Milosavljević protiv Srbije br.2

Država na koju se presuda odnosi
Srbija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
47274/19
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
21.09.2021
Članovi
8
8-1
10
10-1
10-2
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
10
10-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
(Čl. 10-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 10-2) Zaštita ugleda drugih
(Čl. 10-2) Zaštita prava drugih
Srazmernost
Tematske ključne reči
sloboda javnog informisanja
VS deskriptori
1.10.3 Saopštavanje informacija i ideja
1.10.5 Vrednosni sudovi
1.10.9 Štampani i elektronski mediji
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je pokrenut na osnovu predstavke koju je protiv Republike Srbije podneo državlјanin Srbije gospodin Ranko Milosavlјević. Predstavka se, prema članu 10. Konvencije, odnosi na slobodu uređivačkog izražavanja u kontekstu funkcionisanja državnog javnog komunalnog preduzeća, kao i na navodnu zloupotrebu i/ili korupciju njenog direktora.

Podnosilac je rođen 1960. godine i živi u Kragujevcu. U relevantnom periodu, bio je glavni urednik nedelјnog časopisa Svetlost sa sedištem u istom gradu, koji je 6. avgusta 2009. objavila članak pod naslovom „Glavni gradski grobar (GGGr): ... [g. A] ... Od švercera do bogatuna”. U okviru gore navedenog članka nalazila se i fotografija gospodina A, koji je naveden po imenu i prezimenu, kao i objašnjenje da je snimlјena povodom promocije monografije o groblјima.

U avgustu 2009. godine, g. A je podneo tužbu za klevetu protiv podnosioca, gđe B i novina Svetlost, zbog objavlјenog članka i navedene fotografije. Viši sud u Kragujevcu je 13. septembra 2010. godine usvojio presudu delimično u korist g. A i naložio podnosiocu, gđi B, i novinama Svetlost da mu solidarno plate: 100.000 dinara, zbog duševnih bolova koje je pretrpeo zbog povrede časti i ugleda, 50.000 dinara zbog kršenja njegovog prava na privatnost i 47.025 dinara u sudskim troškovima. Viši sud u Kragujevcu je, između ostalog, objasnio da nije postojao opravdan interes da javnost bude obaveštena o privatnom životu gospodina A. Sud posebno nije mogao da prihvati da su navodi u vezi sa funkcionisanjem javnog preduzeća za sahranjivanje zasnovani na konferenciji za mediji održanoj 2006. godine, odnosno na izjavama koje su dali brojni njegovi bivši zaposleni, kako su sugerisali tuženi, budući da nema dokaza u prilog tim tvrdnjama. Pored toga, tuženi nisu dobili saglasnost gospodina A za objavlјivanje predmetne fotografije. Preostali tekst, uklјučujući naslov i podnaslov, predstavlјao je mešavinu vrednosnih sudova i neproverenih činjenica koje su imale za cilј da omalovaže ličnost g. A kršeći relevantne novinarske i etičke standarde. Apelacioni sud u Kragujevcu je 23. decembra 2010. godine potvrdio presudu Višeg suda u Kragujevcu u pogledu naknade koja je dosuđena g. A zbog duševnih bolova pretrplјenih usled povrede njegove časti i ugleda. Istovremeno, je u potpunosti odbio zahtev g. A za naknadu štete u vezi s povredom njegove privatnosti i u vezi s fotografijom koja je objavlјena u sklopu članka, te je izmenio iznos koji je dosuđen za parnične troškove na 30.621 dinara. U svom obrazloženju, koje je inače u suštini bilo u skladu sa razlozima koji su ponuđeni u prvom stepenu, Apelacioni sud u Kragujevcu je, između ostalog, istakao da g. A nema pravo na bilo kakvu naknadu za navodnu povredu njegove privatnosti budući da je je bio nosilac javne funkcije i da je dotična fotografija snimlјena tokom javnog događaja u toku kojeg je obavlјao svoje javne dužnosti. Pristanak g. A stoga nije bio neophodan za objavlјivanje njegove fotografije. Navedene presude oslanjale su se, između ostalog, na neke relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o javnom informisanju iz 2003. godine.

Podnosilac je podneo ustavnu žalbu protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu od 23. decembra 2010. godine, koji je odbacio žalbu i na taj način potvrdio obrazloženje Apelacionog suda u Kragujevcu.

Dana 16. marta 2011. godine g. A je podneo predlog za izvršenje Osnovnom sudu u Kragujevcu na osnovu građanskih presuda od 13. septembra 2010. i 23. decembra 2010. godine. Istog dana, prvostepeni sud u Kragujevcu je usvojio rešenje o izvršenju. Apelacioni sud u Kragujevcu je 11. jula 2011. godine potvrdio ovu odluku u drugom stepenu. Međutim, 28. maja 2013. godine, g. A je „povukao svoj zahtev za izvršenje” u odnosu na podnosioca predstavke i druga dva tužena. Učinio je to pred prvostepenim sudom u Kragujevcu, u okviru posebnog krivičnog predmeta koji je pokrenuo protiv gospođe B u vezi sa istim člankom, te se pored toga odrekao svog prava da u bilo kom trenutku naknadno obnovi izvršni postupak. Ovu izjavu je prihvatio i branilac gospođe B u krivičnom postupku. Istom prilikom, g. A je odustao od krivične prijave protiv gospođe B i sâm krivični predmet je time okončan. Prvostepeni sud u Kragujevcu je 8. februara 2018. godine obustavio izvršni postupak, a g. A nije preduzeo nikakve korake da se predmetne građanske presude izvrše od marta 2013. godine.

Podnosilac se žalio, prema članu 10. Konvencije, da je žrtva kršenja svog prava na slobodu izražavanja. Naročito je tvrdio sledeće: (i) da je dotični štampani članak legitimno pokrenuo ozbilјna pitanja vezana za funkcionisanje državnog javnog komunalnog preduzeća i navodne zloupotrebe i/ili korupcije njegovog direktora; i (ii) da je na kraju bio kažnjen za objavlјivanje članka gubitkom građanskog postupka zbog klevete pred sudom, te da mu je naloženo da plati odštetu i troškove vezane za postupak gospodinu A.

Sud primećuje da, osim pitanja pružanja pravne zaštite, domaći sudski organi nikada nisu priznali, izričito ili suštinski, povredu Konvencije koju je podnosilac naveo. Shodno tome, podnosilac može i dalјe da tvrdi da je „žrtva” kršenja njegovih prava prema članu 10. Konvencije.

Ometanje slobode izražavanja predstavlјa kršenje Konvencije ako ne zadovolјava uslove iz člana 10. stav 2. Stoga se mora utvrditi da li je „bilo propisano zakonom”, da li je imalo jedan ili više legitimnih cilјeva iz navedenog stava i da li je „bilo neophodno u demokratskom društvu” radi postizanja navedenih cilјeva. Sud primećuje da su pravni osnov za donošenje predmetne pravnosnažne presude bile, između ostalog, relevantne odredbe Zakona o javnom informisanju i Zakona o obligacionim odnosima. Sud nalazi da su ove odredbe bile dostupne i predvidive, odnosno da su formulisane sa dovolјno preciznosti da obezbede pojedincu usmerenje – ako je potrebno uz odgovarajući savet. Sud stoga zaklјučuje da je konkretno mešanje zapravo „propisano zakonom” u smislu člana 10. stav 2. Konvencije. U skladu sa stavom domaćih sudova, Vlada je tvrdila da je dotično mešanje imalo za cilј legitimni cilј „zaštite ugleda ili prava drugih”. Sud ne nalazi bilo kakav razlog da smatra drugačije i stoga prihvata da je mešanje u slobodu izražavanja podnosioca težilo jednom od legitimnih cilјeva predviđenih članom 10. stav 2. Konvencije.

U slučajevima kada interesi „zaštite ugleda ili prava drugih” dovode u obzir primenu člana 8, od Suda se može zahtevati da proveri da li su domaći sudski organi postigli pravičnu ravnotežu prilikom zaštite dve vrednosti zagarantovane Konvencijom, naime, s jedne strane, slobode izražavanja zaštićena članom 10, i, s druge, prava na poštovanje privatnog života sadržano u članu 8. Sud je zaklјučio da države ugovornice imaju određenu slobodu procene prilikom ocene neophodnosti i obima bilo kakvog mešanja u slobodu izražavanja zaštićenom članom 10. Konvencije. Tamo gde su nacionalni organi izvagali interese o kojima je reč u skladu sa kriterijumima postavlјenim u sudskoj praksi Suda, potrebni su jaki razlozi ako postoji želјa da se navedeno mišlјenje zameni stavom domaćih sudova.

Relevantni kriterijumi, kada je u pitanju balansiranje između prava zaštićenih čl. 8. i 10. Konvencije, uklјučuju sledeće: (a) doprinos koji je predmetni članak dao raspravi od javnog interesa; (b) koliko je poznata osoba u pitanju i šta je predmet izveštaja; (v) ponašanje dotičnog lica pre objavlјivanja članka; (g) način dobijanja informacija i njihova istinitost; (d) sadržaj, oblik i posledice objavlјivanja; i (đ) ozbilјnost izrečene, dok se i drugi relevantni kriterijumi mogu uzeti u obzir u zavisnosti od situacije.

Ocenjujući relevantne izjave sadržane u objavlјenom članku i razloge navedene u domaćim građanskim presudama da opravdaju mešanje u slobodu izražavanja podnosioca predstavke, Sud smatra da su sledeća pitanja od posebne važnosti: da li su date izjave doprinele raspravi od javnog interesa; da li se gospodin A može smatrati „javnom ličnošću”; sadržaj i oblik informacija sadržanih u članku i, na kraju, posledice objavlјivanja članka u odnosu na g. A i ozbilјnost sankcija izrečenih samom podnosiocu.

Sud smatra da se objavlјeni članak u ovom predmetu očigledno ticao pitanja od javnog interesa u onoj meri u kojoj se odnosi na funkcionisanje javnog pogrebnog preduzeća kome je povereno upravlјanje groblјem grada Kragujevca. Sa svoje strane, domaći građanski sudovi složili su se sa ovim, konstatujući da nije postojao opravdan interes da javnost bude obaveštena o privatnom životu g. A, ali su zatim izvršili analizu navoda u vezi sa funkcionisanjem javnog pogrebnog preduzeće.

Sud ponavlјa da se mora praviti razlika između pojedinaca i lica koja deluju u javnom kontekstu, kao političke ili javne ličnosti. Shodno tome, iako pojedinac nepoznat javnosti može zahtevati posebnu zaštitu svog prava na privatni život, isto ne važi za javne ličnosti, u pogledu kojih su granice kritičkog komentara šire, jer su neizbežno i svesno izložene javnom preispitivanju i stoga moraju pokazati posebno visok stepen tolerancije. Osobe se u ovom kontekstu mogu smatrati javnim ličnostima na osnovu, između ostalog, njihovih dela i/ili položaja preko kojih su stupile u javnu arenu, kao i institucionalne dimenzije i značaja njihove dužnosti. U svojim zapažanjima, obe strane su se složile da je g. A bio „javna ličnost” u smislu člana 10. Konvencije u predmetno vreme, kao što su to učinili i građanski sudovi u svojim presudama donetim ranije. S obzirom na gore navedenu sudsku praksu po ovom pitanju i činjenicu da je g. A zapravo bio odgovoran za upravlјanje i poslovanje važnog javnog komunalnog preduzeća, Sud ne nalazi razloga za neslaganje i zaklјučuje da je g. A kao javna ličnost morao uopšteno da pokaže veći stepen tolerancije od pojedinca suočenog sa kritikama u štampanoj publikaciji.

Sud dalje želi da naglasi da u kontekstu slobode izražavanja pravi razliku između izjava o činjenicama i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok se istinitost vrednosnih sudova ne može dokazati. Uslov dokazivanja istinitosti vrednosnog suda nemoguće je ispuniti i krši samu slobodu mišlјenja, što je osnovni deo prava zagarantovanog članom 10. Međutim, tamo gde izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost uplitanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna „činjenična osnova” za osporenu izjavu: ako ne postoji, taj vrednosni sud se može pokazati preteranim.

Sud smatra da je, posebno imajući u vidu neke navode sadržane u stavovima 6. i 9. člana, postignuta pravična ravnoteža između slobode izražavanja podnosioca predstavke, s jedne strane, i interesa g. A za zaštitu njegovog ugleda s druge strane. Stoga smatra da nema potrebe da u tom pogledu zameni svoje stavove sa stavovima domaćih sudova. Dalјe se napominje da uprkos suštinskoj ulozi štampe u demokratskom društvu, član 10. stav 2. ne garantuje potpuno neograničenu slobodu izražavanja, čak ni u pogledu izveštavanja štampe koje uklјučuje pitanja koja su od velikog značaja za javnost. Zaštita koju član 10. Konvencije implicitno pruža novinarima, kao i urednicima, podložna je uslovu da postupaju u dobroj nameri kako bi pružili tačne i pouzdane informacije u skladu sa načelima odgovornog novinarstva. S obzirom na gore navedeno, nije došlo do kršenja člana 10. Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 ЕВРОПСКИ СУД ЗА ЉУДСКА ПРАВА

ДРУГО ОДЕЉЕЊЕ

ПРЕДМЕТ МИЛОСАВЉЕВИЋ ПРОТИВ СРБИЈЕ (БР. 2)

(Представка број 47274/19)

ПРЕСУДА

Чл. 10 • Слобода изражавања • Парнична пресуда против, између осталог, главног уредника недељног часописа, због клевете изнете против директора државног јавног комуналног предузећа • Непоштовање начела одговорног новинарства • Правична равнотежа успостављена од стране домаћих судова између супротстављених интереса

СТРАЗБУР

21. септембар 2021. године

Ова пресуда постаје правоснажна у околностима из члана 44. став 2. Конвенције. Може бити предмет редакцијских измена.

У предмету Милосављевић против Србије (бр. 2), Европски суд за људска права (Друго одељење), на заседању Већа у саставу:

Jon Fridrik Kjølbro, председник,
Carlo Ranzoni,
Valeriu Griţco,
Egidijus Kūris,
Branko Lubarda,
Pauliine Koskelo,
Marko Bošnjak, судије,
и Hasan Bakırcı, заменик секретара одељења,

Имајући у виду:

представку (број 47274/19) против Републике Србије, коју је држављанин Србије господин Ранко Милосављевић (у даљем тексту: „подносилац”) поднео Суду 26. августа 2014. године у складу са чланом 34. Европске конвенције за заштиту људских права и основних слобода (у даљем тексту: „Конвенција”).

одлуку да се Влада Републике Србије (у даљем тексту: „Влада”) обавести о притужби на основу члана 10. Конвенције и да се остатак представке прогласи неприхватљивим;

запажања странака;

После већања на затвореној седници 31. августа 2021. године,

Доноси следећу пресуду, која је усвојена тог дана:

УВОД

  1. Представка се, према члану 10. Конвенције, односи на слободу уређивачког изражавања у контексту функционисања државног јавног комуналног предузећа, као и на наводну злоупотребу и/или корупцију њеног директора.

ЧИЊЕНИЦЕ

  1. Подносилац је рођен 1960. године и живи у Крагујевцу. У релевантном периоду, био је главни уредник недељног часописа Светлост са седиштем у истом граду.
  2. Подносиоца је заступала госпођа Д. Ракићевић, адвокат из Крагујевца.
  3. Владу је заступала њихова заступница, госпођа З. Јадријевић Младар.
  4. Чињенице у вези са предметом које су поднеле стране могу се резимирати на следећи начин.

I. ОБЈАВЉЕНИ ЧЛАНАК

  1. Светлост је 6. августа 2009. објавила чланак под насловом „Главни градски гробар (ГГГр): ... [г. A] ... Од шверцера до богатуна”1
  2. У поднаслову испод се каже да „пре него што одлучите да умрете, питајте ГГГр да ли можете то да урадите ... јер у Крагујевцу то право имају само привилеговани”.
  3. Сам чланак, који је написала госпођа Б, новинарка запослена у Светлости, у делу на који се позивају домаћи судови, гласи:

„...

[1.] ... [У вези са ранијим случајем који је наводно укључивао изградњу породичне крипте у центру крагујевачког гробља од стране локалног бизнисмена званог Фараон,] ... случај који је грађане [Крагујевца] јако узнемирио због ископања више постојећих гробова ... [, ГГГр је изјавио да је све ово] ... законито и тржишно засновано!

...

[2.] Спроводећи дисциплину над мртвима и прозивајући живе због њихових дугова, ГГГр је, као и сваки други извршитељ дуга, почео да упућује претње најбизарније природе које ова новинарка сада не може пренети ... [ради пристојности.]

...

[3.] Да смо држава заснована на владавини права и цивилно друштво, овај човек би морао бити одмах смењен јер није дорастао као особа нити професионално.

...

[4.] ... Уместо тога], храбро ходајући у „Gianfranco Ferré” ципелама, он... [успешно] ... управља ... [јавним комуналним предузећем Градска гробља] ...

...

[5.] Иако је каријера ГГГр-а ... [чини се] ... фантастична, није било лако за тако кратко време прећи пут од транзиционог губитника ... [и] ... кријумчара цигарета ... до [особе која носи] ципеле „Gianfranco Ferré” и живи раскошним животом.

...

[6.] У време када је хиљаде стручњака и вредних радника остало без посла, ГГГр је отишао у другом смеру и од обичног радника (трогодишње стручне школе) и уличног кријумчара цигарета постао директор градског гробља о чијим се високим приходима, службеним и чешће незваничним, испод тезге, по граду причају фантастичне приче.

...

[7.] Сталним повећањем цене смрти и личне људске трагедије, ГГГр гради своју успешну каријеру ...

...

[8.] У то време ... [када се догодио случај из става 1. овог члана] ... ГГГр је напустио... [једну политичка странку и придружио се другој чији је шеф] ... наредио да прода крагујевачком фараону средиште старог градског гробља.

...

[9.] Не препуштајући ништа случају, ГГГр је успео да себи обезбеди две дипломе, за сваки случај! Можда ће вам добро доћи и боље ће звучати при представљању.

...”

  1. У оквиру горе наведеног чланка налазила се и фотографија господина А, који је наведен по имену и презимену, као и објашњење да је снимљена поводом промоције монографије о гробљима. 

II. ГРАЂАНСКИ ПОСТУПАК

  1. У августу 2009. године, г. А је поднео тужбу за клевету против подносиоца, гђе Б и новина Светлост, због објављеног чланка и наведене фотографије.
  2. Виши суд у Крагујевцу је 13. септембра 2010. године усвојио пресуду делимично у корист г. А и наложио подносиоцу, гђи Б, и новинама Светлост да му солидарно плате: (i) 100.000 српских динара, што је било приближно 955 евра (EUR) у то време, због душевних болова које је претрпео због повреде части и угледа; (ii) 50.000 динара, близу 477 евра у то време, због кршења његовог права на приватност; и (iii) 47.025 динара у судским трошковима, што је било близу 449 евра у то време, са законом прописаном каматом на дан доношења пресуде. Виши суд у Крагујевцу је, између осталог, објаснио да није постојао оправдан интерес да јавност буде обавештена о приватном животу господина А, укључујући и начин на који се одлучио да се облачи. У сваком случају, према његовој изјави коју је суд прихватио, г. А никада није носио италијанске ципеле, те је стекао дипломе на законом прописани начин. Он је, међутим, неко време продавао цигарете. Осим тога, тужени нису успели да провере остале наводе против г. А, чиме су наштетили његовој части и угледу. Суд посебно није могао да прихвати да су наводи у вези са функционисањем јавног предузећа за сахрањивање засновани на конференцији за медији одржаној 2006. године, односно на изјавама које су дали бројни његови бивши запослени, како су сугерисали тужени, будући да нема доказа у прилог тим тврдњама. Заправо, сви сведоци који су саслушани у току поступка, укључујући и градоначелника лично, изричито су навели супротно. Након објављивања чланка, господина А су контактирали многи пријатељи, колеге и пословни партнери, као и градоначелник. Сви су желели да сазнају да ли су наводи садржани у чланку тачни, што му је заузврат нанело велику душевну бол. Поред тога, тужени нису добили сагласност господина А за објављивање предметне фотографије. Преостали текст, укључујући наслов и поднаслов, представљао је мешавину вредносних судова и непроверених чињеница које су имале за циљ да омаловаже личност г. А кршећи релевантне новинарске и етичке стандарде.
  3. Апелациони суд у Крагујевцу је 23. децембра 2010. године потврдио пресуду Вишег суда у Крагујевцу у погледу накнаде која је досуђена г. А због душевних болова претрпљених услед повреде његове части и угледа. Истовремено, међутим, апелациони суд је у потпуности одбио захтев г. А за накнаду штете у вези с повредом његове приватности и у вези с фотографијом која је објављена у склопу чланка, те је изменио износ који је досуђен за парничне трошкове на 30.621 динара, што је у то време било приближно 286 евра. У свом образложењу, које је иначе у суштини било у складу са разлозима који су понуђени у првом степену, Апелациони суд у Крагујевцу је, између осталог, истакао да г. А нема право на било какву накнаду за наводну повреду његове приватности будући да је је био носилац јавне функције и да је дотична фотографија снимљена током јавног догађаја у току којег је обављао своје јавне дужности. Пристанак г. А стога није био неопходан за објављивање његове фотографије.
  4. Горе наведене пресуде ослањале су се, између осталог, на неке релевантне одредбе Закона о облигационим односима и Закона о јавном информисању из 2003. године, које су резимиране у ставовима 22, 27, 28, 29. и 31-34. у даљем тексту.

III. ПОСТУПАК ПРЕД УСТАВНИМ СУДОМ

  1. Подносилац је 9. фебруара 2011. године поднео уставну жалбу против пресуде Апелационог суда у Крагујевцу од 23. децембра 2010. године.
  2. Уставни суд је 25. фебруара 2014. године одбацио жалбу и на тај начин потврдио образложење Апелационог суда у Крагујевцу.
  3. Подносиоцу је уручена одлука Уставног суда 27. фебруара 2014. године.

IV. ДРУГЕ РЕЛЕВАНТНЕ ЧИЊЕНИЦЕ

  1. Г. А је 16. марта 2011. године поднео предлог за извршење Основном суду у Крагујевцу на основу грађанских пресуда од 13. септембра 2010. и 23. децембра 2010. године (видети горе наведене ст. 11. и 12.).
  2. Истог дана, првостепени суд у Крагујевцу је усвојио решење о извршењу.
  3. Апелациони суд у Крагујевцу је 11. јула 2011. године потврдио ову одлуку у другом степену.
  4. Међутим, 28. маја 2013. године, г. А је „повукао свој захтев за извршење” у односу на подносиоца представке и друга два тужена. Учинио је то пред првостепеним судом у Крагујевцу, у оквиру посебног кривичног предмета који је покренуо против госпође Б у вези са истим чланком, те се поред тога одрекао свог права да у било ком тренутку накнадно обнови извршни поступак. Ову изјаву је прихватио и бранилац госпође Б у кривичном поступку. Истом приликом, г. А је одустао од кривичне пријаве против госпође Б и сâм кривични предмет је тиме окончан.
  5. Првостепени суд у Крагујевцу је 8. фебруара 2018. године обуставио извршни поступак, а г. А није предузео никакве кораке да се предметне грађанске пресуде изврше од марта 2013. године.

РЕЛЕВАНТНИ ПРАВНИ ОКВИР

I. ЗАКОН О ОБЛИГАЦИОНИМ ОДНОСИМА (ОБЈАВЉЕН У „СЛУЖБЕНОМ ЛИСТУ СОЦИЈАЛИСТИЧКЕ ФЕДЕРАТИВНЕ РЕПУБЛИКЕ ЈУГОСЛАВИЈЕ”, БР. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 И „СЛУЖБЕНОМ ЛИСТУ САВЕЗНЕ РЕПУБЛИКЕ ЈУГОСЛАВИЈЕ”, БРОЈ 31/93)

  1. Према члановима 199. и 200, између осталог, свако ко је претрпео душевну бол због повреде части или угледа може, у зависности од трајања и интензитета поменутог душевног бола, да подигне тужбу у циљу новчане накнаде пред грађанским судовима и да, поред тога, затражи друге облике обештећења „који би могли да омогуће” пружање одговарајуће нематеријалне сатисфакције.
  2. Члан 379. став 1. предвиђа, између осталог, да свa потраживања утврђена правоснажном судском одлуком застаревају у року од десет година, укључујући и она која би иначе застарела у краћем року.
  3. Члан 392. предвиђа, између осталог, да процедурални кораци усмерени на наплату неизмиреног судског дуга, укључујући и оне предузете у оквиру извршног поступка, проузрокују да релевантни рок застарелости поново тече од датума окончања датог извршног поступка.
  4. Члан 344. став 1. предвиђа да обавеза престаје када поверилац изјави да неће тражити њено испуњење и дужник се са тим сагласи.
  5. Члан 416. предвиђа, између осталог, да, у начелу и ако није другачије назначено, одрицање од повериочевог потраживања споразумно са једним од заједнички заинтересованих дужника такође ослобађа остале дужнике од било какве трајне одговорности.

II. ЗАКОН О ЈАВНОМ ИНФОРМИСАЊУ ИЗ 2003. ГОДИНЕ (ОБЈАВЉЕН У „СЛУЖБЕНОМ ГЛАСНИКУ РС”, БР. 43/03, 61/05 И 71/09)

  1. Члан 3. став 1. је предвиђао да ће пре објављивања информација о „догађају, појави или личности”, новинар и одговорни уредник „дужном пажњом” проверити њено порекло, истинитост и потпуност.
  2. Члан 9. је, између осталог, предвиђао да су носиоцима државних и политичких функција ограничена права на заштиту приватности ако је информација важна за јавност с обзиром на чињеницу да лице на које се односи информација врши одређену функцију. Права таквих особа су била ограничена сразмерно оправданом интересу јавности у сваком конкретном случају.
  3. Члан 30. ст. 2. и 4. су предвиђали, између осталог, да главни уредник једног медија има својство одговорног уредника тог јавног гласила. Одговорни уредник за поједино издање, рубрику, односно програмску целину одговора за садржај који уређује.
  4. Члан 37. је, између осталог, предвиђао да се у јавном гласилу нико не сме означити кривим за кривично дело у одсуству правоснажне судске или друге одлуке донете у вези с тим.
  5. Члан 43. је, између осталог, предвиђао да се информације из приватног живота, укључујући фотографије, не могу објављивати без пристанка лица чијег се приватног живота информација тиче.
  6. Члан 45. је, између осталог, предвиђао да се, изузетно, информација из приватног живота, укључујући и фотографије, могу објављивати без пристанка лица на које се односи ако се тиче јавног догађаја или питања од јавног интереса, нарочито ако је дотично лице носилац јавне функције и ако се сматра важним у вези са извршењем његових или њених дужности.
  7. Члан 79. је, између осталог, предвиђао да је свако лице које је претрпело материјалну и/или нематеријалну штету као последицу нетачних или непотпуних информација које је објавио један медиј, или због објављивања других информација које крше овај закон, има право на одговарајућу надокнаду, независно од других правних средстава која том лицу стоје на располагању.
  8. Члан 80. је предвиђао, између осталог, да одговорни уредник и правно лице које је оснивач јавног гласила који су пре објављивања с пажњом примереном околностима могли утврдити неистинитост или непотпуност информације, солидарно одговарају за материјалну и нематеријалну штету проузроковану објављивањем информације. Иста обавеза постоји, нпр, и када је штета проузрокована „недопуштеним објављивањем” истините информације из приватног живота или оптужбама за извршење кривичног дела.
  9. Овај закон је накнадно измењен одлукама Уставног суда, те је на крају и укинут и замењен другим законом 2014. године.

ПРАВО

НАВОДНА ПОВРЕДА ЧЛАНА 10. КОНВЕНЦИЈЕ

  1. Подносилац се жалио, према члану 10. Конвенције, да је жртва кршења свог права на слободу изражавања. Нарочито је тврдио следеће: (i) да је дотични штампани чланак легитимно покренуо озбиљна питања везана за функционисање државног јавног комуналног предузећа и наводне злоупотребе и/или корупције његовог директора; и (ii) да је на крају био кажњен за објављивање чланка губитком грађанског поступка због клевете пред судом, те да му је наложено да плати одштету и трошкове везане за поступак господину А.
  2. Члан 10. Конвенције, у мери у којој је релевантан, гласи:

„1. Свако има право на слободу изражавања. Ово право укључује слободу мишљења и ... давање информација и идеја без уплитања државних органа ...

2. Остваривање ових слобода, будући да са собом носи дужности и одговорности, може бити подложно формалностима, условима, ограничењима или казнама које су прописане законом и неопходне у демократском друштву, у интересу националне безбедности, територијалног интегритета или јавне безбедности, ради спречавања нереда или злочина, заштите здравља или морала, заштите угледа или права других, спречавања обелодањивање информација добијених у поверењу или очувања ауторитета и непристрасности правосуђа.”

A. Допуштеност

  1. Влада је задржала став да подносилац не би требало да тврди да је жртва наводне повреде с обзиром на то да су пресуде усвојене од стране парничног суда против подносиоца још неизвршене.
  2. Подносилац се није сложио с тим.
  3. Утврђена је судска пракса Суда да реч „жртва” у контексту члана 34. Конвенције означава особу која је непосредно погођена дотичним делом или пропустом, при чему је постојање кршења Конвенције могуће замислити чак и у одсуству предрасуда; предрасуде су релевантне само у контексту члана 41. Сходно томе, одлука или мера повољна за подносиоца у начелу није довољна да му се одузме статус „жртве”, осим ако домаћи органи нису изричито или суштински признали кршење Конвенције а затим и обезбедили правну заштиту због истог (видети, на пример, Nada против Швајцарске [Вв], бр. 10593/08, § 128, ЕСЉП 2012. године, са даљим упућивањем).
  4. Враћајући се на овај предмет, Суд примећује да, осим питања пружања правне заштите, домаћи судски органи никада нису признали, изричито или суштински, повреду Конвенције коју је подносилац навео. Сходно томе, подносилац може и даље да тврди да је „жртва” кршења његових права према члану 10. Конвенције, па се приговор Владе у том погледу мора одбацити.
  5. Поред тога, Суд примећује да ова представка није ни очигледно неоснована нити неприхватљива ни по једном другом основу наведеном у члану 35. Конвенције. Стога се мора прогласити прихватљивом.

B. Основаност

1. Поднесци странака

(a) Подносилац

  1. Подносилац је још једном потврдио своје притужбе. Он је даље додао да се чланак састоји од комбинације изношења чињеница и вредносних судова. Госпођа Б је такође спровела одговарајуће истраживање пре објављивања и питала је управу градског гробља за информације о цени гробног места, претварајући се да је заинтересована за куповину. Управа је, међутим, прикривала информације и избегавала транспарентност. Јавност је ипак „сазнала за неколико случајева који се односе на препродају парцела”, где су посмртни остаци људи који су давно преминули и чији су рођаци или умрли или су напустили државу уклоњени, а парцеле потом препродане „новопеченим богаташима који су своје богатство стекли послујући у сивој зони” или чак криминалом.
  2. Подносилац је тврдио да је г. А био јавни функционер и да је стога морао да трпи више критика, посебно јер се чланак усредсредио на важно локално питање. Господин А такође никада није оспорио да је својевремено шверцовао цигарете, што је само по себи одувек билa незаконита активност. Док је имао 40 година, господин А је стекао дипломе „у најкраћем могућем року [и] на приватном универзитету који је [био] повезан са више скандала који су укључивали „штампање диплома”. Што се тиче могућности побијања навода садржаних у чланку, господин А је то могао учинити, али се уместо тога одлучио да покрене грађанску тужбу због клевете.
  3. На крају, подносилац је тврдио да изјава од 28. маја 2013. о томе да је г. А очигледно хтео да повуче свој захтев за извршење (видети горе наведени став 20.) није имала правно дејство јер је дата у кривичном контексту, а не као део извршног поступка у току. Даље, нејасно је да ли је адвокат г. А имао овлашћење да то учини у име свог клијента, при чему примењиви прописи о извршењу нису предвиђали такву могућност. У сваком случају, предлог за извршење никада није повучен у извршном поступку, нити је судија за извршење обавештен о томе шта се догодило у кривичном контексту. На крају, извршни поступак је обустављен само зато што г. А није обавестио судију за извршење о томе како би желео да настави са поступком (видети горе наведени став 21.). Отуда је г. А могао у било ком тренутку да поново покрене поступак извршења. У међувремену, подносилац је био изложен јавном понижењу и емоционалној патњи пошто су, између осталог, извршитељи у неколико наврата долазили у његову кућу да би извршили попис његове имовине и чак запретили да ће запленити исту док није постало јасно да је имовина подносиоца недовољна да покрије дуг по пресуди.

(б) Влада

  1. Влада је подржала образложење грађанских судова (видети горе наведене ст. 11 и 12.) и тврдила да није било повреде члана 10. у овом предмету. Конкретно, уплитање у слободу изражавања подносиоца представке било је у складу са законом и неопходно у демократском друштву ради заштите угледа других. Додуше, г. А је био јавна личност, па су границе прихватљиве критике у његовом случају биле шире него у односу на нека друга физичка лица, међутим, чак и у том случају су морала постојати нека разумна ограничења. Чланак је такође изнео и низ лажних тврдњи о приватном и професионалном животу г. А, које нису адекватно проверене пре објављивања.
  2. Влада је поновила да чак и тамо где су наводи чисти вредносни судови, а не изјаве о чињеницама, они и даље морају да се заснивају не чињеницама јер се онда напротив могу сматрати неусклађеним са чланом 10. Конвенције. У сваком случају, општи тон чланка био је такав да је јасно била намера да се омаловажи господин А и да се прикаже као непоштена и неморална особа склона кршењу закона, од којих ништа није доказано током грађанског поступка. Штавише, иако је гђа Б комуницирала са јавним комуналним предузећем Градска гробља у истраживачке сврхе и у вези са закупом гробног места, она није добила изјаву од г. А лично пре објављивања чланка, при чему је само једном покушала да га контактира. У сваком случају, није било било каквог покушаја прикривања било какве информације од госпође Б, а износ одштете досуђен г. А уопште није био несразмеран.
  3. Коначно, Влада је тврдила да подносилац није претрпео никакве штетне последице пошто дотичне грађанске пресуде нису извршене. Конкретно, 28. маја 2013. године, г. А је повукао свој предлог за извршење и одрекао се свог права да се извршни поступак накнадно отвори (видети горе наведени став 20.). Штавише, ову изјаву је такође лично прихватио представник гђе Б (видети горе наведене ст. 20, 25. и 26.), те је 8. фебруара 2018. године првостепени суд у Крагујевцу одлучио да обустави извршни поступак (видети горе наведени став 21.). У сваком случају, након 23. децембра 2020. године, грађанске пресуде нису могле бити извршене на основу релевантних одредби Закона о облигационим односима (видети горе наведени став 23.).

2. Процена суда

(a) Постојање дела мешања

  1. Странке не оспоравају да је правоснажна грађанска пресуда, коју је 23. децембра 2020. године усвојио Апелациони суд у Крагујевцу против подносиоца , као главног уредника, представљала „мешање [а] државних органа” у његово право на слободу изражавања (видети горе наведени став 12; видети такође, mutatis mutandis, Lindon, Otchakovsky-Laurens и July против Француске [ВВ], бр. 21279/02 и 36448/02, §§ . 9 и 66, ЕСЉП 200-IV7, Orban и други против Француске, бр. 20985/05, § 47, 15. јануар 2009. године, са даљим упућивањем, и Gutiérrez Suárez против Шпаније, бр. 16023/07, §§28. и 29, 1. јун 2010. године, у погледу положаја аутора, као и издавача, директора публикација и уредника одговорних за њихове публикације). Међутим, схватање је да објављивање фотографије г. А у оспореном чланку на крају није сматрано кршењем његове приватности од стране поменутог апелационог суда, због чега подносилац у овом конкретном случају очигледно није трпео било какво ометање своје слободе изражавања (видети горе наведени став 12. in fine).
  2. Ометање слободе изражавања представља кршење Конвенције ако не задовољава услове из члана 10. став 2. Стога се мора утврдити да ли је „било прописано законом”, да ли је имало један или више легитимних циљева из наведеног става и да ли је „било неопходно у демократском друштву” ради постизања наведених циљева.

(б) Да ли је мешање било прописано законом

  1. Суд примећује да су правни основ за доношење предметне правноснажне пресуде биле, између осталог, релевантне одредбе Закона о јавном информисању и Закона о облигационим односима (видети горе наведене ст. 13, 22, 27, 28, 29. и 31–34.). Суд налази да су ове одредбе биле доступне и предвидиве, односно да су формулисане са довољно прецизности да обезбеде појединцу усмерење – ако је потребно уз одговарајући савет (видети, на пример, и међу многим другим органима, The Sunday Times против Уједињеног Краљевства (бр. 1), 26. априла 1979. године, § 49, Серија А бр. 30, и Karácsony и други против Мађарске [ВВ], бр. 42461/13 и 44357/13, §§ 123–125, 17. мај 2016. године; видети такође, у контексту Србије, Тешић против Србије, бр. 4678/07 и 50591/12, §. 64, 11. фебруар 2014. године). Суд стога закључује да је конкретно мешање заправо „прописано законом” у смислу члана 10. став 2. Конвенције.

(в) Да ли је мешање имало легитиман циљ

  1. У складу са ставом домаћих судова, Влада је тврдила да је дотично мешање имало за циљ легитимни циљ „заштите угледа или права других”. Суд не налази било какав разлог да сматра другачије и стога прихвата да је мешање у слободу изражавања подносиоца тежило једном од легитимних циљева предвиђених чланом 10. став 2. Конвенције.

(г) Неопходно у демократском друштву

(i) Општа начела

  1. Суд се позива на општа начела за процену неопходности мешања у остваривање слободе изражавања изнета у предмету Morice против Француске [Вв], бр. 29369/10, § 124, ЕСЉП 2015. године; Bédat против Швајцарске [Вв], бр. 56925/08, § 48, 29. март 2016. године; и Меџлис Исламске заједнице Брчко и други против Босне и Херцеговине [Вв], бр. 17224/11, § 75, 27. јун 2017. године.
  2. Суд је такође у бројним предметима сматрао да ће недостатак релевантних и довољних образложења домаћих судова или пропуст да се узму у обзир применљиви стандарди у процени дотичног уплитања повући за собом повреду члана 10. (видети, између осталог, друге предмете из судске праксе, Scharsach и News Verlagsgesellschaft против Аустрије, бр. 39394/98, § 46, ЕСЉП 2003-XI; Uj против Мађарске, бр. 23954/10, §§25 и 26, 19. јул 2011. године; и Mariya Alekhina и други против Русије, бр. 38004/12, § 264, 17. јул 2018. године).
  3. Надаље, треба поновити да је право на заштиту угледа право које је загарантовано чланом 8. Конвенције као део права на поштовање приватног живота (видети, на пример, Denisov против Украјине [Вв], бр. 76639/11, § 97, 25. септембар 2018. године). Да би члан 8. наступио због напада на углед неке особе, мора се достићи одређени ниво озбиљности и мора бити изведено на начин који доводи у питање лично уживање нечијег права на поштовање приватног живота (видети Axel Springer AG против Немачке [ВВ], бр. 39954/08, § 83, 7. фебруар 2012. године; Меџлис Исламске заједнице Брчко и други, горе цитиран, § 76; и Beizaras и Levickas против Литваније, бр. 41288/15, § 117, 14. јануар 2020. године).
  4. У случајевима када, у складу са горе наведеним критеријумима, интереси „заштите угледа или права других” доводе у обзир примену члана 8, од Суда се може захтевати да провери да ли су домаћи судски органи постигли правичну равнотежу приликом заштите две вредности загарантоване Конвенцијом, наиме, с једне стране, слободе изражавања заштићена чланом 10, и, с друге, права на поштовање приватног живота садржано у члану 8. (погледати Меџлис Исламске заједнице Брчко и други, цитиран горе, § 77). Општа начела која се примењују на уравнотежење ових права први пут су изнети у предметима Von Hannover против Немачке (бр. 2) [ВВ] (бр. 40660/08 и 60641/08, §§104-07, ЕСЉП 2012. године) и Axel Springer AG (цитиран горе, §§85-88), затим детаљније поновљена у предмету Couderc and Hachette Filipacchi Associés против Француске [ВВ] 40454/07, §§90-93, ЕСЉП 2015. године (одломци)) и недавно сажети у случају Меџлис Исламске заједнице Брчко и други (горе цитирано, § 77).
  5. На крају, Суд је закључио да државе уговорнице имају одређену слободу процене приликом оцене неопходности и обима било каквог мешања у слободу изражавања заштићеном чланом 10. Конвенције. Тамо где су национални органи извагали интересе о којима је реч у складу са критеријумима постављеним у судској пракси Суда, потребни су јаки разлози ако постоји жеља да се наведено мишљење замени ставом домаћих судова (видети горе наведен предмет Bédat, ст. 54, са даљим упућивањем). Релевантни критеријуми, када је у питању балансирање између права заштићених чл. 8. и 10. Конвенције, укључују следеће: (а) допринос који је предметни чланак дао расправи од јавног интереса; (б) колико је позната особа у питању и шта је предмет извештаја; (в) понашање дотичног лица пре објављивања чланка; (г) начин добијања информација и њихова истинитост; (д) садржај, облик и последице објављивања; и (ђ) озбиљност изречене санкције (видети, на пример, Axel Springer AG, горе цитиран, §§ 89–95, и Милисављевић против Србије, бр. 50123/06, § 33, 4. април 2017. године). Наравно, неки од горе наведених критеријума могу бити више или мање релевантни с обзиром на посебне околности датог случаја (погледати Satakunnan Markkinapörssi Oy и Satamedia Oy против Финске [ВВ], бр. 931/13, § 166, 27. јун 2017. године), док се и други релевантни критеријуми могу узети у обзир у зависности од ситуације (видети Axel Springer SE и RTL Television GmbHпротив Немачке, бр. 51405/12, § 42, 21. септембар 2017. године).

(ii) Примена општих начела на конкретан случај

  1. Оцењујући релевантне изјаве садржане у објављеном чланку и разлоге наведене у домаћим грађанским пресудама да оправдају мешање у слободу изражавања подносиоца представке, Суд сматра да су следећа питања од посебне важности, узимајући у обзир критеријуме наведене у горе наведеним ставовима 56 и 57: да ли су дате изјаве допринеле расправи од јавног интереса; да ли се господин А може сматрати „јавном личношћу”; садржај и облик информација садржаних у чланку и, на крају, последице објављивања чланка у односу на г. А и озбиљност санкција изречених самом подносиоцу.

(α) Да ли је чланак допринео расправи од јавног интереса

  1. Јавни интерес се обично односи на питања која утичу на јавност у толикој мери да се она може легитимно заинтересовати за њих, која привлаче њену пажњу или која се тиче јавности у значајној мери, нарочито јер утичу на добробит грађана или живот заједнице. То је такође случај у вези са питањима која могу изазвати значајне контроверзе, а тичу се важног друштвеног питања или која укључују проблем за који би јавност имала интерес да буде обавештена (видети, између осталог, Satakunnan Markkinapörssi Oy и Satamedia Oy, горе цитиран, § 171).
  2. Имајући ово на уму, Суд сматра да се објављени чланак у овом предмету очигледно тицао питања од јавног интереса у оној мери у којој се односи на функционисање јавног погребног предузећа коме је поверено управљање гробљем града Крагујевца. Са своје стране, домаћи грађански судови сложили су се са овим, констатујући да није постојао оправдан интерес да јавност буде обавештена о приватном животу г. А, али су затим извршили анализу навода у вези са функционисањем јавног погребног предузеће (видети горе наведене ст. 11. и 12.).

(β) Да ли се господин А може сматрати „јавном личношћу”

  1. Суд понавља да се мора правити разлика између појединаца и лица која делују у јавном контексту, као политичке или јавне личности. Сходно томе, иако појединац непознат јавности може захтевати посебну заштиту свог права на приватни живот, исто не важи за јавне личности (видите Minelli против Швајцарске (одл.), бр. 14991/02, 14. јун 2005. године; Petrenco против Молдавије, бр. 20928/05, § 55, 30. март 2010. године; и Милисављевић, горе цитиран, § 34), у погледу којих су границе критичког коментара шире, јер су неизбежно и свесно изложене јавном преиспитивању и стога морају показати посебно висок степен толеранције (видети Kuliś против Пољске, бр. 15601/02, § 47, 18. март 2008. године; Ayhan Erdoğan против Турске, бр. 39656/03, § 25, 13. јануар 2009. године; и Милисављевић, горе цитиран, § 34). Особе се у овом контексту могу сматрати јавним личностима на основу, између осталог, њихових дела и/или положаја преко којих су ступиле у јавну арену (видети Kapsis и Danikas против Грчке, бр. 52137/12, § 35, 19. јануара 2017. године, са даљим упућивањем), као и институционалне димензије и значаја њихове дужности (видети, на пример, Chalabi против Француске, бр. 35916/04, §42, 18. септембар 2008. године).
  2. У својим запажањима, обе стране су се сложиле да је г. А био „јавна личност” у смислу члана 10. Конвенције у предметно време (видети горе наведене ставове 44. и 46.), као што су то учинили и грађански судови у својим пресудама донетим раније (посебно погледати горе наведени став 12.). С обзиром на горе наведену судску праксу по овом питању и чињеницу да је г. А заправо био одговоран за управљање и пословање важног јавног комуналног предузећа, Суд не налази разлога за неслагање и закључује да је г. А као јавна личност морао уопштено да покаже већи степен толеранције од појединца суоченог са критикама у штампаној публикацији.

(γ) Садржај и облик информација садржаних у чланку

  1. Суд жели да нагласи да у контексту слободе изражавања прави разлику између изјава о чињеницама и вредносних судова. Постојање чињеница се може доказати, док се истинитост вредносних судова не може доказати. Услов доказивања истинитости вредносног суда немогуће је испунити и крши саму слободу мишљења, што је основни део права загарантованог чланом 10. Међутим, тамо где изјава представља вредносни суд, сразмерност уплитања може зависити од тога да ли постоји довољна „чињенична основа” за оспорену изјаву: ако не постоји, тај вредносни суд се може показати претераним. Да би се направила разлика између чињеничног навода и вредносног суда, потребно је узети у обзир околности случаја и општи тон примедби, имајући у виду да тврдње о питањима од јавног интереса могу, на тој основи, представљати вредносне судове, а не изјаве о чињеницама (видети, на пример, Morice, горе цитиран, § 126, са даљим упућивањима).
  2. Имајући у виду све горе наведено и сам конкретан случај, Суд примећује да чланак (видети горе наведени став 8.), између осталог, износи следеће:

„[6.] У време када је хиљаде стручњака и вредних радника остало без посла, ГГГр је отишао у другом смеру и од обичног радника (трогодишње стручне школе) и уличног кријумчара цигарета постао директор градског гробља о чијим се високим приходима, службеним и чешће незваничним, испод тезге, по граду причају фантастичне приче.

...

[9.] Не препуштајући ништа случају, ГГГр је успео да себи обезбеди две дипломе, за сваки случај! Можда ће вам добро доћи и боље ће звучати при представљању.”

  1. Чак и под претпоставком да су горе цитиране изјаве преувеличане вредносне процене, а не изјаве о чињеницама или чак да представљају новинарску провокацију (погледати, на пример, Kuliś, горе цитиран, § 47, са даљим упућивањима), подносилац, гђа Б и њихова публикација, нису пружили апсолутно никакве доказе у парничном поступку у прилог тврдњи, имплицитној или на други начин, да је г. А у ствари незаконито стекао било какву финансијску добит или је на неки начин непрописно или незаконито обезбедио своје две дипломе (видети горе наведене ст. 11. и 12.). Само нагађања или у најбољем случају претпоставке у вези с тим (видети горе наведени став 43.), јасно, не могу бити довољна основа за изношење таквих озбиљних оптужби, упркос чињеници да је г. А у то време заиста био јавна личност и да се сâм чланак тицао генерално тема од неког јавног интереса. Из тога следи да су ова два става имала за циљ да омаловаже личност г. А кршећи релевантне новинарске и етичке стандарде, како је то Влада предложила у својим запажањима, а грађански судови објаснили у пресудама (видети горе наведене ст. 11. и 12.); такође, упоредити са, на пример, предметом Ziembiński против Пољске (бр. 2), бр. 1799/07, §§7, 8, 44. и 45, 5. јул 2016. године, где се дотична публикација сматрала сатиричном и није укључивала оптужбе о извршењу кривичних дела од стране службеника локалне владе).
  2. Што се тиче остатка оспореног чланка, Суд је у много наврата нагласио да се члан 10. Конвенције примењује не само на „информације” или „идеје” које су повољно прихваћене или које се сматрају безопасним или безначајним, али и на оне које вређају, шокирају или узнемиравају, у складу с захтевима плурализма, толеранције и широкогрудости без којих нема „демократског друштва” (видети, између остале судске праксе, Handyside против Уједињеног Краљевства, 7. децембар 1976. године, § 49, Серија А бр. 24 и Observer и Guardian против Уједињеног Краљевства, 26. новембар 1991. године, § 59, Серија А, бр. 216). Заиста, улога штампе као јавног надзорника омогућава новинарима и издавачима да прибегну одређеном степену претеривања, провокације или чак оштрине (видети Kuliś, цитиран горе).

(δ) Последице објављивања чланка у односу на г. А.

  1. Као што је горе већ наглашено, право на заштиту сопственог угледа је право које је загарантовано чланом 8. Конвенције као део права на поштовање приватног живота (погледати горе наведене ст. 55. и 56.).
  2. С обзиром на природу навода у вези са г. А објављених у ставовима 6. и 9. оспореног чланка (видети горе наведени став 8.), као и сопствене закључке изнете у претходном ставу 65, Суд сматра да су последице њиховог објављивања очигледно биле довољно озбиљне како би се захтевала заштита члана 8. у вези с угледом г. А (погледати горе наведени став 55.). Јасно је да су и домаћи грађански судови били таквог мишљења, закључивши да је г. А у ствари претрпео повреду своје части и угледа (видети горе наведене ст. 11. и 12.).

(ε) Озбиљност санкција изречених подносиоцу представке

  1. Природа и тежина изречене санкције такође су питање од посебне важности за процену сразмерности ометања према члану 10. став 2. (видети горе наведени став 57.). Износ било које досуђене накнаде мора на сличан начин да „има разуман однос сразмерности... [моралној] ... повреди ... коју је претрпео” дотични тужилац (видети Tolstoy Miloslavsky против Уједињеног Краљевства, 13. јул 1995. године, § 49, Серија А, бр. 316-Б; видети такође Тешић, цитиран горе, § 63).
  2. Враћајући се на овај предмет, Суд сматра да се правоснажна пресуда грађанског суда донета против подносиоца, наложивши му да, заједно са још два тужена солидарно, плати динарску противвредност од приближно 1.241 евра за претрпљену душевну бол и настале трошкове, као и законске камате, не може сматрати као таквим озбиљном, нарочито имајући у виду број тужених о којима је реч и чињеницу да ниједном никада није стигло на извршење плаћање досуђених износа (видети горе наведене ст. 20. и 21; такође, упоредити с предметом Тешић, цитиран горе, §§ 67 и 68).

(ζ) Закључак

  1. У светлу горенаведених разматрања, Суд сматра да је, посебно имајући у виду неке наводе садржане у ставовима 6. и 9. члана, постигнута правична равнотежа између слободе изражавања подносиоца представке, с једне стране, и интереса г. А за заштиту његовог угледа с друге стране. Стога сматра да нема потребе да у том погледу замени своје ставове са ставовима домаћих судова (видети горе наведени став 57.).
  2. Даље се напомиње да упркос суштинској улози штампе у демократском друштву, члан 10. став 2. не гарантује потпуно неограничену слободу изражавања, чак ни у погледу извештавања штампе које укључује питања која су од великог значаја за јавност (видети, на пример, Bladet Tromsø и Stensaas против Норвешке [ВВ], бр. 21980/93, § 65, ЕСЉП 1999-III, и Monnat против Швајцарске, бр. 73604/01, § 66, ЕСЉП 2006-X). Заштита коју члан 10. Конвенције имплицитно пружа новинарима, као и уредницима, подложна је услову да поступају у доброј намери како би пружили тачне и поуздане информације у складу са начелима одговорног новинарства (видети, на пример, Bédat, горе цитиран, § 50).
  3. С обзиром на горе наведено, није дошло до кршења члана 10. Конвенције.

 

ИЗ ОВИХ РАЗЛОГА, СУД, ЈЕДНОГЛАСНО,

1. Проглашава представку прихватљивом;

2. Сматра да није дошло до повреде члана 10. Конвенције;

Састављено на енглеском језику и прослеђено у писаном облику 21. септембра 2021. године, у складу с правилом 77. §§ 2. и 3. Пословника о раду суда.

Hasan Bakırcı                                                        Jon Fridrik Kjølbro

заменик секретара одељења                              председник

––––––––

1 У наведеном наслову о овом лицу се писало пуним именом и презименом, али у овој пресуди уместо тога ће се говорити о господину А, осим поднаслова објављеног чланка и самог чланка у којем је новинар користио скраћеницу ГГГр.

 

 

 

SECOND SECTION

CASE OF MILOSAVLJEVIĆ v. SERBIA (No. 2)

(Application no. 47274/19)

JUDGMENT

Art 10 • Freedom of expression • Civil judgment against, inter alia, the editor-in-chief of a weekly news magazine, for defaming the director of a State-run public utility company • Failure to comply with tenets of responsible journalism • Fair balance struck by domestic courts between competing interests at stake

STRASBOURG

21 September 2021

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision

In the case of Milosavljević v. Serbia (no. 2), The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

 Jon Fridrik Kjølbro, President,
 Carlo Ranzoni,
 Valeriu Griţco,
 Egidijus Kūris,
 Branko Lubarda,
 Pauliine Koskelo,
 Marko Bošnjak, judges,
and Hasan Bakırcı, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 47274/19) against Serbia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Serbian national, Mr Ranko Milosavljević (“the applicant”), on 26 August 2014;

the decision to give notice to the Serbian Government (“the Government”) of the complaint under Article 10 of the Convention and to declare inadmissible the remainder of the application;

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 31 August 2021,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The application concerns, under Article 10 of the Convention, the freedom of editorial expression in the context of the functioning of a State-run public utility company, as well as the alleged malfeasance and/or corruption on the part of its director.

THE FACTS

2.  The applicant was born in 1960 and lives in Kragujevac. At the relevant time, he was an editor-in-chief of Svetlost, a weekly news magazine based in the same city.

3.  The applicant was represented by Ms D. Rakićević, a lawyer practising in Kragujevac.

4.  The Government were represented by their Agent, Ms Z. Jadrijević Mladar.

5.  The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

  1. THE PUBLISHED ARTICLE

6.  On 6 August 2009 Svetlost published an article entitled “The City’s Chief Undertaker (CCU): ... [Mr A] ... From a Smuggler to a Rich Man” (Glavni gradski grobar (GGGr) ... [g. A] ... Od švercera do bogatuna).[1]

7.  The subtitle just below states that “before you decide to die ask CCU as to whether you can do so ... since in Kragujevac only the privileged have this right” (pre nego što odlučite da umrete, pitajte GGGr da li možete to da uradite ... jer u Kragujevcu to pravo imaju samo privilegovani).

8.  The article itself, written by Ms B, a journalist employed with Svetlost, in so far as referred to by the domestic courts, reads as follows:

“...

[1.] ... [In connection with an earlier case allegedly involving the building of a family crypt in the centre of the Kragujevac cemetery by a local businessman referred to as Pharaoh,] ... a case which greatly agitated the citizens [of Kragujevac] because of the digging up of multiple existing graves ... [, CCU stated that all this was] ... lawful and market-based!

...

[2.] Enforcing discipline against the dead and calling out the living for their debts, CCU, just like any other debt enforcer, started issuing threats of a most bizarre nature which this journalist cannot now convey ... [for the sake of decency.]

...

[3.] If we were a State based on the rule of law and a civil society, this man would have to be removed from his position immediately for not being up to it, both as a person and professionally.

...

[4.] ... [Instead,] walking bravely in his ‘Gianfranco Ferré’ shoes, he is ... [successfully] ... leading ... [the city’s public burial company] ...

...

[5.] Although CCU’s career ... [seems] ... fantastic, it was not easy to travel for such a short time the road from being a transitional loser ... [and] ... a cigarette smuggler ... to [being a person wearing] ‘Gianfranco Ferré’ shoes and living the high life.

...

[6.] At a time when thousands of experts and hard workers were losing their jobs, CCU went in another direction and from an ordinary worker (three years of vocational school) and a street cigarette smuggler became a director of the city’s cemetery about whose high income, both official and more often unofficial, under the counter, there are fantastical stories being told throughout the city.

...

[7.] Through the constant increase in the price of death and personal human tragedy, CCU is building his successful career ...

...

[8.] At the time ... [when the case referred to in paragraph 1 of this article happened] ... CCU left ... [one political party and joined another one whose boss] ... ordered him to sell to the Kragujevac Pharaoh the centre of the old city cemetery.

...

[9.] Leaving nothing to chance, CCU managed to secure for himself two diplomas, just in case they were needed! They may come in handy and it sounds better when introducing oneself.

...”

9.  As part of the above article there was also a photograph of Mr A, referred to by his name and surname, and an explanation that it was taken on the occasion of a public presentation of a book about graveyards (promocija monografije o grobljima).

  1. THE CIVIL PROCEEDINGS

10.  In August 2009 Mr A lodged a civil defamation claim against the applicant, Ms B and Svetlost regarding the published article and the said photograph.

11.  On 13 September 2010 the Kragujevac High Court (Viši sud u Kragujevcu) ruled partly in favour of Mr A and ordered the applicant, Ms B and Svetlost to pay him jointly: (i) 100,000 Serbian dinars (RSD), equivalent to approximately 955 euros (EUR) at the time, on account of the mental anguish which he had suffered as a consequence of the breach of his honour and reputation; (ii) RSD 50,000, equivalent to approximately EUR 477 at the time, for the violation of his right to privacy; and (iii) RSD 47,025 in litigation costs, equivalent to approximately EUR 449 at the time, all with statutory interest as of the date of adjudication. The Kragujevac High Court explained, inter alia, that there had been no justified interest for the public to be informed about Mr A’s private life, including as regards how he had opted to dress. In any event, according to his own statement which the court accepted, Mr A had never worn Italian shoes and had properly obtained his diplomas. He had, however, used to sell cigarettes for a while. The respondents had furthermore failed to verify the other allegations against Mr A, thus harming his honour and his reputation. In particular, the court could not accept that the allegations regarding the functioning of the public burial company had been based on a press conference which had taken place in 2006 or on statements which had been given by a number of its former employees, as suggested by the respondents, since there was no evidence in support of those claims. In fact, the witnesses, including the Mayor personally, who had been heard in the course of the proceedings all explicitly stated otherwise. Following the publication of the article, Mr A had been contacted by many friends, colleagues and business partners, as well as by the Mayor. They had all wanted to know whether the allegations contained in the article were accurate, which in turn had caused him great mental anguish. The respondents had likewise failed to obtain the consent of Mr A for the publication of the photograph in question. The remaining text, including the title and the subtitle, amounted to a mixture of value judgments and unverified statements of fact which had been intended to belittle Mr A’s person in breach of the relevant journalistic and ethical standards.

12.  On 23 December 2010 the Kragujevac Appeals Court (Apelacioni sud u Kragujevcu) upheld the Kragujevac High Court’s ruling as regards the compensation which had been awarded to Mr A on account of the mental anguish suffered due to the breach of his honour and his reputation. At the same time, however, the appellate court rejected altogether Mr A’s claim for compensation regarding the violation of his privacy, in connection with the photograph which had been published as part of the article, and amended the amount which had been awarded for litigation costs to RSD 30,621, equivalent to approximately EUR 286 at the time. In its reasoning, which was otherwise essentially along the lines of the reasons which had been offered at first instance, the Kragujevac Appeals Court pointed out, inter alia, that Mr A was not entitled to any compensation for the alleged violation of his privacy since he had been a public function holder and the photograph in question had been taken during a public event related to the performance of his duties. Mr A’s consent had therefore not been necessary for its publication.

13.  The above rulings relied on, inter alia, some of the relevant provisions of the Obligations Act and the 2003 Public Information Act summarised in paragraphs 22, 27, 28, 29 and 31-34 below.

  1. THE PROCEEDINGS BEFORE THE CONSTITUTIONAL COURT

14.  On 9 February 2011 the applicant lodged a constitutional appeal (ustavnu žalbu) against the Kragujevac Appeals Court’s judgment of 23 December 2010.

15.  On 25 February 2014 the Constitutional Court (Ustavni sud) dismissed the appeal and, in so doing, endorsed the reasoning of the Kragujevac Appeals Court.

16.  The applicant was served with the Constitutional Court’s decision on 27 February 2014.

  1. OTHER RELEVANT FACTS

17.  On 16 March 2011 Mr A lodged an enforcement request (predlog za izvršenje) with the Kragujevac Court of First Instance (Osnovni sud u Kragujevcu) on the basis of the civil judgments of 13 September 2010 and 23 December 2010 respectively (see paragraphs 11 and 12 above).

18.  On the same day the Kragujevac Court of First Instance issued the enforcement order (rešenje o izvršenju).

19.  On 11 July 2011 the Kragujevac Appeals Court upheld this decision at second instance.

20.  On 28 May 2013, however, Mr A “withdrew his enforcement request” in respect of the applicant and the other two respondents. He did so before the Kragujevac Court of First Instance, as part of a separate criminal case which he had brough against Ms B regarding the same article, and furthermore renounced his right (odrekao se prava) to reinstitute the enforcement proceedings at any point subsequently. This declaration was also accepted by Ms B’s defence counsel in the criminal proceedings. On the same occasion, Mr A dropped his criminal charges against Ms B and the criminal case itself was thus concluded.

21.  On 8 February 2018 the Kragujevac Court of First Instance discontinued the enforcement proceedings, Mr A having taken no steps to have the civil judgments in question enforced since March 2013.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK

  1. THE OBLIGATIONS ACT (ZAKON O OBLIGACIONIM ODNOSIMA, PUBLISHED IN THE OFFICIAL GAZETTE OF THE SOCIALIST FEDERAL REPUBLIC OF YUGOSLAVIA NOS. 29/7839/8545/89 AND 57/89, AS WELL AS IN THE OFFICIAL GAZETTE OF THE FEDERAL REPUBLIC OF YUGOSLAVIA NO. 31/93)

22.  Under Articles 199 and 200, inter alia, anyone who has suffered mental anguish as a consequence of a breach of his or her honour or reputation may, depending on the duration and intensity of the said mental anguish, sue for financial compensation before the civil courts and, in addition, request other forms of redress “which may be capable” of affording adequate non-pecuniary satisfaction.

23.  Article 379 § 1 provides, inter alia, that all claims recognised by a final court decision shall become time-barred within ten years, including those claims which would otherwise have become time-barred within a shorter period of time.

24.  Article 392 provides, inter alia, that procedural steps aimed at the collection of an outstanding judgment debt, including those undertaken as part of the enforcement proceedings, shall cause the relevant negative prescription period to run anew as of the date of conclusion of the enforcement proceedings in question.

25.  Article 344 § 1 provides that an obligation shall cease to exist when a creditor declares that he or she shall not seek its fulfilment and the debtor accepts this.

26.  Article 416 provides, inter alia, that, in principle and unless specified otherwise, the renouncement of a creditor’s claim in agreement with one of the debtors jointly concerned shall also exempt the other debtors from any continuing liability.

  1. THE 2003 PUBLIC INFORMATION ACT (ZAKON O JAVNOM INFORMISANJU, PUBLISHED IN THE OFFICIAL GAZETTE OF THE REPUBLIC OF SERBIA NOS. 43/0361/05 AND 71/09)

27.  Article 3 § 1 provided that prior to the publication of information regarding “an event, an occurrence or a certain person”, the journalist and the responsible editor were to “verify its origin, veracity and comprehensiveness” with due diligence.

28.  Article 9 provided, inter alia, that the right to the protection of one’s privacy was to be limited for holders of State or political positions if the information in question was of public relevance given their functions. The rights of such persons were to be limited in proportion to the justified interest of the public in each case.

29.  Article 30 §§ 2 and 4 provided, inter alia, that the editor-in-chief of a media outlet was to have the status of the responsible editor of that outlet. The responsible editor of a specific edition, column, or programme was to be held responsible for the contents which he or she edited.

30.  Article 37 provided, inter alia, that a media outlet could not pronounce anyone guilty of an offence in the absence of a final judicial or another decision rendered in this connection.

31.  Article 43 provided, inter alia, that information regarding one’s private life, including photographs, could not be published without the consent of the person concerned.

32.  Article 45 provided, inter alia, that, exceptionally, information regarding one’s private life, including photographs, could be published without his or her consent if it had to do with a public event or referred to a matter of public interest, the latter particularly if the person concerned was a public function holder and this was deemed important in connection with the performance of his or her duties.

33.  Article 79 provided, inter alia, that any person who suffered pecuniary and/or non-pecuniary harm as a consequence of incorrect or incomplete information published by a media outlet, or due to the publication of other information in breach of this Act, was entitled to adequate compensation quite apart from any other available redress.

34.  Article 80 provided, inter alia, that the editor-in-chief and the founder of a media outlet, who would have been able to establish through due diligence the inaccuracy or incompleteness of the information prior to its publication, were to bear joint liability for any pecuniary and/or non-pecuniary damage caused by the publication of the information in question. The same obligation, for example, also applied when harm was caused by an “inadmissible publication” of accurate information regarding one’s private life or concerned accusations involving the commission of a criminal offence.

35.  This Act was subsequently amended, through decisions rendered by the Constitutional Court, but was ultimately repealed and replaced by other legislation in 2014.

THE LAW

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

36.  The applicant complained, under Article 10 of the Convention, that he had suffered a breach of his freedom of expression. In particular, he maintained: (i) that the printed article in question legitimately raised serious issues to do with the functioning of a State-run public utility company, as well as the alleged malfeasance and/or corruption on the part of its director; and (ii) that he had ultimately ended up being punished for the article’s publication by losing a civil defamation case and being ordered to pay compensation plus costs to Mr A.

37.  Article 10 of the Convention, in so far as relevant, reads as follows:

“1.  Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to ... impart information and ideas without interference by public authority ...

2.  The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

  1. Admissibility

38.  The Government maintained that given that the civil court judgments rendered against the applicant have not been enforced he could no longer claim to be a victim of the violation alleged.

39.  The applicant disagreed.

40.  It is the settled case-law of the Court that the word “victim” in the context of Article 34 of the Convention denotes the person directly affected by the act or omission at issue, the existence of a violation of the Convention being conceivable even in the absence of prejudice; prejudice is relevant only in the context of Article 41. Consequently, a decision or measure favourable to an applicant is not in principle sufficient to deprive him of his status as a “victim” unless the national authorities have acknowledged, either expressly or in substance, and then afforded redress for, the breach of the Convention (see, for example, Nada v. Switzerland [GC], no. 10593/08, § 128, ECHR 2012, with further references).

41.  Turning to the present case, the Court observes that, quite apart from the issue of redress, the domestic authorities have never acknowledged, either expressly or in substance, the violation of the Convention alleged by the applicant. Accordingly, the applicant may still claim to be a “victim” of a breach of his rights under Article 10 of the Convention and the Government’s objection in this regard must be dismissed.

42.  The Court furthermore notes that the application is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any of the other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. The parties’ submissions

(a)  The applicant

43.  The applicant reaffirmed his complaint. He furthermore added that the article consisted of a combination of statements of facts and value judgments. Ms B had also carried out proper research before its publication and had enquired with the management of the city’s cemetery for information concerning the price of a burial plot while pretending to be interested in buying one. The management, however, had been concealing information and avoiding transparency. The public had nevertheless “learned about several cases involving the resale of burial plots” where the mortal remains of people who had passed away long ago, and whose relatives had either died or had left the country, had been removed and the plots then resold to the “newly-rich who had gained their wealth by doing business in the grey zone” or even by engaging in crime.

44.  The applicant maintained that Mr A had been a public official and had therefore had to endure more criticism, particularly since the article focused on an important local issue. Mr A had likewise never disputed that at one time he had in fact been smuggling cigarettes, which had itself always been an illegal activity. While in his 40s, Mr A had furthermore obtained his diplomas “in the shortest possible time [and] at a private university which [had] been linked to multiple scandals involving the ‘printing’ of diplomas”. As for the possibility to refute the allegations contained in the article, Mr A could have done so but had opted instead in favour of a civil defamation lawsuit.

45.  Lastly, the applicant argued that the statement of 28 May 2013 to the effect that Mr A had apparently wanted to withdraw his enforcement request (see paragraph 20 above) had had no legal effect as it had been given in the criminal context and not as part of the pending enforcement proceedings. It was furthermore unclear as to whether Mr A’s counsel had even had the authorisation to do so on behalf of his client and the applicable enforcement regulations themselves had not envisaged such a possibility. In any event, the enforcement request had never been withdrawn in the enforcement proceedings, nor had the enforcement judge been informed of what had transpired in the criminal context. Ultimately, the enforcement proceedings had been discontinued only because Mr A had not informed the enforcement judge as to how he would have liked to proceed with the case (see paragraph 21 above). Hence Mr A could have reinstituted the enforcement proceedings at any point. In the meantime, however, the applicant had been subjected to public humiliation and emotional distress since, inter alia, enforcement officers had come to his home on several occasions, had made an inventory of his property and had even threatened to seize it up until it had become clear that the applicant’s assets were insufficient to cover the judgment debt.

(b)  The Government

46.  The Government endorsed the reasoning of the civil courts (see paragraphs 11 and 12 above) and maintained that there had been no violation of Article 10 in the present case. In particular, the interference with the applicant’s freedom of expression had been in accordance with the law and necessary in a democratic society for the protection of the reputation of others. Admittedly, Mr A had been a public figure and the limits of acceptable criticism had thus been broader in his case than with respect to a private individual but even so there had to be some reasonable limits applicable. The article had also contained a series of false claims concerning Mr A’s private and professional life, which claims had not been properly verified before being published.

47.  The Government reiterated that even where allegations are pure value judgments, rather than statements of fact, they must still have some factual basis or be deemed as not being in accordance with Article 10 of the Convention. In any event, the general tone of the article had been such that it had been clearly intended to belittle Mr A and portray him as a dishonest and immoral person prone to breaking the law, none of which had been proved in the course of the civil proceedings. Furthermore, even though Ms B had communicated with the public burial company, for research purposes and regarding the lease of a burial plot, she had not obtained a statement from Mr A personally before the publication of the article and had tried to reach him only once. There had, in any event, been no attempt to conceal any information from Ms B and the amount of compensation awarded to Mr A had not been disproportionate.

48.  Finally, the Government argued that the applicant had not suffered any adverse consequences since the civil judgments in question had not been enforced. In particular, on 28 May 2013 Mr A had withdrawn his enforcement request and had renounced his right to have the enforcement proceedings reinstituted subsequently (see paragraph 20 above). Moreover, this declaration had also been accepted by Ms B’s representative personally (see paragraphs 20, 25 and 26 above) and on 8 February 2018 the Kragujevac Court of First Instance had itself discontinued the enforcement proceedings (see paragraph 21 above). In any event, after 23 December 2020 the civil judgments could not have been enforced based on the relevant provisions of the Obligations Act (see paragraph 23 above).

  1. The Court’s assessment

(a)  Existence of an interference

49.  It is not disputed between the parties that the final civil judgment rendered against the applicant, as an editor-in-chief, by the Kragujevac Appeals Court on 23 December 2020 amounted to an “interference by [a] public authority” with his right to freedom of expression (see paragraph 12 above; see also, mutatis mutandisLindon, Otchakovsky-Laurens and July v. France [GC], nos. 21279/02 and 36448/02, §§ 9 and 66, ECHR 2007IV, Orban and Others v. France, no. 20985/05, § 47, 15 January 2009, with further references, and Gutiérrez Suárez v. Spain, no. 16023/07, §§ 28 and 29, 1 June 2010, as regards the situation of authors as well as publishers, publication directors and editors responsible for their publications). It is, however, understood that the publication of Mr A’s photograph in the impugned article was not ultimately deemed to amount to a violation of his privacy by the said appellate court, which was why the applicant clearly suffered no interference with his freedom of expression on this account in particular (see paragraph 12 above in fine).

50.  An interference with one’s freedom of expression will infringe the Convention unless it satisfies the requirements of paragraph 2 of Article 10. It must therefore be determined whether it was “prescribed by law”, pursued one or more of the legitimate aims set out in that paragraph and was “necessary in a democratic society” in order to achieve those aims.

(b)  Whether the interference was prescribed by law

51.  The Court notes that the legal basis for the adoption of the final civil judgement in question was, inter alia, the relevant provisions of the Public Information Act and the Obligations Act (see paragraphs 13, 22, 27, 28, 29 and 31-34 above). The Court finds that these provisions were both adequately accessible and foreseeable, that is to say that they were formulated with sufficient precision to enable an individual – if need be with appropriate advice – to regulate his or her conduct (see, for example and among many other authorities, The Sunday Times v. the United Kingdom (no. 1), 26 April 1979, § 49, Series A no. 30, and Karácsony and Others v. Hungary [GC], nos. 42461/13 and 44357/13, §§ 123-125, 17 May 2016; see also, in the Serbian context, Tešić v. Serbia, nos. 4678/07 and 50591/12, § 64, 11 February 2014). The Court, therefore, concludes that the interference at issue was “prescribed by law” within the meaning of Article 10 § 2 of the Convention.

(c)  Whether the interference pursued a legitimate aim

52.  In agreement with the position of the domestic courts, the Government argued that the interference in question had pursued the legitimate aim of “the protection of the reputation or rights of others”. The Court finds no reason to hold otherwise and accepts therefore that the interference with the applicant’s freedom of expression pursued one of the legitimate aims envisaged under Article 10 § 2 of the Convention.

(d)  Necessary in a democratic society

(i)     General principles

53.  The Court refers to the general principles for assessing the necessity of an interference with the exercise of freedom of expression as set out in Morice v. France [GC], no. 29369/10, § 124, ECHR 2015; Bédat v. Switzerland [GC], no. 56925/08, § 48, 29 March 2016; and Medžlis Islamske Zajednice Brčko and Others v. Bosnia and Herzegovina [GC], no. 17224/11, § 75, 27 June 2017.

54.  The Court has also held in numerous cases that a lack of relevant and sufficient reasoning on the part of the national courts or a failure to consider the applicable standards in assessing the interference in question will entail a violation of Article 10 (see, among many other authorities, Scharsach and News Verlagsgesellschaft v. Austria, no. 39394/98, § 46, ECHR 2003XI; Uj v. Hungary, no. 23954/10, §§ 25 and 26, 19 July 2011; and Mariya Alekhina and Others v. Russia, no. 38004/12, § 264, 17 July 2018).

55.  It should furthermore be reiterated that the right to protection of reputation is a right which is guaranteed under Article 8 of the Convention as part of the right to respect for private life (see, for instance, Denisov v. Ukraine [GC], no. 76639/11, § 97, 25 September 2018). In order for Article 8 to come into play an attack on a person’s reputation must attain a certain level of seriousness and be carried out in a manner causing prejudice to the personal enjoyment of one’s right to respect for his or her private life (see Axel Springer AG v. Germany [GC], no. 39954/08, § 83, 7 February 2012; Medžlis Islamske Zajednice Brčko and Others, cited above, § 76; and Beizaras and Levickas v. Lithuania, no. 41288/15, § 117, 14 January 2020).

56.  In instances where, in accordance with the criteria set out above, the interests of the “protection of the reputation or rights of others” bring Article 8 into play, the Court may be required to verify whether the domestic authorities struck a fair balance when protecting the two values guaranteed by the Convention, namely, on the one hand, freedom of expression protected by Article 10 and, on the other, the right to respect for private life enshrined in Article 8 (see Medžlis Islamske Zajednice Brčko and Others, cited above, § 77). The general principles applicable to the balancing of these rights were first set out in Von Hannover v. Germany (no. 2) [GC] (nos. 40660/08 and 60641/08, §§ 104-07, ECHR 2012) and Axel Springer AG (cited above, §§ 85-88), then restated in more detail in Couderc and Hachette Filipacchi Associés v. France [GC] (no. 40454/07, §§ 90-93, ECHR 2015 (extracts)) and more recently summarised in Medžlis Islamske Zajednice Brčko and Others (cited above, § 77).

57.  Lastly, the Court has held that the Contracting States have a certain margin of appreciation in assessing the necessity and scope of any interference in the freedom of expression protected by Article 10 of the Convention. Where the national authorities have weighed up the interests at stake in compliance with the criteria laid down in the Court’s case-law, strong reasons are required if it is to substitute its view for that of the domestic courts (see Bédat, cited above, § 54, with further references). The relevant criteria, when it comes to the balancing exercise between the rights protected under Article 8 and Article 10 of the Convention, include: (a) the contribution made by the article in question to a debate of public interest; (b) how well known is the person concerned and what is the subject of the report; (c) the conduct of the person concerned prior to the publication of the article; (d) the method of obtaining the information and its veracity; (e) the content, form and consequences of the publication; and (f) the severity of the sanction imposed (see, for example, Axel Springer AG, cited above, §§ 89-95, and Milisavljević v. Serbia, no. 50123/06, § 33, 4 April 2017). Of course, some of the above criteria may have more or less relevance given the particular circumstances of a given case (see Satakunnan Markkinapörssi Oy and Satamedia Oy v. Finland [GC], no. 931/13, § 166, 27 June 2017) and other relevant criteria may also be taken into account depending on the situation (see Axel Springer SE and RTL Television GmbH v. Germany, no. 51405/12, § 42, 21 September 2017).

(ii)   Application of these principles to the present case

58.  In assessing the relevant statements contained in the published article and the reasons given in the domestic civil judgments to justify the interference with the applicant’s freedom of expression, the Court finds the following issues of particular relevance, having regard to the criteria identified in paragraphs 56 and 57 above: whether the statements in question made a contribution to a debate of public interest; whether Mr A can be considered a “public figure”; the content and form of the information contained in the article and, lastly, the consequences of the publication of the article in respect of Mr A and the severity of the sanction imposed on the applicant himself.

(α)    Whether the article made a contribution to a debate of public interest

59.  The public interest ordinarily relates to matters which affect the public to such an extent that it may legitimately take an interest in them, which attract its attention or which concern it to a significant degree, especially in that they affect the well-being of citizens or the life of the community. This is also the case with regard to matters which are capable of giving rise to considerable controversy, which concern an important social issue, or which involve a problem that the public would have an interest in being informed about (see, among others, Satakunnan Markkinapörssi Oy and Satamedia Oy, cited above, § 171).

60.  With this in mind, the Court considers that the published article in the present case clearly concerned an issue of public interest in so far as it referred to the functioning of a public burial company entrusted with the management of the Kragujevac City’s cemetery. The domestic civil courts, for their part, agreed with this by noting that there had been no justified interest for the public to be informed of Mr A’s private life but then going on to carry out an analysis of the allegations to do with the functioning of the public burial company (see paragraphs 11 and 12 above).

(β)     Whether Mr A can be considered a “public figure”

61.  The Court reiterates that a distinction has to be made between private individuals and persons acting in a public context, as political or public figures. Accordingly, whilst a private individual unknown to the public may claim particular protection of his or her right to private life, the same is not true of public figures (see Minelli v. Switzerland (dec.), no. 14991/02, 14 June 2005; Petrenco v. Moldova, no. 20928/05, § 55, 30 March 2010; and Milisavljević, cited above, § 34) in respect of whom the limits of critical comment are wider, as they are inevitably and knowingly exposed to public scrutiny and must therefore display a particularly high degree of tolerance (see Kuliś v. Poland, no. 15601/02, § 47, 18 March 2008; Ayhan Erdoğan v. Turkey, no. 39656/03, § 25, 13 January 2009; and Milisavljević, cited above, § 34). Persons may, in this context, be considered as public figures based on, inter alia, their acts and/or position through which they have entered the public arena (see Kapsis and Danikas v. Greece, no. 52137/12, § 35, 19 January 2017, with further references), as well as in view of the institutional dimension and importance of their duties (see, for example, Chalabi v. France, no. 35916/04, § 42, 18 September 2008).

62.  In their observations, both parties agreed that Mr A had been a “public figure” within the meaning of Article 10 of the Convention at the material time (see paragraphs 44 and 46 above), as did the civil courts in their judgments rendered earlier (see paragraph 12 above in particular). Given the above case-law on the issue and the fact that Mr A had in fact been responsible for the management and operation of an important public utility company, the Court finds no reason to disagree and concludes that as a public figure Mr A had to show, in general, a greater degree of tolerance than a private individual faced with criticism in a printed publication.

(γ)     The content and form of the information contained in the article

63.  The Court would stress that in the context of freedom of expression, it draws a distinction between statements of fact and value judgments. The existence of facts can be demonstrated, whereas the truth of value judgments is not susceptible of proof. The requirement to prove the truth of a value judgment is impossible to fulfil and infringes freedom of opinion itself, which is a fundamental part of the right secured by Article 10. However, where a statement amounts to a value judgment, the proportionality of an interference may depend on whether there exists a sufficient “factual basis” for the impugned statement: if there is not, that value judgment may prove excessive. In order to distinguish between a factual allegation and a value judgment, it is necessary to take account of the circumstances of the case and the general tone of the remarks, bearing in mind that assertions about matters of public interest may, on that basis, constitute value judgments rather than statements of fact (see, for instance, Morice, cited above, § 126, with further references).

64.  Being mindful of the above and as regards the present case, the Court notes that the article (see paragraph 8 above) reads, inter alia, as follows:

“[6.] At a time when thousands of experts and hard workers were losing their jobs, CCU went in another direction and from an ordinary worker (three years of vocational school) and a street cigarette smuggler became a director of the city’s cemetery about whose high income, both official and more often unofficial, under the counter, there are fantastical stories being told throughout the city.

...

[9.] Leaving nothing to chance, CCU managed to secure for himself two diplomas, just in case they were needed! They may come in handy and it sounds better when introducing oneself.”

65.  Even assuming that the above-quoted statements were exaggerated value judgments rather than statements of fact or even that they amounted to journalistic provocation (see, for example, Kuliś, cited above, § 47, with further references), the applicant, Ms B and their publication provided absolutely no evidence in the civil proceedings in support of the contention, implicit or otherwise, that Mr A had in fact obtained any financial gain illegally or had somehow secured his two diplomas improperly or unlawfully (see paragraphs 11 and 12 above). Mere speculation or at best conjecture in this regard (see paragraph 43 above), clearly, could not suffice as a proper basis for such serious allegations despite the fact that Mr A had indeed been a public figure at the material time and that the article itself concerned generally a topic of some public interest. It follows, therefore, that the two paragraphs in question were intended to belittle Mr A’s person in breach of the relevant journalistic and ethical standards, as suggested by the Government in their observations and explained by the civil courts in their judgments (see paragraphs 11 and 12 above; also, compare and contrast to, for example, Ziembiński v. Poland (no. 2), no. 1799/07, §§ 7, 8, 44 and 45, 5 July 2016, where the publication in question was deemed satirical and did not involve accusations of criminal wrongdoing by the local government officials).

66.  Concerning the remainder of the impugned article, the Court has emphasised, on many occasions, that Article 10 of the Convention is applicable not only to “information” or “ideas” that are favourably received or regarded as inoffensive or as a matter of indifference, but also to those that offend, shock or disturb, such being the demands of that pluralism, tolerance and broadmindedness without which there is no “democratic society” (see, among other authorities, Handyside v. the United Kingdom, 7 December 1976, § 49, Series A no. 24, and Observer and Guardian v. the United Kingdom, 26 November 1991, § 59, Series A no. 216). Indeed, the role of the press as a public watchdog allows journalists and publishers to have recourse to a certain degree of exaggeration, provocation or even harshness (see Kuliś, cited above).

(δ)     The consequences of the publication of the article in respect of Mr A

67.  As already noted above, the right to protection of reputation is a right which is guaranteed under Article 8 of the Convention as part of the right to respect for private life (see paragraphs 55 and 56 above).

68.  Given the nature of the allegations concerning Mr A published in paragraphs 6 and 9 of the impugned article (see paragraph 8 above), as well as its own conclusions set out in paragraph 65 above, the Court considers that the consequences of their publication were clearly sufficiently serious so as to attract the protection of Article 8 in respect of Mr A’s reputation (see paragraph 55 above). The domestic civil courts were, clearly, also of this opinion, having ruled that Mr A had in fact suffered a breach of his honour as well as his reputation (see paragraphs 11 and 12 above).

(ε)     The severity of the sanction imposed on the applicant

69.  The nature and severity of the sanction imposed is also a matter of particular importance in assessing the proportionality of the interference under Article 10 § 2 (see paragraph 57 above). The amount of any compensation awarded must likewise “bear a reasonable relationship of proportionality to the ... [moral] ... injury ... suffered” by the plaintiff in question (see Tolstoy Miloslavsky v. the United Kingdom, 13 July 1995, § 49, Series A no. 316B; see also Tešić, cited above, § 63).

70.  Turning to the present case, the Court considers that the final civil court judgment rendered against the applicant, ordering him, together with the other two respondents jointly, to pay an RSD equivalent of approximately EUR 1,241 for the mental anguish suffered and the costs incurred, plus statutory interest, cannot as such be deemed severe, particularly given the number of the respondents in question and the fact that the amounts awarded were never enforced against any of them (see paragraphs 20 and 21 above; also, compare and contrast to Tešić, cited above, §§ 67 and 68).

(ζ)     Conclusion

71.  In the light of the above considerations, the Court is of the opinion, particularly given some of the allegations contained in paragraphs 6 and 9 of the article, that a fair balance has been struck between the applicant’s freedom of expression, on the one hand, and Mr A’s interest in the protection of his reputation on the other. It finds therefore no need to substitute its views in this regard for those of the domestic courts (see paragraph 57 above).

72.  It is further noted that despite the essential role of the press in a democratic society, paragraph 2 of Article 10 does not guarantee a wholly unrestricted freedom of expression even with respect to press coverage involving matters of serious public concern (see, for example, Bladet Tromsø and Stensaas v. Norway [GC], no. 21980/93, § 65, ECHR 1999III, and Monnat v. Switzerland, no. 73604/01, § 66, ECHR 2006X). The protection afforded by Article 10 of the Convention to journalists, as well as to editors by implication, is subject to the proviso that they act in good faith in order to provide accurate and reliable information in accordance with the tenets of responsible journalism (see, for example, Bédat, cited above, § 50).

73.  In view of the foregoing, there has been no violation of Article 10 of the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the application admissible;
  2. Holds that there has been no violation of Article 10 of the Convention.

Done in English, and notified in writing on 21 September 2021, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Hasan Bakırcı                Jon Fridrik Kjølbro
Deputy Registrar              President


[1] In the said title this person was referred to by his full name and surname, but in this judgment he shall instead be referred to as Mr A, except for the subtitle of the published article and the article itself where the journalist used the abbreviation CCU (GGGr).

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine
Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Gž 5984/2017 od 15. 05. 2018. Apelacionog suda u Nišu, kojom se odbija žalba tužioca V.A. iz N., i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Nišu 29P 325/15 od 24.08.2017. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu nematerijalne štete za pretrplјeni strah, pretrplјeni duševni bol zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrplјenog stresa zbog okolnosti da je protiv njega podneta krivična prijava zbog zbog krivičnog dela primanja mita i krivičnog dela trgovine uticajem, pa je istom pokrenut krivični postupak i rešenjem istražnog sudije tužiocu je određen pritvor. Tužilac je u pritvoru proveo 75 dana, nakon čega je protiv njega podignuta optužnica zbog krivičnog dela primanja mita. Nakon ovoga, Sektor unutrašnje kontrole policije-Uprave za poslove unutrašnje kontrole policije, podneo je protiv tužioca još jednu krivičnu prijavu, a sada zbog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz čl.359 st.1 KZ u saizvršilaštvu u vezi čl.33 KZ. Obaveštenjem OJT Niš 16Kt 4650/13 od 09.07.2014. godine tužilac je pismeno obavešten da je navedena krivična prijava odbačena jer prijavlјeno delo nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti. Tužilac je u tužbi i tokom postupka naveo je usled navedene krivične prijave od 03.12.2013. godine trpeo strah, stres i duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1174/2018 od 25.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine i Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela oštećenje tuđih prava iz člana 220. stav 2. KZ, za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca sa rokom provere od 1 godine od dana pravnosnažnosti presude, i da treba da isplati u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude privatnom tužiocu-oštećenom BB, određeni iznos sa pripadajućom kamatom, kao i troškove parničnog postupka shodno presudi Osnovnog suda u Nišu 33P 8299/10 od 30.05.2012. godine i rešenju o izvršenju 6I 3260/13 od 15.04.2013. godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da između ostalog isplati privatnom tužiocu BB, na ime nužnih troškova krivičnog postupka, presudom navedeni iznos od 263.250,00 dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, je potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Filipović protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Koprivica protiv Crne Gore
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Miljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 466/2017 od 21.09.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kpjom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine.

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 100.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu BB na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 50.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva tužioca AA preko dosuđenog iznosa od 100.000,00 dinara do traženog iznosa od 400.000,00 dinara na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti i deo tužbenog zahteva tužioca BB preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 dinara do traženog iznosa od 200.000,00 dinara na ime pretrplјene nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da solidarno tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 156.850,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine, žalba tužene je usvojena, a žalba tužilaca odbijena, pa je presuda Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine u pobijanom usvajajućem delu odluke o tužbenim zahtevima (st. 1. i 2. izreke) i delu odluke o troškovima postupka (stav 4. izreke) preinačena, tako što su odbijeni tužbeni zahtevi da se obaveže tužena da isplati naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti tužiocu AA u iznosu od 100.000,00 dinara i tužiocu BB u iznosu od 50.000,00 dinara, sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, kao i zahtev tužilaca da im tužena solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 156.850,00 dinara, a tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove prvostepenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 98.933,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 49.467,00 dinara. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom pobijanom odbijajućem delu odluke o tužbenim zahtevima tužilaca (stav 3. izreke). Stavom drugim izreke drugostepene presude, tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 12.000,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 6.000,00 dinara

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Tešić protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude