Banković i drugi protiv Belgije i drugih

Država na koju se presuda odnosi
Belgija ,
Češka ,
Danska ,
Francuska ,
Grčka ,
Holandija ,
Island ,
Italija ,
Luksemburg ,
Mađarska ,
Nemačka ,
Norveška ,
Poljska ,
Portugalija ,
Španija ,
Turska ,
Ujedinjeno Kraljevstvo
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
52207/99
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
12.12.2001
Članovi
1
2
10
13
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 1) Obaveza poštovanja ljudskih prava
(Čl. 1) Nadležnost država
(Čl. 2) Pravo na život
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
Tematske ključne reči
nadležnost
vojne operacije
VS deskriptori
1 Standardi zaštite ljudskih prava
1.1 Član 1. - obaveza poštovanja ljudskih prava nadležnost
1.2 Član 2. - pravo na život
Zbirke
Sudska praksa
Odluka ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Podnosioci predstavke, Vlastimir i Borka Banković, Živana Stojanović, Mirjana Stoimenovski, Dragana Joksimović, Dragan Suković, su državljani Savezne Republike Jugoslavije u momentu podnišenja predstavke. Njih šest je podnelo tužbu protiv Belgije i devet drugih država u vezi s njihovim učeščem u vazdušnom udaru na SRJ, koji je obuhvatio i zgradu RTS-a, u Beogradu, gde je 16 osoba poginulo, a drugih 16 teško ranjeno. Kćer prvog i drugog podnosioca predstavke, sinovi trećeg i četvrtog podnosioca i muž petog su poginuli, a šesti podnosilac je povređen.

Podnosioci predstavke prigovaraju zbog bombardovanja zgrade RTS-a dana 23. aprila 1999. godine od NATO-ovih snaga te se pozivaju na sledeće odredbe Konvencije: član 2. (pravo na život), član 10. (pravo na slobodu izražavanja) i član 13. (pravo na delotvoran pravni lek).

Podnosioci predstavke tvrde da bombardovanje RTS od strane tuženih država predstavlja primer vanteritorijalnog dela koje može biti obuhvaćeno pojmom nadležnosti u članu 1 Konvencije, da je ograničen stepen kontrole vazdušnog postora samo ograničio stepen obaveza tuženih država da štite podnosioce. Prvih pet podnosilaca predstavke oslanjaju se na članove 2, 10 i 13 u svoje ime, kao i u ime pokojnih bliskih rođaka. Šesti podnosilac, koji je povređen u vazdušnom udaru, oslanja se na te članove u svoje ime.

Podnosioci tvrde da bombardovanje RTS od strane tuženih država predstavlja primer vanteritorijalnog dela koje može biti obuhvaćeno pojmom „nadležnost“ u članu 1 Konvencije, pa time predlažu dodatno određivanje uobičajenog značenja pojma „nadležnost“ u članu 1 Konvencije. Sud bi morao da ustanovi da u ovom slučaju postoje isto tako izuzetne okolnosti, koje bi mogle da se svedu na vanteritorijalnu primenu nadležnosti države ugovornice.

Što se tiče prihvatljivosti slučaja, podnosioci tvrde da je predstavka spojiva ratione loci sa odredbama Konvencije, jer su osporena dela tuženih država, koja su bila ili u SRJ ili na sopstvenim teritorijama ali proizvodila posledice u SRJ, njih ili njihove pokojne rođake dovela u nadležnost tih država. Oni takođe tvrde da su tužene države pojedinačno odgovorne za udar i pored toga što su ga izvršile snage NATO, i da nisu imali delotvorne pravne lekove koje bi iscrpli.

Vlade tuženih država osporavaju prihvatljivost slučaja. One uglavnom tvrde da primena nije ratione personae u skladu sa odredbama Konvencije budući da podnosioci nisu bili u nadležnosti tuženih država prema značenju člana 1 Konvencije. Takođe tvrde da, prema „Monetarnom zlatnom načelu“ Međunarodnog suda pravde ovaj Sud ne može da razmatra slučaj, kako bi time određivao prava i obaveze SAD, Kanade i NATO, koji nisu strane ugovornice Konvencije, pa tako ni strane u ovoj presudi. Vlada Francuske takođe tvrdi da za bombardovanje nisu odgovorne tužene države već NATO, organizacija čiji je međunarodni pravni subjektivitet odvojen od onoga tuženih država. Vlada Turske je iznela određene tvrdnje u pogledu njenog stava o statusu severnog Kipra. Konačno, vlade Mađarske, Italije i Poljske tvrde da podnosioci nisu iscrpli sve delotvorne pravne lekove koji postoje u tim državama, kako to zahteva stav 1 člana 35 Konvencije.

Vlade tvrde da podnosioci i njihovi pokojni rođaci nisu u predmetno vreme bili u „nadležnosti“ tuženih država i da je primena dakle nespojiva ratione personae s odredbama Konvencije. Što se tiče tačnog značenja pojma „nadležnost“, one tvrde da ga treba tumačiti u skladu s običnim i opšteprihvaćenim značenjem tog pojma u međunarodnom javnom pravu. Primena „nadležnosti“ dakle uključuje isticanje ili primenu pravnih ovlašćenja, stvarnih ili navodnih, nad licima koja imaju neku vrstu lojalnosti toj državi ili onima koja su pod kontrolom te države. Takođe, tvrde da pojam „nadležnost“ obično podrazumeva neku vrstu strukturalne povezanosti koja obično postoji u određenom vremenskom razdoblju.

Vlade takođe osporavaju osnovne podneske podnosilaca po pitanju značenja nadležnosti u članu 1 Konvencije, to jest da je pozitivna obaveza da se štiti u članu 1 Konvencije proporcionalno primenjiva i na primenjenu kontrolu, jer sam tekst člana 1 ne podržava ovo tumačenje. Tumačenje koje podnosioci predstavke daju nadležnosti obrnulo bi i podelilo pozitivne obaveze država ugovornica da obezbede relevantna prava na način koji član 1 Konvencije nikada nije pretpostavljao. Takođe smatraju da je oslanjanje podnosilaca na član 15 kao podršku njihovom proširenom tumačenju člana 1 pogrešno i da član 15 u stvari podržava poziciju samih vlada jer ni u slovu ni primeni člana 15 Konvencije nema ničega što bi nagovestilo, kako podnosioci pogrešno misle, da se stav 2 člana 15 odnosi na situacije „rata“ ili „vanrednog stanja“ izvan kao i unutar teritorija država ugovornica. Sledi da stav 2 člana 15 ne podržava široko tumačenje podnosilaca člana 1 Konvencije.

Sud nije uveren da je postojala bilo kakva jurisdikciona povezanost lica koja su bila žrtve dela koje je predmet žalbe i tuženih država. Sledi da Sud ne smatra da su podnosioci i njihovi pokojni rođaci mogli biti u nadležnosti tuženih država zbog vanteritorijalnog dela u pitanju. U svetlu ovoga, Sud smatra da nije potrebno da razmatra preostale podneske stranaka o prihvatljivosti predstavke. Ova pitanja obuhvatala su i navodnu pojedinačnu odgovornost tuženih država za delo koje je počinila međunarodna organizacija, čije su one članice, da li su podnosioci iscrpli delotvorne pravne lekove koji su im stajali na raspolaganju u skladu sa značenjem stava 1 člana 35 Konvencije i da li je Sud bio nadležan da razmotri slučaj imajući u vidu načela ustanovljena presudom Međunarodnog suda pravde u slučaju Međunarodno zlato.

Sud zaključuje da osporeno delo tuženih država ne povlači njihovu odgovornost po Konvenciji i da stoga nije ni potrebno razmatrati ostala pitanja prihvatljivosti koja su pokrenule strane. Iz voih razloga, Sud jednoglasno proglašava predstavku neprihvatljivom.