental right that criminal proceedings should be adversarial. The right to an adversarial trial means, in a criminal case, that both prosecution and defence must be given the opportunity to have knowledge of and comment on the observations filed and the evidence adduced by the other party. Various ways are conceivable in which national law may meet this requirement. However, whatever method is chosen, it should ensure that the other party will be aware that observations have been filed and will have a real opportunity to comment on them (see Brandstetter v. Austria, 28 August 1991, §§ 66-67, Series A no. 211; Milatová and Others v. the Czech Republic, no. 61811/00, § 65, ECHR 2005‑V; and, a fortiori, Krčmář and Others v. the Czech Republic, no. 35376/97, §§ 41-45, 3 March 2000; and OAO Neftyanaya Kompaniya Yukos v. Russia, no. 14902/04, § 538, 20 September 2011). Therefore, it is even possible that a procedural situation which does not place a party at any disadvantage vis-à-vis his or her opponent still represents a violation of the right to adversarial proceedings if the party concerned did not have an opportunity to have knowledge of, and comment on, all evidence adduced or observations filed, with a view to influencing the court’s decision (see Krčmář and Others, cited above, §§ 38-46; and Gregačević v. Croatia, no. 58331/09, § 50, 10 July 2012).
43. As regards the contents of submissions filed by the prosecution, the Court reiterates that the principle of equality of arms does not depend on further, quantifiable unfairness flowing from a procedural inequality. It is a matter for the defence to assess whether a submission deserves a reaction. It is therefore unfair for the prosecution to make submissions to a court without the knowledge of the defence (see Bulut v. Austria, 22 February 1996, § 49, Reports of Judgments and Decisions 1996‑II, and Josef Fischer v. Austria, no. 33382/96, § 19, 17 January 2002).
(ii) Application of these principles to the present case
44. The Court notes that after the parties to the proceedings before the Zagreb County Court, namely the applicant and the Zagreb County State Attorney’s Office, had lodged their appeals against the first-instance judgment with the Supreme Court, these appeals, together with the Zagreb County Court’s case file, were forwarded to the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia for examination, under Article 373 § 1 of the Code of Criminal Procedure.
45. After the examination of the case file, the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia returned it to the Supreme Court together with written observations on the substantive and procedural issues raised by the parties in their appeals. The Supreme Court specifically endorsed the opinion of the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia that the applicant’s appeal should be dismissed and the appeal lodged by the Zagreb County State Attorney’s Office allowed. This opinion was substantiated by an analysis of the procedure, relevant case-law and the facts of the case.
46. The Court further observes that the above opinion of the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia was taken into account by the Supreme Court when adopting the second-instance judgment. Moreover, the Supreme Court appears to have accepted the proposal made by the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia since it dismissed the applicant’s appeal in respect of all his complaints and reversed the first-instance judgment by increasing his sentence from six to eight years’ imprisonment, thus endorsing the arguments raised in the appeal of the Zagreb County State Attorney’s Office and the written opinion of the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia (see paragraphs 13, 16 and 20 above).
47. At the same time, however, the above opinion of the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia was never communicated to the defence, nor did the defence have any knowledge of the opinion or any opportunity to reply to it before judgment was given (compare Lobo Machado v. Portugal, 20 February 1996, § 31, Reports 1996‑I). The Court is aware that under the relevant domestic law there was no obligation to forward the opinion of the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia to the applicant, but it cannot see the justification for such restrictions on the rights of the defence. Once the submissions unfavourable to the applicant had been made, the latter had a clear interest in being able to submit his observations on them before argument was closed. This is particularly so since the Supreme Court’s jurisdiction embraced both questions of fact and questions of law (see Borgers v. Belgium, 30 October 1991, § 27, Series A no. 214‑B).
48. As to the Government’s argument that only one submission of the State Attorney’s Office had not been communicated to the defence, the Court would reiterate that since the observations in question constituted reasoned opinions on the merits of the applicant’s case, manifestly aiming to influence the Supreme Court’s decision by calling for the appeal to be dismissed, and in view of the nature of the issues to be decided by the Supreme Court, it does not need to determine whether the omission to communicate the relevant document caused the applicant prejudice; the existence of a violation is conceivable even in the absence of prejudice (see Adolf v. Austria, 26 March 1982, § 37, Series A no. 49, and Milatová and Others, cited above, § 65). That being so, it is equally irrelevant whether or not the applicant replied to an earlier submission, namely the appeal of the Zagreb County State Attorney’s Office. This is because, as emphasised many times already, it is for the applicant to judge whether or not a document calls for comment on his part (see Nideröst-Huber v. Switzerland, 18 February 1997, § 29, Reports 1997‑I). The onus was therefore on the Supreme Court to afford the applicant an opportunity to comment on the written observations of the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia prior to its decision (see Milatová and Others, cited above, § 65, and Göç v. Turkey [GC], no. 36590/97, § 57, ECHR 2002‑V).
49. Against the above background, the Court concludes that the principle of equality of arms and the right to adversarial proceedings have not been respected in the proceedings at issue (see Bulut, cited above, § 49; and Josef Fischer, cited above, § 21; and compare Brandstetter, §§ 67-68, cited above).
50. There has accordingly been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.
C. The applicant’s absence from the appeal hearing before the Supreme Court
1. Admissibility
51. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) and 4 of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.
2. Merits
(a) The parties’ arguments
52. The applicant submitted that he had not been allowed to attend the appeal hearing before the Supreme Court despite the fact that that court had examined the merits of the case as regards both questions of fact and questions of law and had also increased his sentence by almost one-third, namely from six to eight years’ imprisonment. He pointed out that the domestic courts had never defined the term “expedient” within the meaning of Article 374 § 2 of the Code of Criminal Procedure, as regards the presence of the accused at the appeal hearing. Therefore, in view of the fact that the Supreme Court in his case had acted as a court with full jurisdiction, he had had a right, by virtue of Article 6 §§ 1 and 3 (c) of the Convention, to be present at the appeal hearing. The applicant considered that this was all the more so since the Supreme Court had been called upon to examine his sentence, which had been a particularly important aspect of the case. Lastly, he pointed out that the fact that he had been represented by counsel at the appeal hearing had had no influence on his right to attend that hearing.
53. The Government argued that under the relevant domestic law the Supreme Court had discretion to decide whether it was expedient to allow an accused who was in detention and was represented by a lawyer to attend an appeal hearing in person; that had been the situation in the present case. The Government pointed out that throughout the first-instance proceedings, in which he had duly participated, the applicant had been represented by a lawyer and that in his appeal against the first-instance judgment he had simply reiterated the arguments raised in his defence before the first‑instance court, whereas he had not replied to the appeal lodged by the Zagreb State Attorney’s Office. Moreover, the applicant’s lawyer had not put forward any other arguments at the appeal hearing but had merely reiterated the arguments already raised in the appeal. Therefore, the Government submitted that in such circumstances the Supreme Court had correctly held that there had been no reason for the applicant to attend the appeal hearing. In the Government’s view this had been consonant with the Court’s case-law and with the requirement of the overall fairness of the proceedings, an issue that had also been examined by the Constitutional Court, which had not found a violation of the applicant’s defence rights.
(b) The Court’s assessment
(i) General principles
54. The Court reiterates that a person charged with a criminal offence should, as a general principle based on the notion of a fair trial, be entitled to be present at the first-instance hearing (see Hermi v. Italy [GC], no. 18114/02, §§ 58-59 ECHR 2006‑XII). However, the personal attendance of the defendant does not take on the same crucial significance for an appeal hearing as it does for the trial hearing (see Kamasinski v. Austria, 19 December 1989, § 106, Series A no. 168). The manner in which Article 6 applies to proceedings before courts of appeal depends on the special features of the proceedings involved; account must be taken of the entirety of the proceedings in the domestic legal order and of the role of the appellate court therein (see Ekbatani v. Sweden, 26 May 1988, § 27, Series A no. 134, and Monnell and Morris v. the United Kingdom, 2 March 1987, § 56, Series A no. 115).
55. In assessing the question whether the applicant’s presence was required at the hearing before the court of appeal, regard must be had, among other considerations, to the specific features of the proceedings in question and to the manner in which the applicant’s interests were actually presented and protected before the appellate court, particularly in the light of the nature of the issues to be decided by it (see Helmers v. Sweden, 29 October 1991, §§ 31-32, Series A no. 212‑A) and of their importance to the appellant (see Ekbatani, cited above, §§ 27-28; Kamasinski, cited above, § 106 in fine; Kremzow v. Austria, 21 September 1993, § 59, Series A no. 268‑B; and Hermi, cited above, § 62).
56. However, where an appellate court has to examine a case as to the facts and the law and make a full assessment of the issue of guilt or innocence, it cannot determine the issue without a direct assessment of the evidence given in person by the accused for the purpose of proving that he did not commit the act allegedly constituting a criminal offence (see Dondarini v. San Marino, no. 50545/99, § 27, 6 July 2004).
57. Likewise, where the appellate court is called upon to examine whether the applicant’s sentence should be increased and when the appeal proceedings are capable of raising issues including such matters as the applicant’s personality and character, which makes such proceedings of crucial importance for the applicant since their outcome could be of major detriment to him, the Court considers that the appellate court cannot examine the case properly without having heard the applicant directly and gaining a personal impression of him (see Kremzow, cited above, § 67; Cooke v. Austria, no. 25878/94, § 42, 8 February 2000; Hermi, cited above, § 67; and Talabér v. Hungary, no. 37376/05, § 28, 29 September 2009).
(ii) Application of these principles to the present case
58. The Court notes that the Croatian criminal justice system is organised as a system of municipal and county courts and the Supreme Court, each of these instances vested with a certain scope of jurisdiction (see paragraph 25 above; Article 16 and 20 of the Code of Criminal Procedure). In the present case the Zagreb County Court acted as the court of first instance after the Zagreb County State Attorney’s Office had indicted the applicant on charges of putting life and limb at risk and attempted murder. Following the judgment adopted at first instance by the Zagreb County Court, the parties had the possibility of lodging an appeal on questions of both law and fact with the Supreme Court, which, in that eventuality, was competent as a second-instance court to examine all aspects of the case, including the issue of the applicant’s guilt and sentence.
59. Thus, when the Zagreb County State Attorney’s Office lodged its appeal on 2 February 2010, seeking a higher sentence for the applicant (see paragraph 13 above), and the applicant lodged his appeal on 16 February 2010 alleging numerous substantive and procedural flaws in the first-instance judgment (see paragraph 14 above), the Supreme Court was called upon to act as a second-instance court. In that capacity, it was competent to decide on all the complaints raised in the appeal (see paragraph 25; Article 379 § 1 of the Code of Criminal Procedure), and as a consequence, under Article 384 § 1 of the Code of Criminal Procedure (see paragraph 25 above), it could uphold, quash or reverse the first-instance judgment and increase or decrease the sentence imposed by the trial court.
60. The Court observes that under the relevant domestic law in the appeal proceedings, in cases subject to public prosecution, the entire case file and the parties’ submissions must be forwarded to the State Attorney’s Office at the level immediately above the office conducting the prosecution in the proceedings, in this case the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia (see paragraph 25; Article 373 § 1 of the Code of Criminal Procedure), and the State Attorney’s Office must be notified of the session of the appeal panel (see paragraph 25; Article 373 § 2 of the Code of Criminal Procedure). As regards the other parties, namely the accused and his defence counsel, the Supreme Court was obliged to notify them of the appeal session only if they had so requested or if the Supreme Court considered it necessary (see paragraph 25; Article 374 § 1 of the Code of Criminal Procedure). In addition, the domestic law provides that if the accused is in detention, the president of the appeal panel may ensure his presence only if he considers it to be expedient (see paragraph 25; Article 374 § 2 of the Code of Criminal Procedure).
61. In the present case the Supreme Court informed the parties on 22 March 2010 of the date of the appeal hearing and invited the defence lawyer to attend but expressly stated that the applicant was not to be present (see paragraph 17 above). At the same time, the Supreme Court had been requested by the prosecution to examine in the appeal proceedings whether the applicant’s sentence should be increased, and by the defence to make a full assessment of the facts and the legal issues of the case. The Supreme Court, after examining all the facts and legal issues raised by the parties, answered the prosecution’s request in the affirmative and reversed the first-instance judgment, sentencing the applicant to eight years’ imprisonment and thus increasing his sentence by two years (compare Kremzow, cited above, and contrast Hermi, cited above, § 86).
62. In its reasoning, the Supreme Court, inter alia, referred to the applicant’s “behaviour after the commission of the criminal offences ..., [the fact] that he escaped to another country, together with the lack of any remorse or apology to the victims” and found that these amounted to additional aggravating circumstances (see paragraph 20 above). However, the Supreme Court did not ever see the applicant in person or hear his arguments and was thus unable to make a proper assessment of these issues, particularly the lack of any remorse or apology by the applicant or the possible reason why he had left for another country. The Court considers that, notwithstanding the Government’s argument that under the domestic law, the appellate court had discretion to decide whether to afford the applicant an opportunity to be present at the appeal hearing, these are all issues on which, as a matter of fairness, he should have been heard in person (see Cani v. Albania, no. 11006/06, § 63, 6 March 2012). Therefore, the Government’s argument that the applicant was represented by a lawyer at the appeal hearing is of no significance since the Court has already held that, in circumstances such as those of the present case, where evaluations of this kind were to play such a significant role and where their outcome could be of major detriment to the applicant, it was essential for the fairness of the proceedings for him to be present during the hearing of the appeal and afforded the opportunity to participate in it together with his counsel (see Kremzow, cited above, § 67).
63. Against the above background, having regard to the fact that the Supreme Court, as the second-instance court, had jurisdiction to review the case both as to the facts and as to the law, and in the light of the nature of the issues it was called upon to examine, particularly given their importance to the applicant, the Court considers that the applicant ought to have been able “to defend himself in person” as required by Article 6 § 3 (c) of the Convention. Accordingly, in such circumstances, the Supreme Court was under a duty to ensure the applicant’s presence at the appeal hearing, which it failed to do.
64. Therefore, the Court finds that there has been a violation of Article 6 §§ 1 and 3 (c) of the Convention.
II. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION
65. Lastly, the applicant complained, invoking Article 6 of the Convention, that the decisions of the domestic courts had not been sufficiently reasoned, and, under Article 14 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 12, that he had been discriminated against. However, he did not substantiate these complaints any further.
66. In the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of are within its competence, the Court considers that this part of the application does not disclose any appearance of a violation of the Convention. It follows that it is inadmissible under Article 35 § 3 as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.
III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION
67. Article 41 of the Convention provides:
“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”
A. Damage
68. The applicant claimed 5,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.
69. The Government considered the applicant’s claim unfounded and unsubstantiated.
70. Having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the applicant has suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated for solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 1,500 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable to him.
B. Costs and expenses
71. The applicant also claimed EUR 1,804 for the costs and expenses incurred before the domestic courts and EUR 1,873 for those incurred before the Court.
72. The Government argued that the applicant had failed to substantiate his claim for costs and expenses.
73. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. As to the proceedings instituted by the applicant before the national authorities, the Court agrees that, as they were in part aimed at remedying the violation of the Convention alleged before the Court, the domestic legal costs may be taken into account in assessing the claim for costs (see Scordino v. Italy (no. 1) [GC], no. 36813/97, § 284, ECHR 2006‑V). However, the Court notes that part of the applicant’s complaints, concerning the alleged lack of impartiality of the trial court, was declared inadmissible (see paragraph 37). Therefore, no award can be made in respect of the costs and expenses incurred in connection with that complaint. Accordingly, regard being had to the information in its possession and the above criteria, the Court awards the applicant the sum of EUR 1,200 for costs and expenses in the proceedings before the national authorities, plus any tax that may be chargeable to him on that amount. As to the Convention proceedings, making its assessment on an equitable basis and in the light of its practice in comparable cases, the Court considers it reasonable to award the applicant, who was represented by counsel, the sum of EUR 1,873, plus any tax that may be chargeable to him on that amount.
C. Default interest
74. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.
FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY
1. Declares the complaints concerning the alleged violation of the principle of equality of arms and the applicant’s absence from the appeal hearing before the Supreme Court admissible and the remainder of the application inadmissible;
2. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention on account of the breach of the principle of equality of arms resulting from the failure to forward the opinion of the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia to the applicant;
3. Holds that there has been a violation of Article 6 §§ 1 and 3 (c) of the Convention as regards the applicant’s absence from the appeal hearing before the Supreme Court;
4. Holds
(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:
(i) EUR 1,500 (one thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;
(ii) EUR 3,073 (three thousand six hundred and seventy-seven euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;
(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;
5. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.
Done in English, and notified in writing on 25 April 2013, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.
Søren Nielsen Isabelle Berro-Lefèvre
Registrar President
baza unakrsnih veza