Podnositelj predstavke je bio zaposlen kao civil u Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA). Sredinom 1991. godine vojna uprava Požega izdala je zaključak u vezi njegovog zahteva za dodelu stana i svrstala ga u „prvu grupu“ na temelju zaposlenja u JNA od 1988. godine.

Jula 1991. Vlada je usvojila Uredbu o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske kojom su zabranjene sve transakcije vezane uz nepokretnu imovinu koja se nalazi na području Hrvatske, a koja je pripadala bivšim jugoslovenskim saveznim institucijama ili pravnim licima sa sedištem u jednoj od njenih bivših saveznih jedinica. Avgusta 1991. vojna uprava Požega donela je odluku da podnositelju predstavke, kao civilnom licu zaposlenom kod vojne uprave, njegovoj ženi i sinu, dodeli pravo korišćenja i otkupa stana u Požegi koji je bio u vlasništvu JNA. Oni su se uselili u stan u septembru 1991. godine.

Prema uredbi Vlade Hrvatske od 2. oktobra 1991. godine, sva imovina bivše JNA postala je vlasništvo Republike Hrvatske. Podnositelj predstavke je napustio JNA i stavio se na raspolaganje Hrvatskoj vojsci.

Dana 3. juna 1991. Sabor je doneo Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kojim je regulisana prodaja stanova u društvenom vlasništvu prethodno datih u najam sa stanarskim pravom i kojim se korisnicima takvog najma stanova u društvenom vlasništvu daje pravo na otkup stana od stanodavca po povoljnim uslovima. Na temelju toga Zakona, podnosilac je 1997. godine zatražio od Ministarstva obrane, kao vlasnika stana, da s njim kao kupcem sklopi ugovor o prodaji stana. Budući da je vlasnik odbio njegov zahtev, podnosilac je podneo građansku tužbu Općinskom sudu u Požegi, tražeći da presuda zameni kupoprodajni ugovor. Država je istom sudu podnela građansku tužbu protiv podnosioca, tražeći njegovo iseljenje. Država je tvrdila da je ona vlasnik stana i da podnosilac, prema Uredbi iz jula 1991. godine, nikada nije stekao stanarsko pravo u odnosu na predmetni stan, pa država stoga ima pravo da ponovo stupi u posed stana. Ova dva postupka su spojena.

U presudi iz 2000. godine, Općinski sud je prihvatio tužbu države i odbio protivtužbu podnosioca i naložio iseljenje porodice iz stana. Podnosilac se žalio na ovu presudu, ali je Županijski sud u Požegi presudu potvrdio. Podnosilac je uložio reviziju Vrhovnom sudu Hrvatske oktobra 2001. godine.

Država je pokrenula postupak izvršenja u oktobru 2002. godine kako bi iselila porodicu podnosioca iz predmetnog stana. Podnosilac je zatražio da se izvršenje odloži do odluke Vrhovnog suda. Početkom 2004. godine Vrhovni sud je odbio reviziju, nakon čega je podnosilac podneo ustavnu tužbu, koju je u aprilu 2005. godine Ustavni sud odbio.

Općinski sud u Požegi je zakazao iseljenje porodice za 13.april 2005. godine u odnosu na koji je podnosilac tražio odlaganje do odluke Ustavnog suda. Postupak izvršenja do donošenja presude ESLJP nije nastavljen. U medjuvremenu, Opština Požega je obavestila Ministartsvo odbrane da nema na rapsolaganju stanove za smeštaj podnosioca i njegove porodice.

U obraćanju ESLJP, podnosilac je prigovorio da presude nacionalnih sudova kojima se nalaže njegovo iseljenje krše njegovo pravo na poštovanje doma, protivno članu 8. Konvencije.

Sud smatra kako obaveza podnosioca da se iseli iz stana predstavlja mešanje u njegovo pravo na poštovanje njegovog doma, nezavisno od činjenice što presuda kojom se nalaže njegovo iseljenje još nije izvršena. Činjenica da su nacionalni sudovi odložili izvršenje iseljenja podnosioca nije od odlučujuće važnosti s obzirom da se taj postupak, na zahtev Države, može nastaviti u bilo kojem trenutku.

Nacionalni sudovi naložili su podnosiocu da se iseli iz predmetnog stana na temelju hrvatskih zakona koji uređuju vlasništvo, a koji omogućavaju vlasniku da traži povrat svoje imovine kada imalac nema zakonske osnove za posedovanje. Sud je uveren da su odluke nacionalnih sudova kojima je naloženo iseljenje podnosioca predstavke bile u skladu s domaćim pravom, posebno propisima relevantnim za raspolaganje stambenim fondom. Predmetno mešanje je stoga imalo legitimni cilj imovinskog blagostanja zemlje.

Sud naglašava da bi svakoj osobi kojoj preti rizik od mešanja u njeno pravo na dom, načelno trebalo biti omogućeno da nezavisni sud oceni srazmernost i razumnost mere s obzirom na relevantna načela prema članu 8. Konvencije, nezavisno do toga što ta osoba nema, na temelju domaćeg prava, pravo na stanovanje u stanu. Sud, međutim, naglašava da se takvo pitanje ne nameće automatski za svaki spor vezan uz prisilno iseljenje.

Sud napominje da je u ovom predmetu podnosilac tvrdio da mu je povređeno pravo na poštovanje doma, što nacionalni sudovi nisu prihvatili. Iako je istina da je njegovo prisilno iseljenje bilo privremeno odgođeno zbog bolesti njegovog sina tokom izvršnog postupka, to samo po sebi ne ispunjava sam uslov ocene razumnosti i proporcionalnosti naloga za iseljenje od strane nezavisnog suda. Sud napominje da izvršni postupak – koji je po svojoj prirodi neraspravni i čija je osnovna namena osigurati izvršenje presude – za razliku od redovnog građanskog postupka, nije ni osmišljen niti primereno opremljen proceduralnim sredstvima i merama zaštite za temeljno ispitivanje ovako složenih pravnih pitanja. Građanski je sud naložio podnosiocu iseljenje iz njegovog doma a da nije utvrdio srazmernost te mere. Prema tome, on podnosiocu nije pružio odgovarajuću proceduralnu zaštitu.

Stoga je u ovom predmetu došlo do povrede člana 8. Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET PAULIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 3572/06)

PRESUDA

STRASBOURG

22. listopada 2009.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u čl. 44. st. 2.Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Paulić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Christos Rozakis, predsjednik,
Nina Vajić,
Khanlar Hajiyev,
Dean Spielmann,
Sverre Erik Jebens,
Giorgio Malinverni,
George Nicolaou, suci,
i Søren Nielsen, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 1. listopada 2009. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br.3572/06) protiv Republike Hrvatske koji je na temelju članka 34.Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Konvencija”) Sudu podnio hrvatski državljanin, gospodin Smiljan Paulić (“podnositelj zahtjeva”), dana 13. siječnja 2006. godine.
Podnositelja zahtjeva zastupala je gđa S. Pavić, odvjetnica iz Požege. Hrvatsku Vladu (“Vlada”) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
Dana 16. listopada 2007. godine predsjednik Prvog odjela odlučio je Vladu obavijestiti o prigovoru vezanom uz pravo podnositelja na poštivanje doma. Također je odlučeno da se uz osnovanost zahtjeva istovremeno ispita i njegova dopuštenost (čl. 29. st. 3.).

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositelj zahtjeva je rođen 1953. i živi u Požegi.
Podnositelj zahtjeva je bio zaposlen kao civil u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA). Dana 18. lipnja 1991. vojarna Požega izdala je zaključak u vezi podnositeljeva zahtjeva za dodjelu stana i svrstala ga u „prvu skupinu“ na temelju njegova zaposlenja u JNA od 19. listopada 1988. godine. Dana 17. srpnja 1991. Vlada je usvojila Uredbu o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske (NN 36/1991 od 24. srpnja 1991.) kojom su zabranjene sve transakcije vezane uz nepokretnu imovinu koja se nalazi na području Hrvatske, a koja je pripadala bivšim jugoslavenskim saveznim institucijama ili pravnim osobama sa sjedištem u jednoj od njezinih bivših saveznih jedinica. Ta je Uredba stupila na snagu 24. srpnja 1991. godine.
Dana 20. kolovoza 1991. spomenuta je vojarna donijela odluku da podnositelju zahtjeva, kao svojemu civilnom djelatniku, te njegovoj ženi i sinu, dodijeli pravo korištenja i otkupa stana u Požegi koji je bio u vlasništvu JNA. Podnositelj se sa obitelji uselio u stan u rujnu 1991. godine. Prema uredbi Vlade od 2. listopada 1991. godine, sva imovina bivše JNA postala je vlasništvo Republike Hrvatske. Podnositelj zahtjeva je napustio JNA i stavio se na raspolaganje Hrvatskoj vojsci.
Dana 3. lipnja 1991. Sabor je donio Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kojim je regulirana prodaja stanova u društvenom vlasništvu prethodno danih u najam sa stanarskim pravom te kojim se korisnicima takvoga najma stanova u društvenom vlasništvu daje pravo na otkup stana od stanodavca po povoljnim uvjetima. Na temelju toga Zakona, podnositelj je 1997. godine zatražio od Ministarstva obrane, kao vlasnika stana, da s njim kao kupcem sklopi ugovor o prodaji stana. Budući da je vlasnik odbio njegov zahtjev, podnositelj je podnio građansku tužbu Općinskom sudu u Požegi, tražeći da presuda zamijeni kupoprodajni ugovor.
Dana 17. listopada 1997. država je istom Općinskom sudu podnijela građansku tužbu protiv podnositelja zahtjeva, tražeći njegovo iseljenje. Država je ustvrdila da je ona vlasnik stana i da podnositelj zahtjeva, temeljem Uredbe iz srpnja 1991. godine, nikada nije stekao stanarsko pravo u odnosu na predmetni stan, pa država stoga ima pravo ponovo stupiti u posjed stana. Ta su dva postupka spojena.
U presudi od 25. listopada 2000. Općinski sud je prihvatio tužbu države i odbio protutužbu podnositelja. Također je naložio iseljenje podnositelja iz stana. Relevantni dio presude glasi:

“... rješenje na koje se poziva tuženi [podnositelj zahtjeva] ništavno je temeljem Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama. Nikakvo drugo rješenje niti odluku tuženi ne posjeduje vezano za predmetni stan. Prema Zakonu o stambenim odnosima stanarsko pravo moglo se steći temeljem pravomoćne odluke o davanju stana na korištenje, ili koje druge valjane pravne osnove (čl. 3. Zakona o stambenim odnosima, N.N. 51/85). Tuženik ne posjeduje pravomoćnu odluku o stjecanju stanarskog prava niti neku drugu valjanu osnovu osim samog useljenja u stan ...”

Povodom podnesene žalbe, dana 19. rujna 2001. godine, Županijski sud u Požegi je potvrdio prvostupanjsku presudu. Relevantni dio drugostupanjske presude glasi:

“Obzirom da je Uredbom od 3. listopada 1991. godine Republika Hrvatska postala vlasnik nekretnina, pokretnina, imovinskih prava i novčanih sredstava koja se nalaze na teritoriju RH, a kojim su upravljali JNA i SSNO a da je Uredbom o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske, zabranjeno raspolaganje i opterećenje (prodaja, zamjena, darovanje, prijenos prava korištenja itd.) nekretnina koje su u posjedu i vlasništvu, na korištenju i upravljanju organa i institucija Federacije od 24. srpnja 1991. godine (stupila na snagu), pravilno prvostupanjski sud zaključuje da nakon stupanja na snagu ove Uredbe, SSNO koji je bio vlasnik spornog stana istim nije više mogao raspolagati, odnosno pravilno zaključuje da je rješenje od 20. kolovoza 1991. godine temeljem kojeg tuženik koristi sporni stan ništavo.

Kako tuženik u spornom stanu nije temeljem valjanog pravnog osnova, valjana je odluka prvostupanjskog suda, kojom se nalaže iseljenje tuženika iz spornog stana ....”

Kako bi osigurala iseljenje podnositelja, država je 17. listopada 2002. godine pokrenula ovršni postupak pred Općinskim sudom u Požegi. Rješenje o ovrsi kojim je naloženo iseljenje je izdano 23. listopada 2002. godine. Dana 24. listopada 2001. podnositelj je uložio reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Dana 19. studenog 2002. podnositelj je zatražio odgodu ovrhe, u očekivanju rješenja njegove revizije podnesene Vrhovnom sudu. Također je dostavio liječničku dokumentaciju svojega sina, rođenog 1989. godine, iz koje je vidljivo da sin boluje tumora na mozgu i kroničnog hepatitisa B. S obzirom na reviziju koja je još bila u tijeku te na sinovljevo zdravstveno stanje, ovrha je odgođena odlukom od 9. siječnja 2003. godine. Dana 14. siječnja 2004. Vrhovni sud je odbio podnositeljevu reviziju.
Podnositelj je 21. travnja 2004. podnio ustavnu tužbu. Prigovarao je, između ostalog, da je njegovo ustavno pravo na pravnu zaštitu njegovog osobnog i obiteljskog života prekršeno donošenjem i potvrđivanjem odluke nižih sudova o njegovu iseljenju. Tvrdio je da su te odluke bile protivne zakonu i da je imao stanarsko pravo na predmetni stan te prema tome i pravo da ga koristi.
Općinski sud u Požegi je zakazao iseljenje podnositelja i njegove obitelji za 13. travnja 2005. godine. Podnositelj je zatražio odgodu. Dana 8. travnja 2005. godine, Državno odvjetništvo, koje je u postupku zastupalo Ministarstvo obrane, složilo se sa zahtjevom podnositelja zbog njegove teške obiteljske situacije. Istaknulo je, međutim, da se radi tek o privremenom rješenju te pozvalo podnositelja da Općini Požega podnese zahtjev za stambeno zbrinjavanje. Dana 11. travnja 2005. godine, Općinski sud u Požegi je ponovo odgodio ovrhu radi iseljenja podnositelja do donošenja odluke Ustavnog suda, iz razloga što je podnositeljeva ustavna tužba bila u postupku rješavanja i što je ovrhovoditelj, to jest država, pristao na odgodu zbog teške obiteljske situacije podnositelja.
Pismo Općine Požega od 14. travnja 2005. poslano Ministarstvu obrane ukazuje da Općina nije imala na raspolaganju stanove za smještaj podnositelja zahtjeva i njegove obitelj. U pismu od 26. travnja 2005. podnositelj je izrazio namjeru kupovine drugoga stana.
Dana 11. srpnja 2005. godine, Ustavni sud Republike Hrvatske je odbio podnositeljevu ustavnu tužbu kao neosnovanu. Ovršni postupak još uvijek nije nastavljen.
U pismu od 6. prosinca 2006. podnositelj je obavijestio Ministarstvo obrane da će uskoro napokon riješiti svoju stambenu situaciju.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

Članak 34. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 41/2001 i 55/2001) glasi:

“Dom je nepovrediv.

Samo sud može obrazloženim pisanim nalogom utemeljenim na zakonu odrediti da se dom ili drugi prostor pretraži.

Pravo je stanara da on ili njegov zastupnik i obvezatno dva svjedoka budu nazočni pri pretrazi doma ili drugoga prostora.

U skladu s uvjetima što ih predviđa zakon, redarstvene vlasti mogu i bez sudskog naloga ili privole držatelja stana ući u dom ili prostorije te izvršiti pretragu bez nazočnosti svjedoka, ako je to neophodno radi izvršenja naloga o uhićenju ili radi hvatanja počinitelja kaznenog djela odnosno otklanjanja ozbiljne opasnosti po život i zdravlje ljudi ili imovinu većeg opsega.

Pretraga radi pronalaženja ili osiguranja dokaza za koje postoji osnovana vjerojatnost da se nalaze u domu počinitelja kaznenog djela, može se poduzeti samo u nazočnosti svjedoka.”

Članak 161. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/1996) glasi:

“Vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.”

Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“, br. 27/1991, 33/1992, 43/1992, 69/1992 25/1993, 26/1993, 48/1993, 2/1994, 44/1994, 47/1994, 58/1995, 11/1996, 11/1997 i 68/1998) uređuje uvjete prodaje stanova danih u najam najmoprimcima sa stanarskim pravom. Općenito, Zakon ovlašćuje nositelja stanarskog prava nad stanom u javnom vlasništvu na kupovinu toga stana po povoljnim uvjetima. Relevantna odredba Zakona navodi:

Članak 4

“Svaki nositelj stanarskog prava (u daljem tekstu: stanar) može istaći zahtjev za kupnju stana u pisanom obliku… vlasniku (u daljem tekstu: prodavatelj)…, a prodavatelj ga je dužan prodati.

...”

Relevantni dio odluke Ustavnog suda br. U-III/408/2003 od 18. veljače 2004. glasi:

“U svezi isticanja povrede ustavnog prava propisanog člankom 34. Ustava, napominje se da do povrede tog ustavnog prava ne može doći postupanjem sudova u ovršnom postupku, budući da se članak 34. Ustava odnosi na jamstvo nepovredivosti doma u smislu postupanja redarstvenih vlasti prilikom ulaska i pretrage stana u cilju izvršenja naloga o uhićenju ili radi hvatanja počinitelja kaznenog djela, odnosno radi otklanjanja ozbiljne opasnosti po život i zdravlje ljudi ili imovine većeg opsega, pa te ustavne odredbe nisu mjerodavne u konkretnom ustavnosudskom postupku.”

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

Podnositelj je prigovorio da presude nacionalnih sudova kojima se nalaže njegovo iseljenje krše njegovo pravo na poštivanje doma, protivno članku 8. Konvencije, koji glasi:

“1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”

Vlada je osporila tu tvrdnju.

A. Dopuštenost

Kao prvo, Vlada je tvrdila da podnositelj zahtjeva nije iscrpio domaća pravna sredstva te da u postupku pred nacionalnim sudovima, a posebice u svojoj ustavnoj tužbi, nije naveo nikakvo kršenje svojega prava na poštivanje doma. Vlada je nadalje ustvrdila da članak 34. Ustava jamči to pravo.
Podnositelj je osporio te tvrdnje.
Sud ponavlja da pravilo o iscrpljenosti domaćih pravnih sredstava sadržano u članku 35. stavku 1. Konvencije nalaže da podnositelj zahtjeva treba imati redovni put do pravnih sredstava koja su dostupna i dovoljna da osiguraju zadovoljštinu u odnosu na navodne povrede. Postojanje takvih pravnih sredstava mora biti dovoljno izvjesno ne samo u teoriji, već i u praksi, a ako to nije tako, tada će tim pravnim sredstvima nedostajati potrebna dostupnost i učinkovitost. Vlada koja se poziva na neiscrpljenje dužna je uvjeriti Sud da je pravno sredstvo bilo djelotvorno i u relevantno vrijeme raspoloživo u teoriji i praksi, drugim riječima, da je bilo dostupno, sposobno pružiti zadovoljštinu u odnosu na prigovore podnositelja zahtjeva, te da je imalo razumne izglede za uspjeh (vidi, između ostalih izvora prava, Akdivar and Others v. Turkey od 16. rujna 1996., Reports of Judgments and Decisions 1996-IV).
Kad je riječ o ovome predmetu, Sud primjećuje da tekst članka 34. Ustava ne jamči izričito pravo na poštivanje doma u smislu članka 8. Konvencije, već je usmjeren samo na osiguranje zaštite od neopravdane pretrage. U vezi s tim, Sud primjećuje da je čak i sam Ustavni sud tako smatrao u svojim odlukama (vidi prethodni članak 19.). Međutim, i ostavljajući to pitanje po strani, Sud napominje da je podnositelj zahtjeva podnio ustavnu tužbu u kojoj se, barem u biti, žalio da će zbog odluke nižih sudova kojima se nalaže njegovo iseljenje, izgubiti svoj dom. S obzirom na takve okolnosti, Sud smatra da je podnositelj zahtjeva iscrpio domaća pravna sredstva s obzirom na njegov prigovor na temelju članka 8. Konvencije vezanog uz njegovo pravo na poštivanje doma. Prema tome, taj se prigovor ne može odbaciti s osnove neiscrpljenja domaćih pravnih sredstava.
Sud nalazi da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu čl. 35. st. 3. Konvencije. Nadalje nalazi da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

Podnositelj zahtjeva je tvrdio da su domaće vlasti prekršile njegovo pravo na poštivanje njegovog doma, nalažući njegovo iseljenje iz stana u kojem je živio sa svojom obitelji više od sedamnaest godina. Nadalje je tvrdio da je stekao pravo korištenja predmetnog stana još u lipnju 1991. kada je vojarna Požega izdala svoj formalni zaključak u vezi njegovoga zahtjeva za dodjelu stana njegovoj obitelji, to jest, prije Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske kojom su zabranjene sve transakcije vezane uz nekretnine koje se nalaze u Hrvatskoj, a pripadale su saveznim institucijama bivše Jugoslavije ili njezinim pravnim osobama sa sjedištem u jednoj od njezinih bivših saveznih jedinica, budući da je ta Uredba stupila na snagu tek 24. srpnja 1991. godine. Podnositelj je tvrdio da domaći sudovi nisu uzeli u obzir sve te okolnosti kad su naložili njegovo iseljenje, već su donijeli tu odluku samo na temelju tvrdnje da podnositelj nema zakonsko pravo korištenja predmetnog stana.
Vlada je tvrdila da nije došlo do miješanja u pravo podnositelja na poštivanje njegova doma, budući da još uvijek živi u tom stanu te iako je njegovo iseljenje naloženo sudskom presudom, provedba te presude je bila odgođena.
Međutim, ako bi Sud utvrdio da je došlo do miješanja, tada Vlada tvrdi da se ono temeljilo na zakonima koji reguliraju vlasništvo. Odluka kojom se nalaže podnositeljevo iseljenje također je slijedila legitiman cilj, odnosno pravo države da zatraži posjed nad svojom imovinom.
Što se tiče razmjernosti miješanja, Vlada je tvrdila da je postojala široka sloboda procjene te da podnositelj zahtjeva nije imao zakonsko pravo korištenja stana. Državna tijela su uvažila podnositeljevu osjetljivost i odgodila iseljenje zbog njegove teške obiteljske situacije te su bila voljna dopustiti mu boravak u stanu dok ne nađe drugi smještaj za sebe i svoju obitelj. Nadalje, nije se prijavio za dodjelu stana u vlasništvu grada. Vlada je izjavila da je podnositelj zahtjeva odlučio kupiti vlastiti stan.

2. Ocjena Suda

(a) Je li dovedeno u pitanje pravo zaštićeno člankom 8.

Prvo pitanje koje Sud mora riješiti je može li podnositelj zahtjeva osnovano tvrditi da je imao pravo zaštićeno člankom 8. i – posebice u ovom predmetu – može li se predmetni stan smatrati domom podnositelja.
Praksa organa Konvencije jasno navodi da „dom“, kao pojam u smislu članka 8, nije ograničen na one prostorije koje su zakonito zauzete ili zakonito uspostavljene. “Dom” je nezavisni pojam koji ne ovisi o klasifikaciji u okviru domaćeg prava. Tvore li određene prostorije „dom“ kojeg štiti čl. 8. st. 1. ovisit će o činjeničnim okolnostima, primjerice, postojanju dovoljnih i neprekidnih veza s određenim mjestom (vidi Buckley v. the United Kingdom, od 25. rujna 1996. godine, Reports 1996.-IV, §§ 52-54, i izvješće Komisije od 11. siječnja 1995. godine, § 63; Gillow v. the United Kingdom, od 24. studenog 1986. godine, § 46, Serija A br. 109; Wiggins v. the United Kingdom, br. 7456/76, odluka Komisije od 8. veljače 1978. godine, DR 13, str. 40; i Prokopovich v. Russia, br. 58255/00, § 36, ECHR 2004-XI (izvaci)). Prema tome, hoće li imovina biti klasificirana kao „dom“ činjenično je pitanje i ne ovisi o zakonitosti korištenja u okviru domaćeg prava (vidi McCann v. the United Kingdom, br. 19009/04, § 46, od 13. svibnja 2008. godine).
Što se tiče ovoga predmeta, nesporno je da je podnositelj zahtjeva sa svojom obitelji živio u predmetnom stanu od rujna 1991. godine. Činjenično stanje predmeta pokazuje da nisu imali drugi dom. Vlada nije osporavala da je predmetni stan bio stvarno podnositeljevo prebivalište. Uzimajući u obzir prethodno izložene činjenične okolnosti, Sud nalazi da je podnositelj zahtjeva imao dostatne i trajne veze s predmetnim stanom da bi ga se smatralo njegovim „domom“ u svrhu članka 8. Konvencije, unatoč činjenici da nije imao pravo na njegovo korištenje temeljem domaćeg prava.

(b) Je li došlo do miješanja u podnositeljevo pravom na poštivanje doma

Sud je dosad donio nekoliko presuda u kojima je ocijenio pitanje miješanja u pravo podnositelja na poštivanje njegova ili njezina doma u okolnostima kada je izdan nalog za iseljenje. U predmetu Stanková v. Slovakia (br. 7205/02, 09. listopada 2007.) Sud je smatrao sljedeće:

“57. Sud napominje, i nije bilo sporno među strankama, da obveza podnositelja zahtjeva da napusti svoj stan predstavlja ometanje njegova prava na poštivanje njegova doma koje se temeljilo na mjerodavnim odredbama Građanskog zakonika i Zakona o izvršnom postupku iz 1995....”

Nakon toga Sud je u predmetu McCann v. the United Kingdom (br. 19009/04, 13. svibnja 2008.) smatrao sljedeće:

“47. Sud također smatra da obavijest o otkazu stana koju je supruga podnositelja predala lokalnim vlastima, zajedno s nalogom za iseljenje kojeg su donijele lokalne vlasti, predstavljaju miješanje u podnositeljevo pravo na poštivanje njegova doma.”

Nadalje, u predmetu Ćosić v. Croatia (br. 28261/06, 15. siječnja 2009.) Sud je smatrao sljedeće:

“18. Sud smatra kako je obveza podnositeljice zahtjeva da se iseli iz stana predstavljala miješanje u njezino pravo na poštivanje njezina doma, unatoč činjenici da presuda kojom je naloženo iseljenje još nije bila izvršena.”

Sud ne vidi nijedan razlog zašto bi odstupio od takvog pristupa u ovom predmetu. Sud smatra kako obveza podnositelja da se iseli iz stana predstavlja miješanje u njegovo pravo na poštivanje njegova doma, neovisno o činjenici što presuda kojom se nalaže njegovo iseljenje još nije izvršena. Činjenica da su nacionalni sudovi odgodili ovrhu radu iseljenja podnositelja nije od odlučne važnosti s obzirom da se taj postupak, na zahtjev Države, može nastaviti u bilo kojem trenutku.

(c) Je li miješanje bilo propisano zakonom te je li imalo legitiman cilj

Nacionalni sudovi naložili su podnositelju zahtjeva da se iseli iz predmetnog stana na temelju hrvatskih zakona koji uređuju vlasništvo, a koji omogućavaju vlasniku da traži povrat svoje imovine kada imalac nema zakonske osnove za posjedovanje. Sud, primjećujući da je njegova ovlast da ispita usklađenost s domaćim pravom ograničena (vidi, među ostalim izvorima, Allan Jacobsson v. Sweden (br. 1), 25. listopada 1989., Serija A br. 163, str. 17, § 57), je stoga uvjeren da su odluke nacionalnih sudova kojima je naloženo iseljenje podnositelja zahtjeva bile u skladu s domaćim pravom, posebice propisima relevantnim za raspolaganje stambenim fondom (vidi §§ 17-19). Predmetno miješanje je stoga imalo legitimni cilj gospodarskog blagostanja zemlje.

(d) Je li miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“

Središnje pitanje u ovom predmetu je, stoga, je li miješanje bilo razmjerno s ciljem i stoga “nužno u demokratskom društvu”. Ovaj zahtjev na temelju stavka 2. članka 8. otvara pitanje postupka kao i pitanje sadržaja. Sud je iznio relevantna načela za ocjenu nužnosti miješanja u pravo na „dom“ u slučaju Connors v. the United Kingdom, (br. 66746/01, §§ 81–84, 27. svibnja 2004.) koji se ticao skraćenog postupka za iseljenje. Relevantni dijelovi glase:

“81. Miješanje će se smatrati 'nužnim u demokratskom društvu' za postizanje legitimnog cilja ako zadovoljava 'neodgodivu društvenu potrebu' i, posebice, ako je razmjerno s legitimnim ciljem koji želi postići. Dok je na nacionalnim tijelima da inicijalno ocijene nužnost, konačna procjena toga jesu li razlozi navedeni za miješanje relevantni i dostatni je na Sudu, koji će ocijeniti je li miješanje sukladno zahtjevima Konvencije...

82. U tom pogledu, sloboda procjene nužno mora biti prepuštena nacionalnim tijelima, koja su zbog svog direktnog i neprekidnog kontakta s ključnim čimbenicima u svojim zemljama u načelu u boljem položaju od međunarodnog suda da procjeni lokalne potrebe i uvjete. Ova će se sloboda procjene razlikovati u skladu s prirodom predmetnog prava, njegove važnosti za pojedinca te prirodu aktivnosti koja se ograničava, kao i prirodu cilja koji se želi postići tim ograničenjem. Sloboda procjene bit će manja kada je predmetno pravo presudno za to da pojedinac učinkovito uživa osobna ili ključna prava.... S druge strane, u područjima koja se tiču primjene društvene ili gospodarske politike, postoje ovlasti za široku slobodu procjene, kao što je urbanistički kontekst za koji je Sud utvrdio da 'ukoliko je primjena slobodne procjene koja uključuje mnoštvo lokalnih faktora inherentna izboru i provedbi urbanističkih politika, nacionalna tijela u načelu uživaju široku slobodu procjene'.... Sud je također naveo da će u područjima poput stanovanja, koja igraju ključnu ulogu u socijalnoj sigurnosti i gospodarskoj politici suvremenih društava, poštovati prosudbu nacionalnog zakonodavstva o tome što je u općem interesu osim ako je takva prosudba očevidno bez razumnog temelja.... Valja napomenuti, međutim, da je ovo bilo u kontekstu članka 1. Protokola br. 1, a ne članka 8. koji se odnosi na prava od ključne važnosti za identitet pojedinca, njegovo samoodređenje, fizički i moralni integritet, održavanje odnosa s ostalima te sređen i siguran položaj u zajednici.... U slučajevima u kojima su se opći društveni i gospodarski politički čimbenici pojavili u kontekstu samog _članka 8., opseg slobode procjene ovisi o kontekstu predmeta, s posebnim naglaskom na stupnju miješanja u osobnu sferu podnositelja zahtjeva...

83. Proceduralne zaštite dostupne pojedincu posebno su bitne pri utvrđivanju toga je li tužena država, kada je određivala regulatorni okvir, ostala unutar svoje slobode procjene. Sud posebice mora razmotriti je li postupak donošenja odluka koji je doveo do mjera miješanja bio pošten i omogućuje li dužno poštovanje interesa koji su pojedincu zajamčeni člankom 8...”

Sud prvenstveno napominje da je postupak zbog kojeg podnositelj zahtjeva prigovara uključivao dva zasebna tužbena zahteva, od kojih je svaki mogao otvoriti pitanje poštivanja podnositeljeva doma. Sam podnositelj pokrenuo je postupak pred nacionalnim sudovima u kojem je tražio pravo na kupnju predmetnog stana uz povoljne uvjete kao nositelj stanarskog prava, na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Istovremeno, državne vlasti su podnijele svoju tužbu tvrdeći da podnositelj zahtjeva nema pravne osnove za stanovanje u predmetnom stanu i tražile njegovo prisilno iseljenje. Ova dva postupka su spojena i donesena je jedna presuda, kojom je zahtjev podnositelja za kupnjom stana odbijen te je istovremeno naloženo njegovo prisilno iseljenje.
Sud napominje da su odluke domaćih vlasti u ovom predmetu bile ograničene na zaključak da na temelju relevantnih nacionalnih zakona podnositelj zahtjeva nije imao pravo stanovati u predmetnom stanu. Nacionalni sudovi ograničili su se na odluku da podnositelj zahtjeva nije imao pravne osnove stanovati u predmetnom stanu, ali nisu dalje ispitivali razmjernost mjere koju su naložili, to jest prisilnog iseljenja podnositelja zahtjeva iz stana u državnom vlasništvu. Međutim, jamstva Konvencije zahtijevaju da miješanje u podnositeljevo pravo na poštivanje njegova doma ne bude samo utemeljeno na zakonu nego i razmjerno s legitimnim ciljem koji se mjerom želi postići, temeljem stavka 2. članka 8., posvećujući pozornost posebnim okolnostima predmeta. Nadalje, nijednu pravnu odredbu domaćeg prava ne bi trebalo tumačiti i primjenjivati na način nespojiv s obvezama Hrvatske temeljem Konvencije (vidi Stanková v. Slovakia, naprijed citirano, § 24, 09. listopada 2007).
U vezi s tim, Sud ponavlja da bi svakoj osobi kojoj prijeti rizik od miješanja u njezino pravo na dom, načelno trebalo biti omogućeno da nezavisni sud ocijeni razmjernost i razumnost mjere s obzirom na relevantna načela prema članku 8. Konvencije, neovisno o tome što ta osoba nema, temeljem domaćeg prava, pravo na stanovanje u stanu (vidi McCann v. the United Kingdom, br. 19009/04, § 50, 13. svibnja 2008.). Sud, međutim, naglašava da se takvo pitanje ne nameće automatski za svaki spor vezan uz prisilno iseljenje. Ako se podnositelj zahtjeva brani pozivajući na članak 8. kako bi spriječio prisilno iseljenje, to je njegovo pravo, a na protivnoj stranci je da takav prigovor pobije. Kako je već istaknuto, Sud ne prihvaća da bi priznavanje prava posjednika da otvori pitanje na temelju članka 8. imalo ozbiljne posljedice za funkcioniranje nacionalnog sustava ili nacionalnog prava koje uređuje odnose stanodavaca i stanoprimaca (vidi, McCann v. the United Kingdom, naprijed citirano, §§ 28 i 54).
Sud napominje da je u ovom predmetu podnositelj zahtjeva tvrdio da mu je povrijeđeno pravo na poštivanje doma, što nacionalni sudovi nisu prihvatili. Iako je istina da je podnositeljevo prisilno iseljenje bilo privremeno odgođeno zbog bolesti njegova sina tijekom ovršnog postupka, to samo po sebi ne ispunjava sam uvjet ocjene razumnosti i proporcionalnosti naloga za iseljenje od strane nezavisnog suda. Sud napominje da ovršni postupak – koji je po svojoj prirodi neraspravni i čija je osnovna namjena osigurati učinkovito izvršenje presude – za razliku od redovnog građanskog postupka, nije ni osmišljen niti primjereno opremljen proceduralnim sredstvima i mjerama zaštite za temeljito i suprotstavljeno ispitivanje ovako složenih pravnih pitanja. Stoga, ovlast za provedbu testa razmjernosti ima sud za redovne građanske postupke kojemu je država i podnijela tužbu tražeći podnositeljevo prisilno iseljenje.
U okolnostima ovog predmeta, građanski je sud naložio podnositelju zahtjeva iseljenje iz njegova doma bez da je utvrdio razmjernost te mjere. Prema tome, on podnositelju nije pružio odgovarajuću proceduralnu zaštitu. Stoga je u ovom predmetu došlo do povrede članka 8. Konvencije.

II. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva je prigovorio da je predmetni postupak pred nacionalnim sudovima bio nepošten i da je on bio žrtva diskriminacije. Pozvao se na članak 6. § 1. i članak 14. Konvencije. Također je prigovorio na temelju članka 1. Protokola br. 1 da nije bio u mogućnosti kupiti predmetni stan.
S obzirom na sve dokumente koje posjeduje, i u onoj mjeri u kojoj je predmet ovog prigovora u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da ovaj dio zahtjeva ne otkriva niti jednu pojavu kršenja Konvencije. Slijedom navedenog, on je nedopušten temeljem članka 35. § 3. kao očigledno neosnovan te mora biti odbijen temeljem članka 35. § 4. Konvencije.

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Članak 41. Konvencije propisuje:

“Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

Podnositelj zahtjeva nije podnio zahtjev za pravednu naknadu ili troškove. Prema tome, Sud smatra da nema potrebe dosuditi mu ikakav iznos s te osnove.

IZ TIH RAZLOGA, SUD

21 Jednoglasno proglašava zahtjev dopuštenim po pitanju članka 8. i ostatak zahtjeva nedopuštenim;

2. Presuđuje, sa šest glasova naprema jedan, da je došlo do povrede članka 8. Konvencije;

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 22. listopada 2009, u skladu s pravilom 77. §§ 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Nielsen Christos Rozakis

tajnik predsjednik

U sladu s člankom 45. § 2. Konvencije i pravilom 74. § 2. Poslovnika Suda, ovoj presudi priložena su sljedeća mišljenja:

(a) suglasno mišljenje suca Nicolaoua;

(b) nesuglasno mišljenje suca Malinvernija.

C.L.R.

S.N.

SUGLASNO MIŠLJENJE SUCA NICOLAOUA

Nacionalni sudovi ustanovili su da podnositelj zahtjeva nije stekao stanarsko pravo te da stoga nije imao pravo kupiti stan prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo iz 1991. Stoga, iako je zakonito stanovao u predmetnom stanu, on je to činio u svojstvu običnog podstanara. Ovo je značilo da je država, kao vlasnik, imala pravo na neposredno uživanje temeljem Zakona o vlasništvu iz 1996. Stoga su, pozivajući se na odredbe koje štite interese vlasnika, domaći sudovi izdali nalog za povrat posjeda, ali bez da su razmotrili pitanje miješanja u pravo zajamčeno člankom 8. Konvencije, na koje se pozvao podnositelj zahtjeva. On se branio od državnog zahtjeva za nalog za povrat posjeda tako što se pozvao na to pravo. Podnositelj prijave je, očito, pokušao spriječiti izdavanje takvog naloga u potpunosti, a ne samo odgoditi ga. No, mora se

pretpostaviti da je to činio kako bi zaštitio svoje pravo na poštivanje doma, to jest da su postojali valjani razlozi razmotriti to pitanje u cijelosti.

Nije bilo sporno da je taj stan od 1991. bio dom podnositelja zahtjeva i njegove obitelji. Također je bilo jasno da bi neposredno prisilno iseljenje podnositelja, u tim uvjetima, predstavljalo miješanje u njegovo pravo na poštivanje njegova doma. Nesumnjivo, takvo je miješanje bilo legitimno. Kao što je Sud nedavno napomenuo u predmetu Ćosić v. Croatia (br. 28261/06, 15. siječnja 2009.):

“...predmetno miješanje imalo je legitiman cilj zaštite prava države kao vlasnika stana.”

Međutim, kako bi bilo u skladu s člankom 8. Konvencije, takvo miješanje također mora proći test razmjernosti. „Dom“ je autonomni pojam koji može postojati čak i kada stanovanje nema pravne osnove u nacionalnom pravu (vidi Buckley v. the United Kingdom, 25. rujna 1996., §

54, Izvješće o presudama i odlukama 1996-IV). Odsustvo zakonskog prava može biti uzrok naloga za povrat posjeda ili, kao ovdje, posljedica. U svakom slučaju, stanar može imati pravo, temeljem članka 8., stanovati u datoj nekretnini još neko vrijeme. Ovaj aspekt prava na poštivanje doma je očito važan, ali on mora biti tumačen i ocijenjen u kontekstu vlasničkih i ugovornih prava te unutar načela zakonitosti. Konvencija zahtijeva da sudska odluka odmjeri ova dva suprotstavljena interesa.

Jasno je da je u ovom predmetu pitanje proporcionalnosti značilo, u praktičnom smislu, da se podnositelju zahtjeva da vremena kako bi mogao pronaći alternativni smještaj. Ovo se moglo postići odgovarajućim nalogom za privremeno odgađanje naloga za povrat posjeda s, prema mojem mišljenju, mogućnošću revidiranja odgode u slučaju da se pokaže nedostatnom.

Kako se ispostavilo, domaće vlasti su doista, iz kojega god razloga, podnositelju odobrile takvo razdoblje. Ono je bilo više nego dovoljno. Međutim, u njemu se situacija nije riješila. Podnositelj zahtjeva ostao je u neizvjesnosti te, kroz cijelo razdoblje, na milosti državnih vlasti kada je

dobio pravo na sudbeno utvrđivanje predmeta. Ovaj zahtjev je istaknut u sljedećem izvatku iz predmeta McCann v. the United Kingdom, br. 19009/04, § 50, 13. svibnja 2008:

„Gubitak doma je najekstremniji oblik miješanja u pravo na poštivanje doma. Svaka osoba kojoj prijeti miješanje ove razine u načelu ima pravo da joj nezavisni sud ocijeni razmjernost mjere s obzirom na relevantna načela prema članku 8. Konvencije, neovisno o tome što je, temeljem domaćeg prava, njezino pravo na stanovanje isteklo.“

Slažem se, dakle, da je u ovom predmetu došlo do povrede članka 8. Konvencije.

NESUGLASNO MIŠLJENJE SUCA MALINVERNIJA

(Prijevod)

1. Ne mogu se složiti da je u ovom predmetu došlo do proceduralne povrede članka 8. Konvencije. Većina je došla do ovog zaključka na temelju toga što je građanski sud naložio iseljenje podnositelja iz njegovog doma bez da je utvrdio razmjernost mjere. Prema tome, podnositelju zahtjeva nije omogućena odgovarajuća proceduralna zaštita (stavak 45.).

2. Vezano uz slučaj McCann v. the United Kingdom (br. 19009/04, stavak 50, 13. svibnja 2008.), Komora navodi da svaka osoba kojoj prijeti miješanje u njezino pravo na poštivanje doma u načelu ima pravo da joj nezavisni sud ocijeni razmjernost mjere s obzirom na relevantna načela prema članku 8. Konvencije, neovisno o tome što je, temeljem domaćeg prava, njeno pravo korištenja stana isteklo.

3. S druge strane, Komora naglašava da takvo pitanje ne proizlazi automatski iz svakog slučaja vezanog uz spor oko prisilnog iseljenja. Ako se podnositelj zahtjeva pozove na članak 8. kako bi spriječio prisilno iseljenje, to je njegovo pravo, a na sudu je da takav prigovor odbije.

4. Komora je kritizirala domaće sudove jer nisu pokušali pronaći ravnotežu između suprotstavljenih interesa: s jedne strane, pravo vlasnika na mirno uživanje svoje imovine, a s druge podnositeljevo pravo na poštivanje njegova doma.

5. Po mom sudu, jedini bitan argument koji je podnositelj zahtjeva mogao imati potkrepljujući svoj zahtjev i kojeg bi se moglo ocijeniti pri odvagivanju interesa bilo je zdravstveno stanje njegova sina. Međutim, on se nije pozvao na taj argument pred nižim sudovima, nego tek pred Vrhovnim sudom (stavak 11.) Niži sudovi, stoga, nisu mogli biti svjesni ovog problema i ne može ih se kritizirati što ga nisu uzeli u obzir.

6. Vlasnik stana, bilo privatna osoba ili država, ima pravo slobodno raspolagati tom imovinom. Prema tome, nalog za iseljenje stanara koji živi u stanu koji je u vlasništvu treće strane, izdan na temelju toga što on stanuje u stanu bez pravne osnove, nije kao takav u suprotnosti sa Konvencijom, s obzirom na jamstva iz članka 1. Protokola br. 1 Konvencije.

7. Nadalje, u ovom predmetu, nalog za iseljenje još uvijek nije izvršen iako je bio izdan u listopadu 2002. Podnositeljevo prisilno iseljenje bilo je odgođeno u više navrata zbog bolesti njegova sina. Nijedan pokušaj prisilnog iseljenja nije bio izvršen nakon travnja 2005. Ovo ukazuje na to da su državne vlasti itekako uzele u obzir osobnu situaciju podnositelja zahtjeva.

8. Po mom mišljenju, okolnosti ovog predmeta nisu mogle građanskim sudovima, pred kojima se vodio postupak koji je zaključen izdavanjem naloga za podnositeljevo iseljenje, dati povod za daljnje ocjenjivanje pitanja razmjernosti.

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

FIRST SECTION

CASE OF PAULIĆ v. CROATIA

(Application no. 3572/06)

JUDGMENT

STRASBOURG

22 October 2009

FINAL

01/03/2010

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision

In the case of Paulić v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Christos Rozakis, President,
Nina Vajić,
Khanlar Hajiyev,
Dean Spielmann,
Sverre Erik Jebens,
Giorgio Malinverni,
George Nicolaou, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 1 October 2009, Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 3572/06) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Smiljan Paulić (“the applicant”), on 13 January 2006.

2. The applicant was represented by Ms S. Pavić, a lawyer practising in Požega. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs Š. Stažnik.

3. On 16 October 2007 the President of the First Section decided to communicate the complaint concerning the applicant's right to respect for his home to the Government. It was also decided that the merits of the application would be examined at the same time as its admissibility (Article 29 § 3).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

4. The applicant was born in 1953 and lives in Požega.

5. The applicant was employed as a civilian by the Yugoslav People's Army (YPA). On 18 June 1991 the Požega Garrison Command issued a conclusion noting the applicant's application to be granted a flat and classifying it in “group one” on the basis of his employment with the YPA from 19 October 1988. On 17 July 1991 the Government adopted the Decree on the Prohibition of All Real Estate Transactions in Croatia (Uredba o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske – published in Official Gazette no. 36/1991 of 24 July 1991) which banned all transactions in respect of immovable property situated in Croatia and belonging to the former Yugoslavia's federal institutions or legal entities having their seat in one of its former federal units. This decree entered into force on 24 July 1991.

6. On 20 August 1991 the above-mentioned Garrison Command adopted a decision to grant the applicant, as their civilian employee, together with his wife and son, the right to occupy and purchase a flat in Požega owned by the YPA. The applicant and his family moved into the flat in September 1991. Pursuant to the Government's decree of 2 October 1991, all possessions of the former YPA came into the ownership of the Republic of Croatia. The applicant left the YPA and made himself available for the Croatian Army.

7. On 3 June 1991 Parliament enacted the Protected Tenancies (Sale to Occupier) Act (Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo), which regulated the sale of publicly-owned flats previously let under protected tenancies, giving the right to holders of such tenancies of publicly-owned flats to purchase them from the provider of the flat under favourable conditions. On the basis of that Act, in 1997 the applicant requested the Ministry of Defence as the owner of the flat to enter into a contract for the sale of the flat with him as the buyer. Since the owner declined his request, the applicant brought a civil action in the Požega Municipal Court (Općinski sud u Požegi) seeking a judgment in lieu of the contract of sale.

8. On 17 October 1997 the State brought a civil action against the applicant in the same Municipal Court, seeking his eviction. The State submitted that it was the owner of the flat and that the applicant, as a result of the decree of July 1991, had never obtained a specially protected tenancy in respect of the flat, so the State had the right to repossess it. The two proceedings were joined.

9. In a judgment of 25 October 2000 the Municipal Court accepted the State's action and dismissed the applicant's counterclaim. It also ordered that the applicant be evicted. The relevant part of the judgment reads as follows:

“... the decision relied on by the defendant [the applicant] is null and void pursuant to the Decree on the Prohibition of All Real Estate Transactions. No other decision has been adopted concerning the defendant's [rights] in respect of the flat in question. Under the Housing Act a specially protected tenancy could have been acquired on the basis of a final decision on allocation of a flat for occupation or any other valid legal entitlement (section 3 of the Housing Act, Official Gazette no. 51/85). Save for his occupation of the flat in question, the defendant does not possess a final decision that he had acquired a specially protected tenancy or any other valid legal entitlement to that effect ...”

10. On appeal, on 19 September 2001 the Požega County Court (Županijski sud u Požegi) upheld the first-instance judgment. The relevant part of the appellate judgment reads as follows:

“By the decree of 3 October 1991 the Republic of Croatia became the owner of all real estate, movables, property rights and monetary resources situated on its territory and formerly under control of the YPA. The decree which came into force on 24 July 1991 banned all transactions in respect of the real estate situated in Croatia (including its sale, exchange, transfer of the right of use, etc.) which was in possession or owned or under control of the federal organs or institutions. Therefore, the conclusions of the first-instance court that after that decree had come into force, the YPA, which was the owner of the flat, had no right to dispose of it and that the decision of 20 August 1991 which served as a basis for the defendant's occupation of the flat, was null and void, are correct.

Since the defendant has no legal entitlement to occupy the flat, the decision of the first-instance court ordering his eviction ... is correct.”

11. With a view to securing the applicant's eviction the State instituted enforcement proceedings before the Požega Municipal Court on 17 October 2002. The eviction order was issued on 23 October 2002. On 24 October 2001 the applicant lodged an appeal on points of law with the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske). On 19 November 2002 the applicant sought that the eviction be adjourned, pending the resolution of his appeal on points of law before the Supreme Court. He also submitted medical documentation concerning his son, born in 1989, showing that he suffers from a malign brain tumour and chronic hepatitis B. In view of the applicant's pending appeal on points of law and the condition of the applicant's son, the eviction was adjourned in a decision of 9 January 2003. On 14 January 2004 the Supreme Court dismissed the applicant's appeal on points of law.

12. The applicant lodged a constitutional complaint on 21 April 2004. He complained, inter alia, that his constitutional right to the protection of his personal and family life had been violated in that the lower courts' decision had ordered and upheld his eviction. He argued that these decisions had been contrary to the law and that he had a specially protected tenancy in respect of the flat in question and thus the right to occupy it.

13. The Požega Municipal Court scheduled the eviction of the applicant and his family for 13 April 2005. The applicant asked for an adjournment. On 8 April 2005 the State Attorney's Office, which represented the Ministry of Defence in the proceedings, agreed to the applicant's request owing to his difficult family situation. They stressed, however, that it was only a temporary solution and invited the applicant to file a request for accommodation with the Požega Municipality. On 11 April 2005 the Požega Municipal Court again adjourned the applicant's eviction until the Constitutional Court's decision, on the ground that the applicant's constitutional complaint was pending and that the creditor, that is the State, had agreed with the adjournment owing to the applicant's difficult family situation.

14. A letter of the Požega Municipality of 14 April 2005 sent to the Ministry of Defence indicates that the Municipality had no flats at its disposal where the applicant and his family could be accommodated. In a letter of 26 April 2005 the applicant expressed his intention to purchase another flat.

15. The applicant's constitutional complaint was dismissed as being ill-founded by the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) on 11 July 2005. The enforcement proceedings have not been resumed so far.

16. In a letter of 6 December 2006 the applicant informed the Ministry of Defence that he was finally about to resolve his housing situation.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

17. Article 34 of the Constitution (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 41 and 55) reads as follows:

“The home is inviolable.

A search of a person's home or other premises shall be ordered by a court in the form of a reasoned written warrant based on law.

An occupier, or his or her representative, shall be entitled to be present during the search of a home or other premises. The presence of two witnesses shall be obligatory.

Under the conditions prescribed by law and where it is necessary to execute an arrest warrant or to apprehend a person who has committed a criminal offence or in order to remove serious danger for the life or health of people, or for property of greater value, the police may enter a person's home or other premises and carry out a search without a court's warrant or the occupier's consent and without any witnesses being present.

Where there is a probability that evidence may be found in the home of a person who has committed a criminal offence, a search shall be carried out only in presence of witnesses.”

18. Section 161, paragraph 1, of the Ownership Act (Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Official Gazette no 91/1996) reads as follows:

“The owner has the right to seek repossession of his or her property from the person in whose possession it is.”

19. The Specially Protected Tenancies (Sale to Occupier) Act (Official Gazette nos. 27/1991, 33/1992, 43/1992, 69/1992 25/1993, 26/1993, 48/1993, 2/1994, 44/1994, 47/1994, 58/1995, 11/1996, 11/1997 and 68/1998, Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo) regulates the conditions for the sale of flats let under specially protected tenancies. In general, the Act entitles the holder of a specially protected tenancy of a publicly owned flat to purchase it under favourable conditions of sale.

The relevant provision of the Act provides as follows:

Section 4

“Every holder of a specially protected tenancy (hereinafter 'the tenant') may submit a written application to purchase a flat to the ... owner ('the seller') ... and the seller shall be obliged to sell the flat.

...”

20. The relevant part of the Constitutional Court's decision no. U-III/408/2003 of 18 February 2004 reads as follows:

“As regards the alleged violation of the constitutional right guaranteed under Article 34 of the Constitution, it is to be said that that a violation of that right cannot occur in the enforcement proceedings, since Article 34 of the Constitution guarantees inviolability of home which concerns conduct of the police during entries and searches of home in execution of arrest warrants or in order to comprehend a perpetrator of a criminal offence or to remove serious risk for lives and health of persons or for valuable assets. Therefore, the provision in question is not applicable in the proceedings at issue.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

21. The applicant complained that the national courts' judgments ordering his eviction violated his right to respect for his home, contrary to Article 8 of the Convention, which reads as follows:

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

22. The Government contested that argument.

A. Admissibility

23. The Government firstly maintained that the applicant had failed to exhaust domestic remedies, arguing that he had not, in the proceedings before the national courts and, especially, in his constitutional complaint, alleged any violation of his right to respect for his home. They asserted that Article 34 of the Constitution guaranteed such a right.

24. The applicant disputed these arguments.

25. The Court reiterates that the rule of exhaustion of domestic remedies contained in Article 35 § 1 of the Convention requires that normal recourse should be had by an applicant to remedies which are available and sufficient to afford redress in respect of the breaches alleged. The existence of the remedies in question must be sufficiently certain not only in theory but in practice, failing which they will lack the requisite accessibility and effectiveness. It is incumbent on the Government claiming non-exhaustion to satisfy the Court that the remedy was an effective one available in theory and practice at the relevant time, that is to say, that it was accessible, was capable of providing redress in respect of the applicant's complaints and offered reasonable prospects of success (see, among other authorities, Akdivar and Others v. Turkey, 16 September 1996, §§ 65 and 68, Reports of Judgments and Decisions 1996-IV).

26. Turning to the present case, the Court observes that the wording of Article 34 of the Constitution does not expressly guarantee the right to respect for one's home within the meaning of Article 8 of the Convention, but is aimed at securing protection from unjustified searches only. In this connection the Court observes that even the Constitutional Court itself has so held in its decisions (see § 19 above). However, and leaving that question aside, the Court notes that the applicant did lodge a constitutional complaint in which he, at least in substance, complained that as a result of the lower courts' decision ordering his eviction he would lose his home. In these circumstances the Court is satisfied that the applicant exhausted domestic remedies in respect of his complaint under Article 8 of the Convention concerning his right to respect for his home. Accordingly, that complaint cannot be dismissed for failure to exhaust domestic remedies.

27. The Court finds that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further finds that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. Submissions by the parties

28. The applicant argued that the domestic authorities had violated his right to respect for his home by ordering his eviction from the flat where he had been living with his family for more than seventeen years. He maintained that he had been given the right to occupy the flat in question already in June 1991 when the Požega Garrison Command issued its formal conclusion noting his application for the allocation of a flat to his family, that is to say prior to the Decree on the Prohibition of All Real Estate Transactions in Croatia which had banned all transactions in respect of immovable property situated in Croatia and belonging to the former Yugoslavia's federal institutions or legal entities having their seat in one of its former federal units since this decree had entered into force only on 24 July 1991. The applicant argued that the domestic courts had not taken all those circumstances into account when ordering his eviction, but had reached that decision only on the grounds that he had no legal entitlement to occupy the flat.

29. The Government argued that there had been no interference with the applicant's right to respect for his home since he was still living in the flat and although his eviction had been ordered by a court's judgment, the enforcement of that judgment had been adjourned.

30. However, were the Court to find that there had been an interference, the Government contended that it was based on the laws regulating ownership. The decision ordering the applicant's eviction also pursued a legitimate aim, namely the right of the State to claim possession of its property.

31. As to the proportionality of the interference, the Government claimed that they enjoyed a wide margin of appreciation and that the applicant had no legal entitlement to occupy the flat. The national authorities had taken into account the applicant's vulnerability and adjourned his eviction in view of his difficult family situation and were willing to leave him in the flat until he found alternative accommodation for himself and his family. Furthermore, he had not applied for allocation of a publicly-owned flat. The Government submitted that the applicant had decided to purchase his own flat.

2. The Court's assessment

(a) Whether a right protected by Article 8 is in issue

32. The first question the Court has to address is whether the applicant may arguably claim that he had a right protected by Article 8 and – more specifically in the present case – whether the flat in question may be considered as the applicant's home.

33. The Convention organs' case-law is clear on the point that the concept of “home” within the meaning of Article 8 is not limited to those premises which are lawfully occupied or which have been lawfully established. “Home” is an autonomous concept which does not depend on classification under domestic law. Whether or not a particular premises constitutes a “home” which attracts the protection of Article 8 § 1 will depend on the factual circumstances, namely, the existence of sufficient and continuous links with a specific place (see Buckley v. the United Kingdom, 25 September 1996, Reports 1996-IV, §§ 52-54, and Commission's report of 11 January 1995, § 63; Gillow v. the United Kingdom, 24 November 1986, § 46, Series A no. 109; Wiggins v. the United Kingdom, no. 7456/76, Commission decision of 8 February 1978, DR 13, p. 40; and Prokopovich v. Russia, no. 58255/00, § 36, ECHR 2004‑XI (extracts)). Thus, whether a property is to be classified as a “home” is a question of fact and does not depend on the lawfulness of the occupation under domestic law (see McCann v. the United Kingdom, no. 19009/04, § 46, 13 May 2008).

34. As to the present case, it is undisputed that the applicant and his family have been living in the flat in question since September 1991. The facts of the case show that they have had no other home. The Government have not disputed that the flat in question was the applicant's actual place of residence. Having regard to the factual circumstances outlined above, the Court finds that the applicant had sufficient and continuing links with the flat at issue for it to be considered his “home” for the purposes of Article 8 of the Convention despite the fact that he had no right under domestic law to occupy it.

(b) Whether there has been an interference with the applicant's right to respect for his home

35. The Court has so far adopted several judgments where it assessed the issue of an interference with an applicant's right to respect for his or her home in the circumstances where an eviction order had been issued. In the case of Stanková v. Slovakia (no. 7205/02, 9 October 2007) the Court held as follows:

“57. The Court notes, and it has not been disputed between the parties, that the obligation on the applicant to leave the flat amounted to an interference with her right to respect for her home which was based on the relevant provisions of the Civil Code and the Executions Order 1995 ...”

36. Subsequently the Court held in the McCann v. the United Kingdom (no. 19009/04, 13 May 2008):

“47. It was further agreed that the effect of the notice to quit which was served by the applicant's wife on the local authority, together with the possession proceedings which the local authority brought, was to interfere with the applicant's right to respect for his home.”

37. Further, the Court has held in Ćosić v. Croatia (no. 28261/06, 15 January 2009):

“18. The Court considers that the obligation on the applicant to vacate the flat amounted to an interference with her right to respect for her home, notwithstanding the fact that the judgment ordering the applicant's eviction has not yet been executed.”

38. The Court sees no reason to depart from this approach in the present case. It considers that the obligation for the applicant to leave the flat amounted to an interference with his right to respect for his home, notwithstanding the fact that the judgment ordering the applicant's eviction has not yet been executed. The fact that the national courts adjourned the applicant's eviction is not of decisive importance since these proceedings might be resumed at the request of the State at any time.

39. The applicant was ordered to vacate the flat in question by the national courts under Croatian laws regulating ownership, which allow an owner to seek repossession of his or her property when the possessor has no legal grounds for possession. The Court, noting that its power to review compliance with domestic law is limited (see, among other authorities, Allan Jacobsson v. Sweden (no. 1), 25 October 1989, Series A no. 163, p. 17, § 57), is thus satisfied that the national courts' decisions ordering the applicant's eviction were in accordance with domestic law and in particular the relevant legislation related to the disposal of the housing stock (see §§ 17-19). The interference in question therefore pursued the legitimate aim of the economic well-being of the country.

(d) Whether the interference was '”necessary in a democratic society”

40. The central question in this case is, therefore, whether the interference was proportionate to the aim pursued and thus “necessary in a democratic society”. It must be recalled that this requirement under paragraph 2 of Article 8 raises a question of procedure as well as one of substance. The Court set out the relevant principles in assessing the necessity of an interference with the right to “home” in the case of Connors v. the United Kingdom, (no. 66746/01, §§ 81–84, 27 May 2004) which concerned summary possession proceedings. The relevant passage reads as follows:

“81. An interference will be considered 'necessary in a democratic society' for a legitimate aim if it answers a 'pressing social need' and, in particular, if it is proportionate to the legitimate aim pursued. While it is for the national authorities to make the initial assessment of necessity, the final evaluation as to whether the reasons cited for the interference are relevant and sufficient remains subject to review by the Court for conformity with the requirements of the Convention ...

82. In this regard, a margin of appreciation must, inevitably, be left to the national authorities, who by reason of their direct and continuous contact with the vital forces of their countries are in principle better placed than an international court to evaluate local needs and conditions. This margin will vary according to the nature of the Convention right in issue, its importance for the individual and the nature of the activities restricted, as well as the nature of the aim pursued by the restrictions. The margin will tend to be narrower where the right at stake is crucial to the individual's effective enjoyment of intimate or key rights ... . On the other hand, in spheres involving the application of social or economic policies, there is authority that the margin of appreciation is wide, as in the planning context where the Court has found that '[i]n so far as the exercise of discretion involving a multitude of local factors is inherent in the choice and implementation of planning policies, the national authorities in principle enjoy a wide margin of appreciation' ... . The Court has also stated that in spheres such as housing, which play a central role in the welfare and economic policies of modern societies, it will respect the legislature's judgment as to what is in the general interest unless that judgment is manifestly without reasonable foundation ... . It may be noted however that this was in the context of Article 1 of Protocol No. 1, not Article 8 which concerns rights of central importance to the individual's identity, self-determination, physical and moral integrity, maintenance of relationships with others and a settled and secure place in the community ... . Where general social and economic policy considerations have arisen in the context of Article 8 itself, the scope of the margin of appreciation depends on the context of the case, with particular significance attaching to the extent of the intrusion into the personal sphere of the applicant ... .

83. The procedural safeguards available to the individual will be especially material in determining whether the respondent State has, when fixing the regulatory framework, remained within its margin of appreciation. In particular, the Court must examine whether the decision-making process leading to measures of interference was fair and such as to afford due respect to the interests safeguarded to the individual by Article 8 ...”

41. The Court notes at the outset that the proceedings about which the applicant is complaining involved two separate claims, each of which may in itself give rise to the question of respect for the applicant's home. The applicant himself instituted proceedings before the national courts whereby he claimed his right to purchase the flat in question under favourable conditions as the holder of a specially protected tenancy, under the Protected Tenancies (Sale to Occupier) Act. At the same time the State authorities lodged their own claim arguing that the applicant had no legal basis for occupying the flat and seeking his eviction. The two sets of proceedings were joined and one judgment was delivered, dismissing the applicant's claim to purchase the flat and at the same time ordering his eviction.

42. The Court notes that when it comes to the decisions of the domestic authorities in the present case, their findings were restricted to the conclusion that under applicable national laws the applicant had no legal entitlement to occupy the flat. The national courts thus confined themselves to finding that occupation by the applicant was without legal basis, but made no further analysis as to the proportionality of the measure to be applied against the applicant, namely his eviction from a State-owned flat. However, the guarantees of the Convention require that the interference with an applicant's right to respect for his home be not only based on the law but also be proportionate under paragraph 2 of Article 8 to the legitimate aim pursued, regard being had to the particular circumstances of the case. Furthermore, no legal provision of domestic law should be interpreted and applied in a manner incompatible with Croatia's obligations under the Convention (see Stanková v. Slovakia, cited above, § 24, 9 October 2007).

43. In this connection the Court reiterates that any person at risk of an interference with his right to home should in principle be able to have the proportionality and reasonableness of the measure determined by an independent tribunal in the light of the relevant principles under Article 8 of the Convention, notwithstanding that, under domestic law, he or she has no right to occupy a flat (see McCann v. the United Kingdom, no. 19009/04, § 50, 13 May 2008). The Court, however, emphasises that such an issue does not arise automatically in each case concerning an eviction dispute. If an applicant raises an Article 8 defence to prevent eviction, it is for him to do so and for the opponent to rebut the claim. As previously held, the Court does not accept that the grant of the right to an occupier to raise an issue under Article 8 would have serious consequences for the functioning of the domestic systems or for the domestic law of landlord and tenant (see, McCann v. the United Kingdom, cited above, §§ 28 and 54).

44. The Court notes that in the present case the applicant raised the issue of his right to home which was not taken up by the national courts. While it is true that the applicant's eviction has been temporarily adjourned owing to the illness of his son in the course of the enforcement proceedings, this in itself does not satisfy the requirement that the reasonableness and the proportionality of the eviction order as such has to be assessed by an independent tribunal. The Court notes that enforcement proceedings – which are by their nature non-contentious and whose primary purpose is to secure the effective execution of the judgment debt – are, unlike regular civil proceedings, neither designated nor properly equipped with procedural tools and safeguards for the thorough and adversarial examination of such complex legal issues. Therefore, competence for carrying out the test of proportionality lies with a court conducting regular civil proceedings in which the civil claim lodged by the State and seeking the applicant's eviction was determined.

45. In the circumstances of the present case the civil court ordered eviction of the applicant from his home without having determined the proportionality of the measure. Thus, it has not afforded the applicant adequate procedural safeguards. There has, therefore, been a violation of Article 8 of the Convention in the instant case.

II. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

46. The applicant complained that the proceedings before the national courts had been unfair and that he had been discriminated against. He relied on Article 6 § 1 and Article 14 of the Convention. He further complained under Article 1 of Protocol No. 1 that he was unable to purchase the flat in question.

47. In the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of are within its competence, the Court considers that this part of the application does not disclose any appearance of a violation of the Convention. It follows that it is inadmissible under Article 35 § 3 as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

48. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

49. The applicant did not submit a claim for just satisfaction or for costs and expenses. Accordingly, the Court considers that there is no call to award him any sum on these accounts.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1. Declares unanimously the complaint concerning Article 8 admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds by six votes to one that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

Done in English, and notified in writing on 22 October 2009, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen Christos Rozakis
Registrar President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the following opinions are annexed to this judgment:

(a) concurring opinion of Judge Nicolaou;

(b) dissenting opinion of Judge Malinverni.

C.L.R.
S.N.

CONCURRING OPINION OF JUDGE NICOLAOU

The domestic courts found that the applicant had not acquired a protected tenancy of the flat and that, therefore, he had no right to purchase it under the provisions of the Specially Protected Tenancies (Sale to Occupier) Act 1991. As a result, although he was occupying the flat lawfully, he was doing so only as a non-secure tenant. This meant that the State, as owner, was entitled to immediate possession by virtue of the Ownership Act 1996. Consequently, relying on the legal provisions protecting the proprietary interests of the owner, the domestic courts made a possession order but did so without examining the issue, which the applicant had raised, of interference with his right under Article 8 of the Convention. He had pleaded it by way of defence to the State's action for possession and was, apparently, seeking to prevent the making of a possession order altogether rather than simply to defer it. But the latter must be taken as included in the former; so there was good reason to examine the matter in its entirety.

That the flat had been, since 1991, the home of the applicant and his family was undisputed. It was also clear that the applicant's immediate eviction would, in the circumstances, constitute an interference with his right to respect for his home. Such interference was, undoubtedly, legitimate. As we have recently said in the similar case of Ćosić v. Croatia (no. 28261/06, 15 January 2009):

“...the interference in question pursued the legitimate aim of protecting the rights of the State as the owner of the flat.”

However, to be compatible with Article 8 of the Convention such interference must also pass the proportionality test. “Home” is an autonomous concept which may exist even where occupation lacks a legal basis in domestic law (see Buckley v. the United Kingdom, 25 September 1996, § 54, Reports of Judgments and Decisions 1996-IV). The absence of a legal right may be the cause of a possession order or, as here, the result. In either case the occupier may have the right, under Article 8, to remain in occupation of the property for some time thereafter. This aspect of the right to respect for the home is obviously an important one, but it must be seen and assessed in the context of proprietary and contractual rights and within the principle of legality. The Convention requires that the two competing interests be balanced by a judicial decision.

It is obvious that in the present case the question of proportionality meant, in practical terms, giving the applicant time so that he could make suitable arrangements to obtain alternative accommodation. This might have been achieved by an appropriate order for a temporary stay of execution of the possession order with, in my view, the possibility of reviewing the stay of execution in the event that it proved inadequate.

As it turned out, the domestic authorities did, for one reason or another, grant the applicant time. It was more than ample. However, that did not redress the situation. The applicant lacked certainty and remained, throughout, at the mercy of the authorities when he was entitled to a judicial determination of the matter. This requirement is underlined in the following extract from McCann v. the United Kingdom, no. 19009/04, § 50, 13 May 2008:

“The loss of one's home is a most extreme form of interference with the right to respect for the home. Any person at risk of an interference of this magnitude should in principle be able to have the proportionality of the measure determined by an independent tribunal in the light of the relevant principles under Article 8 of the Convention, notwithstanding that, under domestic law, his right of occupation has come to an end”.

I agree, therefore, that there has been a violation of Article 8 of the Convention in the present case.

DISSENTING OPINION OF JUDGE MALINVERNI

(Translation)

1. I cannot agree that in this case there has been a procedural violation of Article 8 of the Convention. The majority have reached this conclusion on the grounds that the civil court ordered the applicant's eviction from his home without having determined the proportionality of the measure. Thus, the applicant had not been afforded adequate procedural safeguards (paragraph 45).

2. Referring to the case of McCann v. the United Kingdom (no. 19009/04, paragraph 50, 13 May 2008), the Chamber states that any person at risk of an interference with the right to respect for the home should in principle be able to have the proportionality of the measure determined by an independent tribunal in the light of the relevant principles under Article 8 of the Convention, notwithstanding that, under domestic law, his right of occupation has come to an end.

3. On the other hand, the Chamber emphasises that such an issue does not automatically arise in each case concerning an eviction dispute. If an applicant wishes to raise an Article 8 defence to prevent eviction, it is for him to do so and for a court to reject the claim.

4. The Chamber's criticism of the domestic courts stems from their apparent failure to strike a balance between the competing interests: on the one hand, the owner's right to the peaceful enjoyment of his property and, on the other, the applicant's right to respect for his home.

5. In my opinion, the only significant argument that the applicant could have raised in support of his claim and that could have been examined in the balancing of interests was his son's state of health. However, he failed to rely on this before the lower courts and only did so before the Supreme Court (paragraph 11). The courts below could not therefore have known about this problem and they cannot be criticised for failing to take it into account.

6. An owner of a flat, be it a private individual or the State, has the right to dispose freely of that property. Thus, an eviction order against a tenant occupying a flat owned by a third party issued on the grounds that the tenant is occupying a flat without a valid legal basis is not as such contrary to the Convention, regard being had to the guarantees under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

7. Furthermore, in the present case, although the eviction order was issued in October 2002, it has not been enforced to date. The applicant's eviction was adjourned on several occasions owing to the illness of his son. No attempts at eviction have been made since April 2005. This shows that the national authorities have taken due account of the applicant's personal situation.

8. In my view, the circumstances of the present case were not capable of giving rise to an arguable case that would have required further examination of the issue of proportionality by the civil court which conducted the proceedings ending with an order for the applicant's eviction.

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.

Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske

Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije

Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku

Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije