Nešić protiv Crne Gore

Država na koju se presuda odnosi
Crna Gora
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
12131/18
Stepen važnosti
3
Jezik
Crnogorski
Datum
09.06.2020
Članovi
P1-1
P1-1-1
Kršenje
P1-1
P1-1-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
Tematske ključne reči
pravo na imovinu
VS deskriptori
1.16.1 Imovina
1.16.2.1 Pravo na neometano uživanje imovine
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnosilac predstavke je u oktobru 1980. godine zaključio kupoprodajni ugovor i kupio dve parcele koje se nalaze u Krašićima u zoni morskog dobra. Na osnovu rešenja Osnovnog suda u Kotoru, podnosilac predstavke je upisan u Katastru nepokrenosti kao vlasnik navedenih parcela.

U oktobru 2006. godine država Crna Gora je podnela tužbu protiv podnosioca predstavke radi utvrđivanja prava svojine na delu predmetnih parcela, koji je u naravi predstavljao morsku obalu – pontu. U decembru 2014. godine, Osnovni sud u Kotoru je usvojio tužbeni zahtev i utvrdio da je država vlasnik predmetnih nepokretnosti. Prvostepeni sud je naveo da nije sporno da je podnosilac predstavke stekao pravo svojine na zakonit način, odnosno na osnovu kupoprodajnog ugovora iz 1980. godine. Ipak, utvrdio je da se sporno zemljište nalazi u zoni morskog dobra, pa stoga, na osnovu relevantnih odredbi Zakona o morskom dobru i Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, predstavlja vlasništvo države. U bitnom je navedeno da su prava podnosioca predstavke prestala formiranjem granica morskog dobra, odnosno stupanjem na snagu ovih Zakona.

U postupku po žalbi, Viši sud u Podgorici je u septembru 2015.godine doneo presudu kojom je u delu izreke pod stavom prvim potvrdio presudu Osnovnog suda, a u delu koji se odnosi na predaju nepokretnosti u posed tužiocu, preinačio presudu i odbio tužbeni zahtev. Viši sud je utvrdio da predmetne nepokretnosti predstavljaju morsku obalu i kao takve ne mogu biti predmet privatne svojine. S druge strane, u presudi je navedeno da „tuženi ima zakonsko pravo korišćenja morskog dobra pod istim uslovima u skladu sa prostornim, urbanističkim planom sve do njegovog izuzimanja i u tom pravcu nije ni dužan da sa javnim preduzećem koje upravlja morskim dobrom zaključi ugovor o korišćenju morskog dobra“. U decembru 2015.godine Vrhovni sud je potvrdio presudu Višeg suda i odbio revizije kao neosnovane. Protiv navedenih presuda, podnosilac predstavke je podneo ustavnu žalbu, koja je odbijena od strane Ustavnog suda.

Pored navedenih postupaka, podnosilac predstavke je u oktobru 2016.godine podneo tužbu Osnovnom sudu u Kotoru protiv tužene države Crne Gore, sa zahtevom da se utvrdi da je tužilac-podnosilac predstavke „nosilac prava korišćenja, do izuzimanja“ na predmetnim parcelama, koje su u međuvremenu postale državno vlasništvo. U postupku koji je uslijedio, Osnovni sud u Kotoru je doneo presudu kojom je usvojen tužbeni zahtev podnosioca predstavke. Navedena presuda je potvrđena od strane Višeg suda u Podgorici i Vrhovnog suda. Na osnovu navedenih presuda, podnosilac predstavke je upisan u Listu nepokretnosti kao korisnik predmetnih parcela.

Podnosilac predstavke se žalio na povredu člana 1 Protokola br.1 uz Konvenciju zbog lišavanja prava na imovinu bez ikakve prethodne odluke u tom smislu i bez dobijanja naknade. U predstavci je istaknuto da je na osnovu opšteg akta (Zakona o morskom dobru) podnosilac predstavke lišen prava svojine, pri čemu prethodno nije utvrđen javni interes, niti je isplaćena pravična naknada. Istovremeno se pozvao na odredbe člana 58 Ustava Crne Gore, kojima je propisano da „niko ne može biti lišen ili ograničen u pravu svojine, osim kad to zahtijeva javni interes, uz pravičnu naknadu“.

Evropski sud je u svojoj presudi ispitivao pitanje prihvatljivosti predstavke ratione temporis, na koje je ukazano u izjašnjenju Kancelarije zastupnika. S obzirom na to da je Zakon o morskom dobru stupio na snagu 1992.godine, u pravnom izjašnjenju je istaknuto da je od tog momenta predmetna parcela – morska ponta, samim zakonom postala državna svojina. Kako se navedeni akt dogodio pre stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Crnu Goru, konkretna predstavka je nespojiva ratione temporis. Evropski sud nije prihvatio ovo stanovište, imajući u vidu da podnosilac predstavke nije izgubio pravo svojine stupanjem na snagu predmetnog Zakona, već tek nakon sprovedenog sudskog postupka po tužbi države za utvrđivanje prava svojine, odnosno nakon stupanja Konvencije na snagu.

U odnosu na osnovanost predmeta, Evropski sud je ponovio da svako mešanje u mirno uživanje imovine mora biti zakonito. Pravni principi na kojima se zasniva lišenje imovine moraju biti dovoljno predvidljivi i jasni u svojoj primjeni. Za svako mešanje u imovinska prava mora se postići pravičan stepen proporcionalnosti između javnog interesa i osnovnih ljudskih prava pojedinca. Takođe, prema praksi Evropskog suda, nedostatak adekvatne kompenzacije kod oduzimanja imovine gotovo uvek predstavlja neproporcionalno mešanje.

Ispitujući okolnosti ovog predmeta, Evropski sud je utvrdio da je podnosilac predstavke bio vlasnik predmetnih parcela, koje su na osnovu presude nadležnog suda prešle u vlasništvo države. Samim tim, podnosilac predstavke je nesporno lišen prava svojine. Okolnost da je podnosilac predstavke ostao korisnik predmetnih parcela, ne menja činjenicu da je izgubio pravo svojine. Iako je domaćim propisima predviđena mogućnost oduzimanja imovine u korist države, istovremeno je propisano da bivši vlasnik ima pravo na pravičnu naknadu. Kada je u pitanju predvidljivost i preciznost pravnih principa, Evropski sud je primetio da je u presudama domaćih sudova navedeno da će podnosilac predstavke imati pravo na naknadu u slučaju izuzimanja zemljišta, pri čemu nije definisano na koji način će se sprovesti predmetni postupak eksproprijacije. Zakon o morskom dobru ne propisuje način na koji se sprovodi postupak izuzimanja kod slučaja kada je država već na osnovu sudske presude upisana kao vlasnik. Stoga, ostalo je nejasno da li će se i kada sprovesti postupak formalnog izuzimanja zemljišta, na osnovu kojeg bi podnosiocu predstavke bila isplaćena pravična naknada. U konkretnom predmetu je takođe ostalo nejasno u odnosu na koga bi se mogao sprovesti taj postupak, kod činjenice da je država već upisana kao vlasnik.

Usled navedenog, Evropski sud je utvrdio da predmetno miješanje nije bilo zakonito i nađena je povreda člana 1 Protokola br.1 uz Konvenciju. Podnosilac predstavke je podneo zahtev za naknadom troškova postupka pred domaćim sudovima, u iznosu od 10.268,81 €, kao i zahtev za troškovima postupka pred Evropskim sudom. Evropski sud je našao opravdanim da dosudi iznos od 5.400,00 € na ime svih troškova i izdataka.