Podnosilac predatavke je u oktobru 2004. godine izazvao saobraćajnu nesreću u kojoj je smrtno stradala jedna osoba. U julu 2006. godine, Prekršajni sud u Rijeci proglasio ga je krivim za nekoliko prekršaja: vožnju brzinom većom od dopuštene, neispravnost vozila i neobaveštavanje policije o saobraćajnoj nesreći u kojoj je jedna osoba izgubila život. Izrekao mu je novčanu kaznu i zabranio upravljanje motornim vozilom 6 meseci.

Paralelno s ovim prekršajnim postupkom, protiv podnosioca se zbog istog događaja vodio i krivični postupak zbog krivičnog dela izazivanja saobraćajne nesreće, koji je pokrenut u junu 2005. godine. Opštinski sud u Rijeci je u martu 2011. proglasio podnosioca krivim za ovo krivično delo i osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 6 meseci. Županijski sud u Rijeci je odbio njegov prigovor o povredi načela ne bis in idem smatrajući da se radi o drugom zaštitnom objektu inkriminacije i drugoj težini povrede zbog čega nije prihvatljivo stajalište da se radi o već presuđenoj stvari i potvrdio prvostrprnu presudu. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio njegov zahtev za vanredni pravni lek, a Ustavni sud je odbacio njegovu ustavnu tužbu.

Pred ESLJP podnosilac predstavke tvrdio da je dva puta suđen i kažnjen za isto delo suprotno čl. 4. Protokola br. 7. uz Konvenciju.

Sud naglašava da je cilj čl. 4. Protokola br. 7. da sprečiti dvostruko suđenje ili kažnjavanje za isto protivpravno ponašanje. Međutim, ovaj član ne zabranjuje „integrisan” pristup društveno štetnim ponašanjima, odnosno pristup koji podrazumeva vođenje više naporednih postupaka za isto protivpravno ponašanje od strane različitih tela i u različite svrhe.

ESLJP je u ovom predmetu primenio tri elementa načela ne bis in idem razvijena u svojoj sudskoj praksi:
1. Jesu li dva postupka kaznene prirode?
Primenom Engel kriterija Europski sud je zaključio da su, u skladu sa autonomnim značenjem iz čl. 4. Protokola br. 7., oba postupka u ovom predmetu nedvosmisleno bila kaznene prirode.

2. Jesu li se dva postupka odnosila na iste činjenice (idem)?
Čl. 4. Protokola br. 7. zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo "delo" u meri u kojoj ono proizlazi iz istovetnih činjenica ili činjenica koje su u suštini iste. Kako bi utvrdio jesu li činjenice u oba postupka bile istovetne ili bitno iste, Sud uzima u obzir one činjenice koje predstavljaju skup konkretnih činjeničnih okolnosti koje uključuju istog okrivljenika i koje su neraskidivo povezane u vremenu i prostoru, a čije postojanje treba dokazati kako bi se osigurala osuđujuća presuda ili pokrenuo krivični postupak. U konkretnom predmetu nema sumnje da su se i prekršajni i krivični postupak vodili zbog saobraćajne nesreće koja se dogodila 2004. godne. U prekršajnom postupku podnosilac je osuđen za više prekršaja predviđenih Zakonom o sigurnosti prometa na cestama, i to za vožnju brzinom većom od dopuštene, neispravnost vozila ili opreme, kao i neobaveštavanje policije o saobraćajnoj nesreći u kojoj je neko izgubio život ili je pretrpeo povrede, dok je u krivičnom postupku, na osnovu Krivičnog, osuđen za krivično delo izazivanja saobraćajne nesreće u kojoj je jedna osoba izgubila život.

Činjenice zbog kojih je podnosilac osuđen u prekršajnom postupku na temelju Zakona o sigurnosti saobraćaja ne mogu se smatrati u biti istim kao činjenice zbog kojih je podnosilac kasnije osuđen u krivičnom postupku. Stoga u odnosu na ove prekršaje Sud nije ispitivao podnosiočeve prigovore o povredi načela ne bis in idem. S druge strane, prekršaj iz člana zakona o bezbednosti saobraćaja jeste povezan sa krivičnim delom iz člana Krivičnog zakona po kome je podnosilac osuđen. Stoga je Sud smatrao da je u odnosu na prebrzu vožnju prisutan idem element načela ne bis in idem.

Međutim, preklapanje činjenica iz tog prekršaja i krivičnog dela iz posmatranog člana Krivičnog zakona bilo je samo delimično. Naime, prebrza vožnja je „blaža“ kažnjiva radnja od krivičnog dela izazivanja saobraćajne nesreće. Ovo krivično delo obuhvata prebrzu vožnju, ali i neke dodatne činjenice za koje podnosilac nije mogao biti osuđen u prekršajnom postupku (prouzročenje smrti osobe). Drugim rečima, da protiv njega nije pokrenut i krivični postupak, podnosilac ne bi bio kažnjen za svoje celokupno ponašanje. Sud je ponovio da države mogu legitimno izabrati komplementarne pravne odgovore na društveno neprihvatljivo ponašanje putem različitih postupaka koji čine povezanu celinu, kako bi se rešili različiti aspekti određenog društvenog problema, pod uslovom da ukupnost tih pravnih odgovora ne predstavlja prekomeran teret za pojedinca na kojeg se odnose. Ipak, čak i kad je preklapanje činjenica samo delimično, razdvajanje postupka nosi rizik od dvostrukog suđenja ili kažnjavanja što je suprotno načelu ne bis in idem. Stoga se Sud i u takvim slučajevima mora uveriti da nije bilo dupliranja postupka.

3. Je li bilo dupliranja postupaka (bis)?
Kako bi se Sud uverio da nije bilo dupliranja postupka, tužena država mora dokazati da su dva postupka „dovoljno međusobno povezana u prirodi i u vremenu”. Drugim rečima, mora dokazati da su postupci bili kombinovani na način da sačinjavaju povezanu celinu. To ukazuje ne samo na činjenicu da svrhe koje se nastoje ostvariti i načini na koje se one postižu trebaju biti u osnovi komplementarne i povezane u vremenu, nego i da moguće posledice takve organizacije pravnog postupanja prema spornom ponašanju trebaju biti srazmerne i predvidljive osobama koje su njima pogođene. Kako bi se dva postupka smatrala dovoljno povezana u svojoj prirodi i vremenu i time u skladu sa kriterijumom bis iz čl. 4. Protokola br. 7. moraju biti ispunjeni sledeći uslovi (prema A. i B. protiv Norveške).:
- različitim postupcima moraju se ostvariti komplementarne svrhe te time obuhvatiti, ne samo in abstracto, već i in concreto, različiti aspekti spornog društveno nedozvoljenog ponašanja;
- vođenje dva postupka radi istog ponašanja mora biti predvidivo, kako u pravu tako i u praksi (idem);
- ti postupci moraju biti vođeni na način kako bi se što više izbeglo dupliranje u prikupljanju i oceni dokaza, pre svega primerenom saradnjom između različitih nadležnih tela kako bi se činjenice utvrđene u jednom postupku koristile i u drugom postupku;
- kazna izrečena u postupku koji je prvi postao pravnosnažno okončan mora biti uzeta u obzir u postupku koji je kasnije pravnosnažno okončan, čime se sprečava da pojedinac na kraju snosi prekomeran teret. Taj rizik će biti smanjen ako postoji mehanizam kojim se osigurava da ukupan iznos svih sankcija bude srazmeran.

U predmetu podnosilaca predstavke, Sud je utvrdio da su prekršajni i krivični postupak obuhvatili različite aspekte protivpravnog ponašanja te su nastojali ostvariti komplementarne svrhe. Naime, svrha prekršajnog postupka bila je kažnjavanje podnosioca zbog nepoštovanja propisa o saobraćaju tj. zbog prebrze vožnje i posledično ugrožavanja javne bezbednosti, dok je svrha krivičnog postupka bila kažnjavanje podnosioca zbog posledica njegove prebrze vožnje, tj. zbog toga što je prouzrokovao smrt pešaka. Dalje, podnosilac je mogao da očekuje da će protiv njega zbog predmetne saobraćajne nesreće biti pokrenuta dva postupka. Naime, prema hrvatskom pravu, izazivanje smrti u saobraćajnoj nesreći nije moglo biti procesuirano u prekršajnom postupku, stoga je kombinovanje prekršajnih i krivičnih postupaka bilo uobičajeno u tom razdoblju radi izricanja sankcija zbog nepoštovanja propisa o bezbednosti saobraćaja i zbog prebrze vožnje kojom je prouzrokovana smrt osobe.

Sud je smatrao da je postojao odgovarajući stepen saradnje između dva suda u oba postupka u pogledu prikupljanja i ocene dokaza i utvrđivanja činjenica. Opštinski sud u Rijeci je u krivičnom postupku koristio određene dokaze izvedene pred Prekršajnim sudom u Rijeci i napravio uvid u celokupan spis tog suda. Takođe, izrečene kazne su bile srazmerne u odnosu na težinu krivičnog dela. Naime, premda u krivičnoj presudi nije izričito uzeta u obzir kazna izrečena u prekršajnom postupku, podnosilac je bio osuđen na godinu i šest meseci zatvora, dok je tadašnja maksimalna kazna za izazivanje saobraćajne nesreće sa smrtnim ishodom bila pet godina zatvora. Dakle, ova kazna očigledno nije predstavljala prekomeran teret za podnosilaca.

Na osnovu svega navedenog nije došlo do povrede čl. 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET BAJČIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 67334/13)

PRESUDA

Članak 4. Protokola br. 7 • Pravo da se ne bude dva puta suđen ili kažnjen u istoj stvari • Prekršajni postupak i kazneni postupak po optužnici zbog prometne nesreće • Vožnja brzinom većom od dopuštene ključna za osudu podnositelja zahtjeva u prekršajnom postupku i važan dio optužbe protiv njega i njegove osude u kaznenom postupku • Djelomično preklapanje činjenica koje su bile predmet obaju postupaka i rizik od „dvostrukog odmjeravanja“ kazne i neutemeljenog ponovnog progona • Dvama postupcima nastojale su se ostvariti komplementarne svrhe prilikom rješavanja različitih aspekata nepoštovanja propisa o sigurnosti u prometu na cestama, s tim da je kazneni postupak ograničen na posebno teška kaznena djela • Dvojni postupak i kazna bili su predvidljiva posljedica postupanja podnositelja zahtjeva • Odgovarajuća suradnja između dvaju sudova i dva postupka koji čine koherentnu cjelinu • Šteta koju je podnositelj pretrpio zbog dupliciranja postupka nije bila veća nego što je to bilo strogo potrebno • Izrečene kazne zajedno ne prelaze ono što je bilo strogo potrebno u odnosu na težinu dotičnih kaznenih djela • Djelotvorna, razmjerna i odvraćajuća kazna za postupanje • Dva komplementarna postupka bila su dovoljno povezana u naravi i u vremenu • Postupci i kazne čine koherentnu i razmjernu cjelinu

STRASBOURG

8. listopada 2020.

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Bajčić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Krzysztof Wojtyczek, predsjednik,
Ksenija Turković,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Armen Harutyunyan,
Pauliine Koskelo,
Tim Eicke,
Raffaele Sabato, suci,
i Abel Campos, tajnik Odjela,

uzimajući u obzir: gore navedeni zahtjev protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Sanjin Bajčić („podnositelj zahtjeva“) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) dana 13. listopada 2013., odluku od 27. siječnja 2014. godine da se hrvatsku Vladu obavijesti o prigovoru u pogledu prava da se ne bude dva puta suđen ili kažnjen u istoj stvari, a da se ostatak zahtjeva odbaci kao nedopušten sukladno pravilu 54. stavku 3. Poslovnika Suda, nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 8. rujna 2020. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

UVOD

Predmet se odnosi na navode podnositelja da je dva puta kažnjen za isto kažnjivo djelo u suprotnosti s člankom 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju. Podnositelj zahtjeva prvo je kažnjen novčanom kaznom u prekršajnom postupku zbog vožnje brzinom većom od dopuštene, upravljanja neispravnim vozilom i napuštanja mjesta prometne nesreće. U naknadnom kaznenom postupku, podnositelj zahtjeva osuđen je na kaznu zatvora zbog izazivanja prometne nesreće u kojoj je druga osoba smrtno stradala.

ČINJENICE

Podnositelj zahtjeva rođen je 1966. godine. Pred Sudom ga je zastupao g. G. Marjanović, odvjetnik iz Rijeke.
Hrvatsku Vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
Oko 11.20 sati 13. listopada 2004. godine podnositelj zahtjeva, koji je vozio brzinom većom od dopuštene, izazvao je prometnu nesreću u Rijeci u kojoj je jedna osoba smrtno stradala.
Dana 25. studenog 2004. policija u Rijeci zatražila je pokretanje prekršajnog postupka protiv podnositelja zahtjeva na Prekršajnom sudu u Rijeci. Dana 31. srpnja 2006. sud je izdao prekršajni nalog kojim je podnositelja zahtjeva proglasio krivim. U mjeri u kojoj je to relevantno, sud je naveo kako slijedi.

“Dana 13.10.2004. u 11.20 sati je [podnositelj] kao vozač upravljao osobnim automobilom... naseljem Draga Brig iz smjera naselja Sv. Kuzam u smjeru Rijeke.

[Podnositelj je] dolaskom kod kbr. 73/9 na dijelu ceste gdje nema nogostupa, gdje je kolnik sužen i nepregledan uslijed visokih zidova i živica dvorišta kuća koji omeđuju isti, a brzina je postavljenim prometnim znakom ograničena na 40 km/h. Prema dužini traga kočenja od 29 metara utvrđeno je da je brzina kretanja bila najmanje 80 km/h, što je prekoračenje od 40 km/h u trenutku kad je uočio pješakinju, S.M., koja je stupila na kolnik izlazeći iz dvorišta kbr 73/9. [Podnositelj zahtjeva] je izgubio kontrolu nad vozilom i prednjim dijelom automobila udario pješakinju i nastavio se nekontrolirano kretati. Prolaskom daljnjih 12,5 m prednjim desnim dijelom automobila udario je u kameno betonski zid uz desni rub ceste, nakon čega je [podnositelj zahtjeva] napustio mjesto prometne nesreće bez zaustavljanja, a da nije pružio pomoć unesrećenoj, te nije o nesreći izvijestio policiju i sačekao dolazak policijske ophodnje. Naknadno je pregledom vozila utvrđeno da je vozilo tehnički neispravno utoliko što su prednji pneumatici na gaznom sloju istrošeni utoliko što je je istrošenost ispod WTI oznake proizvođača. Dakle:

1. vozeći [vozilo] u naselju brzinom koja je za 40 km/sat veća od dopuštene brzine, što je protivno odredbi članka 53. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, [podnositelj zahtjeva] počinio je prekršaj kažnjiv po članku 53. stavak 5. istog Zakona;

2. vozeći vozilo čiji je [dio opreme] bio neispravan i kao vozač u [cestovnom] prometu koji je postupio suprotno odredbi članka 239. st.1 Zakona o sigurnosti prometa na cestama, [podnositelj zahtjeva] počinio je prekršaj kažnjiv po članku 239. stavak 9. istog Zakona;

3. postupajući protivno odredbi čl. 176. st.1 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, nije ostao na mjestu prometne nesreće ili obavijestio najbližu policijsku postaju ili sačekao dolazak ovlaštene osobe koja obavlja očevid, [podnositelj zahtjeva] počinio je prekršaj kažnjiv po članku 176. st.3 citiranog Zakona.”

Podnositelju zahtjeva izrečena je novčana kazna u iznosu od 700,00 hrvatskih kuna (HRK – približno 95,00 eura (EUR)) zbog prekoračenja dopuštene brzine, 400,00 HRK (približno 55,00 EUR) zbog upravljanja neispravnim automobilom i 3.000,00 HRK (približno 400,00 EUR) zbog napuštanja mjesta nesreće, a da o nesreći nije obavijestio policiju. Izrečena mu je zabrana upravljanja motornim vozilom u trajanju od šest mjeseci i u evidenciju mu je upisano pet negativnih prekršajnih bodova.

Protiv prekršajnog naloga Prekršajnog suda u Rijeci nije podnesena žalba i ta je odluka postala pravomoćna 31. srpnja 2006. godine.
U međuvremenu, nakon što je ispitalo podnositelja zahtjeva i nekoliko drugih svjedoka, dana 9. lipnja 2005. Državno odvjetništvo u Rijeci podiglo je optužnicu protiv podnositelja zahtjeva zbog kaznenog djela iz članka 272. Kaznenog zakona jer je 13. listopada 2004. godine izazvao prometnu nesreću sa smrtnim ishodom. Mjerodavni dio optužnice glasi kako slijedi:

„[D]ana 13. listopada 2004. u 11.20 sati u naselju Draga Brig kod kućnog br. 73/9 [podnositelj zahtjeva] upravljao je osobnim automobilom … iz smjera Svetog Kuzma u smjeru Rijeke, ... pristajući da time ugrozi sigurnost drugih sudionika u prometu, protivno odredbi članka 53. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, vozio brzinom od najmanje 72 km/h usprkos prometnom znaku ograničene brzine od 40 km na sat … izgubio kontrolu nad vozilom i prednjim desnim dijelom automobila udario u pješakinju … S.M., prouzročivši joj ozljede … [a u konačnici i] smrt;

dakle, kršenjem propisa o sigurnosti prometa na cestama tako ugrozio promet da je izazvao nesreću u kojoj je jedna osoba umrla,

pa da je time počinio kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa - izazivanjem prometne nesreće iz članka 272. stavaka 1. i 3. Kaznenog zakona..…“

Dana 21. ožujka 2011. Općinski sud u Rijeci proglasio je podnositelja zahtjeva krivim po optužnici i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Mjerodavni dio presude suda glasi kako slijedi.

“Dana 13. listopada 2004. godine oko 11.20 u naselju Draga Brig kod kbr. 73/9 [podnositelj zahtjeva] upravljao osobnim vozilom... iz smjera Svetog Kuzma u smjeru Rijeke, brzinom od 69,60 km/h, protivno odredbi čl. 53.st.1 Zakona o sigurnosti prometa na cestama, usprkos prometnim znakom ograničene brzine od 40 km/h, olako držeći da takvom vožnjom neće ugroziti sigurnost drugih sudionika u prometu, uslijed čega je dolaskom kod kbr. 73/9 na dijelu kolnika gdje nema nogostupa u kočenju izgubio kontrolu nad vozilom i prednjim desnim dijelom vozila udario pješakinju, S.M., koja je stupila na kolnik izlazeći iz dvorišta... uslijed kojeg udarca je S.M. zadobila brojne tjelesne ozljede... koje su okvalificirane kao osobito teška tjelesna ozljeda koja je neposredno dovela do smrti [S.M.]. Dakle, iz nehaja, kršenjem propisa o sigurnosti prometa tako ugrozio [sudionike u prometu] da je izazvao nesreću u kojoj je prouzročena smrt jedne osobe, čime je počinio kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa izazivanjem prometne nesreće iz čl. 272 stavci 1., 2. i 4. Kaznenog zakona....

Nadalje, [sud] je izvršio uvid u dokumente u spisu… Izvršio je uvid i u spis Prekršajnog suda u Rijeci br. P-678/05…“

Dana 5. rujna 2012. Županijski sud u Rijeci potvrdio je prvostupanjsku presudu. U odgovoru na prigovor ne bis in idem koji je podnio podnositelj zahtjeva, drugostupanjski je sud presudio kako slijedi:

„[Podnositelj zahtjeva] osporava prvostupanjsku presudu, na način da tvrdi kako … se u konkretnom predmetu radi o presuđenoj stvari jer je inkriminacija kaznenog djela vezana za presudu Prekršajnog suda … Međutim, konkretno kršenje prometnih propisa iz kojeg je nastupila posljedica izazivanja opasnosti u prometu i krajnja posljedica nastupanja smrti jedne osobe nije predviđena kao prekršajno postupanje pa [podnositelju zahtjeva] nisu mogle biti stavljene na teret u bitnom iste činjenice. Radi se o drugom zaštitnom objektu inkriminacije i drugoj težini povrede, te nije prihvatljivo stajalište [podnositelja zahtjeva] da se radi o već presuđenoj stvari …“

Dana 29. siječnja 2013. Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je zahtjev podnositelja za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude. U mjerodavnom dijelu Vrhovni sud presudio je kako slijedi:

„[B]udući se radi o drugom zaštitnom objektu djela i drugoj težini povrede, valja naglasiti da se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari …“

Dana 29. svibnja 2013. Ustavni sud Republike Hrvatske proglasio je ustavnu tužbu koju je podnio podnositelj zahtjeva nedopuštenom kao očigledno neosnovanom. Rješenje Ustavnog suda dostavljeno je punomoćniku podnositelja zahtjeva 13. lipnja 2013. godine.

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR

A. Mjerodavno domaće pravo

1. Zakon o sigurnosti prometa na cestama

Mjerodavnim dijelovima Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine br. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001 i 76/2010) predviđeno je kako slijedi. Člankom 53. stavkom 1. predviđeno je da je na cesti u naselju dopuštena brzina od 50 km na sat odnosno brzina dopuštena postavljenim prometnim znakom. Člankom 53. stavkom 2. za vožnju brzinom koja je između 30 do 50 km na sat veća od dopuštene propisana je novčana kazna u iznosu od 700,00 kuna i upis dva negativna prekršajna boda u evidenciju vozača. Člankom 176. stavcima 1. i 3. propisano je da je svatko tko sudjeluje u prometnoj nesreći u kojoj je netko ozlijeđen dužan ostati na mjestu prometne nesreće, pružiti pomoć žrtvama, poduzeti sve što je u njegovoj moći da se otklone bilo koje druge opasnosti kako bi se omogućio normalan tok prometa, sačuvati dokaze, o prometnoj nesreći obavijestiti najbližu policijsku postaju i sačekati dolazak ovlaštene osobe koja obavlja očevid. Za nepoštovanje tih obveza propisana je novčana kazna u iznosu od najmanje 3.000,00 kuna. Člankom 239. stavcima 1. i 8. propisano je da vozila u prometu na cesti moraju udovoljavati određenim uvjetima u pogledu dimenzija, najveće dopuštene mase, osovinskog opterećenja i zaštite okoliša te imati ispravne propisane uređaje i opremu. Za nepoštovanje tih obveza propisana je novčana kazna u iznosu od 400,00 kuna.

2. Kazneni zakon

Mjerodavne odredbe Kaznenog zakona (Narodne novine br. 110/1997 s naknadnim izmjenama i dopunama), koji je bio na snazi u mjerodavnom razdoblju, glasile su kako slijedi:

Članak 63.

“2. Kazna oduzimanja slobode ili novčana kazna za prekršaj uračunava se u kaznu za kazneno djelo, ako opis tog djela odgovara prekršajnom djelu zbog kojeg je izrečena kazna.”

Članak 272.

“1. Tko kršenjem propisa o sigurnosti prometa tako ugrozi promet da izazove nesreću u kojoj je neka druga osoba teško tjelesno ozlijeđena, ili je drugome prouzročena imovinska šteta velikih razmjera, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

2. Ako je kazneno djelo iz stavka 1. ovoga članka počinjeno iz nehaja, počinitelj će se kazniti novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. ...

4. Ako je kaznenim djelom iz stavka 2. ovoga članka prouzročena smrt jedne ili više osoba, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.“

B. Sudska praksa Europske unije

U svojim je presudama u predmetu C-525/15^{^[1]} Luca Menci, donesenim 20. ožujka 2018. godine, Sud Europske unije (CJEU) ispitao je li došlo do povrede načela ne bis in idem u slučaju kada su bile izrečene i kaznene i upravne sankcije zbog neplaćanja PDV-a. Sud Europske unije zaključio je da takvo dupliciranje postupaka i kazni predstavlja ograničenje načela ne bis in idem koje zahtijeva opravdanje. Konkretno, nacionalno zakonodavstvo u kojem je dopušteno dupliciranje postupaka i sankcija kaznene prirode mora imati cilj u općem interesu koji može opravdati dupliciranje postupaka i sankcija, pri čemu ti postupci i sankcije moraju imati dodatne ciljeve; mora uspostaviti jasna i precizna pravila koja omogućavaju pojedincima da predvide koje radnje ili propusti mogu biti podložni takvom dupliciranju postupaka i sankcija; mora osigurati da su postupci koordinirani kako bi se dodatna šteta koja nastane za dotične osobe kao posljedica dupliciranja postupaka ograničila na ono što je strogo potrebno; i mora ograničiti težinu svih izrečenih kazni na ono što je strogo potrebno u odnosu na težinu dotičnog kaznenog djela.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 4. PROTOKOLA BR. 7 UZ KONVENCIJU

Podnositelj zahtjeva prigovorio je da mu je suđeno dva puta i da je dva puta kažnjen za isto kažnjivo djelo. Pozvao se na članak 4. stavak 1. Protokola br. 7 uz Konvenciju koji glasi kako slijedi:

“Nikome se ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku iste države za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom te države.”

A. Dopuštenost

Sud primjećuje da ovaj prigovor nije ni očigledno neosnovan ni nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

Podnositelj zahtjeva tvrdio je da mu je i u prekršajnom postupku i u postupku po optužnici suđeno i da je kažnjen u odnosu na isti događaj od 13. listopada 2004. godine.
Podnositelj zahtjeva istaknuo je da, budući da ga je Prekršajni sud u Rijeci izričito proglasio krivim jer je, inter alia, udario pješakinju za vrijeme vožnje, njegova osuda za prekršaj obuhvaća posljedice njegova nepridržavanja prometnih propisa. To ukazuje na to da su oba postupka vođena u istu svrhu, a to je osiguravanje sigurnosti prometa na cestama, među ostalim za sudionike u cestovnom prometu i pješake. Štoviše, kad su vlasti nadležne za podnošenje optužbi uključile posljedice postupanja podnositelja zahtjeva u činjenični opis prekršaja za koji je optužen, nije se moglo predvidjeti da će se protiv podnositelja zahtjeva voditi oba postupka.
Nadalje, dokazni postupak ukazivao je na to da su u oba postupka utvrđene iste odlučujuće činjenice – kao što je činjenica je li podnositelj zahtjeva kršio propise o prometu na cestama i je li vožnja brzinom većom od dopuštene uzrokovala smrtonosne ozljede pješakinji. Prema mišljenju podnositelja zahtjeva, kazneni sud nije uzeo u obzir kaznu koja mu je izrečena u prekršajnom postupku.
Konačno, podnositelj zahtjeva istaknuo je da vremenska povezanost dvaju postupaka nije bila dovoljno čvrsta jer je došlo do prekomjernog odlaganja u vođenju kaznenog postupka.
Vlada je tvrdila da se prekršaj za koji je podnositelj zahtjeva kažnjen odnosio na vožnju brzinom većom od dopuštene, upravljanje neispravnim vozilom i propust pružanja pomoći žrtvi prometne nesreće; međutim, kazneno djelo za koje je kažnjen u postupku po optužnici odnosilo se na neopreznu vožnju koja je rezultirala prometnom nesrećom i smrtnim stradavanjem druge osobe.
Vlada je nadalje ustvrdila da su prekršajni i kazneni postupak u ovom predmetu bili dovoljno usko povezani u naravi i u vremenu da čine koherentnu cjelinu. Kao prvo, kako su naglasili i Županijski sud u Rijeci i Vrhovni sud, razlikovala se svrha dvaju postupaka: prvi postupak po svojoj je prirodi trebao djelovati kao opće odvraćajuće sredstvo pri čemu je njegov glavni cilj bio osigurati poštovanje prometnih pravila od strane sviju imajući na umu potencijalnu opasnost, dok se potonji postupak vodio zbog ozbiljnih posljedica nepridržavanja prometnih pravila od strane podnositelja zahtjeva.
Štoviše, Vlada je ustvrdila da u slučajevima prometnih nesreća sa smrtnim ishodom ni domaći zakon ni mjerodavna sudska praksa ne ostavljaju mjesta sumnji da bi se protiv počinitelja mogao, i da se kao opće pravilo hoće, voditi i prekršajni i kazneni postupak. Pretpostavka predvidljivosti stoga je bila ispunjena. Vlada je nadalje istaknula da prikupljanje i ocjena dokaza nisu bili duplicirani u onoj mjeri u kojoj je to bilo moguće, uzimajući u obzir svojstvene razlike između dvaju postupaka. Primjerice, zapisnik o očevidu i analiza krvi podnositelja zahtjeva prvo su korišteni u prekršajnom postupku, a zatim u kaznenom postupku. Kazneni je sud izvršio i uvid u prekršajni spis. Konačno, u prekršajnom postupku podnositelju zahtjeva izrečena je samo novčana kazna, dok je u kaznenom postupku osuđen na kaznu zatvora.
Kad je riječ o povezanosti u vremenu, Vlada je istaknula da je kazneni postupak pokrenut manje od šest mjeseci nakon pokretanja prekršajnog postupka i vodio se istodobno do 31. srpnja 2006. godine. Razdoblje koje je proteklo nakon toga bilo je nužna i prirodna posljedica veće složenosti kaznenog postupka.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

Članak 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju tumači se na način da zabranjuje progon ili suđenje za drugo „kazneno djelo“ u mjeri u kojoj ono proistječe iz istovjetnih činjenica ili činjenica koje su bitno iste (vidi Sergey Zolotukhin protiv Rusije [VV], br. 14939/03, stavak 82., ECHR 2009; Marguš protiv Hrvatske [VV], br. 4455/10, stavak 114., ECHR 2014; i A i B protiv Norveške [VV], br. 24130/11 i 29758/11, stavak 108.,15. studenog 2016.).
U predmetima u kojima se postavlja pitanje na temelju članka 4. Protokola br. 7, trebalo bi utvrditi podrazumijeva li specifična nacionalna mjera koja je predmet prigovora, u biti ili u praksi, dvostruko suđenje na štetu pojedinca ili je, suprotno tome, ona posljedica integriranog sustava koji omogućava rješavanje različitih aspekata kažnjivog djela na predvidljiv i razmjeran način koji tvori koherentnu cjelinu kako dotični pojedinac ne bi time bio izložen nepravdi (vidi gore citirani predmet A i B protiv Norveške, stavak 122.). Cilj je članka 4. Protokola br. 7 spriječiti da osoba bude nepravedno dvaput gonjena ili kažnjena za isto kriminalizirano postupanje. Međutim, tim se člankom ne zabranjuju pravni sustavi koji zauzimaju „integriran“ pristup društveno štetnim ponašanjima koja su u pitanju, a posebice pristup koji uključuje usporedne faze pravnog odgovora na kažnjiva djela od strane različitih tijela i u različite svrhe (ibid., stavak 123.).

(b) Primjena načela na ovaj predmet

(i) Jesu li oba postupka bila „kaznene“ prirode

U usporedivim predmetima protiv Hrvatske koji su uključivali prekršaje, Sud je, na temelju „kriterija Engel“ (vidi Engel i drugi protiv Nizozemske, 8. lipnja 1976., Serija A br. 22), presudio da je prekršajni postupak „kaznene“ prirode u smislu članka 4. Protokola br. 7 (vidi Maresti protiv Hrvatske, br. 55759/07, stavak 61., 25. lipnja 2009.; Tomasović protiv Hrvatske, br. 53785/09, stavak 25., 18. listopada 2011.; i, u kontekstu prigovora na temelju članka 6., Marčan protiv Hrvatske, br. 40820/12, stavak 33., 10. srpnja 2014.).
Napominjući da stranke to nisu osporile, Sud ne vidi razlog da odstupi od zaključka donesenog u tim prethodnim predmetima te presuđuje da su se oba postupka u ovom predmetu odnosila na „kaznenu“ stvar u autonomnom smislu članka 4. Protokola br. 7.

(ii) Jesu li djela bila iste prirode (idem)

Pojam „isto djelo“ – element idem načela ne bis in idem u članku 4. Protokolu br. 7 – pojašnjen je u predmetu Sergey Zolotukhin (gore citiran, stavci 78. - 84.). Slijedom pristupa usvojenog u toj presudi, jasno je da utvrđivanje toga jesu li dotična djela bila ista (idem) ovisi o ocjeni koja se temelji na činjenicama (ibid., stavak 84.), a ne, primjerice, o formalnoj ocjeni koja se sastoji od usporedbe „bitnih elemenata“ djela. Zabrana u članku 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju odnosi se na kazneni progon ili suđenje za drugo „djelo“ u mjeri u kojoj potonje proizlazi iz istovjetnih činjenica ili činjenica koje su u biti iste (ibid., stavak 82.). Prema mišljenju Suda, izjave o činjenicama koje se odnose i na djelo za koje je podnositelju zahtjeva već suđeno i na djelo za koje je optužen odgovarajuća su polazna točka za njegovo odlučivanje o pitanju jesu li činjenice u oba ta postupka bile istovjetne ili bitno iste (vidi, s tim u vezi, gore citirani predmet Sergey Zolotukhin, stavak 83.). Sud se prilikom ispitivanja stoga treba usredotočiti na one činjenice koje predstavljaju skup konkretnih činjeničnih okolnosti koje uključuju istoga okrivljenika i koje su neraskidivo povezane u vremenu i prostoru, a čije postojanje treba dokazati kako bi se osigurala osuđujuća presuda ili pokrenuo kazneni postupak (ibid., stavak 84.).
U ovom predmetu nema sumnje da su se i prekršajni postupak i kazneni postupak po optužnici odnosili na prometnu nesreću u mjestu Draga Brig koja se dogodila oko 11.20 sati 13. listopada 2004. godine (vidi stavke 5 i 8 ove presude).
U prekršajnom postupku podnositelj zahtjeva kažnjen je zbog raznih prekršaja na temelju Zakona o sigurnosti prometa na cestama, konkretno, zbog vožnje brzinom većom od dopuštene protivno članku 53. stavku 1., upravljanja neispravnim vozilom protivno članku 239. stavku 1. i neispunjavanja dužnosti sudionika u cestovnom prometu u slučaju nesreće protivno članku 176. stavcima 1. i 3., kao što su ostanak na mjestu prometne nesreće, pružanje pomoći žrtvama, otklanjanje bilo koje opasnosti, očuvanje dokaza i obavještavanje najbliže policijske postaje (vidi stavak 12 ove presude). U postupku po optužnici, podnositelj zahtjeva bio je kažnjen na temelju članka 272. stavaka 1., 2. i 4. Kaznenog zakona, koji se odnosi na nehajno izazivanje prometne nesreće kršenjem propisa o sigurnosti prometa na cestama, kojom je posljedično osobi prouzročena teška tjelesna ozljeda ili smrt (vidi stavak 13 ove presude).
Sud napominje da je, od triju predmetnih prekršaja, samo za vožnju brzinom većom od dopuštene (vidi stavak 7. ove presude) bilo navedeno, a naknadno i utvrđeno da je uzročno povezana s prometnom nesrećom kojom je prouzročena smrt osobe, što je upravo ono kazneno djelo za koje je podnositelj zahtjeva gonjen i kažnjen u kaznenom postupku (vidi stavak 8 ove presude). Dakle, Sud smatra da se prekršajni postupak odnosio na niz činjenica – konkretno, na upravljanje vozilom s istrošenim gumama i propust pružanja pomoći žrtvi prometne nesreće, neobavještavanje policije i napuštanje mjesta nesreće prije dolaska ovlaštene osobe koja obavlja očevid – koje nisu obuhvaćene naknadnom optužbom za kazneno djelo (usporedi predmet Hauser-Sporn protiv Austrije, br. 37301/03, stavak 43., 7. prosinca 2006.).
Štoviše, činjenice zbog kojih je podnositelj zahtjeva bio osuđen na temelju članka 176. stavaka 1. i 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama nisu mogle biti dio kaznenog djela nehajnog izazivanja prometne nesreće iz članka 272. Kaznenog zakona jer su one obuhvaćale postupanje podnositelja zahtjeva nakon što se nesreća dogodila. Stoga se ne može reći da se činjenice zbog kojih je podnositelj zahtjeva kažnjen u prekršajnom postupku na temelju članka 239. stavka 1. i članka 176. stavaka 1. i 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama mogu smatrati bitno istima činjenicama zbog kojih je naknadno kažnjen u kaznenom postupku (vidi, mutatis mutandis, Ramda protiv Francuske, br. 78477/11, stavci 87. - 94., 19. prosinca 2017.). Stoga u se u tom pogledu ne otvara nikakvo pitanje na temelju članka 4. Protokola br. 7.
U skladu s tim, Sud neće dalje ispitivati prigovor podnositelja zahtjeva koji se odnosi na članak 239. stavak 1. i članak 176. stavke 1. i 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama jer se u tom pogledu ne otvara nikakvo pitanje na temelju članka 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju.
S druge strane, Sud napominje da je vožnja brzinom većom od dopuštene bila ključna za osudu podnositelja zahtjeva na temelju članka 53. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama u prekršajnom postupku, a bila je važan dio optužbe protiv njega za kazneno djelo i njegove osude u kaznenom postupku (vidi stavke 5 i 8 ove presude). Prema tome, Sud u ovom predmetu smatra da je, u pogledu vožnje brzinom većom od dopuštene, prisutan element idem načela ne bis in idem (usporedi predmet Gradinger protiv Austrije, 23. listopada 1995., stavak 55., Serija A br. 328-C).
Sud nadalje napominje da je u ovom predmetu preklapanje činjenica koje su bile predmet i prekršajnog postupka i kaznenog postupka po optužnici bilo samo djelomično. Doista, osuda za prekršaj vožnje brzinom većom od dopuštene nije ni u kojoj mjeri uključivala izazivanje prometne nesreće kojom je prouzročena smrt druge osobe. Zapravo, prekršaj iz članka 53. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama lakše je kažnjivo djelo obuhvaćeno težim djelom izazivanja prometne nesreće kako je predviđeno člankom 272. Kaznenog zakona, koje uključuje sve činjenice lakšeg kažnjivog djela kao i neke dodatne činjenice.
Sud u ovom trenutku ponavlja da Konvencija ne zabranjuje razdvajanje postupka izricanja kazne u određenom predmetu na različite faze ili dijelove, tako da se mogu izreći različite kazne, sukcesivno ili paralelno, za djelo koje se mora okarakterizirati kao „kazneno“ u autonomnom smislu tog pojma na temelju Konvencije. Države bi trebale biti u mogućnosti legitimno izabrati komplementarne pravne odgovore na društveno neprihvatljivo ponašanje (kao što je nepoštovanje propisa o prometu na cestama ili neplaćanje/utaja poreza) putem različitih postupaka koji čine koherentnu cjelinu kako bi se riješili različiti aspekti određenog društvenog problema, pod uvjetom da ukupnost tih pravnih odgovora ne predstavlja prekomjeran teret za pojedinca na kojeg se odnose (vidi gore citirani predmet A i B protiv Norveške, stavci 120. i 121.). Zapravo, mogu postojati dobri razlozi za suđenje zbog prometnih prekršaja pred prekršajnim sudovima ili posebnim prometnim sudovima po pojednostavljenom postupku, a jedan od njih je i djelotvornost.
U ovom je predmetu podnositelj zahtjeva tvrdio da je njegova prethodna osuda za logično lakše kažnjivo djelo sprječavala njegov naknadni kazneni progon za teže djelo (vidi stavak 36 ove presude). Međutim, Sud napominje da, ako kaznenom sudu ne bi bilo dopušteno osuditi podnositelja zahtjeva za teže djelo, koje je obuhvaćalo činjenice za koje on nije bio, a nije ni mogao biti, osuđen u prekršajnom postupku, podnositelj zahtjeva ne bi bio kažnjen za svoje cjelokupno postupanje, uzimajući u obzir sve činjenice i sveukupnu razinu njegove krivnje. Istodobno, čak i ako je preklapanje činjenica bilo samo djelomično, razdvajanje postupaka nosilo je rizik od „dvostrukog odmjeravanja“ kazne i neutemeljenog ponovnog progona, a oboje je u suprotnosti s načelom ne bis in idem. Dakle, čak i u takvim slučajevima Sud se mora uvjeriti da nije došlo, čak ni samo djelomično, do dupliciranja suđenja ili kazne (bis), kako je propisano člankom 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju.

(iii) Je li došlo do dupliciranja postupka (bis)

Kako je Veliko vijeće objasnilo u predmetu A i B protiv Norveške (gore citiran, stavak 130.), članak 4. Protokola br. 7 ne isključuje vođenje dvaju postupaka ako su ispunjeni određeni uvjeti. Točnije, da bi se Sud uvjerio kako nema dupliciranja suđenja ili kažnjavanja (bis) kako je zabranjeno člankom 4. Protokola br. 7, tužena država mora uvjerljivo pokazati da su dotična dva postupka „dovoljno međusobno povezana u naravi i u vremenu“. Drugim riječima, mora pokazati da su postupci bili kombinirani na integriran način, tako da čine koherentnu cjelinu. To podrazumijeva ne samo da svrhe koje se nastoje ostvariti i načini na koje se one ostvaruju trebaju biti u naravi komplementarne i povezane u vremenu nego i da moguće posljedice takve organizacije pravnog postupanja prema spornom postupanju trebaju biti razmjerne i predvidljive osobama koje su njima pogođene (ibid., stavak 130.). Kad je riječ o uvjetima koje je potrebno ispuniti kako bi se dvojni kazneni i upravni postupci smatrali dovoljno povezanima u naravi i vremenu i time sukladnima kriteriju bis iz članka 4. Protokola br. 7, materijalni čimbenici za određivanje toga postoji li dovoljno bliska povezanost u naravi uključuju:

– pitanje jesu li se različitim postupcima nastojale ostvariti komplementarne svrhe te time riješiti ne samo in abstracto već i in concreto različiti aspekti spornog društveno nedozvoljenog ponašanja;
– pitanje je li dupliciranje dotičnih postupaka bilo predvidljiva posljedica, kako u pravu tako i u praksi, istog osporavanog ponašanja (idem);
– pitanje jesu li relevantni postupci vođeni na takav način da se što više izbjegne svaka dodatna šteta koja proizlazi iz dupliciranja postupka, a posebice dupliciranja u prikupljanju i ocjeni dokaza, ponajprije odgovarajućom suradnjom između različitih nadležnih tijela kako bi se osiguralo da se činjenice utvrđene u jednom postupku utvrde i u drugom postupku;
– i, iznad svega, pitanje je li kazna izrečena u postupku koji je prvi pravomoćno okončan uzeta u obzir u postupku koji je posljednji pravomoćno okončan kako bi se spriječilo da dotični pojedinac u konačnici snosi prekomjeran teret, s tim da je najmanje vjerojatno da će taj rizik postojati ako postoji mehanizam kojim se osigurava da ukupan iznos svih izrečenih sankcija bude razmjeran (ibid., stavci 131. - 132.).
Vjerojatnije je da će kombinirani postupak zadovoljiti kriterije komplementarnosti i usklađenosti ako su sankcije koje se moraju izreći u postupku, i koje nisu službeno klasificirane kao „kaznene“, specifične za predmetno ponašanje i time se razlikuju od „stroge jezgre kaznenog prava“ (ibid., stavak 133.).

U ovom je predmetu podnositelju zahtjeva 2006. godine izrečena novčana kazna u prekršajnom postupku zbog vožnje brzinom većom od dopuštene. Prije nego što je taj postupak okončan, protiv podnositelja zahtjeva 2005. godine podignuta je optužnica na temelju članka 272. Kaznenog zakona zbog izazivanja prometne nesreće u kojoj je druga osoba smrtno stradala zbog neoprezne vožnje. U tom je postupku u konačnici 2011. godine osuđen na kaznu zatvora.
Ocjenjujući povezanost u naravi između prekršajnog i kaznenog postupka u ovom predmetu– kao i različitih sankcija izrečenih podnositelju zahtjeva – Sud napominje da je svrha prekršajnog postupka bila rješavanje podnositeljevog nepridržavanja propisa o prometu na cestama, posebice vožnje brzinom većom od dopuštene, kako bi se osigurao normalan tok prometa i spriječilo postupanje koje ugrožava javnu sigurnost (vidi stavak 5 ove presude). Kao što je Vlada objasnila, cilj je tog prekršaja odvratiti sve vozače od nepoštovanja ograničenja brzine, neovisno o tome izazove li njihovo postupanje prometnu nesreću ili ne. S druge strane, naknadni kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva vođen je upravo s ciljem rješavanja posljedica njegova nepridržavanja ograničenja brzine, odnosno kažnjavanja njegova postupanja koje je prouzročilo smrt pješakinje (usporedi, suprotno tome, gore citirani predmet Gradinger, stavak 54.). Sud stoga prihvaća da su se tim dvama postupcima nastojale ostvariti komplementarne svrhe u rješavanju različitih aspekata nepoštovanja propisa o sigurnosti prometa na cestama, s tim da je kazneni postupak ograničen na posebno teška kaznena djela, kao što je neoprezna vožnja kojom je prouzročena teška tjelesna ozljeda ili smrt (vidi stavak 13 ove presude).
Podnositelj zahtjeva tvrdio je da ga je prekršajni sud kaznio i za smrt pješakinje. Iako je točno da je Prekršajni sud u Rijeci uključio smrt pješakinje u činjenični opis, iz teksta njegove odluke jasno je da su se stvarni prekršaji za koje je podnositelj proglašen krivim odnosili samo na vožnju brzinom većom od dopuštene (vidi stavak 5 ove presude). Prema hrvatskom pravu, zbog prouzročenja smrti u prometnoj nesreći ne može se kazneno goniti u prekršajnom postupku; umjesto toga, ono se tretira kao kazneno djelo podložno progonu po službenoj dužnosti od strane državnog odvjetnika u kaznenom postupku. Štoviše, u relevantno vrijeme dvojni postupci čija je svrha kažnjavanje, a kojima se kombiniraju prekršajni i kazneni postupak, bili su dio postupanja koje se obično poduzima radi izricanja sankcija u skladu s jasnim i preciznim pravilima za nepoštovanje propisa o sigurnosti prometa na cestama i za neopreznu vožnju kojom je izazvana prometna nesreća sa smrtnim ishodom (vidi stavke 12, 13 i 23 ove presude). Sud stoga ne može prihvatiti tvrdnju podnositelja zahtjeva da su dvojni postupci i kazna bili nepredvidljiva posljedica njegova postupanja.
Što se tiče načina vođenja postupaka, Sud napominje da kazneni sud nije samo koristio određene dokaze izvedene pred Prekršajnim sudom u Rijeci već je i izvršio uvid u prekršajni spis u cijelosti (vidi stavak 8 ove presude). Stoga se može zaključiti da je suradnja između dvaju sudova bila odgovarajuća i da su ta dva postupka činila koherentnu cjelinu (vidi, a contrario, predmet Kapetanios i drugi protiv Grčke, br. 3453/12 i dva druga predmeta, stavci 65. - 74., 30. travnja 2015., u kojem su podnositelji zahtjeva prvo bili oslobođeni optužbi u kaznenom postupku, a kasnije su im izrečene teške upravne novčane kazne za isto postupanje). Slijedom toga, podnositelj zahtjeva nije pretrpio štetu povezanu s dupliciranjem postupka veću od one koja je bila strogo potrebna.
Sud nadalje napominje da je, iako je Prekršajni sud u Rijeci podnositelju zahtjeva izrekao novčanu kaznu u iznosu od 95,00 eura zbog vožnje brzinom većom od dopuštene (vidi stavak 5. ove presude), kazneni sud podnositelja osudio na kaznu zatvora zbog neoprezne vožnje kojom je izazvana prometna nesreća sa smrtnim ishodom. Iako kazneni sud nije izričito uputio na novčanu kaznu koju je prethodno izrekao Prekršajni sud u Rijeci, Sud primjećuje da je podnositelja zahtjeva osudio na kaznu zatvora u trajanju od godinu i pol dana, dok je u relevantno vrijeme Kaznenim zakonom za takvo djelo bila propisana kazna zatvora u trajanju od najviše pet godina (vidi stavak 31 ove presude). Prema mišljenju Suda, izrečene kazne zajedno nisu premašile ono što je bilo strogo potrebno u odnosu na težinu dotičnih djela. Stoga se ne može reći da je podnositelj zahtjeva snosio prekomjeran teret (vidi mjerodavne kriterije izložene u predmetu A i B protiv Norveške, citirane u stavku 39 ove presude). Umjesto toga, tek nakon što je kazna za vožnju brzinom većom od dopuštene dopunjena kaznom za izazivanje prometne nesreće sa smrtnim ishodom, podnositelju zahtjeva u ovom je predmetu izrečena djelotvorna, razmjerna i odvraćajuća kazna za njegovo postupanje. U svakom slučaju, sama činjenica da kazneni sud nije uputio expressis verbis na sankciju izrečenu u prekršajnom postupku ne mora sama po sebi biti dovoljna za zaključak da postupci nisu bili međusobno povezani u naravi.
Konačno, kada je riječ o povezanosti između dvaju postupaka u vremenu, Sud napominje da je policija u Rijeci prekršajni postupak pokrenula 25. studenog 2004. godine (vidi stavak 5 ove presude), dok je Državno odvjetništvo u Rijeci podiglo optužnicu za kazneno djelo otprilike sedam mjeseci kasnije, 9. lipnja 2005. godine (vidi stavak 7 ove presude). Iako Sudu nije poznat točan datum početka kriminalističke istrage u odnosu na podnositelja zahtjeva, iz optužnice je jasno da su podnositelj zahtjeva i niz drugih svjedoka već bili ispitani prije podizanja optužnice. Drugim riječima, dva su postupka zasigurno bila pokrenuta praktički u isto vrijeme (usporedi predmet Jóhannesson i drugi protiv Islanda, br. 22007/11, stavak 54., 18. svibnja 2017., u kojem je optužnica protiv podnositelja zahtjeva bila podignuta tek 15 i 16 mjeseci nakon što su porezna tijela donijela odluke u njihovim predmetima). Zatim su se ta dva postupka paralelno vodila još gotovo četrnaest mjeseci, kada je prekršajni nalog Prekršajnog suda u Rijeci postao pravomoćan, a da protiv njega nije podnesena žalba. Nakon toga je kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva trajao još šest godina i deset mjeseci na četiri razine nadležnosti, a to razdoblje, prema mišljenju Suda, samo po sebi ne može biti dovoljno da se prekršajni i kazneni postupak odvoje u vremenu (vidi, mutatis mutandis, gore citirani predmet A i B protiv Norveške, stavak 151.; i usporedi gore citirani predmet Kapetanios, stavak 67., u kojem je odgoda između okončanja dvaju postupaka iznosila između 9 i 14 godina; i predmet Nodet protiv Francuske, br. 47342/14, stavci 52. - 53., 6. lipnja 2019., u kojem Sud nije utvrdio dovoljno blisku povezanost dvaju postupaka u naravi ili vremenu). Konkretno, ne može se smatrati da je dodatni protek vremena pred kaznenim sudovima nerazmjeran, zlonamjeran ili nerazuman, uzimajući u obzir činjenicu da je prekršajni nalog izdan kao rezultat žurnog prekršajnog postupka, dok se kazneni postupak, koji je po svojoj prirodi složeniji, vodio na četiri sudske razine. U navedenim okolnostima Sud je uvjeren da su ta dva postupka bila dovoljno povezana u vremenu.
Zaključno, prema mišljenju Suda, ciljevi kažnjavanja kojim se rješavaju različiti aspekti istog postupanja trebaju se razmatrati kao cjelina, a u ovom su predmetu ostvareni vođenjem dvaju predvidljivih komplementarnih postupaka koji su, bili dovoljno povezani u naravi i u vremenu, kako to zahtijeva sudska praksa Suda, da bi se smatralo da čine dio integriranog sustava sankcija prema hrvatskom pravu za nepoštovanje propisa o sigurnosti prometa na cestama i posljedično izazivanja prometne nesreće. U tim je postupcima postojala odgovarajuća razina suradnje između dvaju sudova, a izrečene kazne, zajedno, nisu podnositelju nametnule prekomjeran teret, već su bile ograničene na ono što je bilo strogo potrebno u odnosu na težinu kaznenog djela. U svjetlu gore navedenog, Sud utvrđuje da nije došlo do zloupotrebe prava države da izrekne kaznu (jus puniendi) i ne može zaključiti da je podnositelj zahtjeva pretrpio bilo kakvu nerazmjernu štetu kao posljedicu dupliciranja postupaka i kazni. Umjesto toga, ti postupci i kazne činili su koherentnu i razmjernu cjelinu (vidi, mutatis mutandis, gore citirani predmet A i B protiv Norveške, stavci 112., 130. i 147.).
Stoga nije došlo do povrede članka 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

Utvrđuje da je zahtjev dopušten;
Presuđuje da nije došlo do povrede članka 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju.

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 8. listopada 2020. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Abel Campos Krzysztof Wojtyczek

Tajnik Predsjednik

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

[1] Napomena Ureda zastupnika: Očitom omaškom Sud je naveo broj predmeta C-525/15 umjesto broja C-524/15

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

FIRST SECTION

CASE OF BAJČIĆ v. CROATIA

(Application no. 67334/13)

JUDGMENT

Art 4 P7 • Right not to be tried or punished twice • Minor-offence proceedings and criminal proceedings on indictment concerning a road accident • Speeding central to the applicant’s conviction in the minor-offence proceedings and an important part of his criminal charge and conviction in criminal proceedings • Partial overlap between facts which were the subject of both proceedings and risk of “double counting” of punishment and vexatious re-prosecution • Two sets of proceedings pursuing complementary purposes in addressing different aspects of the failure to respect road-traffic safety regulations, criminal proceedings being limited to particularly serious offences • Dual proceedings and penalty foreseeable consequence of the applicant’s conduct • Adequate interaction between the two courts and two sets of proceedings forming a coherent whole • Disadvantage suffered by the applicant from the duplication of proceedings not beyond what was strictly necessary • Taken together, penalties imposed not exceeding what was strictly necessary in relation to the seriousness of the offences concerned • Effective, proportionate and dissuasive punishment for conduct • Two complementary sets of proceedings sufficiently connected in substance and in time • Proceedings and penalties forming a coherent and proportionate whole

STRASBOURG

8 October 2020

FINAL

08/01/2021

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Bajčić v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Krzysztof Wojtyczek, President,
Ksenija Turković,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Armen Harutyunyan,
Pauliine Koskelo,
Tim Eicke,
Raffaele Sabato, judges,
and Abel Campos, Section Registrar,

Having regard to:

the above application against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Sanjin Bajčić (“the applicant”), on 13 October 2013,

the decision of 27 January 2014 to give notice to the Croatian Government of the complaint concerning the right not to be tried or punished twice and to declare the remainder of the application inadmissible pursuant to Rule 54 § 3 of the Rules of Court,

Having deliberated in private on 8 September 2020,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1. The case concerns the applicant’s allegations that he had been punished twice for the same offence in violation of Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention. The applicant was first fined in minor-offence proceedings for speeding, driving a defective vehicle and failing to remain at the scene of an accident. In subsequent criminal proceedings, the applicant was sentenced to a prison term for causing a road-traffic accident in which another person died.

THE FACTS

2. The applicant was born in 1966. He was represented before the Court by Mr G. Marjanović, a lawyer practising in Rijeka.

3. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

4. At around 11.20 a.m. on 13 October 2004 the applicant, who was driving over the speed limit, caused a road accident in Rijeka in which a person died.

5. On 25 November 2004 the Rijeka police requested that minor-offence proceedings be brought against the applicant in the Rijeka Minor Offences Court (Prekršajni sud u Rijeci). On 31 July 2006 the court issued a penalty notice (prekršajni nalog) finding the applicant guilty. In so far as relevant, the court stated as follows.

“[O]n 13 October 2004 at 11.20 a.m. [the applicant] was driving a vehicle ... in the settlement of Draga Brig from the direction of Sv. Kuzan towards Rijeka.

[The applicant] reached house no. 73/9 on a section of the road with no pavement, where the road is narrow and visibility reduced owing to the high walls and hedges of the courtyards of the houses alongside and speed is limited to 40 kph by a road sign. The length of the skid marks, which measured 29 metres, helped establish that the speed [reached] had been at least 80 kph. This amounted to exceeding the speed limit by 40 kph at the moment when he spotted a pedestrian, S.M., stepping out onto the road from the courtyard of house no. 73/9. [The applicant] lost control of the vehicle and with its front right side hit the pedestrian and continued to move uncontrollably. After a further 12.5 metres the front right side of the vehicle hit a stone wall by the right edge of the road, after which [the applicant] left the scene of the accident without stopping, or coming to the aid of the victim, or informing the police of the accident or waiting for the arrival of the police. A later inspection of the vehicle showed that it was technically defective in that the tread on the front tyres was worn to below the .TWI [tread wear indicator] recommended by the manufacturer. Thus:

1. by driving [a vehicle] in a settlement while exceeding the speed limit by 40 kph, which is contrary to section 53(1) of the Road Traffic Safety Act,

[the applicant] committed a minor offence punishable under section 53(5) of the same Act;

2. by driving a vehicle [some of] whose equipment was faulty and as a driver in [road] traffic who was acting contrary to section 239(1) of the Road Traffic Safety Act,

[the applicant] committed a minor offence punishable under section 239(9) of the same Act;

3. by acting contrary to section 176(1)(3) of the Road Traffic Safety Act because he did not stay at the scene of the accident or inform the nearest police station or wait for the arrival of a person authorised to carry out an on-site inspection,

[the applicant] committed a minor offence punishable under section 176(3) of the above-mentioned Act.”

The applicant was fined 700 Croatian kunas (HRK – approximately 95 euros (EUR)) for exceeding the speed limit, HRK 400 (approximately EUR 55) for driving a defective car and HRK 3,000 (approximately EUR 400) for leaving the scene without informing the police. A six-month driving ban was imposed on him and he had five points added to his driving licence.

6. No appeal having been lodged against the Rijeka Minor Offences Court’s penalty notice, that decision became final on 31 July 2006.

7. In the meantime, having questioned the applicant and several other witnesses, on 9 June 2005 the Rijeka State Attorney’s Office indicted the applicant on charges under Article 272 of the Criminal Code of causing a fatal road accident on 13 October 2004. The relevant part of the bill of indictment (optužnica) reads as follows:

“[O]n 13 October 2004 at 11.20 a.m. in the settlement of Draga Brig at house no. 73/9 [the applicant] drove a vehicle ... from the direction of Sveti Kuzma towards Rijeka, ... agreeing to jeopardise the safety of other road users, contrary to section 53(1) of the Road Traffic Safety Act, at a speed of at least 72 kph despite the speed limit being set at 40 kph... lost control of the vehicle and with its front right side hit a pedestrian... S.M., causing her injuries... [and ultimately] death;

so that, by violating the regulations on road-traffic safety, he jeopardised traffic causing a car accident in which one person died,

by which he committed a criminal offence against the general safety of persons and property and road-traffic safety by causing a road accident under Article 272 §§ 1 and 3 of the Criminal Code...”

8. On 21 March 2011 the Rijeka Municipal Court (Općinski sud u Rijeci) found the applicant guilty as charged and sentenced him to one year and six months’ imprisonment. The relevant part of the court judgment reads as follows.

“[O]n 13 October 2004 at about 11.20 a.m. in the settlement of Draga Brig at house no. 73/9 [the applicant] drove a vehicle ... from the direction of Sveti Kuzma towards Rijeka, at a speed of 69.6 kph, contrary to section 53(1) of the Road Traffic Safety Act, despite the speed limit being set at 40 kph as indicated by a road sign, recklessly thinking that such driving would not put at risk the safety of other road users. It was because of this that, on reaching house no. 73/9 on a section of the road without a pavement, and while braking, he lost control of the vehicle and with its front right side hit a pedestrian, S.M., who had stepped out onto the road from a courtyard ... Owing to this S.M. sustained numerous bodily injuries ... which were classified as particularly serious and resulted in [S.M.’s] death. Thus his reckless conduct, which violated the regulations on road-traffic safety, put [road users] at such a risk that he caused a road accident in which a person died, by which he committed a criminal offence against the general safety of persons and property and road-traffic safety by causing a road accident under Article 272 §§ 1, 2 and 4 of the Criminal Code....

Furthermore, [the court] inspected documents in the case file... It also inspected the case file of the Rijeka Minor Offences Court in case no. P-678/05...”

9. On 5 September 2012 the Rijeka County Court (Županijski sud u Rijeci) upheld the judgment at first instance. In reply to the applicant’s ne bis in idem complaint, the second-instance court held as follows:

“[The applicant] challenges the judgment at first instance, claiming that ... the case at hand has been previously adjudicated, since the penalty imposed for the criminal act stems from a judgment of the Minor Offences Court ... However, the breach of traffic regulations in question, which resulted in causing danger in traffic and ultimately a person’s death, is not classified as a minor offence, so [the applicant] could not have been charged in substance with the same facts. The case concerns a different subject of protection from an offence and a different degree of seriousness of a violation, so the [applicant’s] argument that the matter has already been adjudicated cannot be accepted ...”

10. On 29 January 2013 the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske) rejected the applicant’s request for extraordinary review of a final judgment (zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomocne presude). In so far as relevant, the Supreme Court held as follows:

“[S]ince the matter concerns a different subject of protection from an offence and a different degree of seriousness of the violation, it should be emphasised that the case in question does not concern a matter which has already been adjudicated ...”

11. On 29 May 2013 the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) declared a constitutional complaint brought by the applicant inadmissible as manifestly ill-founded. The Constitutional Court’s decision was served on the applicant’s representative on 13 June 2013.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK

Relevant domestic law
1. Road Traffic Safety Act

12. The relevant parts of the Road Traffic Safety Act (Zakon o sigurnosti prometa na cestama, Official Gazette nos. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001 and 76/2010) provide as follows.

Section 53(1) provides that on roads in populated areas, the speed limit is 50 kph or whichever limit is displayed on a road sign. Section 53(2) provides that the penalty for driving between 30 and 50 kph above the speed limit is a fine of HRK 700 and an endorsement with two points on the person’s driving licence.

Section 176(1) and (3) requires that anyone involved in a road accident in which a person has been injured must stay at the scene of the accident, come to the aid of victims, do everything in his or her power to remove any other hazards so as to allow traffic to keep moving, preserve evidence, inform the nearest police station of the accident and wait for the arrival of a person authorised to carry out an on-site inspection. Failure to comply carries a fine of at least HRK 3,000.

Section 239(1) and (8) requires that vehicles in road traffic satisfy certain conditions as regards their dimensions, maximum weight, axle load and environmental considerations and that they are fitted with appropriate devices and equipment. Failure to comply carries a fine of HRK 400.

Criminal Code

13. The relevant provisions of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette no. 110/1997 with subsequent amendments), as in force at the material time, read as follows:

Article 63

“2. A prison sentence, a fine or a fine imposed in minor-offence proceedings shall count towards the penalty for a criminal offence if the description of that criminal offence corresponds to the minor offence for which the penalty has been imposed.”

Article 272

“1. Any person who, by violating road-traffic safety regulations, endangers traffic such that he causes an accident in which another person suffers serious bodily injury or extensive pecuniary damage shall be liable to a term of imprisonment of six months to five years.

2. If the criminal offence referred to in paragraph 1 of this Article has been committed recklessly, the perpetrator shall be punished by a fine or a term of imprisonment of up to three years. ...

4. If the criminal offence referred to in paragraph 2 of this Article results in the death of one or more persons, the perpetrator shall be punished by a term of imprisonment of six months to five years.”

European Union case-law

14. In its judgments in case C-525/15 Luca Menci, adopted on 20 March 2018, the Court of Justice of the European Union (CJEU) examined whether there had been a violation of the ne bis in idem principle in a case where both criminal and administrative sanctions had been imposed for failure to pay VAT. The CJEU concluded that such duplication of proceedings and penalties constituted a limitation of the ne bis in idem principle requiring justification. In particular, national legislation authorising a duplication of proceedings and penalties of a criminal nature had to pursue an objective of general interest, such as to justify a duplication of proceedings and penalties, it being necessary for those proceedings and penalties to pursue additional objectives; establish clear and precise rules allowing individuals to predict which acts or omissions were liable to be subject to such duplication of proceedings and penalties; ensure that the proceedings were coordinated in order to limit to what is strictly necessary the additional disadvantage which results, for the persons concerned, from a duplication of proceedings; and limit the severity of all of the penalties imposed to what is strictly necessary in relation to the seriousness of the offence concerned.

THE LAW

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 4 OF PROTOCOL No. 7 TO THE CONVENTION

15. The applicant complained that he had been tried and punished twice for the same offence. He relied on Article 4 § 1 of Protocol No. 7 to the Convention, which reads as follows:

“No one shall be liable to be tried or punished again in criminal proceedings under the jurisdiction of the same State for an offence for which he has already been finally acquitted or convicted in accordance with the law and penal procedure of that State.”

Admissibility

16. The Court notes that this complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

Merits
1. The parties’ submissions

17. The applicant argued that in both the minor-offence proceedings and the proceedings on indictment, he had been tried and punished in respect of the same event of 13 October 2004.

18. The applicant pointed out that, since the Rijeka Minor Offences Court had expressly found him guilty of, inter alia, hitting a pedestrian while driving, his conviction for a minor offence encompassed the consequences of his failure to comply with traffic regulations. This showed that both sets of proceedings had been conducted with the same purpose, namely ensuring road-traffic safety, including for road users and pedestrians alike. Moreover, when the authorities competent for bringing charges had included the consequences of the applicant’s behaviour in the factual description of the minor offence with which he had been charged, it could not have been foreseen that the applicant would be subject to both sets of proceedings.

19. Furthermore, the taking of evidence had indicated that the same decisive facts – such as whether the applicant had violated road-traffic regulations and whether the speeding had caused the pedestrian’s fatal injuries – had been established in both proceedings. In the applicant’s view, the criminal court had failed to take into consideration the penalty that had been imposed on him in the minor-offence proceedings.

20. Finally, the applicant pointed out that the temporal connection between the two sets of proceedings had not been sufficiently strong, as there had been an excessive delay in the conduct of the criminal proceedings.

21. The Government argued that the minor offence for which the applicant had been punished referred to speeding, operating a defective vehicle and not going to the aid of the victim of a road accident; however, the offence for which he had been punished in the proceedings on indictment referred to reckless driving which had resulted in a road accident and another person’s death.

22. The Government further submitted that the minor-offence and criminal proceedings in the present case had been sufficiently closely connected in substance and in time to form a coherent whole. Firstly, as emphasised by both the Rijeka County Court and the Supreme Court, the purpose of the two sets of proceedings had differed: the nature of the former was to act as a general deterrent with the principal aim of ensuring that traffic rules were obeyed by everyone bearing in mind the potential danger, whereas the latter proceedings had been conducted owing to the serious consequences of the applicant’s failure to comply with the traffic rules.

23. Moreover, the Government submitted that in cases of traffic accidents resulting in a fatality, neither the domestic law nor the relevant case-law left any room for doubt that the perpetrator might, and as a general rule would, be subject to both minor-offence and criminal proceedings. The foreseeability requirement had therefore been fulfilled. The Government further pointed out that the collection and assessment of evidence had not been duplicated to the extent possible, considering the inherent differences between the two sets of proceedings. For instance, the record of the on-site inspection and the applicant’s blood analysis had first been used in the minor-offence proceedings and then in the criminal proceedings. The criminal court had also inspected the minor-offence proceedings case file. Finally, in the minor-offence proceedings the applicant had only been fined, whereas in the criminal proceedings he had been sentenced to imprisonment.

24. As regards the connection in time, the Government pointed out that the criminal proceedings had been instituted less than six months after the minor-offence proceedings and had been conducted concurrently until 31 July 2006. The period that had elapsed thereafter was a necessary and natural consequence of the greater complexity of criminal proceedings.

The Court’s assessment

(a) General principles

25. Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention is understood as prohibiting the prosecution or trial of a second “offence” in so far as it arose from identical facts or facts which were substantially the same (see Sergey Zolotukhin v. Russia [GC], no. 14939/03, § 82, ECHR 2009; Marguš v. Croatia [GC], no. 4455/10, § 114, ECHR 2014; and A and B v. Norway [GC], nos. 24130/11 and 29758/11, § 108, 15 November 2016).

26. In cases raising an issue under Article 4 of Protocol No. 7, it should be determined whether the specific national measure complained of entails, in substance or in effect, double jeopardy to the detriment of the individual or whether, in contrast, it is the product of an integrated system enabling different aspects of the wrongdoing to be addressed in a foreseeable and proportionate manner forming a coherent whole, so that the individual concerned is not thereby subjected to injustice (see A and B v. Norway, cited above, § 122). The object of Article 4 of Protocol No. 7 is to prevent the injustice of a person’s being prosecuted or punished twice for the same criminalised conduct. It does not, however, outlaw legal systems which take an “integrated” approach to the social wrongdoing in question, in particular an approach involving parallel stages of legal response to the wrongdoing by different authorities and for different purposes (ibid., § 123).

(b) Application of the principles in the present case

(i) Whether both sets of proceedings were criminal in nature

27. In comparable cases against Croatia involving minor offences, the Court has held, on the basis of the “Engel criteria” (see Engel and Others v. the Netherlands, 8 June 1976, Series A no. 22), that minor-offence proceedings were “criminal” in nature for the purposes of Article 4 of Protocol No. 7 (see Maresti v. Croatia, no. 55759/07, § 61, 25 June 2009; Tomasović v. Croatia, no. 53785/09, § 25, 18 October 2011; and, in the context of an Article 6 complaint, Marčan v. Croatia, no. 40820/12, § 33, 10 July 2014).

28. Noting that the parties did not dispute this, the Court sees no reason to depart from the conclusion reached in those previous cases and holds that both sets of proceedings in the present case concerned a “criminal” matter within the autonomous meaning of Article 4 of Protocol No. 7.

(ii) Whether the offences were the same in nature (idem)

29. The notion of the “same offence” – the idem element of the ne bis in idem principle in Article 4 of Protocol No. 7 – was clarified in Sergey Zolotukhin (cited above, §§ 78-84). Following the approach adopted in that judgment, it is clear that the determination as to whether the offences in question were the same (idem) depends on a facts-based assessment (ibid., § 84), rather than, for example, a formal assessment consisting in comparing the “essential elements” of the offences. The prohibition in Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention concerns the prosecution or trial of a second “offence” in so far as the latter arises from identical facts or facts which are substantially the same (ibid., § 82). In the Court’s view, statements of fact concerning both the offence for which the applicant has already been tried and the offence of which he or she stands accused are an appropriate starting-point for its determination of the issue whether the facts in both proceedings were identical or substantially the same (see, in this connection, Sergey Zolotukhin, cited above, § 83). The Court’s inquiry should therefore focus on those facts which constitute a set of concrete factual circumstances involving the same defendant and inextricably linked together in time and space, the existence of which must be demonstrated in order to secure a conviction or institute criminal proceedings (ibid., § 84).

30. In the present case, there is no doubt that both the minor-offence proceedings and the criminal proceedings on indictment concerned a road accident in Draga Brig which took place at about 11.20 a.m. on 13 October 2004 (see paragraphs 5 and 8 above).

31. In the minor-offence proceedings the applicant was punished for various offences under the Road Traffic Safety Act, namely speeding contrary to section 53(1), driving a defective vehicle contrary to section 239(1) and failing to fulfil the duties of road users in the event of an accident contrary to section 176(1) and (3), such as staying at the scene, providing aid to victims, removing any hazards, preserving evidence and informing the nearest police station (see paragraph 12 above). In the proceedings on indictment, the applicant was punished under Article 272 §§ 1, 2 and 4 of the Criminal Code, which refers to recklessly causing a road accident by violating the regulations on road-traffic safety, as a result of which a person sustains serious bodily injury or dies (see paragraph 13 above).

32. The Court notes that, of the three minor offences in question, only speeding (see paragraph 7 above) was alleged and subsequently found to have been causally linked to the road accident which resulted in a person’s death, which was precisely the offence for which the applicant was prosecuted and punished in the criminal proceedings (see paragraph 8 above). Thus, the Court considers that the minor-offence proceedings related to a number of facts – in particular driving a vehicle with worn out tyres and not providing assistance to a victim of a road accident, not informing the police and not waiting for the arrival of a person authorised to carry out an on-site inspection – which were not covered by the subsequent criminal charges (compare Hauser-Sporn v. Austria, no. 37301/03, § 43, 7 December 2006).

33. Moreover, the facts for which the applicant had been convicted under section 176(1) and (3) of the Road Traffic Safety Act could not have formed part of the offence of recklessly causing a traffic accident under Article 272 of the Criminal Code, since they covered the applicant’s conduct after the accident had taken place. It cannot therefore be said that the facts for which the applicant was punished in the minor-offence proceedings under sections 239(1) and 176(1) and (3) of the Road Traffic Safety Act can be regarded as substantially the same as the facts for which he was subsequently punished in criminal proceedings (see, mutatis mutandis, Ramda v. France, no. 78477/11, §§ 87-94, 19 December 2017). No issue under Article 4 of Protocol No. 7 thus arises in this regard.

34. Accordingly, the Court will not examine further the applicant’s complaint relating to sections 239(1) and 176(1) and (3) of the Road Traffic Safety Act as no issue under Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention arises in that respect.

35. On the other hand, the Court notes that speeding was central to the applicant’s conviction under section 53(1) of the Road Traffic Safety Act in the minor-offence proceedings and formed an important part of his criminal charge and conviction in criminal proceedings (see paragraphs 5 and 8 above). Consequently, in the present case the Court considers that, in relation to speeding, the idem element of the ne bis in idem principle is present (compare Gradinger v. Austria, 23 October 1995, § 55, Series A no. 328-C).

36. The Court would further note that in the present case the overlap between the facts which were the subject of both the minor-offence proceedings and the criminal proceedings on indictment was only partial. Indeed, the conviction for the minor offence of speeding did not to any extent include the causing of a road accident which resulted in another person’s death. In fact, section 53(1) of the Road Traffic Safety Act is a lesser offence which is absorbed by the greater offence of causing a traffic accident as provided for in Article 272 of the Criminal Code, covering all the facts included in the lesser offence as well as some additional facts.

37. The Court reiterates at this juncture that the Convention does not prohibit the separation of the sentencing process in a given case into different stages or parts, such that different penalties may be imposed, successively or in parallel, for an offence that is to be characterised as “criminal” within the autonomous meaning of that notion under the Convention. States should be able legitimately to choose complementary legal responses to socially offensive conduct (such as non-compliance with road-traffic regulations or non-payment/evasion of taxes) through different procedures forming a coherent whole so as to address different aspects of the social problem involved, provided that the accumulated legal responses do not represent an excessive burden for the individual concerned (see A and B v. Norway, cited above, §§ 120 and 121). In fact there might be good reasons for trying traffic offences before minor-offence courts or special traffic courts under a simplified procedure, effectiveness being one of them.

38. In the present case the applicant contended that his prior conviction for a logically lesser offence barred his subsequent prosecution for a greater offence (see paragraph 36 above). However, the Court notes that if the criminal court were not to be permitted to convict the applicant of a greater offence, which encompassed facts for which he had not, and could not have, been convicted in minor-offence proceedings, the applicant would not be punished for the entirety of his conduct, taking into consideration all the facts and the overall level of his guilt. At the same time, even when the overlap in facts was only partial, the bifurcation of proceedings carried a risk of “double counting” of punishment and vexatious re-prosecution, both of which are contrary to the principle of ne bis in idem. Thus, even in such cases the Court must be satisfied that there has been, even if only partially, no duplication of trial or punishment (bis), as proscribed by Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention.

(iii) Whether there was a duplication of proceedings (bis)

39. As the Grand Chamber explained in A and B v. Norway (cited above, § 130), Article 4 of Protocol No. 7 does not preclude the conduct of dual proceedings, provided that certain conditions are fulfilled. In particular, for the Court to be satisfied that there is no duplication of trial or punishment (bis) as proscribed by Article 4 of Protocol No. 7, the respondent State must demonstrate convincingly that the dual proceedings in question were “sufficiently closely connected in substance and in time”. In other words, it must be shown that they were combined in an integrated manner so as to form a coherent whole. This implies not only that the purposes pursued and the means used to achieve them should in essence be complementary and linked in time, but also that the possible consequences of organising the legal treatment of the conduct concerned in such a manner should be proportionate and foreseeable for the persons affected (ibid., § 130). As regards the conditions to be satisfied in order for dual criminal and administrative proceedings to be regarded as sufficiently connected in substance and in time and thus compatible with the bis criterion in Article 4 of Protocol No. 7, the material factors for determining whether there was a sufficiently close connection in substance include:

– whether the different proceedings pursue complementary purposes and thus addressed, not only in abstracto but also in concreto, different aspects of the social misconduct involved;

– whether the duality of proceedings concerned was a foreseeable consequence, both in law and in practice, of the same impugned conduct (idem);

– whether the relevant sets of proceedings were conducted in such a manner as to avoid as far as possible any additional disadvantages resulting from duplication of proceedings and in particular duplication in the collection as well as the assessment of the evidence, notably through adequate interaction between the various competent authorities to ensure that the establishment of the facts in one set of proceedings is replicated in the other;

– and, above all, whether the sanction imposed in the proceedings which became final first was taken into account in those which became final last, so as to prevent the individual concerned from being in the end made to bear an excessive burden; this latter risk is least likely to be present where there is in place an offsetting mechanism designed to ensure that the overall amount of any penalties imposed is proportionate (ibid., §§ 131-32).

Combined proceedings will more likely meet the criteria of complementarity and coherence if the sanctions to be imposed in the proceedings not formally classified as “criminal” are specific for the conduct in question and thus differ from “the hard core of criminal law (ibid., § 133).

40. In the present case, in 2006 the applicant was fined in the minor-offence proceedings for speeding. Before those proceedings were finalised, in 2005 the applicant was indicted under Article 272 of the Criminal Code for causing a road accident in which another person had died as a consequence of reckless driving. He was ultimately sentenced in those proceedings to a prison sentence in 2011.

41. Assessing the connection in substance between the minor-offence and criminal proceedings in the present case – as well as the different sanctions imposed on the applicant – the Court notes that the purpose of the minor-offence proceedings was to address the applicant’s failure to comply with road-traffic regulations, notably speeding, in order to ensure the smooth flow of traffic and prevent conduct endangering public safety (see paragraph 5 above). As the Government explained, this minor offence is aimed at discouraging all drivers from disregarding speed limits, irrespective of whether or not their conduct causes a road-traffic accident. The subsequent criminal proceedings against the applicant, on the other hand, were conducted precisely with the aim of addressing the consequence of his failure to comply with the speed limit, that is, to penalise his conduct which caused the death of a pedestrian (compare and contrast Gradinger, cited above, § 54). The Court therefore accepts that the two sets of proceedings pursued complementary purposes in addressing different aspects of the failure to respect road-traffic safety regulations, criminal proceedings being limited to offences which are particularly serious, such as reckless driving resulting in serious bodily injury or death (see paragraph 13 above).

42. The applicant asserted that the minor offences court had also punished him for the death of the pedestrian. While it is true that the Rijeka Minor Offences Court included the death of the pedestrian in the description of the facts of the case, it is clear from the text of its decision that the actual minor offences of which the applicant was found guilty related only to speeding (see paragraph 5 above). Under Croatian law, causing a death in a road-traffic accident cannot be prosecuted in minor-offence proceedings; instead, it is dealt with as a criminal offence that is subject to public prosecution by the State Attorney in criminal proceedings. Moreover, at the material time, dual-track punitive proceedings combining minor-offence proceedings and criminal proceedings formed part of the actions commonly taken to impose sanctions in accordance with clear and precise rules for failure to comply with road-traffic safety regulations and for reckless driving causing a fatal road-traffic accident (see paragraphs 12, 13 and 23 above). Therefore, the Court cannot accept the applicant’s contention that the dual proceedings and penalty had been an unforeseeable consequence of his conduct.

43. As to the manner of conducting the proceedings, the Court notes that the criminal court not only used certain evidence adduced before the Rijeka Minor Offences Court, but also inspected the case file from the minor-offence proceedings in its entirety (see paragraph 8 above). It can therefore be concluded that the interaction between the two courts was adequate and that the two sets of proceedings formed a coherent whole (see, a contrario, Kapetanios and Others v. Greece, nos. 3453/12 and 2 others, §§ 65-74, 30 April 2015, where the applicants had first been acquitted in criminal proceedings, and later on imposed with severe administrative fines for the same conduct). Consequently, the applicant has not suffered a disadvantage associated with the duplication of proceedings, beyond what was strictly necessary.

44. The Court further notes that, while the Rijeka Minor Offences Court issued the applicant with a fine in the amount of EUR 95 for speeding (see paragraph 5 above), the criminal court imposed a custodial sentence on him for reckless driving causing a fatal road-traffic accident. Although the criminal court did not expressly refer to the fine previously imposed by the Rijeka Minor Offences Court, the Court observes that it sentenced the applicant to one and a half years’ imprisonment, whereas at the material time the Criminal Code prescribed a maximum sentence for such an offence of up to five years’ imprisonment (see paragraph 31 above). In the Court’s view, when taken together the penalties imposed did not exceed what was strictly necessary in relation to the seriousness of the offences concerned. It cannot therefore be said that the applicant was made to bear an excessive burden (see the relevant criteria set out in A and B v. Norway, cited at paragraph 39 above). Rather, only once punishment for speeding had been complemented by the punishment for causing a fatal road-traffic accident did the applicant in the present case receive an effective, proportionate and dissuasive punishment for his conduct. In any event, the sole fact that the criminal court did not refer expressis verbis to the sanction imposed in the minor-offence proceedings might not of itself be sufficient to conclude that the proceedings were not interconnected in substance.

45. Finally, turning to the connection in time between the two proceedings, the Court notes that the minor-offence proceedings were instituted by the Rijeka police on 25 November 2004 (see paragraph 5 above), whereas the criminal indictment was filed by the Rijeka State Attorney’s Office some seven months later, on 9 June 2005 (see paragraph 7 above). Although the Court does not have in its possession the exact date of the commencement of the criminal investigation in respect of the applicant, it is clear from the bill of indictment that the applicant and a number of other witnesses had already been questioned prior to the lodging of the indictment. In other words, the two sets of proceedings must have been initiated at practically the same time (contrast Jóhannesson and Others v. Iceland, no. 22007/11, § 54, 18 May 2017, where the applicants had been indicted only 15 and 16 months after the decision of the tax authorities had been taken in their cases). The two sets of proceedings were then conducted in parallel for almost another fourteen months, when the Rijeka Minor Offences Court’s penalty notice became final, without an appeal having been lodged against it. The criminal proceedings against the applicant thereafter lasted another six years and ten months at four levels of jurisdiction, a period which, in the Court’s view, cannot of itself suffice to disconnect in time the minor-offence and the criminal proceedings (see, mutatis mutandis, A and B v. Norway, cited above, § 151; and contrast Kapetanios, cited above, § 67, where the delay between the conclusion of the two sets of proceedings had amounted to between 9 and 14 years; and Nodet v. France, no. 47342/14, §§ 52-53, 6 June 2019, where the Court found no sufficiently close substantive or temporal link between the two sets of proceedings). In particular, the additional lapse of time before the criminal courts cannot be considered disproportionate, abusive or unreasonable, taking into consideration that the penalty notice had been issued as a result of summary minor-offence proceedings, whereas the criminal proceedings, which by their nature are more complex, had been conducted before four court instances. In the above circumstances, the Court is satisfied that the two proceedings were sufficiently connected in time.

46. In conclusion, in the Court’s opinion, the aims of punishment, whereby different aspects of the same conduct are addressed, ought to be considered as a whole and have in the present case been realised through two foreseeable complementary sets of proceedings, which were sufficiently connected in substance and in time, as required by the Court’s case-law, to be considered to form part of an integral scheme of sanctions under Croatian law for failure to comply with road-traffic safety regulations and causing a traffic accident as a consequence. There was an adequate level of interaction between the two courts in these proceedings, and the punishments imposed, taken together, did not make the applicant bear an excessive burden, but were limited to what was strictly necessary in relation to the seriousness of the offence. In the light of the foregoing, the Court finds no abuse of the State’s right to impose a punishment (jus puniendi), nor can it conclude that the applicant suffered any disproportionate prejudice resulting from the duplication of proceedings and penalties. Rather, those proceedings and penalties formed a coherent and proportionate whole (see, mutatis mutandis, A and B v. Norway, cited above, §§ 112, 130 and 147).

47. There has accordingly been no violation of Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

Declares the application admissible;
Holds that there has been no violation of Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention.

Done in English, and notified in writing on 8 October 2020, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Abel Campos Krzysztof Wojtyczek
Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član P7-4 | DIC | A. i B. protiv Norveške

Na presudu se poziva u obrazloženju presude Kž1 186/2018 od 20.04.2018. godine Apelacionog suda u Nišu. Presudom se delimično usvaja žalba branioca optuženog i preinačuje se presuda Osnovnog suda u Nišu 4K.786/2016 od 07.11.2017. godine.

Ispitujući da li u konkretnom slučaju postoji identitet kaznenih dela za koja je optuženi oglašen krivim u prekršajnom i krivičnom postupku, ovaj sud je pošao od utvrđenih kriterijuma Evropskog suda za lјudska prava kojima se zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ono proizilazi iz istovetnih činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna odluka. U konkretnom slučaju optuženi preduzeće i vlasnik u prekršajnom postupku oglašeni su krivim zato što nisu obračunali PDV po izdatom računu dok je u krivičnom postupku optuženi oglašen krivim što kao osnivač i odgovorno lice preduzeća u nameri da delimično izbegne plaćanje poreza na dodatu vrednost preduzeća prikrio činjenice koje su od uticaja za utvrđivanje ovog poreza tako što je izdao račune drugom preduzeću bez obračuna PDV-a sa lažnom napomenom da je promet oslobođen PDV-a po čl.6. Zakona o PDV-u, iako je znao da je nepomena neistinita i da je bio dužan da navedeni promet obračuna. Iz navedenog proizilazi da radnja koja predstavlјa prekršaj iz čl.60. st.1. tač.12. i st.2. Zakona o porezu na dodatu vrednost i radnja koja predstavlјa radnju krivičnog dela poreska utaja iz čl.229. st.1. KZ nisu iste a iz zakonskog opisa prekršaja ne proizilazi da je namera izbegavanja plaćanja poreskih obaveza bitan element prekršaja, kao kod krivičnog dela poreska utaja,pri čemu prekršajni sud svojom izrekom nije proširio činjenični opis prekršaja niti je obuhvatio subjektivni element navedenog krivičnog dela za koje je optuženi u ovom postupku oglašen krivim. Istitujući treći kriterijum - dvostrukost postupka (bis), ovaj sud je primenjujući kriterijume i standarde iz presude Velikog veća Evropskog suda za lјudska prava iz predmeta A. i B. protiv Norveške od 15.11.2016. godine (broj predstavke 24130/11 i 29758/11) na konkretan predmet, našao da nema povrede načela ne bis in idem.

Presuda Apelacionog suda u Nišu je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P7-4 | DIC | Maresti protiv Hrvatske

Presuda se navodi u rešenju Kž1 Po1 22/17 od 13.12.2017. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojim se usvajaju žalbe branilaca i ukida se presuda Posebnog odelјenja Višeg suda u Beogradu K.Po1 br.36/15 od 17.03.2017. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Po oceni Apelacionog suda u Beogradu, Posebnog odelјenja, razlozi koje prvostepeni sud daje za svoj zaklјučak da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi načela “Ne bis in idem”, za sada se ne mogu prihvatiti. Najpre, ne može se prihvatiti stav prvostepenog suda da se načelo “Ne bis in idem” odnosi isklјučivo na prethodno okončan krivični postupak, pri čemu je posebno nejasno pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 17 stav 3 Zakonika o krivičnom postupku. Krivično-procesni princip “Ne bis in idem” definisan je članom 6 stav 1 Zakonika o krivičnom postupku, kojim je propisano da niko ne može da bude gonjen i kažnjen za krivično delo za koje je pravnosnažnom presudom oslobođen ili osuđen ili je za to delo postupak protiv njega pravnosnažno obustavlјen ili optužba pravnosnažno odbijena.

Evropski sud za lјudska prava je u standardima iskazanim u presudi Zolotukin protiv Rusije (Zolothukin v. Russia, 14939/03 od 10.02.2009. godine), uveo pojam materijalnog identiteta dela za razliku od prethodno prihvaćenih identiteta kvalifikacije i identiteta zaštićenih dobara. Materijalni identitet postoji kada se radi o istom događaju na osnovu činjenično utemelјenog pristupa, to jest član 4 Protokola 7 Evropske konvencije o zaštiti lјudskih prava mora se shvatiti na način da zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ona proizlazi iz istovetnih činjenica ili činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna osuđujuća ili oslobađajuća presuda, koji stav je Evropski sud za lјudska prava u nekoliko predmeta potvrdio – Maresti protiv Hrvatske (55759/07 od 29. juna 2009. godine), Muslija protiv BiH (Muslia v. Bosnia and Herzegovina 32042/11 od 14.01.2014. godine), Milenković protiv Srbije (Milenkovic v. Serbia, 50124/13 od 01.03.2016. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P7-4 | DIC | Milenković protiv Srbije

Presuda je povezana preko primenjenog načela "non bis in idem" sa zahtevom za zaštitu zakonitosti Republičkog javnog tužilaštva KTZ. br. 1306/20 od 23.11.2020. godine, protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 210/20 od 25.06.2020 godine, Zbog povrede odredaba člana 438 stav 1 tačka 1 ZKP u vezi člana 4 ZKP i bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438 stav 2 ZKP.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br.741715 od 20.12.2019 godine optuženi AA oglašen je krivim da je izvršio krivično delo neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246 stav 1 KZ, i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4. godine u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.07.2010. godine do 30.03.2011.godine.

U postupku odlučivanja po podnetim žalbama, Apelacioni sud u Beogradu presudom Kž1 210/20 od 25.06.2020 godine usvojio je žalbu okrivlјenog AA i njegovog branioca i preinačio presudu Višeg suda u Beogradu 7K br.741/15 od 20.12.2020 godine tako što je na osnovu člana 422 tačka 2 ZKP odbio optužbu protiv okrivlјenog. U obrazloženju presude navodi se da je presudom Prekšajnog suda u Beogradu, Odelјenje suda u Barajevu Šr.br. 198-23361/10 od 03.8.2015. godine, okrivlјeni AA oglašen krivim za prekršaj iz člana 292 stav1. tačka 3 Carinskog zakona. te kako se navedena presuda Prekršajnog suda tako i prvostepena krivična presuda odnose na istog okrivlјenog , na tačno isti događaj i iste radnje, odnosno u konkretnom slučaju se radi o identičnom činjeničnom opisu prekršaja i radnje izvršenja krivičnog dela , u kom smislu bi kažnjavanjem okrivlјenog u krivičnom postupku bilo povređeno načelo ne bis in idem iz člana 4 ZKP, jer bi došlo do ponavlјanja svojstva okrivlјenog, te je navedena presuda Prekršajnog suda po svojoj snazi res iudicata, u kom smislu ima mesta primeni člana 422 tač. 2 ZKP, te je doneo presudu kojom se optužba odbija jer se radi o presuđenoj stvari.

Zahtev za zaštitu zakonsti dostupan je u javnoj bazi tužilačke prakse ovde

Član P7-4 | DIC | Muslija protiv Bosne i Hercegovine

Član P7-4 | DIC | Sergej Zolotukhin protiv Rusije

Presuda se navodi u presudi Kž3 17/2019 od 28.11 2019. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojom se delimično usvaja žalba zajedničkog branioca okrivlјenih AA i BB i preinačava se presuda Višeg suda u Kragujevcu Kž1-159/19 od 16.07.2019. godine, samo u pogledu odluke o kazni dok se u ostalom delu žalba odbiaj kao neosnovana i presuda potvrđuje.

Apelacioni sud je cenio žalbene navode zajedničkog branioca okrivlјenih da drugostepeni sud prilikom odlučivanja nije razmatrao, niti poštovao pravilo ne bis in idem niti stav Evropskog suda za lјudska prava, kao ni odluke Ustavnog suda Republike Srbije po tom pitanju, iako je bio upoznat sa činjenicom da se pred Osnovnim sudom u Kragujevcu povodom identičnog činjeničnog stanja, istog događaja, među istim učesnicima postupka, kao okrivlјenih, oštećenih i istim svedocima, i sa istim opisom po optužnim aktima Osnovnog javnog tužioca u Kragujevcu vode dva krivična postupka i to jedan postupak radi ugrožavanja sigurnosti iz čl. 138. st. 1 KZ i krivični postupak 9K.8/19 zbog krivičnog dela nasilničko ponašanje i da je bio dužan da obrati posebnu pažnju i razluči po tzv. testu dovolјno uske povezanosti u sadržinskom i vremenskom smislu da li različiti postupci koji se vode protiv okrivlјenih u suštini predstavlјaju usklađenu celinu, između kojih postoji dovolјno bliska veza u sadržini i vremenu, zbog koje njihovo paralelno vođenje i kažnjavanje nije u suprotnosti sa načelom ne bis in idem, a iz istog činjeničnog stanja povodom događaja koji se po navodima odbrane nikad nije ni dogodio, pokrenuta tri krivična postupka što je suprotno navedenom pravilu i odredbama Zakonika o krivičnom postupku.

Apelacioni sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava (presuda Sergej Zolotukhin…. protiv Rusije) koja prihvata mogućnost da je izricanje različitih sankcija od strane različitih organa koje se odnose na isto ponašanje u određenoj meri dopušteno na osnovu čl. 4 Protokola 7. uz Evropsku konvenciju za zaštitu lјudskih prava i osnovnih sloboda, bez obzira na postojanje odluke koja ima svojstvo res judicata. Evropski sud je zaklјučio da treba ostaviti mogućnost državi da legitimno izabere komplementarne odgovore na društveno nerihvatlјivo ponašanje putem različitih postupaka koji čine povezanu celinu, kako bi se rešili različiti aspekti određenog društvenog problema, pod uslovom, da ukupnost tih pravnih odgovora ne predstavlјa prekomeran teret za pojedinca na kojeg se odnose, pri tome vodeći računa za uspostavlјanje pravične ravnoteže između zaštite interesa pojedinca koji je zaštićen načelom ne bis in idem, sa jedne strane i interesa javnog interesa da se uspostavi potpuni regulatorni pristup u predmetnom području s druge strane, kao i da bi preširoko tumačenje načela ne bis in idem bilo štetno u zaštiti temelјnih društvenih vrednosti i protivno svrsi koja se ostvaruje u svakom pojedinačnom kaznenom postupku.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P7-4 | DIC | Sergej Zolotukhin protiv Rusije

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Publikacije

Moja prava u slučaju saobraćajne nezgode: vodič za postupak pred osiguravajućim društvima
vodič otvorena vrata pravosuđa postupak pred osiguravajućim društvom saobraćajna nezgoda