S.M. protiv Hrvatske

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

VELIKO VIJEĆE

PREDMET S.M. protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 60561/14)

PRESUDA  

STRASBOURG

25. lipnja 2020.

Ova je presuda konačna, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu S.M. protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava, zasjedajući u Velikom vijeću u sastavu:

Robert Spano, predsjednik,
Jon Fridrik Kjølbro,
Angelika Nußberger,
Ksenija Turković,
Síofra O’Leary,
Vincent A. De Gaetano,
Julia Laffranque,
Valeriu Griţco,
Egidijus Kūris,
Branko Lubarda,
Carlo Ranzoni,
Georges Ravarani,
Pere Pastor Vilanova,
Georgios A. Serghides,
María Elósegui, suci,
Arnfinn Bårdsen,
Darian Pavli, suci,
i Roderick Liddell, tajnik,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 15. svibnja 2019., 8. siječnja i 25. - 26. ožujka 2020. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena posljednjeg navedenog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 60561/14) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatska državljanka gđa S.M. („podnositeljica zahtjeva“) podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) dana 27. kolovoza 2014. Predsjednik Velikog vijeća potvrdio je odluku da ime podnositeljice zahtjeva ne bude objavljeno (pravilo 47. stavak 4. Poslovnika Suda).
2. Podnositeljicu zahtjeva, kojoj je odobrena besplatna pravna pomoć, zastupala je gđa S. Bezbradica Jelavić, odvjetnica iz Zagreba. Hrvatsku Vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
3. Podnositeljica zahtjeva navela je, konkretno, da domaće vlasti nisu djelotvorno primijenile mjerodavne kaznenopravne mehanizme u pogledu njezinih navoda o trgovanju ljudima i/ili iskorištavanju prostitucije, protivno člancima 3., 4. i 8. Konvencije.
4. Zahtjev je dodijeljen Prvom odjelu Suda (pravilo 52. stavak 1. Poslovnika Suda). Dana 19. srpnja 2018. vijeće tog Odjela u čijem su sastavu bili Linos-Alexandre Sicilianos, Kristina Pardalos, Krzysztof Wojtyczek, Ksenija Turković, Armen Harutyunyan, Pauliine Koskelo i Jovan Ilievski, suci, te Abel Campos, tajnik Odjela, donijelo je presudu. Vijeće je, odlukom većine, zahtjev proglasilo dopuštenim i presudilo da je došlo do povrede članka 4. Konvencije u njegovu proceduralnom aspektu. Suprotstavljeno mišljenje sutkinje Koskelo priloženo je presudi.
5. Dana 19. listopada 2018. Vlada je zatražila da se predmet podnese Velikom vijeću u skladu s člankom 43. Konvencije. Dana 3. prosinca 2018. odbor Velikog vijeća prihvatio je taj zahtjev.
6. Sastav Velikog vijeća određen je sukladno odredbi članka 26. stavaka 4. i 5. Konvencije i pravila 24. Poslovnika Suda. Tijekom drugog vijećanja, Angelika Nußberger, Vincent A. De Gaetano i Julia Laffranque, čiji je mandat prestao tijekom postupka, nastavili su raditi na predmetu (članak 23. stavak 3. Konvencije i pravilo 24. stavak 4.). Robert Spano preuzeo je mjesto predsjednika Velikog vijeća od Angelike Nußberger (pravila 10. i 11.).
7. I podnositeljica zahtjeva i Vlada podnijele su dodatna pisana očitovanja (pravilo 59. stavak 1.) o osnovanosti predmeta. Osim toga, prmjedbe trećih strana dostavili su i Skupina stručnjaka Vijeća Europe za suzbijanje trgovanja ljudima (GRETA); Clinique doctorale de droit international des droits de l’homme (Faculté de droit d’Aix-en-Provence); istraživački centar L’altro diritto onlus (Sveučilište u Firenci); i istraživačka skupina Bénédicte Bourgeois (Sveučilište u Michiganu), Marie-Xavière Catto (Sveučilište Paris I Panthéon-Sorbonne) i Michel Erpelding (Institut Max Planck u Luksemburgu za postupovno pravo).
8. Javna rasprava održana je u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu (Human Rights Building) dana 15. svibnja 2019. godine (pravilo 59. stavak 3.).

Pred sudom su nastupili:

(a) za Vladu
GĐA Š. STAŽNIK, zastupnica Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava, zastupnica,
GĐA N. KATIĆ, Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava,
G. K. NIKOLIĆ, Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava, savjetnici;

(b) za podnositeljicu zahtjeva
GĐA S. BEZBRADICA JELAVIĆ, odvjetnica, punomoćnica.

Sud je saslušao obraćanja gđe Bezbradice Jelavić i gđe Stažnik, te odgovore gđe Bezbradice Jelavić, gđe Katić i gđe Stažnik na pitanja sudaca.

ČINJENICE

9. Podnositeljica zahtjeva rođena je 1990. godine i živi u Z.
10. Zbog problema u obitelji, od 2000. do 2004. godine živjela je s udomiteljskom obitelji. Potom se preselila u javni dom za djecu i mlade, gdje je ostala dok nije završila stručnu izobrazbu za usluge pripreme i posluživanja hrane i pića. Nakon toga, preselila se kod oca u S. i s njim je živjela, a povremeno je posjećivala majku u Z.

I. KAZNENA PRIJAVA PODNOSITELJICE ZAHTJEVA I ISTRAGA KOJA JE USLIJEDILA

A. Kaznena prijava podnositeljice zahtjeva protiv T.M.-a

11. Dana 27. rujna 2012. godine podnositeljica zahtjeva došla je u policijsku postaju u Z. i na zapisnik podnijela kaznenu prijavu protiv izvjesnog T.M.-a. Navela je da ju je tijekom ljeta 2011. godine T.M. fizički i psihički prisiljavao na prostituciju.
12. Podnositeljica zahtjeva izjavila je da je nešto prije ljeta 2011. godine T.M. stupio s njom u kontakt putem Facebooka i predstavio se kao prijatelj njezinih roditelja. Nakon tog početnog kontakta, oko mjesec dana ili dva mjeseca nastavila je razmjenjivati poruke s T.M.-om o svakodnevnim stvarima. Zatim se u lipnju ili srpnju 2011. godine sastala s T.M.-om i s njim otišla na piće. Tom prilikom T.M. joj je objasnio da joj želi pomoći da pronađe posao jer poznaje njezine roditelje. U tu joj je svrhu T.M. ostavio svoj telefonski broj. Već je tom prilikom podnositeljica zahtjeva osjetila da je T.M. netko tko ustraje na tome da bude po njegovom i kome se ne može proturječiti.
13. Podnositeljica zahtjeva dalje je navela da je nakon tog sastanka nastavila razmjenjivati poruke s T.M.-om putem Facebooka. Budući da nije imala razloga sumnjati u T.M.-ove namjere, oko dva tjedna nakon prvog sastanka kontaktirala je T.M.-a te su se odlučili ponovno sastati. Kad su se taj put sastali, T.M. joj je rekao da će je odvesti kod jednog muškarca kojem bi trebala pružiti seksualne usluge za novac. T.M. je objasnio da ona treba naplatiti 400,00 hrvatskih kuna (HRK; približno 50,00 eura (EUR)) za svoje usluge i da njemu treba dati polovicu tog novca. Rekla je T.M.-u da ne želi to učiniti. T.M. joj je zatim rekao da to mora raditi samo dok joj ne pronađe pravi posao. Budući da je ranije shvatila da T.M. nije osoba kojoj netko može reći „ne“, iz straha je pristala poći s njim i sastati se s tim muškarcem.
14. T.M. ju je zatim u svom automobilu odvezao u mjesto u blizini Zap. (grad blizu Z.) gdje ju je muškarac čekao u jednoj kući. Podnositeljica zahtjeva objasnila je tom muškarcu što se događa i on nije inzistirao na odnošaju s njom, ali je rekao da će joj dati 400,00 kuna. T.M. je slušao taj razgovor s druge strane vrata i, nakon što je muškarac napustio prostoriju, T.M. je ošamario podnositeljicu zahtjeva i rekao joj da nikad ne smije razgovarati s klijentima i da ga treba slušati i raditi samo ono što joj on kaže.
15. Podnositeljica zahtjeva nadalje je objasnila da je nakon tog incidenta T.M. svaki dan dolazio po nju na mjesto gdje je živjela u Z. i odvozio je u svom automobilu da pruža seksualne usluge muškarcima koji su se javili na oglas na jednoj društvenoj mreži. Nakon nekog vremena, dao joj je mobilni telefon kako bi je klijenti mogli kontaktirati te ju je i dalje vozio na susrete s klijentima na razna mjesta. Nedugo nakon toga, T.M. je unajmio stan u Z. (podnositeljica zahtjeva navela je adresu) u kojem je nastavila pružati seksualne usluge muškarcima. Taj je smještaj omogućio T.M.-u da je neprestano drži pod kontrolom jer je uvijek bio u stanu i rekao je da će postaviti kamere kako bi mogao znati što se događa. Podnositeljica zahtjeva bojala se T.M.-a jer je rekao da je isto učinio nekim drugim djevojkama koje je fizički kažnjavao ako ga ne bi slušale. T.M. je i nju fizički kažnjavao kad bi mu se suprotstavila oko nečega. Ako bi odbila pružiti seksualne usluge drugim muškarcima, istukao bi je.
16. Podnositeljica zahtjeva navela je i da je početkom rujna 2011. godine, kad je znala da T.M. dulje vrijeme neće biti u stanu, napustila stan i otišla u kuću svoje prijateljice M.I. Objasnila je M.I. što joj se dogodilo. Nakon što je shvatio da ga je napustila, T.M. ju je prvo počeo kontaktirati putem Facebooka, tražeći da se vrati i govoreći joj da je voli i da nikad više neće morati pružati seksualne usluge. Budući da podnositeljica zahtjeva nije odgovorila na te poruke, T.M. joj je počeo prijetiti, govoreći da će ju pronaći i da će ona i njezini roditelji „platiti“ za sve. Podnositeljica zahtjeva nastavila je ignorirati te poruke pa ih je T.M. nakon nekog vremena prestao slati. Godinu dana kasnije, a dva tjedna prije nego što je podnositeljica zahtjeva podnijela kaznenu prijavu, T.M. ju je ponovno kontaktirao putem Facebooka, spominjući njezinu majku. Zbog svega toga podnositeljica zahtjeva bojala se za vlastitu sigurnost i sigurnost svojih roditelja i sestre.
17. Podnositeljica zahtjeva na kraju je objasnila da je prosječno imala jednog klijenta dnevno jer bi, kad T.M. nije bio u blizini, isključila telefon i deaktivirala oglas tako da je klijenti ne bi mogli kontaktirati. Ukupno je imala nekih trideset klijenata i zaradila je približno 13.000,00 kuna (približno 1.700,00 eura). Polovicu tog iznosa dala je T.M.-u.

B. Preliminarna policijska istraga

18. Istog dana kad je podnositeljica zahtjeva podnijela kaznenu prijavu, policija je obavijestila Općinsko državno odvjetništvo u Z. (dalje u tekstu: „Državno odvjetništvo“) da je podnesena prijava i da provodi preliminarnu istragu.
19. Dana 10. listopada 2012. godine, postupajući po nalogu Županijskog suda u Z. (dalje u tekstu: „Županijski sud“), policija je provela pretragu prostora T.M.-a i njegova automobila. U automobilu je policija pronašla i oduzela kondome. Tijekom pretrage prostora T.M.-a, policija je oduzela dvije automatske puške i pripadajuće streljivo, ručnu bombu i nekoliko mobilnih telefona.
20. Policija je utvrdila i da je T.M. zabilježen u policijskoj evidenciji kao počinitelj kaznenih djela podvođenja i silovanja. U njegovoj kaznenoj evidenciji, koju je pribavilo Državno odvjetništvo, navedeno je da je 2005. godine T.M. bio osuđen za kazneno djelo podvođenja uporabom sile, na temelju članka 195. stavaka 2. i 3. Kaznenog zakona (vidi stavak 96. ove presude), i silovanja na temelju članka 188. stavka 1. Kaznenog zakona i da mu je bila izrečena kazna zatvora u trajanju od šest i pol godina.
21. Dana 10. listopada 2012. T.M. je uhićen i ispitan od strane policije. Utvrđeno je da je T.M. prošao obuku za policijskog službenika. Opovrgnuo je navode podnositeljice zahtjeva i izjavio je da je sve to bio pokušaj podnositeljice zahtjeva i njezine majke da mu se osvete zbog teškog odnosa koji je imao s majkom podnositeljice zahtjeva.
22. Dana 11. listopada 2012. godine policija je kaznenu prijavu podnositeljice zahtjeva i sve prikupljene dokaze proslijedila Državnom odvjetništvu. Policija je prigovor podnositeljice okvalificirala na temelju članka 195. stavka 3. Kaznenog zakona (podvođenje uporabom sile). T.M. je i doveden pred istražnog suca Županijskog suda koji mu je odredio istražni zatvor. Ostao je u istražnom zatvoru do kraja kaznenog postupka koji se protiv njega vodio na Općinskom sudu.

C. Istraga koju je provelo Državno odvjetništvo

1. Ispitivanje T.M.-a

23. Dana 11. listopada 2012. Državno odvjetništvo ispitalo je T.M.-a. On je ponovio tvrdnje koje je iznio tijekom ispitivanja od strane policije. Objasnio je i da ga je podnositeljica zahtjeva kontaktirala jer je od njega zatražila da je zaštiti od druge osobe za koju se bavila prostitucijom. T.M. je negirao da joj je ikad predložio da se bavi prostitucijom za njega. Naglasio je i da je podnositeljica zahtjeva unajmila stan u Z. i da joj je on za to pozajmio novac koji mu je onda kasnije vratila. T.M. je nadalje objasnio da je podnositeljicu znao nekamo odvesti na njezin zahtjev. Međutim, nije mu rekla kamo ide, ali je sumnjao da se možda bavi prostitucijom. T.M. je naveo da nije živio s podnositeljicom zahtjeva u istom stanu. Samo bi povremeno ondje proveo noć kad bi ga ona pozvala jer su bili u vezi. T.M. je priznao da je možda jednom udario podnositeljicu zahtjeva, ali to zato što ga je izazvala. Negirao je da joj je dao mobilni telefon jer je imala svoj vlastiti telefon.

2. Ispitivanje podnositeljice zahtjeva

24. Dana 16. listopada 2012., u kontekstu istrage protiv T.M.-a, Državno odvjetništvo ispitalo je podnositeljicu zahtjeva. Podnositeljica zahtjeva obaviještena je o svim pravima koje ima kao žrtva kaznenog djela na temelju članka 43. stavka 1., članka 45. i članka 52. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku (vidi stavak 98. ove presude). Izjavila je da je shvatila uputu i nije iznijela nikakav poseban zahtjev u tom pogledu.
25. Tijekom ispitivanja, podnositeljica zahtjeva ponovila je svoju izjavu o prvotnom kontaktu s T.M.-om (vidi stavke 12. - 13. ove presude). Objasnila je da joj je u proljeće 2011. godine T.M. počeo govoriti da joj može pronaći posao u trgovačkom centru. Budući da nije bila zaposlena, počela je intenzivnije komunicirati s njim. U tom kontekstu, sastajala se je s T.M.-om u raznim prigodama u kafićima, a on je i dalje govorio da joj može pronaći posao. Nije imala razloga sumnjati u njegove namjere.
26. Podnositeljica zahtjeva pružila je i daljnje pojedinosti o incidentu kad ju je T.M. odveo da pruži seksualne usluge muškarcu u kući blizu Zap. Navela je da se to dogodilo početkom srpnja 2011. godine i da ju je T.M. onamo odveo, na prijevaru je uvjerivši da je vodi prijatelju koji joj može pronaći posao. Podnositeljica zahtjeva ponovila je svoj iskaz u pogledu događaja u kući i toga kako muškarac nije inzistirao na spolnom odnosu, ali joj je svejedno platio 400,00 kuna. Ponovila je i da je T.M. uletio u sobu u kojoj se nalazila s muškarcem i da je počeo vikati na nju, a nakon toga ju je ošamario. Nadalje, na putu u Z., T.M. joj je prijetio da će je izbaciti iz automobila na autocesti jer je počela ispitivati što se događa.
27. Podnositeljica zahtjeva nadalje je objasnila da ju je T.M. opet kontaktirao sljedeći dan te joj je rekao da trebaju razgovarati o onome što se dogodilo. Pristala je sastati se s njim, ali nisu razgovarali o onome što se dogodilo jer je on izbjegavao tu temu. Nekoliko dana kasnije T.M. joj je dao mobilni telefon. Objasnio je da će je klijenti koji traže seksualne usluge kontaktirati na taj broj. T.M. je također rekao podnositeljici zahtjeva da muškarcima koji će je kontaktirati mora dati svoj fizički opis te naplatiti 400,00 kuna za pola sata seksualnih usluga ili 600,00 kuna (približno 80,00 eura) za sat vremena te da polovicu tog novca mora predati T.M.-u. Podnositeljica zahtjeva pristala je na sve to jer se bojala da će je T.M. opet napasti i da će njezinim roditeljima reći što se događa. 
28. Podnositeljica zahtjeva ustvrdila je i da su muškarci koji bi je kontaktirali objasnili da su oglas vidjeli na internetu. Desetak dana nakon incidenta u Zap., T.M. je unajmio stan (podnositeljica je navela adresu) u kojem su zatim podnositeljica zahtjeva i T.M. zajedno živjeli. U tom je stanu pružala seksualne usluge, a ponekad bi je T.M. odvezao klijentima. Budući da je T.M. živio u istom stanu s njom, kontrolirao je sve što ona radi. Ako bi odbila spolni odnos s drugim muškarcima ili s njim ili ako bi razgovarala s klijentima, T.M. bi je pretukao. Tukao ju je svakih nekoliko dana. Ponovila je iskaz o iznosu novca koji je zaradila i naglasila je da je polovicu tog iznosa dala T.M.-u.
29. Na pitanje zašto se ranije nije obratila policiji, podnositeljica zahtjeva odgovorila je da se bojala T.M.-a i da ju je držao pod kontrolom. Međutim, jednom prilikom, kad T.M. nije bio u stanu, a ostavio je ključ, nazvala je prijateljicu M.I. i od nje zatražila pomoć. M.I. je znala da ona muškarcima pruža seksualne usluge za novac protiv svoje volje i da je u nevolji. Nakon tog razgovora, T., dečko M.I., došao je taksijem, pomogao podnositeljici zahtjeva da pokupi svoje stvari te ju je odveo kući M.I., gdje je ostala nekoliko dana.
30. Podnositeljica zahtjeva nadalje je navela da ju je, nakon što ga je napustila, T.M. prvo počeo kontaktirati putem Facebooka, tražeći da mu se vrati i govoreći joj da je voli. Budući da podnositeljica zahtjeva nije odgovorila na te poruke, T.M. je počeo prijetiti da će njezinim roditeljima reći što je sve učinila. Doista se bojala da bi to mogao učiniti pa je odlučila podnijeti kaznenu prijavu kako bi okončala sve što se događalo.
31. Podnositeljica zahtjeva izjavila je i da joj je T.M. rekao da je ranije imao djevojku, A., koju je tretirao na isti način. Na Facebooku je saznala i da je T.M. kasnije imao drugu djevojku koja se bavila prostitucijom. T.M. je rekao podnositeljici zahtjeva da je te djevojke snimao i kažnjavao ih kad su bile bezobrazne. Zaprijetio je i da će isto učiniti podnositeljici. T.M. joj je sve to rekao kako bi slomio njezinu volju da mu se suprotstavi.

3. Ispitivanje M.I.

32. Dana 6. studenog 2012. Državno odvjetništvo ispitalo je M.I. Izjavila je da nikad nije upoznala T.M.-a, ali da joj je podnositeljica zahtjeva prijateljica te da je poznaje otprilike dvije godine. Posljednji kontakt M.I. s podnositeljicom zahtjeva (prije nego što je podnositeljica došla u njezin stan) dogodio se osam ili devet mjeseci ranije.
33. M.I. je objasnila da je krajem ljeta 2011. godine podnositeljica zahtjeva iznenada došla njezinoj kući s torbom sa svojim stvarima. M.I. je tada saznala da se podnositeljica zahtjeva dogovorila s majkom M.I. da ostane s njima, no ona (M.I.) nije znala nikakve pojedinosti o tome jer nije bila u dobrim odnosima sa svojom majkom. Isto tako, dečko M.I. (čije je puno ime i adresu navela) rekao joj je da je razgovarao s podnositeljicom zahtjeva. Međutim, M.I. je ubrzo nakon toga prekinula s dečkom pa nisu razgovarali o pojedinostima njegova kontakta s podnositeljicom.
34. M.I. je dalje navela da joj je podnositeljica zahtjeva rekla za T.M.-a, od kojeg je pobjegla jer se više nije željela baviti prostitucijom za njega. Prije nego što je podnositeljica došla u njezin stan, M.I. je znala da se podnositeljica zahtjeva bavi prostitucijom, ali nije znala gdje ni za koga podnositeljica to radi. Tek je tada M.I. saznala da podnositeljica to radi za T.M.-a. Prema navodima M.I., podnositeljica zahtjeva bila je vrlo potresena i uplašena. Rekla je M.I. da ju je T.M. više puta tukao, promatrao ju je kroz ključanicu dok je pružala seksualne usluge klijentima, a potom bi je pretukao jer nije bila u položaju koji je odobravao.
35. M.I. je navela i da je, prema njezinu shvaćanju, podnositeljica zahtjeva dobrovoljno pružala seksualne usluge jer je trebala novac. Podnositeljica zahtjeva rekla joj je da je s T.M.-om imala dogovor da radi za njega i da dijele novac, da je imala mobilni telefon na koji su je klijenti mogli zvati te da je postojao mali oglas putem kojeg su je klijenti kontaktirali kako bi dogovarali susrete. Podnositeljica zahtjeva rekla je da joj je T.M. dao taj mobilni telefon te da je on postavio oglas.
36. M.I. je nadalje navela da se ne može sjetiti je li joj podnositeljica rekla da je pružala otpor T.M.-u. Točno je da je podnositeljica zahtjeva rekla da nije željela „to raditi“, ali prema M.I.-inom shvaćanju, to je prije značilo da je podnositeljica zahtjeva „to radila“ jer nije imala drugog načina da zaradi novac. Podnositeljica zahtjeva također joj je rekla da bi je T.M. ošamario zbog neznatnih razloga za koje (podnositeljica zahtjeva) to nije očekivala. Podnositeljica zahtjeva rekla je M.I. i da bi je, kad bi odbila seksualne odnose s njim, T.M. tukao i podnositeljica zahtjeva nije znala što će ga potaknuti da ponovno eksplodira. Prema saznanjima M.I., T.M. je podnositeljici zahtjeva rekao i da je imao još jednu djevojku koja je radila za njega i koju je također tukao. Podnositeljica zahtjeva rekla je M.I. da je iskoristila priliku da pobjegne od T.M.-a dok nije bio u stanu u kojem su živjeli.
37. M.I. je izjavila i da je podnositeljica zahtjeva ostala kod nje i njezine majke više od pola godine te da je T.M. nastavio kontaktirati podnositeljicu putem Facebooka. M.I. je vidjela poruke koje je slao, a poruke su sadržavale prijetnje upućene podnositeljici i njezinoj majci. Slao je i poruke u kojima je govorio da je voli i molio je da mu se vrati.

D. Optužnica protiv T.M.-a

38. Dana 6. studenog 2012. godine Državno odvjetništvo podiglo je optužnicu protiv T.M.-a na Općinskom kaznenom sudu u Z. (dalje u tekstu: „Općinski sud“) zbog podvođenja uporabom sile kao težeg kaznenog djela podvođenja, kažnjivog na temelju članka 195. stavka 3. Kaznenog zakona (vidi stavak 96. ove presude).
39. U optužnici je navedeno da je T.M., kako bi ostvario imovinsku korist, obmanuo podnositeljicu zahtjeva da povjeruje da će joj pronaći posao. Međutim, nakon toga ju je odveo da pruži seksualne usluge muškarcu u Zap. Budući da je podnositeljica zahtjeva odbila to učiniti, T.M. ju je udario, a zatim joj je, na putu natrag u Z., prijetio da će je izbaciti iz automobila. Ubrzo nakon toga, T.M. je podnositeljici zahtjeva dao mobilni telefon da se javlja na pozive klijenata. Rekao joj je i kako da naplati seksualne usluge te da njemu dade polovicu novca. Prema navodima u optužnici, podnositeljica zahtjeva na to je pristala iz straha. T.M. je zatim vozio podnositeljicu na adrese klijenata na kojima je pružala seksualne usluge za novac, a nakon nekog vremena unajmio je stan u Z. u kojem je podnositeljica nastavila pružati seksualne usluge brojnim muškarcima. T.M. je podnositeljicu zahtjeva držao pod nadzorom, a rekao joj je i da je tukao druge djevojke koje nisu činile što je od njih zatražio. Kad mu se podnositeljica usprotivila, rekavši da više ne želi pružati seksualne usluge, T.M. ju je udario. Stoga je iz straha nastavila muškarcima pružati seksualne usluge za novac do rujna 2011. godine kad je pobjegla iz stana.
40. U optužnici se pozivalo na iskaz podnositeljice zahtjeva i smatralo se da je potvrđen iskazom M.I. U optužnici se smatralo da je obrana T.M.-a, iako je opovrgnuo da je počinio to kazneno djelo, u biti još i učvrstila iskaz podnositeljice zahtjeva.
41. Dana 22. studenog 2012. izvanraspravno vijeće Općinskog suda potvrdilo je optužnicu te je predmet uputilo na suđenje.

E. Prvo ročište

42. Prvo ročište pred Općinskim sudom zakazano za 12. prosinca 2012. godine odgođeno je jer je T.M. tvrdio da štrajka glađu i stoga ne može sudjelovati u postupku. Sudac koji je vodio postupak odredio je vještačenje kako bi se utvrdilo može li T.M. sudjelovati u suđenju.
43. Vještačenjem je utvrđeno da je T.M. godinama radio kao policijski službenik i da je bio pripadnik specijalne policije tijekom rata u Hrvatskoj 1990-ih godina. Povukao se iz policije 2001. godine. Pati od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) povezanog s njegovim sudjelovanjem u ratu, a razvio je i poremećaj ličnosti. Nekoliko je godina bio na psihijatrijskom liječenju. Prema izvješću vještaka, sposobnost T.M.-a da shvati prirodu osporenih djela bila je umanjena, ali ne značajno. U izvješću je stoga preporučeno da se, u slučaju osude, donese nalog za obavezno psihijatrijsko liječenje. U izvješću se smatralo i da T.M. može sudjelovati u postupku i pratiti njegov tijek.

F. Drugo ročište (podnesak obrane T.M.-a)

44. Na ročištu održanom 14. siječnja 2013. godine T.M. je izjavio da se ne osjeća krivim. Zanijekao je da je podnositeljicu zahtjeva prisilio na prostituciju. Potvrdio je da je kontaktirao podnositeljicu putem Facebooka jer je prepoznao njezino prezime s obzirom na to da je poznavao njezinu majku. Nakon što su nekoliko puta razmijenili poruke putem Facebooka, T.M. i podnositeljica zahtjeva počeli su se viđati, a podnositeljica mu je rekla da nema novca i da joj je potreban posao te da ima neke dugove. Rekla je i da strahuje od dotičnog B.-a, kojeg je T.M. poznavao iz zatvora pa mu je bilo jasno „što je podnositeljica radila“. Štoviše, rekla je da je sačuvala podatke za kontakt svojih klijenata koje je dobila od B.-a. Podnositeljica zahtjeva također je zatražila od T.M.-a da joj pozajmi novac kako bi unajmila stan, što je on i učinio, te je kasnije vratila pozajmljeni iznos u dvije rate. Podnositeljica zahtjeva rekla je i da će pokušati naći posao.
45. T.M. je nadalje izjavio da su se, nekoliko tjedana nakon što je upoznao podnositeljicu zahtjeva, upustili u vezu. Podnositeljica zahtjeva zatražila je da je automobilom odveze na određene adrese, a u pet ili šest navrata to je i učinio. Znao je da tamo odlazi pružati seksualne usluge za novac. Međutim, nije znao koliko je zarađivala od pružanja usluga. T.M. je potvrdio da je jednom udario podnositeljicu zahtjeva jer je došlo do nesuglasica između njih u pogledu „posla“, a ona ga je izazvala. Naveo je da je riječ bila o tome da je podnositeljica zahtjeva rekla da je pronašla posao u pekarnici, ali da ne želi raditi. T.M.-u se nije svidio njezin stav pa je došlo do svađe i, budući da se nije mogao kontrolirati, udario ju je. Kasnije je podnositeljici pronašao posao u restoranu u Zap., ali ona je tada nestala. To se dogodilo u kolovozu 2011. godine i jedino što je pronašao u stanu koji je unajmila bila je poruka vlasnice stana naslovljena na podnositeljicu zahtjeva.
46. Na pitanje suca koji je vodio postupak, T.M. je objasnio da nije živio s podnositeljicom u stanu koji je unajmila, već bi samo ponekad ondje proveo noć. Imao je ključeve tog stana. Ponekad bi podnositeljica zahtjeva išla sama posjetiti svoje klijente ili liječnika ili svoje prijatelje, a kasnije bi obavijestila T.M.-a da ima nešto novca. T.M. nije mogao objasniti zašto je pristao na to da podnositeljica zahtjeva pruža seksualne usluge drugim muškarcima kad je bio u vezi s njom. Naglasio je da je željela biti neovisna i zarađivati vlastiti novac pa se on nije htio miješati u to. Objasnio je i da je koristio samo jedan mobilni telefon i da su mobilni telefoni koje je policija pronašla tijekom pretrage bili njegovi stari telefoni koje više nije koristio.
47. Na pitanje tužitelja, T.M. je opovrgnuo da je podnositeljici zahtjeva dao bilo kakav mobilni telefon. Prema njegovim navodima, imala je dva vlastita mobilna telefona. T.M. je naveo i da mu je podnositeljica zahtjeva u dva ili tri navrata dala nešto novca za gorivo jer ju je znao nekamo odvesti vozio uokolo. Međutim, neprestano se žalila da nema novca pa joj je i on davao novac. T.M. nije imao dojam da ga se podnositeljica zahtjeva boji jer nije bila osoba koja bi se ikoga bojala.
48. Nakon ispitivanja T.M.-a, tužitelj je zatražio da se podnositeljica zahtjeva i M.I. saslušaju u svojstvu svjedokinja. Obrana se složila i nije iznijela nikakav drugi dokazni prijedlog. Raspravni sud prihvatio je prijedlog stranaka i zakazao sljedeće ročište za 29. siječnja 2013. godine.

G. Treće ročište (iskazi podnositeljice zahtjeva i M.I.)

49. Poziv za ročište dostavljen podnositeljici zahtjeva sadržavao je detaljne informacije o pravima koje ima kao žrtva, kao što su psihološka i praktična podrška te mogućnost obraćanja Odjelu za organiziranje i pružanje podrške svjedocima i žrtvama pri Općinskom sudu. Pruženi su joj i kontaktni podaci tog Odjela.
50. Na ročištu 29. siječnja 2013. godine Općinski sud saslušao je podnositeljicu zahtjeva i M.I. Podnositeljica zahtjeva bila je u pratnji odvjetnika kojeg joj je dodijelila nevladina organizacija Centar Rosa.
51. Prije nego što je dala iskaz, podnositeljica zahtjeva rekla je raspravnom sudu da se boji T.M.-a. On je zatim udaljen iz sudnice, a podnositeljica zahtjeva dala je iskaz u njegovoj odsutnosti.

1. Iskaz podnositeljice zahtjeva

52. Tijekom ispitivanja, podnositeljica zahtjeva ponovila je iskaz koji je dala tijekom istrage (vidi stavke 25. - 31. ove presude) i navela je da želi pojasniti određene aspekte tog iskaza. S tim u vezi, objasnila je da se prije incidenta u Zap. tri ili četiri puta sastala s T.M.-om na kavi i da su razmjenjivali poruke na Facebooku. Obećao je da će dati sve od sebe da joj pronađe posao konobarice ili posao u trgovini. Podnositeljica zahtjeva nadalje je pojasnila da je T.M., kad ju je odveo da vidi muškarca u Zap., rekao da će s njim popiti kavu. U kući je muškarac vidio kako je T.M. šamara. U pogledu događaja koji su se dogodili na povratku u Z., podnositeljica zahtjeva objasnila je da je željela pobjeći od T.M.-a, ali ju je on uspio uhvatiti te ju je prisilio da ostane u automobilu. Sljedeći dan, kad su se sastali, nisu razgovarali o tim događajima, već o njezinim pokušajima da nađe posao. Podnositeljica zahtjeva objasnila je i da je pristala useliti se u stan koji je T.M. pronašao, a da on nije primijenio nikakvu silu protiv nje. To je učinila kako bi zaštitila cimericu s kojom je tada živjela. T.M. je komentirao da je zgodna, a podnositeljica zahtjeva pokušala je izbjeći da se njezina cimerica u sve to uvuče i završi kao ona (podnositeljica zahtjeva).
53. Na pitanje suca koji je vodio postupak, podnositeljica je objasnila da je, kada je T.M. za nju unajmio stan, mogla pretpostaviti što se od nje očekuje da ondje radi, odnosno da pruža seksualne usluge. Pristala je pružati seksualne usluge drugim muškarcima jer ga se bojala. Prijetio je i da će sve reći njezinim roditeljima i da će se pobrinuti da njezina majka završi u zatvoru. Podnositeljica zahtjeva ponovila je i svoj iskaz koji je dala tijekom istrage o broju klijenata koje je imala i novcu koji je zaradila, od kojeg je polovicu dala T.M.-u.
54. Podnositeljica zahtjeva nadalje je navela da je T.M. bio prisutan u stanu kad je pružala seksualne usluge drugim muškarcima. Ponekad bi je promatrao kroz ključanicu te bi je ošamario ako bi odbila biti s klijentom ili imati odnošaj na način na koji je T.M. želio. Bila je prisiljena i imati spolni odnos s T.M.-om. Nije zatražila liječničku pomoć niti se obratila policiji jer nije mogla izaći iz stana.
55. Na daljnje pitanje suca koji je vodio postupak, podnositeljica zahtjeva navela je da nije znala ništa o prošlosti T.M.-a kad su prvi put stupili u kontakt. On je u to vrijeme znao da je nezaposlena i obećao je da će joj pokušati naći posao. U pogledu incidenta u Zap., podnositeljica zahtjeva ponovila je iskaz koji je dala tijekom istrage. Objasnila je da je T.M.-u dobrovoljno dala novac koji je primila od muškarca.
56. Podnositeljica zahtjeva objasnila je i da je prihvatila mobilne telefone koje je T.M. nabavio za kontakt s klijentima jer ga se bojala. Kasnije, kad više nije živjela u stanu koji je T.M. unajmio, podnositeljica zahtjeva saznala je od T.M.-a da je njezina majka protiv njega ranije bila podnijela prijavu (podnositeljica zahtjeva nije navela zbog čega) i da je bio u zatvoru. Podnositeljica zahtjeva navela je i da je samo ona odgovarala na pozive klijenata. Klijenti bi ponekad dolazili u stan ili bi je T.M. vozio na sastanak s njima. U stanu je živjela s T.M.-om iako je ona trebala plaćati stanarinu, a to je i činila. Nije imala ključeve tog stana. Imala je jedan mobitel koji joj je T.M. dao i imala je svoj mobitel, ali nije imala novca na SIM kartici na bonove. U stanu je ostala otprilike mjesec i pol dana. Nije pokušala pobjeći jer se bojala T.M.-a. Nije pokušala ni obratiti se policiji jer je T.M. rekao da ima veze u policiji i da bi vrlo brzo saznao ako bi ga prijavila.
57. Što se tiče njezina bijega iz stana, podnositeljica zahtjeva objasnila je da je jednom iskoristila činjenicu da je T.M. neko vrijeme bio odsutan iz stana i da je ključ bio ostavljen u ulaznim vratima. Tada je nazvala prijateljicu M.I., s kojom je stupila u kontakt putem interneta petnaestak dana ranije, kada je rekla M.I. da je u nevolji i da će joj trebati njezina pomoć. Kad je nazvala M.I., podnositeljica je razgovarala s M.I. i njezinom majkom. Nije navela nikakve pojedinosti, već je samo rekla da boravi s muškarcem u stanu i bavi se prostitucijom te da želi pobjeći. Dogovorile su se da će T., sada već bivši dečko M.I., taksijem doći po nju. Podnositeljica zahtjeva objasnila je da je ranije kontaktirala T.-a putem Facebooka, ali mu nije rekla ništa o svojoj situaciji. Kad ju je T. odveo kod M.I., podnositeljica zahtjeva ondje je zatekla M.I. i njezinu majku. Ostala je s njima desetak dana i ispričala je M.I. što joj se dogodilo. U međuvremenu je kontaktirala i vlasnicu stana u kojem je boravila s T.M.-om u vezi sa stanarinom i time kako može pokupiti neke svoje stvari koje je ondje ostavila.
58. Na pitanje suca, podnositeljica zahtjeva objasnila je da nije pokušala pobjeći od T.M.-a kad ju je odvodio iz stana na sastanke s klijentima jer je bila sigurna da će je pronaći, a i strogo je nadzirao vrijeme koje je provodila s klijentima. Podnositeljica zahtjeva izjavila je i da joj je T.M. rekao da je isto učinio jednoj drugoj djevojci. Kad je bila suočena s tvrdnjama obrane T.M.a, podnositeljica zahtjeva opovrgnula je da joj je T.M. ikada pozajmio novac da plati stanarinu. Rekla je da ne poznaje nikoga pod imenom B. i negirala je da je imala kontaktne podatke klijenata. Izjavila je i da joj T.M. nikada nije rekao da joj je našao posao u restoranu u Zap. Kasnije, kad ga je već napustila, poslao joj je nekoliko poruka putem Facebooka, navodeći da joj je našao posao u trgovini.
59. Podnositeljica zahtjeva navela je i da T.M.-a isprva, kad je pobjegla od njega, nije željela prijaviti policiji. Međutim, nakon što je otišla, T.M. ju je nastavio kontaktirati putem Facebooka, vlastima je prijavio da njezina majka zanemaruje i zlostavlja svoju mlađu kćer i prijetio je da će joj, čim nađe posao ili nastavi sa školovanjem, sve uništiti. Stoga ga je odlučila prijaviti policiji. Podnositeljica zahtjeva objasnila je i da se, nakon što je napustila T.M.-a, bojala izaći u javnost i da je osjećala strah svaki put kad bi ugledala automobil sličan T.M.-ovom.
60. Na pitanje tužitelja, podnositeljica zahtjeva izjavila je da se jako bojala T.M.-a. Nikad nije znala kako će on reagirati i bojala se za svoj život jer je prijetio da će je nasmrt pretući. Isto tako, tukao bi je kad bi odbila imati spolni odnos s njim. Tukao ju je i kad mu je rekla da više ne želi pružati seksualne usluge. Štoviše, obmanuo ju je rekavši da će seksualne usluge morati pružati samo nekoliko dana i da će joj naći pravi posao. U pogledu podjele novca, podnositeljica zahtjeva objasnila je da bi prvo sav novac koji je prikupila od klijenta predala T.M.-a, a on bi joj onda dao dio. T.M. je postavio i neka pravila o načinu na koji joj je bilo dopušteno pružati seksualne usluge. Kad ne bi poslušala ili bi pružala seksualne usluge na način koji se njemu nije sviđao, tukao bi je. Također ju je fotografirao golu te je objavio te fotografije uz oglas. Nije prigovorila kad ju je fotografirao jer se bojala. Zatim je zaprijetio da će fotografije pokazati njezinim roditeljima.
61. Na pitanje njezina odvjetnika, podnositeljica zahtjeva izjavila je da joj se T.M. prvotno predstavio kao bivši policijski službenik i da joj je rekao da je bio u ratu s njezinim ocem. Kasnije je rekao da poznaje ljude u svakoj policijskoj postaji i da će joj „podmetnuti“ ako ga pokuša prijaviti.
62. Na pitanje branitelja, podnositeljica zahtjeva izjavila je da nakon prvog kontakta s T.M.-om nije pokušala stupiti u kontakt s majkom kako bi provjerila poznaje li ga. U to vrijeme njezina majka nije živjela u Hrvatskoj i nisu bile u dobrim odnosima. Međutim, zatim je razmijenila nekoliko poruka s majkom, koja je samo rekla da T.M. nije pouzdana osoba. Podnositeljica zahtjeva i kod oca se raspitivala o T.M.-u, a on je rekao da je T.M. „OK osoba“. Podnositeljica zahtjeva iz poruka koje je razmijenila s T.M.-om zaključila je da on nije loša osoba i nije imala razloga dovoditi u pitanje njegovu izjavu da je bio policijski službenik. Kasnije, nakon što je napustila T.M.-a, podnositeljica zahtjeva razgovarala je o njemu sa svojom majkom. Majka joj je rekla da je živjela s T.M.-om nakon što se rastala od oca podnositeljice zahtjeva. Kad je podnositeljica zahtjeva pitala majku zašto se T.M. ljuti na nju i zašto je protiv njega podnijela prijavu (u zapisniku nije bilo navedeno zbog čega), majka je rekla da ga nije prijavila ona, već jedna druga djevojka i da je ta djevojka pružala seksualne usluge na isti način kao i podnositeljica zahtjeva. Prema navodima podnositeljice zahtjeva, bila je riječ o istoj djevojci o kojoj joj je i T.M. govorio.
63. Na daljnje pitanje branitelja, podnositeljica zahtjeva objasnila je da su, kad je otišla pokupiti svoje stvari iz stana u kojem je živjela s T.M.-om, ondje s njom bili vlasnica stana i T.M. Vlasnica ju je kontaktirala jer nije bila platila posljednju stanarinu. Stan je unajmljen na njezino ime. Tijekom njezina boravka u stanu s T.M.-om, vlasnica bi dolazila, a T.M. bi ih vlasnici predstavljao kao par. Podnositeljica zahtjeva navela je i da je T.M. svaku noć spavao u stanu. Nije porekla da bi ponekad napustila stan i otišla u trgovinu bez T.M.-a. To se dogodilo tri ili četiri puta u razdoblju od mjesec i pol dana. Međutim, nije se usudila pobjeći zbog straha od T.M.-a, koji ju je uvijek promatrao s prozora.
64. Nakon ispitivanja podnositeljice zahtjeva, T.M. je ponovno doveden u sudnicu i pročitan mu je njezin iskaz. Nije imao nikakvih pitanja i iznio je općeniti prigovor na vjerodostojnost njezine izjave.

2. Iskaz M.I.

65. Raspravni je sud zatim ispitao M.I. Ona je ponovila iskaz koji je dala tijekom istrage (vidi stavke 32. - 37. ove presude).
66. Na pitanje suca koji je vodio postupak, a nakon što joj je predočen iskaz podnositeljice zahtjeva, M.I. je opovrgnula da ju je podnositeljica nazvala kad je napustila T.M.-a. Ustrajala je na tome da je podnositeljica zasigurno sve dogovorila s njezinom (M.I.-inom) majkom. M.I. je nadalje izjavila da je od prije znala da se podnositeljica zahtjeva bavi prostitucijom jer joj je podnositeljica to rekla. Podnositeljica zahtjeva objasnila je M.I. da joj treba novac i da živi bez roditelja. M.I. je smatrala da se podnositeljica zahtjeva prvotno dobrovoljno bavila prostitucijom. Prema mišljenju M.I., podnositeljica zahtjeva također je dobrovoljno sudjelovala u lancu prostitucije s T.M.-om jer joj je trebao novac. Međutim, podnositeljica zahtjeva nije znala s kim ima posla s obzirom na to da ju je – kako je M.I. saznala od podnositeljice zahtjeva – T.M. prisiljavao i tukao. M.I. se nije mogla sjetiti je li joj podnositeljica rekla da se suprotstavljala T.M.-u kad je od nje tražio da pruža seksualne usluge muškarcima. Podnositeljica zahtjeva rekla je M.I. da to više ne želi raditi, ali M.I. je to shvatila kao općenitu pritužbu zbog činjenice da je na taj način morala zarađivati novac.
67. Na daljnje pitanje suca koji je vodio postupak, M.I. je navela da je podnositeljica zahtjeva boravila kod nje nekoliko mjeseci. Kad je došla kod M.I., podnositeljica nije imala nikakvih vidljivih ozljeda, ali bila je vrlo uplašena i uzrujana. Bila je u strahu od T.M.-a i rekla je da ne može vjerovati što joj se dogodilo i da to nije očekivala. M.I. je objasnila i da je vidjela poruke na Facebooku koje je T.M. poslao podnositeljici zahtjeva na prijenosnom računalu podnositeljice. Bile su to dugačke poruke u kojima je T.M. ponekad govorio kako voli podnositeljicu zahtjeva, a ponekad je upućivao prijetnje, spominjući podnositeljicu i njezinu majku. M.I. je opovrgnula da je išla s podnositeljicom zahtjeva po njezine stvari u stan u kojem je živjela s T.M.-om. Prema navodima M.I., njezin dečko T. bio je taj koji je otišao s podnositeljicom u stan.
68. Na pitanje branitelja, M.I. je izjavila da joj podnositeljica zahtjeva nikad nije spomenula osobu po imenu B. Navela je i da je otprilike u vrijeme kad je podnositeljica došla kod nje trebala prekinuti s dečkom T. Prema saznanjima M.I., u relevantno vrijeme T. je samo jednom razmijenio poruku s podnositeljicom zahtjeva putem Facebooka.
69. Nakon ispitivanja M.I., podnositeljica zahtjeva izjavila je da nema nikakvih prigovora na iskaz M.I. Podnositeljica zahtjeva smatrala je da je, iako je bilo nekih nepodudarnosti u njihovim iskazima, to bio rezultat specifičnog tijeka događaja.
70. Nakon saslušanja podnositeljice zahtjeva i M.I., tužitelj je predložio da se materijali iz spisa prihvate kao dokazi. Obrana je tražila da se izvjesni  K.Z. sasluša u svojstvu svjedoka u vezi s prijetnjama osvetom koje je majka podnositeljice zahtjeva navodno uputila T.M.-u. Obrana je zatražila i da se brat T.M.-a sasluša u svojstvu svjedoka.
71. Tužiteljstvo se usprotivilo tim prijedlozima, a raspravni sud smatrao je da nije potrebno provesti dokaze koje je predložila obrana. Iduće je ročište zakazano za 15. veljače 2013. godine.

H. Završno ročište (završna riječ T.M.-a)

72. Na ročištu 15. veljače 2013. godine podnositeljicu zahtjeva zastupao je odvjetnik kojeg joj je dodijelio Centar Rosa. T.M. je zatražio od raspravnog suda dopuštenje da iznese dodatni iskaz, na što je raspravni sud pristao.
73. U svom iskazu T.M. je izjavio da poznaje majku podnositeljice zahtjeva jer je i ona bila prostitutka, ali je izgubio kontakt s njom kad je počeo služiti zatvorsku kaznu. Nakon što je stupio u kontakt s podnositeljicom zahtjeva putem Facebooka, podnositeljica mu je rekla da je razgovarala o njemu sa svojom majkom. Htio je podnositeljici zahtjeva pomoći naći posao, a rekla mu je i da se bavi prostitucijom jer je to bio najlakši način da zaradi novac. Zaljubio se u podnositeljicu zahtjeva i htio je biti u vezi s njom. Složio se da se ona nastavi baviti prostitucijom jer on nije ljubomorna osoba. Međutim, rekao joj je da bi trebala naći pravi posao.
74. T.M. je nadalje izjavio da je podnositeljica zahtjeva bila ta koja je unajmila stan i sve organizirala. Znao je da podnositeljica zahtjeva naplaćuje 400,00 kuna pola sata i 600,00 kuna puni sat, ali te je cijene odredila ona, a ne on. Nije stalno boravio u stanu. Porekao je i da se incident u Zap., kako je naveden u optužnici, ikada dogodio.
75. Na pitanje suca koji je vodio postupak, T.M. je priznao da je ponekad bio u stanu kad je podnositeljica zahtjeva pružala seksualne usluge muškarcima i da je primao polovicu novca koji je naplaćivala za svoje usluge. Nije želio uzimati novac, ali podnositeljica zahtjeva inzistirala je na tome, rekavši da je to za gorivo koje je potrošio dok ju je vozio na sastanke s klijentima izvan stana. T.M. je porekao i da je strogo kontrolirao vrijeme koje je podnositeljica zahtjeva provodila sa svojim klijentima. Međutim, priznao je da joj je dao novac da kupi mobilni telefon, ali to je bilo zato što je ona to zatražila. Prema navodima T.M.-a, podnositeljica zahtjeva mogla je napustiti stan kad god je to željela. Međutim, bio je iznenađen kad je vidio da je jednog dana jednostavno otišla. Pretpostavio je da je razlog za to činjenica da je na nju vršio pritisak da nađe pravi posao i čak je uspostavio određene kontakte kako bi joj dogovorio razgovore za posao. T.M. je priznao je da je jednom udario podnositeljicu zahtjeva, ali razlog je opet bio povezan s njegovim inzistiranjem da ona pronađe pravi posao. T.M. je naveo i da nije znao koliko je ukupno klijenata podnositeljica zahtjeva imala. Nije uvijek bio s njom i nije ju neprestano kontrolirao. Negirao je da je podnositeljicu na bilo koji način obmanuo ili da je prema njoj primijenio silu u vezi s njezinim pružanjem seksualnih usluga.
76. Na pitanje odvjetnika podnositeljice zahtjeva zašto ga je podnositeljica uopće trebala ako je sve sama dogovarala, T.M. je odbio odgovoriti, rekavši da je već objasnio sve što se tiče njihove veze.
77. Nakon saslušanja dodatnog iskaza T.M.-a, stranke nisu iznijele nikakve druge dokazne prijedloge. Sudac koji je vodio postupak prihvatio je dokumente koje je dostavilo tužiteljstvo kao dokaze, saslušao je završne riječi stranaka i odvjetnika podnositeljice zahtjeva te je zaključio postupak.

I.  Presuda

78. Nakon ročišta od 15. veljače 2013. godine Općinski sud oslobodio je T.M.-a optužbe uz obrazloženje da, iako je utvrđeno da je organizirao lanac prostitucije u kojem je vrbovao podnositeljicu zahtjeva, nije utvrđeno da ju je prisilio ili na nju vršio pritisak da se bavi prostitucijom, što je bitno obilježje kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret na temelju članka 195. stavka 3. Kaznenog zakona. Tako utvrdivši, sud je posebice naveo sljedeće:

“Na temelju obrane okrivljenog te iskaza oštećene, u ovom kaznenom postupku ipak kao nespornim ukazuju slijedeće činjenice: da su se okrivljeni i oštećena upoznali preko društvene mreže Facebook kada je okrivljenik kontaktirao oštećenu; da je okrivljeni od ranije poznavao njenu majku i oca; da su nakon prvotnog kontakta ti kontakti nastavljeni na način da su se okrivljeni i oštećena nalazi na kavama na području grada Zagreba; kako je u to vrijeme oštećene živjela u jednom iznajmljenom stanu sa svojom poznanicom K.; da se je oštećena dragovoljno, na poziv okrivljenog, preselila se u [drugi]stan u Z.; da je u tom stanu živjela zajedno sa okrivljenim oko mjesec-mjesec i pol dana. Nesporna je nadalje činjenica da je okrivljenik predao oštećenoj mobitel kako bi ona putem istoga bila kontaktirana od strane klijenata s kojima je dogovarala pružanje seksualnih usluga; da je oštećena u stanu u kojem je živjela zajedno s okrivljenim doista i pružala seksualne usluge;  da je oštećena u 5 ili 6 navrata od strane okrivljenog bila odvožena na adrese klijenata na kojim je adresama također pružala seksualne usluge; da je za pružanje seksualne usluge oštećena uzimala novac i to po 400,00 kuna za pola sata, odnosno 600,00 kuna za jedan sat. Nadalje, nesporna je činjenica da je oštećena doista jedne zgode napustila stan u kojem je do tada boravila zajedno s okrivljenim I otišla k svojoj poznanici M. I. Međutim, ostalo je sporno za utvrditi je li okrivljenik prisiljavao oštećenu na pružanje seksualnih usluga,  a za koje je nesporno da ih je pružala, i to upravo uporabom sile ili prijietnjom uporabe sile ili obmanom, a sve to s ciljem da ostvari zaradu.”

79. Donoseći navedeni zaključak, Općinski sud napomenuo je da je odlučujući dokaz na kojem se temelji optužnica iskaz podnositeljice zahtjeva kao svjedokinje. Međutim, Općinski sud smatrao je da iskazu podnositeljice zahtjeva ne može dati dovoljnu težinu jer je njezin iskaz bio nedosljedan, u nekim dijelovima nelogičan i suprotan iskazu svjedokinje M.I. kao i iskazu T.M.-a u njegovu obranu. Nadalje, bila je nesigurna te je zastajala i oklijevala dok je govorila. S druge strane, Općinski sud smatrao je da se može osloniti na iskaz koji je dala M.I. i da općenito može prihvatiti obranu T.M.-a, unatoč činjenici da je tijekom postupka promijenio svoj iskaz. Sud je smatrao i da je T.M.-ovo poricanje da je koristio bilo kakvu prisilu protiv podnositeljice zahtjeva potvrđeno iskazom koji je M.I. dala o svojim saznanjima o prošlosti podnositeljice zahtjeva i okolnostima u kojima se bavila prostitucijom za T.M.-a.
80. Dana 26. ožujka 2013. Državno odvjetništvo podnijelo je žalbu protiv prvostupanjske presude Županijskom sudu. Tvrdilo je da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u pogledu optužbi protiv T.M.-a kada nije prihvatio iskaz podnositeljice zahtjeva. Državno odvjetništvo smatralo je da je njezin iskaz bio dosljedan, vjerodostojan, logičan i uvjerljiv s obzirom na to da je u svim relevantnim dijelovima dosljedno opisala način na koji ju je T.M. prisilio na prostituciju. Smatralo je i da se iskaz T.M.-a ne može smatrati vjerodostojnim te je naglasilo da M.I. nije imala izravnih saznanja o relevantnim činjenicama predmeta.
81. Dana 21. siječnja 2014. godine Županijski sud odbio je žalbu Državnog odvjetništva i potvrdio prvostupanjsku presudu, potvrđujući njezino obrazloženje kao i činjenice koje je utvrdio Općinski sud.
82. Presuda Županijskog suda dostavljena je odvjetniku podnositeljice zahtjeva 28. veljače 2014. godine.

II. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

83. Dana 31. ožujka 2014. godine podnositeljica zahtjeva podnijela je ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske prigovarajući zbog načina na koji su kaznenopravni mehanizmi primijenjeni u njezinu predmetu. Navela je, konkretno, da domaće vlasti nisu pravilno razjasnile sve okolnosti predmeta koje se odnose na njezino sudjelovanje u lancu prostitucije koji je organizirao T.M. i dopustile su da kazneno djelo koje je počinio ostane nekažnjeno.
84. Dana 10. lipnja 2014. godine Ustavni Sud proglasio je ustavnu tužbu podnositeljice zahtjeva nedopuštenom uz obrazloženje da podnositeljica nije imala pravo podnijeti ustavnu tužbu u pogledu kaznenog postupka protiv T.M.-a jer se taj postupak odnosio na optužbu protiv njega za kazneno djelo.

III. PODRŠKA I POMOĆ PRUŽENA PODNOSITELJICI ZAHTJEVA KAO ŽRTVI

85. Dana 21. prosinca 2012. godine, nakon postupka identifikacije koji je provelo Ministarstvo unutarnjih poslova, Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „Ured za ljudska prava“; vidi stavak 105. ove presude) službeno je podnositeljici zahtjeva priznao status žrtve trgovanja ljudima.
86. Istoga dana Ministarstvo unutarnjih poslova kontaktiralo je Hrvatski Crveni križ, a njegovi djelatnici obavijestili su podnositeljicu zahtjeva o njezinim pravima (siguran smještaj, liječnički pregledi, psihosocijalna pomoć, pravna pomoć i materijalna potpora).
87. Podnositeljica zahtjeva nije htjela iskoristiti pravo na siguran smještaj jer je živjela s majkom i sestrom. Međutim, u razdoblju od 17. siječnja 2013. do 24. travnja 2015. godine, podnositeljica zahtjeva kontaktirala je Crveni križ u nekoliko navrata. Primila je psihosocijalnu podršku kroz individualno savjetovanje te materijalnu podršku. U dva je navrata Crveni križ za podnositeljicu zahtjeva organizirao i stomatološki pregled, kao i individualno savjetovanje sa psihologom.
88. Nadalje, podnositeljici zahtjeva pravnu je pomoć pružila nevladina organizacija Centar Rosa (vidi stavak 50. ove presude), čije aktivnosti u području trgovanja ljudima dijelom financira država.

IV. OSTALE RELEVANTNE ČINJENICE

A. Pritužba o kaznenom postupku protiv T.M.-a

89. Dana 13. ožujka 2013. nevladina organizacija Centar Rosa podnijela je pritužbu Uredu za ljudska prava da Državno odvjetništvo nije revno vodilo predmet podnositeljice zahtjeva prikupljanjem i izvođenjem dokaza koji mogu razjasniti sve okolnosti predmeta. S tim u vezi, Centar Rosa naglasio je da su postojale određene nedosljednosti u iskazima podnositeljice zahtjeva i svjedokinje M.I. koje je bilo potrebno dalje razjasniti. Ustvrdio je i da je podnositeljica zahtjeva kasnije objasnila da su određene nedosljednosti u njezinu iskazu rezultat njezine želje da zaštiti druge osobe, odnosno, svoju cimericu, prijateljicu M.I. i njezinu majku.
90. Centar Rosa nadalje je tvrdio da raspravni sud, koji nije bio vezan pravnom kvalifikacijom činjenica tužiteljstva, nije prekvalificirao optužbe u osnovni oblik podvođenja na temelju članka 195. stavka 2. i osudio T.M.-a za to kazneno djelo. Centar Rosa naveo je i da je nakon ročišta, u neformalnom kontekstu, sudac koji je vodio postupak rekao T.M.-ovom odvjetniku da bi ga vjerojatno osamdeset posto njegovih kolega osudilo, ali da on ne smatra da T.M. treba biti proglašen krivim za djela koja mu je Državno odvjetništvo stavilo na teret. Tom je prilikom sudac izjavio i da je Državno odvjetništvo trebalo izmijeniti optužnicu.
91. Ured za ljudska prava proslijedio je taj dopis Glavnom državnom odvjetništvu i zatražio je odgovarajuća objašnjenja.
92. U svom izvješću od 14. svibnja 2013. godine nadležno Državno odvjetništvo objasnilo je da je smatralo da je iskaz podnositeljice zahtjeva vjerodostojan i uvjerljiv te da pruža dovoljne osnove za osudu T.M.-a na temelju članka 195. stavka 3. Kaznenog zakona. Međutim, Općinski sud nije se složio s tom ocjenom i oslobodio je T.M.-a optužbi. Državno odvjetništvo i dalje je smatralo da je kvalifikacija podvođenja uporabom sile prikladna i stoga je uložilo žalbu protiv prvostupanjske presude (vidi stavak 80. ove presude). U tim okolnostima nije smatralo da je trebalo izmijeniti optužnicu. U svakom slučaju, naglasilo je da je Općinski sud, ako je smatrao da je T.M. trebao biti proglašen krivim za osnovni oblik kaznenog djela podvođenja na temelju članka 195. stavka 2. Kaznenog zakona, mogao sam izmijeniti pravnu kvalifikaciju optužbi.
93. Na temelju tog izvješća, dana 21. kolovoza 2013. Glavno državno odvjetništvo obavijestilo je Ured za ljudska prava o svojim zaključcima koji potvrđuju ocjenu predmeta od strane nadležnog Državnog odvjetništva.

B. Postupanje T.M.-a u odnosu na majku podnositeljice zahtjeva

94. Spis predmeta Općinskog suda koji je Vlada dostavila Sudu sadržava dokument u kojem je navedeno da je 4. rujna 2012. godine Ured potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske proslijedio Ministarstvu socijalne politike i mladih i Ministarstvu unutarnjih poslova prijavu T.M.-a da majka podnositeljice zahtjeva navodno zlostavlja svoju djecu. Ured potpredsjednika Vlade zatražio je od nadležnih ministarstava da ispitaju stvar i izvijeste o svojim zaključcima. Preslika zahtjeva Ureda proslijeđena je i T.M.-u.

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR I PRAKSA

I. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

A. Ustav

95. Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske, Narodne novine br. 56/1990, s daljnjim izmjenama i dopunama) glase:

Članak 23.

“Nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja…

Zabranjen je prisilni i obvezatni rad.”

Članak 35.

“Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.”

Članak 134.

“Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad [domaćeg] zakona...”

B. Kazneni zakon 

96. Mjerodavne odredbe Kaznenog zakona, Narodne novine br. 110/1997, s daljnjim izmjenama i dopunama), koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, glasi:

Trgovanje ljudima i ropstvo Članak 175.

“(1)  Tko kršeći pravila međunarodnog prava uporabom sile, ili prijetnjom uporabe sile, prijevarom, otmicom, zlouporabom položaja bespomoćnosti ili ovlasti ili na drugi način vrbuje, kupi, proda, preda, prevozi, prevede, potiče ili posreduje u kupnji, prodaji ili predaji, skriva ili prima osobu radi uspostave ropstva ili njemu sličnog odnosa, prisilnog rada ili služenja, seksualnog iskorištavanja, prostitucije ili nedopuštenog presađivanja dijelova ljudskog tijela, ili tko osobu drži u ropstvu ili njemu sličnom odnosu, kaznit će se kaznom zakona od jedne do deset godina.

...

(5)  … postojanje kaznenog djela iz stavka 1. … ne ovisi o tome je li osoba pristala na prisilni rad ili služenje, seksualno iskorištavanje, ropstvo ili ropstvu sličan odnos ili nedopušteno presađivanje dijelova svoga tijela”

Podvođenje Članak 195.

“...

(2)   Tko radi zarade organizira ili omogući drugoj osobi pružanje seksualnih usluga, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine.

(3)  Tko drugu osobu radi zarade silom ili prijetnjom uporabe sile ili obmanom prisili ili navede na pružanje seksualnih usluga, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do pet godina.

...

(7) Bez utjecaja je za počinjenje kaznenog djela iz ovoga članka je li se osoba koja se podvodi već ranije bavila prostitucijom ili ne.”

97. Mjerodavne odredbe Kaznenog zakona (Narodne novine br. 125/2011 i 144/2012) trenutno na snazi glase:

Ropstvo

Članak 105.

“(1)  Tko kršeći pravila međunarodnog prava stavi drugog u ropski ili njemu sličan odnos ili ga drži u takvom odnosu, kupi, proda, preda ili posreduje u kupnji, prodaji ili predaji takve osobe ili potiče drugog da proda svoju slobodu ili slobodu osobe koju uzdržava ili se o njoj brine, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina ...”

Trgovanje ljudima

Članak 106.

“(1) Tko uporabom sile ili prijetnje, obmanom, prijevarom, otmicom, zlouporabom ovlasti ili teškog položaja ili odnosa ovisnosti, davanjem ili primanjem novčane naknade ili druge koristi radi dobivanja pristanka osobe koja ima nadzor nad drugom osobom, ili na drugi način vrbuje, preveze, prevede, skriva ili prima osobu ili razmjenjuje ili prenosi nadzor nad osobom radi iskorištavanja njezinog rada putem prisilnog rada ili služenja, uspostavom ropstva ili njemu sličnog odnosa, ili radi njezinog iskorištavanja za prostituciju ili druge oblike spolnog iskorištavanja uključujući i pornografiju ili za sklapanje nedozvoljenog ili prisilnog braka, ili radi uzimanja dijelova njezinog tijela, ili radi njezinog korištenja u oružanim sukobima ili radi činjenja protupravne radnje, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina

...

(7) Pristanak na iskorištavanje same osobe na čiju štetu je trgovanje ljudima počinjeno bez utjecaja je na postojanje tog kaznenog djela.”

Prostitucija

Članak 157.

“(1) Tko radi zarade ili druge koristi drugu osobu namamljuje, vrbuje ili potiče na pružanje spolnih usluga ili organizira ili omogući drugoj osobi pružanje spolnih usluga, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2)  Tko drugu osobu radi zarade silom ili prijetnjom, obmanom, prijevarom, zlouporabom ovlasti ili teškog položaja ili odnosa zavisnosti, prisili ili navede na pružanje spolnih usluga, ili tko koristi spolne usluge takve osobe uz naplatu, a znao je ili je morao i mogao znati za navedene okolnosti, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina. ...

(3)  Bez utjecaja je na postojanje kaznenog djela iz ovoga članka okolnost je li osoba koju se namamljuje, vrbuje, potiče ili iskorištava za prostituciju na to pristala i je li se već time bavila.”

C. Zakon o kaznenom postupku

98. Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku, Narodne novine br. 152/2008, s daljnjim izmjenama i dopunama, primjenjive u vrijeme poduzimanja određene postupovne radnje glasi:

Članak 2.

“(1)  Kazneni postupak se provodi na zahtjev ovlaštenog tužitelja. ...

(2)  Za djela za koja se kazneni postupak pokreće po službenoj dužnosti ovlašteni tužitelj je državni odvjetnik ...

(3)  Ako zakonom nije drukčije propisano, državni odvjetnik je dužan pokrenuti kazneni postupak ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo za koje se kazneni postupak pokreće po službenoj dužnosti, a nema zakonskih smetnji za progon te osobe.

Članak 16.

“(1)  Žrtva i oštećenik imaju u kaznenom postupku prava u skladu s ovim Zakonom. 

(2) Policija, istražitelj, državno odvjetništvo i sud postupaju s posebnim obzirom prema žrtvi kaznenog djela. Ta tijela dužna su žrtvi dati pouke iz stavka 3. ovog članka i članka 43. do 46. ovog Zakona i skrbiti za interese žrtve pri donošenju odluka o poduzimanju kaznenog progona protiv okrivljenika, odnosno pri poduzimanju radnji u kaznenom postupku u kojima žrtva mora osobno sudjelovati

 (3) Žrtva koji trpi teža psihofizička oštećenja ili teže posljedice kaznenog djela ima pravo na stručnu pomoć besplatnog savjetnika za svrhe davanja iskaza u kaznenom postupku.”

Članak 38.

“(1) Temeljno pravo i glavna dužnost državnog odvjetnika je progon počinitelja kaznenih djela za koja se progoni po službenoj dužnosti.”

Žrtva

Članak 43.

“(1) Žrtva kaznenog djela ima: 

1)  pravo na djelotvornu psihološku i drugu stručnu pomoć i potporu tijela, organizacije ili ustanove za pomoć žrtvama kaznenih djela u skladu sa zakonom,

2)  pravo sudjelovati u kaznenom postupku kao oštećenik,

3) druga prava propisana zakonom.

(2) U skladu s posebnim propisima, žrtva kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora od pet ili više godina ima pravo:

1) na savjetnika na teret proračunskih sredstava prije davanja iskaza u kaznenom postupku te pri podnošenju imovinskopravnog zahtjeva, ako trpi teža psihofizička oštećenja ili teže posljedice kaznenog djela,

2) na naknadu materijalne i nematerijalne štete iz državnog fonda pod uvjetima i na način uređen posebnim zakonom. …

(3) Sud [pred kojime se vodi postupak], državno odvjetništvo, istražitelj ili policija dužni su pri poduzimanju prve radnje u kojoj sudjeluje, obavijestiti žrtvu:

1)  o pravima iz stavka 1. i 2. ovog članka te članka 44. ovog Zakona,

2)  o pravima koja ima [u postupku] kao oštećenik.”

Članak 45.

“(1) Žrtva kaznenog djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa ima uz prava iz članka 43. i 44. ovog Zakona pravo:

1)  prije ispitivanja razgovarati sa savjetnikom ili opunomoćenikom na teret proračunskih sredstava,

2)  da ju u policiji ispituje osoba istog spola,

3)  uskratiti odgovor na pitanja koja se odnose na strogo osobni život žrtve,

4)  zahtijevati da bude ispitana putem audio-video uređaja prema članku 292. stavku 4. ovog Zakona,

5)  na tajnost osobnih podataka,

6)  zahtijevati isključenje javnosti s rasprave.

(2) Prije prvog ispitivanja sud [pred kojime se vodi postupak], državni odvjetnik, istražitelj i policija moraju žrtvu kaznenog djela iz stavka 1. ovog članka, upozoriti na njezina prava iz ovog članka.“

Članak 52.

“(1) Žrtva ima pravo upozoriti na sve činjenice i predlagati dokaze važne za utvrđivanje kaznenog djela, pronalaženje počinitelja kaznenog djela i utvrđivanje njegova imovinskopravnog zahtjeva.

(2) Žrtva ima pravo na raspravi predlagati dokaze, postavljati pitanja okrivljeniku, svjedocima i vještacima te iznositi primjedbe i objašnjenja glede njihovih iskaza, davati druge izjave te stavljati prijedloge.

(3) Žrtva ima pravo razgledati spise i predmete koji služe kao dokaz …

(4)   Državni odvjetnik i sud upoznat će oštećenika s pravima navedenim u [ovom članku].”

Glavna rasprava

Članak 419.

“(1)   Stranke imaju pravo pozivati svjedoke i vještake te izvoditi dokaze. Vijeće može odlučiti da se izvedu dokazi koji nisu predloženi ili od kojih je predlagatelj odustao samo ako smatra da ti dokazi upućuju na postojanje razloga isključenja protupravnosti ili krivnje ili na činjenicu o kojoj ovisi odluka o kaznenopravnim sankcijama.

 (2)  … Predsjednik vijeća će upozoriti stranke i oštećenika da se [pred sudom] neće izvesti oni dokazi za koje su do početka rasprave znale ali ih, bez opravdanog razloga, nisu odmah predložile.

Članak 441.

“(1) Ako tužitelj u tijeku rasprave utvrdi da izvedeni dokazi pokazuju da se izmijenilo činjenično stanje izloženo u potvrđenoj optužnici, on može do završetka dokaznog postupka [usmeno ili pismeno] izmijeniti optužnicu.

(2) Radi izmjene optužnice ili pripreme obrane, [ovisno o slučaju], stranke mogu zatražiti prekid rasprave.”

Članak 449.

“(1) resuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj, odnosno na raspravi izmijenjenoj ili proširenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan za prijedloge tužitelja o pravnoj ocjeni djela, ali optuženika ne može proglasiti krivim za kazneno djelo teže od onog koje mu je optužbom stavljeno na teret.”

D. Prekršajno zakonodavstvo

99. Zakonom o prekršajima protiv javnog reda i mira (Narodne novine br. 5/1990, s daljnjim izmjenama i dopunama) predviđena su djela omogućavanja prostitucije (članak 7.) i sama prostitucija (članak 12.). Za oba djela propisana je novčana kazna ili kazna zatvora u trajanju od trideset dana.

E. Naknada štete

100. Zahtjev za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti može se podnijeti na temelju Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, s daljnjim izmjenama i dopunama). Pod pravima osobnosti u smislu tog Zakona podrazumijevaju se, među ostalim, prava na tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu (članak 19.).
101. Dana 1. srpnja 2013. na snagu je stupio Zakon o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela (Narodne novine br. 80/2008, s daljnjim izmjenama i dopunama). Njim je predviđena mogućnost da žrtve kaznenih djela počinjenih uz primjenu sile i kaznenih djela protiv spolnog integriteta od države pod određenim uvjetima ishode naknadu štete.

F. Dokumenti politika i aktivnosti povezani s trgovanjem ljudima

102. U svibnju 2002. godine, Vlada Republike Hrvatske osnovala je Nacionalni odbor za suzbijanje trgovanja ljudima kao multidisciplinarno međuresorno tijelo sastavljeno od predstavnika nadležnih vlasti i nevladinih organizacija koje djeluju u području trgovanja ljudima. Odbor je zadužen za pripremu programa, planova i smjernica politika u tom području. U okviru Odbora postoji i Operativni tim za suzbijanje trgovanja ljudima koji osigurava djelotvorno funkcioniranje i izvršavanje zadataka Odbora.
103. Od 2002. godine Vlada je donijela i nekoliko nacionalnih planova za suzbijanje trgovanja ljudima. Cilj im je uspostavljanje smjernica i definiranje politika, posebice u vezi s poboljšanjem normativnog okvira o trgovanju ljudima; osiguravanje proaktivnog pristupa identifikaciji žrtava trgovanja ljudima; postizanje djelotvorne koordinacije među tijelima kaznenog progona, drugim državnim tijelima i civilnim društvom; obrada podataka o predmetima o trgovanju ljudima; podizanje svijesti o suzbijanju trgovanja ljudima i rad na suzbijanju trgovanja ljudima; i osiguravanje dovoljnih financijskih sredstava za te aktivnosti. Prema Nacionalnom planu, Ured za ljudska prava koordinira aktivnosti u području trgovanja ljudima.
104. Osim toga, aktivnosti i koordinacija rada državnih tijela u suzbijanju trgovanja ljudima temelje se na tri posebna protokola: Protokolu za identifikaciju, pomoć i zaštitu žrtava trgovanja ljudima (2008.); Protokolu o postupanju pri dobrovoljnom i sigurnom povratku žrtava trgovanja ljudima (2009.); i Protokolu o integraciji/reintegraciji žrtava trgovanja ljudima (2011.).
105. Protokolom za identifikaciju, pomoć i zaštitu žrtava trgovanja ljudima uređen je postupak za priznavanje statusa žrtve trgovanja ljudima. Identifikaciju provode posebna tijela Ministarstva unutarnjih poslova u suradnji s Crvenim križem i predstavnicima civilnog društva. Odluku o identifikaciji može donijeti Ministarstvo unutarnjih poslova ili Operativni tim Nacionalnog odbora za suzbijanje trgovanja ljudima. Ured za ljudska prava službeno potvrđuje odluku o identifikaciji. Svrha je postupka osigurati žrtvi različita prava na pomoć i zaštitu.
106. Domaće vlasti također aktivno surađuju s civilnim društvom, a posebice s mrežom „Petra“, koja je mreža nevladinih organizacija koje se bave pitanjima trgovanja ljudima i seksualnog iskorištavanja žena i djece, a koju financira Ured za ljudska prava. Centar Rosa član je mreže „Petra“.

II.  MEĐUNARODNO PRAVO I PRAKSA

A. Instrumenti Ujedinjenih naroda

1. Konvencija o suzbijanju trgovanja osobama i iskorištavanja prostitucije drugih iz 1949. godine („Konvencija iz 1949. godine“)

107. Konvencijom iz 1949. godine konsolidirano je nekoliko ugovora usvojenih u razdoblju od 1904. do 1933. godine. Stupila je na snagu 25. srpnja 1951., a Hrvatska ju je ratificirala 12. listopada 1992. godine. Osim Hrvatske, ratificiralo ju je još dvadeset i pet drugih država članica Vijeća Europe.
108. Mjerodavni dijelovi Konvencije iz 1949. godine glase kako slijedi:

Preambula

„Budući da su prostitucija i popratno zlo trgovanja ljudima u svrhu prostitucije nespojivi s dostojanstvom i vrijednošću ljudske osobe i ugrožavaju dobrobit pojedinca, obitelji i zajednice,

...”

Članak 1.

„Stranke ove Konvencije suglasne su da će se kazniti svaka osoba koja, kako bi zadovoljila strasti drugog:

(1)  Vrbuje, navodi ili zavodi, u svrhu prostitucije, drugu osobu, čak i uz pristanak te osobe;

(2)  Iskorištava prostituciju druge osobe, čak i uz pristanak te osobe.“

Članak 2.

„Stranke ove Konvencije dalje su suglasne da će se kazniti svaka osoba koja:

(1) Drži javnu kuću, njom upravlja ili je svjesno financira ili sudjeluje u njezinu financiranju;

(2)  Svjesno daje ili uzima pod zakup neku zgradu ili neko drugo mjesto ili bilo koji dio takve zgrade ili mjesta u cilju prostitucije drugih.“

2. Protokol za sprječavanje, suzbijanje i kažnjavanje trgovanja ljudima, posebice ženama i djecom („Protokol iz Palerma“)

109. Konvencija Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminaliteta („UNTOC“) dio je središnjeg pravnog okvira koji se odnosi na trgovanje ljudima prema međunarodnom pravu. Predstavlja „temeljni instrument“ za posebni protokol o tom pitanju, odnosno Protokol iz Palerma.
110. UNTOC je potpisan u razdoblju od 12. do 15. prosinca 2000. godine, na snagu je stupio 29. rujna 2003. godine, a 189 država stranke su te Konvencije. Protokol iz Palerma potpisan je 15. studenog 2000. godine, na snagu je stupio 25. prosinca 2003. godine, a 173 države stranke su tog Protokola. Hrvatska je ratificirala oba ta instrumenta 24. siječnja 2003. godine.
111. Svrha je UNTOC-a promicanje suradnje radi učinkovitijeg sprječavanja i suzbijanja transnacionalnog organiziranog kriminaliteta (članak 1.). Područje primjene te Konvencije podliježe trima preduvjetima: kao prvo, predmetno kazneno djelo mora biti transnacionalne prirode; kao drugo, mora uključivati „organiziranu zločinačku grupu“; i kao treće, djelo mora biti „teško kazneno djelo“ (članak 3.). Međutim, člankom 34. stavkom 2. UNTOC-a predviđeno je sljedeće:

“Kaznena djela utvrđena u člancima 5., 6., 8. i 23. ove Konvencije bit će utvrđena u domaćem pravu svake države stranke neovisno o međunarodnoj prirodi ili umiješanosti organizirane zločinačke grupe kao što je opisano u članku 3. stavak 1. ove Konvencije, osim u onoj mjeri u kojoj članak 5. ove Konvencije pretpostavlja uključenost organizirane zločinačke grupe. 

112. S druge strane, svrha je Protokola iz Palerma: (1) sprječavanje i borba protiv krijumčarenja ljudi, posebice žena i djece; (2) zaštita i pomoć žrtvama takvog krijumčarenja, poštujući u potpunosti njihova ljudska prava; (3) promicanje suradnje između država stranaka kako bi se ispunili ti ciljevi (članak 2.). Odredbe UNTOC-a primjenjuju se, mutatis mutandis, na Protokol iz Palerma, osim ako nije drugačije određeno (članak 1. stavak 2.).

(a) Definicija trgovanja ljudima

113. Trgovanje ljudima prvi je put u međunarodnom pravu definirano u Protokolu iz Palerma kako slijedi (članak 3. podstavak (a)):

‘Trgovanje ljudima" znači vrbovanje, prijevoz, premještanje, skrivanje i prihvat osoba, putem prijetnje ili upotrebe sile ili drugih oblika prisile, otmice, prijevare, obmane, zloupotrebe ovlasti ili položaja bespomoćnosti ili davanja ili primanja novca ili povlastica kako bi se dobio pristanak osobe koje ima nadzor nad drugom osobom, u cilju iskorištavanja. Iskorištavanje obuhvaća, u najmanju ruku, iskorištavanje prostitucije drugih osoba ili druge oblike seksualne eksploatacije, prisilni rad ili usluge, ropstvo ili odnos sličan ropstvu, služenje ili uklanjanje tjelesnih organa...”

114. Kazneno djelo trgovanja ljudima ima tri sastavna elementa: (1) radnja (što se čini: vrbovanje, prijevoz, premještanje, pružanje utočišta i prihvat osoba); (2) sredstvo (kako se čini: putem prijetnje ili uporabe sile ili drugih oblika prisile, otmice, prijevare, obmane, zloupotrebe ovlasti ili položaja bespomoćnosti ili davanja ili primanja novca ili povlastica kako bi se dobio pristanak osobe koja ima kontrolu nad drugom osobom); (3) svrha iskorištavanja (zašto se čini: to uključuje, u najmanju ruku, iskorištavanje prostitucije drugih osoba ili druge oblike seksualnog iskorištavanja, prisilni rad ili uslugea, ropstvo ili odnose slične ropstvu, podčinjavanje ili odstranjivanje tjelesnih organa). Kombinacija tih triju sastavnih elemenata nužna je kako bi se utvrdilo da je počinjeno kazneno djelo trgovanja ljudima u odnosu na odrasle žrtve (UNODC, Combating Trafficking in Persons: A Handbook for Parliamentarians (Suzbijanje trgovanja ljudima: priručnik za parlamentarne zastupnike), ožujak 2009., br. 16-2009, str. 13. - 14.).
115. U članku 3. podstavku (b) pojašnjeno je da, ako je bilo korišteno bilo koje sredstvo iz članka 3. podstavka (a), nije bitno je li osoba dala privolu ili ne. U svom dokumentu za raspravu The Role of ‘Consent’ in the Trafficking in Persons Protocol (Uloga ‘privole’ u Protokolu o trgovanju ljudima) (2014.), Ured Ujedinjenih naroda za droge i kriminal („UNODC“) utvrdio je da pretpostavka dokazivanja „sredstava“ potvrđuje da, barem u okviru Protokola, samo uvjeti iskorištavanja nisu dovoljni za utvrđivanje trgovanja odraslim osobama.
116. Pojmovi „iskorištavanje prostitucije drugih“ i „seksualno iskorištavanje“ namjerno nisu definirani u Protokolu iz Palerma kako bi se državama omogućilo da ratificiraju Protokol neovisno o svojoj domaćoj politici o prostituciji. To je na sljedeći način istaknuto u Napomenama o tumačenju za službene zapisnike (travaux préparatoires) pregovora o Protokolu iz Palerma (stavak 64., str. 12.):

„[U] Protokolu se iskorištavanje prostitucije drugih i drugi oblici seksualnog iskorištavanja spominju samo u kontekstu trgovanja ljudima, a … pojmovi ‘iskorištavanje prostitucije drugih’ i ‘drugi oblici seksualnog iskorištavanja’ nisu definirani u Protokolu, kojim se stoga ne dovodi u pitanje način na koji države stranke rješavaju pitanje prostitucije u svojim domaćim zakonima.“

117. Međutim, u dokumentu Model Law against Trafficking in Persons (Predložak zakona o suzbijanju trgovanja ljudima) (str. 13. - 15. i 19.), UNODC je definirao „iskorištavanje prostitucije drugih“ kao nezakonito pribavljanje financijske ili druge materijalne koristi od prostitucije druge osobe. Definirao je „seksualno iskorištavanje“ kao pribavljanje financijske ili druge koristi sudjelovanjem druge osobe u prostituciji, seksualnom ropstvu ili drugim vrstama seksualnih usluga, među ostalim u pornografskim radnjama ili proizvodnji pornografskih materijala. Treba napomenuti i da je u pogledu „prisilnog rada ili usluga“ UNODC objasnio da „prvotno vrbovanje može biti dobrovoljno, a do primjene mehanizama prisile kako bi se osoba zadržala u situaciji iskorištavanja može doći kasnije“.
118. Nadalje, u dokumentu pod nazivom Joint UN Commentary on the EU Directive – A Human Rights-Based Approach (Zajednički komentar UNa o Direktivi EU-a – pristup utemeljen na ljudskim pravima) (2011.), koji su izdala relevantna tijela Ujedinjenih naroda (Ured visokog povjerenika za ljudska prava (OHCHR); Agencija UN-a za izbjeglice (UNHCR); UNICEF; UNODC; Žene UN-a; i Međunarodna organizacija rada), napominje se sljedeće (str. 104.):

„Pojmovi iskorištavanja prostitucije drugih i seksualnog iskorištavanja nisu definirani u međunarodnom pravu. Ti pojmovi namjerno nisu definirani u Protokolu kako bi se državama omogućilo da ratificiraju Protokol neovisno o svojoj domaćoj politici o prostituciji. Iako se u Protokolu razlikuje iskorištavanje za prisilni rad ili usluge i seksualno iskorištavanje, to ne bi trebalo dovesti do zaključka da prisilno seksualno iskorištavanje ne predstavlja prisilni rad ili usluge, osobito u kontekstu trgovanja ljudima. Prisilno seksualno iskorištavanje i prisilna prostitucija spadaju u opseg definicije prisilnog rada …“

(b) Opseg primjene Protokola iz Palerma

119. Prema članku 4., opseg primjene protokola iz Palerma je kako slijedi:

 “Ovaj protokol će se primjenjivati, osim ako u njemu nije drukčije navedeno, na sprječavanje, istragu i progon kaznenih djela utvrđenih u skladu sa člankom 5. ovog protokola, u slučajevima u kojima su ta kaznena djela po svojoj prirodi međunarodna i uključuju neku organiziranu zločinačku grupu, kao i na zaštitu žrtava tih kaznenih djela.”

120. Prema dokumentu Model Law against Trafficking in Persons koji je pripremio UNODC (str. 8.), iako se člankom 4. njegova primjena ograničava na kaznena djela koja imaju transnacionalna obilježja i uključuju neku organiziranu zločinačku grupu, te pretpostavke nisu dio definicije kaznenog djela pa bi se stoga u nacionalnim zakonima trgovanje ljudima trebalo utvrditi kao kazneno djelo, neovisno o transnacionalnim obilježjima ili umiješanosti organizirane zločinačke grupe. S tim u vezi, poziva se na članak 34. stavak 2. UNTOC-a (vidi stavak 111. ove presude).

(c) Relevantne obveze države

121. Člankom 5. Protokola iz Palerma predviđeno je kako slijedi: “1. Svaka država stranka će usvojiti zakonske i druge mjere potrebne kako bi se ponašanje predviđeno u članku 3. ovog protokola ustanovilo kao kazneno djelo, kada je učinjeno s namjerom. 2. Svaka država stranka će usvojiti zakonske i druge mjere potrebne kako bi se kao kazneno djelo ustanovilo:

(a)  u skladu s osnovnim konceptima svog pravnog sustava, pokušaj počinjenja djela utvrđenog u skladu sa stavkom 1. ovog članka;

(b) sudjelovanje u svojstvu supočinitelja u kaznenom djelu utvrđenom u skladu sa stavkom 1. ovog članka; i

(c) organiziranjee ili naređivanje drugim osobama da počine kazneno djelo utvrđeno u skladu sa stavkom 1. ovog članka.”

122. Člankom 6. predviđene su različite mjere pomoći i zaštite žrtava trgovanja ljudima. U mjeri u kojoj je to relevantno za ovaj predmet, on glasi kako slijedi:

“...

2. Svaka država stranka će osigurati da njeno domaće zakonodavstvo ili administrativni sustav sadrže mjere koje u odgovarajućim slučajevima pružaju žrtvama nezakonitog trgovanja ljudima:

(a)  informacije o relevantnim sudskim i administrativnim postupcima;

(b)  pomoć koja će omogućiti da njihovi stavovi i interesi budu izneseni i razmotreni u odgovarajućim fazama kaznenog postupka protiv počinitelja kaznenog djela, na način koji neće utjecati na pravo obrane. 

3.  Svaka država stranka će razmotriti provedbu mjera za osiguravanje fizičkog, psihološkog i socijalnog oporavka žrtava nezakonitog trgovanja ljudima uključujući, u odgovarajućim slučajevima, i suradnju s nevladinim organizacijama i drugim elementima građanskog društva, a posebno, osigurati 

(a)  odgovarajući smještaj;

(b)  pružanja savjeta i informacija, posebno vezano za njihova zakonska prava, na jeziku koje žrtve nezakonitog trgovanja ljudima mogu razumjeti; 

(c)  liječničku, psihološku i materijalnu pomoć; i

(d) zapošljavanje, mogućnost obrazovanja i obuke.

...

5. Svaka država stranka će nastojati osigurati fizičku sigurnost žrtava nezakonitog trgovanja ljudima dok su one na njenom teritoriju. 

6. Svaka država stranka će osigurati da njen domaći pravni sustav sadrži mjere koje žrtvama nezakonitog trgovanja ljudima pruža mogućnost dobijanja naknade za pretrpljenu štetu.”

3. Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena („CEDAW“)

123. Opća skupština UN-a usvojila je CEDAW 1979. godine, a Hrvatska ga je ratificirala 9. rujna 1992. godi^ne. Članak 6. glasi:

„Države stranke poduzimaju sve odgovarajuće mjere, uključujući i zakonodavne, radi suzbijanja svih oblika trgovanja ženama te iskorištavanja prostitucije žena.“

124. Odbor CEDAW-a u svojoj je Općoj preporuci br. 19 o nasilju nad ženama (1992.), smatrao kako slijedi:

„13.  „Člankom 6. propisano je da države stranke poduzimaju sve mjere radi suzbijanja svih oblika trgovanja ženama te iskorištavanja prostitucije žena. 14.  Siromaštvo i nezaposlenost povećavaju mogućnosti trgovanja ženama. Osim utvrđenih oblika trgovanja ženama, postoje i novi oblici seksualnog iskorištavanja … [koji su] nespojivi s jednakim ostvarivanjem prava žena i poštovanjem njihovih prava i dostojanstva. Njima se žene izlažu posebnom riziku od nasilja i zlostavljanja.

15.  Siromaštvo i nezaposlenost prisiljavaju mnoge žene, uključujući i mlade djevojke, na prostituciju. Prostitutke su osobito bespomoćne u odnosu na nasilje jer su zbog svog statusa, koji može biti nezakonit, marginalizirane. Potrebna im je jednaka zaštita zakonâ od silovanja i drugih oblika nasilja.“

125. U svojoj Općoj preporuci br. 35, kojom se nadopunjuje i ažurira njegova Opća preporuka br. 19, Odbor CEDAW-a smatrao je, inter alia, kako slijedi:

„10.  Odbor smatra da je rodno utemeljeno nasilje nad ženama jedan od temeljnih društvenih, političkih i gospodarskih instrumenata kojima se zadržava podređeni položaj žena u odnosu na muškarce, kao i njihove stereotipne uloge …

12.  U Općoj preporuci br. 28 i Općoj preporuci br. 33 Odbor je potvrdio da je diskriminacija žena neraskidivo povezana s ostalim čimbenicima koji utječu na njihove živote. U svojoj jurisprudenciji, Odbor naglašava da ti čimbenici uključuju … sudjelovanje žena u prostituciji, kao i trgovanje ženama.

...

32.  Odbor preporučuje da države stranke provedu sljedeće mjere u pogledu gonjenja i kažnjavanja rodno utemeljenog nasilja nad ženama:

(a)    Osigurati djelotvoran pristup žrtava sudovima i pobrinuti se da vlasti na odgovarajući način odgovore na sve slučajeve rodno utemeljenog nasilja nad ženama, među ostalim i primjenom kaznenog prava i, prema potrebi, progonom po službenoj dužnosti kako bi se navodnim počiniteljima sudilo na pošten, nepristran, pravodoban i brz način, kao i izricanjem odgovarajućih kazni …“

126. U svom pripremnom dokumentu o članku 6. u kojem su sažeti travaux préparatoires i jurisprudencija Odbora (CEDAW/2003/II/WP.2), Odbor CEDAW-a zaključio je kako slijedi:

„Odbor se dosljedno bavio pitanjem prostitucije i trgovanja ženama i djevojkama kad je razmatrao početna i periodična izvješća država stranaka. Općenito, pristup Odbora bio je usmjeren na potrebu za usvajanjem sveobuhvatne strategije protiv iskorištavanja prostitucije i trgovanja ženama, koja bi obuhvaćala: usvajanje ili preispitivanje zakonodavstva s ciljem dekriminalizacije prostitutki i izricanja ozbiljnih sankcija svodnicima, osobama koje podvode i trgovcima ljudima; provedbu mjera usmjerenih na poboljšanje ekonomske situacije žena i djevojaka kako bi se eliminirao njihov osjetljiv položaj s obzirom na prostituciju i trgovanje ljudima; pružanje društvene podrške i zdravstvenih usluga prostitutkama; provedbu mjera rehabilitacije i reintegracije za žene i djevojke koje su bile žrtve trgovanja ljudima; te obuku granične policije i službenika odgovornih za provođenje zakona kako bi mogli prepoznati žrtve trgovanja ljudima i pružiti im podršku. U svom je pristupu Odbor posebno naglasio potrebu za poštovanjem ljudskih prava prostitutki i žrtava trgovanja ljudima.“

127. Dana 28. srpnja 2015. Odbor CEDAW-a objavio je svoje zaključne primjedbe o četvrtom i petom periodičnom izvješću za Hrvatsku (CEDAW/C/HRV/CO/4-5). U pogledu trgovanja ljudima i iskorištavanja prostitucije, napomenuo je kako slijedi:

„20.  Odbor primjećuje i cijeni zakonodavne i političke mjere i programe usmjerene na zaštitu žena i djevojaka koje su žrtve trgovanja ljudima. Međutim, Odbor je zabrinut iz sljedećih razloga:

(a)   Protiv počinitelja trgovanja ljudima često se podnose optužbe za kazneno djelo podvođenja, umjesto da se protiv njih podnose optužbe za teže kazneno djelo trgovanja ljudima, što ima za posljedicu uznemirujuće niske stope osuđujućih presuda za trgovanje ljudima;

(b)  Žrtve iskorištavanja prostitucije ponekad se goni umjesto da im se osiguraju odgovarajuće mjere podrške žrtvama, dok osobe koje kupuju seks od žrtava prisilne prostitucije i/ili žrtava trgovanja ljudima nisu dosljedno gonjene niti primjereno kažnjavane;

(c)  Postoje neadekvatni mehanizmi prepoznavanja žrtava trgovanja ljudima u situacijama povećanog rizika;

(d)  Postoje neadekvatni sustavi prikupljanja raznih podataka o žrtvama trgovanja ljudima iskazanih po spolu, dobi, etničkoj pripadnosti i državljanstvu;

(e)  Postoje neadekvatna skloništa za žrtve trgovanja ljudima a osoblje tih skloništa neadekvatno je obučeno za rad sa žrtvama trgovanja ljudima;

(f)   Postoje neadekvatne mjere povezane s posebno osjetljivim položajem i potrebama žrtava trgovanja ljudima koje nisu državljani ili državljanke države stranke.“

128.  Stoga je preporučio, inter alia, da Hrvatska:

„(a)  osigura da se počiniteljima trgovanja ljudima izriču sankcije primjerene težini kaznenog djela;

...

(c)  ojača mjere prepoznavanja žena izloženih riziku od trgovanja ljudima te im osigura podršku …“

129. Godine 1993. Opća skupština UN-a konsenzusom je donijela Deklaraciju o uklanjanju nasilja nad ženama (A/RES/48/104) kako bi nadopunila CEDAW. Člankom 2. podstavkom (b) naglašeno je da pojam nasilja nad ženama obuhvaća, ali nije ograničen na sljedeće:

„fizičko, spolno i psihološko nasilje koje se odvija u društvenoj zajednici, uključujući silovanje, spolno zlostavljanje, spolno uznemiravanje i zastrašivanje na poslu, u obrazovnim ustanovama i drugdje, trgovanje ženama i prisilnu prostituciju.“

4. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima („ICCPR“)

130. Opća skupština UN-a usvojila je ICCPR 1966. godine, a Hrvatska ga je ratificirala 1992. godine. Članak 8. ICCPR-a u mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi:

“1.  Nitko se ne smije držati u ropstvu; ropstvo i trgovanje robljem zabranjuju se u svim njihovim oblicima.

2. Nitko se ne smije držati u odnosu sličnom ropstvu.

3. (a)  Nitko se ne smije siliti na prisilan ili obvezatan rad.“

131. U svojoj Općoj napomeni br. 28 o jednakim pravima žena i muškaraca (CCPR/C/21/Rev.1/Add.10), Odbor za ljudska prava („HRC“) smatrao je da bi države stranke trebale obavijestiti Odbor o mjerama poduzetim radi suzbijanja trgovanja ženama i djecom unutar zemlje ili preko granica i prisilne prostitucije.
132. Dana 30. travnja 2015. HRC je objavio svoje zaključne primjedbe o trećem periodičnom izvješću za Hrvatsku (CCPR/C/HRV/CO/3). U pogledu trgovanja ljudima, smatrao je kako slijedi:

„Odbor prima na znanje izvješća koja ukazuju na nazadovanje u pogledu mjera poduzetih u borbi protiv trgovanja ljudima. Odbor je zabrinut da trgovanje ljudima i dalje postoji u državi članici. Odbor je nadalje zabrinut zbog malog broja kaznenih progona i blagih kazni izrečenih trgovcima ljudima (članak 8.).

Država stranka trebala bi snažno provoditi svoj javni poredak u borbi protiv trgovanja ljudima. Trebala bi nastaviti ulagati napore u podizanje svijesti o trgovanju ljudima i borbu protiv tog trgovanja, među ostalim i na regionalnoj razini i u suradnji sa susjednim zemljama. Država stranka trebala bi obučavati svoje policijske službenike, djelatnike granične kontrole, suce, odvjetnike i drugo relevantno osoblje kako bi podigla svijest o tom pitanju i pravima žrtava. Trebala bi osigurati da se svi pojedinci odgovorni za trgovanje ljudima kazneno gone i kažnjavaju primjereno počinjenim kaznenim djelima, te da se žrtvama trgovanja ljudima pruži naknada štete i da se rehabilitiraju. Nadalje, država stranka trebala bi pojačati napore kako bi identificirala žrtve trgovanja ljudima i osigurala sustavno prikupljanje podataka o trgovanju ljudima, koji bi trebali biti razvrstani prema dobi, spolu i etničkom podrijetlu, a trebala bi se i usredotočiti na tokove trgovanja ljudima s njezina državnog područja, na njezino državno područje i preko njega.“

5. Preporučena načela i smjernice o ljudskim pravima i trgovanju ljudima

133. Godine 2002. Visoki povjerenik za ljudska prava donio je Preporučena načela i smjernice o ljudskim pravima i trgovanju ljudima (E/2002/68/Add.1), u kojima je usvojen pristup trgovanju ljudima utemeljen na pravima.
134. U pogledu prvenstva ljudskih prava, u Preporučenim načelima istaknuto je da države prema međunarodnom pravu imaju odgovornost djelovati s dužnom pažnjom kako bi spriječile trgovanje ljudima, istražile i kazneno gonile trgovce ljudima i pružile pomoć i zaštitu žrtvama trgovanja ljudima (načelo 2.).
135. U pogledu zaštite i pomoći, načelom 9. zahtijeva se pružanje pravne i druge pomoći žrtvama trgovanja ljudima tijekom trajanja svih kaznenih, parničnih ili drugih postupaka protiv osumnjičenih trgovaca ljudima.
136. Što se tiče kriminalizacije i kažnjavanja, načelom 13. predviđeno je da države moraju „djelotvorno istražiti, goniti i presuđivati o trgovanju ljudima, među ostalim i o djelima koja su sastavne radnje trgovanja ljudima i povezanom ponašanju“.

6. Posebna izvjestiteljica za trgovanje ljudima, osobito ženama i djecom

137. U svom godišnjem izvješću Vijeću za ljudska prava 2006. godine, posebna izvjestiteljica Sigma Huda usredotočila se na potražnju za komercijalnim seksualnim iskorištavanjem i trgovanjem ljudima. Konkretno, navela je kako slijedi:

„41.  Protokol [iz Palerma] ne zahtijeva nužno da države ukinu sve moguće oblike prostitucije. Međutim, zahtijeva da države postupaju u dobro vjeri kako bi ukinule sve oblike dječje prostitucije i sve oblike prostitucije odraslih koji uključuju vrbovanje osoba, njihov prijevoz, premještanje, pružanje utočišta i prihvat putem prijetnje ili upotrebe sile ili drugih oblika prisile, otmice, prijevare, obmane, zloupotrebe ovlasti ili položaja bespomoćnosti ili davanja ili primanja novca ili povlastica kako bi se dobio pristanak osobe koja ima kontrolu nad drugom osobom u svrhu iskorištavanja prostitucije te osobe.

42. Prostitucija koja se u svijetu zapravo provodi uglavnom zadovoljava elemente trgovanja ljudima. Rijetko se pronalazi slučaj u kojem putovi do prostitucije i/ili iskustva neke osobe u okviru prostitucije ne uključuju, u najmanju ruku, zloupotrebu ovlasti i/ili zloupotrebu položaja bespomoćnosti. Ovlasti i bespomoćnost u ovom se kontekstu moraju tumačiti tako da podrazumijevaju razlike u ovlastima na temelju spola, rase, etničke pripadnosti i siromaštva. Jednostavno rečeno, put do prostitucije i života unutar „života“ rijetko je obilježen osnaživanjem ili odgovarajućim mogućnostima.

43. Prema tome, države stranke u kojima je industrija prostitucije legalizirana imaju veliku odgovornost osigurati da uvjeti koji se stvarno odnose na provođenje prostitucije unutar njihovih granica ne sadržavaju nedopuštena sredstva opisana u točki (a) definicije Protokola kako bi osigurale da njihovi legalizirani sustavi prostitucije ne bi samo nastavljali rašireno i sustavno trgovanje ljudima. Kao što potvrđuju trenutačni uvjeti u cijelom svijetu, države stranke u kojima je prostitucija legalizirana daleko su od ispunjavanja te obveze.“

138. U svom godišnjem izvješću Vijeću za ljudska prava 2012. godine, posebna izvjestiteljica Joy Ngozi Ezeilo usredotočila se na integraciju pristupa utemeljenog na ljudskim pravima u kaznenom progonu predmeta o trgovanju ljudima. Konkretno, navela je kako slijedi:

„31.  Pravovremena i učinkovita identifikacija žrtava ključna je za kriminalizaciju trgovanja ljudima jer utječe na mogućnost službenika odgovornih za provođenje zakona da djelotvorno kazneno gone trgovce ljudima i bitna je u smislu mogućnosti pružanja potrebnih usluga podrške žrtvama trgovanja ljudima. Međutim, posebna izvjestiteljica primjećuje da pitanje identifikacije otvara niz složenih pragmatičnih pitanja, osobito o tome kako, gdje i tko treba izvršiti identifikaciju.

...

34.  Policija često predvodi identifikaciju žrtava i stoga ima ključnu ulogu u tom procesu. Iako može imati iskustva u provođenju zakona općenito, možda nema posebnu stručnost u trgovanju ljudima; iz tog razloga, posebna izvjestiteljica naglašava važnost osiguravanja da se policiji pruži odgovarajuća obuka za točnu i obzirnu identifikaciju žrtava trgovanja ljudima.

...

57.  Proaktivne istrage kojima se nastoje prikupiti dokazi kojima bi se poništio ili potvrdio iskaz žrtve još su jedan način na koji države ispunjavaju obvezu primjene dužne revnosti pri kaznenom progonu trgovanja ljudima bez nepotrebnog opterećivanja žrtava. Posebna izvjestiteljica napominje da u predmetima o trgovanju ljudima može biti teško prikupiti alternativne ili potkrepljujuće dokaze zbog ograničenih resursa i nedostatka obučenih službenika, osobito u državama koje su najviše pogođene trgovanjem ljudima. Ta situacija može biti i složenija zbog skrivene prirode kaznenog djela i nedostatka konkretnih evidencija ili pokazatelja kriminalnih aktivnosti. Važno je priznati da zamjena iskaza žrtve alternativnim dokazima možda neće omogućiti potpun i djelotvoran kazneni progon. Ipak, dodana vrijednost takvih dokaza zaslužuje pozornost, osobito zato što otkrivanje dodatnih ili potkrepljujućih dokaza može ublažiti dio pritiska na žrtve tijekom postupka kaznenog progona.“

B. Međunarodna organizacija rada („ILO“)

139. ILO je usvojio dvije konvencije o prisilnom radu, i to Konvenciju o prisilnom radu iz 1930. godine („Konvencija br. 29“) i Konvencija o ukidanju prisilnog rada iz 1957. godine („Konvencija br. 105“), koje je Hrvatska ratificirala 8. listopada 1991. odnosno 5. ožujka 1997. godine.
140. Godine 2014. ILO je usvojio dva nova instrumenta s ciljem pružanja sveobuhvatne strategije protiv svih oblika prisilnog rada, među ostalim i trgovanja ljudima, i to Protokol uz Konvenciju br. 29 i Preporuku 203. o dodatnim mjerama za djelotvorno suzbijanje prisilnog rada.

1. Prisilan ili obvezatan rad prema Konvenciji br. 29

141. Konvencija br. 29 zahtijeva od država koje su ratificirale Konvenciju da suzbiju sve oblike prisilnog ili obvezatnog rada. Članak 2. stavak 1. glasi kako slijedi:

„U smislu ove Konvencije izraz ‘prisilni ili obvezatni rad’ znači svaki rad ili uslugu koji se od neke osobe zahtijeva pod prijetnjom bilo kakve kazne, i za koje se ta osoba nije ponudila dobrovoljno.“

142. Ta definicija sadržava tri elementa: (1) rad ili usluga – to se odnosi na sve vrste rada, usluga i zaposlenja u bilo kojoj djelatnosti, industriji ili sektoru, među ostalim i neformalnoj ekonomiji. Prisilni rad može postojati i u javnom i u privatnom sektoru; (2) prijetnja kaznom – to se odnosi na širok raspon kazni koje se koriste da se osobu prisili da obavlja rad ili uslugu, uključujući kaznene sankcije i razne oblike izravne ili neizravne prisile, kao što su fizičko nasilje, psihološke prijetnje ili neisplaćivanje plaća. „Kazna“ može podrazumijevati i gubitak prava ili povlastica; i (3) nedobrovoljnost – izraz „ponudila dobrovoljno“ odnosi se na slobodan i informiran pristanak radnika na sklapanje radnog odnosa i njegovu slobodu da u bilo kojem trenutku napusti radni odnos. Primjerice, poslodavac ili regruter mogao bi ometati tu slobodu davanjem lažnih obećanja kako bi naveo radnika da prihvati posao koji inače ne bi prihvatio (ILO, Standards on Forced Labour: the New Protocol and Recommendation at a glance (Standardi o prisilnom radu: kratki pregled novog protokola i preporuke) (2016.), str. 5.).
143. U Posebnom akcijskom programu ILO-a za borbu protiv prisilnog rada osmišljeno je jedanaest pokazatelja prisilnog rada. To su: (1) zloupotreba položaja bespomoćnosti, (2) obmana, (3) ograničenje kretanja, (4) izolacija, (5) fizičko i seksualno nasilje, (6) zastrašivanje i prijetnje, (7) zadržavanje osobnih dokumenata, (8) uskraćivanje plaća, (9) dužničko ropstvo, (10) radni i životni uvjeti koji predstavljaju zlostavljanje i (11) prekomjeran prekovremeni rad. Navodi se da postojanje jednog pokazatelja u danoj situaciji može u nekim slučajevima ukazivati na postojanje prisilnog rada, ali da u drugim slučajevima tek nekoliko pokazatelja zajedno može ukazivati na praksu prisilnog rada.
144. Međutim, ILO je naglasio da „prisilni rad“ obuhvaća aktivnosti koje su ozbiljnije od pukog nepoštovanja zakona o radu i radnih uvjeta. Primjerice, neisplaćivanje zakonski propisane minimalne plaće radnicima samo po sebi ne predstavlja prisilni rad (ILO, Human Trafficking and Forced Labour Exploitation: Guidance for Legislation and Law Enforcement (Trgovanje ljudima i iskorištavanje prisilnog rada: smjernice za zakonodavstvo i provedbu zakona) (2005.), str. 19. - 21.).
145. Odbor stručnjaka koji nadzire provedbu konvencija ILO-a smatrao je, u pogledu veze između trgovanja ljudima i ponašanja povezanog s trgovanjem ljudima i prisilnog ili obvezatnog rada (ILO, Izvješće Odbora stručnjaka ILO-a o primjeni konvencija i preporuka, Izvješće III (dio IB), str. 41.), kako slijedi:

„77.  Ključni element definicije trgovanja ljudima njegova je svrha, a to je iskorištavanje, koje je posebno definirano tako da uključuje prisilni rad ili usluge, ropstvo ili ropstvu sličan odnos, služenje i razne oblike seksualnog iskorištavanja. Na temelju pojma iskorištavanja rada svojstvenog toj definiciji moguće je uspostaviti vezu između Protokola iz Palerma i Konvencije br. 29, a iz njega jasno proizlazi da je trgovanje ljudima u svrhu iskorištavanja obuhvaćeno definicijom prisilnog ili obvezatnog rada predviđenog na temelju članka 2. stavka 1. Konvencije.

78.  Iako se u navedenoj definiciji donekle razlikuje trgovanje ljudima radi prisilnog rada ili usluga i trgovanje ljudima radi seksualnog iskorištavanja, to ne bi trebalo dovesti do zaključka da prisilno seksualno iskorištavanje ne predstavlja prisilni rad ili usluge, osobito u kontekstu trgovanja ljudima. Uključivanje ‘iskorištavanja za prostituciju drugih’ ovdje može stvoriti poteškoće jer obveza kriminalizacije prostitucije nije propisana ni Protokolom iz Palerma ni Konvencijom br. 29, pa bi se stoga pojedine zemlje trebale baviti pitanjem prostitucije i povezanim pitanjima koja ne spadaju u opseg trgovanja ljudima u skladu sa svojim nacionalnim zakonima i politikama. Ipak, čini se da je jasno da prisilno seksualno iskorištavanje i prisilna prostitucija spadaju u opseg definicije prisilnog ili obvezatnog rada iz članka 2. stavka 1. Konvencije.“

146. S tim u vezi, vrijedi napomenuti i da je Europska komisija, zajedno s ILO-om, razradila Operativne pokazatelje trgovanja ljudima, kojima su predviđene tri različite kategorije pokazatelja (snažni, srednji i slabi) koji se primjenjuju na svaki od elemenata definicije trgovanja ljudima (radnja, sredstvo i svrha).
147. U svom izravnom zahtjevu Hrvatskoj o primjeni Konvencije br. 29, donesenom 2018. godine, Odbor stručnjaka smatrao je, inter alia, kako slijedi:

„Odbor … traži od Vlade da poduzme potrebne mjere kako bi osigurala provođenje istraga i kaznenog progona protiv počinitelja djela trgovanja ljudima.

...

Odbor … traži od Vlade da pojača napore povezane s identifikacijom žrtava trgovanja ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja i izrabljivanja radne snage, te da poduzme potrebne mjere kako bi osigurala da se tim žrtvama pruže odgovarajuća zaštita i pomoć. Odbor traži od Vlade i da dostavi informacije o poduzetim mjerama i postignutim rezultatima u tom pogledu.“

2. Protokol uz Konvenciju br. 29

148. Cilj je Protokola uz Konvenciju br. 29 uklanjanje raznih praznina u provedbi te Konvencije potvrđivanjem da su mjere prevencije, zaštite i pravnih sredstava potrebne kako bi se postiglo djelotvorno i trajno suzbijanje prisilnog ili obvezatnog rada. Hrvatska još nije ratificirala taj Protokol.
149. Konkretno, u preambuli Protokola prepoznaje se sljedeće:

„[K]ontekst i oblici prisilnog ili obvezatnog rada promijenili su se, a trgovanje ljudima u svrhu prisilnog ili obvezatnog rada, što može uključivati seksualno iskorištavanje, predmet je sve veće međunarodne zabrinutosti i zahtijeva hitne mjere za učinkovito suzbijanje…“

150. Članak 1. u mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi:

“1.  U primjeni svojih obveza iz Konvencije za suzbijanje prisilnog ili obvezatnog rada, svaka članica poduzima djelotvorne mjere za sprječavanje i suzbijanje takvog rada, za pružanje žrtvama zaštite i pristupa odgovarajućim i učinkovitim pravnim sredstvima, kao što je naknada štete, i za kažnjavanje počinitelja djela koja uključuju prisilan ili obvezatan rad.

...

3.  Definicija prisilnog ili obvezatnog rada sadržana u Konvenciji ponovno se potvrđuje pa će mjere navedene u ovom Protokolu uključivati posebne radnje protiv trgovanja ljudima u svrhu prisilnog ili obvezatnog rada.“

       151.  Članak 3. glasi:

„Svaka članica poduzima djelotvorne mjere za identifikaciju, oslobađanje, zaštitu, oporavak i rehabilitaciju svih žrtava prisilnog ili obvezatnog rada, kao i pružanje drugih oblika pomoći i podrške.“

C. Vijeće Europe

1. Konvencija Vijeća Europe o suzbijanju trgovanja ljudima („Konvencija o suzbijanju trgovanja ljudima“)

152. Konvencija o suzbijanju trgovanja ljudima stupila je na snagu 1. veljače 2008. godine. Hrvatska ju je ratificirala 5. rujna 2007. godine.
153. Konvencija o suzbijanju trgovanja ljudima sveobuhvatan je ugovor čija je svrha sprječavanje i suzbijanje trgovanja ljudima, uz istodobno jamčenje ravnopravnosti spolova; zaštita ljudskih prava žrtava trgovanja ljudima, osmišljavanje sveobuhvatnog okvira za pružanje zaštite i pomoći žrtvama i svjedocima, uz zajamčenu ravnopravnost spolova, kao i osiguranje učinkovite istrage i kaznenog progona; i promicanje međunarodne suradnje u suzbijanju trgovanja ljudima (članak 1.).
154. U članku 39. Konvencije o suzbijanju trgovanja ljudima naglašeno je da ta Konvencija ne utječe na prava i obveze koji proizlaze iz odredaba Protokola iz Palerma, da joj je namjera da pojača zaštitu koju taj Protokol pruža i da razvije standarde koji su u njemu sadržani.

(a)  Definicija trgovanja ljudima

155. Definicija trgovanja ljudima iz članka 4. podstavka (a) istovjetna je članku 3. podstavku (a) Protokola iz Palerma i uključuje iste tri sastavnice (vidi stavak 113. ove presude).
156. U Obrazloženju uz Konvenciju o suzbijanju trgovanja ljudima, naglašeno je da trgovanje ljudima predstavljaju ti elementi zajedno, a ne svaki zasebno. Prema tome, kao i u Protokolu iz Palerma, kako bi došlo do trgovanja odraslim osobama, moraju biti zajedno prisutne sastavnice svake od triju kategorija.
157. U pogledu terminologije, u Obrazloženju je pojašnjeno da „vrbovanje“ uključuje vrbovanje korištenjem novih informacijskih tehnologija kao što je internet (vidi dalje publikaciju Vijeća Europe Trafficking in human beings: Internet recruitment. Misuse of the Internet for the recruitment of victims of trafficking in human beings (Trgovanje ljudima: vrbovanje putem interneta. Zloupotreba interneta za vrbovanje žrtava trgovanja ljudima) EG-THB-INT (2007) 1), i da „prijevoz“ ne mora biti prekogranični da bi bio element trgovanja ljudima.
158. U njemu se naglašava i činjenica da trgovci ljudima često koriste prijevaru i obmanu, primjerice kada žrtve navode da vjeruju da ih čeka privlačno radno mjesto, a ne planirano iskorištavanje. „Zloupotreba položaja bespomoćnosti“ podrazumijeva „zloupotrebu svake situacije u kojoj uključena osoba nema pravu i prihvatljivu alternativu podvrgavanju zloupotrebi.“ S tim u vezi dalje je utvrđeno kako slijedi:

„Ta bespomoćnost može biti bilo koje vrste, bilo fizičke, psihološke, emocionalne, obiteljske, društvene ili ekonomske. Ta situacija može uključivati, primjerice, nesigurnost ili protupravnost upravnog statusa žrtve, njezinu ekonomsku ovisnost ili krhko zdravlje. Ukratko, ta situacija može predstavljati bilo koje teško stanje u kojem je osoba prisiljena prihvatiti da je se iskorištava.“

159. Izrazi „iskorištavanje prostitucije drugih“ i „drugi oblici seksualnog iskorištavanja“ nisu definirani u Konvenciji o suzbijanju trgovanja ljudima. U Obrazloženju je naglašeno da nisu definirani kako se ne bi dovodio u pitanje način na koji države stranke rješavaju pitanje prostitucije u domaćem pravu.
160. Članak 4. podstavak (b) glasi kako slijedi:

„Pristanak žrtve ‘trgovanja ljudima’ na planirano iskorištavanje navedeno u podstavku (a) ovoga članka nebitan je u slučajevima u kojima je primijenjeno bilo koje od sredstava navedenih u podstavku (a).“

161. Prema navodima u Obrazloženju, pristup usvojen u članku 4. stavku (b) u skladu je s pristupom pristanku u sudskoj praksi Suda.
162. Jasno je da područje primjene Konvencije o suzbijanju trgovanja ljudima treba obuhvaćati „sve oblike trgovanja ljudima, bilo da se ono provodi unutar jedne države ili prekogranično, bilo da je povezano s organiziranim kriminalom ili nije“ (članak 2.).

(b) Identifikacija žrtava i pomoć žrtvama

163. Poglavlje III. odnosi se na mjere za zaštitu i promicanje prava žrtava. Konkretno, članak 10. stavak 1. o identifikaciji žrtava glasi kako slijedi:

„Svaka stranka u svojim će nadležnim tijelima imati osobe koje su prošle izobrazbu i koje su kvalificirane za sprječavanje i suzbijanje trgovanja ljudima, za identifikaciju i pružanje pomoći žrtvama, uključujući djecu, te će osigurati da različita tijela međusobno surađuju, te da surađuju s mjerodavnim potpornim organizacijama, kako bi žrtve bile identificirane u postupku koji na odgovarajući način uzima u obzir posebnu situaciju u kojoj su se našle žrtve koje su žene i djeca i kako bi im se, kad je to potrebno, izdale dozvole boravka u skladu s uvjetima iz članka 14. ove Konvencije.“

164. U Obrazloženju uz Konvenciju o suzbijanju trgovanja ljudima pojašnjeno je da nadležna tijela uključena u postupak identifikacije ne moraju biti stručnjaci za pitanja trgovanja ljudima, već moraju proći potrebnu obuku i imati potrebne kvalifikacije kako bi mogla identificirati žrtve.
165. Nadalje, člancima 11. - 16. Konvencije o suzbijanju trgovanja ljudima predviđene su daljnje mjere pomoći i zaštite za žrtve: zaštita njihova privatnog života; psihološka i socijalna i pravna pomoć žrtvama; razdoblje oporavka i razmišljanja kako bi se žrtva oporavila i pobjegla od utjecaja trgovaca ljudima i/ili na temelju podataka i činjenica donijela odluku o suradnji s nadležnim tijelima; izdavanje dozvole boravka u nekim slučajevima; pružanje mogućnosti ishođenja naknade štete i korištenja pravnih lijekova; mjere za olakšavanje repatrijacije i vraćanja žrtava.

(c) Odredbe povezane s materijalnim kaznenim pravom, istragom, kaznenim progonom i postupovnim pravom

166. Poglavlja IV. i V. Konvencije o suzbijanju trgovanja ljudima uključuju niz obveza država čija je svrha omogućiti djelotvornu istragu i kazneni progon trgovaca ljudima, uključujući i izricanje razmjernih i odvraćajućih sankcija.
167. Članak 18. istovjetan je članku 5. Protokola iz Palerma, a njime je predviđeno da države usvoje zakonodavne i druge mjere koje su potrebne da se utvrdi da radnje iz članka 4. te Konvencije, kad su izvršene namjerno, predstavljaju kazneno djelo. Člankom 23. predviđena je potreba uvođenja djelotvornih, razmjernih i odvraćajućih sankcija i mjera.
168. Članak 27. stavak 1., koji se odnosi na kazneni progon, glasi kako slijedi:

„Svaka će stranka osigurati da istrage ili kazneni progon kaznenih djela utvrđenih u skladu s ovom Konvencijom ne ovise o prijavi ili optužbi koju iznese žrtva, barem u onim slučajevima u kojima je kazneno djelo u cijelosti ili u jednom dijelu počinjeno na njezinu državnom području.“

169. Člancima 28. i 30. uređena su druga postupovna pitanja koja se odnose na zaštitu žrtava, svjedoka i osoba koje surađuju s pravosudnim tijelima te zaštitu žrtava tijekom sudskih postupaka.

(d) Praćenje

170. U poglavlju VII. Konvencije o suzbijanju trgovanja ljudima predviđeno je uspostavljanje mehanizma za praćenje kojim će se pratiti kako države članice provode tu Konvenciju. Mehanizam uključuje dva nositelja: (1) Stručnu skupinu za suzbijanje trgovanja ljudima („GRETA“) – skupina neovisnih stručnjaka, i (2) Odbor stranaka – političko tijelo sastavljeno od predstavnika država koje su stranke te Konvencije.
171. Nakon prvog kruga ocjenjivanja Konvencije, GRETA je jedan dio svog 4. općeg izvješća (2015.) posvetila razmatranju napretka. U pogledu istrage, kaznenog progona i sankcija u predmetima o trgovanju ljudima, navela je, inter alia, kako slijedi:

„Jedna je od svrha Konvencije osigurati djelotvornu istragu i kazneni progon kaznenih djela trgovanja ljudima. Ocjena 35 stranaka Konvencije koju je provela GRETA pokazuje da postoji značajna razlika između broja identificiranih žrtava trgovanja ljudima i broja osuda. U izvješćima GRETA-e navode se razni razlozi za tu razliku: pretjerano oslanjanje na iskaze žrtava, pitanja povezana s vjerodostojnošću svjedoka koji mogu s vremenom promijeniti svoje iskaze, ili poteškoće povezane s dostatnošću dokaza …

Istražitelji, tužitelji i suci koji nisu specijalizirani i obučeni za rješavanje predmeta o trgovanju ljudima mogu biti pristrani u odnosu na žrtve trgovanja ljudima i neosjetljivi na probleme s kojima se suočavaju.

...

GRETA je pozvala 17 zemalja da uklone nedostatke u istrazi i izlaganju predmeta o trgovanju ljudima na sudu s ciljem poboljšanja stope osuda i osiguravanja kazni razmjernih težini kaznenog djela. U tom kontekstu GRETA naglašava potrebu za poboljšanjem obuke i specijalizacije sudaca, tužitelja, policijskih istražitelja i odvjetnika u vezi s trgovanjem ljudima i pravima žrtava trgovanja ljudima, naglašavajući ozbiljan utjecaj iskorištavanja na žrtve i važnost osiguravanja da se žrtve psihološki pripreme prije davanja iskaza.“

172. Hrvatska je bila predmet dvaju krugova ocjenjivanja koje je provela GRETA. U svom drugom izvješću o ocjeni objavljenom 4. veljače 2016. godine, GRETA je smatrala da je od usvajanja njezina prvog izvješća o Hrvatskoj 2011. godine postignut napredak u brojnim područjima, ali da i dalje postoje određena pitanja koja uzrokuju zabrinutost. Stoga je pozvala hrvatske vlasti, inter alia, na sljedeće:

„[P]oduzeti dodatne korake kako bi se osiguralo da se sve žrtve trgovanja ljudima kao takve identificiraju i da mogu iskoristiti mjere pomoći i zaštite sadržane u Konvenciji, osobito:

-   poduzimanjem koraka kako bi službenici odgovorni za provođenje zakona, socijalni radnici, NVO-i i drugi relevantni sudionici usvojili proaktivniji pristup i intenzivirali terenski rad kako bi se identificirale žrtve trgovanja ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja;

-   poduzeti dodatne zakonodavne i praktične mjere kako bi se osiguralo:

-   da se predmeti o trgovanju ljudima proaktivno istražuju, uspješno kazneno progone i rezultiraju djelotvornim, razmjernim i odvraćajućim sankcijama;

-   da se kazneno djelo trgovanja ljudima isključi iz postupka nagodbe o priznanju krivnje.“

2. Mjerodavni materijali Odbora ministara i Parlamentarne skupštine

173. U Preporuci 1325 (1997) o trgovanju ženama i prisilnoj prostituciji u državama članicama Vijeća Europe, Parlamentarna skupština definirala je trgovanje ženama i prisilnu prostituciju kako slijedi:

„2.  ... [S]vaki zakonit ili nezakonit prijevoz žena i/ili trgovanje njima, s njihovim prvotnim pristankom ili bez njega, radi stjecanja ekonomske koristi, u svrhu naknadne prisilne prostitucije, prisilnog braka ili drugih oblika prisilnog seksualnog iskorištavanja. Upotreba sile može biti fizička, seksualna i/ili psihološka, a uključuje zastrašivanje, silovanje, zlouporabu ovlasti ili položaja ovisnosti.“

174. Smatrajući da trgovanje ženama i prisilna prostitucija predstavljaju oblik neljudskog i ponižavajućeg postupanja i očito kršenje ljudskih prava, preporučila je Odboru ministara da izradi konvenciju o trgovanju ženama i prisilnoj prostituciji.
175. U svojoj Preporuci br. R (2000) 11 o suzbijanju trgovanja ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja, Odbor ministara napomenuo je da trgovanje ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja, koje se uglavnom odnosi na žene i mlade osobe, može rezultirati ropstvom žrtve i preporučio je, inter alia, da države članice preispitaju svoje zakonodavstvo i praksu u skladu s mjerama opisanim u prilogu preporuci.
176. U Preporuci Rec (2002) 5 o zaštiti žena od nasilja, Odbor ministara podsjetio je države, inter alia, na njihovu obvezu da djeluju s dužnom revnošću kako bi spriječile, istražile i kaznile djela nasilja, neovisno o tome je li ta djela počinila država ili su ih počinile privatne osobe, te kako bi pružile zaštitu žrtvama. U prilogu preporuci naglašeno je da pojam „nasilje nad ženama“, među ostalim, obuhvaća slučajeve trgovanja ženama u svrhu seksualnog iskorištavanja.
177. U svojoj Preporuci 1545 (2002) o kampanji protiv trgovanja ženama, Parlamentarna skupština napomenula je da je „u europskim društvima trgovanje ljudima vrlo složena tema usko povezana s prostitucijom i prikrivenim oblicima iskorištavanja, kao što su kućno ropstvo, kataloški brakovi i seksualni turizam“. Stoga je pozvala sve europske zemlje da razviju zajedničke politike i mjere koje obuhvaćaju sve aspekte tog problema, kao što je uvođenje djelotvornog kažnjavanja trgovaca ljudima.
178. U svojoj Preporuci 1815 (2007) pod nazivom „Prostitucija – koji stav zauzeti?“, Parlamentarna skupština naglasila je da se moraju poduzeti sve potrebne mjere za borbu protiv prisilne prostitucije i trgovanja ljudima. Dalje je navela kako slijedi:

„Kad je riječ o dobrovoljnoj prostituciji odraslih osoba, skupština potiče Odbor ministara da preporuči da države članice Vijeća Europe oblikuju izričitu politiku o prostituciji. Konkretno, moraju izbjegavati dvostruke standarde i politike kojima se prostitutke kriminaliziraju i kažnjavaju.“

179. Dana 11. lipnja 2008., u svom odgovoru na Preporuku 1815 (2007) Parlamentarne skupštine, Odbor ministara naveo je kako slijedi:

„[P]ristupi koje je 47 država članica Vijeća Europe usvojilo značajno se razlikuju u ovom području. Iz tog se razloga zajednička politika o prostituciji u ovoj fazi može oblikovati samo s velikim poteškoćama …“

180. Konačno, u svojoj Rezoluciji 1983 (2014) o prostituciji, trgovanju ljudima i modernom ropstvu, Parlamentarna skupština izrazila je, inter alia, sljedeća stajališta:

„3.  Iako je riječ o različitim pojavama, trgovanje ljudima i prostitucija usko su povezani. Procjenjuje se da je 84 % žrtava trgovanja ljudima u Europi prisiljeno na prostituciju; slično tome, žrtve trgovanja ljudima predstavljaju velik udio seksualnih radnika … [I]majući u vidu značajno preklapanje tih dviju pojava, skupština smatra da su zakonodavstvo i politike o prostituciji nužni alati za suzbijanje trgovanja ljudima.

...

5. Zakonodavstvo i politike u pogledu prostitucije razlikuju se diljem Europe, od onih u kojima su aktivnosti povezane s prostitucijom legalizirane do onih u kojima su takve aktivnosti kriminalizirane. …

6. Prisilnu prostituciju i seksualno iskorištavanje treba smatrati kršenjem ljudskog dostojanstva i, budući da su žene nerazmjerno zastupljene među žrtvama, preprekom ravnopravnosti spolova.

...

8. Skupština priznaje da različiti pravni pristupi i kulturna osjetljivost otežavaju predlaganje jedinstvenog modela propisa o prostituciji koji bi odgovarao svim državama članicama. Međutim, smatra da bi ljudska prava trebala biti glavni kriterij u osmišljavanju i provođenju politika o prostituciji i trgovanju ljudima.

9. Neovisno o odabranom modelu, zakonodavci i službenici odgovorni za provođenje zakona trebali bi biti svjesni svoje odgovornosti da osiguraju da seksualni radnici, u slučajevima kad je prostitucija legalizirana ili se tolerira, mogu obavljati svoje aktivnosti u dostojanstvenim uvjetima, bez prisile i iskorištavanja, te da se potrebe zaštite žrtava trgovanja ljudima mogu na odgovarajući način prepoznati i zadovoljiti.

11. Nadalje, u svim bi se slučajevima vlasti trebale suzdržati od toga da propise o prostituciji smatraju zamjenom za sveobuhvatno djelovanje usmjereno posebno na trgovanje ljudima, utemeljeno na pouzdanom zakonskom i političkom okviru i djelotvorno provođeno …

12. U svjetlu ovih razmatranja, Skupština poziva države … članice Vijeća Europe …:

...

12.1.3.       da kriminaliziraju svodništvo ako to već nisu učinile;“

D. Ostali međunarodni instrumenti

1. Međunarodno humanitarno pravo

181. Članak 27. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. (IV), inter alia, glasi:

“Osobito će se štititi žene od svakog napada na njihovu čast i osobito od silovanja, prisiljavanja na prostituciju ili bilo kojeg oblika povrede čudoređa.”

182. U komentaru o toj Konvenciji „prisilna prostitucija“ definira se kao „prisiljavanje žene na nemoral nasiljem ili prijetnjama“.
183. Isto tako, člankom 75. stavkom 2. točkom (b) Dopunskog protokola (I.) Ženevskim konvencijama o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba i člankom 4. stavkom 2. točkom (e) Dopunskog protokola (II.) Ženevskim konvencijama o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (8. lipnja 1977.), prisilna prostitucija zabranjena je u svako doba i na svakom mjestu.
184. U članak 7. stavak 1. točku (g) Rimskog statuta Međunarodnog kaznenog suda od 17. srpnja 1998. godine „prisilna prostitucija“ uključena je kao zločin protiv čovječnosti. U Obilježjima kaznenih djela Rimskog statuta taj je pojam definiran na sljedeći način:

 “1.  Počinitelj je jednu ili više osoba naveo da počine jednu ili više radnji seksualne prirode, primjenjujući silu, ili prijetnju silom ili prisilom, kao što je prisila izazvana strahom od nasilja, prinude, pritvora, psihološkog ugnjetavanja ili zloupotrebe ovlasti, protiv te osobe ili osoba ili druge osobe, ili iskorištavajući okruženje prisile ili nesposobnost te osobe ili osoba da daju istinski pristanak.

2. Počinitelj ili druga osoba stekla je ili je očekivala da će steći novčanu ili drugu korist u zamjenu za djela seksualne prirode ili u vezi s njima.

3. Djelo je počinjeno u sklopu raširenog ili sustavnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva.

4. Počinitelj je znao da je djelo bilo dio raširenog ili sustavnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva ili je namjeravao da djelo bude dio takvog napada.“

2. Organizacija za europsku sigurnost i suradnju („OESS“)

185. Dana 3. prosinca 2003. Vijeće ministara OESS-a donijelo je Odluku br. 2/03 o borbi protiv trgovanja ljudima u kojem je potvrdilo Akcijski plan OESS-a za borbu protiv trgovanja ljudima i odlučilo je uspostaviti mehanizam OESS-a za pružanje pomoći državama sudionicama u borbi protiv trgovanja ljudima. Kao rezultat toga, određen je posebni predstavnik i koordinator za borbu protiv trgovanja ljudima.
186. Cilj je Akcijskog plana, koji se temelji na definiciji trgovanja ljudima iz Protokola iz Palerma, pružiti državama sudionicama sveobuhvatan skup alata koji će im pomoći u provedbi njihovih obveza u borbi protiv trgovanja ljudima. U tom pogledu, plan na nacionalnoj razini zahtijeva, primjerice, sljedeće:

„2.7  Poticanje istražitelja i tužitelja da provode istrage i progone ne oslanjajući se samo i isključivo na iskaze svjedoka. Istraživanje alternativnih istražnih strategija kako bi se isključila potreba da žrtve svjedoče na sudu.“

187. Godine 2013. Dopuna Akcijskom planu OESS-a usvojena je Odlukom Vijeća ministara br. 7/13. Cilj Dopune bio je razmotriti trenutačne i nove trendove i obrasce u trgovanju ljudima, kao i najhitnije izazove koji se odnose na progon kaznenih djela, njihovo sprječavanje i zaštitu žrtava trgovanja ljudima. S tim u vezi, konkretno je utvrđeno da preporučene mjere na nacionalnoj razini uključuju:

„1.2  Poboljšanje kaznenopravnih odgovora na trgovanje ljudima, među ostalim kaznenog progona trgovaca ljudima i njihovih suučesnika, istodobno osiguravajući da se prema žrtvama postupa na način kojim se poštuju njihova ljudska prava i temeljne slobode i da im se omogući pristup pravosuđu, pravnoj pomoći i djelotvornim pravnim sredstvima i drugim uslugama prema potrebi.

...

1.1.  … [N]adležne državne vlasti identificiraju pojedince kao žrtve trgovanja ljudima, koje su pretrpjele povrede ljudskih prava, čim postoje opravdani razlozi za uvjerenje da su bile podvrgnute trgovanju ljudima i, u skladu s nacionalnim pravom, osiguravaju da se žrtvama trgovanja ljudima pruži pomoć čak i prije pokretanja istrage

…“

E. Mjerodavni regionalni instrumenti

1. Međuamerički sustav

188. Člankom 6. Američke konvencije o ljudskim pravima („AKLJP“) zajamčena je „sloboda od ropstva“, a ta odredba u mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi:

“1.  Nitko se ne smije podvrgnuti ropstvu ili nedobrovoljnom odnosu sličnom ropstvu, koji su zabranjeni u svim njihovim oblicima, kao što su trgovanje robljem i trgovanje ženama.

2.  Nitko se ne smije siliti na prisilan ili obvezatan rad …“

189. Još jedan ključan instrument je i Međuamerička konvencija o sprečavanju i kažnjavanju i iskorjenjivanju nasilja prema ženama („Konvencija iz Belem do Para“). U članku 2. te Konvencije navedeno je:

„Smatra se da nasilje nad ženama uključuje fizičko, spolno i psihološko nasilje:

...

b.  koje se događa u zajednici i čini ga bilo koja osoba, a uključuje, među ostalim, silovanje, seksualno zlostavljanje, mučenje, trgovanje ljudima, prisilnu prostituciju, otmicu i seksualno uznemiravanje na radnom mjestu, kao i u obrazovnim institucijama, zdravstvenim ustanovama ili na bilo kojem drugom mjestu …“

190. Dana 20. listopada 2016. Međuamerički sud za ljudska prava („Međuamerički sud“) donio je presudu o članku 6. AKLJP-a u predmetu Trabjadores de la hacienda Brasil verde protiv Brazila, koji se odnosio na skupinu radnika koja je navodno bila podvrgnuta trgovanju ljudima, prisilnom radu, dužničkom ropstvu i ropstvu na stočarskoj farmi u privatnom vlasništvu. Međuamerički sud proširio je sadržaj i opseg pojmova ropstva, odnosa sličnog ropstvu, trgovanja robljem i trgovanja ženama, kao i prisilnog rada. Posebice je podsjetio da se u AKLJP-u koristi izraz „trgovanje robljem i trgovanje ženama“. Međutim, naglasio je da bi se, uzimajući u obzir razvoj međunarodnog prava, najpovoljnije tumačenje i načelo pro persona, taj izraz trebao tumačiti kao „trgovanje ljudima“, te bi tako njegova trenutačna definicija bila u skladu s Protokolom iz Palerma.
191. Dana 26. rujna 2018., u predmetu López Soto i drugi protiv Venezuele, Međuamerički sud utvrdio je, inter alia, povredu članka 6. AKLJP-a u vezi s lišavanjem slobode žene od strane privatne osobe koja ju je podvrgnula raznim djelima fizičkog i psihološkog nasilja, osobito onima seksualne prirode. Prema mišljenju Međuameričkog suda, to postupanje predstavljalo je seksualno ropstvo.

2. Afrički sustav

192. Članak 5. Afričke povelje o ljudskim pravima i pravima naroda glasi:

„Svaki pojedinac ima pravo na poštovanje dostojanstva svojstvenog ljudskom biću i na priznavanje njegova pravnog statusa. Zabranjeni su svi oblici iskorištavanja i ponižavanja čovjeka, osobito ropstvo, trgovanje robljem, mučenje, okrutno, neljudsko ili ponižavajuće kažnjavanje i postupanje.“

193. U svom Općem komentaru br. 4 o Afričkoj povelji o ljudskim pravima i pravima naroda: Pravo na pravno sredstvo za žrtve mučenja i drugog okrutnog, neljudskog ili ponižavajućeg kažnjavanja ili postupanja, Afrička komisija za ljudska prava i prava naroda utvrdila je, inter alia, sljedeće:

„57.  Djela spolnog i rodno utemeljenog nasilja, ili propust država da spriječe takva djela i na njih odgovore, mogu predstavljati mučenje i drugo zlostavljanje u suprotnosti s člankom 5. Afričke povelje…

58.  Ta djela uključuju fizička i psihološka djela počinjena nad žrtvama bez njihova pristanka ili u okolnostima prisile, kao što su … trgovanje u svrhu seksualnog iskorištavanja, prisilna prostitucija, seksualno ropstvo, seksualno iskorištavanje … Ta djela mogu se dogoditi u javnom ili privatnom okruženju i uključuju silu ili prisilu uzrokovanu strahom od nasilja, prinudu, pritvor, psihološko ugnjetavanje ili zloupotrebu ovlasti.“

194. Članak 4. Protokola uz Afričku povelju o ljudskim pravima i pravima naroda o pravima žena u Africi zahtijeva od država da spriječe i osude trgovanje ženama, kazneno gone počinitelje takvog trgovanja i zaštite one žene koje su najviše izložene riziku.

III. PRAVO EUROPSKE UNIJE

A. Primarno pravo

195.  Članak 83(1) Sporazuma o funkcioniranju Europske Unije (SFEU), između ostalog glasi:

“1.  Europski parlament i Vijeće mogu direktivama donesenima u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom utvrditi minimalna pravila o definiranju kaznenih djela i sankcija u području osobito teškog kriminaliteta s prekograničnim elementima koji proizlaze iz prirode ili učinka takvih kaznenih djela ili iz posebne potrebe njihova zajedničkog suzbijanja. 

Ta su područja kriminaliteta sljedeća: trgovanje ljudima i seksualno iskorištavanje žena i djece …”

196. Nadalje, u skladu s člankom 79(1) SFEU-a, Unija treba razviti zajedničku politiku useljavanja čiji je cilj sprječavanje nezakonitog useljavanja i trgovanja ljudima. 
197. Članak 5. povelje Europske unije o temeljnim pravima glasi:

“1.  Nikoga se ne smije držati u ropstvu ili ropstvu sličnom odnosu.

2. Nikoga se ne smije siliti na prisilan ili obvezatan rad.

3. Zabranjeno je trgovanje ljudima.”

198. Prema Objašnjenjima koja se odnose na Povelju, pravo iz stavaka 1. i 2. članka 5. odgovara stavcima 1. i 2. članka 4. Konvencije i stoga ima isto značenje i opseg kako je navedeno u Konvenciji. U pogledu stavka 3. članka 5., navedeno je kako slijedi:

„Stavak 3. proizlazi izravno iz ljudskog dostojanstva i uzima u obzir nedavne razvoje povezane s organiziranim kriminalom, kao što je organizacija unosnih mreža nezakonitog useljavanja ili seksualnog iskorištavanja. Prilog Konvenciji o Europolu sadržava sljedeću definiciju koja se odnosi na trgovanje ljudima za potrebe seksualnog iskorištavanja: ‘trgovanje ljudima: znači podvrgavanje osobe stvarnom i nezakonitom utjecaju drugih osoba primjenom nasilja ili prijetnji ili zlouporabom ovlasti ili spletkama s ciljem iskorištavanja prostitucije, oblika seksualnog iskorištavanja i zlostavljanja maloljetnika ili trgovanja napuštenom djecom’. … Dana 19. srpnja 2002. Vijeće je usvojilo okvirnu odluku o borbi protiv trgovanja ljudima (SL L 203, 1.8.2002., str. 1.) u čijem su članku 1. detaljno opisana kaznena djela u vezi s trgovanjem ljudima u svrhu izrabljivanja radne snage ili seksualnog iskorištavanja, koje države članice moraju učiniti kažnjivima na temelju te okvirne odluke.“

B. Sekundarno zakonodavstvo

1. Direktiva 2011/36/EU Europskog Parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2011. o sprječavanju i suzbijanju trgovanja ljudima i zaštiti njegovih žrtava (“Direktiva o sprječavanju trgovanja ljudima”)

199. Cilj Direktive o sprječavanju trgovanja ljudima je sprječavanje trgovanja ljudima i zaštita žrtava. U tom pogledu, u preambuli Direkitve o sprečavanju trgovanja ljudima ističe se sljedeće:

“(1) Trgovanje ljudima teško je kazneno djelo koje se često počini u okviru organiziranog kriminala, predstavlja teško kršenje temeljnih prava i izričito je zabranjeno Poveljom o temeljnim pravima Europske unije. Sprječavanje i suzbijanje trgovanja ljudima prioritet je za Uniju i države članice. ...

(18) Žrtvama trgovanja ljudima potrebno je omogućiti učinkovito ostvarivanje njihovih prava. Stoga im treba biti na raspolaganju pomoć i potpora prije, tijekom i određeno vrijeme nakon okončanja kaznenog postupka. Države članice trebaju osigurati sredstva za pomoć i potporu žrtvama i za njihovu zaštitu.”

200. U pogledu definicije trgovanja ljudima, članak 2. Direktive u mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi:

“1.  Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da su sljedeća namjerna djela kažnjiva: 

vrbovanje, prijevoz, premještanje, skrivanje ili prihvat osoba, uključujući razmjenu ili prijenos nadzora nad tim osobama, korištenjem prijetnje, sile ili nekog drugog oblika prisile, otmicom, obmanom, prijevarom, zloporabom ovlasti ili položaja bespomoćnosti, davanjem ili primanjem novca ili koristi da bi se postigla privola osobe koja ima nadzor nad drugom osobom, a u svrhu izrabljivanja. 

2. Položaj bespomoćnosti znači stanje u kojem dotična osoba nema drugu stvarnu ili prihvatljivu mogućnosti, osim da se podvrgne zlouporabi kojoj je izložena. 

3. Iskorištavanje uključuje, u najmanju ruku, iskorištavanje prostitucije drugih ili druge oblike seksualnog iskorištavanja, prisilni rad ili usluge, uključujući prošenje, ropstvo ili radnje slične ropstvu, služenje ili iskorištavanje kaznenih djela ili odstranjivanje tjelesnih organa. 

4. Pristanak žrtve trgovanja ljudima na iskorištavanje, namjerno ili stvarno, ne uzima se u obzir kada su korištene bilo koje radnje navedene u stavku 1.”

201. U relevantnom dijelu članka 4. Direktive o sprječavanjau trgovanja ljudima propisano je da je kazneno djelo iz članka 2. kažnjivo kaznom zatvora u maksimalnom trajanju koje ne može biti kraće od pet godina, a u nekim slučajevima, deset godina. 
202. Glede istrage i progona kaznenog djela trgovanja ljudima, članak 9. Direktive o sprječavanju trgovanja ljudima glasi: “1.  Države članice osiguravaju da istraga ili progon kaznenih djela iz članaka 2. i 3. ne ovise o prijavi ili optužbi žrtve i da se kazneni postupak može nastaviti i ako je žrtva povukla svoju izjavu.”
203. Nadalje, u člancima 11. I 12. propisuju se razne mjere pomoći i podrške žrtvama trgovanja ljudima i njihove zaštite u kaznenoj istrazi i postupku.
204. U skladu s člankom 18. Direktive o sprječavanju trgovanja ljudima države članice trebaju promicati redovito osposobljavanje službenika koji će vjerojatno dolaziti u kontakt sa žrtvama ili potencijalnim žrtvama trgovanja ljudima, s ciljem da ih se osposobi da prepoznaju i rade sa žrtvama i potencijalnim žrtvama trgovanja ljudima.
205. U skladu sa zahtjevima iz Direktive o suzbijanju trgovanja ljudima (članak 20., članak 23. stavci 1. - 2.), Europska komisija dostavila je Europskom parlamentu i Vijeću niz izvješća nakon usvajanja Direktive.
206. U svom prvom izvješću o napretku postignutom u borbi protiv trgovanja ljudima od 19. svibnja 2016. godine, Komisija je, inter alia, napomenula sljedeće:

„Jedan od ključnih prioriteta pravnog i političkog okvira EU-a koji se odnosi na trgovanje ljudima jest povećanje broja istraga i kaznenih progona. Međutim, to je i jedan od ključnih izazova o kojem izvještavaju države članice. Zapravo, trgovanje ljudima kazneno je djelo koje je često teško i skupo otkriti i istražiti. Istrage u tom području zahtijevaju značajnu količinu dokaza kako bi se donijela presuda. Konkretno, stručnjaci u praksi napominju da se prekomjeran teret nameće žrtvama i njihovim iskazima i prije i tijekom kaznenog postupka za prikupljanje dokaza, dok bi, prema

Direktivi o suzbijanju trgovanja ljudima, istražni alati i pristupi trebali osigurati da žrtve, bilo da djeluju u svojstvu svjedoka ili ne, ne budu prekomjerno opterećene tijekom postupaka koji im mogu uzrokovati sekundarnu traumu …

Na temelju prethodnih podataka Eurostata i najnovijih podataka koje su države članice dostavile za Izvješće, razina kaznenih progona i osuda i dalje je zabrinjavajuće niska, osobito u usporedbi s brojem identificiranih žrtava. Taj trend potvrđuju i izvješća GRETA-e, u kojima se zaključuje da postoji značajna razlika između broja identificiranih žrtava trgovanja ljudima i broja osuda i upućuje na nekoliko čimbenika kao što su pretjerano oslanjanje na iskaze žrtava, pitanja povezana s vjerodostojnošću svjedoka koji mogu s vremenom promijeniti svoje iskaze, poteškoće povezane s

dostatnošću dokaza, ili nespecijalizirani istražitelji, tužitelji i suci …

Jedan od glavnih čimbenika [koji doprinosi niskoj razini kaznenih progona] o kojem su izvijestile države članice povezan je s visokim dokaznim pragom koji primjenjuju nacionalni sudovi, što dovodi do kvalifikacije slučajeva trgovanja ljudima kao kaznenih djela manjeg stupnja – kao što je podvođenje ili svođenje umjesto trgovanja u svrhu seksualnog iskorištavanja, ili kao što je povreda zakona o radu ili prijevara umjesto trgovanja u svrhu izrabljivanja radne snage – što rezultira osudama za manje teška djela.“

207. U svom drugom izvješću o napretku postignutom u borbi protiv trgovanja ljudima od 3. prosinca 2018. godine, Komisija je, inter alia, napomenula sljedeće:

„Najčešće prijavljeni oblik i dalje je trgovanje ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja. U razdoblju od 2015. do 2016. godine registrirano je 9 759 žrtava seksualnog iskorištavanja, odnosno, više od polovice (56 %) registriranih žrtava svih oblika iskorištavanja, a većinom je bila riječ o djevojčicama i ženama (95 % registriranih žrtava seksualnog iskorištavanja).

...

Primijećen je porast unutarnjeg trgovanja ljudima na državnom području država članica.

Države članice izvješćuju da trgovci ljudima neprestano mijenjaju svoje načine rada te sve manje upotrebljavaju fizičko, a sve više psihološko i emocionalno nasilje.

...

U kontekstu kontinuiranih promjena u metodama trgovaca ljudima, države članice trebale bi osigurati specijalizirano osposobljavanje za stručnjake koji bi mogli doći u kontakt sa žrtvama, koje je prilagođeno ulozi novih informacijskih tehnologija, te inicijative za sprječavanje trgovanja ljudima.

...

Međutim, za trgovanje ljudima i dalje je karakteristično nekažnjavanje počinitelja i onih koji iskorištavaju žrtve. Rezultati ovog izvješća ne upućuju na to da se trgovanje ljudima smanjilo. Nadalje, analizom podataka otkriveno je da postoji tendencija davanja prednosti žrtvama određenih oblika iskorištavanja, dok se ostalima ne posvećuje dostatna pozornost. Informacije dobivene od država članica ukazuju da se složenost ovog pitanja ne smanjuje i da nema napretka u ključnim područjima. Stoga poduzimanje potrebnih mjera mora postati prioritet država članica.“

2. Direktiva 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2001/220/ (“Direktiva o pravima žrtava”)

208. Direktivom o pravima žrtava uspostavljaju se minimalni standardi za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela. Prema preambuli 57 te Direktive, trebalo bi s velikom vjerojatnoću pretpostaviti da će žrtve trgovanja ljudima imati koristi od posebnih zaštitnih mjera.

C. Ostali materijali Europske unije

209. Relevantni dijelovi Rezolucije Europskog parlamenta od 26. veljače 2014. o seksualnom iskorištavanju i prostituciji te njezinu utjecaju na jednakost spolova (2013/2103(INI)) glase:

“B.  budući da su prostitucija i prisilna prostitucija oblici ropstva koji su nespojivi s ljudskim dostojanstvom i temeljnim ljudskim pravima;

C.  budući da je trgovina ljudima, osobito ženama i djecom, u svrhe seksualnog iskorištavanja i drugih oblika iskorištavanja jedan od najgorih oblika kršenja ljudskih prava; budući da trgovina ljudima bilježi porast na globalnoj razini potaknuta porastom organiziranog kriminala i njegove profitabilnosti,

...

1.  Potvrđuje da su prostitucija, prisilna prostitucija i seksualno iskorištavanje izrazito rodna pitanja, da predstavljaju kršenje ljudskog dostojanstva te da su u suprotnosti s načelima ljudskih prava, među kojima je i jednakost spolova, a time i u suprotnosti s načelima Povelje o temeljnim pravima Europske unije, uključujući cilj i načelo jednakosti spolova;

...

10. Potvrđuje da prostitucija i prisilna prostitucija općenito mogu utjecati na nasilje nad ženama s obzirom na to da istraživanje o korisnicima seksualnih usluga pokazuje da muškarci koji kupuju seksualne usluge imaju ponižavajuću sliku o ženama ...

11. Naglašava da su osobe koje se bave prostitucijom društveno, ekonomski, tjelesno, duševno, emotivno i u obiteljskom smislu ugrožene te im prijeti opasnost od nasilja i štete više nego u bilo kojoj drugoj djelatnosti...

...

34.  Vjeruje da viđenje prostitucije kao zakonitog „seksualnog posla” i dekriminalizacija seksualne industrije općenito te legaliziranje pružanja seksualnih usluga nije rješenje za zaštitu ugroženih žena i maloljetnih djevojaka od nasilja i iskorištavanja, već ima suprotan učinak i dovodi ih u opasnost od većeg stupnja nasilja i istodobno potiče rast tržišta prostitucije a time i broj žena i djevojaka koje trpe zlostavljanje ...”

IV. POREDBENO PRAVO

210. Prema informacijama dostupnim Sudu o zakonodavstvu trideset i devet država članica Vijeća Europe (Albanije, Armenije, Austrije, Azerbajdžana, Bosne i Hercegovine, Češke Republike, Danske, Estonije, Finske, Francuske, Gruzije, Njemačke, Mađarske, Islanda, Irske, Latvije, Lihtenštajna, Litve, Luksemburga, Malte, Moldavije, Crne Gore, Nizozemske, Sjeverne Makedonije, Norveške, Poljske, Portugala, Rumunjske, Ruske Federacije, San Marina, Srbije, Slovačke, Slovenije, Španjolske, Švedske, Švicarske, Turske, Ukrajine i Ujedinjenog Kraljevstva) diljem Europe opće je prepoznato da trgovanje ljudima koje uključuje seksualno iskorištavanje predstavlja teško kazneno djelo. U svih trideset i devet država članica trgovanje ljudima je kriminalizirano. Slično tome, u svim državama članicama kriminalizirano je prisiljavanje druge osobe na pružanje seksualnih usluga (prisilna prostitucija).
211. U većini država članica uključenih u pregled kriminalizirano je sudjelovanje u pružanju seksualnih usluga od strane druge osobe, čak i ako se ne primjenjuje prisila na osobu koja pruža usluge. Iznimke su Njemačka, Nizozemska, Slovenija, Španjolska i Švicarska.
212. Države članice primjenjuju različite pristupe utvrđivanju postojanja prisile; sastavni elementi u nacionalnom zakonodavstvu nisu jedinstveni. Prijetnja fizičkim nasiljem najčešće je utvrđeni pokazatelj prisile. Neki drugi pokazatelji uključuju, primjerice, ucjenu, obmanu, prijevaru, lažna obećanja, iskorištavanje položaja bespomoćnosti žrtve, ograničenje kretanja, otmicu i zloupotrebu položaja moći.

PRAVO

I. PRELIMINARNI PRIGOVORI VLADE

213. Vlada je iznijela preliminarne prigovore koji se dijelom odnose na opseg predmeta pred Sudom, a dijelom na dopuštenost prigovora podnositeljice zahtjeva.

A. Opseg predmeta

1. Tvrdnje stranaka

(a) Vlada

214. Vlada je istaknula da se u svom zahtjevu Sudu, u mjeri u kojoj je on proglašen dopuštenim, podnositeljica zahtjeva, koja je bila zastupana po punomoćnici, pozvala na članke 3. i 8., ali ne i na članak 4. Konvencije. Iako je Vlada prihvatila da Sud može prekvalificirati prigovor na temelju nekog drugog članka umjesto onog na koji se pozvao podnositelj zahtjeva, nije smatrala da takva mogućnost postoji u ovom predmetu. Štoviše, Vlada je smatrala da se prigovor podnositeljice odnosi samo na ishod kaznenog postupka i da ne uključuje nijedan drugi proceduralni aspekt jer su tvrdnje podnositeljice zahtjeva u tom pogledu bile vrlo općenite i apstraktne.

(b) Podnositeljica zahtjeva

215. Podnositeljica zahtjeva naglasila je da ju je Ured za ljudska prava identificirao kao žrtvu trgovanja ljudima (vidi stavak 85. ove presude) i da je na tu činjenicu ukazala u svom obrascu zahtjeva. Tvrdila je i da je pred Sudom prigovorila zbog propusta domaćih vlasti da poštuju svoje postupovne obveze i pravilno provedu istragu u predmetu. Prema mišljenju podnositeljice zahtjeva, njezini prigovori nesumnjivo su otvorili pitanje na temelju članka 4. Konvencije i dali priliku Sudu da ocijeni jesu li domaće vlasti poštovale svoje postupovne obveze na temelju te odredbe.

2. Ocjena Suda

216. Na početku Sud ponavlja da „predmet“ podnesen Velikom vijeću nužno obuhvaća sve aspekte zahtjeva koje je vijeće prethodno ispitalo u svojoj presudi. „Predmet“ podnesen Velikom vijeću podrazumijeva zahtjev u opsegu u kojem je proglašen dopuštenim, kao i prigovore koji nisu proglašeni nedopuštenima (vidi Navalnyy protiv Rusije [VV], br. 29580/12 i četiri druga predmeta, stavak 58., 15. studenog 2018., i Ilias i Ahmed protiv Mađarske [VV], br. 47287/15, stavak 177., 21. studenog 2019.).
217. Nadalje, u smislu članka 32. Konvencije, opseg nekog predmeta „podnesenog“ Sudu pri ostvarivanju prava na podnošenje pojedinačnog zahtjeva utvrđuje se podnositeljevim prigovorom. Prigovor se sastoji od dvaju elementa: činjeničnih navoda i pravnih argumenata (vidi Radomilja i drugi protiv Hrvatske [VV], br. 37685/10 i 22768/12, stavak 126., 20. ožujka 2018.).
218. Na temelju načela jura novit curia, Sud nije obvezan pravnim osnovama koje je naveo podnositelj zahtjeva temeljem Konvencije i njezinih protokola te ima ovlasti odlučiti o pravnoj karakterizaciji činjenica prigovora ispitujući ga na temelju članaka ili odredbi Konvencije koji su različiti od onih na koje se poziva podnositelj zahtjeva (vidi, primjerice, ibid.; gore citirani predmet Navalnyy, stavak 65.; i, među najnovijim izvorima prava, Molla Sali protiv Grčke [VV], br. 20452/14, stavak 85., 19. prosinca 2018.).
219. Međutim, Sud ne može svoju odluku temeljiti na činjenicama koje nisu obuhvaćene prigovorom, pri čemu se podrazumijeva da je Sud, iako je u potpunosti nadležan za preispitivanje okolnosti na koje se prigovara u svjetlu cjelokupne Konvencije ili „sagledavanje činjenica na drugačiji način“, ipak ograničen činjenicama koje podnositelji zahtjeva iznesu u svjetlu nacionalnog prava. Međutim, to ne sprječava podnositelja zahtjeva da pojasni ili razradi svoje prvobitne tvrdnje tijekom postupka na temelju Konvencije. Sud mora uzeti u obzir ne samo izvorni zahtjev već i dodatne dokumente koji upotpunjuju taj zahtjev uklanjanjem bilo kakvih prvobitnih propusta ili nejasnoća. Isto tako, Sud te činjenice može razjasniti ex officio (vidi gore citirani predmet Radomilja i drugi, stavci 121. - 122. i 126.)..
220. U ovom predmetu, u svom prvotnom zahtjevu Sudu podnositeljica zahtjeva ukazala je na činjenicu da je bila identificirana kao žrtva trgovanja ljudima (vidi stavak 215. ove presude) i da je T.M. bio kazneno gonjen zbog prisilnog iskorištavanja prostitucije protiv nje. Podnositeljica zahtjeva također je ukratko objasnila tijek domaćeg postupka, koji je na kraju doveo do oslobođenja T.M.-a zbog činjenice da domaći sudovi nisu utvrdili da ju je prisilio na prostituciju. U svjetlu tih činjenica – iako nisu iznesene posve dosljedno – podnositeljica zahtjeva otvorila je pitanje postupovne obveze države, posebice prigovarajući nekažnjavanju za djela zloupotrebe kojima ju je T.M. navodno podvrgnuo. Naglasila je da je da je odgovornost države istražiti kaznena djela i naknadno voditi postupke protiv odgovarajućih pojedinaca i, ako budu proglašeni krivima, kazniti te pojedince u skladu sa zakonom. Prema njezinu mišljenju, to znači da država mora uspostaviti djelotvoran kaznenopravni sustav. Podnositeljica zahtjeva nadalje je tvrdila da su domaći sudovi trebali T.M.-a osuditi barem za podvođenje prema mjerodavnom domaćem pravu ako su smatrali da je nije prisilio na prostituciju. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je i nedostatku odgovarajuće pomoći koja bi joj bila pružena kao žrtvi tijekom postupka. Konačno, podnositeljica zahtjeva tvrdila je da podvođenje, kao oblik rodno utemeljenog nasilja, ne bi trebalo proći nekažnjeno. Podnositeljica zahtjeva pozvala se na članke 3., 6., 8. i 14. Konvencije i članak 1. Protokola br. 12.
221. Dana 9. veljače 2015. Vlada je obaviještena o prigovorima podnositeljice zahtjeva, u mjeri u kojoj su relevantni i dopušteni, na temelju članaka 3., 4. i 8. Konvencije.
222. U svojim daljnjim podnescima pred vijećem, podnositeljica zahtjeva naglasila je postupovnu obvezu vlasti na temelju Konvencije. Tvrdila je i da su njezini navodi o prisilnoj prostituciji pred domaćim vlastima bili opravdani. Također, u odgovoru na podnesak Vlade, pojasnila je domaći pravni okvir i tvrdila da je neprimjeren za rješavanje problema trgovanja ljudima. Štoviše, prema njezinu mišljenju, mjerodavne domaće vlasti nisu prepoznale njezin slučaj kao trgovanje ljudima i pogrešno su podvele njezine navode pod odredbu koja se odnosi na prisilnu prostituciju. Konkretno, tvrdila je da je T.M. trebao biti kazneno gonjen i osuđen zbog trgovanja ljudima na temelju članka 175. Kaznenog zakona. U svakom slučaju, prema njezinu mišljenju, čak i ako je bio pogrešno gonjen zbog podvođenja uporabom sile na temelju članka 195. stavka 3. Kaznenog zakona (a ne trgovanja ljudima), nakon što domaći sudovi nisu utvrdili da je prisutan element prisile, trebali su ga osuditi barem na temelju članka 195. stavka 2. Kaznenog zakona (podvođenje). Činjenica da je T.M. na kraju oslobođen optužbi ukazivala je, prema mišljenju podnositeljice zahtjeva, na nedostatak djelotvorne primjene kaznenopravnih mehanizama u njezinu predmetu. Podnositeljica zahtjeva tvrdila je i da joj nije pružena odgovarajuća pomoć ni mogućnost djelotvornog sudjelovanja u postupku kao žrtvi trgovanja ljudima.
223. Na temelju navedenih tvrdnji, vijeće je priopćene prigovore (članci 3., 4. i 8.) proglasilo dopuštenima, ali je predmet ispitalo samo na temelju članka 4. Konvencije (vidi stavak 36. i točku 1. izreke presude vijeća; vidi i stavke 244. - 249. ove presude).
224. Uzimajući u obzir navedene okolnosti, Sud smatra da nema razloga da se proglasi nenadležnim u odnosu na prigovore koje je vijeće proglasilo dopuštenima. Podnositeljica zahtjeva izričito se pozvala na članke 3. i 8. Konvencije i razradila je prigovore na temelju tih članaka. Njezini prigovori (vidi stavke 220. i 222. ove presude) nesumnjivo su otvorili pitanje za koje Sud, na temelju načela jura novit curia i s obzirom na svoju sudsku praksu (vidi stavak 218. ove presude; vidi i, primjerice, V.T. protiv Francuske, br. 37194/02, stavak 35., 11. rujna 2007.; Rantsev protiv Cipra i Rusije, br. 25965/04, stavci 272. - 282., ECHR 2010 (izvadci); i L.E. protiv Grčke, br. 71545/12, stavak 58., 21. siječnja 2016.), može pokušati utvrditi spada li u opseg članka 4. Konvencije. To, naravno, ne dovodi u pitanje raspravu o stvarnoj primjenjivosti i opsegu zaštite zajamčene tom odredbom.
225. Nadalje, Sud nije uvjeren tvrdnjom Vlade da se prigovor podnositeljice zahtjeva odnosi samo na ishod kaznenog postupka. Uzimajući u obzir predmet u cjelini, Sud utvrđuje da su činjenični elementi prvotnog prigovora podnositeljice zahtjeva i njihova razrada u daljnjim podnescima podnositeljice (vidi stavke 220. i 222. ove presude) dovoljno široki da obuhvate različite aspekte postupovne obveze domaćih vlasti da djelotvorno primijene relevantne kaznenopravne mehanizme.
226. Doista, prema sudskoj praksi Suda, nekažnjavanje može proizaći iz različitih uzroka. Konkretno, u mjeri u kojoj je to relevantno za ovaj predmet, može proizaći iz propusta nadležnih tijela kaznenog progona i kaznenih sudova da djelotvorno razjasne i riješe sve (često suptilne) elemente postupanja protivnog Konvenciji (vidi, primjerice, Chowdury i drugi protiv Grčke,br. 21884/15, stavci 117. - 127., 30. ožujka 2017.).
227. Štoviše, može se uputiti na sudsku praksu Suda koja pokazuje da je Sud spreman uzeti u obzir sve konkretne propuste u istrazi koje smatra relevantnima u kontekstu svoje cjelokupne ocjene postupovnog prigovora podnositelja zahtjeva zbog nedjelotvorne primjene kaznenopravnih mehanizama (vidi, primjerice, predmet C.N. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 4239/08, stavci 47. - 52. i 80., 13. studenog 2012., u kojem je Sud kritizirao propust domaćih vlasti da ispitaju jednog od glavnih svjedoka u predmetu, iako podnositeljica zahtjeva nije otvorila to pitanje u svojim tvrdnjama pred Sudom; vidi i predmet M. i drugi protiv Italije i Bugarske, br. 40020/03, stavci 86. i 104., 31. srpnja 2012., u kojem je Sud utvrdio određene svjedoke koje je trebalo ispitati kako bi domaće vlasti ispunile svoju postupovnu obvezu na temelju Konvencije).
228. Uzimajući u obzir gore navedeno, i u mjeri u kojoj se tvrdnje podnositeljice zahtjeva odnose na nedostatak u primjeni mjerodavnih kaznenopravnih mehanizama, koji je na kraju navodno doveo do nekažnjavanja, Sud smatra da su takve tvrdnje dovoljno široke da može ispitati je li, u cjelini i na temelju određenih aspekata predmeta koje smatra relevantnima, došlo do povrede postupovne obveze domaćih vlasti na temelju Konvencije.
229. Ukratko, Sud odbacuje prigovor Vlade koji se odnosi na opseg predmeta. Utvrđuje da „opseg“ predmeta koji mu je podnesen, u smislu njegove pravne karakterizacije, otvara pravna pitanja na temelju članaka 3., 4. i 8. Konvencije. U pogledu činjeničnog opsega predmeta, Sud napominje da prigovor podnositeljice zahtjeva otvara pitanja navodnog nekažnjavanja trgovanja ljudima, prisilne ili, podredno, neprisilne prostitucije u vezi s manjkavom primjenom mjerodavnih kaznenopravnih mehanizama. Stoga je taj prigovor u biti postupovne prirode. Taj zaključak, kako je prethodno naglašeno, ne dovodi u pitanje daljnju ocjenu i zaključak o stvarnoj primjenjivosti i opsegu zaštite zajamčene Konvencijom za djela kojima je podnositeljica zahtjeva prigovorila.

B. Preliminarni prigovori o dopuštenosti

1. Tvrdnje stranaka

(a) Vlada

230. Vlada je tvrdila da je zahtjev nedopušten na temelju članka 35. Konvencije. Tvrdila je da je članak 4. neprimjenjiv u ovom predmetu i da bi, u svakom slučaju, prigovor podnositeljice zahtjeva trebalo proglasiti nedopuštenim jer se odnosi na pitanje ishoda, u odnosu na koje je ovlast Suda za preispitivanje ograničena.
231. U pogledu primjenjivosti članka 4., Vlada nije osporila da se ta odredba odnosi na različite oblike trgovanja ljudima. Međutim, smatrala je da bi Sud trebao zauzeti jasno stajalište o pitanju trgovanja ljudima određivanjem značenja tog pojma i materijalnog područja primjene članka 4. u tom pogledu. U svakom slučaju, prema njezinu mišljenju, u ovom predmetu nije došlo do trgovanja ljudima jer je nedostajao element „sredstva“ trgovanja ljudima, kako je predviđeno u međunarodnoj definiciji te pojave. Vlada je konkretno smatrala da podnositeljica zahtjeva nije bila izložena nikakvoj prijetnji ni upotrebi sile ili drugih oblika prisile.
232. U tom pogledu Vlada se pozvala na činjenična utvrđenja domaćih sudova koja su, prema Vladinom mišljenju, bila relevantna za utvrđivanje primjenjivosti članka 4. Štoviše, Vlada je tvrdila da nedostaju neki drugi elementi trgovanja ljudima. Konkretno, Vlada je istaknula da T.M. nije oduzeo isprave podnositeljici zahtjeva, da je nije lišio slobode, da je imala mobilni telefon i mogućnost kontaktiranja s drugim osobama, da nije ostala bez ikakvih prihoda jer je zaradu dijelila s T.M.-om i da se dobrovoljno odlučila baviti prostitucijom kako bi zaradila novac. Vlada je tvrdila i da se činjenica da su mjerodavne domaće službe podnositeljicu zahtjeva prepoznale kao žrtvu trgovanja ljudima ne može ni na koji način protumačiti tako da podrazumijeva da je podnositeljica bila izložena trgovanju ljudima u smislu kaznenog prava.
233. Vlada je smatrala i da situacija u kojoj je pojedinac imao koristi od prostitucije druge osobe bez ikakve upotrebe sile ili prisile ne može spadati u područje primjene članka 4. jer bi se time područje primjene članka 4. proširilo izvan međunarodne definicije trgovanja ljudima. Takvo bi stajalište dovelo do nesigurnosti u pogledu područja primjene članka 4., a bilo bi i u suprotnosti s duhom te odredbe i ranijom sudskom praksom Suda o tom pitanju (upućuje se na gore citirani predmet V.T. protiv Francuske). Štoviše, to bi značilo da svi oblici prostitucije predstavljaju zabranjeno ponašanje na temelju članka 4. Takvo bi stajalište moglo otvoriti pitanje u vezi s praksom onih država koje nisu kriminalizirale prostituciju i moglo bi umanjiti prava žrtava, koje uživaju i zaštitu na temelju članaka 3. i 8. Konvencije. Ukratko, prema mišljenju Vlade, ne može se otvoriti nikakvo pitanje na temelju članka 4. u pogledu činjenice da T.M. nije osuđen za kazneno djelo podvođenja.

(b) Podnositeljica zahtjeva

234. Podnositeljica zahtjeva naglasila je da su navodi koje je iznijela pred tijelima kaznenog progona (policijom i Državnim odvjetništvom), a kasnije i pred kaznenim sudom, nedvojbeno pokazali da je bila žrtva trgovanja ljudima i da je otvorila pitanje na temelju članka 4. Konvencije. S tim u vezi, podnositeljica zahtjeva istaknula je i da je na domaćoj razini prepoznata kao žrtva trgovanja ljudima; to utvrđenje nije bilo i nije smjelo biti samo upravne naravi, već je bilo važno i u području kaznenog prava.
235. S tim u vezi, podnositeljica zahtjeva smatrala je relevantnom i činjenicu da je Vlada u svojim podnescima pred vijećem tvrdila da je priznavanje njezina statusa žrtve trgovanja ljudima na domaćoj razini, zajedno s mjerama pomoći i podrške, dovelo do gubitka statusa žrtve na temelju članka 34. Konvencije (vidi stavak 41. presude vijeća). Stoga je podnositeljica zahtjeva neuvjerljivima smatrala Vladine podneske pred Velikim vijećem u kojima se Vlada u biti predomislila u pogledu važnosti priznavanja njezina statusa žrtve trgovanja ljudima.
236. Prema mišljenju podnositeljice zahtjeva, postupovni odgovor tijela kaznenog progona, među ostalim i kaznenih sudova, na njezine navode bio je neprimjeren i suprotan pretpostavkama članaka 3., 4. i 8.Konvencije. Konkretno, zbog nedostatka osjetljivosti u vezi s tim pitanjem, domaće vlasti nisu pravilno prepoznale njezine navode kao navode koji uključuju trgovanje ljudima i stoga nisu pravilno izvršile svoju postupovnu obvezu na temelju članka 4. Konvencije.

2. Ocjena Suda

237. Veliko vijeće nije spriječeno, prema potrebi, odlučiti o pitanjima koja se tiču dopuštenosti zahtjeva na temelju članka 35. stavka 4. Konvencije, budući da ta odredba omogućuje Sudu da odbije zahtjeve koje smatra nedopuštenima „u bilo kojoj fazi postupka“. Stoga, čak i u fazi odlučivanja o osnovanosti i podložno pravilu 55. Poslovnika Suda, Sud može ponovno razmotriti odluku da se zahtjev proglasi dopuštenim ako zaključi da ga je trebalo proglasiti nedopuštenim zbog jednog od razloga navedenih u prva tri stavka članka 35. Konvencije (vidi, primjerice, Muršić protiv Hrvatske [VV], br. 7334/13, stavak 69., 20. listopada 2016.).
238. Sud napominje u ovom predmetu da je Vlada u biti iznijela dva preliminarna prigovora u vezi s dopuštenošću prigovora podnositeljice zahtjeva. Prvi se odnosi na primjenjivost jamstava iz članka 4., a Sud smatra prikladnijim riješiti ga nakon ocjene opsega zaštite prema toj odredbi i na temelju pažljive ocjene konkretnih okolnosti ovog predmeta. Sud stoga spaja taj prigovor s ispitivanjem osnovanosti.
239. Drugi dio Vladinog prigovora mogao bi se protumačiti kao poziv Sudu da prigovore podnositeljice zahtjeva proglasi nedopuštenima kao očigledno neosnovane s obzirom na to da se, prema mišljenju Vlade, oni odnose samo na nezadovoljstvo ishodom postupka (vidi stavak 230. ove presude). Međutim, Sud smatra da prigovori podnositeljice zahtjeva otvaraju složena pitanja koja se odnose na tumačenje, posebice, članka 4. Konvencije te se ne mogu smatrati očigledno neosnovanima. Sukladno tome, Sud utvrđuje da je taj drugi dio Vladinog prigovora neosnovan. Stoga treba biti odbijen (usporedi Zubac protiv Hrvatske [VV], br. 40160/12, stavci 52. - 55., 5. travnja 2018.).

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 4. KONVENCIJE

240. Podnositeljica zahtjeva navela je da domaće vlasti nisu djelotvorno primijenile mjerodavne kaznenopravne mehanizme u pogledu njezinih navoda o trgovanju ljudima, prisilnoj ili, podredno, neprisilnoj prostituciji, protivno njihovim obvezama na temelju članaka 3., 4. i 8. Konvencije.
241. Uzimajući u obzir svoju trenutačnu sudsku praksu i prirodu prigovora podnositeljice zahtjeva, Sud smatra da bi se pitanjima otvorenim u ovom predmetu trebalo baviti sa stajališta članka 4. Konvencije. Točno je da se slična pitanja mogu otvoriti na temelju članka 3. (vidi gore citirani predmet V.T. protiv Francuske, stavak 26., i gore citirani predmet M. i drugi protiv Italije i Bugarske, stavak 106.), a moguće i na temelju članka 8. Konvencije (vidi V.C. protiv Italije, br. 54227/14, stavci 84. - 85., 1. veljače 2018.). Međutim, Sud napominje da u svojoj sudskoj praksi obično primjenjuje članak 4. na pitanja povezana s trgovanjem ljudima (vidi gore citirani predmet Rantsev, stavci 252. i 336.; C.N. i V. protiv Francuske, br. 67724/09, stavak 55., 11. listopada 2012.; gore citirani predmet C.N. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stavak 84.; i J. i drugi protiv Austrije br. 58216/12, stavak 123., 17. siječnja 2017.).
242. Sud smatra da mu taj pristup omogućava da moguća pitanja zlostavljanja (na temelju članka 3.) i zlouporabe tjelesnog i psihološkog integriteta podnositeljice zahtjeva (na temelju članka 8.) stavi u njihov općeniti kontekst, odnosno u kontekst trgovanja ljudima i seksualnog iskorištavanja. Doista, navodi o zlostavljanju i zlouporabi usko su povezani s trgovanjem ljudima i iskorištavanjem kad god je to navodna svrha zbog koje su zlostavljanje ili zlouporaba počinjeni (vidi, općenito, gore citirani predmet Rantsev, stavak 252., i gore citirani predmet C.N. i V. protiv Francuske, stavak 55.). Iz toga proizlazi da prigovore podnositeljice zahtjeva (vidi stavak 240. ove presude) treba ispitati na temelju članka 4. Konvencije.
243. U skladu s tim, kao gospodar karakterizacije koja se u domaćem pravu daje činjenicama predmeta (vidi, primjerice, gore citirani predmet Molla Sali, stavak 85.), Sud će ispitati ovaj predmet na temelju članka 4. Konvencije, koji u mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi:

“1.  Nitko se ne smije držati u ropstvu ili ropstvu sličnom odnosu.

2.  Nitko se ne smije siliti na prisilan ili obvezatan rad.

...”

A. Presuda vijeća