Milošević protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
12022/16
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
31.08.2021
Članovi
41
P7-4
Kršenje
P7-4
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
(Čl. 41) Materijalna šteta
(P7-4) Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput u istoj stvari - opšte
(P7-4) Krivično delo
Tematske ključne reči
carinski prekršaji
Non bis in idem
VS deskriptori
1.25.1 Non bis in idem
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet se odnosi na kaznu podnositelja predstavke u prekršajnom postupku zbog korištenja zabranjenog plinskog ulja za namenu grejanja kao pogonskog goriva u njegovu teretnom vozilu i naknadno određivanje trošarine za korištenje tog ulja uvećane sto puta. Podnositelj predstave naveo je da mu je time povređeno pravo da mu ne bude dva puta suđeno i da ne bude dva puta kažnjen za isto delo.

Sredinom 2012. kada je, u saradnji s policijom, Carinarnica Vukovar sprovela kontrolu, utvrđeno je da je gorivo u teretnom vozilu u vlasništvu podnositelja predstavke posebno plinsko ulje za namenu grejanja za koje se dodeljuju državne subvencije, a koje se ne može koristiti kao gorivo za pogon motornih vozila. Istog je dana Carinarnica proglasila podnositelja krivim za prekršaj na temelju Zakona o trošarinama zbog upotrebe plinskog ulja za namenu grejanja u njegovom teretnom vozilu, te mu je izrekla novčanu kaznu u iznosu od 4.800,00 hrvatskih kuna (HRK; približno 640,00 eura (EUR)). Budući da podnosilac nije podneo žalbu, odluka je postala pravnosnažna i on je uredno platio novčanu kaznu. Istog dana Carinarnica Vukovar poslala je taj zapisnik o nadzoru nad pravilnim korištenjem goriva i zapisnik o uzorkovanju svom upravnom odeljenju kako bi obračunao iznos dospele trošarine.

Dana 2. jula 2012. Carinarnica Osijek naložila je podnositelju da plati iznos od 123.000,00 kuna (približno 16.700,00 eura) na ime trošarine, koji se sastojao od iznosa trošarine na dotičnu količinu ulja uvećanu sto puta zbog nezakonitog korištenja ulja 29. juna 2012. godine. To se rešenje temeljilo na članu 76. stav 2. Zakona o trošarinama. On je osporio to rešenje pred Ministarstvom finansija, a 31. oktobra 2013. godine Ministarstvo je ukinulo prvostepeno rešenje uz obrazloženje da količina plinskog ulja za namenu grejanja na koju se primenjuje trošarina nije bila pravilno utvrđena.

Dana 15. januara 2014. Carinarnica Osijek donela je novo rešenje kojim je naložila podnositelju da plati iznos od 83.025,00 kuna (približno 11.300,00 eura), koji se sastojao od iznosa trošarine na dotičnu količinu plinskog ulja za namenu grejanja uvećanu sto puta zbog nezakonitog korištenja ulja 29. juna 2012. godine. To je rešenje potvrđeno u žalbenom postupku.

Podnositelj predstavke je zatim podneo upravnu tužbu kojom je osporio rešenje upravnih tela. Dana 20. januara 2015. Upravni sud u Osijeku odbio je podnositeljevu tužbu. Tu je presudu povodom žalbe potvrdio Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Nakon toga podnositelj je podneo ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske prigovarajući, inter alia, da je bio dva puta kažnjen za isto delo, u suprotnosti s članom 4. Protokola br. 7.

Sud presuđuje da je došlo do povrede članka 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL SUDA

PREDMET MILOŠEVIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 12022/16)

PRESUDA

Članak 4. Protokola br. 7 • Pravo da se ne bude dva puta suđen ili kažnjen u istoj stvari • Nerazmjerna šteta pretrpljena podvrgavanjem prekršajnom i upravnom (poreznom) postupku zbog korištenja zabranjenog ulja kao pogonskog goriva • Trošarina je u potonjem postupku uvećana sto puta • Dva postupka nisu bila dostatno povezana u naravi da čine koherentnu cjelinu

STRASBOURG

31. kolovoza 2021.

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Milošević protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:         

Péter Paczolay, predsjednik,
Ksenija Turković,
Krzysztof Wojtyczek,
Alena Poláčková,
Gilberto Felici,
Erik Wennerström,
Ioannis Ktistakis, suci,
i Renata Degener, tajnica Odjela,

uzimajući u obzir:

zahtjev (br. 12022/16) protiv Republike Hrvatske koji je državljanin Bosne i Hercegovine g. Milan Milošević („podnositelj zahtjeva”) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 22. veljače 2016.;

odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada”) obavijesti o zahtjevu;

odluku Vlade Bosne i Hercegovine da neće ostvariti svoje pravo da se umiješa u postupak u skladu s člankom 36. stavkom 1. Konvencije i pravilom 44. stavkom 1. Poslovnika Suda; očitovanja stranaka; nakon vijećanja zatvorenog za javnost 1. i 29. lipnja 2021.,

donosi sljedeću presudu koja je usvojena posljednjeg navedenog datuma:

UVOD

  1. Predmet se odnosi na kaznu podnositelja zahtjeva u prekršajnom postupku zbog korištenja zabranjenog plinskog ulja za namjenu grijanja kao pogonskog goriva u njegovu teretnom vozilu i naknadno određivanje trošarine za korištenje tog ulja uvećane sto puta. Podnositelj zahtjeva naveo je da mu je time povrijeđeno pravo da mu ne bude dva puta suđeno i da ne bude dva puta kažnjen za isto djelo.

ČINJENICE

  1. Podnositelj zahtjev rođen je 1966. godine i živi u Bosanskom Brodu. Zastupao ga je g. D. Hećimović, odvjetnik iz Slavonskog Broda.
  2. Vladu je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Činjenično stanje predmeta, kako su ga iznijele stranke, može se sažeti kako slijedi.
  4. Dana 29. lipnja 2012. nadzorom koji je, u suradnji s policijom, provela ovlaštena Carinarnica Vukovar bilo je utvrđeno da je gorivo u teretnom vozilu u vlasništvu podnositelja zahtjeva posebno plinsko ulje za namjenu grijanja za koje se dodjeljuju državne potpore, a koje se ne može koristiti kao gorivo za pogon motornih vozila.
  5. Istog je dana Carinarnica proglasila podnositelja zahtjeva krivim za prekršaj na temelju Zakona o trošarinama zbog upotrebe plinskog ulja za namjenu grijanja u njegovu teretnom vozilu u suprotnosti s člankom 74. stavkom 2. tog zakona te mu je izrekla novčanu kaznu u iznosu od 4.800,00 hrvatskih kuna (HRK; približno 640,00 eura (EUR)). Mjerodavni dio prekršajnog naloga glasi kako slijedi:

„Podnositelj zahtjeva … kriv je … jer je 29. lipnja 2012. ... u teretnom vozilu u njegovu vlasništvu … plinsko ulje za namjenu grijanja obojeno crvenom bojom bilo korišteno kao pogonsko gorivo, čime je postupio u suprotnosti s člankom 74. stavkom 2. Zakona o trošarinama, što je kažnjivo na temelju članka 80. stavka 3. Zakona o trošarinama…

U skladu s člankom 34. stavkom 2. Prekršajnog zakona, ako [podnositelj zahtjeva] ne plati kaznu u cijelosti ili djelomično, ona će se naplatiti prisilno, a ako se ta kazna ne naplati ni prisilno u roku od godinu dana od pokretanja ovršnog postupka, nadležni prekršajni sud zamijenit će [novčanu] kaznu zatvorom u trajanju od 16 dana …

Na temelju zapisnika o nadzoru nad pravilnim korištenjem goriva … i zapisnika o uzorkovanju ... utvrđeno je da je u [vozilu podnositelja zahtjeva] kao pogonsko gorivo korišteno plinsko ulje za namjenu grijanja obojeno crvenom bojom.

S obzirom na gore navedeno, vijeće za prekršaje ove Carinarnice utvrdilo je da postupci [podnositelja zahtjeva] sadržavaju sva obilježja prekršaja koji mu se stavlja na teret jer je, kao vlasnik motornog vozila, odgovoran za kršenje Zakona o trošarinama kako je navedeno u izreci ovog prekršajnog naloga…

Svojim postupanjem [podnositelj zahtjeva] prekršio je članak 74. stavak 2. Zakona o trošarinama, kojim je predviđeno da se plinska ulja [za namjenu grijanja] navedena u članku 73. tog zakona ne mogu koristiti za pogon motornih vozila, plovila ili drugih strojeva, ili u druge namjene osim kao gorivo za grijanje …”

  1. Budući da podnositelj zahtjeva nije podnio žalbu, ta je odluka postala pravomoćna i on je uredno platio novčanu kaznu.
  2. Istog dana Carinarnica Vukovar poslala je taj zapisnik o nadzoru nad pravilnim korištenjem goriva i zapisnik o uzorkovanju svojemu upravnom odjelu kako bi obračunao iznos dospjele trošarine.
  3. Dana 2. srpnja 2012. Carinarnica Osijek naložila je podnositelju zahtjeva platiti iznos od 123.000,00 kuna (približno 16.700,00 eura) na ime trošarine, koji se sastojao od iznosa trošarine na dotičnu količinu ulja uvećanu sto puta zbog nezakonitog korištenja ulja 29. lipnja 2012. godine. To se rješenje temeljilo na članku 76. stavku 2. Zakona o trošarinama.
  4. Podnositelj zahtjeva osporio je to rješenje pred Ministarstvom financija, a 31. listopada 2013. godine Ministarstvo je ukinulo prvostupanjsko rješenje uz obrazloženje da količina plinskog ulja za namjenu grijanja na koju se primjenjuje trošarina nije bila pravilno utvrđena.
  5. Dana 15. siječnja 2014. Carinarnica Osijek donijela je novo rješenje kojim je naložila podnositelju zahtjeva da plati iznos od 83.025,00 kuna (približno 11.300,00 eura), koji se sastojao od iznosa trošarine na dotičnu količinu plinskog ulja za namjenu grijanja uvećanu sto puta zbog nezakonitog korištenja ulja 29. lipnja 2012. godine. To je rješenje potvrđeno u žalbenom postupku.
  6. Podnositelj zahtjeva zatim je podnio upravnu tužbu kojom je osporio rješenje upravnih tijela.
  7. Dana 20. siječnja 2015. Upravni sud u Osijeku odbio je podnositeljevu tužbu. Tu je presudu povodom žalbe potvrdio Visoki upravni sud Republike Hrvatske.
  8. Nakon toga podnositelj zahtjeva podnio je ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske prigovarajući, inter alia, da je bio dva puta kažnjen za isto djelo, u suprotnosti s člankom 4. Protokola br. 7.
  9. Dana 20. siječnja 2016. Ustavni je sud proglasio ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva nedopuštenom kao očigledno neosnovanu, a da nije odgovorio na podnositeljev prigovor zbog povrede načela ne bis in idem.

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o trošarinama (Narodne novine br. 83/09), koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, glasile su kako slijedi:

Članak 1.

„Ovim se Zakonom uređuje trošarinski sustav oporezivanja alkohola i alkoholnih pića, duhanskih proizvoda, energenata i električne energije ... koji se puštaju u potrošnju na području Republike Hrvatske.“ 

Članak 73.

„(1) Plinska ulja obuhvaćena tarifnim oznakama …, koja se koriste kao gorivo za grijanje, … moraju biti označena propisanim indikatorom ...“

Članak 74.

„(1) Označena plinska ulja iz članka 73. ovoga Zakona, mogu se koristiti i prodavati isključivo u svrhu propisanu ovim Zakonom.

(2)  Označena plinska ulja iz članka 73. ovoga Zakona, ne mogu se koristiti za pogon motornih vozila, … ili u druge namjene, osim kao gorivo za grijanje.“

Članak 76.

„(2) Ako se pri nadzoru motornih vozila … utvrdi da se označena plinska ulja iz članka 73. ovoga Zakona koriste u druge svrhe osim u svrhe i na način propisan člankom 74. ovoga Zakona, vlasniku motornog vozila … trošarina se obračunava na količine koje odgovaraju obujmu spremnika pogonskog goriva uvećane sto puta ...“

Trošarinski prekršaji

Članak 80.

„1.  Novčanom kaznom u iznosu od … kaznit će se za prekršaj pravna osoba…

47. ako označena plinska ulja ne koristi na propisani način (članak 74. stavak 2.), …

(3) Novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 kuna do 10.000,00 kuna kaznit će se i fizička osoba pojedinac za prekršaj iz stavka 1. točke… 47. … ovoga članka.”

  1. Godine 2015. Zakon o trošarinama izmijenjen je kako bi se isključilo uvećanje iznosa dugovane trošarine sto puta u slučaju korištenja plinskog ulja u suprotnosti s tim zakonom. Prema konačnom prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o trošarinama iz rujna 2015., takvo uvećanje trošarine bilo je u suprotnosti s načelom ne bis in idem te je zakon izmijenjen kako bi se uskladio sa sudskom praksom Suda Europske unije i najboljim praksama drugih država članica Europske unije. Odredba o trošarinskom prekršaju koji se odnosi na nezakonito korištenje plinskih ulja kao goriva za pogon motornih vozila ostala je nepromijenjena.
  2. Člankom 34. Prekršajnog zakona (Narodne novine br. 107/07), koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, bilo je predviđeno da će se svaka neplaćena novčana kazna izrečena u prekršajnom postupku prisilno naplatiti, a ako takva prisilna naplata ne bude uspješna, da će biti zamijenjena zatvorom, računajući svaki dan kao 300,00 kuna.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 4. PROTOKOLA BR. 7 UZ KONVENCIJU

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da mu je suđeno dva puta i da je dva puta kažnjen za isto djelo u suprotnosti s člankom 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju, čiji mjerodavni dio glasi kako slijedi:

„1. Nikome se ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku iste države za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom te države.“

A. Dopuštenost

  1. Vlada je tvrdila da podnositelj zahtjeva nije iscrpio domaća pravna sredstva jer nije iznio prigovor zbog povrede načela ne bis in idem pred upravnim tijelima koja su odlučivala u njegovu predmetu.
  2. Podnositelj zahtjeva nije se složio. Tvrdio je da je navedeni argument iznio u svojoj ustavnoj tužbi. Nadalje je istaknuo da je preslika presude Suda u predmetu Ruotsalainen protiv Finske (br. 13079/03, 16. lipnja 2009.), koji je bio istovjetan njegovu, bila dio spisa pred Upravnim sudom, koji je dostavila Vlada. Stoga su upravna tijela morala biti svjesna njegova prigovora zbog povrede načela ne bis in idem.
  3. Sud primjećuje da je podnositelj zahtjeva u svojoj ustavnoj tužbi izrijekom iznio prigovor na temelju članka 4. Protokola br. 7 i da mu nije pružen odgovor. Podnositelj zahtjeva tako je nacionalnim vlastima dao priliku koja u načelu treba biti dana državama ugovornicama u skladu s člankom 35. stavkom 1. Konvencije da isprave povrede koje se protiv njih iznose (vidi, primjerice, Arps protiv Hrvatske, br. 23444/12, stavak 20., 25. listopada 2016.). Prigovor Vlade stoga se mora odbiti.
  4. Sud primjećuje da ovaj prigovor nije ni očigledno neosnovan ni nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da su se i prekršajni postupak i naknadni upravni (porezni) postupak odnosili na isti događaj i da su se temeljili na istoj zakonskoj odredbi. Činjenica da je trošarina koja mu je obračunata bila uvećana sto puta dokazuje da je navedena mjera bila kaznene prirode i da cilj mjere nije bio samo sprječavanje utaje poreza.
  2. Vlada je tvrdila da su ta dva postupka predstavljala jedinstven integrirani odgovor na nezakonito ponašanje podnositelja zahtjeva. Cilj prekršajnog postupka prvenstveno je bio zaštita sigurnosti prometa jer je plinsko ulje za namjenu grijanja bilo štetno za motor vozila u kojem se koristilo, dok je cilj upravnog (poreznog) postupka bio naplata trošarine te stoga kažnjavanje i sprječavanje utaje poreza. Budući da je plinsko ulje za namjenu grijanja bilo znatno jeftinije od dizelskog ili benzinskog goriva, zbog brojnih fiskalnih i parafiskalnih nameta koji su se primjenjivali na potonje, korištenje plinskog ulja za namjenu grijanja u vozilima predstavljalo je oblik utaje poreza jer je nezakonito korištenje plinskog ulja za namjenu grijanja kao pogonskog goriva motornih vozila državi uzrokovalo gubitak prihoda koji bi inače ostvarila prodajom dizelskog ili benzinskog goriva vozačima.
  3. Vlada je nadalje tvrdila da su ta dva postupka bila predvidljiva posljedica nezakonitog ponašanja podnositelja zahtjeva te da nije došlo do dupliciranja u prikupljanju i ocjeni dokaza, prvenstveno zbog toga što je prekršajni nalog bio donesen u žurnom postupku. Štoviše, sankcije za dva postupka bile su integrirane na razini zakona, a novčana kazna podnositelja zahtjeva u prekršajnom postupku bila je tek neznatno veća od najmanjeg iznosa propisanog zakonom. Konačno, prema mišljenju Vlade, ta dva postupka bila su dovoljno povezana i u vremenu jer je upravni (porezni) postupak bio pokrenut sljedećeg radnog dana nakon što je podnositelju izdan prekršajni nalog.

2. Ocjena Suda

(a)  Opća načela

  1. Članak 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju tumači se tako da zabranjuje progon ili suđenje za drugo „kazneno djelo” u mjeri u kojoj ono proistječe iz istovjetnih činjenica ili činjenica koje su bitno iste (vidi Sergey Zolotukhin protiv Rusije [VV], br. 14939/03, stavak 82., ECHR 2009; Marguš protiv Hrvatske [VV], br. 4455/10, stavak 114., ECHR 2014; i A i B protiv Norveške [VV], br. 24130/11 i 29758/11, stavak 108., 15. studenoga 2016.).
  2. U predmetima u kojima se otvara pitanje na temelju članka 4. Protokola br. 7 trebalo bi utvrditi podrazumijeva li određena nacionalna mjera koja je predmet prigovora, u biti ili u praksi, dvostruko suđenje na štetu pojedinca ili je, suprotno tome, ona posljedica integriranog sustava koji omogućava rješavanje različitih aspekata nezakonite radnje na predvidljiv i razmjeran način koji čini koherentnu cjelinu kako dotični pojedinac ne bi time bio izložen nepravdi (vidi gore citirani predmet A i B protiv Norveške, stavak 122.). Cilj je članka 4. Protokola br. 7 spriječiti da osoba bude nepravedno dvaput gonjena ili kažnjena za isto kriminalizirano ponašanje. Međutim, tim se člankom ne zabranjuju pravni sustavi koji zauzimaju „integriran” pristup prema određenom društveno neprihvatljivom ponašanju, a posebice pristup koji uključuje usporedne faze pravnog odgovora na nezakonitu radnju od strane različitih tijela i u različite svrhe (ibid., stavak 123.).

(b) Primjena načela na ovaj predmet

(i) Jesu li oba postupka bila kaznene prirode

  1. Sud na početku primjećuje da se ni prekršajni postupak ni naknadni upravni (porezni) postupak u ovom predmetu nisu odnosili na „kazneno pravo u najužem smislu”. Međutim, pravna kvalifikacija postupka prema nacionalnom pravu ne može biti jedini relevantan kriterij za primjenjivost načela ne bis in idem iz članka 4. stavka 1. Protokola br. 7. Inače bi primjena te odredbe bila prepuštena diskreciji država ugovornica u mjeri koja bi mogla dovesti do rezultata nespojivih s ciljem i svrhom Konvencije (vidi, primjerice, Storbråten protiv Norveške (odl.), br. 12277/04, ECHR 2007 (izvadci), s daljnjim referencama). Pojam „kazneni postupak” u tekstu članka 4. Protokola br. 7 mora se tumačiti u svjetlu općih načela koja se odnose na odgovarajuće riječi „optužba za kazneno djelo” i „kazna” u člancima 6. odnosno 7. Konvencije (vidi gore citirani predmet Sergey Zolotukhin, stavak 52.; i Seražin protiv Hrvatske (odl.), br. 19120/15, stavak 64., 9. listopada 2018.; vidi iGestur Jónsson i Ragnar Halldór Hall protiv Islanda [VV], br. 68273/14 i 68271/14, stavak 76., 22. prosinca 2020.).
  2. Utvrđenom su sudskom praksom Suda postavljena tri kriterija, uobičajeno poznata kao „kriteriji Engel” (vidi Engel i drugi protiv Nizozemske, 8. lipnja 1976., Serija A br. 22), koje treba uzeti u obzir kad se utvrđuje je li ili nije postojala „optužba za kazneno djelo”. Prvi je kriterij pravna kvalifikacija djela na temelju nacionalnog prava, drugi je sama narav djela, a treći je razina težine kazne koja bi mogla biti izrečena dotičnoj osobi. Drugi i treći kriterij su alternativni, a ne nužno kumulativni. Time se, međutim, ne isključuje kumulativni pristup kad odvojena analiza svakog kriterija ne omogućava donošenje jasnog zaključka o postojanju optužbe za kazneno djelo (vidi Jussila protiv Finske [VV], br. 73053/01, stavci 30. – 31., ECHR 2006-XIV, i Ezeh i Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 39665/98 i 40086/98, stavci 82. – 86., ECHR 2003-X).
  3. Vraćajući se ovom predmetu, Sud je u brojnim prethodnim predmetima protiv Hrvatske smatrao da se prekršajni postupci trebaju smatrati „kaznenima” u smislu članka 4. Protokola br. 7 (vidi Bajčić protiv Hrvatske, br. 67334/13, stavak 27., 8. listopada 2020., s daljnjim referencama; vidi i, u kontekstu članka 6., Marčan protiv Hrvatske, br. 40820/12, stavak 33., 10. srpnja 2014.). Sud ne vidi razlog da smatra drugačije u ovom predmetu (vidi, konkretno, stavke 6. i 18. ove presude).
  4. Kad je riječ o naknadnom upravnom (poreznom) postupku, Sud primjećuje da je mjerodavna odredba Zakona o trošarinama bila usmjerena na sve građane, a ne samo na neku skupinu s posebnim statusom, i da je podnositelju zahtjeva naloženo platiti trošarinu u svojstvu vlasnika motornog vozila (vidi stavak 16. ove presude). Nadalje, iznos dugovane trošarine bio je uvećan sto puta zbog nezakonitog korištenja plinskog ulja za namjenu grijanja kao pogonskog goriva (vidi stavak 11. ove presude). Prema mišljenju Suda, to se mora smatrati kaznom radi odvraćanja od ponovnog počinjenja djela, koje je priznato kao karakteristično obilježje kaznenih sankcija (vidi gore citirani predmet Ezeh i Connors, stavci 102. i 105.). Imajući u vidu svoju prethodnu sudsku praksu o tom pitanju (vidi Ruotsalainen protiv Finske, br. 13079/03, stavci 42. – 47., 16. lipnja 2009.; i Rinas protiv Finske, br. 17039/13, stavci 40. – 43., 27. siječnja 2015.), Sud zaključuje da je trošarina u ovom predmetu bila određena prema pravilu čija svrha nije bila samo odštetna već i odvraćajuća i kaznena, što je dovoljno za utvrđivanje kaznene prirode dotičnog postupka, u autonomnom smislu članka 4. Protokola br 7.

(ii) Jesu li djela bila iste prirode (idem)

  1. Pojam „isto djelo”, element idem načela ne bis in idem u članku 4. Protokola br. 7, pojašnjen je u predmetu Sergey Zolotukhin (gore citiran, stavci 78. – 84.). Slijedom pristupa usvojenog u toj presudi, jasno je da utvrđivanje toga jesu li predmetna djela bila ista (idem) ovisi o ocjeni koja se temelji na činjenicama (ibid., stavak 84.), a ne, primjerice, o formalnoj ocjeni koja se sastoji od usporedbe „bitnih obilježja” djela. Zabrana u članku 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju odnosi se na kazneni progon ili suđenje za drugo „djelo” ukoliko potonje proizlazi iz istovjetnih činjenica ili činjenica koje su bitno iste (ibid., stavak 82.). Prema mišljenju Suda, izjave o činjenicama koje se odnose i na djelo za koje je podnositelju zahtjeva već suđeno i na djelo za koje je optužen odgovarajuća su polazna točka za njegovo odlučivanje o pitanju jesu li činjenice u oba ta postupka bile istovjetne ili bitno iste (vidi, s tim u vezi, gore citirani predmet Sergey Zolotukhin, stavak 83.). Sud se prilikom ispitivanja stoga treba usredotočiti na one činjenice koje predstavljaju skup konkretnih činjeničnih okolnosti koje uključuju istoga okrivljenika i koje su neraskidivo povezane u vremenu i prostoru, a čije postojanje treba dokazati kako bi se osigurala osuđujuća presuda ili pokrenuo kazneni postupak (ibid., stavak 84.).
  2. U ovom predmetu nema sumnje da su se i prekršajni postupak i naknadni upravni postupak odnosili na nadzor nad gorivom korištenim u teretnom vozilu u vlasništvu podnositelja zahtjeva, koji je proveden 29. lipnja 2012. godine, i utvrđivanje činjenice da se u spremniku goriva nalazilo plinsko ulje za namjenu grijanja (vidi stavak 5. ove presude). Prema tome, prisutan je element idem načela ne bis in idem (vidi gore citirani predmet Ruotsalainen, stavci 50. – 56.).

(iii) Je li došlo do dupliciranja postupka (bis)

  1. Kako je Veliko vijeće objasnilo u predmetu A i B protiv Norveške (gore citiran, stavak 130.), članak 4. Protokola br. 7 ne isključuje vođenje dvaju postupaka ako su ispunjeni određeni uvjeti. Konkretno, kako bi Sud bio uvjeren da nije došlo do dupliciranja suđenja ili kazne (bis) koje je zabranjeno člankom 4. Protokola br. 7, tužena država mora uvjerljivo pokazati da su dotična dva postupka bila „dovoljno međusobno povezana u naravi i u vremenu”. Drugim riječima, mora pokazati da su postupci bili kombinirani na integriran način tako da čine koherentnu cjelinu. To podrazumijeva ne samo da svrhe koje se nastoje ostvariti i načini na koje se one ostvaruju trebaju biti u naravi komplementarni i povezani u vremenu nego i da moguće posljedice takve organizacije pravnog postupanja prema spornom ponašanju trebaju biti razmjerne i predvidljive osobama koje su njima pogođene (ibid., stavak 130.). Kad je riječ o uvjetima koje je potrebno ispuniti kako bi se dvojni kazneni i upravni postupci smatrali dovoljno povezanima u naravi i vremenu i time sukladnima kriteriju bis iz članka 4. Protokola br. 7, materijalni čimbenici za određivanje toga postoji li dovoljno bliska povezanost u naravi uključuju:

– pitanje jesu li se različitim postupcima nastojale ostvariti komplementarne svrhe te time riješiti, ne samo in abstracto već i in concreto, različiti aspekti spornog društveno nedozvoljenog ponašanja;
– pitanje je li dupliciranje dotičnih postupaka bilo predvidljiva posljedica, kako u pravu tako i u praksi, istog osporavanog ponašanja (idem);
– pitanje jesu li relevantni postupci vođeni na takav način da se što više izbjegne svaka dodatna šteta koja proizlazi iz dupliciranja postupka, a posebice dupliciranja u prikupljanju i ocjeni dokaza, ponajprije odgovarajućom suradnjom između različitih nadležnih tijela kako bi se osiguralo da se činjenice utvrđene u jednom postupku utvrde i u drugom postupku;
– i, iznad svega, pitanje je li kazna izrečena u postupku koji je prvi pravomoćno okončan uzeta u obzir u postupku koji je posljednji pravomoćno okončan kako bi se spriječilo da dotični pojedinac u konačnici snosi prekomjeran teret, s tim da je najmanje vjerojatno da će taj rizik postojati ako postoji uračunavajući mehanizam kojim se osigurava da ukupan iznos svih izrečenih sankcija bude razmjeran (ibid., stavci 131. – 132.).
Vjerojatnije je da će kombinirani postupak zadovoljiti kriterije komplementarnosti i koherentnosti ako su sankcije koje se izriču u postupku koji nije službeno kvalificiran kao „kazneni” specifične za dotično postupanje i stoga se razlikuju od „kaznenog prava u najužem smislu” (ibid., stavak 133.).

  1. U ovom predmetu, nakon nadzora 29. lipnja 2012., podnositelju zahtjeva izrečena je novčana kazna putem prekršajnog naloga jer je plinsko ulje za namjenu grijanja koristio u svrhu koja nije bila dopuštena Zakonom o trošarinama. Tri dana kasnije naloženo mu je platiti trošarinu na plinsko ulje za namjenu grijanja koje je koristio uvećanu sto puta.
  2. Ocjenjujući povezanost prekršajnog i upravnog (poreznog) postupka u ovom predmetu u naravi, Vlada je tvrdila da su se tim dvama postupcima nastojale ostvariti komplementarne svrhe. Dok je cilj upravnog (poreznog) postupka bio kažnjavanje počinitelja zbog pokušaja utaje poreza, Vlada je tvrdila da je svrha prekršajnog postupka bila prvenstveno sigurnost prometa, jer je korištenje plinskog ulja za namjenu grijanja kao pogonskog goriva općenito nesigurno i može dovesti do oštećenja motora vozila u kojem se to ulje koristi kao pogonsko gorivo (vidi stavak 25. ove presude).
  3. S tim u vezi, Sud prvo primjećuje da je odredba na temelju koje je podnositelju zahtjeva izrečena novčana kazna za prekršaj dio Zakona o trošarinama, kojim je uređen trošarinski sustav oporezivanja energenata, te je svrstana u tom Zakonu pod naslovom „trošarinski prekršaji” (vidi stavak 16. ove presude). Kao drugo, nadležna carinarnica nije spomenula nikakve bojazni u pogledu sigurnosti prometa prilikom donošenja prekršajnog naloga (vidi stavak 6. ove presude). Međutim, najznačajnije je to što je zakonodavac, prilikom izmjene Zakona o trošarinama 2015. godine, iako je priznao da je postojeće zakonodavno rješenje bilo u suprotnosti s načelom ne bis in idem, ukinuo uvećanje dugovane trošarine sto puta, no zadržao prekršajnu odredbu kao jedinu sankciju za nezakonito korištenje plinskog ulja za namjenu grijanja kao pogonskog goriva povezanu s oporezivanjem (vidi stavak 17. ove presude). Prema mišljenju Suda, bez obzira na moguća razmatranja o sigurnosti prometa koja općenito mogu proizlaziti iz korištenja plinskog ulja za namjenu grijanja kao pogonskog goriva, prethodno navedeno jasno ukazuje na to da je primarna svrha novčane kazne koja je podnositelju zahtjeva izrečena u prekršajnom postupku bila kažnjavanje podnositelja za porezni prekršaj.
  4. Sud nadalje primjećuje da se i naknadni upravni (porezni) postupak protiv podnositelja zahtjeva u kojem mu je naloženo plaćanje trošarine na korišteno gorivo vodio s ciljem rješavanja posljedice njegova nezakonitog ponašanja povezane s oporezivanjem. Štoviše, kako je Sud već primijetio (vidi stavak 32. ove presude), iznos koji je podnositelju naloženo platiti u tom postupku nije se sastojao od jednostavnog obračuna dugovane trošarine, već je taj iznos uvećan sto puta jer je podnositelj koristio plinsko ulje za namjenu grijanja u suprotnosti s člankom 74. stavkom 2. Zakona o trošarinama. Tim se iznosom stoga težilo ostvariti i kaznenu svrhu kažnjavanja podnositelja zahtjeva zbog pokušaja utaje poreza. Stoga se ne može reći da su se tim dvama postupcima samo nastojale ostvariti komplementarne svrhe u rješavanju različitih aspekata nepoštovanja propisa o korištenju plinskog ulja za namjenu grijanja (nasuprot tome, gore citirani predmet Bajčić, stavak 41.).
  5. Sud primjećuje da je u dvama postupcima kojima se prigovara stoga sankcionirano isto ponašanje, nezakonito korištenje plinskog ulja za namjenu grijanja određeno je i kvalificirano na isti način i propisane su dvije odvojene sankcije koje nisu bile različite prirode (usporedi Nodet protiv Francuske, br. 47342/14, stavak 48., 6. lipnja 2019.). To je dovoljno da Sud zaključi da se u ovom predmetu nisu rješavali različiti aspekti nezakonite radnje na način koji čini koherentnu cjelinu kako dotični pojedinac ne bi time bio izložen nepravdi (vidi stavak 35. ove presude).
  6. Osim toga, Sud primjećuje da novčana kazna koja je izrečena podnositelju zahtjeva u prekršajnom postupku nije bila uzeta u obzir u naknadnom upravnom (poreznom) postupku. Doista, nijedno od upravnih tijela i sudova na četiri razine koji su odlučivali u predmetu podnositelja zahtjeva nije uputilo na novčanu kaznu koju mu je prethodno izrekla Carinarnica Vukovar, a kamoli smanjilo iznos trošarine koju je podnositelju u konačnici naloženo platiti. S obzirom na jasan tekst članka 76. Zakona o trošarinama koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, čini se da ta tijela čak nisu imala ni mogućnost smanjiti iznos propisan u tom članku (vidi stavak 16. ove presude).
  7. Gore navedeno dodatno potvrđuje zaključak Suda da, bez obzira na njihovu predvidljivost, dva postupka nisu bila dovoljno povezana u naravi, kako to zahtijeva sudska praksa Suda, da bi se smatralo da čine dio integralnog sustava sankcija na temelju hrvatskog prava, koje je bilo na snazi u relevantno vrijeme, za nezakonito korištenje posebno oporezivanog plinskog ulja za namjenu grijanja kao pogonskog goriva. Naprotiv, budući da je podnositelj zahtjeva dva puta kažnjen za isto ponašanje, Sud smatra da je podnositelj pretrpio nerazmjernu štetu kao rezultat dupliciranja postupka i sankcija, koji u njegovu predmetu nisu činili koherentnu i razmjernu cjelinu (vidi, mutatis mutandis, gore citirani predmet A i B protiv Norveške, stavci 112., 130. i 147.). U takvim okolnostima, Sud smatra nepotrebnim preispitivati jesu li ta dva postupka bila dovoljno povezana u vremenu (vidi mjerodavne kriterije izložene u predmetu A i B protiv Norveške, citiranom u stavku 35 ove presude; vidi i Tsonyo Tsonev protiv Bugarske (br. 4), br. 35623/11, stavak 50., 6. travnja 2021.). Sud stoga smatra, i slaže se s domaćim vlastima koje su naknadno izmijenile mjerodavne odredbe Zakona o trošarinama (vidi stavak 17. ove presude), da je dupliciranje postupka u ovom predmetu bilo izravna posljedica domaćeg zakona kojim je, s jedne strane, bila propisana novčana kazna za nezakonito korištenje posebnog plinskog ulja za namjenu grijanja kao pogonskog goriva, a istodobno je bilo predviđeno da se trošarina koju počinitelj mora platiti za takvo korištenje uveća sto puta.
  8. Stoga je došlo do povrede članka 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju.

II. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Člankom 41. Konvencije predviđeno je: „Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A. Šteta

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je naknadu u iznosu od 689,00 eura na ime iznosa koji je platio za novčanu kaznu u prekršajnom postupku. Potraživao je i naknadu nematerijalne štete prepuštajući Sudu da prosudi iznos naknade.
  2. Vlada je osporila to potraživanje.
  3. Sud smatra da je podnositelj zahtjeva pretrpio i materijalnu i nematerijalnu štetu u vezi s dupliciranjem postupka protiv njega (vidi Khmel protiv Rusije, br. 20383/04, stavak 76., 12. prosinca 2013.). U skladu s tim, Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje ukupan iznos od 3.000,00 eura na ime naknade materijalne i nematerijalne štete, uvećan za sve poreze koji bi se mogli zaračunati.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je i 1.185,00 eura na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i 135,00 eura na ime troškova prijevoda. Potraživao je i troškove pravnog zastupanja pred Sudom, a da nije naveo iznos.
  2. Vlada je osporila ta potraživanja.
  3. Prema sudskoj praksi Suda podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo ako je dokazano da su stvarno i nužno nastali i bili razumni glede iznosa. U ovom predmetu Sud primjećuje da je podnositelj zahtjeva specificirao samo zahtjeve i dokumente kojima ih potkrepljuje u odnosu na dio troškova i izdataka nastalih u domaćem postupku u iznosu od 685,00 eura. S druge strane, nije specificirao zahtjeve ni dostavio dokumente kojima ih potkrepljuje u odnosu na troškove i izdatke nastale u postupku pred Sudom, kako je propisano pravilom 60. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda. U takvim okolnostima, Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje iznos od 685,00 eura na toj osnovi, uvećan za sve poreze koji bi mu se mogli zaračunati.

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. utvrđuje da je zahtjev dopušten;

  2. presuđuje da je došlo do povrede članka 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju;

  3. presuđuje (a) da tužena država treba isplatiti podnositelju zahtjeva, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane konačna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan isplate:

(i)   3.000,00 EUR (tri tisuće eura) na ime naknade materijalne i nematerijalne štete, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati;

(ii) 685,00 EUR (šeststo osamdeset i pet eura) na ime troškova i izdataka, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositelju zahtjeva;

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

  1. odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravednom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 31. kolovoza 2021. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Renata Degener                                                                     Péter Paczolay

        Tajnica                                                                             Predsjednik

 

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

CASE OF MILOŠEVIĆ v. CROATIA

(Application no. 12022/16)

JUDGMENT

Art 4 P7 • Right not to be tried or punished twice • Disproportionate prejudice suffered through subjection to minor-offence and administrative (tax) proceedings for using prohibited oil as fuel • Excise duties increased one hundred times in latter proceedings • Two sets of proceedings not sufficiently linked in substance to form a coherent whole

STRASBOURG

31 August 2021

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Milošević v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

 Péter Paczolay, President,
 Ksenija Turković,
 Krzysztof Wojtyczek,
 Alena Poláčková,
 Gilberto Felici,
 Erik Wennerström,
 Ioannis Ktistakis, judges,
and Renata Degener, Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 12022/16) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a national of Bosnia and Herzegovina, Mr Milan Milošević (“the applicant”), on 22 February 2016;

the decision to give notice of the application to the Croatian Government (“the Government”);

the decision by the Government of Bosnia and Herzegovina not to exercise their right to intervene in the proceedings in accordance with Article 36 § 1 of the Convention and Rule 44 § 1 of the Rules of Court;

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 1 and 29 June 2021,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

INTRODUCTION

1.  The case concerns the applicant’s punishment in minor-offence proceedings for using prohibited heating oil as fuel in his truck and the subsequent imposition of excise duties for the use of that oil increased one hundred times. The applicant alleges that this infringed his right not to be tried and punished twice for the same offence.

THE FACTS

2.  The applicant was born in 1966 and lives in Bosanski Brod. He was represented by Mr D. Hećimović, a lawyer practising in Slavonski Brod.

3.  The Government were represented by their Agent, Mrs Š. Stažnik.

4.  The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

5.  On 29 June 2012 an inspection by the authorised Vukovar Customs Office (Carinarnica Vukovar), in cooperation with the police, found that the fuel in a truck owned by the applicant was a special state-supported heating oil, which could not be used as fuel for motor vehicles.

6.  On the same day, the Customs Office found the applicant guilty of a minor offence under the Excise Duties Act for the use of the heating oil in his truck contrary to section 74(2) of that Act and fined him with 4,800 Croatian kunas (HRK; approximately 640 euros (EUR)). The relevant part of the penalty notice (prekršajni nalog) reads as follows:

“The [applicant] ... is guilty... because on 29 June 2012 ... a truck owned by him... was using red tinted heating oil as fuel,

whereby he was acting in violation of section 74(2) of the Excise Duties Act,

punishable under section 80(3) of the Excise Duties Act...

...

In accordance with section 34(3) of the Minor Offences Act, if the [applicant] fails to pay the fine in full or in part, it shall be collected by force, and if such enforcement is unsuccessful within a period of one year from initiation of the enforcement proceedings, the competent minor offences court shall convert the [fine] to imprisonment of 16 days...

...

It has been established from the record of the inspection of the proper use of fuel ... and the record of sampling ... that [the applicant’s vehicle] used red tinted heating oil as fuel.

In view of the above, the minor-offences committee of this Customs Office has established that the actions of the [applicant] fulfil all characteristics of the minor offence he has been charged with because, as the owner of a motor vehicle, he is responsible for the breach of the Excise Duties Act as stated in the operative part of this penalty notice...

By his action, the [applicant] has violated section 74(2) of the Excise Duties Act, which provides that [heating] oils enumerated in section 73 of that Act could not be used as fuel in motor vehicles, boats or other machines, or for any purpose other than heating...”

7.  Since the applicant did not appeal, this decision became final and he duly paid his fine.

8.  On the same day, the Vukovar Customs Office sent the relevant record of the inspection of the proper use of fuel and the record of sampling to its administrative department in order to calculate the amount of tax surcharges due.

9.  On 2 July 2012 the Osijek Customs Office (Carinarnica Osijek) ordered the applicant to pay HRK 123,000 (approximately EUR 16,700) in respect of excise duties, consisting of the amount of excise duties for the amount of oil in question increased one hundred times due to its illegal use on 29 June 2012. This decision was based on section 76(2) of the Excise Duties Act.

10.  The applicant challenged this decision before the Ministry of Finance (Ministarstvo financija), and on 31 October 2013 the Ministry quashed the first-instance decision on the grounds that the quantity of the heating oil subject to excise duties had not been properly determined.

11.  On 15 January 2014 the Osijek Custom Office rendered a fresh decision ordering the applicant payment of HRK 83,025 (approximately EUR 11,300), which consisted of the amount of excise duties for the amount of heating oil in question increased one hundred times due to its illegal use on 29 June 2012. This decision was upheld on appeal.

12.  The applicant then lodged an administrative action, challenging the decision of the administrative authorities.

13.  On 20 January 2015 the Osijek Administrative Court (Upravni sud u Osijeku) dismissed the applicant’s action. That decision was upheld on appeal by the High Administrative Court (Visoki upravni sud Republike Hrvatske).

14.  Subsequently, the applicant lodged a constitutional complaint before the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) complaining, inter alia, that he had been punished twice for the same act, contrary to Article 4 of Protocol No. 7.

15.  On 20 January 2016 the Constitutional Court declared the applicant’s complaint inadmissible as manifestly ill-founded, without providing a reply to his ne bis in idem complaint.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK

16.  The relevant provisions of the Excise Duties Act (Zakon o trošarinama, Official Gazette no. 83/09), as in force at the material time, read as follows:

Section 1

“This Act regulates the excise duties system of taxation of alcohol and alcoholic drinks, tobacco, energy sources and electricity ... which are released on the market within the territory of the Republic of Croatia.”

Section 73

“1.  Gas oils subject to tariff codes ..., which are used as heating oil, must be labelled by a prescribed indicator ...”

Section 74

“1.  Labelled gas oils referred to in section 73 of this Act may be used and sold solely for the purpose prescribed by this Act.

2.  Labelled gas oils referred to in section 73 of this Act may not be used to power motor vehicles ... or for any other purpose except as heating oil.”

Section 76

“2.  If it is established during an inspection of motor vehicles ..., that gas oils referred to in section 73 of this Act have been used for purposes and in the manner other than those prescribed by section 74 of this Act, the owner of the motor vehicle ... shall be charged with excise duties with respect to the quantities corresponding to the volume of the motor fuel tank, multiplied by a factor of one hundred...”

Excise duties minor-offences

Section 80

“1.  A legal person shall be fined in the amount ... for an offence...

47.  if they do not use gas oils in the prescribed manner (section 74(2)) ...

3.  A natural person shall also be fined for an offence referred to in paragraph 1, point... 47 of this section, in the amount between HRK 2,000 and HRK 10,000.”

17.  In 2015 the Excise Duties Act was amended to exclude the increase by one hundred times of the amount of excise duties due in case of the use of gas oils contrary to that Act. According to the final proposal of the Amendments to the Excise Duties Act dated September 2015, such an increase of excise duties due had been contrary to the ne bis in idem principle and the Act was amended in order to comply with the jurisprudence of the Court of Justice of the European Union and best practices of other EU Member States. The provision on the excise duties minor offence relating to illegal use of gas oils as fuel in motor vehicles remained unchanged.

18.  Section 34 of the Minor Offences Act (Prekršajni zakon, Official Gazette no. 107/07), as in force at the material time, provided that any unpaid fine imposed in minor-offence proceedings was to be executed by force and, if such enforcement failed, that it was to be replaced by imprisonment, calculating each day as HRK 300.

THE LAW

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 4 OF PROTOCOL NO. 7 TO THE CONVENTION

19.  The applicant complained that he had been tried and punished twice for the same offence contrary to Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention, the relevant part of which reads as follows:

“1.  No one shall be liable to be tried or punished again in criminal proceedings under the jurisdiction of the same State for an offence for which he has already been finally acquitted or convicted in accordance with the law and penal procedure of that State.”

  1. Admissibility

20.  The Government submitted that the applicant had failed to exhaust domestic remedies since he had not raised his ne bis in idem complaint before the administrative authorities deciding his case.

21.  The applicant disagreed. He maintained that he had raised the said argument in his constitutional complaint. He further pointed out that a copy of the Court’s judgment in the case Ruotsalainen v. Finland (no. 13079/03, 16 June 2009), which was identical to his, had formed part of his case file before the Administrative Court, as submitted by the Government. The administrative authorities must have therefore been aware of his ne bis in idem grievance.

22.  The Court notes that the applicant expressly raised a complaint under Article 4 Protocol No. 7 in his constitutional complaint and that he received no reply. The applicant thereby provided the national authorities with the opportunity which is in principle intended to be afforded to Contracting States by Article 35 § 1 of the Convention, namely that of putting right the violations alleged against them (see, for instance, Arps v. Croatia, no. 23444/12, § 20, 25 October 2016). The Government’s object must therefore be dismissed.

23.  The Court notes that this complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. The parties’ arguments

24.  The applicant maintained that both the minor-offence and the subsequent administrative (tax) proceeding concerned the same event and had been based on the same legal provision. The fact that the excise duties imposed on him had been increased one hundred times proved that the said measure had been criminal in nature and had not been solely aimed at prevention of tax evasion.

25.  The Government maintained that the two proceedings constituted a single integrated response to the unlawful conduct by the applicant. The minor-offence proceedings were primarily aimed at protection of traffic safety since heating oil was damaging to the engine of the vehicle that used it, whereas the administrative (tax) proceedings were aimed at collecting excise duties and therefore punishing and preventing tax evasion. Since heating oil was significantly cheaper than diesel or petrol fuel, due to a number of fiscal and parafiscal burdens the latter entailed, using heating oil in vehicles constituted a form of tax evasion because the unlawful use of heating oil to power motor vehicles caused the State to lose revenue it would otherwise have made by selling diesel or petrol fuel to drivers.

26.  The Government further asserted that the two proceedings had been a foreseeable consequence of the applicant’s illegal behaviour and that there had been no duplication in the collection and assessment of evidence, primarily because the minor-offence penalty notice had been issued in a summary procedure. Moreover, the penalties for the two proceedings had been integrated on the level of the law and the applicant’s fine in the minoroffence proceedings had been only slightly above the legal minimum. Finally, in the Government’s view, the two sets of proceedings had also been sufficiently connected in time since the administrative (tax) proceedings were initiated on the next working day following the applicant had been issued the minor-offence penalty notice.

  1. The Court’s assessment

(a)  General principles

27.  Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention is understood as prohibiting the prosecution or trial of a second “offence” in so far as it arose from identical facts or facts which were substantially the same (see Sergey Zolotukhin v. Russia [GC], no. 14939/03, § 82, ECHR 2009; Marguš v. Croatia [GC], no. 4455/10, § 114, ECHR 2014; and A and B v. Norway [GC], nos. 24130/11 and 29758/11, § 108, 15 November 2016).

28.  In cases raising an issue under Article 4 of Protocol No. 7, it should be determined whether the specific national measure complained of entails, in substance or in effect, double jeopardy to the detriment of the individual or whether, in contrast, it is the product of an integrated system enabling different aspects of the wrongdoing to be addressed in a foreseeable and proportionate manner forming a coherent whole, so that the individual concerned is not thereby subjected to injustice (see A and B v. Norway, cited above, § 122). The object of Article 4 of Protocol No. 7 is to prevent the injustice of a person’s being prosecuted or punished twice for the same criminalised conduct. It does not, however, outlaw legal systems which take an “integrated” approach to the social wrongdoing in question, in particular an approach involving parallel stages of legal response to the wrongdoing by different authorities and for different purposes (ibid., § 123).

(b)  Application of the principles in the present case

(i)     Whether both sets of proceedings were criminal in nature

29.  The Court notes at the outset that neither the minor-offence nor the subsequent administrative (tax) proceedings at issue in the present case concerned the “hard core of criminal law”. However, the legal characterisation of the procedure under national law cannot be the sole criterion of relevance for the applicability of the principle of ne bis in idem under Article 4 § 1 of Protocol No. 7. Otherwise, the application of this provision would be left to the discretion of the Contracting States to a degree that might lead to results incompatible with the object and purpose of the Convention (see, for example, Storbråten v. Norway (dec.), no. 12277/04, ECHR 2007 (extracts), with further references). The notion of “penal procedure” in the text of Article 4 of Protocol No. 7 must be interpreted in the light of the general principles concerning the corresponding words “criminal charge” and “penalty” in Articles 6 and 7 of the Convention respectively (see Sergey Zolotukhin, cited above, § 52; and Seražin v. Croatia (dec.), no. 19120/15, § 64, 9 October 2018; see also Gestur Jónsson and Ragnar Halldór Hall v. Iceland [GC], nos. 68273/14 and 68271/14, § 76, 22 December 2020).

30.  The Court’s established case-law sets out three criteria, commonly known as the “Engel criteria” (see Engel and Others v. the Netherlands, 8 June 1976, Series A no. 22), to be considered in determining whether or not there was a “criminal charge”. The first criterion is the legal classification of the offence under national law, the second is the very nature of the offence and the third is the degree of severity of the penalty that the person concerned risks incurring. The second and third criteria are alternative and not necessarily cumulative. This does not, however, rule out a cumulative approach where separate analysis of each criterion does not make it possible to reach a clear conclusion as to the existence of a criminal charge (see Jussila v. Finland [GC], no. 73053/01, §§ 30-31, ECHR 2006XIV, and Ezeh and Connors v. the United Kingdom [GC], nos. 39665/98 and 40086/98, §§ 82-86, ECHR 2003X).

31.  Turning to the present case, the Court has held in a number of previous cases against Croatia that minor-offence proceedings were to be considered “criminal” for the purposes of Article 4 of Protocol No. 7 (see Bajčić v. Croatia, no. 67334/13, § 27, 8 October 2020, with further references; see also, in the context of Article 6, Marčan v. Croatia, no. 40820/12, § 33, 10 July 2014). The Court sees no reason to hold otherwise in the present case (see, in particular, paragraphs 6 and 18 above).

32.  As regards the subsequent administrative (tax) proceedings, the Court observes that the relevant provision of the Excise Duties Act was directed towards all citizens rather than only a group possessing a special status and that the applicant was ordered to pay excise duties in his capacity as owner of a motor vehicle (see paragraph 16 above). Moreover, the amount of the excise duties due was increased one hundred times on account of illegal use of heating oil as fuel (see paragraph 11 above). This must, in the Court’s view, be seen as a punishment to deter re-offending, recognised as a characteristic feature of criminal penalties (see Ezeh and Connors, cited above, §§ 102 and 105). Bearing in mind its previous caselaw on the matter (see Ruotsalainen v. Finland, no. 13079/03, §§ 42-47, 16 June 2009; and Rinas v. Finland, no. 17039/13, §§ 40-43, 27 January 2015), the Court concludes that the excise duties in the present case were imposed by a rule whose purpose was not merely compensatory but also deterrent and punitive, which is sufficient to establish the criminal nature of the proceedings at issue, within the autonomous meaning of Article 4 of Protocol No. 7.

(ii)   Whether the offences were the same in nature (idem)

33.  The notion of the “same offence” – the idem element of the ne bis in idem principle in Article 4 of Protocol No. 7 – was clarified in Sergey Zolotukhin (cited above, §§ 78-84). Following the approach adopted in that judgment, it is clear that the determination as to whether the offences in question were the same (idem) depends on a facts-based assessment (ibid., § 84), rather than, for example, a formal assessment consisting in comparing the “essential elements” of the offences. The prohibition in Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention concerns the prosecution or trial of a second “offence” in so far as the latter arises from identical facts or facts which are substantially the same (ibid., § 82). In the Court’s view, statements of fact concerning both the offence for which the applicant has already been tried and the offence of which he or she stands accused are an appropriate starting-point for its determination of the issue whether the facts in both proceedings were identical or substantially the same (see, in this connection, Sergey Zolotukhin, cited above, § 83). The Court’s inquiry should therefore focus on those facts which constitute a set of concrete factual circumstances involving the same defendant and inextricably linked together in time and space, the existence of which must be demonstrated in order to secure a conviction or institute criminal proceedings (ibid., § 84).

34.  In the present case, there is no doubt that both the minor-offence proceedings and the subsequent administrative proceedings concerned an inspection of the fuel used in a truck owned by the applicant, which took place on 29 June October 2012, and the establishment of the fact that the fuel tank contained hearing oil (see paragraph 5 above). Consequently, the idem element of the ne bis in idem principle is present (see Ruotsalainen, cited above, §§ 50-56).

(iii)  Whether there was a duplication of proceedings (bis)

35.  As the Grand Chamber explained in A and B v. Norway (cited above, § 130), Article 4 of Protocol No. 7 does not preclude the conduct of dual proceedings, provided that certain conditions are fulfilled. In particular, for the Court to be satisfied that there is no duplication of trial or punishment (bis) as proscribed by Article 4 of Protocol No. 7, the respondent State must demonstrate convincingly that the dual proceedings in question were “sufficiently closely connected in substance and in time”. In other words, it must be shown that they were combined in an integrated manner so as to form a coherent whole. This implies not only that the purposes pursued and the means used to achieve them should in essence be complementary and linked in time, but also that the possible consequences of organising the legal treatment of the conduct concerned in such a manner should be proportionate and foreseeable for the persons affected (ibid., § 130). As regards the conditions to be satisfied in order for dual criminal and administrative proceedings to be regarded as sufficiently connected in substance and in time and thus compatible with the bis criterion in Article 4 of Protocol No. 7, the material factors for determining whether there was a sufficiently close connection in substance include:

  whether the different proceedings pursue complementary purposes and thus addressed, not only in abstracto but also in concreto, different aspects of the social misconduct involved;

  whether the duality of proceedings concerned was a foreseeable consequence, both in law and in practice, of the same impugned conduct (idem);

  whether the relevant sets of proceedings were conducted in such a manner as to avoid as far as possible any additional disadvantages resulting from duplication of proceedings and in particular duplication in the collection as well as the assessment of the evidence, notably through adequate interaction between the various competent authorities to ensure that the establishment of the facts in one set of proceedings is replicated in the other;

  and, above all, whether the sanction imposed in the proceedings which became final first was taken into account in those which became final last, so as to prevent the individual concerned from being in the end made to bear an excessive burden; this latter risk is least likely to be present where there is in place an offsetting mechanism designed to ensure that the overall amount of any penalties imposed is proportionate (ibid., §§ 131-32).

Combined proceedings will more likely meet the criteria of complementarity and coherence if the sanctions to be imposed in the proceedings not formally classified as “criminal” are specific for the conduct in question and thus differ from “the hard core of criminal law (ibid., § 133).

36.  In the present case, following an inspection on 29 June 2012, the applicant was fined by way of a minor-offence penalty notice for having used a type of heating oil for a purpose which was not allowed by the Excise Duties Act. Three days later, he was ordered to pay excise duties on the heating oil he had used increased one hundred times.

37.  Assessing the connection in substance between the minor-offence and the administrative (tax) proceedings in the present case, the Government maintained that the two sets of proceedings pursued complementary purposes. While the administrative (tax) proceedings had been aimed at punishing the perpetrator for attempted tax evasion, the Government claimed that the purpose of the minor-offence proceedings was primarily traffic safety, since the use of heating oil as fuel was generally unsafe and could damage the engine of the vehicle using it as fuel (see paragraph 25 above).

38.  In this connection, the Court firstly notes that the provision on the basis of which the applicant had been issued the minor-offence fine forms part of the Excise Duties Act, which regulates the excise duties system of taxation of energy sources, and is classified in that Act under the title “excise duties minor-offence” (see paragraph 16 above). Secondly, the competent customs office made no mention of any traffic safety concerns when issuing the minor offences penalty notice (see paragraph 6 above). Most significantly, however, when amending the Excise Duties Act in 2015, while admitting that the existing legislative solution had been contrary to the ne bis in idem principle, the legislator removed the increase of one hundred times of the excise duties due, while maintaining the minor offence provision as the sole taxation-related penalty for the illegal use of heating oil as fuel (see paragraph 17 above). In the Court’s view, notwithstanding possible traffic safety considerations the use of heating oil as fuel may generally entail, the foregoing clearly indicates that the primary purpose of the fine imposed on the applicant in the minor-offence proceedings had been to punish him for a taxation-related minor-offence.

39.  The Court further notes that the subsequent administrative (tax) proceedings against the applicant ordering him to pay excise duties on the fuel used were also conducted with the aim of addressing the taxationrelated consequence of his illegal behaviour. Moreover, as already observed by the Court (see paragraph 32 above), the amount the applicant was ordered to pay in those proceedings did not consist of a simple calculation of the excise duties due, but instead an increase of that amount by one hundred times because he had used heating oil contrary to section 74(2) of the Excise Duties Act. That amount thereby also pursued a punitive aim of punishing the applicant for attempted tax evasion. It can therefore not be said that the two sets of proceedings pursued merely complementary purposes in addressing different aspects of the failure to respect regulations on the use of heating oil (conversely Bajčić, cited above, § 41).

40.  The Court notes that the two sets of proceedings complained of therefore sanctioned the same behaviour, defining and qualifying the illegal use of heating oil in the same manner and prescribing two separate sanctions which were not of a different nature (compare Nodet v. France, no. 47342/14, § 48, 6 June 2019). This is sufficient for the Court to conclude that the present case did not address different aspects of the wrongdoing in a manner forming a coherent whole, so that the individual concerned is not thereby subjected to injustice (see paragraph 35 above).

41.  In addition, the Court observes that the fine imposed on the applicant in the minor-offence proceedings was not taken into account in subsequent administrative (tax) proceedings. Indeed, none of the four instances of administrative authorities and courts deciding the applicant’s case referred to the fine previously imposed on him by the Vukovar Customs Office, let alone lowered the amount of excise duties which the applicant was ultimately ordered to pay. Given the clear wording of section 76 of the Excise Duties Act as in force at the material time, it would appear that they did not even have leeway to reduce the amount prescribed therein (see paragraph 16 above).

42.  The foregoing reinforces the Court’s conclusion that, notwithstanding their foreseeability, the two sets of proceedings had not been sufficiently linked in substance, as required under the Court’s caselaw, to be considered to form part of an integral scheme of sanctions under Croatian law, as in force at the material time, for illegal use of specially-taxed heating oil as fuel. On the contrary, having been punished twice for the same conduct, the applicant had in the Court’s view suffered disproportionate prejudice resulting from the duplication of proceedings and penalties, which did not form a coherent and proportionate whole in his case (see, mutatis mutandisA and B v. Norway, cited above, §§ 112, 130 and 147). In such circumstances, the Court finds it unnecessary to review whether the two sets of proceedings were sufficiently connected in time (see the relevant criteria set out in A and B v. Norway, cited at paragraph 35 above; see also Tsonyo Tsonev v. Bulgaria (no. 4), no. 35623/11, § 50, 6 April 2021). The Court is thus of the opinion, and agrees with the domestic authorities who subsequently amended the relevant provisions of the Excise Duties Act (see paragraph 17 above), that the duplication of the proceedings in the present case had been the direct consequence of the domestic law which, on the one hand, prescribed a fine for illegal use of special heating oil as fuel and, at the same time foresaw a hundred times increase of the tax surcharge that the perpetrator had to pay for such use.

43.  There has accordingly been a violation of Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention.

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

44.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

45.  The applicant claimed reimbursement of EUR 689 in respect the amount he had paid for the fine in the minor-offences proceedings. He also claimed non-pecuniary damage, leaving the amount to the judgment of the Court.

46.  The Government contested that claim.

47.  The Court considers that the applicant incurred both pecuniary and non-pecuniary damage in connection with the duplication of proceedings against him (see Khmel v. Russia, no. 20383/04, § 76, 12 December 2013). Accordingly, it awards him an aggregate amount of EUR 3,000 in respect of pecuniary and non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable.

  1. Costs and expenses

48.  The applicant also claimed EUR 1,185 for the costs and expenses incurred before the domestic courts and EUR 135 for translation expenses. He also sought the costs of his legal representation before the Court without specifying the amount.

49.  The Government contested those claims.

50.  According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, the Court notes that the applicant only submitted itemised claims and supporting documents concerning part of the costs and expenses incurred in the domestic proceedings amounting to EUR 685. On the other hand, he failed to submit itemised claims and supporting documents or particulars concerning costs and expenses incurred in the proceedings before the Court, as required under Rule 60 §§ 2 and 3 of the Rules of Court. In such circumstances, the Court awards the applicant EUR 685 under this hear, plus any tax that may be chargeable to him.

  1. Default interest

51.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the application admissible;
  2. Holds that there has been a violation of Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention;
  3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 3,000 (three thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary and non-pecuniary damage;

(ii) EUR 685 (six hundred and eighty-five euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 31 August 2021, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court

Renata Degener                Péter Paczolay
 Registrar                          President

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P7-4 | DIC | A. i B. protiv Norveške
Na presudu se poziva u obrazloženju presude Kž1 186/2018 od 20.04.2018. godine Apelacionog suda u Nišu. Presudom se delimično usvaja žalba branioca optuženog i preinačuje se presuda Osnovnog suda u Nišu 4K.786/2016 od 07.11.2017. godine.

Ispitujući da li u konkretnom slučaju postoji identitet kaznenih dela za koja je optuženi oglašen krivim u prekršajnom i krivičnom postupku, ovaj sud je pošao od utvrđenih kriterijuma Evropskog suda za lјudska prava kojima se zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ono proizilazi iz istovetnih činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna odluka. U konkretnom slučaju optuženi preduzeće i vlasnik u prekršajnom postupku oglašeni su krivim zato što nisu obračunali PDV po izdatom računu dok je u krivičnom postupku optuženi oglašen krivim što kao osnivač i odgovorno lice preduzeća u nameri da delimično izbegne plaćanje poreza na dodatu vrednost preduzeća prikrio činjenice koje su od uticaja za utvrđivanje ovog poreza tako što je izdao račune drugom preduzeću bez obračuna PDV-a sa lažnom napomenom da je promet oslobođen PDV-a po čl.6. Zakona o PDV-u, iako je znao da je nepomena neistinita i da je bio dužan da navedeni promet obračuna. Iz navedenog proizilazi da radnja koja predstavlјa prekršaj iz čl.60. st.1. tač.12. i st.2. Zakona o porezu na dodatu vrednost i radnja koja predstavlјa radnju krivičnog dela poreska utaja iz čl.229. st.1. KZ nisu iste a iz zakonskog opisa prekršaja ne proizilazi da je namera izbegavanja plaćanja poreskih obaveza bitan element prekršaja, kao kod krivičnog dela poreska utaja,pri čemu prekršajni sud svojom izrekom nije proširio činjenični opis prekršaja niti je obuhvatio subjektivni element navedenog krivičnog dela za koje je optuženi u ovom postupku oglašen krivim. Istitujući treći kriterijum - dvostrukost postupka (bis), ovaj sud je primenjujući kriterijume i standarde iz presude Velikog veća Evropskog suda za lјudska prava iz predmeta A. i B. protiv Norveške od 15.11.2016. godine (broj predstavke 24130/11 i 29758/11) na konkretan predmet, našao da nema povrede načela ne bis in idem.

Presuda Apelacionog suda u Nišu je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P7-4 | DIC | Maresti protiv Hrvatske
Presuda se navodi u rešenju Kž1 Po1 22/17 od 13.12.2017. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojim se usvajaju žalbe branilaca i ukida se presuda Posebnog odelјenja Višeg suda u Beogradu K.Po1 br.36/15 od 17.03.2017. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Po oceni Apelacionog suda u Beogradu, Posebnog odelјenja, razlozi koje prvostepeni sud daje za svoj zaklјučak da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi načela “Ne bis in idem”, za sada se ne mogu prihvatiti. Najpre, ne može se prihvatiti stav prvostepenog suda da se načelo “Ne bis in idem” odnosi isklјučivo na prethodno okončan krivični postupak, pri čemu je posebno nejasno pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 17 stav 3 Zakonika o krivičnom postupku. Krivično-procesni princip “Ne bis in idem” definisan je članom 6 stav 1 Zakonika o krivičnom postupku, kojim je propisano da niko ne može da bude gonjen i kažnjen za krivično delo za koje je pravnosnažnom presudom oslobođen ili osuđen ili je za to delo postupak protiv njega pravnosnažno obustavlјen ili optužba pravnosnažno odbijena.

Evropski sud za lјudska prava je u standardima iskazanim u presudi Zolotukin protiv Rusije (Zolothukin v. Russia, 14939/03 od 10.02.2009. godine), uveo pojam materijalnog identiteta dela za razliku od prethodno prihvaćenih identiteta kvalifikacije i identiteta zaštićenih dobara. Materijalni identitet postoji kada se radi o istom događaju na osnovu činjenično utemelјenog pristupa, to jest član 4 Protokola 7 Evropske konvencije o zaštiti lјudskih prava mora se shvatiti na način da zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ona proizlazi iz istovetnih činjenica ili činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna osuđujuća ili oslobađajuća presuda, koji stav je Evropski sud za lјudska prava u nekoliko predmeta potvrdio – Maresti protiv Hrvatske (55759/07 od 29. juna 2009. godine), Muslija protiv BiH (Muslia v. Bosnia and Herzegovina 32042/11 od 14.01.2014. godine), Milenković protiv Srbije (Milenkovic v. Serbia, 50124/13 od 01.03.2016. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P7-4 | DIC | Milenković protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Kž1 Po1 22/17 od 13.12.2017. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojim se usvajaju žalbe branilaca i ukida se presuda Posebnog odelјenja Višeg suda u Beogradu K.Po1 br.36/15 od 17.03.2017. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Po oceni Apelacionog suda u Beogradu, Posebnog odelјenja, razlozi koje prvostepeni sud daje za svoj zaklјučak da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi načela “Ne bis in idem”, za sada se ne mogu prihvatiti. Najpre, ne može se prihvatiti stav prvostepenog suda da se načelo “Ne bis in idem” odnosi isklјučivo na prethodno okončan krivični postupak, pri čemu je posebno nejasno pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 17 stav 3 Zakonika o krivičnom postupku. Krivično-procesni princip “Ne bis in idem” definisan je članom 6 stav 1 Zakonika o krivičnom postupku, kojim je propisano da niko ne može da bude gonjen i kažnjen za krivično delo za koje je pravnosnažnom presudom oslobođen ili osuđen ili je za to delo postupak protiv njega pravnosnažno obustavlјen ili optužba pravnosnažno odbijena.

Evropski sud za lјudska prava je u standardima iskazanim u presudi Zolotukin protiv Rusije (Zolothukin v. Russia, 14939/03 od 10.02.2009. godine), uveo pojam materijalnog identiteta dela za razliku od prethodno prihvaćenih identiteta kvalifikacije i identiteta zaštićenih dobara. Materijalni identitet postoji kada se radi o istom događaju na osnovu činjenično utemelјenog pristupa, to jest član 4 Protokola 7 Evropske konvencije o zaštiti lјudskih prava mora se shvatiti na način da zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ona proizlazi iz istovetnih činjenica ili činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna osuđujuća ili oslobađajuća presuda, koji stav je Evropski sud za lјudska prava u nekoliko predmeta potvrdio – Maresti protiv Hrvatske (55759/07 od 29. juna 2009. godine), Muslija protiv BiH (Muslia v. Bosnia and Herzegovina 32042/11 od 14.01.2014. godine), Milenković protiv Srbije (Milenkovic v. Serbia, 50124/13 od 01.03.2016. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P7-4 | DIC | Milenković protiv Srbije
Presuda je povezana preko primenjenog načela "non bis in idem" sa zahtevom za zaštitu zakonitosti Republičkog javnog tužilaštva KTZ. br. 1306/20 od 23.11.2020. godine, protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 210/20 od 25.06.2020 godine, Zbog povrede odredaba člana 438 stav 1 tačka 1 ZKP u vezi člana 4 ZKP i bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438 stav 2 ZKP.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br.741715 od 20.12.2019 godine optuženi AA oglašen je krivim da je izvršio krivično delo neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246 stav 1 KZ, i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4. godine u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.07.2010. godine do 30.03.2011.godine.

U postupku odlučivanja po podnetim žalbama, Apelacioni sud u Beogradu presudom Kž1 210/20 od 25.06.2020 godine usvojio je žalbu okrivlјenog AA i njegovog branioca i preinačio presudu Višeg suda u Beogradu 7K br.741/15 od 20.12.2020 godine tako što je na osnovu člana 422 tačka 2 ZKP odbio optužbu protiv okrivlјenog. U obrazloženju presude navodi se da je presudom Prekšajnog suda u Beogradu, Odelјenje suda u Barajevu Šr.br. 198-23361/10 od 03.8.2015. godine, okrivlјeni AA oglašen krivim za prekršaj iz člana 292 stav1. tačka 3 Carinskog zakona. te kako se navedena presuda Prekršajnog suda tako i prvostepena krivična presuda odnose na istog okrivlјenog , na tačno isti događaj i iste radnje, odnosno u konkretnom slučaju se radi o identičnom činjeničnom opisu prekršaja i radnje izvršenja krivičnog dela , u kom smislu bi kažnjavanjem okrivlјenog u krivičnom postupku bilo povređeno načelo ne bis in idem iz člana 4 ZKP, jer bi došlo do ponavlјanja svojstva okrivlјenog, te je navedena presuda Prekršajnog suda po svojoj snazi res iudicata, u kom smislu ima mesta primeni člana 422 tač. 2 ZKP, te je doneo presudu kojom se optužba odbija jer se radi o presuđenoj stvari.

Zahtev za zaštitu zakonsti dostupan je u javnoj bazi tužilačke prakse ovde

Član P7-4 | DIC | Muslija protiv Bosne i Hercegovine
Presuda se navodi u rešenju Kž1 Po1 22/17 od 13.12.2017. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojim se usvajaju žalbe branilaca i ukida se presuda Posebnog odelјenja Višeg suda u Beogradu K.Po1 br.36/15 od 17.03.2017. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Po oceni Apelacionog suda u Beogradu, Posebnog odelјenja, razlozi koje prvostepeni sud daje za svoj zaklјučak da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi načela “Ne bis in idem”, za sada se ne mogu prihvatiti. Najpre, ne može se prihvatiti stav prvostepenog suda da se načelo “Ne bis in idem” odnosi isklјučivo na prethodno okončan krivični postupak, pri čemu je posebno nejasno pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 17 stav 3 Zakonika o krivičnom postupku. Krivično-procesni princip “Ne bis in idem” definisan je članom 6 stav 1 Zakonika o krivičnom postupku, kojim je propisano da niko ne može da bude gonjen i kažnjen za krivično delo za koje je pravnosnažnom presudom oslobođen ili osuđen ili je za to delo postupak protiv njega pravnosnažno obustavlјen ili optužba pravnosnažno odbijena.

Evropski sud za lјudska prava je u standardima iskazanim u presudi Zolotukin protiv Rusije (Zolothukin v. Russia, 14939/03 od 10.02.2009. godine), uveo pojam materijalnog identiteta dela za razliku od prethodno prihvaćenih identiteta kvalifikacije i identiteta zaštićenih dobara. Materijalni identitet postoji kada se radi o istom događaju na osnovu činjenično utemelјenog pristupa, to jest član 4 Protokola 7 Evropske konvencije o zaštiti lјudskih prava mora se shvatiti na način da zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ona proizlazi iz istovetnih činjenica ili činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna osuđujuća ili oslobađajuća presuda, koji stav je Evropski sud za lјudska prava u nekoliko predmeta potvrdio – Maresti protiv Hrvatske (55759/07 od 29. juna 2009. godine), Muslija protiv BiH (Muslia v. Bosnia and Herzegovina 32042/11 od 14.01.2014. godine), Milenković protiv Srbije (Milenkovic v. Serbia, 50124/13 od 01.03.2016. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P7-4 | DIC | Sergej Zolotukhin protiv Rusije
Presuda se navodi u presudi Kž3 17/2019 od 28.11 2019. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojom se delimično usvaja žalba zajedničkog branioca okrivlјenih AA i BB i preinačava se presuda Višeg suda u Kragujevcu Kž1-159/19 od 16.07.2019. godine, samo u pogledu odluke o kazni dok se u ostalom delu žalba odbiaj kao neosnovana i presuda potvrđuje.

Apelacioni sud je cenio žalbene navode zajedničkog branioca okrivlјenih da drugostepeni sud prilikom odlučivanja nije razmatrao, niti poštovao pravilo ne bis in idem niti stav Evropskog suda za lјudska prava, kao ni odluke Ustavnog suda Republike Srbije po tom pitanju, iako je bio upoznat sa činjenicom da se pred Osnovnim sudom u Kragujevcu povodom identičnog činjeničnog stanja, istog događaja, među istim učesnicima postupka, kao okrivlјenih, oštećenih i istim svedocima, i sa istim opisom po optužnim aktima Osnovnog javnog tužioca u Kragujevcu vode dva krivična postupka i to jedan postupak radi ugrožavanja sigurnosti iz čl. 138. st. 1 KZ i krivični postupak 9K.8/19 zbog krivičnog dela nasilničko ponašanje i da je bio dužan da obrati posebnu pažnju i razluči po tzv. testu dovolјno uske povezanosti u sadržinskom i vremenskom smislu da li različiti postupci koji se vode protiv okrivlјenih u suštini predstavlјaju usklađenu celinu, između kojih postoji dovolјno bliska veza u sadržini i vremenu, zbog koje njihovo paralelno vođenje i kažnjavanje nije u suprotnosti sa načelom ne bis in idem, a iz istog činjeničnog stanja povodom događaja koji se po navodima odbrane nikad nije ni dogodio, pokrenuta tri krivična postupka što je suprotno navedenom pravilu i odredbama Zakonika o krivičnom postupku.

Apelacioni sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava (presuda Sergej Zolotukhin…. protiv Rusije) koja prihvata mogućnost da je izricanje različitih sankcija od strane različitih organa koje se odnose na isto ponašanje u određenoj meri dopušteno na osnovu čl. 4 Protokola 7. uz Evropsku konvenciju za zaštitu lјudskih prava i osnovnih sloboda, bez obzira na postojanje odluke koja ima svojstvo res judicata. Evropski sud je zaklјučio da treba ostaviti mogućnost državi da legitimno izabere komplementarne odgovore na društveno nerihvatlјivo ponašanje putem različitih postupaka koji čine povezanu celinu, kako bi se rešili različiti aspekti određenog društvenog problema, pod uslovom, da ukupnost tih pravnih odgovora ne predstavlјa prekomeran teret za pojedinca na kojeg se odnose, pri tome vodeći računa za uspostavlјanje pravične ravnoteže između zaštite interesa pojedinca koji je zaštićen načelom ne bis in idem, sa jedne strane i interesa javnog interesa da se uspostavi potpuni regulatorni pristup u predmetnom području s druge strane, kao i da bi preširoko tumačenje načela ne bis in idem bilo štetno u zaštiti temelјnih društvenih vrednosti i protivno svrsi koja se ostvaruje u svakom pojedinačnom kaznenom postupku.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P7-4 | DIC | Sergej Zolotukhin protiv Rusije
Presuda se navodi u rešenju Kž1 Po1 22/17 od 13.12.2017. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojim se usvajaju žalbe branilaca i ukida se presuda Posebnog odelјenja Višeg suda u Beogradu K.Po1 br.36/15 od 17.03.2017. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Po oceni Apelacionog suda u Beogradu, Posebnog odelјenja, razlozi koje prvostepeni sud daje za svoj zaklјučak da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi načela “Ne bis in idem”, za sada se ne mogu prihvatiti. Najpre, ne može se prihvatiti stav prvostepenog suda da se načelo “Ne bis in idem” odnosi isklјučivo na prethodno okončan krivični postupak, pri čemu je posebno nejasno pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 17 stav 3 Zakonika o krivičnom postupku. Krivično-procesni princip “Ne bis in idem” definisan je članom 6 stav 1 Zakonika o krivičnom postupku, kojim je propisano da niko ne može da bude gonjen i kažnjen za krivično delo za koje je pravnosnažnom presudom oslobođen ili osuđen ili je za to delo postupak protiv njega pravnosnažno obustavlјen ili optužba pravnosnažno odbijena.

Evropski sud za lјudska prava je u standardima iskazanim u presudi Zolotukin protiv Rusije (Zolothukin v. Russia, 14939/03 od 10.02.2009. godine), uveo pojam materijalnog identiteta dela za razliku od prethodno prihvaćenih identiteta kvalifikacije i identiteta zaštićenih dobara. Materijalni identitet postoji kada se radi o istom događaju na osnovu činjenično utemelјenog pristupa, to jest član 4 Protokola 7 Evropske konvencije o zaštiti lјudskih prava mora se shvatiti na način da zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ona proizlazi iz istovetnih činjenica ili činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna osuđujuća ili oslobađajuća presuda, koji stav je Evropski sud za lјudska prava u nekoliko predmeta potvrdio – Maresti protiv Hrvatske (55759/07 od 29. juna 2009. godine), Muslija protiv BiH (Muslia v. Bosnia and Herzegovina 32042/11 od 14.01.2014. godine), Milenković protiv Srbije (Milenkovic v. Serbia, 50124/13 od 01.03.2016. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude