Smiljanić protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
35983/14
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
25.03.2021
Članovi
2
2-1
41
Kršenje
2
2-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 2) Pravo na život
(Čl. 2) Pozitivne obaveze
(Čl. 2-1) Efikasna istraga
(Čl. 2-1 / ICCPR-6) Život
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
Tematske ključne reči
saobraćajna nezgoda
saobraćana nesreća sa smrtnim ishodom
VS deskriptori
1.2 Član 2. - pravo na život
1.2.6 Žrtve krivičnih dela
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Ovaj se predmet odnosi na navodni propust domaćih vlasti da sprovedu domaći pravni okvir propisa o sigurnosti u saobraćaju izricanjem odgovarajućih mera osobi koja je prouzrokovala saobraćajnu nesreću u kojoj je smrtno stradao srodnik podnositelja predstavke.

Prvi podnositelj i druga podnositeljka rođeni su 1952. godine, a treća podnositeljka rođena je 1981. godine. Žive u Zagrebu. Podnositelji su roditelji, odnosno sestra pokojnog S.S. koji je smrtno stradao u saobraćajnoj nesreći.

Dana 7. jula 2012. u otprilike 2.00 sata u Zagrebu poznati preduzetnik D.M. prošao je kroz crveno svetlo u svom terencu (SUV-u) i udario srodnika podnositelja predstavke koji je upravljao motorciklom i prolazio kroz zeleno svetlo na raskrsnici. On je preminuo na mestu događaja. U vreme događaja D.M. je bio pod uticajem alkohola pa je odveden u pritvorsku policijsku jedinicu za otrežnjenje. Policijskim uviđajem utvrđeno je da D.M. ima važeću vozačku dozvolu koju je izdala zagrebačka policija, ali da je upisan u policijskoj evidenciji trideset i pet puta za razne saobraćajne prekršaje, uključujući vožnju pod uticajem alkohola, vožnju brzinom većom od dozvoljene i nepoštovanje saobraćajne signalizacije. Ova evidencija se odnosi na razdoblje od marta 2000. do maja 2012. Njemu su u ovom periodu izrečene su mu novčane kazne za sedamnaest prekršaja, jednom je prilikom osuđen na društveno-koristan rad i izrečeno mu je jedno upozorenje policijskog službenika, dva puta mu je privremeno oduzeta vozačka dozvola. Postupci su obustavljeni za devet prekršaja zbog nastupa zastare dok je jedan postupak stavljen u mirovanje zbog nepravilne obrade predmeta od strane policije; u odnosu na preostale prekršaje, oslobođen je krivice ili je ishod nepoznat. Prema dostupnoj evidenciji o osudama D.M.-a za prekršaje, dva puta je osuđen za prekršaj dok za krivično delo nije osuđivan. U vreme nesreće u kojoj je S.S. smrtno stradao, protiv D.M.-a se vodio prekršajni postupak za vožnju pod uticajem alkohola.

Protiv D.M. je podneta krivična prijava dva dana nakon nesreće. Tokom istrage ispitani su svedoci i izvršena forenzička veštačenja na okolnost koncentracije alkohola u krvi D.M. u vreme predmetnog događaja i tačnog uzroka smrti S.S.. Svjedoci su naveli da je D.M. velikom brzinom automobilom prošao kroz crveno svetlo i udario S.S. koji je upravljao motociklom i prolazio kroz zeleno svjetlo. Veštačenjem je utvrđeno da je S.S. preminuo zbog višestrukih povredna zadobijenih u saobraćajnoj nesreći, kao i da nije bio pod uticajem alkohola, ali da je D.M. imao najmanje 1,89 promila zbog čega je njegova sposobnost upravljanja vozilom bila znatno smanjena. D.M. je zadržan u istražnom zatvoru tokom istrage. Protiv D.M. je podignuta optužnica zbog neoprezne vožnje uz namerno ili obesno kršenje relevantnih propisa o bezbednosti drugih osoba prolaskom kroz crveno svetlo pod uticajem alkohola, čime je uzrokovao saobraćajnu nesreću sa smrtnom posledicom. Nakon podnošenja optužnice, Općinski je sud pustio D.M.-a iz istražnog zatvora i odredio meru opreza privremenog oduzimanja vozačke dozvole do pravnosnažnosti presude u predmetu. Početkom decembra 2012. godine, Općinski sud proglasio je D.M.-a krivim za krivično delo kojim je terećen i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od dve godine i meru oduzimanja vozačke dozvole na period od 5 godina, što je kazna manja od najmanje zakonske kazne predviđene za predmetno krivično delo na temelju Krivičnog zakona. Tužilaštvo je podnelo je žalbu protiv ove, kao i podnositelji predstavke, tvrdeći da prvostepeni sud nije uzeo u obzir činjenicu da je smrt njihovog srodnika bila posledica kontinuiranog kršenja propisa o bezbednosti saobraćaja od strane D.M.-a te tvrdeći da mu je izrečena veoma blaga kazna. Županijski je sud potvrdio prvostepenu presudu 14. maja 2013. Kako do aprila naredne godine presuda nije izvršena, podnositelji predsatvke su uložili prigovor. Prema tvrdnjama iz njihovih podnesaka, D.M. je manipulisao postupkom izvršenja pozivajući se na teško duševno stanje. Takođe su naveli da D.M. i dalje vozi automobil uprkos nalogu o oduzimanju vozačke dozvole. Oni su podneli i prigovor Ministarstvu pravosuđa ukazujući na to da je D.M. uživao povlastice u izvršenju kazne. Sredinom maja 2014. godine, D.M. je započeo izdržavanje kazne zatvor, da bi nakon godinu dana, Povjerenstvo za uvjetni otpust utvrdilo je da D.M.-a treba uslovno otpustiti 31. jula 2015. godine.

U međuvremenu, u julu 2013. godine, podnosioci su podneli ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske prigovarajući brojnim procesnim nedostacima u postupcima pred nižim sudovima. Tvrdili su da im nije pružena efikasna mogućnost učešća u krivičnom postupku protiv D.M.-a te da su sprečeni u iznošenju svih svojih dokaza i tvrdnji, da je kazna zatvora izrečena D.M.-u manja od najmanje zakonske mere na temelju Krivičnog zakona, kao i da je sudija žalbenog suda koji je učestvovao u ispitivanju prvostepene presude protiv D.M.-a ranije doneo nekoliko procesnih odluka u njegovu korist. Ustavni je sud proglasio ustavnu tužbu nedopuštenom uz obrazloženje da se predmet nije odnosio na njihova prava i obaveze građanske prirode ili na neku krivičnu prijavu protiv njih.

U predstavci ESLJP, podnosioci su tvrdili su da je došlo do propusta domaćih vlasti da primene domaći pravni okvir propisa o bezbednosti saobraćaja izricanjem odgovarajućih mera osobi koja je prouzrokovala saobraćajnu nesreću u kojoj je smrtno stradao njihov srodnik. Pozvali su se na članak 2. Konvencije.

Sud navodi da su relevantnim domaćim pravnim okvirom bile predviđene odgovarajuće preventivne mere usmerene na osiguranje javne bezbednosti i smanjivanje broja saobraćajnih nesreća. Pitanje je samo da li su one primenjene na pravi način. D.M. je pod uticajem alkohola vozio veoma brzo i nije poštovao saobraćajnu signalizaciju što je dovelo do smrtnog ishoda za drugog učesnika u saobraćaju. D.M. je imao dugu istoriju kršenja merodavnih propisa o bezbednosti saobraćaja, takvu da je u razdoblju pre događaja o kome je reč, od marta 2000. do maja 2012., D.M. je bio upisan u policijskoj evidenciji trideset i dva puta kao počinitelj raznih saobraćajnih prekršaja, ipak, njegova vozačka dozvola je bila privremeno oduzeta dvaput samo na kratak period: prvi put na tri meseca u razdoblju od 2001. do 2002. i drugi put na samo tri dana 2006. godine. Za druga kršenja saobraćajnih propisa kažnjen je malim novčanim kaznama ili na druge načine radom za opšte dobro ili samo upozorenjem. Osim toga, obustavljeno je deset prekršajnih postupaka protiv njega zbog nastupa zastare ili zbog nepravilne obrade predmeta od strane policije. Otprilike u vreme događaja u kojem je S.S. izgubio život, protiv D.M. se vodio prekršajni postupak za vožnju pod uticajem alkohola. U prekršajnom nalogu policije izdan je nalog za oduzimanje vozačke dozvole na razdoblje od devet meseci. Međutim, nakon što je on taj prekršajni nalog osporio pred prekršajnim sudom, nema naznaka da je sud razmotrio oduzimanje njegove vozačke dozvole do završetka suđenja. Treba istaknuti i da je sud u prvostepenoj presudi u tom postupku donesenoj 1. juna 2011. pogrešno utvrdio da D.M. nije bio prethodno kažnjavan i stoga je smatrao da je novčana kazna dovoljna sankcija bez potrebe za oduzimanjem njegove vozačke dozvole. Nakon što je povodom žalbe ta presuda ukinuta, postupak se završio tek u decembru 2013. nakon što je donesena nova presuda prekršajnog suda i nakon što je D.M. već platio novčanu kaznu. S obzirom na D.M.-ovu dugu istoriju različitih kršenja propisa o bezbednosti saobraćaja, vlasti su ga opravdano mogle smatrati višestrukim recidivistom. Još jedan bitan pokazatelj nedostataka u primeni merodavnih mehanizama u svrhu odgovora na D.M.-ovo nezakonito postupanje jest činjenica da su domaće vlasti dopustile da deset različitih prekršajnih postupaka protiv njega bude obustavljeno zbog nastupa zastare ili nepravilne obrade predmeta. Isto tako, domaće vlasti nastavile su izricati male novčane kazne i druge alternativne sankcije D.M.-u koje očito nisu imale odvraćajući učinak i nisu osigurale da se D.M. ponaša u skladu s merodavnim saobraćajnim propisima.

D.M.-ovo istrajno nezakonito ponašanje i kršenje propisa o bezbednosti saobraćaja konačno je dovelo do izazivanja saobraćajne nesreće sa smrtnim ishodom u kojoj je smrtno stradao S.S.. Iako Sud ne može nagađati bi li se događaji odvili drugačije da su vlasti postupile na drugačiji način i osigurale da se merodavni regulatorni okvir delotvorno primeni u praksi u odnosu na D.M.-ovo nezakonito postupanje koje se ponavljalo, relevantni test na temelju člana 2. ne može zahtevati da se dokaže da do smrti ne bi došlo „da nije bilo” propusta ili previda vlasti. Umesto toga, da bi došlo do odgovornosti države na temelju člana 2., važno je pokazati da su nedostaci u primeni merodavnog regulatornog okvira bili na štetu pojedinca

Sud uočava da su navedeni višestruki propusti domaćih vlasti na različitim nivoima da primene odgovarajuće mere protiv D.M.-ova kontinuiranog nezakonitog ponašanja nadilaze puke propuste, stoga su ti propusti doveli do odgovornosti države sa stajališta njene pozitivne obaveze na temelju člana 2. Sud stoga utvrđuje da je došlo do povrede materijalnog aspekta (pozitivnih obaveza) člana 2.

Kao što je već navedeno, domaće su vlasti D.M.-ovo ponašanje koje je prouzrokovalo saobraćajnu nesreću koja je dovela do smrti S.S. okarakterisali kao neopreznu vožnju uz namerno ili obesno zanemarivanje sigurnosti drugih osoba i nepoštovanje propisa o bezbednosti saobraćaja. Prema domaćem pravnom okviru, takvo se ponašanje smatra namernim krivičnim delom izazivanja saobraćajne nesreće kojom je prouzrokovana smrt, što zahteva pribegavanje krivičnom pravu i izricanje kazne zatvora. Bez namere mešanja u odabir mera kažnjavanja koje su domaći sudovi primenili protiv D.M.-a i bez namere prosuđivanja srazmernosti tih mera u odnosu na krivično delo, Sud mora primetiti da Općinski sud u svojoj oceni, kada je uzimao u obzir činjenicu da D.M. nije bio prethodno krivično osuđivan, nije uputio na činjenicu da je prema dostupnoj evidenciji D.M. nekoliko puta novčano kažnjen u prekršajnim postupcima. S obzirom na to, čini se da se izricanje D.M.-u kazne manje od najmanje zakonske mere nije odvilo uz prethodno preispitivanje svih relevantnih okolnosti povezanih s predmetom. Nadalje se napominje da je merodavnim domaćim pravom predviđeno da se postupku izvršavanja kazne zatvora pristupa žurno i da se izvršavanje kazne zatvora može odgoditi samo u izvanrednim okolnostima. Iz činjenica predmeta nije potpuno jasno zašto je izvršenje D.M.-ove kazne zatvora bilo odgođeno za jednu godinu nakon pravnosnažnosti.

Imajući na umu navedeno, iako smatra da svaki od utvrđenih nedostataka u odgovoru domaćih vlasti na D.M.-ovo nezakonito ponašanje ne mora nužno zasebno i sam po sebi dovoditi u pitanje ispunjavanje obaveza iz člana 2. od strane domaćih vlasti, Sud utvrđuje da zajednički ti nedostaci ukazuju na to da se domaći regulatorni okvir o bezbednosti saobraćaja, kako je primenjen u ovome predmetu nije pokazao ni približno strogim i da nije imao odvraćajući učinak kojim se moglo osigurati efikasno sprečavanje nezakonitih radnji kao što su one kojima su prigovorili podnosioci predstavke. Štaviše, ne može se reći da je takvo ponašanje domaćih vlasti moglo osigurati poverenje javnosti u njihovo pridržavanje vladavine prava i njihovu sposobnost da spreče utisak da se nezakonito ponašanje toleriše. Sud stoga utvrđuje da je došlo do povrede proceduralnog aspekta člana 2. Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

PRVI ODJEL

PREDMET SMILJANIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 35983/14) 

PRESUDA

Čl. 2. (postupovni i materijalni aspekt) • Pozitivne obveze • Neučinkovito funkcioniranje okvira propisa o sigurnosti cestovnog prometa u praksi zbog propusta domaćih vlasti da primijene odgovarajuće odvraćajuće i preventivne mjere protiv osobe koja je opetovano kršila propise i kasnije uzrokovala prometnu nesreću sa smrtnom posljedicom • Nedostaci u odgovoru domaćih vlasti na prometnu nesreću zbog umanjivanja kazne bez pažljivog ispitivanja prethodnog ponašanja počinitelja i zbog neopravdanog kašnjenja u izvršavanju kazne

STRASBOURG

25. ožujka 2021.

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Smiljanić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Krzysztof Wojtyczek, predsjednik,
Ksenija Turković,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Alena Poláčková,
Gilberto Felici,
Raffaele Sabato,
Lorraine Schembri Orland, suci,
i Renata Degener, tajnica Odjela,

uzimajući u obzir: zahtjev (br. 35983/14) protiv Republike Hrvatske koji je troje hrvatskih državljana, g. Milenko Smiljanić, gđa Ljiljanka Smiljanić i gđa Saša Smiljanić („podnositelji zahtjeva”), podnijelo Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 6. svibnja 2014.;

odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada”) obavijesti o prigovoru na temelju članka 2. Konvencije; očitovanja stranaka; nakon vijećanja zatvorenog za javnost 16. veljače 2021. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

UVOD

  1. Ovaj se predmet odnosi na navodni propust domaćih vlasti da provedu domaći pravni okvir propisa o sigurnosti cestovnog prometa izricanjem odgovarajućih mjera osobi koja je uzrokovala prometnu nesreću u kojoj je smrtno stradao srodnik podnositelja zahtjeva.

ČINJENICE

  1. Prvi podnositelj i druga podnositeljica rođeni su 1952. godine, a treća podnositeljica rođena je 1981. godine. Žive u Zagrebu. Podnositelje zahtjeva zastupala je gđa I. Bojić, odvjetnica iz Zagreba.
  2. Hrvatsku Vladu („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Činjenično stanje predmeta, kako su ga iznijele stranke, može se sažeti kako slijedi.

I. OKOLNOSTI SMRTI SRODNIKA PODNOSITELJA ZAHTJEVA

  1. Podnositelji su roditelji, odnosno sestra pokojnog S.S. koji je smrtno stradao u cestovnom prometu.
  2. Dana 7. srpnja 2012. u otprilike 2.00 sata u Zagrebu poznati poduzetnik D.M. prošao je kroz crveno svjetlo u svom terencu (SUV-u) i udario srodnika podnositelja zahtjeva koji je upravljao motociklom i prolazio kroz zeleno svjetlo na raskrižju. Srodnik podnositelja zahtjeva preminuo je na mjestu događaja.
  3. U vrijeme događaja D.M. je bio pod utjecajem alkohola te je morao biti odveden u pritvorsku policijsku jedinicu za otriježnjenje.
  4. Policijskim očevidom utvrđeno je da D.M. ima važeću vozačku dozvolu koju je izdala zagrebačka policija.
  5. Prema dostupnim materijalima, D.M. je prije predmetnog događaja bio upisan u policijskoj evidenciji trideset i pet puta za razne prometne prekršaje, uključujući vožnju pod utjecajem alkohola, vožnju brzinom većom od dopuštene i nepoštovanje prometnih znakova. Ta se evidencija odnosi na razdoblje od ožujka 2000. do svibnja 2012., a zadnja se osuda odnosi na prekršaj počinjen u studenome 2010. U nastavku su navedene relevantne pojedinosti:

– izrečene su mu novčane kazne u iznosu od 100,00 do 1.000,00 hrvatskih kuna (HRK, približno od 13,00 do 130,00 eura (EUR)) za sedamnaest prekršaja;
– jednom je prilikom osuđen na rad za opće dobro i izrečeno mu je jedno upozorenje policijskog službenika;
– dvaput mu je privremeno oduzeta vozačka dozvola: u razdoblju od 24. studenoga 2001. do 25. veljače 2002. te u razdoblju od 20. svibnja do 23. svibnja 2006.;
– postupci su obustavljeni za devet prekršaja zbog nastupa zastare dok je jedan postupak stavljen u mirovanje zbog nepravilne obrade predmeta od strane policije;
– u odnosu na preostale prekršaje, oslobođen je krivnje ili je ishod nepoznat.

  1. Prema dostupnoj evidenciji o osudama D.M.-a za prekršaje, dvaput je osuđen za prekršaj: u ožujku 2010. proglašen je krivim za nepoštovanje prometnih znakova (prekršaj počinjen u veljači 2010.), dok je u svibnju 2011. proglašen krivim za vožnju brzinom većom od dopuštene (prekršaj počinjen u studenome 2010.).
  2. Prema njegovoj kaznenoj evidenciji, nikad nije osuđen za kazneno djelo.
  3. U vrijeme kad je srodnik podnositelja zahtjeva smrtno stradao protiv D.M.-a se vodio prekršajni postupak za vožnju pod utjecajem alkohola.
  4. Konkretno, 23. listopada 2010. policija je izdala prekršajni nalog protiv D.M.-a za vožnju pod utjecajem alkohola i nalog za oduzimanje vozačke dozvole na razdoblje od devet mjeseci. D.M. je osporio prekršajni nalog pred Prekršajnim sudom u Zagrebu (dalje u tekstu: „Prekršajni sud”).
  5. Dana 1. lipnja 2011. Prekršajni sud D.M.-a je proglasio krivim i izrekao mu novčanu kaznu u iznosu od 2.000,00 kuna (HRK; približno 260,00 eura (EUR)). Sud je smatrao da oduzimanje D.M.-ove vozačke dozvole nije nužno jer nije prethodno osuđivan, što je ukazivalo na to da nije riječ o ponavljanju prekršaja te da je novčana kazna dostatna i primjerena sankcija.
  6. Povodom D.M.-ove žalbe Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske ukinuo je tu presudu i vratio predmet na ponovno suđenje. U ponovljenom je postupku D.M. obavijestio Prekršajni sud da je prihvatio i platio novčanu kaznu koja mu je izrečena presudom od 1. lipnja 2011. Dana 23. prosinca 2013. Prekršajni sud proglasio je D.M.-a krivim, ali je naglasio da je novčana kazna već plaćena.

II. ISTRAGA SMRTI SRODNIKA PODNOSITELJA ZAHTJEVA

  1. Dana 9. srpnja 2012. policija je podnijela kaznenu prijavu protiv D.M.-a Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu (dalje u tekstu: „Državno odvjetništvo”) na temelju članka 272. stavaka 1. i 3. Kaznenog zakona (vidi stavke 22. i 38. ove presude).
  2. Tijekom istrage Državno odvjetništvo ispitalo je D.M.-a i brojne svjedoke te je odredilo forenzička vještačenja na okolnost točnog uzroka smrti i koncentracije alkohola u krvi D.M.-a u vrijeme predmetnog događaja.
  3. Svjedoci M.H., B.D., V.J., I.P i N.P. objasnili su da je D.M. velikom brzinom automobilom prošao kroz crveno svjetlo i udario srodnika podnositelja zahtjeva koji je upravljao motociklom i prolazio kroz zeleno svjetlo.
  4. Vještačenjem je utvrđeno da je srodnik podnositelja zahtjeva preminuo zbog višestrukih ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći. Također je utvrđeno da nije bio pod utjecajem alkohola. Vještačenjem je utvrđeno da je koncentracija alkohola u krvi D.M.-a iznosila najmanje 1,89 g/kg zbog čega je njegova sposobnost upravljanja vozilom bila znatno smanjena.
  5. D.M. je zadržan u istražnom zatvoru tijekom istrage.
  6. Dana 17. srpnja 2012. podnositelji zahtjeva, zastupani po odvjetniku, obavijestili su Državno odvjetništvo da žele sudjelovati u postupku.

III. KAZNENI POSTUPAK PROTIV D.M.-A I OSUDA

  1. Dana 31. srpnja 2012. Državno odvjetništvo podiglo je optužnicu protiv D.M.-a pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu (dalje u tekstu: „Općinski sud”) na temelju članka 272. stavaka 1. i 3. Kaznenog zakona zbog neoprezne vožnje uz namjerno ili obijesno kršenje relevantnih propisa o sigurnosti drugih osoba prolaskom kroz crveno svjetlo pod utjecajem alkohola, čime je uzrokovao prometnu nesreću sa smrtnom posljedicom.
  2. Nakon podnošenja optužnice, Općinski je sud pustio D.M.-a iz istražnog zatvora i odredio mjeru opreza privremenog oduzimanja vozačke dozvole do pravomoćnosti presude u predmetu.
  3. Dana 10. listopada 2012. optužnica je potvrđena i predmet je upućen na suđenje.
  4. Na ročištu 7. studenoga 2012. D.M. je priznao krivnju, nakon čega je raspravni sud odredio vještačenje na okolnost njegova duševnog stanja. Dana 26. studenoga 2012. vještak je utvrdio da D.M. boluje od posttraumatskog stresnog poremećaja u vezi s dotičnim događajem.
  5. Dana 5. prosinca 2012. Općinski sud proglasio je D.M.-a krivim za terećeno kazneno djelo te mu je, pozivajući se na mogućnost izricanja kazne manje od najmanje zakonske mjere, koja proizlazi iz Kaznenog zakona (vidi stavak 41. ove presude), izrekao kaznu zatvora manju od najmanje zakonske kazne predviđene za predmetno kazneno djelo na temelju Kaznenog zakona. Izrekao mu je kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i sigurnosnu mjeru oduzimanja vozačke dozvole u trajanju od pet godina.
  6. Kaznu izrečenu D.M.-u Općinski je sud obrazložio time što je D.M. priznao krivnju i pokazao kritički stav prema svojem ponašanju. Naglasio je i da D.M. nije bio ranije osuđivan za kazneno djelo te da je njegovo ponašanje prije i nakon počinjenja kaznenog djela bilo u skladu sa zakonom. Štoviše, sud je u obzir uzeo činjenicu da D.M. ima obitelj i da je predmetni događaj utjecao na njega.
  7. Državno odvjetništvo podnijelo je žalbu protiv prvostupanjske presude Županijskom sudu u Zagrebu (dalje u tekstu: „Županijski sud”). Podnositelji zahtjeva pridružili su se žalbi tvrdeći da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir činjenicu da je smrt njihova srodnika bila posljedica kontinuiranog kršenja propisa o sigurnosti prometa od strane D.M.-a te tvrdeći da mu je izrečena veoma blaga kazna.
  8. Županijski je sud potvrdio prvostupanjsku presudu 14. svibnja 2013.
  9. Dana 11. i 15. travnja 2014. podnositelji zahtjeva prigovorili su sucu izvršenja Županijskog suda da presuda Općinskog suda nije izvršena i da je D.M. i dalje na slobodi. Prema tvrdnjama iz njihovih podnesaka, D.M. je manipulirao postupkom izvršenja pozivajući se na teško duševno stanje. Istaknuli su da je, prema njima poznatim informacijama, D.M. i dalje vozi automobil unatoč nalogu o oduzimanju vozačke dozvole.
  10. U međuvremenu, podnositelji zahtjeva podnijeli su prigovor i Ministarstvu pravosuđa ukazujući na to da je D.M. uživao povlastice u izvršenju kazne.
  11. D.M. je započeo izdržavanje kazne zatvora 12. svibnja 2014.Dana 18. lipnja 2015.
  12. Povjerenstvo za uvjetni otpust utvrdilo je da D.M.-a treba uvjetno otpustiti 31. srpnja 2015.

POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

  1. Dana 2. srpnja 2013. podnositelji zahtjeva podnijeli su ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske prigovarajući brojnim postupovnim nedostacima u postupcima pred nižim sudovima i u utvrđenjima tih sudova. Tvrdili su da im nije pružena učinkovita mogućnost sudjelovanja u kaznenom postupku protiv D.M.-a te da su spriječeni u iznošenju svih svojih dokaza i tvrdnji. Nadalje su tvrdili da je kazna zatvora izrečena D.M.-u manja od najmanje zakonske mjere na temelju Kaznenog zakona. Podnositelji zahtjeva ustvrdili su i da je sudac žalbenog suda koji je sudjelovao u ispitivanju prvostupanjske presude protiv D.M.-a ranije donio nekoliko procesnih odluka u njegovu korist. 
  2. Dana 16. listopada 2013. Ustavni je sud proglasio ustavnu tužbu nedopuštenom uz obrazloženje da se predmet nije odnosio na njihova prava i obveze građanske naravi ili na neku kaznenu prijavu protiv njih.
  3. Odluka Ustavnog suda dostavljena je punomoćniku podnositelja zahtjeva 14. studenoga 2013.

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR

I. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I STANDARDI

A. Ustav

  1. Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske i Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, kao i sudska praksa Ustavnog suda izloženi su u predmetu Bajić protiv Hrvatske (br. 41108/10, stavci 48. – 49. i 54. – 57., 13. studenoga 2012.).

B. Kazneni zakon

  1. Mjerodavnom odredbom Kaznenog zakona (Narodne novine br. 110/1997, s daljnjim izmjenama i dopunama) koja se odnosi na oblike kaznenog djela izazivanja prometne nesreće počinjenog s namjerom, važećom u relevantno vrijeme, bilo je predviđeno kako slijedi:

Izazivanje prometne nesreće

Članak 272.

„(1)  Tko kršenjem propisa o sigurnosti prometa tako ugrozi promet da izazove nesreću u kojoj je neka druga osoba teško tjelesno ozlijeđena, ili je drugome prouzročena imovinska šteta velikih razmjera, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(...)

(3)  Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka prouzročena smrt jedne ili više osoba, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od tri do deset godina.”

  1. Člankom 272. stavcima 2. i 4. Kaznenog zakona bile su predviđene kazne za izazivanje prometne nesreće iz nehaja.
  2. Člankom 78. Kaznenog zakona bila je predviđena mogućnost oduzimanja vozačke dozvole kad postoji opasnost da će počinitelj ponovno počiniti takvo kazneno djelo. Člankom 76. bila je predviđena mogućnost određivanja obveznog liječenja od ovisnosti počiniteljima koji su kaznena djela počinili pod odlučujućim djelovanjem alkohola ili opojnih droga.
  3. Člankom 57. stavkom 2. Kaznenog zakona bilo je predviđeno da nadležni sud može iznimno izreći kaznu zatvora manju od najmanje zakonske mjere ako utvrdi da se s obzirom na postojanje posebno izraženih olakotnih okolnosti predmeta svrha kažnjavanja može postići i izricanjem takve blaže kazne. U skladu s člankom 57. stavkom 4. točkom (c), ako je propisana kazna zatvora od najmanje tri godine, nadležni sud kaznu je mogao ublažiti do dvije godine zatvora.

C. Prekršajni zakon

  1. Člankom 58. Prekršajnog zakona (Narodne novine br. 107/2007, s daljnjim izmjenama i dopunama), važećim u relevantno vrijeme, bilo je predviđeno moguće oduzimanje vozačke dozvole u trajanju od jednog mjeseca do dvije godine za prekršaj kad postoji opasnost da će počinitelj ponovno počiniti takav prekršaj.
  2. Štoviše, člankom 130. stavkom 2. točkom 6. Zakona bila je predviđena mogućnost da prekršajni sud po službenoj dužnosti ili na prijedlog tužitelja odredi oduzimanje vozačke dozvole okrivljeniku u prekršajnom postupku kad postoji opasnost da će okrivljenik ponovno počiniti takav prekršaj. Ta se mjera mogla odrediti od trenutka kad je podnesen optužni prijedlog do pravomoćnosti presude. Člankom 53. Zakona bila je predviđena mogućnost određivanja obveznog liječenja od ovisnosti počiniteljima koji su prekršaj počinili pod odlučujućim djelovanjem alkohola ili opojnih droga.
  3. Člankom 77. stavkom 2. bilo je predviđeno da se počinitelj smatra neosuđivanim za prekršaj protekom tri godine od pravomoćnosti osude.

D. Zakon o sigurnosti prometa na cestama

  1. Mjerodavnim Zakonom o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine br. 67/2008., s daljnjim izmjenama i dopunama), člankom 286., bila je predviđena mogućnost poništenja vozačke dozvole za opetovano kršenje propisa o sigurnosti prometa na cestama ako je vozačka dozvola već bila privremeno oduzeta jer je vozač već imao negativne prekršajne bodove, a zatim je prikupio dodatnih devet negativnih prekršajnih bodova u narednom razdoblju od dvije godine.

E. Zakon o izvršavanju kazne zatvora

  1. U skladu s člankom 48. stavkom 8. Zakona o izvršavanju kazne zatvora (Narodne novine br. 128/1999., s daljnjim izmjenama i dopunama), važećim u relevantno vrijeme, nadležni sudac izvršenja morao je poduzeti potrebne radnje radi izvršavanja kazne zatvora u roku od osam dana od primitka pravomoćne presude kaznenog suda. Na temelju članka 54. izvršavanje kazne zatvora moglo se iznimno odgoditi za najviše dvadeset mjeseci.

F.  Nacionalni program sigurnosti cestovnog prometa za razdoblje 2011. – 2020.

  1. Dana 14. travnja 2011. Vlada Republike Hrvatske donijela je Nacionalni program sigurnosti cestovnog prometa za razdoblje 2011. – 2020. (Narodne novine br. 59/2011., dalje u tekstu: „Program”). Program se oslanja na brojne inicijative Ujedinjenih naroda i Europske unije za osiguravanje sigurnosti cestovnog prometa. U Programu se ističe da svake godine u svijetu u prometnim nesrećama pogine 1.300.000 ljudi, a 50.000.000 ih bude ozlijeđeno. Također se upućuje na procjenu prema kojoj će prometne nesreće postati peti uzrok smrtnosti ljudi do 2030. godine ako se nastave sadašnji trendovi. U tom se kontekstu ističe da su djeca i mladi ljudi u dobi između 10 i 25 godina posebno ugroženi.
  2. U Programu se navodi da se opasnosti za život i tjelesni integritet sudionika u cestovnom prometu mogu spriječiti. Upućuje se na dokaze prema kojima se najučinkovitija prevencija temelji na, među ostalim, kontroli i kažnjavanju vožnje pod utjecajem alkohola i vožnje prevelikom brzinom. Također se navode statistički podatci prema kojima se najveći broj prometnih nesreća s teškim posljedicama događa zbog vožnje prevelikom brzinom. U Programu se navodi da  je to potrebno riješiti raznim mjerama, među ostalim sankcioniranjem onih koji prekrše propise. Posebice u pogledu vožnje pod utjecajem alkohola, u Programu se navodi da je došlo do povećanja udjela vozača pod utjecajem alkohola u ukupnom broju prometnih nesreća sa smrtnim ishodom. Stoga se u Programu traži provođenje intenzivnih mjera kako bi se kaznila i spriječila vožnja pod utjecajem alkohola.
  3. Dana 28. veljače 2018. na Fakultetu prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu održan je okrugli stol kako bi se ocijenila sigurnost cestovnog prometa u državi i djelovanje Programa. Istaknuto je da je posljednjih godina došlo do povećanja broja prometnih nesreća. Također je naglašeno da je, među ostalim, potrebno učinkovito kažnjavanje prekršaja i kaznenih djela povezanih s javnom sigurnošću kako bi se to pitanje riješilo.

II. MJERODAVNI MEĐUNARODNI INSTRUMENTI

  1. Rezolucijom A/RES/64/255 od 10. svibnja 2010. Opće skupštine Ujedinjenih naroda razdoblje 2011. – 2020. proglašeno je Desetljećem akcije za sigurnost cestovnog prometa. Cilj je akcije stabilizirati, a zatim smanjiti predviđeni broj smrtno stradalih u cestovnom prometu u svijetu povećanjem broja aktivnosti koje se provode na nacionalnim, regionalnim i globalnim razinama. U mjerodavnom dijelu Rezolucije predviđeno je kako slijedi:

Izražavajući zabrinutost zbog neprestanog rasta broja smrtnih ishoda i ozljeda u cestovnom prometu u cijelom svijetu, a posebice državama nižeg i srednjeg dohotka, imajući na umu da je stopa smrtnosti u cestovnom sustavu znatno viša od stope smrtnosti u drugim prometnim sustavima, čak i u državama visokog dohotka,

(...)

6. poziva države članice da provode aktivnosti radi sigurnosti cestovnog prometa, posebno u području upravljanja sigurnošću cestovnog prometa, cestovne infrastrukture, sigurnosti vozila, ponašanja sudionika u cestovnom prometu, među ostalim smetnji koje odvraćaju pažnju u prometu, obrazovanja o sigurnosti cestovnog prometa i skrbi nakon prometne nesreće, među ostalim rehabilitacije osoba s invaliditetom, na temelju akcijskog plana;

…”

  1. U svojem Globalnom izvješću o stanju sigurnosti u cestovnom prometu iz 2015. godine, Svjetska zdravstvena organizacija („SZO”) istaknula je da svake godine na cestama u svijetu pogine 1,25 milijuna ljudi te da ta brojka stagnira od 2007. godine. U izvješću se naglašava potreba za djelovanjem koje, među ostalim, uključuje sljedeće:

„Izostanak provedbe zakona o sigurnosti cestovnog prometa učestalo umanjuje potencijal tih zakona da smanje broj ozljeda i smrtnih ishoda. Potrebno je uložiti više napora kako bi se otkrili najbolji načini za poboljšanje provedbe postojećih zakona o sigurnosti cestovnog prometa. Potrebno je provoditi kampanje društvenog marketinga kako bi se učinci provedbe zakona promicali i povećali u najvećoj mogućoj mjeri.”

III. MATERIJALI EUROPSKE UNIJE

  1. Dana 20. srpnja 2010. Europska komisija objavila je dokument o politici „Ususret europskom području sigurnosti na cestama: smjernice za politiku o sigurnosti na cestama za razdoblje od 2011. do 2020.” (SEC(2010) 903), čiji je cilj dijeljenje informacija i pružanje pomoći vladama u usvajanju politika o sigurnosti cestovnog prometa. U dokumentu se ističe da je sigurnost cestovnog prometa važno društveno pitanje. Usto se izražava zabrinutost zbog velikog broja žrtava u prometnim nesrećama u Europskoj uniji.
  2. Dana 29. ožujka 2017. ministri prometa država članica Europske unije usvojili su izjavu (Izjava iz Vallette o sigurnosti na cestama) kojom su, oslanjajući se na ranije standarde EU-a i SZO-a, ponovno potvrdili svoju predanost poboljšanju sigurnosti cestovnog prometa. Istaknuli su velik broj smrtno stradalih žrtava u prometnim nesrećama i naglasili da su prometne nesreće postale važno društveno pitanje.
  3. Također su istaknuli da stope smanjenja smrtnih ishoda stagniraju posljednjih godina te da su vožnja brzinom većom od dopuštene i vožnja pod utjecajem alkohola ili opojnih droga jedni od glavnih uzroka prometnih nesreća. Stoga su se ministri prometa obvezali osigurati provedbu niza mjera, uključujući sljedeće:

„k) učinkovito provoditi propise o sigurnosti na cestama i pružati potporu tijelima za provedbu tih propisa, među ostalim putem suradnje i razmjenom najboljih praksi, posebno s obzirom na vožnju brzinom većom od dopuštene, vožnju pod utjecajem alkohola ili opojnih droga, nepoštivanje propisa o semaforima i prometnim znakovima, rastresenost tijekom vožnje, npr. zbog upotrebe mobilnih uređaja, i nekorištenje zaštitne opreme. (...)”

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 2. KONVENCIJE

  1. Podnositelji zahtjeva tvrdili su da je došlo do propusta domaćih vlasti da provedu domaći pravni okvir propisa o sigurnosti cestovnog prometa izricanjem odgovarajućih mjera osobi koja je uzrokovala prometnu nesreću u kojoj je smrtno stradao njihov srodnik. Pozvali su se na članak 2. Konvencije koji u mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi:

„1.  Pravo svakoga na život zaštićeno je zakonom. (...)”

A. Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je tvrdila da nije bilo razloga da podnositelji zahtjeva podnesu ustavnu tužbu Ustavnom sudu. Prema mišljenju Vlade, šestomjesečni je rok počeo teći od presude Županijskog suda od 14. svibnja 2013., što znači da je zahtjev podnesen Sudu izvan šestomjesečnog roka.
  2. Podnositelji zahtjeva ustvrdili su, upućujući na predmet Bajić protiv Hrvatske (br. 41108/10, 13. studenoga 2012.), da im se ne može predbaciti činjenica da su Ustavnom sudu, kao najvišem sudu u Hrvatskoj, pružili priliku da odgovori na njihove prigovore u pogledu lišavanja njihova srodnika života.

2. Ocjena Suda

  1. Sud je već u više navrata razmatrao i odbacio slične prigovore koje je iznijela Vlada u odnosu na poštovanje šestomjesečnog roka od strane podnositelja zahtjeva (vidi, na primjer, gore citirani predmet Bajić, stavci 65. – 69.; Pavlović i drugi protiv Hrvatske, br. 13274/11, stavci 27. – 39., 2. travnja 2015.; i Kušić i drugi protiv Hrvatske (odl.), br. 71667/17, 10. prosinca 2019.). Sud ne vidi razlog da smatra drugačije u ovom predmetu. Stoga se prigovor Vlade odbacuje.
  2. Sud nadalje primjećuje da prigovor podnositelja zahtjeva nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Podnositelji zahtjeva

  1. Podnositelji zahtjeva tvrdili su da država nije na odgovarajući način odgovorila na D.M.-ovo ustrajno nezakonito ponašanje i kršenje propisa o sigurnosti prometa na cestama. Prema mišljenju podnositelja zahtjeva, takav propust države bio je u suprotnosti s njezinim obvezama iz članka 2. da otkloni opasnost za opću javnost koja je proizlazila iz D.M.-ova opetovanog nezakonitog ponašanja. S tim u vezi, podnositelji zahtjeva tvrdili su da je činjenica da je policija u više navrata utvrdila da je D.M. kršio propise o sigurnosti prometa na cestama, ali da to nije dovelo do konkretnih i djelotvornih radnji protiv njega, pokazala da domaći sustav nije na odgovarajući način odgovorio na prijetnju koju je D.M. predstavljao. Štoviše, prekršajni postupak koji je bio u tijeku u otprilike isto vrijeme kad je D.M. usmrtio njihova srodnika bio je dugotrajan i nedjelotvoran jer sud koji je postupao u tom predmetu nije primijenio mjeru opreza privremenog oduzimanja vozačke dozvole protiv D.M.-a. Podnositeljima zahtjeva nije bilo jasno ni zašto D.M.-ova prekršajna evidencija nije sadržavala nekoliko njegovih osuda za prekršaje za razdoblje od rujna 2009. do listopada 2010. Prema mišljenju podnositelja zahtjeva, taj prekršajni postupak samo je jedan ilustrativni primjer propusta domaćeg sustava da spriječi D.M.-a u ugrožavanju javnosti opetovanim nezakonitim i opasnim ponašanjem u cestovnom prometu.
  2. Podnositelji zahtjeva tvrdili su i da su istraga i kazneni postupak u vezi sa smrtnim stradavanjem njihova srodnika bili nedjelotvorni. Prema njihovu mišljenju, policija nije pravilno prikupila sve dokaze, posebno one dokaze koji se odnose na brzinu kojom se kretalo D.M.-ovo vozilo kada je udario njihova srodnika. Tvrdili su i da nisu imali učinkovitu mogućnost iznijeti sve svoje dokaze i tvrdnje u kaznenom postupku i da neki od sudaca nisu bili objektivni. Štoviše, prigovorili su da je sud prema D.M.-u postupao blago bez ijednog opravdanog razloga tako što mu je izrekao kaznu zatvora manju od najmanje kazne propisane relevantnim domaćim zakonom. Tvrdili su i da D.M.-ova kazna zatvora nije na odgovarajući način ni učinkovito izvršena.

(b) Vlada

  1. Vlada je ustvrdila da su domaće vlasti s dužnom pažnjom odgovorile na D.M.-ovo nezakonito ponašanje pokretanjem relevantnog postupka protiv njega u skladu s prekršajnim zakonodavstvom. Prema mišljenju Vlade, nije došlo do propusta u načinu na koji su prekršajni sudovi vodili postupak protiv D.M.-a u vrijeme događaja u kojem je smrtno stradao srodnik podnositelja zahtjeva. Konkretno, D.M. u to vrijeme nije imao prekršajnu ili kaznenu evidenciju te nije bilo razloga za privremeno oduzimanje njegove vozačke dozvole. Stoga se nije moglo smatrati da je bilo potrebno primijeniti bilo kakve druge mjere u prekršajnom postupku kako bi se zaštitilo pravo na život srodnika podnositelja zahtjeva. Vlada je istaknula i da nije jasno što je drugo država mogla učiniti da bi D.M.-a spriječila da izazove prometnu nesreću i uzrokuje smrt srodnika podnositelja zahtjeva izuzev raznih prekršajnih postupaka koje je pokrenula protiv njega.
  2. Vlada je nadalje ustvrdila da je postupovna obveza zahtjev sredstava, a ne rezultata. Prema njezinu mišljenju, postupak koji se odnosio na smrtno stradavanje srodnika podnositelja zahtjeva bio je brz, temeljit i djelotvoran. Podnositeljima je pružena mogućnost da učinkovito sudjeluju u postupku te postupanje i odluke domaćih vlasti nisu bile proizvoljne ili očigledno nerazumne. S tim u vezi, Vlada je tvrdila da su nadležni sudovi pružili dostatno obrazloženje za izricanje kazne zatvora D.M.-u koja je bila manja od najmanje propisane kazne. Vlada je naglasila i da je D.M. počeo izdržavati kaznu zatvora nakon završetka kaznenog postupka koji se protiv njega vodio i da mu je vozačka dozvola bila privremeno oduzeta. 2. Ocjena Suda

(a) Materijalni aspekt članka 2.

(i) Opća načela

  1. Članak 2. smatra se jednom od temeljnih odredbi u Konvenciji i u sebi sadrži jednu od osnovnih vrijednosti demokratskih društava koja čine Vijeće Europe. Državu obvezuje ne samo da se suzdrži od „namjernog” oduzimanja života već i da poduzme odgovarajuće korake kako bi zaštitila živote osoba pod njezinom jurisdikcijom (vidi L.C.B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 9. lipnja 1998., stavak 36., Izvješća 1998-III, Calvelli i Ciglio protiv Italije [VV], br. 32967/96, stavak 48., ECHR 2002-I, i Fernandes de Oliveira protiv Portugala [VV], br. 78103/14, stavak 104., 31. siječnja 2019.). U tom kontekstu činjenica da država nije izravno odgovorna za smrt pojedinca ili izlaganje njegova života opasnosti ne isključuje primjenjivost članka 2. (vidi Cavit Tınarlıoğlu protiv Turske, br. 3648/04, stavak 61., 2. veljače 2016.).
  2. Sud je nedavno, u predmetu Nicolae Virgiliu Tănase protiv Rumunjske ([VV], br. 41720/13, 25. lipnja 2019.), razradio opseg i narav dužnosti domaćih vlasti na temelju članka 2. u kontekstu cestovnog prometa. Posebice je objasnio važnost uspostavljanja zakonodavnog i upravnog okvira koji je osmišljen tako da osigurava učinkovito odvraćanje od prijetnji pravu na život (ibid., stavak 135.). S tim u vezi, potrebno je dodatno naglasiti da, s obzirom na činjenicu da cilj i svrha Konvencije zahtijevaju da se njezine odredbe tumače i primjenjuju tako da su njezine mjere zaštite praktične i djelotvorne (vidi, među mnogim drugim izvorima prava, Öneryıldız protiv Turske [VV], br. 48939/99, stavak 69., ECHR 2004-XII), članak 2. zahtijeva da domaće vlasti osiguraju učinkovito funkcioniranje mjerodavnog regulatornog okvira o sigurnosti cestovnog prometa (vidi Fatih Çakır i Merve Nisa Çakır protiv Turske, br. 54558/11, stavak 40., 5. lipnja 2018., i Marius Alexandru i Marinela Ștefan protiv Rumunjske, br. 78643/11, stavak 99., 24. ožujka 2020.).
  3. Sud se već bavio pitanjem učinkovitog funkcioniranja mjerodavnog regulatornog okvira u različitim kontekstima na temelju članka 2. Toj je sudskoj praksi zajedničko to da dužnosti domaćih vlasti prije svega podrazumijevaju primarnu obvezu uspostavljanja odgovarajućeg skupa preventivnih mjera usmjerenih na osiguravanje javne sigurnosti. To podrazumijeva primarnu dužnost države da donese i provede zakonodavni i upravni okvir koji je osmišljen tako da osigurava učinkovito odvraćanje od prijetnji pravu na život. U tom pogledu, obveza reguliranja koju države imaju mora biti shvaćena u širem smislu, što podrazumijeva dužnost države da osigura učinkovito funkcioniranje tog regulatornog okvira. Regulatorne dužnosti tako obuhvaćaju nužne mjere kako bi se osigurala provedba, uključujući nadzor i izvršenje. Ukratko, pozitivna obveza država na temelju materijalnog aspekta članka 2. obuhvaća i dužnost osiguravanja učinkovitog funkcioniranja regulatornog okvira donesenog u svrhu zaštite života (vidi Kotilainen i drugi protiv Finske, br. 62439/12, stavak 66., 17. rujna 2020., s daljnjim referencama).
  4. Pozitivna obveza na temelju članka 2. mora se tumačiti tako da se primjenjuje u kontekstu bilo koje aktivnosti, javne ili one koja nije javna, kojom se dovodi u pitanje pravo na život. Stoga, u kontekstu aktivnosti koje mogu predstavljati opasnost za život ljudi jer su same po sebi opasne, države su dužne poduzeti razumne mjere kako bi osigurale sigurnost pojedinaca u mjeri u kojoj je to nužno. U tom je pogledu potrebno staviti poseban naglasak na propise usmjerene na posebne značajke dotične aktivnosti, posebice s obzirom na razinu potencijalne opasnosti za živote ljudi. Dotičnim regulatornim mjerama mora se regulirati izdavanje dozvola, uspostava, rad, sigurnost i nadzor aktivnosti te se njima za sve uključene strane mora propisati obvezno poduzimanje praktičnih mjera kako bi se osigurala učinkovita zaštita građana čiji bi životi mogli biti ugroženi zbog opasnosti koje povlače za sobom (ibid., stavak 67., s daljnjim referencama).
  5. U kontekstu sigurnosti cestovnog prometa, Sud je smatrao da je sudjelovanje u cestovnom prometu aktivnost koja može dovesti do ozbiljne opasnosti za život osobe. Tijekom godina vožnja je postala strogo uređena aktivnost i uloženo je mnogo napora u poboljšanje sigurnosti cestovnog prometa. Nadalje, sigurnost cestovnog prometa ovisi o mnogo čimbenika, među ostalim o kvaliteti cesta i obuci koju prolaze budući vozači. Iako, s obzirom na opseg pozitivnih propisa i učestalost te aktivnosti u svakodnevnom životu, mnogi danas vožnju ne smatraju aktivnošću koju bi uobičajeno opisali kao osobito opasnu, Sud ne zaboravlja činjenicu da to može ovisiti, među ostalim, o kvaliteti provedbe zakona iz tog područja. Neovisno o uloženim naporima, prometne nesreće, među ostalim automobilske nesreće, i dalje se događaju i mogu prouzročiti teške tjelesne ozljede i čak gubitak života (vidi gore citirani predmet Nicolae Virgiliu Tănase, stavci 146. – 147.).
  6. Stoga u kontekstu sigurnosti cestovnog prometa gore navedene pozitivne dužnosti domaćih vlasti podrazumijevaju, prvo, obvezu uspostavljanja odgovarajućeg skupa preventivnih mjera usmjerenih na osiguravanje javne sigurnosti i smanjenje broja prometnih nesreća (vidi gore citirani predmet Nicolae Virgiliu Tănase, stavak 135. in fine) i, drugo, obvezu osiguravanja učinkovitog funkcioniranja tih mjera u praksi (vidi stavke 65. – 66. ove presude).
  7. Međutim, treba naglasiti da se ta pozitivna obveza mora tumačiti na način da vlastima ne nameće prekomjeran teret uvažavajući posebno nepredvidljivost ljudskog ponašanja i operativne odluke koje se moraju donijeti u pogledu prioriteta i resursa. Opseg pozitivnih obveza u određenom kontekstu ovisi o vrstama dotičnih opasnosti i mogućnostima da se te opasnosti umanje. Stoga, ako je država donijela cjelokupan pravni okvir i zakonodavstvo koji su prilagođeni zahtjevima zaštite u određenom kontekstu, pitanja kao što su pogrešna prosudba pojedinog aktera ili nesavjesna koordinacija profesionalaca, bilo u javnom bilo u privatnom sektoru, nisu sama po sebi dostatna da dovedu do odgovornosti države sa stajališta njezine pozitivne obveze na temelju članka 2. (vidi gore citirani predmet Kotilainen i drugi, stavci 67. – 68.).

(ii)Primjena navedenih načela na ovaj predmet

  1. Sud na početku utvrđuje da je središnje pitanje u ovom predmetu navodno manjkavo funkcioniranje mjerodavnog regulatornog okvira o sigurnosti cestovnog prometa i izostanak odgovora na opetovano i uobičajeno nezakonito ponašanje u cestovnom prometu osobe koja je na kraju uzrokovala prometnu nesreću sa smrtnom posljedicom u kojoj je srodnik podnositelja zahtjeva izgubio život. Ovaj se predmet stoga, konkretno, odnosi na tvrdnje o nedostacima u provedbi regulatornog okvira, zbog čega se ovaj predmet razlikuje od drugih predmeta koji se odnose, konkretnije, na materijalnu pozitivnu obvezu poduzimanja preventivnih operativnih mjera kako bi se zaštitio identificirani pojedinac od drugog pojedinca u slučaju postojanja stvarne i neposredne opasnosti za život, što je zaseban aspekt pozitivnih obveza države na temelju članka 2. (vidi gore citirane predmete Fernandes de Oliveira, stavak 103.; Nicolae Virgiliu Tănase, stavak 136.; i Kotilainen i drugi, stavci 69. i 78.).
  2. Pitanje je li došlo do propusta države u ispunjavanju njezinih gore navedenih regulatornih dužnosti zahtijeva konkretnu, a ne apstraktnu ocjenu navodnih nedostataka. Uobičajena zadaća Suda nije da preispituje mjerodavno pravo i praksu in abstracto, već da utvrdi je li način na koji su oni primijenjeni ili na koji su utjecali na podnositelja zahtjeva ili preminulu osobu doveo do povrede Konvencije. Stoga puka činjenica da je regulatorni okvir možda manjkav u nekom pogledu nije sama po sebi dovoljna da otvori pitanje na temelju članka 2. Mora se dokazati da je djelovao na štetu pojedinca (vidi gore citirani predmet Fernandes de Oliveira, stavak 107.). Štoviše, s obzirom na važnost zaštite koju pruža članak 2., Sud prigovor o gubitku života mora podvrgnuti pažljivom preispitivanju i uzeti u obzir sve relevantne okolnosti predmeta (vidi, među mnogim drugim izvorima prava, Banel protiv Litve, br. 14326/11, stavak 67., 18. lipnja 2013.).
  3. Sud napominje da hrvatski regulatorni okvir, u mjeri u kojoj je relevantan u ovom predmetu, povrede sigurnosti prometa smatra prekršajima protiv javne dobrobiti koji predstavljaju visoku razinu opće opasnosti za društvo. Za takvo su ponašanje predviđene i prekršajne i kaznene sankcije, kao i mjere opreza privremenog oduzimanja vozačke dozvole ako postoji opasnost da će osumnjičenik ili počinitelj ponoviti to djelo. Mjerodavnim zakonodavstvom predviđena je i mogućnost određivanja obveznog liječenja od ovisnosti počiniteljima koji su djela počinili pod odlučujućim djelovanjem alkohola ili opojnih droga. Nadalje, Zakonom o sigurnosti prometa na cestama predviđena je mogućnost poništenja vozačke dozvole za opetovano kršenje propisa o sigurnosti prometa na cestama (vidi stavke 40., 43. i 45. ove presude).
  4. U Vladinu Programu sigurnosti cestovnog prometa navodi se da bi se opasnosti za život i tjelesni integritet sudionika u cestovnom prometu trebale spriječiti. U Programu se kontrola i kažnjavanje vožnje pod utjecajem alkohola i vožnje prevelikom brzinom navode kao učinkovita sredstva za sprječavanje opasnosti za život i tjelesni integritet sudionika u cestovnom prometu (vidi stavke 47. – 48. ove presude). Nadalje, u stručnoj ocjeni sigurnosti cestovnog prometa u Hrvatskoj i djelovanja Programa naglašeno je da je, među ostalim, potrebno učinkovito kažnjavanje prekršaja i kaznenih djela povezanih sa sigurnošću cestovnog prometa kako bi se riješilo pitanje povećanja broja prometnih nesreća (vidi stavak 49. ove presude).
  5. S tim u vezi potrebno je istaknuti i da relevantni materijali UN-a i SZO-a ukazuju na nužnost djelotvorne provedbe i izvršenja zakona o sigurnosti cestovnog prometa kao načina smanjenja broja ozljeda i smrtnih ishoda na cestama (vidi stavke 50. – 51. ove presude). Usto, Izjava Europske unije iz Vallette, oslanjajući se na dokumente UN-a i SZO-a, navodi vožnju pod utjecajem alkohola i vožnju prevelikom brzinom kao neke od glavnih uzroka prometnih nesreća koje je potrebno riješiti djelotvornim provođenjem pravila o sigurnosti cestovnog prometa (vidi stavke 52. – 54. ove presude).
  6. Sud dodaje da je opće poznato da automobili i druga motorna vozila mogu postati opasnima ako se upotrebljavaju neodgovorno i nepažljivo i da mogu uzrokovati veliku štetu za javnost jer ih značajan dio populacije redovito upotrebljava. Stoga postoji snažan razlog za zaštitu društva od opasnosti u cestovnom prometu (vidi stavak 68. ove presude). Država bi trebala nastojati spriječiti prometne nesreće tako što će primjenom odgovarajućih odvraćajućih i preventivnih mjera osigurati poštovanje relevantnih pravila čiji je cilj smanjiti rizike koji proizlaze iz opasno nepažljivog ili nemarnog ponašanja u cestovnom prometu.
  7. Ukratko, uzimajući u obzir gore navedeno, Sud utvrđuje da su relevantnim domaćim pravnim okvirom bile predviđene odgovarajuće preventivne mjere usmjerene na osiguravanje javne sigurnosti i smanjivanje broja prometnih nesreća. Preostaje vidjeti je li taj regulatorni okvir bio djelotvorno primijenjen u praksi (vidi stavak 69. ove presude).
  8. Srodnik podnositelja zahtjeva smrtno je stradao u prometnoj nesreći koju je prouzročio D.M. kad je velikom brzinom prošao kroz crveno svjetlo na raskrižju dok je bio pod utjecajem alkohola u tolikoj mjeri da je njegova sposobnost upravljanja vozilom bila značajno smanjena (vidi stavke 7. i 18. – 19. ove presude). Nadležne su vlasti takvo ponašanje smatrale neopreznom vožnjom uz namjerno ili obijesno zanemarivanje sigurnosti drugih osoba koje nadilazi izazivanje prometne nesreće iz pukog nehaja. Drugim riječima, D.M. je bio svjestan rizika koji bi mogao proizaći iz njegova ponašanja i taj je rizik svejedno preuzeo (vidi stavke 22. i 38. ove presude).
  9. D.M. je imao dugu povijest kršenja mjerodavnih propisa o sigurnosti prometa na cestama, uključujući vožnju pod utjecajem alkohola, vožnju brzinom većom od dopuštene i nepoštovanje prometnih znakova. U razdoblju prije događaja o kojemu je riječ, od ožujka 2000. do svibnja 2012., D.M. je bio upisan u policijskoj evidenciji trideset i dva puta kao počinitelj raznih prometnih prekršaja. Njegova zadnja osuda odnosila se na prekršaj počinjen u studenome 2010. Ipak, njegova je vozačka dozvola bila privremeno oduzeta dvaput samo na kratko razdoblje: prvi put na tri mjeseca u razdoblju od 2001. do 2002. i drugi put na samo tri dana 2006. godine. Za druga kršenja prometnih propisa kažnjen je malim novčanim kaznama ili na druge načine radom za opće dobro ili samo upozorenjem. Osim toga, obustavljeno je deset prekršajnih postupaka protiv njega zbog nastupa zastare ili zbog nepravilne obrade predmeta od strane policije (vidi stavak 9. ove presude).
  10. Otprilike u vrijeme događaja u kojem je srodnik podnositelja zahtjeva izgubio život, protiv D.M. se vodio prekršajni postupak za vožnju pod utjecajem alkohola u listopadu 2010. godine. U prekršajnom nalogu policije izdan je nalog za oduzimanje vozačke dozvole na razdoblje od devet mjeseci. Međutim, nakon što je on taj prekršajni nalog osporio pred prekršajnim sudom, nema naznaka da je sud razmotrio oduzimanje njegove vozačke dozvole do završetka suđenja (vidi stavak 43. ove presude). Treba istaknuti i da je sud u prvostupanjskoj presudi u tom postupku donesenoj 1. lipnja 2011.pogrešno utvrdio da D.M. nije bio prethodno kažnjavan i stoga je smatrao da je novčana kazna dovoljna sankcija bez potrebe za oduzimanjem njegove vozačke dozvole. Nakon što je povodom žalbe ta presuda ukinuta, postupak se završio tek u prosincu 2013. nakon što je donesena nova presuda prekršajnog suda i nakon što je D.M. već platio novčanu kaznu (vidi stavke 13. – 15. ove presude).
  11. S obzirom na D.M.-ovu dugu povijest različitih kršenja propisa o sigurnosti prometa na cestama, vlasti su ga opravdano mogle smatrati višestrukim recidivistom. Unatoč tome, vozačka dozvola oduzeta mu je tek dvaput na kratko vrijeme u razdoblju od 2001. do 2002. te 2006. godine (vidi stavak 79. ove presude). Doista, u vrijeme dotičnog događaja D.M. je bio u posjedu valjane vozačke dozvole zahvaljujući kojoj je mogao sudjelovati u cestovnom prometu (vidi stavak 8. ove presude). S tim u vezi, naznaka nedostatka dužne pažnje na strani domaćih vlasti u odgovoru na D.M.-ovo nezakonito ponašanje vidljiva je u načinu na koji je nadležni prekršajni sud odgovorio na pitanje je li D.M. prethodno osuđivan za prekršaje, pri čemu je pogrešno utvrdio da D.M. nije osuđivan za takve prekršaje i da mu stoga nije potrebno oduzeti vozačku dozvolu (vidi stavak 80. ove presude).
  12. Još jedan bitan pokazatelj nedostataka u primjeni mjerodavnih mehanizama u svrhu odgovora na D.M.-ovo nezakonito postupanje jest činjenica da su domaće vlasti dopustile da deset različitih prekršajnih postupaka protiv njega bude obustavljeno zbog nastupa zastare ili nepravilne obrade predmeta (usporedi predmet Remetin protiv Hrvatske, br. 29525/10, stavak 99., 11. prosinca 2012.). Isto tako, domaće vlasti nastavile su izricati male novčane kazne i druge alternativne sankcije D.M.-u koje očito nisu imale odvraćajući učinak i nisu osigurale da se D.M. ponaša u skladu s mjerodavnim prometnim propisima.
  13. Iako domaće vlasti jesu primijenile određene mjere protiv D.M.-a, nisu provele sveobuhvatan i integriran pristup primjene učinkovitih odvraćajućih i preventivnih mjera kako bi zaustavile njegovo kontinuirano teško kršenje propisa o sigurnosti prometa na cestama. Takav bi pristup zahtijevao primjenu mjera čija bi primarna uloga bila smanjiti čimbenike rizika za sigurnost cestovnog prometa, primjerice, poništavanjem njegove vozačke dozvole ili oduzimanjem vozačke dozvole na duže razdoblje, određivanjem ponovnog osposobljavanja za vožnju, liječenjem od ovisnosti i, kad je to primjereno, primjenom strožih i odvraćajućih sankcija za njegovo ponašanje. Primjena takvih mjera bila bi u skladu s mehanizmima koji su uspostavljeni u mjerodavnom domaćem regulatornom okviru i gore navedenim standardima koje je Vlada podržala u svojem Programu sigurnosti cestovnog prometa, kao i onima navedenima u relevantnim međunarodnim materijalima, a čiji je cilj osigurati javnu sigurnost i smanjiti broj prometnih nesreća (vidi stavke 73. – 76. ove presude).
  14. D.M.-ovo ustrajno nezakonito ponašanje i kršenje propisa o sigurnosti prometa na cestama konačno je dovelo do izazivanja prometne nesreće sa smrtnom posljedicom u kojoj je smrtno stradao srodnik podnositelja zahtjeva. Iako Sud ne može nagađati bi li se događaji odvili drugačije da su vlasti postupile na drugačiji način i osigurale da se mjerodavni regulatorni okvir djelotvorno primijeni u praksi u odnosu na D.M.-ovo opetovano nezakonito postupanje, relevantni test na temelju članka 2. ne može zahtijevati da se dokaže da do smrti ne bi došlo „da nije bilo” propusta ili previda vlasti (vidi, mutatis mutandis, Bljakaj i drugi protiv Hrvatske, br. 74448/12, stavak 124., 18. rujna 2014.). Umjesto toga, da bi došlo do odgovornosti države na temelju članka 2., važno je i dostatno pokazati da su nedostaci u primjeni mjerodavnog regulatornog okvira bili na štetu pojedinca (vidi stavak 72. ove presude).
  15. S tim u vezi Sud naglašava da njegova zadaća nije utvrditi kako su određene mjere iz domaćeg pravnog poretka trebale biti primijenjene u praksi u odnosu na D.M.-ovo opetovano nezakonito ponašanje u cestovnom prometu koje je na kraju dovelo do smrti srodnika podnositelja zahtjeva. Sudu je dostatno utvrditi da su gore navedeni višestruki propusti domaćih vlasti na različitim razinama da primijene odgovarajuće mjere protiv D.M.-ova kontinuiranog nezakonitog ponašanja i time osiguraju učinkovito funkcioniranje u praksi preventivnih mjera usmjerenih na osiguravanje javne sigurnosti i smanjenje broja prometnih nesreća nadilazili puku nesavjesnu koordinaciju ili propuste; stoga su ti propusti doveli do odgovornosti države sa stajališta njezine pozitivne obveze na temelju članka 2. (vidi stavke 69. – 70. ove presude).
  16. Sud stoga utvrđuje da je došlo do povrede materijalnog aspekta (pozitivnih obveza) članka 2. Konvencije.

(b) Proceduralni aspekt članka 2.

(i) Opća načela

  1. Pozitivne obveze na temelju članka 2. obuhvaćaju i postupovnu pozitivnu obvezu uspostavljanja djelotvornog neovisnog pravosudnog sustava koji će rješavati pitanja kršenja propisa o sigurnosti prometa na cestama koja ugrožavaju pravo na život. Taj sustav može se razlikovati ovisno o okolnostima. Međutim, trebao bi biti takav da se mogu brzo utvrditi činjenice, da se može držati one koji su pogriješili odgovornima i da se omogući odgovarajuće obeštećenje žrtvi (vidi gore citirani predmet Nicolae Virgiliu Tănase, stavci 137. i 157., s daljnjim referencama).
  2. Ta postupovna obveza ne ovisi o tome hoće li se u konačnici utvrditi da je država odgovorna za smrt na temelju materijalnog aspekta, već predstavlja zasebnu i autonomnu dužnost (vidi Šilih protiv Slovenije [VV], br. 71463/01, stavci 156. i 159., 9. travnja 2009.). Podrazumijeva konkretno obvezu provedbe učinkovite službene istrage u slučaju smrti pojedinaca uslijed uporabe sile, no može se proširiti i na nesreće, posebice prometne nesreće (vidi gore citirani predmet Nicolae Virgiliu Tănase, stavak 138., i ondje citirane predmete). S tim u vezi, u predmetu Nicolae Virgiliu Tănase (stavci 158. – 171.) Sud je iznio sljedeća načela:

(i)      Oblik istrage koja proizlazi iz te obveze razlikuje se ovisno o prirodi miješanja u pravo na život. Članak 2. može, a u određenim okolnostima mora, uključivati pribjegavanje kaznenom pravu. Na primjer, kaznena istraga općenito je nužna u slučaju namjernog prouzročenja smrti;

(ii)    U predmetima koji se odnose na nenamjerno prouzročenje smrti, obveza uspostavljanja djelotvornog pravnog sustava bit će ispunjena ako pravni sustav žrtvama (ili njihovim najbližim srodnicima) osigurava pravno sredstvo pred građanskim sudovima, bilo zasebno, bilo u vezi s nekim pravnim sredstvom pred kaznenim sudovima, koje im omogućava da ishode utvrđenje odgovornosti i primjereno građanskopravno obeštećenje;

(iii)   Međutim, čak i u predmetima u kojima je došlo do nenamjernog miješanja u pravo na život ili tjelesni integritet mogu postojati iznimne okolnosti u kojima je provedba djelotvorne kaznene istrage nužna da bi se ispunila postupovna obveza iz članka 2. Takve okolnosti mogu nastupiti, na primjer, u slučaju navodnog voljnog i nesmotrenog zanemarivanja vlastitih zakonskih dužnosti iz mjerodavnog zakonodavstva od strane privatne osobe;

(iv)   Kada je kaznena istraga potrebna, vrsta istrage koja će postići svrhe osiguranja djelotvorne provedbe domaćeg zakonodavstva kojim se štiti pravo na život i utvrđivanja odgovornosti odgovornih osoba može se razlikovati ovisno o okolnostima. U svakom slučaju postupovna obveza neće biti zadovoljena ako zaštita koju pruža domaće pravo postoji samo u teoriji: iznad svega, mora biti djelotvorna i u praksi. To nije obveza rezultata, već isključivo sredstva. Stoga, puka činjenica da je postupak nepovoljno okončan za žrtvu (ili najbližeg srodnika) ne znači sama po sebi da tužena država nije ispunila svoje pozitivne obveze iz članka 2.;

(v)     Ispunjenje procesne pretpostavke iz članka 2. ocjenjuje se na temelju nekoliko ključnih parametara, kao što su primjerenost, temeljitost, brzina i razumna žurnost, neovisnost, učinkovito sudjelovanje žrtve i dostatna kontrola javnosti. Riječ je o kriterijima koji zajedno omogućuju ocjenjivanje stupnja učinkovitosti istrage. Sva pitanja moraju se ocijeniti upravo u odnosu na tu svrhu učinkovite istrage.

  1. Kad je riječ o sudjelovanju žrtve (ili najbližeg srodnika) u postupku, posebice, Sud ponavlja da istraga mora biti dostupna obitelji žrtve u onoj mjeri u kojoj je to nužno za zaštitu njihovih legitimnih interesa. Nadalje, članak 2. ne nameće obvezu istražnim vlastima da ispune svaki zahtjev za određenom istražnom mjerom koji srodnik podnese u tijeku istrage (vidi Giuliani i Gaggio protiv Italije [VV], br. 23458/02, stavci 303. – 304., ECHR 2011 (izvadci)).
  2. Procesne pretpostavke članka 2. nisu ograničene na fazu službene istrage. Ako je službena istraga dovela do pokretanja postupka pred nacionalnim sudovima, postupak u cjelini, među ostalim njegova raspravna faza, mora zadovoljiti pretpostavke pozitivne obveze zaštite prava na život zakonskim putem (vidi, među mnogim drugim izvorima prava, Öneryıldız protiv Turske [VV], br. 48939/99, stavak 95., ECHR 2004-XII, i gore citirani predmet Bajić, stavak 89.). U tom pogledu, domaći sudovi ni u kojem slučaju ne bi trebali biti spremni dozvoliti da kaznena djela koja ugrožavaju život prođu nekažnjeno. Zadaća Suda stoga se sastoji od preispitivanja toga može li se i u kojoj mjeri smatrati da su sudovi, prilikom donošenja svojeg zaključka, predmet podvrgnuli pažljivom ispitivanju kako to zahtijeva članak 2. Konvencije kako odvraćajući učinak uspostavljenog pravosudnog sustava i značaj uloge koju taj sustav mora imati u sprječavanju povreda prava na život ne bi bili narušeni (vidi, na primjer, Armani Da Silva protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 5878/08, stavak 239., ECHR 2016, s daljnjim referencama).
  3. Štoviše, Sud je protumačio članak 2. Konvencije na način da se tim člankom državama nameće obveza izvršavanja svojih pravomoćnih presuda bez nepotrebnog odlaganja. To je stoga jer se izvršenje kazne izrečene u kontekstu prava na život mora smatrati sastavnim dijelom postupovne obveze države na temelju članka 2. (vidi Kitanovska Stanojkovic i drugi protiv bivše jugoslavenske republike Makedonije, br. 2319/14, stavak 32.,13. listopada 2016.; Minneker i Engrand protiv Belgije (odl.), br. 45870/12, stavak 26., 7. veljače 2017.; i Makuchyan i Minasyan protiv Azerbajdžana i Mađarske, br. 17247/13, stavak 50., 26. svibnja 2020.).

(ii) Primjena navedenih načela na ovaj predmet 

  1. Kao što je već navedeno, domaće su vlasti D.M.-ovo ponašanje koje je uzrokovalo prometnu nesreću koja je dovela do smrti srodnika podnositelja zahtjeva okarakterizirali kao neopreznu vožnju uz namjerno ili obijesno zanemarivanje sigurnosti drugih osoba i nepoštovanje propisa o sigurnosti prometa na cestama koje nadilazi izazivanje prometne nesreće iz pukog nehaja (vidi stavak 78. ove presude). Prema domaćem pravnom okviru, takvo se ponašanje smatra namjernim kaznenim djelom izazivanja prometne nesreće kojim je prouzročena smrt, što zahtijeva pribjegavanje kaznenom pravu i izricanje kazne zatvora (vidi stavke 38. – 39. ove presude). Vlada nije tvrdila da se pitanje moglo učinkovito rješavati izvan okvira kaznenog postupka.
  2. Ovaj se predmet stoga razlikuje od predmeta koji se odnose na smrtne slučajeve prouzročene prometnim nesrećama u kojima se radi o nehaju, a u kojima se okvir građanskih pravnih sredstava može smatrati primjerenim i dostatnim (vidi stavak 88. točku (ii) ove presude). Umjesto toga, ovaj se predmet odnosi na situaciju koja, kako je Sud objasnio u svojoj sudskoj praksi, zahtijeva pribjegavanje mehanizmima u okviru kaznenog prava (vidi stavak 88. točku (iii) ove presude).
  3. Sud napominje da je odmah nakon predmetnog događaja policija provela očevid (vidi stavak 8. ove presude). Državno odvjetništvo odmah je započelo istragu tijekom koje je ispitan niz svjedoka i određena su forenzička vještačenja (vidi stavke 16. – 19. ove presude). Na temelju dokaza prikupljenih tijekom istrage, Državno odvjetništvo podiglo je optužnicu protiv D.M.-a pred Općinskim sudom 31. srpnja 2012. zbog izazivanja prometne nesreće sa smrtnom posljedicom. Prvostupanjska presuda donesena je u prosincu 2012., a Županijski sud istu je potvrdio u svibnju 2013. (vidi stavke 22., 26. i 29. ove presude). Nadalje, podnositeljima zahtjeva pružena je dostatna mogućnost da sudjeluju u postupku i iznose svoje tvrdnje u vezi s predmetom (vidi stavke 21. i 28. ove presude).
  4. U tim okolnostima Sud ne može zaključiti da vlasti nisu ozbiljno pokušale utvrditi što se dogodilo. Štoviše, Sud ne vidi nedostatke u načinu na koji su poduzeti relevantni postupovni koraci nakon događaja ili u načinu na koji su podnositelji zahtjeva sudjelovali u postupku, a koji bi doveli u pitanje poštovanje postupovne obveze iz članka 2. od strane domaćih vlasti. Potrebno je napomenuti i da prigovori podnositelja zahtjeva o neobjektivnosti nekih od sudaca nisu potkrijepljeni ni osnovani.
  5. Međutim, kako su ustvrdili podnositelji, ovaj se predmet odnosi i na neprimjerenost kazne izrečene D.M.-u zbog toga što je prouzročio smrt njihova srodnika i na odgodu izvršavanja te kazne.
  6. S tim u vezi, zadaća Suda nije utvrditi jesu li domaći sudovi pravilno primijenili domaće kazneno pravo; predmet ovog postupka nije pojedinačna kaznena odgovornost, već odgovornost države na temelju Konvencije. Ne postoji apsolutna obveza da svi kazneni progoni završe osudom ili određenom kaznom. Sud domaćim sudovima mora priznati značajnu slobodu u izboru odgovarajućih mjera, ali istovremeno mora zadržati i određene ovlasti preispitivanja, kao i ovlast interveniranja u predmete u kojima je prisutan očiti nesrazmjer između težine djela i izrečene kazne (vidi A. protiv Hrvatske, br. 55164/08, stavak 66., 14. listopada 2010., s daljnjim referencama; vidi i gore citirani predmet Armani Da Silva, stavak 238.).
  7. Sud napominje da je Kaznenim zakonom domaćim sudovima bila pružena mogućnost izricanja kazne zatvora u trajanju od tri do deset godina (vidi stavak 38. ove presude). Međutim, Općinski se sud odlučio pozvati na mogućnost izricanja kazne manje od najmanje zakonski propisane kazne, a koja mogućnost je predviđena mjerodavnim domaćim pravom (vidi stavak 41. ove presude), te mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. D.M. je u konačnici uvjetno otpušten nakon što je izdržao približno četrnaest mjeseci izrečene kazne zatvora (vidi stavke 32. – 33. ove presude).
  8. Bez namjere miješanja u odabir mjera kažnjavanja koje su domaći sudovi primijenili protiv D.M.-a i bez namjere prosuđivanja razmjernosti tih mjera u odnosu na kazneno djelo, Sud mora primijetiti da Općinski sud u svojoj ocjeni, kada je uzimao u obzir činjenicu da D.M. nije bio prethodno kazneno osuđivan (vidi stavak 27. ove presude), nije uputio na činjenicu da je prema dostupnoj evidenciji D.M. nekoliko puta novčano kažnjen u prekršajnim postupcima (vidi stavak 10. ove presude). Nadalje, Sud mora primijetiti da je pozivanje Općinskog suda na činjenicu da je prije predmetnog kaznenog djela D.M.-ovo ponašanje bilo u skladu sa zakonom u potpunoj suprotnosti s njegovim prethodnim ponašanjem u svojstvu vozača (vidi stavke 9. – 15. ove presude). S obzirom na to, čini se da se izricanje D.M.-u kazne manje od najmanje zakonske mjere nije odvilo uz prethodno preispitivanje svih relevantnih okolnosti povezanih s predmetom.
  9. Nadalje se napominje da je mjerodavnim domaćim pravom predviđeno da se postupku izvršavanja kazne zatvora pristupa žurno i da se izvršavanje kazne zatvora može odgoditi samo u izvanrednim okolnostima (vidi stavak 46. ove presude). Iz činjenica predmeta nije potpuno jasno zašto je izvršenje D.M.-ove kazne zatvora bilo odgođeno za jednu godinu nakon pravomoćnosti (usporedi, suprotno tome, Zoltai protiv Mađarske i Irske (odl.), br. 61946/12, stavci 31. – 32., 29. rujna 2015.). S tim u vezi Sud posebno napominje da su podnositelji morali više puta prigovoriti neizvršavanju D.M.-ove kazne zatvora (vidi stavak 31. ove presude).
  10. U tim se okolnostima ne može smatrati da su domaće vlasti pokazale potrebnu revnost u izvršavanju kazne zatvora u odnosu na D.M.-a. Gore navedena jednogodišnja odgoda ne može se smatrati razumnom. Prema tome, takvo neopravdano odgađanje izvršavanja presude protiv D.M.-a nije bilo u skladu s obvezom države iz članka 2. da izvrši pravomoćne presude kaznenog suda bez nepotrebnog odlaganja (vidi stavak 91. ove presude).
  11. Imajući na umu gore navedeno, iako smatra da svaki od utvrđenih nedostataka u odgovoru domaćih vlasti na D.M.-ovo nezakonito ponašanje ne mora nužno zasebno i sam po sebi dovoditi u pitanje ispunjavanje obveza iz članka 2. od strane domaćih vlasti, Sud utvrđuje da zajednički ti nedostaci ukazuju na to da se domaći regulatorni okvir o sigurnosti cestovnog prometa kako je primijenjen u ovome predmetu nije pokazao ni približno strogim i da nije imao odvraćajući učinak kojim se moglo osigurati učinkovito sprječavanje nezakonitih radnji kao što su one kojima su prigovorili podnositelji zahtjeva. Štoviše, ne može se reći da je takvo ponašanje domaćih vlasti moglo osigurati povjerenje javnosti u njihovo pridržavanje vladavine prava i njihovu sposobnost da spriječe svaki dojam toleriranja nezakonitih radnji.
  12. Sud stoga utvrđuje da je došlo do povrede proceduralnog aspekta članka 2. Konvencije.

II. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Člankom 41. Konvencije propisano je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A. Šteta

  1. Podnositelji zahtjeva potraživali su 15.000,00 eura (EUR) svaki na ime naknade nematerijalne štete.
  2. Vlada je smatrala da su potraživanja podnositelja pretjerana i nepotkrijepljena.
  3. Imajući u vidu sve okolnosti ovog predmeta, Sud prihvaća da su podnositelji zahtjeva pretrpjeli nematerijalnu štetu koja se ne može nadoknaditi samo utvrđivanjem povrede. Procjenjujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositeljima zahtjeva zajednički dosuđuje 26.000,00 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi im se mogli zaračunati.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositelji zahtjeva potraživali su i 34.375,00 hrvatskih kuna na ime troškova i izdataka nastalih pred ovim Sudom.
  2. Vlada je smatrala da je potraživanje podnositelja pretjerano i nepotkrijepljeno.
  3. Prema sudskoj praksi Suda podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo ako je dokazano da su stvarno i nužno nastali i bili razumni glede iznosa. U ovome predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i prethodno navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 4.540,00 eura na ime troškova i izdataka nastalih u postupku pred Sudom, uvećan za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati.

C.  Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA SUD

1. utvrđuje jednoglasno da je zahtjev dopušten;

 2. presuđuje, sa šest glasova prema jednom, da je došlo do povrede materijalnog aspekta (pozitivne obveze) članka 2. Konvencije;

 3. presuđuje, sa šest glasova prema jednom, da je došlo do povrede proceduralnog aspekta članka 2. Konvencije;

 4. presuđuje, sa šest glasova prema jednom,

(a)   da tužena država treba isplatiti podnositeljima zahtjeva, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane pravomoćna, na temelju članka 44. stavka 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u valutu tužene države prema tečaju važećem na dan isplate: (i)  26.000,00 EUR (dvadeset šest tisuća eura) zajednički na ime naknade nematerijalne štete uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati;

(ii)  4.540,00 EUR (četiri tisuće petsto četrdeset eura) zajednički na ime naknade troškova i izdataka, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositeljima zahtjeva;

(b)   da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

5. odbija, jednoglasno,preostali dio zahtjeva podnositelja za pravednu naknadu.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 25. ožujka 2021. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Renata Degener 

Krzysztof Wojtyczek

Tajnica

Predsjednik

U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom 2. Poslovnika Suda, izdvojeno mišljenje suca Krzysztofa Wojtyczeka prilaže se ovoj presudi.

K.W.O.

R.D.

SUPROTSTAVLJENO MIŠLJENJE SUCA WOJTYCZEKA

1.  Uz dužno poštovanje, ne slažem se s mišljenjem većine da je tužena država povrijedila konvencijska prava podnositelja zahtjeva.

Ovaj predmet uvodi važnu novost u sudsku praksu: većina utvrđuje povredu konvencijskih prava podnositelja zahtjeva koja se sastoji od činjenice da tužena država nije primijenila preventivna ograničenja na različita konvencijska prava pojedinačno identificirane osobe (D.M.-a) koja nije bila „pod kontrolom tijela vlasti”. U presudi su zanemarena pravila tumačenja utvrđena u sudskoj praksi Suda. Njome se otvaraju ozbiljna postupovna pitanja. Usto, njome se pobija presuda Velikog vijeća u predmetu Nicolae Virgiliu Tănase protiv Rumunjske ([VV], br. 41720/13, 25. lipnja 2019.).

1.  Tumačenje Konvencije

2.  Vladavina prava nije moguća bez dovoljno koherentnog i potpunog sustava jasnih i preciznih metapravila. Na temelju načela međunarodne vladavine prava, ocjena bilo kojeg međunarodnog predmeta u kojem se otvaraju pitanja tumačenja trebala bi započeti utvrđivanjem relevantnih pravila tumačenja međunarodnih ugovora, a sudska bi odluka trebala opravdati odabire u tumačenju na temelju primjenjivih uputa o tumačenju.

U ovom se predmetu otvaraju ozbiljna pitanja koja utječu na tumačenje Konvencije. Odnose se i na postupak pred Sudom i na sadržaj predmetnih prava. Sud je izložio upute za tumačenje Konvencije, inter alia, u predmetu Magyar Helsinki Bizottság protiv Mađarske ([VV], br. 18030/11, stavci 118. – 125., 8. studenoga 2016.), i nedavno ih je sažeo u predmetu Slovenija protiv Hrvatske ((odl.) [VV], br. 54155/16, stavak 60., 18. studenoga 2020.).

Treba naglasiti da se Sud općenito, prilikom rješavanja novih pitanja tumačenja, veoma rijetko poziva na vlastite presude i odluke u kojima se navode načela tumačenja Konvencije. Umjesto toga, poziva se na vlastite presude i odluke koje se odnose na pitanja materijalnog prava. Izjave o pravnim metapravilima ne shvaćaju se jednako ozbiljno. Taj selektivni pristup („pobiranje vrhnja”) u odnosu na postojeću sudsku praksu teško je pravno objasniti. U svakom slučaju, Sud upute o tumačenju koje se navode u ranijoj sudskoj praksi obično ne smatra smjernicama za buduće predmete. Čini se da i Veliko vijeće i vijeća smatraju da imaju potpunu slobodu prešutno zanemariti te upute. Zbog toga niz metapravila u konvencijskom mehanizmu nije sustav, već bric-à-brac (usporedi naslov sljedećeg članka: J. Combacau, „Le droit international : bric-à-brac ou système ?”, Archives de philosophie du droit, vol. 31 (1986.), str. 85. – 105.) ili komplet za one koji rade po načelu „sam svoj majstor”

3. Nadalje, ovdje bih istaknuo stavove iz suprotstavljenog mišljenja koje smo iznijeli sudac Pejchal i ja u prilogu presudi u predmetu Ćwik protiv Poljske (br. 31454/10, 5. studenoga 2020.):

„Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ne može se primjenjivati u pravnome vakuumu, već se mora tumačiti i primjenjivati u kontekstu drugih izvora prava koji uključuju, inter alia, mjerodavne međunarodne ugovore između visokih ugovornih stranki, međunarodno običajno pravo i opće priznata opća pravna načela (vidi izvore međunarodnog prava navedene u članku 39. stavku 1. točkama od (a) do (c) Statuta Međunarodnog suda pravde (ICJ)). Pri tumačenju bi također trebalo propisno uzeti u obzir posebno sudske odluke međunarodnih i nacionalnih sudova i učenja najkvalificiranijih autora iz različitih država kao podredna sredstva za utvrđivanje pravnih pravila (vidi članak 39. stavak 1. točku (d) Statuta Međunarodnog suda pravde). Osim toga, relevantni izvori mogu biti i pravno obvezujuće rezolucije međunarodnih organizacija kao i instrumenti neobvezujućeg prava (soft law), počevši od Opće deklaracije o ljudskim pravima, koja se izrijekom navodi u uvodnim izjavama Konvencije.”

Sud bi također trebao propisno uzeti u obzir, inter alia, opće priznata opća pravna načela. S obzirom na činjenicu da vođenje postupka nije potpuno uređeno u Konvenciji i Poslovniku Suda i da su brojna postupovna pitanja i dalje otvorena, opća pravna načela posebno su relevantna za vođenje postupka pred Sudom. Ta načela uključuju, inter alia, pravo na saslušanje, jednakost stranaka u postupku i načelo res judicata (u pogledu tih pitanja vidi, na primjer, C. Brown, A Common Law of International Adjudication, Oxford, Oxford University Press, 2007., str. 53. – 55.). Opća načela poštenog suđenja (postupovna prava) trebala bi voditi Sud u njegovu tumačenju detaljnih postupovnih odredbi i po potrebi bi trebala pomoći ispuniti praznine u pravu.

4. U ovom predmetu Sud je odlučivao o značenju konvencijskih odredbi i previdio je činjenicu da postoje pravila tumačenja međunarodnih ugovora i da su ona obvezujuća za Sud. U pogledu postupovnih pitanja, Sud je previdio relevantni izvor prava, odnosno opće priznata načela poštenog suđenja. U pogledu materijalnih pitanja, Sud se poziva (vidi stavke 50. – 54., 75. i 83. ove presude) na dokumente o politikama i druge dokumente koje su objavili Ujedinjeni narodi (dokument iz 2010.), Europska unija (dokumenti iz 2010. i 2017.) i Svjetska zdravstvena organizacija (dokument iz 2015. koji je objavljen u listopadu 2015.) kao da ne postoje čvrsti pravni argumenti na temelju primjenjivih pravila tumačenja koja su kodificirana u Bečkoj konvenciji o pravu međunarodnih ugovora i koja je Sud kontekstualizirao u gore citiranom predmetu Magyar Helsinki Bizottság. Dokumenti o politikama Ujedinjenih naroda, Europske unije i Svjetske zdravstvene organizacije nisu čak ni materijali neobvezujućeg prava (soft law), nisu dio naknadne prakse ugovornih stranki na temelju Konvencije i ne čine se relevantnim za potrebe tumačenja Konvencije. Ipak, ne samo da se većina poziva na te dokumente kao na mjerodavne međunarodne materijale već ih i uzima u obzir, u dijelu obrazloženja nazvanom „Primjena navedenih načela na ovaj predmet”, prilikom utvrđivanja točnog opsega obveza visokih ugovornih stranki te ih implicitno pretvara u – neobičan – izvor međunarodnog prava (vidi stavke 75. i 83. ove presude).

5.  Iako relevantne okolnosti na temelju proceduralnog aspekta članka 2. obuhvaćaju razdoblje od 7. srpnja 2012. do 31. srpnja 2015., pitanje na koje je bilo potrebno odgovoriti na temelju materijalnog aspekta članka 2. u ovom predmetu bilo je je li tužena država počinila međunarodno protupravne radnje (ili propuste) kojima je povrijeđena Konvencija, kako je ona tumačena u relevantno vrijeme, u razdoblju koje je završilo 7. srpnja 2012. Zašto su dokumenti objavljeni u listopadu 2015. godine te 2017. godine relevantni za utvrđivanje opsega materijalnih obveza tužene države u razdoblju koje je završilo 7. srpnja 2012.? Nadalje, zašto bi politike EU-a bile relevantne za tumačenje međunarodnog ugovora čije su ugovorne stranke države koje nisu članice EU-a? Zašto je gore navedeni dokument EU-a iz 2010. godine mjerodavan ako je Hrvatska pristupila Europskoj uniji tek 1. srpnja 2013.?

2.  Pitanje poštenog suđenja

6.  Većina se tijekom ocjenjivanja predmeta odlučila usredotočiti na opasnost D.M.-a i rizik koji je predstavljao za druge osobe. Još u fazi obavještavanja o predmetu Sud je izdao sljedeći zahtjev:

„Od Vlade se traži da dostavi dva primjerka relevantnih dokumenata koji se odnose na predmet podnositelja zahtjeva. Konkretno, od nje se traže informacije o primijenjenim mjerama i o ishodima relevantnih postupaka koji se odnose na trideset i pet prometnih prekršaja upisanih u policijskoj evidenciji u odnosu na D.M.-a.”

U obrazloženju je osam stavaka (stavci 78. – 85.) posvećeno analiziranju D.M.-ova ponašanja i ocjenjivanju rizika koji je on predstavljao za druge. U njemu se nadalje izražava stav da je došlo do propusta vlasti da „primijene odgovarajuće mjere protiv D.M.-ova kontinuiranog nezakonitog ponašanja” (stavak 85.). Većina je konkretno zagovarala sljedeća ograničenja D.M.-ovih prava (stavak 83.):

„Iako domaće vlasti jesu primijenile određene mjere protiv D.M.-a, nisu provele sveobuhvatan i integriran pristup primjene učinkovitih odvraćajućih i preventivnih mjera kako bi zaustavile njegovo kontinuirano teško kršenje propisa o sigurnosti prometa na cestama. Takav bi pristup zahtijevao primjenu mjera čija bi primarna uloga bila smanjiti čimbenike rizika za sigurnost cestovnog prometa, primjerice, poništavanjem njegove vozačke dozvole ili oduzimanjem vozačke dozvole na duže razdoblje, određivanjem ponovnog osposobljavanja za vožnju, liječenjem od ovisnosti i, kad je to primjereno, primjenom strožih i odvraćajućih sankcija za njegovo ponašanje.”

Pristup koji je primijenila većina glavnu važnost pridaje pitanju je li tužena država dovoljno ograničila D.M.-ova prava. Neobično je da Sud u presudi na takav način izdvoji određenu osobu kao izvor opasnosti za sigurnost javnosti. Predmet podnositelja zahtjeva pretvoren je u D.M.-ov predmet.

7. U presudi se otvaraju i pitanja u vezi s njezinim izvršenjem. Na temelju članka 30. Članaka o odgovornosti države za međunarodno protupravne čine (na koje se poziva u, inter alia, predmetu Ilgar Mammadov protiv Azerbajdžana (postupak zbog neispunjena obveza) [VV], br. 15172/13,29. svibnja 2019., stavci 84. i 162.), država odgovorna za međunarodno protupravan čin ima obvezu obustaviti taj čin, ako je on u tijeku, i ponuditi odgovarajuća osiguranja i jamstva da se taj čin neće ponoviti, ako to zahtijevaju okolnosti. Pravilo 6. stavak 2. točka (b) Pravila Odbora ministara za nadzor izvršenja presuda i uvjeta prijateljskih rješenja od Odbora ministara zahtijeva da ispita, inter alia, jesu li poduzete pojedinačne mjere radi osiguranja prestanka povrede i jesu li donesene opće mjere radi sprječavanja novih povreda sličnih onoj ili onima koje su utvrđene ili radi prestanka povreda koje traju. Te se odredbe mogu protumačiti kao obveza okončanja situacije u kojoj D.M. nastavlja predstavljati opasnost za sigurnost javnosti (usporedi, posebno, stavke 83. i 85. obrazloženja u kojima se naglašava kontinuirana priroda situacije). Neovisno o pristupu koji Odbor ministara u konačnici usvoji u fazi izvršenja, presuda protiv tužene države u kojoj je utvrđeno da je ista propustila ograničiti D.M.-ova prava poziv je vlastima da nastave pažljivo ispitivati D.M.-ovo ponašanje u budućnosti i istome će biti teško izbjeći tu povećanu pažnju različitih domaćih tijela vlasti. U presudi Suda utvrđuju se činjenice i daju preporuke u odnosu na D.M.-a koje mogu biti relevantne u budućim domaćim postupcima. Neupitno je da presuda Suda ima značajan utjecaj na D.M.-ova prava i interese.

8. Jedno od najvažnijih načela poštenog suđenja zahtijeva da u slučaju donošenja odluke koja utječe na prava ili pravno zaštićene interese osobe tu osobu ili stranku treba prethodno saslušati. Qui statuit aliquid parte inaudita altera, aequum licet statuerit, haud aequus fuit (Seneka, Medeja; usporedi moje izdvojeno mišljenje priloženo presudi u predmetu Bochan protiv Ukrajine (br. 2) [VV], br. 22251/08, ECHR 2015, točka 7.). Kao što je gore navedeno, pravo na saslušanje opće je priznato opće pravno načelo. Također se radi o sastavnici međunarodne vladavine prava.

Unatoč tome Sud nije poštovao D.M.-ovo pravo na saslušanje. Naravno, postoje brojni mogući protuargumenti. To da je opseg predmeta pred Sudom tehnički ograničen na spor između podnositelja zahtjeva i tužene države i ne obuhvaća ni spor između podnositelja zahtjeva i D.M.-a ni spor između D.M.a i tužene države. To da je tužena Vlada iznijela D.M.-ovu obranu i da se njezinim tvrdnjama ne može dodati ništa razumno. To da D.M.-a nije moguće braniti. To da su u svakom slučaju sve relevantne okolnosti predmeta očite i da su utvrđene izvan svake sumnje. To da presude Suda nemaju izravan učinak i da u fazi izvršenja postoji široka sloboda procjene, pa će stoga D.M. ipak imati priliku iznijeti svoju obranu, ako je to potrebno, u toj sljedećoj fazi. To da na temelju članka 36. Konvencije Sud nije obvezan pozvati privatne treće strane da podnesu očitovanje čak i ako imaju očit interes za ishod postupka pred Sudom.

Prema mojem mišljenju, pravo na saslušanje toliko je temeljno da sve te tvrdnje ne mogu opravdati njegovo potpuno potiskivanje. Konkretno, tvrdnja da dotična osoba vjerojatno neće moći iznijeti ništa razumno nije nikad valjana. Pravo na saslušanje nije ograničeno na „pozitivce” koji imaju uvjerljivu obranu ili na predmete u kojima su činjenične okolnosti nejasne. Nikada ne možemo biti potpuno sigurni u prima facie „jednostavnim predmetima” da se u podnescima uključenih osoba neće otkriti nove relevantne okolnosti. Nadalje, čak i ako D.M. može, ako je to potrebno, iznijeti svoju obranu u fazi izvršenja presude, to može biti dodatno otežano. Presuda Suda stoga predstavlja problem s gledišta međunarodne vladavine prava i zaštite ljudskih prava. Ako se većina htjela usredotočiti na D.M.-ova prava, trebala ga je pozvati da dostavi očitovanje u ovom predmetu.

Prema pristupu koji je usvojila većina, ne samo da Konvencija uključuje obvezu ograničavanja prava određene osobe i ne samo da pojedinci imaju subjektivno pravo da se takva ograničenja nametnu trećim osobama, već i Sud preuzima ovlasti ocjenjivanja toga jesu li dostatna ograničenja nametnuta pojedinačno identificiranim osobama koje ni nisu stranke u postupku pred Sudom i koje su možda nesvjesne postupka u tijeku koji utječe na njihova prava.

3. Opseg pozitivne obveze države da osigura zaštitu

9.  Sud je veoma sveobuhvatno odgovorio na pitanje pozitivnih obveza države na temelju članaka 2. i 3. u kontekstu opasnosti za život i zdravlje osoba u predmetu Nicolae Virgiliu Tănase (citirano gore, isticanje dodano):

„135. Ta materijalna pozitivna obveza podrazumijeva primarnu dužnost države da uspostavi zakonodavni i upravni okvir koji je osmišljen tako da osigurava učinkovito odvraćanje od prijetnji pravu na život... Ona se primjenjuje u kontekstu bilo koje aktivnosti, javne ili koja nije javna, kojom se dovodi u pitanje pravo na život... Sud želi naglasiti da u kontekstu prometa na cestama te dužnosti domaćih vlasti podrazumijevaju obvezu uspostavljanja odgovarajućeg skupa preventivnih mjera usmjerenih na osiguranje javne sigurnosti i smanjenje broja prometnih nesreća.

136. Drugo, postoji i dodatna materijalna pozitivna obveza primjene preventivnih operativnih mjera za zaštitu identificiranog pojedinca od drugog pojedinca (vidi Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 28. listopada 1998., stavak 115., Izvješća 1998-VIII) ili, u određenim okolnostima, od samoga sebe (vidi Renolde protiv Francuske, br. 5608/05, stavak 81., ECHR 2008 (izvadci), Haas protiv Švicarske, br. 31322/07, stavak 54., ECHR 2011, i gore citirani predmet Fernandes de Oliveira, stavci 103. i 108. – 115.). Sud je smatrao da se ta obveza mora tumačiti na način kojim se vlastima ne nameće nemoguć ili nerazmjeran teret. Ne može svaka tvrdnja da postoji rizik za život za sobom povući konvencijski zahtjev vlastima da poduzmu operativne mjere kako bi spriječile da se taj rizik ostvari. Kako bi nastala pozitivna obveza, potrebno je utvrditi da su vlasti u predmetno vrijeme znale ili morale znati za postojanje stvarnog i neposrednog rizika za život identificiranog pojedinca ili pojedinaca koji proizlazi iz kaznenih djela treće strane i da nisu poduzele mjere u okviru svojih ovlasti, od kojih bi se, razumnom prosudbom, moglo očekivati da će se njima izbjeći taj rizik (gore citirani predmet Osman, stavci 115. – 116., gore citirani predmet Öneryıldız, stavci 74. i 101., Bone protiv Francuske (odl.), br. 69869/01, 1. ožujka 2005., gore citirani predmet Cavit Tınarlıoğlu, stavci 91. – 92., i gore citirani predmet Fernandes de Oliveira, stavak 109.). Sud smatra da ta obveza u određenim okolnostima može uključivati i pružanje hitne medicinske pomoći u slučaju nesreće opasne po život.

137. Treće, Sud ponavlja da se mora smatrati da dužnost države da zaštiti pravo na život uključuje ne samo te materijalne pozitivne obveze već i u slučaju smrti postupovnu pozitivnu obvezu uspostavljenog djelotvornog neovisnog pravosudnog sustava. Taj sustav može se razlikovati ovisno o okolnostima (vidi stavak 158. ove presude)...”

Ovdje je potrebno naglasiti da su ta opća načela iznesena upravo u kontekstu predmeta koji se odnosio na prometnu nesreću. Nadalje, preventivne mjere navedene u stavku 135. in fine očito su samo općenite mjere. Pojedinačne se mjere navode samo u stavku 136. Materijalna pozitivna obveza primjene preventivnih operativnih mjera za zaštitu identificiranog pojedinca od drugog pojedinca nastaje samo ako postoji stvaran i neposredan rizik za život identificiranog pojedinca ili pojedinaca koji proizlazi iz kaznenih djela treće strane. Prema mišljenju Velikog vijeća, obveza država da zaštite osobe od rizika nikada ne može biti šira od toga, barem ne u kontekstu cestovnog prometa i „drugih aktivnosti kojima se dovodi u pitanje pravo na život”. Ne vidim razloga za odstupanje od tog pristupa koji je proizašao iz veoma temeljitog i zrelog promišljanja.

U nedavnom predmetu Kotilainen i drugi protiv Finske (br. 62439/12, 17. rujna 2020., isticanje dodano) Sud je nadalje izrazio sljedeće mišljenje:

„Međutim, u određenim je okolnostima Sud smatrao da slična obveza pružanja zaštite protiv stvarnog i neposrednog rizika od kaznenih djela određenog pojedinca može nastati u odnosu na članove javnosti koje se ne može unaprijed identificirati, prije svega u kontekstu odobravanja izlaska iz zatvora ili uvjetnog otpusta opasnim zatvorenicima (vidi Mastromatteo protiv Italije [VV], br. 37703/97, stavak 69., ECHR 2002-VIII; Maiorano i drugi protiv Italije, br. 28634/06, stavak 107., 15. prosinca 2009.; i Choreftakis i Choreftaki protiv Grčke, br. 46846/08, stavci 48. – 49., 17. siječnja 2012.).

71. (...) U potonjem kontekstu Sud je naglasio obvezu revnosti državnih vlasti da osiguraju opću zaštitu prava na život u svojem postupanju prema opasnosti koja proizlazi iz potencijalnih djela određenih pojedinaca koji su pod kontrolom vlasti (vidi gore citirani predmet Mastromatteo, stavak 74., i gore citirani predmet Maiorano i drugi, stavak 121.). Slično tome, u predmetu koji se odnosio na policijskog službenika koji je namjerno ustrijelio dvije osobe svojim policijskim pištoljem kada nije bio na dužnosti, Sud je utvrdio povredu članka 2. na temelju činjenice da je policijskom službeniku odobreno zaduženje oružja protivno postojećem domaćem zakonodavstvu kojim se uređuje policijsko oružje i da njegova osobnost nije bila propisno ocijenjena s obzirom na poznatu povijest prethodnih stegovnih djela (vidi Gorovenko i Bugara protiv Ukrajine, br. 36146/05 i 42418/05, stavak 39., 12. siječnja 2012.).

72. Sud je utvrdio i da je nastala obveza pružanja opće zaštite od potencijalnih smrtonosnih činova u odnosu na opasnost od osobe s poviješću nasilja, nedozvoljenog posjedovanja oružja i zlouporabe alkohola koja je bila očito duševno poremećena i pod kontrolom policije na dan kad je počinila ubojstvo (vidi Bljakaj i drugi protiv Hrvatske, br. 74448/12, stavak 121., 18. rujna 2014.). U okolnostima tog predmeta koji je nastao u kontekstu nasilja u obitelji i odnosio se na ubojstvo odvjetnika supruge počinitelja nakon napada na potonju, utvrđeno je da je rizik po život koji je proizlazio iz počinitelja bio stvaran i neposredan, a odvjetnika se nije moglo unaprijed identificirati kao žrtvu. Nadalje, nadzorne obveze revnosti u kontekstu škole nastale su u predmetu Kayak protiv Turske (br. 60444/08, stavci 59. i 66., 10. srpnja 2012.).”

U svim tim predmetima počinitelj ili žrtve (vidi Kayak protiv Turske) nalazili su se pod kontrolom vlasti. Ovaj predmet ne pripada kategoriji gore navedenih iznimki. Ni D.M. ni podnositelji zahtjeva nisu bili pod kontrolom vlasti.

Također vrijedi podsjetiti da je Sud izrazio sljedeći stav u predmetu Marius Alexandru i Marinela Ștefan protiv Rumunjske (br. 78643/11, 24. ožujka 2020.):

„105.  Iako su podnositelji zahtjeva kritizirali primjerenost mjera koje su primijenile nadležne javne vlasti kako bi osigurale sigurnost na javnoj autocesti, Sud ipak ponavlja da njegov zadatak nije dovoditi u pitanje mjere domaćih vlasti jer je izbor tih mjera u načelu podložan slobodi procjene država (vidi gore citirani predmet Öneryıldız, stavak 107., i Fatih Çakır i Merve Nisa Çakır protiv Turske, br. 54558/11, stavci 45. i 47., 5. lipnja 2018.). Sud smatra da je u ovom predmetu da su u ovom predmetu nacionalne vlasti trebale utvrditi koje odgovarajuće mjere je potrebno primijeniti i gdje je potrebno provjeriti [ometaju li stabla uz cestu vozače] kako bi se osigurala sigurnost osoba na javnoj autocesti”.

10. U ovoj se presudi primjenjuje pristup koji je u očitoj suprotnosti s presudom Velikog vijeća u gore citiranom predmetu Nicolae Virgiliu Tănase i koji je prešutno pobija. Pristup većine posebno je problematičan ne samo zbog toga što se opseg pozitivnih obveza proširuje već i zato što te novo uspostavljene obveze uključuju nametanje preventivnih ograničenja konvencijskih prava pojedinačno identificiranih osoba za koje se smatra da predstavljaju opasnost za opću javnost.

Temeljna je pretpostavka u ovome predmetu da su vlasti morale primijeniti pojedinačne preventivne mjere ako su u predmetno vrijeme znale ili su morale znati za postojanje određenog rizika za život ili zdravlje neidentificiranih pojedinaca (koji nisu pod kontrolom vlasti) koji predstavljaju osobe koje također nisu pod kontrolom vlasti. Štoviše, na temelju tog novog pristupa, pojedinci mogu tražiti zaštitu u obliku preventivnih mjera protiv druge pojedinačno identificirane osobe (koja nije pod kontrolom vlasti) koja predstavlja takav rizik za život ili zdravlje neidentificiranih pojedinaca (koji također nisu pod kontrolom vlasti). To je velika promjena paradigme koja će, ako je potvrdi naknadna sudska praksa u kojoj se primjenjuje isti pristup, preobraziti funkcioniranje europskih društava. Prema mojem mišljenju, ne postoje razlozi za zaključak da iz Konvencije proizlazi obveza nametanja preventivnih ograničenja D.M.-ovih prava u kontekstu ovog predmeta.

11. Sigurnost cestovnog prometa kompliciraniji je problem od toga kako je prikazan u ovoj presudi. On ovisi ne samo o postojanju i provedbi zakonodavnog i upravnog okvira osmišljenog kako bi osigurao učinkovito odvraćanje od prijetnji pravu na život već i o kombiniranom učinku brojnih drugih čimbenika kao što su osposobljavanje kandidata za vozače, veličina, starost i stanje vozilā, gustoća prometa, kvaliteta cesta i njihovo održavanje, način na koji su ceste planirane i izgrađene, organizacija prometa, pravila građanskopravne odgovornosti, pravila o osiguravanju vozila, međudjelovanje cestovnog prometa i alternativnih prijevoznih sredstava, kao i o nacionalnoj kulturi i stavovima prema pravu općenito i prometnim propisima konkretno.

Glavni problem nije konkretan rizik koji predstavlja jedna određena osoba (D.M.), već moguć cjelokupni rizik koji proizlazi iz općeg stava vlasti u odnosu na prometne prekršaje i prometna kaznena djela. Sprječavanje samo jedne osobe u vožnji neće značajno poboljšati sigurnost na cestama. Međutim, ta općenita pitanja nisu ni raspravljena ni istražena, a u odsutnosti materijala u spisu o tome ne postoje temelji za zauzimanje stava o tim pitanjima.

12. Kad je riječ o takozvanom proceduralnom aspektu članka 2., kratko bih istaknuo sljedeće.

U presudi Velikog vijeća u gore citiranom predmetu Nicolae Virgiliu Tănase (stavci 159. – 163.) utvrđen je sljedeći standard:

„U predmetima koji se odnose na nenamjerno prouzročenje smrti i/ili nenamjerno ugrožavanje života Sud ponavlja da će obveza uspostavljanja djelotvornog pravnog sustava biti ispunjena ako pravni sustav žrtvama (ili njihovim najbližim srodnicima) osigurava pravno sredstvo pred građanskim sudovima, bilo zasebno bilo u vezi s nekim pravnim sredstvom pred kaznenim sudovima, koje im omogućava da ishode utvrđenje odgovornosti i primjereno građanskopravno obeštećenje. (...)

Sud smatra da, nakon što se u prvobitnoj istrazi utvrdi da smrt ili ozljeda opasna po život nije prouzročena namjerno, logična posljedica dvaju oblika postupovnih pristupa opisanih u prethodnim stavcima 159. i 160. – 161. jest da se smatra da je građanskopravno sredstvo dostatno, i to neovisno o tome je li osoba za koju se pretpostavlja da je odgovorna za nesreću privatna osoba ili predstavnik države.”

To je slučaj u ovome predmetu: sudska praksa Suda ne zahtijeva kaznene sankcije.

Slažem se sa sljedećim stajalištem izrečenim u stavku 95. presude:

„Štoviše, Sud ne vidi nedostatke u načinu na koji su poduzeti relevantni postupovni koraci nakon događaja ili u načinu na koji su podnositelji zahtjeva sudjelovali u postupku, a koji bi doveli u pitanje poštovanje postupovne obveze iz članka 2. od strane domaćih vlasti. Potrebno je napomenuti i da prigovori podnositelja zahtjeva o neobjektivnosti nekih od sudaca nisu potkrijepljeni ni osnovani.”

Većina je utvrdila da je došlo do povrede članka 2. u njegovu proceduralnom aspektu, usredotočujući se na težinu kazne i njezino izvršenje. U ovom kontekstu ističem da kazna izrečena D.M.-u ne djeluje očigledno nerazmjernom. Jednogodišnja odgoda izvršenja kazne nije sama po sebi protivna postupovnoj obvezi države na temelju članka 2. Konvencije; razlozi za nju nisu utvrđeni (vidi, suprotno tome, predmet Kitanovska Stanojkovic i drugi protiv bivše jugoslavenske republike Makedonije, br. 2319/14, stavci 30. – 34., 13. listopada 2016., koji se odnosi na neopravdanu odgodu duže od osamnaest mjeseci koja se mogla u cijelosti pripisati vlastima).

Većina se na sljedeći način ograđuje u stavku 99.: „Bez namjere miješanja u odabir mjera kažnjavanja koje su domaći sudovi primijenili protiv D.M.-a i bez namjere prosuđivanja razmjernosti tih mjera u odnosu na kazneno djelo, ...”No to je upravo ono što se u presudi čini: miješa se u odabir mjera kažnjavanja koje su domaći sudovi primijenili protiv D.M.-a i prosuđuje se razmjernost tih mjera u odnosu na kazneno djelo. To su namjeravani učinci. Zbog toga se o ključnim pitanjima koja se odnose na kaznenopravnu odgovornost određene osobe u presudi odlučivalo na temelju samo djelomičnih i posrednih dokaza, a da D.M. nije bio prvo saslušan i da se nisu prvo pokušale utvrditi sve činjenične okolnosti koje su relevantne za racionalnu ocjenu težine kazne i vremenskog okvira njezina izvršenja (usporedi moje suglasno mišljenje priloženo presudi u predmetu Sabalić protiv Hrvatske (br. 50231/13, 14. siječnja 2021.)).

Zaključak

13.  Zaključno, u temelju međunarodne vladavine prava jest poštovanje pravila tumačenja međunarodnih sporazuma i temeljnih načela postupovne pravde. Je li Sud poštovao D.M.-ova temeljna prava? Riječima većine (vidi stavak 102. in fine): može li ova presuda osigurati povjerenje javnosti u pridržavanje vladavine prava od strane Suda? 

_____________________________________ 

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF SMILJANIĆ v. CROATIA

(Application no. 35983/14)

JUDGMENT

Art 2 (substantive and procedural) • Positive obligations • Ineffective functioning of road traffic regulations framework in practice, through domestic authorities’ failure to take appropriate deterrent and preventive measures against repeat offender who later caused a fatal collision • Deficiencies in authorities’ response to collision, through mitigation of sentence without careful scrutiny of offender’s prior conduct, and unjustified delay in enforcing sentence

STRASBOURG

25 March 2021

FINAL

25/06/2021

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision

In the case of Smiljanić v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

 Krzysztof Wojtyczek, President,
 Ksenija Turković,
 Linos-Alexandre Sicilianos,
 Alena Poláčková,
 Gilberto Felici,
 Raffaele Sabato,
 Lorraine Schembri Orland, judges,
and Renata Degener, Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 35983/14) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by three Croatian nationals, Mr Milenko Smiljanić, Ms Ljiljanka Smiljanić and Ms Saša Smiljanić (“the applicants”), on 6 May 2014;

the decision to give notice to the Croatian Government (“the Government”) of the complaint under Article 2 of the Convention;

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 16 February 2021,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The case concerns the alleged failure on the part of the domestic authorities to enforce the domestic legal framework of road traffic regulations by taking adequate measures with respect to the person who had caused a road collision in which the applicants’ relative died.

THE FACTS

2.  The first and second applicants were born in 1952 and the third applicant in 1981. They live in Zagreb. The applicants were represented by Ms I. Bojić, a lawyer practising in Zagreb.

3.  The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

4.  The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

  1. THE CIRCUMSTANCES OF THE APPLICANTS’ RELATIVE’S DEATH

5.  The applicants are respectively the parents and sister of late S.S., who was killed in road traffic.

6.  At around 2 a.m. on 7 July 2012 in Zagreb, D.M., a well-known businessman, drove through a red light in his sport utility vehicle (SUV) and hit the applicants’ relative, who was driving his motorcycle through a green light at a junction. The applicants’ relative died at the scene.

7.  At the time of the incident D.M. was under the influence of alcohol and had to be taken to a police sobering-up detention unit.

8.  An on-site inspection carried out by the police found that D.M. had a valid driving licence issued by Zagreb Police.

9.  According to the available material, before the incident D.M. had been registered thirty-five times in police records for various traffic offences, including drink-driving, speeding and not obeying road signs. These records concerned the period between March 2000 and May 2012, the last conviction being for an offence committed in November 2010. The relevant details are the following:

-  he was fined between 100 and 1,000 Croatian kunas (HRK, approximately 13 to 130 Euros (EUR)) for seventeen offences;

-  on one occasion he was sentenced to a community sanction and had one reprimand by a police officer;

-  his driving licence was temporarily confiscated on two occasions: between 24 November 2001 and 25 February 2002, and 20 and 23 May 2006;

-  proceedings were discontinued for nine offences due to prescription while one set was halted owing to the police’s improper processing of the case;

-  he was either acquitted of the remaining offences or the outcome is unknown.

10.  According to the available record of D.M.’s minor offences convictions, he was convicted twice of minor offences: in March 2010 he was found guilty of not obeying road signs (an offence committed in February 2010) while in May 2011 he was found guilty of speeding (committed in November 2010).

11.  According to his criminal record, he has never been convicted of a criminal offence.

12.  At about the time when the applicant’s relative was killed, a set of minor offences proceedings was pending against D.M. for drunk-driving.

13.  In particular, on 23 October 2010 the police issued a penalty notice to D.M. for drunk-driving and an order for the confiscation of his driving licence for a period of nine months. D.M. challenged the penalty notice in the Zagreb Minor Offences Court (Prekršajni sud u Zagrebu; hereinafter: “the Minor Offences Court”).

14.  On 1 June 2011 the Minor Offences Court found D.M. guilty and fined him HRK 2,000 (approximately EUR 260). It considered that it was not necessary to confiscate D.M.’s driving licence as he had never been convicted before, which suggested that he was not a reoffender and that a fine was a sufficient and appropriate sanction.

15.  Upon an appeal by D.M., this judgment was quashed by the High Minor Offences Court (Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske) and a retrial was ordered. In the resumed proceedings, D.M. informed the Minor Offences Court that he had accepted and paid the fine imposed on him by the judgment of 1 June 2011. On 23 December 2013 the Minor Offences Court found D.M. guilty but stressed that the fine had already been paid.

  1. INVESTIGATION INTO THE APPLICANTS’ RELATIVES’ DEATH

16.  On 9 July 2012 the police lodged a criminal complaint against D.M. with the Zagreb Municipal State Attorney’s Office (Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu; hereinafter: “the State Attorney’s Office”) under Article 272 §§ 1 and 3 of the Criminal Code (see paragraphs 22 and 38 below).

17.  In the course of its investigation, the State Attorney’s Office questioned D.M. and a number of witnesses, and commissioned forensic expert reports concerning the exact cause of death and D.M.’s alcohol level at the time of the event.

18.  The eyewitnesses, M.H., B.D., V.J., I.P and N.P., explained that D.M. had sped through a red light and had hit the applicants’ relative, who had been driving his motorcycle through a green light.

19.  An expert report found that the applicants’ relative had died as a result of multiple injuries sustained in the accident. It also found that he had not been under the influence of alcohol. An expert report found that D.M. had had at least 1.89 g/kg of alcohol in his blood, which had significantly reduced his driving ability.

20.  D.M. was remanded in pre-trial detention in the course of the investigation.

21.  On 17 July 2012 the applicants, represented by a lawyer, informed the State Attorney’s Office that they wished to participate in the proceedings.

  1. CRIMINAL PROCEEDINGS AGAINST D.M. AND HIS CONVICTION

22.  On 31 July 2012 the State Attorney’s Office indicted D.M. in the Zagreb Municipal Criminal Court (Općinski kazneni sud u Zagrebu; hereinafter: “the Municipal Court”) under Article 272 §§ 1 and 3 of the Criminal Code on charges of reckless driving in wilful or wanton disregard of the relevant regulations for the safety of others by driving through a red light while under the influence of alcohol and thereby causing a road accident which had resulted in a fatal outcome.

23.  Following the submission of the indictment, the Municipal Court released D.M. from pre-trial detention and ordered the preventive measure of the confiscation of his driving licence until any judgment in the case became final.

24.  On 10 October 2012 the indictment was confirmed and the case sent to trial.

25.  At a hearing on 7 November 2012 D.M. pleaded guilty, following which the trial court commissioned an expert report concerning his mental condition. On 26 November 2012 an expert found that D.M. suffered from post-traumatic stress disorder related to the event.

26.  On 5 December 2012 the Municipal Court found D.M. guilty as charged and, relying on the possibility under the Criminal Code to reduce the sentence below the statutory minimum (see paragraph 41 below), imposed a sentence that was less than the minimum provided for the offence at issue under the Criminal Code. It sentenced him to two years’ imprisonment and imposed the safety measure of the confiscation of his driving licence for five years.

27.  When sentencing D.M., the Municipal Court reasoned that he had confessed and had expressed a critical attitude towards his conduct. It also stressed that D.M. had not been convicted of a criminal offence before and that his conduct, before and after the commission of the offence, had been in compliance with the law. Moreover, the court took into account the fact that D.M. had a family and that he had been affected by the event.

28.  The State Attorney’s Office lodged an appeal against the firstinstance judgment with the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu; hereinafter: “the County Court”). The applicants joined, arguing that the first-instance court had failed to take into account the fact that the death of their relative had been the consequence of continuous breaches of road safety regulations by D.M. and that he had been given a very lenient sentence.

29.  The first-instance judgment was upheld by the County Court on 14 May 2013.

30.  On 11 and 15 April 2014 the applicants complained to the sentence-execution judge of the County Court that the judgment of the Municipal Court had not been enforced and that D.M. was still at liberty. According to their submissions, he was manipulating the execution process by invoking difficult psychological condition. They pointed out that, according to the information available to them, despite the order for confiscation of his driving licence D.M. was still driving a car.

31.  Meanwhile, the applicants also complained to the Minister of Justice suggesting that D.M. enjoyed privileges in the execution of the sentence.

32.  D.M. started to serve his prison sentence on 12 May 2014.

33.  On 18 June 2015 a parole commission found that D.M. should be released on parole on 31 July 2015.

  1. PROCEEDINGS BEFORE THE CONSTITUTIONAL COURT

34.  On 2 July 2013 the applicants lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) alleging numerous procedural flaws in the proceedings and findings of the lower courts. They argued that they had not been given an effective opportunity to participate in the criminal proceedings against D.M. and that they had been prevented from putting forward all their evidence and arguments. They further contended that D.M.’s sentence had been reduced below the statutory minimum under the Criminal Code. The applicants also argued that an appeal court judge, who participated in the examination of the firstinstance judgment against D.M., had earlier adopted several procedural decisions in his favour.

35.  On 16 October 2013 the Constitutional Court declared their constitutional complaint inadmissible on the grounds that the case did not concern any of their civil rights or obligations or any criminal charge against them.

36.  The Constitutional Court’s decision was served on the applicants’ representative on 14 November 2013.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK

  1. RELEVANT DOMESTIC LAW AND STANDARDS
    1. Constitution

37.  The relevant provisions of the Constitution (Ustav Republike Hrvatske) and the Constitutional Court Act (Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske), and the case-law of the Constitutional Court are set out in the case of Bajić v. Croatia (no. 41108/10, §§ 48-49 and 54-57, 13 November 2012).

  1. Criminal Code

38.  The relevant provision of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette nos. 110/1997, with further amendments) concerning forms of intentional causing of a road accident, as applicable at the relevant time, provided as follows:

Causing a road accident

Article 272

“(1)  Whoever, by violating road safety regulations, endangers other road users in such a manner that it causes an accident in which another person sustains serious bodily injury or extensive material damage, shall be punished by a term of imprisonment of between six months and five years.

...

(3)  If the offence referred to in paragraph 1 of this Article results in the death of one or more persons, the perpetrator shall be punished by a term of imprisonment of between three and ten years.”

39.  Article 272 §§ 2 and 4 of the Criminal Code provided for sanctions for causing a road accident by negligence.

40.  Article 78 of the Criminal Code provided for a possibility of confiscation of a driving licence if there was a risk that the perpetrator might reoffend. Article 76 provided for a possibility of imposing an obligation of substance abuse treatment for those who had committed criminal offences under the decisive influence of alcohol or drugs.

41.  Article 57 § 2 of the Criminal Code provided that the relevant court could exceptionally impose a sentence that was below the statutory minimum if it determined that, in view of the existence of particularly mitigating circumstances of the case, the purpose of punishment could be achieved even by imposing such a mitigated sentence. Pursuant to Article 57 § 4(c), for a minimum statutory sentence of three years of imprisonment, the relevant court could reduce such a sentence up to two years of imprisonment.

  1. Minor Offences Act

42.  Section 58 of the Minor Offences Act (Prekršajni zakon, Official Gazette no. 107/2007, with further amendments), as applicable at the relevant time, provided for the possible confiscation of a driving licence for between one month and two years for a minor offence if there was a risk of the perpetrator reoffending.

43.  Moreover, section 130(2)(6) of the Act provided for a possibility for the minor offences court, acting ex officio or upon a request of the prosecutor, to seize the driving licence of a defendant in the minor offences proceedings if there was a risk that he or she might reoffend. This measure could be applied from the moment of the submission of an indictment until the finality of the judgment. Section 53 of the Act provided for the possibility of imposing an obligation of substance abuse treatment for those who had committed minor offences under the decisive influence of alcohol or drugs.

44.  Section 77(2) provided that a perpetrator could not be considered convicted of a minor offence three years after the conviction has become final.

  1. Road Traffic Safety Act

45.  The relevant Road Traffic Safety Act (Zakon o sigurnosti prometa na cestama, Official Gazette no. 67/2008, with further amendments), section 286, provided for a possibility of annulment of a driving licence for repeated violations of road traffic safety regulations if the licence had already been temporarily confiscated because the driver had negative points and he or she got additional nine negative points in the further period of two years.

  1. Enforcement of Prison Sentences Act

46.  Pursuant to section 48(8) of the Enforcement of Prison Sentences Act (Zakon o izvršavanju kazne zatvora, Official Gazette no. 128/1999, with further amendments), as applicable at the relevant time, the relevant sentence-execution judge was required to take the necessary measures for the enforcement of a prison sentence within eight days of receipt of a final criminal court judgment. Under section 54, the enforcement of a prison sentence could exceptionally be postponed for a maximum period of twenty months.

  1.  National Road Safety Programme for the period 2011-2020

47.  On 14 April 2011 the Government of Croatia adopted the National Road Safety Programme for the period 2011-2020 (Official Gazette no. 59/2011; hereinafter: “the Programme”). The Programme relies on a number of United Nations and European Union initiatives in ensuring road safety. It notes that some 1,300,000 persons in the world die every year in road accidents and that 50,000,000 are injured. It also refers to an estimate according to which road accidents will become the fifth cause of death of people by 2030 if the current trends would continue. In this context, it notes that children and young people between ten and twenty-five years of age are particularly vulnerable.

48.  According to the Programme, the risks to life and physical integrity of participants in road traffic can be prevented. The Programme refers to evidence according to which the most effective prevention is based on, amongst other, control and punishment of drink-driving and speeding. It also notes the statistics according to which the majority of road accidents with serious consequences were caused by speeding. According to the Programme, this needs to be addressed by various measures, including the sanctioning of the offenders. With regard in particular to drink-driving, the Programme notes that there is an increase of participation of drivers under the influence of alcohol in the total number of road accidents with a fatal outcome. Thus, the Programme requires that intensive measures be taken to punish and prevent drink-driving.

49.  On 28 February 2018 a round table was held at the University of Zagreb, Faculty of Transport and Traffic Sciences, in order to evaluate the road safety in the country and the operation of the Programme. It was noted that there was an increase in road accidents in recent years. It was also stressed that, amongst other, effective punishment of minor offences and criminal offences related to public safety was required in order to address that issue.

  1. RELEVANT INTERNATIONAL MATERIALS

50.  Resolution A/RES/64/255 of 10 May 2010 of the United Nations General Assembly proclaimed the period 2011-2020 as the Decade of Action for Road Safety. The goal of the action is to stabilise and then reduce the forecast level of road traffic fatalities around the world by increasing activities conducted at the national, regional and global levels. In the relevant parts, the Resolution provides as follows:

Expressing its concern at the continued increase in road traffic fatalities and injuries worldwide, in particular in low- and middle-income countries, bearing in mind that the fatality rate within the road system is considerably higher than the fatality rate within other transport systems, even in high-income countries,

...

6. Calls upon Member States to implement road safety activities, particularly in the areas of road safety management, road infrastructure, vehicle safety, road user behaviour, including distractions in traffic, road safety education and post-crash care, including rehabilitation for people with disabilities, based on the plan of action;

...”

51.  In its Global Status Report on Road Safety 2015, the World Health Organisation (“WHO”) noted that 1.25 million people were killed each year on the world’s roads, and that this figure has plateaued since 2007. The report stressed the need for action, which includes, amongst other, the following:

“Lack of enforcement frequently undermines the potential of road safety laws to reduce injuries and deaths. More work is needed to explore the best ways to optimize enforcement of existing road safety laws. Social marketing campaigns need to be conducted to support and maximize the effects of enforcement.”

  1. EUROPEAN UNION MATERIALS

52.  On 20 July 2010 the European Commission published the policy document “Towards a European road safety area: policy orientations on road safety 2011-2020” (SEC(2010) 903) aimed at the sharing of information and assisting the governments in their adoption of the road safety policies. The document notes that road safety is a major societal issue. It also expresses concerns over a high number of casualties in road accidents in the European Union.

53.  On 29 March 2017 the transport ministers of the Member States of the European Union adopted a declaration (Valletta Declaration on Road Safety) by which they, by relying on the earlier EU and the WHO standards, reconfirmed their commitment to improving road safety. They noted the high number of casualties in road accidents and stressed that road accidents have become a major societal issue.

54.  They also noted that fatality reduction rates had plateaued in recent year and that speeding and driving under the influence of alcohol or drugs were some of the major causes of road traffic collisions. On these grounds, the transport ministers undertook to ensure the implementation of a number of measures, including the following:

“k) effectively enforce road safety rules and provide support to road enforcement bodies, including through cooperation and exchange of best practices, in particular with regard to speeding, driving under the influence of alcohol or drugs, failing to comply with traffic light and traffic sign rules, being distracted while driving, e.g. by using mobile devices, and failing to use protective equipment. ...”

THE LAW

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 2 OF THE CONVENTION

55.  The applicants alleged a failure on the part of the domestic authorities to enforce the domestic legal framework of road traffic regulations by taking adequate measures with respect to the person who had caused the road collision in which their relative died. They relied on Article 2 of the Convention, which, in so far as relevant, reads as follows:

“1.  Everyone’s right to life shall be protected by law ...”

  1. Admissibility
    1. The parties’ submissions

56.  The Government argued that there had been no reason for the applicants to lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court. In the Government’s view, the six-month time-limit had started running after the County Court’s judgment of 14 May 2013, which meant that the application had been lodged with the Court outside the six-month timelimit.

57.  The applicants submitted, referring to the Bajić v. Croatia (no. 41108/10, 13 November 2012) case, that it could not be held against them that they had afforded the Constitutional Court, as the highest Court in Croatia, the opportunity to address their complaints related to the deprivation of the life of their relative.

  1. The Court’s assessment

58.  The Court has already on many occasions addressed and rejected similar objections raised by the Government concerning applicants’ compliance with the six-month time-limit (see, for instance, Bajić, cited above, §§ 65-69; Pavlović and Others v. Croatia, no. 13274/11, §§ 27-39, 2 April 2015; and Kušić and Others v. Croatia (dec.), no. 71667/17, 10 December 2019). It sees no reason to hold otherwise in the present case. The Government’s objection is therefore rejected.

59.  The Court further notes that the applicants’ complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It also notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. The parties’ submissions

(a)  The applicants

60.  The applicants contended that the State had failed to react in an adequate manner to D.M.’s persistent unlawful conduct and breaches of road safety regulations. In the applicant’s view, such a failure of the State ran counter to its obligations under Article 2 to avert the risk to the general public created by D.M.’s repeated unlawful conduct. In this connection, the applicants argued that the fact that the police had on numerous occasions identified D.M. as an offender under road traffic regulations, but that that had not resulted in any concrete and effective actions against him, demonstrated a failure by the domestic system to adequately deal with the threat he had posed. Moreover, the minor offences proceedings which had been pending at about the same time as D.M. had killed their relative, had been protracted and ineffective as the court dealing with the case had failed to apply the preventive measure of confiscating his driving licence. It was also not clear to the applicants why D.M.’s record had not shown several of his minor offences convictions for the period between September 2009 and October 2010. In the applicants’ view, those minor offences proceedings had only been one illustrative instance of the failure of the domestic system to prevent D.M. from endangering public safety by his repeated unlawful and dangerous conduct in road traffic.

61.  The applicants also argued that the investigation and criminal proceedings concerning the killing of their relative had been ineffective. In their view, the police had not collected all the evidence properly, particularly that related to the speed of D.M.’s vehicle when he had hit their relative. They also contended that they had not had an effective opportunity to present all their evidence and arguments in the criminal proceedings and that some of the judges had lacked objectivity. Moreover, they complained that D.M. had been treated leniently, without any justified reason, being given a prison sentence that was below the minimum provided for under the relevant domestic law. They also argued that D.M.’s prison sentence had not been adequately and effectively executed.

(b)  The Government

62.  The Government submitted that the domestic authorities had reacted in a diligent manner to D.M.’s unlawful conduct by instituting the relevant proceedings against him in accordance with minor offences legislation. In the Government’s view, there had been no failures in the manner in which the minor offences courts had conducted the proceedings against D.M. at the time of the incident in which the applicants’ relative had been killed. In particular, D.M. had not had a minor offences or criminal record at the time and there had been no reason to confiscate his driving licence. It could not therefore be held that any other steps should have been taken in the minor offences proceedings in order to protect the applicants’ relative’s right to life. The Government also stressed that it was not clear what else the State could have done to prevent D.M. from causing the traffic accident and killing the applicant’s relative, apart from the various minor offences proceedings instituted against him.

63.  The Government further submitted that the procedural obligation was a requirement of means and not results. In their view, the proceedings related to the killing of the applicants’ relative had been prompt, thorough and effective. The applicants had been given the possibility to participate effectively in the proceedings and there had been nothing arbitrary or manifestly unreasonable in the actions and decisions of the domestic authorities. In that connection, the Government argued that the relevant courts had provided sufficient reasons for giving D.M. less than the minimum sentence. The Government also stressed that D.M. had started serving his prison sentence following the criminal proceedings against him and that his driving licence had been confiscated.

  1. The Court’s assessment

(a)  Substantive aspect of Article 2

(i)     General principles

64.  Article 2 ranks as one of the most fundamental provisions in the Convention and also enshrines one of the basic values of the democratic societies making up the Council of Europe. It requires the State not only to refrain from the “intentional” taking of life, but also to take appropriate steps to safeguard the lives of those within its jurisdiction (see L.C.B. v. the United Kingdom, 9 June 1998, § 36, Reports 1998-III; Calvelli and Ciglio v. Italy [GC], no. 32967/96, § 48, ECHR 2002I, and Fernandes de Oliveira v. Portugal [GC], no. 78103/14, § 104, 31 January 2019). In this context, the absence of any direct State responsibility for the death of an individual or for placing his or her life in danger does not exclude the applicability of Article 2 (see Cavit Tınarlıoğlu v. Turkey, no. 3648/04, § 61, 2 February 2016).

65.  The Court has recently, in the case of Nicolae Virgiliu Tănase v. Romania ([GC], no. 41720/13, 25 June 2019), elaborated on the scope and nature of the domestic authorities’ duties under Article 2 in the context of road traffic. It explained, in particular, the importance of putting in place a legislative and administrative framework designed to provide effective deterrence against threats to the right to life (ibid., § 135). In this connection, it should further be stressed that in view of the fact that the object and purpose of the Convention requires its provisions to be interpreted and applied in such a way as to make its safeguards practical and effective (see, amongst many others, Öneryıldız v. Turkey [GC], no. 48939/99, § 69, ECHR 2004‑XII), Article 2 requires the domestic authorities to ensure the effective functioning of the relevant road safety regulatory framework (see Fatih Çakır and Merve Nisa Çakır v. Turkey, no. 54558/11, § 40, 5 June 2018, and Marius Alexandru and Marinela Ștefan v. Romania, no. 78643/11, § 99, 24 March 2020).

66.  The Court has already addressed the issue of effective functioning of the relevant regulatory framework in different contexts under Article 2. The common thread of this case-law is that the duties of the domestic authorities entail above all the primary obligation to have in place an appropriate set of preventive measures geared to ensuring public safety. This entails a primary duty on the part of the State to adopt and implement a legislative and administrative framework designed to provide effective deterrence against threats to the right to life. In this regard, the States’ obligation to regulate must be understood in a broader sense which includes the duty to ensure the effective functioning of that regulatory framework. The regulatory duties thus encompass necessary measures to ensure implementation, including supervision and enforcement. In sum, the States’ positive obligation under the substantive limb of Article 2 extends to a duty to ensure the effective functioning of the regulatory framework adopted for the protection of life (see Kotilainen and Others v. Finland, no. 62439/12, § 66, 17 September 2020, with further references).

67.  This positive obligation under Article 2 must be construed as applying in the context of any activity, whether public or not, in which the right to life may be at stake. Thus, in the context of activities which may pose a risk to human life due to their inherently hazardous nature, States are required to take reasonable measures to ensure the safety of individuals as necessary. In this regard, special emphasis must be placed on regulations geared to the special features of the activity in question, particularly with regard to the level of the potential risk to human lives. The regulatory measures in question must govern the licensing, setting up, operation, security and supervision of the activity and must make it compulsory for all those concerned to take practical measures to ensure the effective protection of citizens whose lives might be endangered by the inherent risks (Ibid., § 67, with further references).

68.  In the context of road safety, the Court has held that the participation in road traffic is an activity potentially liable to result in serious threats to a person’s life. Over the years, driving has become a strictly regulated activity and considerable efforts have been made to improve road-traffic safety. Moreover, road safety depends on many factors, including the quality of the roads and the training provided to prospective drivers. Although, having regard to the extent of the regulations in place and the prevalence of this activity in daily life, driving can nowadays be seen by many as an activity that ordinarily is not particularly dangerous, the Court does not lose sight of the fact that this may be dependent, among other things, on the quality of law enforcement in this area. Notwithstanding the efforts made, the reality remains that road-traffic incidents, including car accidents, do happen and can result in serious physical injury and even loss of life (see Nicolae Virgiliu Tănase, cited above, §§ 146-147).

69.  Thus, in the context of road safety, the above-discussed positive duties of the domestic authorities entail, first, the obligation to have in place an appropriate set of preventive measures geared to ensuring public safety and minimising the number of road accidents (see Nicolae Virgiliu Tănase, cited above, § 135 in fine) and, secondly, to ensure the effective functioning of those measures in practice (see paragraphs 65-66 above).

70.   It should, however, be emphasised that the positive obligation is to be interpreted in such a way as not to impose an excessive burden on the authorities, bearing in mind, in particular, the unpredictability of human conduct and the operational choices which must be made in terms of priorities and resources. The extent of the positive obligations in a given context depends on the kind of risks concerned and the possibilities of mitigating them. Thus, where a State has adopted an overall legal framework and legislation tailored to the protective requirements in the specific context, matters such as an error of judgment on the part of an individual player, or negligent coordination among professionals, whether public or private, could not be sufficient of themselves to make the State accountable from the standpoint of its positive obligation under Article 2 (see Kotilainen and Others, cited above, §§ 67-68).

(ii)   Application of the above principles to the present case

71.  At the outset, the Court finds that the central issue of the present case is the alleged deficient functioning of the relevant road safety regulatory framework to address a repeated and habitual unlawful conduct in road traffic by a person who has eventually caused the fatal road collision in which the applicants’ relative lost his life. This case therefore concerns, specifically, the allegations of deficiencies in the implementation of the regulatory framework, which also sets it apart from other cases which concern, more specifically, the substantive positive obligation to take preventive operational measures to protect an identified individual from another individual in case of the existence of a real and immediate risk to life, which is a distinct aspect of the State’s positive obligations under Article 2 (see Fernandes de Oliveira, cited above, § 103; Nicolae Virgiliu Tănase, cited above, § 136; and Kotilainen and Others, cited above, §§ 69 and 78).

72.   The question whether there has been a failure by the State to comply with its above-mentioned regulatory duties calls for a concrete rather than an abstract assessment of any alleged deficiency. The Court’s task is not normally to review the relevant law and practice in abstracto, but to determine whether the manner in which they were applied to, or affected, the applicant or the deceased gave rise to a violation of the Convention. Therefore, the mere fact that the regulatory framework may be deficient in some respects is not sufficient in itself to raise an issue under Article 2. It must be shown to have operated to an individual’s detriment (see Fernandes de Oliveira, cited above, § 107). Moreover, in the light of the importance of the protection afforded by Article 2, the Court must subject the complaint about loss of life to the most careful scrutiny, taking into consideration all the relevant circumstances of the case (see, among many others, Banel v. Lithuania, no. 14326/11, § 67, 18 June 2013).

73.  The Court notes that the Croatian regulatory framework, as relevant for the present case, considered breaches of road safety as offences against public welfare which represent a high level of general danger to society. It provided both for the criminal and minor offences sanctions for such conduct, as well as preventive measures of seizure and confiscation of a driving licence if there was a risk of the suspect or perpetrator reoffending. The relevant legislation also provided for a possibility of imposing a duty of substance treatment for those who committed the offences under the decisive influence of drugs or alcohol. Moreover, the Road Traffic Safety Act provided for a possibility to annul a driving licence for repeated violations of road traffic safety regulations (see paragraphs 40, 43 and 45 above).

74.  According to the Government Programme for road safety the risks to life and physical integrity of participants in road traffic should be prevented. The Programme refers to control and punishment of drink-driving and speeding as effective means of preventing the risks to life and physical integrity of participants in road traffic (see paragraphs 47-48 above). Moreover, in an expert evaluation of the road safety in Croatia and the operation of the Programme, it was stressed that, amongst other, effective punishment of minor and criminal offences related to road safety was required in order to address the increase of road accidents (see paragraph 49 above).

75.  In this connection, it should also be noted that the relevant UN and WHO materials indicate the necessity of effective implementation and enforcement of road safety laws as a means of reducing injuries and deaths on the road (see paragraphs 50-51 above). In addition, the European Union Valletta Declaration, relying on UN and WHO documents, indicated drinkdriving and speeding as some of the major causes of road traffic collisions, which needed to be addressed by an effective enforcement of road safety rules (see paragraphs 52-54 above).

76.  The Court would add that this is a matter of common knowledge that cars and other motor vehicles can become dangerous with irresponsible or careless use and may cause widespread public harm since a significant portion of the population regularly uses them. There is therefore a compelling reason to protect society against harm in road traffic (see paragraph 68 above). The State should seek to avert traffic accidents by enforcing through adequate deterrence and preventive measures compliance with the relevant rules aiming to reduce the risks of dangerously careless or reckless conduct in road traffic.

77.  In sum, having regard to the above, the Court finds that the relevant domestic legal framework provided for appropriate preventive measures geared to ensuring public safety and minimising the number of road accidents. It remains to be seen whether this regulatory framework effectively operated in practice (see paragraph 69 above).

78.  The applicants’ relative was killed in a road traffic collision caused by D.M., who had sped through a red light at a junction while being so under the influence of alcohol that his driving ability was significantly reduced (see paragraphs 7 and 18-19 above). Such conduct was considered by the relevant authorities as involving reckless driving in wilful or wanton disregard for the safety of others which goes beyond the merely negligent causing of a road accident In other words, D.M. was aware of the kind of risk which could attend his conduct and took it regardless (see paragraphs 22 and 38 above).

79.  D.M. had a long history of breaches of the relevant road traffic regulations, including drink-driving, speeding and failing to obey road signs. In the period preceding the incident, between March 2000 and May 2012, D.M. had been registered thirty-two times in police records as a perpetrator of various traffic offences. His last conviction had been for an offence committed in November 2010. Nevertheless, his driving licence was temporarily confiscated twice for only short periods of time, first for three months in 2001-2002 and then for just three days in 2006. For the other breaches of traffic regulations, he was either punished by small fines or otherwise penalised by community service or merely a reprimand. In addition, ten minor offences proceedings against him were discontinued either due to prescription or improper processing of the case by the police (see paragraph 9 above).

80.  At about the time of the incident in which the applicants’ relative lost his life, D.M. was being prosecuted in minor offences proceedings for an offence of drink-driving in October 2010. An order for the confiscation of his driving licence was made in the police penalty notice for a period of nine months. However, after he had challenged that notice in the minor offences court, there is no indication that the court considered seizing his driving licence pending the outcome of the trial (see paragraph 43 above). It should also be noted that in the first-instance judgment in those proceedings, given on 1 June 2011, the court erroneously established that D.M. had not been previously convicted and thus considered that a fine was a sufficient sanction, without confiscation of his driving licence. Upon the quashing of that judgment on appeal, the proceedings only came to an end in December 2013 after a new minor offences court judgment and after D.M. had already paid his fine (see paragraphs 13-15 above).

81.  Given D.M.’s long record of various road traffic regulations breaches, the authorities had good reasons to consider him a repeat offender. Despite that, he only had his driving licence confiscated twice for short periods of time in 2001-2002 and 2006 (see paragraph 79 above). Indeed, at the time of the incident D.M. had a valid driving licence allowing him to participate in road traffic (see paragraph 8 above). In that connection, an indication of the domestic authorities’ lack of diligence to address D.M.’s unlawful conduct can be seen in how the relevant minor offences court established the question of D.M.’s previous conviction for minor offences, erroneously finding that he had not been convicted of such offences and that it was therefore not necessary to confiscate his driving licence (see paragraph 80 above).

82.  Another strong indication of deficiency in the application of the relevant mechanisms to address D.M.’s unlawful actions is the fact that the domestic authorities allowed ten different sets of minor offences proceedings against him to be discontinued owing to prescription and improper processing of the cases (compare Remetin v. Croatia, no. 29525/10, § 99, 11 December 2012). The domestic authorities also continued imposing small fines and other alternative sanctions on D.M., which obviously had no deterrent effect and did not bring his conduct into compliance with the relevant traffic regulations.

83.  Although the domestic authorities did take certain measures against D.M., they failed to take a comprehensive and integrated approach of applying effective deterrent and preventive measures to put an end to his continuous serious breaches of road traffic regulations. Such an approach would have required taking measures with a primary function to reduce risk factors for road traffic safety by, for instance, annulling his driving licence or confiscating it for a longer period of time, imposing traffic re-education, substance abuse treatment and, where appropriate, applying more severe and dissuasive sanctions for his conduct. The taking of such measures would have been in line with the mechanisms put in place in the relevant domestic regulatory framework and the above-noted standards endorsed by the Government in its road safety Programme, as well as those set out in the relevant international materials, aimed at ensuring public safety and minimising the number of road accidents (see paragraphs 73-76 above).

84.  D.M.’s persistent unlawful conduct and breaches of road safety regulations finally resulted in the causing of the fatal road traffic collision in which the applicants’ relative died. While the Court cannot speculate whether the matters would have turned out differently if the authorities had acted otherwise and ensured that the relevant regulatory framework was effectively implemented in practice with respect to D.M.’s repeated unlawful conduct , the relevant test under Article 2 cannot require it to be shown that “but for” the failing or omission of the authorities the death would not have occurred (see, mutatis mutandisBljakaj and Others v. Croatia, no. 74448/12, § 124, 18 September 2014). Rather, what is important, and sufficient to engage the responsibility of the State under Article 2, is to show that the deficiencies in the operation of the relevant regulatory framework worked to an individual’s detriment (see paragraph 72 above).

85.  In this connection, the Court would stress that it is not its task to determine how particular measures of the domestic legal order should have been administered in practice with regard to D.M.’s repeated unlawful conduct in road traffic, which finally resulted in the death of the applicants’ relative. For the Court, it is sufficient to find that the above-noted multiple failures of the domestic authorities at different levels to take the appropriate measures against D.M.’s continuous unlawful conduct, and thus to ensure the effective functioning in practice of the preventive measures geared to ensuring public safety and minimising the number of road accidents, went beyond the mere negligent coordination or omission; they thus engaged the State’s accountability from the standpoint of its positive obligation under Article 2 (see paragraphs 69-70 above).

86.  The Court therefore finds that there has been a violation of the substantive limb (positive obligations) of Article 2 of the Convention.

(b)  Procedural aspect of Article 2

(i)     General principles

87.  The positive obligations under Article 2 also extend to the procedural positive obligation to have in place an effective independent judicial system to deal with breaches of road safety regulations endangering the right to life. Such system may vary according to circumstances. It should, however, be capable of promptly establishing the facts, holding accountable those at fault and providing appropriate redress to the victim (see Nicolae Virgiliu Tănase, cited above, §§ 137 and 157, with further references).

88.  This procedural obligation is not dependent on whether the State is ultimately found to be responsible for the death under its substantive limb but constitutes a separate and autonomous duty (see Šilih v. Slovenia [GC], no. 71463/01, §§ 156 and 159, 9 April 2009). It entails, in particular, an obligation to carry out an effective official investigation when individuals have been killed as the result of the use of force, but may extend to accidents, notably road traffic accidents (see Nicolae Virgiliu Tănase, cited above, § 138, and cases cited therein). In this connection, in Nicolae Virgiliu Tănase (§§ 158-171), the Court set out the following principles:

(i)  The form of investigation required by this obligation varies according to the nature of the interference with the right to life. Article 2 may, and under certain circumstances must, include recourse to the criminal law. For instance, where death has been caused intentionally, a criminal investigation is generally necessary;

(ii)  In cases concerning unintentional infliction of death, the requirement to have in place an effective judicial system will be satisfied if the legal system affords victims (or their next-of-kin) a remedy in the civil courts, either alone or in conjunction with a remedy in the criminal courts, enabling any responsibility to be established and any appropriate civil redress to be obtained;

(iii)  However, even in cases of non-intentional interferences with the right to life or physical integrity there may be exceptional circumstances where an effective criminal investigation is necessary to satisfy the procedural obligation imposed by Article 2. Such circumstances can be present, for example, in case of an alleged voluntary and reckless disregard by a private individual of his or her legal duties under the relevant legislation;

(iv)  In a situation where a criminal investigation is required, the kind of investigation that will achieve the purposes of securing the effective implementation of the domestic laws which protect the right to life and holding the responsible persons accountable may vary according to the circumstances. In all instances, the procedural obligation will not be satisfied if the protection afforded by domestic law exists only in theory: above all, it must also operate effectively in practice. It is not an obligation of result but of means only. Thus, the mere fact that the proceedings have ended unfavourably for the victim (or the next-of-kin) does not in itself mean that the respondent State has failed in its positive obligations under Article 2;

(v)  Compliance with the procedural requirement of Article 2 is assessed on the basis of several essential parameters, such as adequacy, thoroughness, promptness and reasonable expedition, independence, effective victim participation and sufficient public scrutiny. They are criteria which, taken jointly, enable the degree of effectiveness of the investigation to be assessed. It is in relation to this purpose of an effective investigation that any issues must be assessed.

89.  As regards the victim (or the next-of-kin) participation in the proceedings, in particular, the Court reiterates that the investigation must be accessible to the victim’s family to the extent necessary to safeguard their legitimate interests. Moreover, Article 2 does not impose a duty on the investigating authorities to satisfy every request for a particular investigative measure made by a relative in the course of the investigation (see Giuliani and Gaggio v. Italy [GC], no. 23458/02, §§ 303-304, ECHR 2011 (extracts)).

90.  The procedural requirements of Article 2 go beyond the stage of the official investigation. Where the official investigation leads to the institution of proceedings in the national courts, the proceedings as a whole, including the trial stage, must satisfy the requirements of the positive obligation to protect the right to life through the law (see, amongst many others, Öneryıldız v. Turkey [GC], no. 48939/99, § 95, ECHR 2004XII, and Bajić, cited above, § 89). In this regard, the national courts should not under any circumstances be prepared to allow life-endangering offences to go unpunished. The Court’s task therefore consists in reviewing whether and to what extent the courts, in reaching their conclusion, may be deemed to have submitted the case to the careful scrutiny required by Article 2 of the Convention, so that the deterrent effect of the judicial system in place and the significance of the role it is required to play in preventing violations of the right to life are not undermined (see, for instance, Armani Da Silva v. the United Kingdom [GC], no. 5878/08, § 239, ECHR 2016, with further references).

91.  Moreover, the Court has interpreted Article 2 of the Convention as imposing a duty on States to execute their final judgments without undue delay. It is so since the enforcement of a sentence imposed in the context of the right to life must be regarded as an integral part of the procedural obligation of the State under Article 2 (see Kitanovska Stanojkovic and Others v. the former Yugoslav Republic of Macedonia, no. 2319/14, § 32, 13 October 2016; Minneker and Engrand v. Belgium (dec.), no. 45870/12, § 26, 7 February 2017; and Makuchyan and Minasyan v. Azerbaijan and Hungary, no. 17247/13, § 50, 26 May 2020).

(ii)   Application of these principles to the present case

92.  As already noted, the domestic authorities characterised D.M.’s conduct causing the road traffic collision that resulted in the death of the applicants’ relative as involving reckless driving in wilful or wanton disregard for the safety of others and road traffic regulations going beyond the merely negligent causing of a road accident (see paragraph 78 above). According to the domestic legal framework, such conduct is considered an intentional offence of causing traffic accident leading to death which warrants recourse to criminal law and the imposition of a sentence of imprisonment (see paragraphs 38-39 above). The Government did not contend that the matter could have been effectively pursued outside the framework of criminal proceedings.

93.  The present case therefore differs from cases concerning deaths caused by road accidents involving simple negligence where the framework of civil remedies might be considered to be adequate and sufficient (see paragraph 88(ii) above). This case rather involves a situation where, as explained in the Court’s case-law, a recourse to the mechanisms within the framework of criminal law was required (see paragraph 88(iii) above).

94.  The Court notes that immediately after the incident the police carried out an on-site inspection (see paragraph 8 above). The State Attorney’s Office immediately began an investigation during which a number of witnesses were questioned, and forensic expert reports were commissioned (see paragraphs 16-19 above). On the basis of the evidence obtained during the investigation, the State Attorney’s Office indicted D.M. in the Municipal Court on 31 July 2012 on charges of causing a road accident with fatal outcome. The first-instance judgment was adopted in December 2012 and it was confirmed by the County Court in May 2013 (see paragraphs 22, 26 and 29 above). Moreover, the applicants were given a sufficient opportunity to participate in the proceedings and to put forward their arguments concerning the case (see paragraphs 21 and 28 above).

95.  In these circumstances, the Court cannot conclude that the authorities failed to make a serious attempt to find out what happened. Moreover, the Court does not see any deficiencies in the manner in which the relevant procedural steps were taken following the event, or in the way the applicants took part in the proceedings, that could call into question the domestic authorities’ compliance with the procedural obligation under Article 2. It should also be noted that the applicants’ complaints of lack of objectivity of some of the judges are unsubstantiated and unfounded.

96.  However, the case at issue, as submitted by the applicants, also concerns the inadequacy of the sentence imposed on D.M. for causing the death of the applicants’ relative and the delayed enforcement of that sentence.

97.  In this connection, it is not the task of the Court to ascertain whether the domestic courts correctly applied domestic criminal law; what is at issue in the present proceedings is not individual criminal-law liability, but the State’s responsibility under the Convention. There is also no absolute obligation for all prosecutions to result in conviction, or indeed in a particular sentence. The Court must grant substantial deference to the national courts in the choice of appropriate measures, while also maintaining a certain power of review and the power to intervene in cases of manifest disproportion between the gravity of the act and the punishment imposed (see A. v. Croatia, no. 55164/08, § 66, 14 October 2010, with further references; see also, Armani Da Silva, cited above, § 238).

98.  The Court notes that the Criminal Code gave the domestic courts the possibility of handing down a prison sentence of between three and ten years (see paragraph 38 above). However, the Municipal Court chose to rely on the possibility provided under the relevant domestic law of imposing a penalty that was below the minimum allowed by law (see paragraph 41 above), sentencing him to two years’ imprisonment. Eventually, D.M. was released on parole after serving some fourteen months of his sentence (see paragraphs 32-33 above).

99.  Without intending to interfere with the domestic courts’ choice of punitive measures taken against D.M. and without intending to judge the proportionality of those measures to the offence, the Court cannot but note that when making its assessment the Municipal Court, while taking into account the fact that D.M. did not have any previous criminal convictions (see paragraph 27 above), did not make reference to the fact that according to the available records D.M. had been several times fined in minor offences proceedings (see paragraph 10 above). Moreover, the Court cannot but to note that the Municipal Court’s reliance on the fact that before the offence in question, D.M.’s conduct had been in compliance with the law, stands in stark contrast to his previous conduct as a driver (see paragraph 9-15 above). In these circumstances, the mitigation of D.M.’s sentence below the statutory minimum does not appear to have taken place upon a careful scrutiny of all the relevant considerations related to the case.

100.  It is further noted that the relevant domestic law provided that the imprisonment procedure be treated urgently, and that enforcement of the sentence could only be postponed in exceptional circumstances (see paragraph 46 above). On the facts of the case, it is not completely clear why the enforcement of D.M.’s sentence was postponed for one year after it became final (compare, by contrast, Zoltai v. Hungary and Ireland (dec.), no. 61946/12, §§ 31-32, 29 September 2015). In that connection, the Court notes in particular that the applicants needed to complain several times of a failure to enforce D.M.’s sentence of imprisonment (see paragraph 31 above).

101.  In these circumstances, it cannot be held that the domestic authorities displayed the requisite diligence in enforcing the custodial sentence in respect of D.M. The one-year delay indicated above cannot be regarded as reasonable. Accordingly, such an unjustified delay in enforcing the judgment against D.M. was not in conformity with the State’s obligation under Article 2 to execute the final criminal court’s judgments without undue delay (see paragraph 91 above).

102.  Having in mind the above considerations, while the Court considers that each of the identified deficiencies in the domestic authorities’ response to D.M.’s unlawful conduct might not necessarily, separately and in itself, call into question the domestic authorities’ compliance with their obligations under Article 2, it finds that, taken jointly, these deficiencies suggest that the domestic regulatory framework of road safety, as implemented in the instant case, proved to be far from rigorous and had little dissuasive effect that was capable of ensuring the effective prevention of unlawful acts, such as those complained of by the applicants. Moreover, it cannot be said that conduct of that kind by the domestic authorities was able to secure public confidence in their adherence to the rule of law and their ability to prevent any appearance of tolerating unlawful acts.

103.  The Court therefore finds that there has been a violation of the procedural limb of Article 2 of the Convention.

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

104.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

105.  The applicants claimed 15,000 euros (EUR) each in respect of nonpecuniary damage.

106.  The Government considered the applicants’ claims excessive and unsubstantiated.

107.  Having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the applicants suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated for solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicants EUR 26,000 jointly in compensation for non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable to them.

  1. Costs and expenses

108.  The applicants also claimed 34,375 Croatian kunas for the costs and expenses incurred before the Court.

109.  The Government considered the applicants’ claim excessive and unsubstantiated.

110.  According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 4,540, plus any tax that may be chargeable, covering costs for the proceedings before it.

C.  Default interest

111.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1.  Declares unanimously the application admissible;

2.  Holds, by 6 votes to 1, that there has been a violation of the substantive limb (positive obligations) of Article 2 of the Convention;

3.  Holds, by 6 votes to 1, that there has been a violation of the procedural limb of Article 2 of the Convention;

4.  Holds, by 6 votes to 1,

(a)  that the respondent State is to pay the applicants, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement:

(i)  EUR 26,000 (twenty-six thousand euros) jointly, plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii)  EUR 4,540 (four thousand five hundred and forty euros) jointly, plus any tax that may be chargeable to the applicants, in respect of costs and expenses;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5.  Dismisses, unanimously, the remainder of the applicants’ claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 25 March 2021, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Renata Degener                                     Krzysztof Wojtyczek
 Registrar                                                President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judge Krzysztof Wojtyczek is annexed to this judgment.

K.W.O
R.D
 

 

DISSENTING OPINION OF JUDGE WOJTYCZEK

1.  I respectfully disagree with the majority’s view that the respondent State violated the Convention rights of the applicant.

The instant case introduces an important novelty to the case-law: the majority find a violation of the applicant’s Convention rights consisting in the fact that the respondent State did not impose preventive restrictions on different Convention rights of an individually identified person (D.M.) who was not “in the charge of the authorities”. The judgment overlooks the interpretive rules set forth in the Court’s case-law. It raises serious procedural questions. In addition, it overrules the Grand Chamber judgment in the case of Nicolae Virgiliu Tănase v. Romania ([GC], no. 41720/13, 25 June 2019).

1.  Interpretation of the Convention

2.  The rule of law is not possible without a sufficiently coherent and complete system of clear and precise metarules. Under the principles of the international rule of law, the assessment of any international case raising interpretive issues should start with the identification of the relevant rules of treaty interpretation, and the judicial decision should justify the interpretive choices under the applicable interpretive directives.

The instant case raises serious questions affecting the interpretation of the Convention. They concern both the proceedings before the Court and the content of the rights in issue. The Court has set out directives on the interpretation of the Convention in, inter aliaMagyar Helsinki Bizottság v. Hungary ([GC], no. 18030/11, §§ 118-125, 8 November 2016), and summarised them recently in Slovenia v. Croatia ((dec.) [GC], no. 54155/16, § 60, 18 November 2020). It is worth noting that, in general, the Court, when addressing novel interpretive issues, very rarely refers to its own judgments and decisions setting forth the principles of interpretation of the Convention. It refers instead to its own judgments and decisions addressing substantive-law issues. Pronouncements on legal metarules are not taken equally seriously. This selective approach (“cherry-picking”) in respect of the existing case-law is difficult to explain in legal terms. In any event, the interpretive directives set forth in earlier case-law are not usually considered by the Court as guidance for future cases. Not only the Grand Chamber but also the Chambers seem to consider that they are absolutely free to tacitly set aside these directives. As a result, the set of metarules within the Convention mechanism is not a system but remains a bric-à-brac (compare the title of the following article: J. Combacau, “Le droit international : bric-à-brac ou système ?”, Archives de philosophie du droit, vol. 31 (1986), pp. 85-105) or a toolkit for do-it-yourselfers.

3.  Furthermore, I would like to reiterate here the views expressed by Judge Pejchal and myself in our dissenting opinion appended to the judgment in the case of Ćwik v. Poland (no. 31454/10, 5 November 2020):

“The Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms cannot be applied in a legal vacuum but has to be construed and applied in the context of other sources of law, which include, inter alia, relevant international treaties between the High Contracting Parties, customary international law and universally recognised general principles of law (see the sources of international law listed in Article 39, paragraph 1 (a) to (c), of the Statute of the International Court of Justice (ICJ)). The interpretation should also duly take into account – in particular – judicial decisions of international and national courts and the teachings of the most highly qualified publicists of the various nations, as subsidiary means for the determination of rules of law (see Article 39, paragraph 1 (d), of the ICJ Statute). Relevant sources may further include legally binding resolutions of international organisations as well as instruments of soft law, starting with the Universal Declaration of Human Rights, which is explicitly mentioned in the Preamble to the Convention.”

The Court should duly take into account, inter aliauniversally recognised general principles of law. Given the fact that the regulation of proceedings in the Convention and the Rules of Court is incomplete and leaves many important procedural questions unanswered, general principles of law have special relevance for the conduct of the proceedings before the Court. These principles include, inter alia, the right to be heard, equality of arms between the parties and the principle of res judicata (on these questions see, for instance, C. Brown, A Common Law of International Adjudication, Oxford, Oxford University Press, 2007, pp. 53-55). The general principles of fair proceedings (due process) should guide the Court in its interpretation of detailed procedural provisions and help to fill, if necessary, any lacunae in the law.

4.  In the instant case, the Court decides upon the meaning of the Convention provisions, overlooking the fact that there are rules of treaty interpretation and that these are binding on the Court. Concerning procedural questions, it overlooks a relevant source of law, namely the universally recognised principles of fair judicial proceedings. Concerning substantive matters, it relies (see paragraphs 50-54, 75 and 83 of the judgment) on policy papers and other documents emanating from the United Nations (document dated 2010), the European Union (documents dated 2010 and 2017) and the World Health Organization (document dated 2015 and published in October 2015), as if there were no hard legal arguments under the applicable interpretative rules, codified in the Vienna Convention of the Law of the Treaties and contextualised by the Court in Magyar Helsinki Bizottság (cited above). United Nations, European Union and World Health Organization policy documents are not even soft-law materials, they are not part of the Parties’ subsequent practice under the Convention and they do not appear relevant for the purpose of interpreting the Convention. Yet the majority not only refer to these documents among the relevant international materials but also take them into account – in the part of the reasoning entitled “Application of the above principles to the present case” – in the determination of the precise scope of the High Contracting Parties’ obligations, and transform them implicitly into a –peculiar  source of international law (see paragraphs 75 and 83 of the judgment).

5.  While the relevant circumstances under the procedural limb of Article 2 cover the period from 7 July 2012 to 31 July 2015, the question to be answered under the substantive limb of Article 2 in the instant case is whether the respondent State committed internationally wrongful acts (or omissions) which violated the Convention – as understood at the material time – during the period ending on 7 July 2012. Why are documents published in October 2015 and in 2017 relevant to establishing the scope of the respondent State’s substantive obligations during the period ending on 7 July 2012? Moreover, why should EU policies be relevant to the interpretation of a treaty to which States which are not members of the EU are parties? Why is the above-mentioned EU document from 2010 relevant, when Croatia joined the European Union only on 1 July 2013?

2.  The question of fair proceedings

6.  The majority, in assessing the case, decided to focus on D.M.’s dangerousness and the risk he posed to other persons. As far back as the communication stage the Court issued the following request:

“The Government are requested to submit two copies of the relevant documents concerning the applicants’ case. In particular, they are requested to provide information as to the measures taken and the outcome of the relevant proceedings concerning the thirty-five traffic offences for which D.M. was registered in the police records.”

The reasoning devotes eight paragraphs (paragraphs 78-85) to analysing D.M.’s behaviour and assessing the risk he posed. It further expresses the view that the authorities failed “to take appropriate measures against D.M.’s continuous unlawful conduct” (paragraph 85). The majority advocate, in particular, the following restrictions on D.M.’s rights (paragraph 83):

“Although the domestic authorities did take certain measures against D.M., they failed to take a comprehensive and integrated approach of applying effective deterrent and preventive measures to put an end to his continuous serious breaches of road traffic regulations. Such an approach would have required taking measures with a primary function to reduce risk factors for road traffic safety by, for instance, annulling his driving licence or confiscating it for a longer period of time, imposing traffic re-education, substance abuse treatment and, where appropriate, applying more severe and dissuasive sanctions for his conduct.”

The approach adopted by the majority places in centre stage the question whether D.M.’s rights were sufficiently restricted by the respondent State. It is unusual for a judgment of the Court to single out in such a manner a specific person as posing a threat to public safety. The applicant’s case has been transformed into D.M.’s case.

7.  The judgment also raises questions concerning its execution. Under Article 30 of the Articles on Responsibility of States for Internationally Wrongful Acts (referred to, inter alia, in Ilgar Mammadov v. Azerbaijan (infringement proceedings) [GC], no. 15172/13, 29 May 2019, § 84 and also § 162), a State responsible for an internationally wrongful act is under an obligation to cease that act, if it is continuing, and to offer appropriate assurances and guarantees of non-repetition, if the circumstances so require. Rule 6 § 2 (b) of the Rules of the Committee of Ministers for the supervision of the execution of judgments and of the terms of friendly settlements requires the Committee of Ministers to examine – inter alia – whether individual measures have been taken to ensure that the violation has ceased and whether general measures have been adopted preventing new violations similar to that or those found or putting an end to continuing violations. These provisions may be understood as an obligation to put an end to the situation in which D.M. continues to pose a risk to public safety (compare, in particular, paragraphs 83 and 85 of the reasoning, stressing the continuing nature of the situation). Whatever the approach ultimately adopted by the Committee of Ministers at the execution stage, the judgment finding against the respondent State for having failed to restrict D.M.’s rights is an invitation to the authorities to carefully scrutinise D.M.’s conduct in the future, and it will be difficult for him to escape the heightened attention of the various domestic authorities. The Court’s judgment establishes facts and formulates recommendations in respect of D.M. which may be relevant in future proceedings at domestic level. There can be no doubt that the Court’s judgment has a significant impact on D.M.’s rights and interests.

8.  One of the most important principles of fair proceedings requires that if a decision impacting a person’s rights or legally protected interests is to be taken, the person or party concerned should be heard beforehand. Qui statuit aliquid parte inaudita altera, aequum licet statuerit, haud aequus fuit (Seneca, Medea; compare my separate opinion appended to the judgment in the case of Bochan v. Ukraine (no. 2) [GC], no. 22251/08, ECHR 2015, point 7). As stated above, the right to be heard is a universally recognised general principle of law. It is also an element of the international rule of law.

Yet D.M.’s right to be heard has not been observed by the Court. Of course, there are many possible counterarguments. That the scope of the case before the Court is technically limited to the dispute between the applicant and the respondent State and encompasses neither the dispute between the applicant and D.M. nor the dispute between D.M. and the respondent State. That D.M.’s case has been pleaded by the respondent Government and nothing reasonable can be added to their submissions. That D.M.’s case is impossible to defend. That, in any event, all the relevant circumstances of the case are obvious and have been established beyond any doubt. That the Court’s judgments have no direct effect and that there is a very wide discretion at the execution stage, so that D.M. will still have an opportunity to plead his case, if necessary, at that subsequent stage. That under Article 36 of the Convention, the Court has no obligation to invite private third parties to submit observations, even if they have an obvious interest in the outcome of the proceedings before the Court.

In my view, the right to be heard is so fundamental that all these arguments cannot justify its complete suppression. In particular, the argument that the person concerned will probably not be able to say anything reasonable can never carry. The right to be heard is not restricted either to “good guys” who have a plausible defence, or to cases with unclear factual circumstances. One can never be quite sure in prima facie “easy cases” that no new relevant circumstances will be uncovered by the pleadings of the persons concerned. Moreover, even if D.M. is able, if necessary, to plead his case at the stage of execution of the judgment, his task may be made more difficult. The Court’s judgment therefore poses a problem from the viewpoint of the international rule of law and human rights protection. If the majority wanted to focus attention on D.M.’s rights, he should have been invited to present observations in the instant case.

According to the approach adopted by the majority, not only does the Convention encompass an obligation to impose restrictions on a specific person’s rights, and not only do individuals have a subjective right to have such restrictions imposed on third persons, but the Court asserts a power to assess whether sufficient restrictions have been imposed on individually identified persons who are not even parties to the procedure before it and who may be unaware of the ongoing proceedings impacting upon their rights.

3. Scope of the State’s positive obligation to protect

9.  The Court very comprehensively addressed the issue of the positive obligations of the State under Articles 2 and 3 in the context of a risk to the life and health of persons in the case of Nicolae Virgiliu Tănase (cited above, emphasis added):

“135. This substantive positive obligation entails a primary duty on the State to put in place a legislative and administrative framework designed to provide effective deterrence against threats to the right to life ... It applies in the context of any activity, whether public or not, in which the right to life may be at stake ... The Court would stress that in the context of road traffic, these duties of the domestic authorities entail the obligation to have in place an appropriate set of preventive measures geared to ensuring public safety and minimising the number of road accidents.

136. Secondly, there is a further substantive positive obligation to take preventive operational measures to protect an identified individual from another individual (see Osman v. the United Kingdom, 28 October 1998, § 115, Reports 1998‑VIII) or, in particular circumstances, from himself (see Renolde v. France, no. 5608/05, § 81, ECHR 2008 (extracts); Haas v. Switzerland, no. 31322/07, § 54, ECHR 2011, and Fernandes de Oliveira, cited above, §§ 103 and 108-15). The Court has held that such an obligation must be interpreted in a way which does not impose an impossible or disproportionate burden on the authorities. Not every alleged risk to life can entail for the authorities a Convention requirement to take operational measures to prevent that risk from materialising. In order to engage this positive obligation, it must be established that the authorities knew or ought to have known at the time, of the existence of a real and immediate risk to the life of an identified individual or individuals from the criminal acts of a third party and that they failed to take measures within the scope of their powers which, judged reasonably, might have been expected to avoid that risk (Osman, cited above, §§ 115-16; Öneryıldız, cited above, §§ 74 and 101; Bone v. France (dec.), no. 69869/01, 1 March 2005; Cavit Tınarlıoğlu, cited above, §§ 91‑92, and Fernandes de Oliveira, cited above, § 109). The Court considers that this obligation may in certain circumstances include the provision of emergency medical treatment in the event of a life-threatening accident.

137. Thirdly, the Court reiterates that the State’s duty to safeguard the right to life must be considered to involve not only these substantive positive obligations, but also, in the event of death, the procedural positive obligation to have in place an effective independent judicial system. Such system may vary according to circumstances (see paragraph 158 below) ...”

It is important to stress here that these general principles were stated precisely in the context of a case concerning a road-traffic accident. Moreover, the preventive measures referred to in § 135 in fine are clearly general measures only. Individual measures are addressed only in § 136. The substantive positive obligation to take preventive operational measures to protect an identified individual from another individual arises only if there is a real and immediate risk to the life of an identified individual or individuals from the criminal acts of a third party. According to the Grand Chamber, the States’ obligation to protect persons from risk can never extend beyond that, at least not in the context of road traffic and “other activities in which the right to life may be at stake”. I do not see any reason to depart from this approach, which is the result of a very thorough and mature reflection.

In the recent case of Kotilainen and Others v. Finland (no. 62439/12, 17 September 2020, emphasis added) the Court further expressed the following views:

“In certain circumstances, however, the Court has held that a similar obligation to afford protection against a real and imminent risk of criminal acts emanating from a given individual may arise toward members of the public who are not identifiable in advance, namely in the context of the granting of prison leave or conditional release to dangerous prisoners (see Mastromatteo v. Italy [GC], no. 37703/97, § 69, ECHR 2002‑VIII; Maiorano and Others v. Italy, no. 28634/06, § 107, 15 December 2009; and Choreftakis and Choreftaki v. Greece, no. 46846/08, §§ 48-49, 17 January 2012).

71. ... In the latter context, the Court has stressed the duty of diligence incumbent on the State authorities, in dealing with the danger emanating from the potential acts of certain individuals in their charge, to afford general protection of the right to life (see Mastromatteo, cited above, § 74, and Maiorano and Others, cited above, § 121). Similarly, in a case concerning a police officer who deliberately shot two persons with his police gun while off-duty, the Court found a violation of Article 2 on the grounds that the officer had been issued with the gun in breach of the existing domestic legislation governing police weapons and there had been a failure to properly assess his personality in the light of his known history of previous disciplinary offences (see Gorovenko and Bugara v. Ukraine, nos. 36146/05 and 42418/05, § 39, 12 January 2012).

72. The Court has also found that the obligation to afford general protection against potential lethal acts was engaged in respect of the danger emanating from a person with a history of violence, unlawful possession of firearms and alcohol abuse, who was apparently mentally disturbed and had been under the control of the police on the day of the killing committed by him (see Bljakaj and Others v. Croatia, no. 74448/12, § 121, 18 September 2014). In the circumstances of that case, which arose in the context of domestic violence and concerned the killing of the lawyer of the perpetrator’s wife in the wake of an attack on the latter, the risk to life emanating from the perpetrator was found to be real and imminent, whereas the lawyer was not in advance identifiable as victim. Furthermore, the supervisory duties of diligence in the context of a school were engaged in Kayak v. Turkey (no. 60444/08, §§ 59 and 66, 10 July 2012).”

In all those cases, either the perpetrator or the victims (see Kayak v. Turkey) were in the charge of the authorities. The instant case does not belong to the category of exceptions listed above. Neither D.M. nor the applicant was in the charge of the authorities.

It is also worth recalling that the Court expressed the following view in the case of Marius Alexandru and Marinela Ștefan v. Romania (no. 78643/11, 24 March 2020):

“105.  While the applicants criticise the adequacy of the measures taken by the competent public authorities to ensure safety on the public highway, the Court nevertheless reiterates that it is not its task to call into question the measures taken by the domestic authorities, the choice of which in principle falls within States’ margin of appreciation (see Öneryıldız, cited above, § 107, and Fatih Çakır and Merve Nisa Çakır v. Turkey, no. 54558/11, §§ 45 and 47, 5 June 2018). The Court considers that in the instant case it was for the national authorities to determine the appropriate measures to take, and what inspections of roadside trees were necessary, in order to ensure the safety of persons on the public highway”[translation by the Registry].

10.  The instant judgment adopts an approach which clearly contradicts and tacitly overrules the Grand Chamber judgment in Nicolae Virgiliu Tănase (cited above). The approach adopted by the majority is particularly problematic not only because the scope of positive obligations is extended, but also because these newly established obligations entail the imposition of preventive restrictions on the Convention rights of individually identified persons considered to pose a risk to the general public.

The underlying assumption in the instant case is that the authorities have to take individual preventive measures if they knew or ought to have known, at the time, of the existence of a certain level of risk to the life or health of unidentified individuals (not in the charge of the authorities) posed by persons who are likewise not in the charge of the authorities. Moreover, under this new approach, individuals may raise claims to protection in the form of preventive measures against another individually identified person (not in the charge of the authorities) posing such a risk to the life or health of unidentified individuals (likewise not in the charge of the authorities). This is a major shift of paradigm which – if confirmed by subsequent caselaw going down the same route – will transform the functioning of European societies. In my view, there are no grounds to infer from the Convention an obligation to impose preventive restrictions on D.M.’s rights in the context of the instant case.

11.  Road safety is a much more complicated problem than the instant judgment suggests. It depends not only on the existence and enforcement of a legislative and administrative framework designed to provide effective deterrence against threats to the right to life, but also on the combined effect of many other factors such as the training provided to future drivers, the size, age and state of the vehicle fleet, the density of traffic, the quality and maintenance of roads and the way they were planned and built, the organisation of the traffic, the rules of civil liability, the rules governing car insurance, interactions between road traffic and alternative means of transport, as well as the national culture with its attitudes towards the law in general and traffic regulation in particular.

The main problem is not the specific risk posed by one specific person (D.M.) but the possible overall risk stemming from the general attitude of the authorities vis-à-vis traffic offences. Preventing just one person from driving will not significantly improve safety on the roads. These general matters, however, have been neither discussed nor investigated, and in the absence of any materials in the case file there are no grounds to take any stance on these questions.

12.  Concerning the so-called procedural limb of Article 2, I would like to note briefly the following points.

The Grand Chamber judgment in Nicolae Virgiliu Tănase (cited above, §159-163) established the following standard:

“In cases concerning unintentional infliction of death and/or lives being put at risk unintentionally, the Court reiterates that the requirement to have in place an effective judicial system will be satisfied if the legal system affords victims (or their nextofkin) a remedy in the civil courts, either alone or in conjunction with a remedy in the criminal courts, enabling any responsibility to be established and any appropriate civil redress to be obtained. ...

The Court considers that, once it has been established by the initial investigation that death or a life-threatening injury has not been inflicted intentionally, the logical consequence of the two forms of procedural approaches described in paragraphs 159 and 160-161 above is to regard the civil remedy as sufficient, and this regardless of whether the person presumed responsible for the incident is a private party or a State agent.”

That is the situation in the instant case: criminal sanctions are not required by the Court’s case-law.

I agree with the following view expressed in paragraph 95 of the judgment:

“Moreover, the Court does not see any deficiencies in the manner in which the relevant procedural steps were taken following the event, or in the way the applicants took part in the proceedings, that could call into question the domestic authorities’ compliance with the procedural obligation under Article 2. It should also be noted that the applicants’ complaints of lack of objectivity of some of the judges are unsubstantiated and unfounded.”

The majority find a violation of Article 2 under its procedural limb, focusing their attention on the severity of the punishment and its enforcement. I note in this context that the punishment imposed on D.M. does not appear manifestly disproportionate. The delay of one year in the enforcement of a sentence in itself does not run counter to the State’s procedural obligation under Article 2 of the Convention; the reasons for it have not been established (see, by contrast, Kitanovska Stanojkovic and Others v. the former Yugoslav Republic of Macedonia, no. 2319/14, §§ 3034, 13 October 2016, concerning an unjustified delay of over eighteen months entirely attributable to the authorities).

The majority introduce the following disclaimer in paragraph 99: “Without intending to interfere with the domestic courts’ choice of punitive measures taken against D.M. and without intending to judge the proportionality of those measures to the offence ...”. However, this is precisely what the judgment does: it interferes with the domestic courts’ choice of punitive measures taken against D.M. and judges the proportionality of those measures to the offence. These effects are intended. As result, essential questions relating to a specific person’s criminal liability are decided in the judgment on the basis of very fragmentary and secondhand evidence, without D.M. first being heard and without any attempt to establish all the factual circumstances which are relevant for a rational assessment of the severity of the punishment and the time frame of its execution (compare my concurring opinion appended to the judgment in the case of Sabalić v. Croatia (no. 50231/13, 14 January 2021)).

Conclusion

13.  To sum up, the international rule of law begins with observance of the rules of treaty interpretation and of the fundamental principles of procedural justice. Have D.M.’s fundamental rights been observed by the Court? To use the majority’s own words (see paragraph 102 in fine): is the instant judgment able to secure public confidence in the Court’s adherence to the rule of law?

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde


Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Publikacije