Podnosilac predstavke je aktivista za zaštitu životne sredine koji je tokom govora na jednom okruglom stolu kritikovao rad tadašnjeg načelnika opštine Motovun izjavivši da se ovaj „ponaša kako pravi pravcati žohar“. Načelnik je zbog toga protiv podnosioca podneo privatnu tužbu za klevetu i uvredu. Opštinski sud u Pazinu proglasio je podnosioca krivim za vređanje načelnika obrazloživši da izjava koja je upućena nekome u kojoj se kaže da je on pravi pravcati žohar svakako predstavlja uvredu jer se radi o štetočini i napasti. Ovaj sud je podnosiocu izrekao novčanu kaznu u iznosu od približno 3.500 eura. Županijski sud je potvrdio prvostepenu presudu, a Ustavni sud je odbio podnosiočevu ustavnu tužbu.

Pred ESLJP sudom podnosilac predstavke prigovorio je da su domaći sudovi povredili njegovo pravo na slobodu izražavanja.

Budući da osuda za uvredu zbog izjava datih tokom izlaganja na okruglom stolu svakako predstavlja mešanje u podnosičevo pravo na slobodu izražavanja, Sud je ispitao je li to mešanje bilo zakonito, je li imao legitimni cilj i da li je bilo nužno u demokratskom društvu. Mešanje je bilo zakonito jer se osuda temeljila na odredbama Krivičnog zakona, člana 109. (krivično delo uvrede), težilo je legitimnom cilju zaštite prava drugih, odnosno časti i ugleda načelnika. Preostalo je pitanje je li mešanje bilo nužno u demokratskom društvu.

Sud je ispitao jesu li domaći sudovi uspostavili pravednu ravnotežu između dva suprotstavljena interesa i to podnosiočevog prava na slobodu izražavanja i prava načelnika na ugled, primjenjujući kriterijume dobro utvrđene u svojoj sudskoj praksi.

U okviru čl. 10. st. 2. Konvencije postoji malo prostora za ograničenja političkog govora ili rasprave o pitanjima od javnog interesa. Dakle, kada se radi o pitanjima javnog interesa, Sud dodeljuje visoki stepen zaštite slobodi izražavanja, što podrazumeva da države nemaju široku slobodu procene. Rasprava u ovom predmetu očigledno je se odnosila na pitanja važnog javnog interesa, budući da je sporni govor podnosioca predstavke održan na javnom skupu naučne prirode na kojem se između ostalog raspravljalo o načinu vođenja lokalne politike u području zaštite životne sredine.

Sud je ponovio da je potrebno razlikovati izjave o činjenicama od vrednosnih sudova kao i to da čl. 10. štiti ne samo informacije ili ideje koje su prihvatljive i neuvredljive nego i one informacije i ideje koje „vređaju, šokiraju ili uznemiruju“. Hrvatski sudovi nisu izvršili analizu o tome je li izjava podnosioca bila vrednosni sud nego su samo kratko zaključili da je on uporedio načelnika sa štetočinom i parazitom što je samo po sebi predstavljalo uvredu.

Sa druge starne, podnosilac nije namjeravao ovu izjavu učiniti dostupnom široj javnosti. Naime, govorio je na naučnom skupu na kome je učestvovao uzak krug ljudi, a njegovo izlaganje je bez njegova znanja ili pristanka privatno snimljeno i objavljeno na mrežnim stranicama lokalne nevladine organizacije. Domaći sudovi nisu ocenili kontekst u kojem je sporna izjava data već su samo odbili tvrdnju podnositelja da je njegova izjava bila isključivo metaforička i da je predstavljala oštru kritiku politike načelnika.

Podnosilac je krivično osuđen što je rezultovalo unosom podataka u krivičnu evidenciju. Izrečena novčana kazna bila je značajna u datim okolnostima i imala je negativne posledice na dalje učešće podrnosioca u aktivnostima koje se odnose na zaštitu životne sredine.

Sud je zaključio da domaći sudovi nisu u dovoljnoj meri obrazložili mešanje u slobodu izražavanja podnosioca niti su uzeli u obzir načela i kriterijume utvrđene u sudskoj praksi ESLJP suda za uravnoteženje te slobode s pravom na poštovanje privatnog života načelnika, odnosno, nisu ocenili celokupan kontekst u kojem je upotrebljen osporeni izraz i ton kojim je izgovoren, te nisu uspostavili pravednu ravnotežu između mera kojima je ograničeno podnosiočevo pravo na slobodu izražavanja i legitimnog cilja koji se tim merama hteo postići. Stoga je došlo do povrede člana 10. Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET BON protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 26933/15)

PRESUDA

STRASBOURG

18. ožujka 2021.

Ova je presuda konačna, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Bon protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u odboru u sastavu:

Alena Poláčková, predsjednica,
Péter Paczolay,
Gilberto Felici, suci,
i Attila Teplán, vršitelj dužnosti zamjenika tajnika Odjela,

uzimajući u obzir: zahtjev (br. 26933/15) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski i britanski državljanin g. Ranko Bon („podnositelj zahtjeva“) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) dana 30. svibnja 2015.; odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada“) obavijesti o prigovorima u pogledu prava na pošteno suđenje i slobodu izražavanja, a da se ostatak zahtjeva odbaci kao nedopušten; odluku vlade Ujedinjenog Kraljevstva da ne iskoristi svoje pravo da se umiješa u postupak (članak 36. stavak 1. Konvencije); očitovanja stranaka; nakon vijećanja zatvorenog za javnost 16. veljače 2021. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

UVOD

Podnositelj zahtjeva, aktivist za zaštitu okoliša, osuđen je i kažnjen novčanom kaznom zbog vrijeđanja lokalnog političara, izjavivši u javnosti da se potonji „ponaša kao pravi pravcati žohar“. Predmet se odnosi na prigovore podnositelja zahtjeva zbog povrede njegovih prava na pošteno suđenje i slobodu izražavanja zajamčenih člankom 6. odnosno člankom 10. Konvencije.

ČINJENICE

Podnositelj zahtjeva rođen je 1946. godine i živi u Motovunu. Zastupao ga je g. V. Ramadanović, odvjetnik iz Zagreba.
Vladu je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
Činjenično stanje predmeta, kako su ga iznijele stranke, može se sažeti kako slijedi.
Podnositelj zahtjeva, aktivist za zaštitu okoliša, bio je predsjednik motovunskog ogranka Zelene stranke.
Na okruglom stolu pod nazivom „Zajedno protiv otimačine – Kako dalje protiv Zakona o igralištima za golf?“, koji je organizirao Nacionalni forum za prostor i koji je održan u Novinarskom domu u Zagrebu 26. ožujka 2009., pred publikom od približno pedeset ljudi, podnositelj zahtjeva održao je izlaganje tijekom kojeg je govorio o svojem povratku u Motovun nakon što je trideset i četiri godine živio u inozemstvu. Utvrdio je da je u gradu došlo do viška instrumenata moći i demokratskog deficita te da se sve radi „u tami“, iza zatvorenih vrata, daleko od očiju javnosti. U tom je kontekstu rekao i da se tadašnji načelnik Općine Motovun S.V. ponašao „kao pravi pravcati žohar“.
Govor podnositelja zahtjeva snimljen je bez njegova znanja i objavljen je, bez njegova pristanka, na mrežnim stranicama jedne nevladine organizacije (NVO) za zaštitu okoliša.
S.V. je naknadno podnio tri privatne tužbe protiv podnositelja zahtjeva Općinskom sudu u Pazinu, optuživši ga za klevetu i uvredu.
Dana 2. ožujka 2010. podnositelj zahtjeva proglašen je krivim za vrijeđanje S.V.-a jer ga je nazvao „pravim pravcatim žoharom“. Mjerodavni dio te presude glasi kako slijedi:

„Ovaj je sud motrišta da [podnositelj zahtjeva] svojom obranom želi od sebe odagnati bilo kakvu kaznenu odgovornost za to kazneno djelo …, u odnosu na izgovorene riječi pojašnjava kako je u odnosu na općinu Motovun rekao da se sve događa u tami, iza zatvorenih vrata, te da se u tom kontekstu [S.V.] ponaša kao pravi pravcati žohar.

Po motrištu ovog suda kazivanje za bilo koju osobu a konkretno i za [S.V.-a] koji je dakle u inkriminiranom razdoblju bio načelnik općine[Motovun], da je pravi pravcati žohar, svakako predstavlja uvredu za [S.V.-a]…

[P]o motrištu ovog suda, konkretna uvreda - a izričaj upućen za nekoga da je pravi pravcati žohar, svakako predstavlja uvredu jer se radi o kukcu štetočini i nametniku…

Ovaj je sud motrišta da će se izrečenom novčanom kaznom tako utjecati na [podnositelja zahtjeva] da ubuduće ne čini nikakva kaznena djela, da poštuje pravni sustav RH, a isto tako utjecati će se i na druge građane da ne čine kaznena djela odnosno da se ponašaju na društveno prihvatljiv način jer će u suprotnome morati snositi konsekvence i to u vidu kaznenopravnih sankcija…“

Sud je odbio prijedlog S.V.-a da pregleda snimku javnog nastupa podnositelja zahtjeva uz obrazloženje da su relevantne okolnosti već bile u potpunosti utvrđene. Sud je podnositelju zahtjeva izrekao novčanu kaznu u iznosu od 26.666,00 hrvatskih kuna (HRK – približno 3.500,00 eura (EUR)) i naložio mu je da snosi troškove postupka u iznosu od 1.000,00 kuna (približno 130,00 eura). Podnositelj zahtjeva oslobođen je ostalih optužbi.

Prvostupanjsku presudu potvrdio je povodom žalbe Županijski sud u Puli 24. svibnja 2011. godine. Mjerodavni dio presude glasi kako slijedi:

„Protivno žalbenom prigovoru [podnositelja zahtjeva], … prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

Naime, u pravu je [podnositelj zahtjeva] da je tematika održanog okruglog stola u Zagrebu imala znanstveni aspekt, u pretežnom segmentu, no [on] nije u pravu kada tvrdi da je te prigode izlagao u metaforičkom tonu… no kada se sagleda i cijeni kako je prigodom izgovaranja inkriminiranih riječi smjerao na [S.V.-a]…, tada je izvjesno sud prvog stupnja utvrdio kako je namjera [podnositelja zahtjeva] bila da [S.V.-a]…

Protivno žalbenom prigovoru [podnositelja zahtjeva], sud prvog stupnja, u konkretnom slučaju ispravno nije primijenio odredbu čl. 203. KZ-a. Sve zbog činjenice da je [S.V.-a podnositelj zahtjeva] nazvao: „Pravi, pravcati žohar“, jasno slijedi da se radi o ponašanju koji je imao za cilj naškoditi nečijoj časti ili ugledu.“

Podnositelj zahtjeva osporio je ta utvrđenja pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, koji je 11. prosinca 2014. godine odbio njegove prigovore kao neosnovane.
Odluka Ustavnog suda dostavljena je podnositelju zahtjeva 29. prosinca 2014. godine.

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR

Mjerodavno domaće pravo citirano je u predmetu Miljević protiv Hrvatske (br. 68317/13, stavci 31. – 32., 25. lipnja 2020.).
Mjerodavnim odredbama Kaznenog zakona (Narodne novine br. 110/97 s naknadnim izmjenama i dopunama) predviđeno je kako slijedi:

Članak 199.

„Tko uvrijedi drugoga putem tiska, radija [ili] televizije, pred više osoba, na javnom skupu ili na drugi način zbog čega je uvreda postala pristupačnom većem broju osoba, kaznit će se novčanom kaznom do stopedeset dnevnih dohodaka.“

Mjerodavnom odredbom Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine br. 8/11 s naknadnim izmjenama i dopunama) predviđeno je kako slijedi:

Članak 502. stavak 2.

„(2) Odredbe o obnovi kaznenog postupka će se primijeniti i u slučaju kada je podnesen zahtjev za izmjenu pravomoćne sudske odluke na temelju konačne presude Europskog suda za ljudska prava kojom je u odnosu na okrivljenika utvrđena povreda prava i sloboda iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ako je povreda Konvencije utjecala na ishod postupka, a povreda ili njezina posljedica se može ispraviti u obnovljenom postupku. ...

(3) Zahtjev za obnovom postupka na temelju konačne presude Europskog suda za ljudska prava može se podnijeti u roku od trideset dana od datuma konačnosti presude Europskog suda za ljudska prava.“

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 10. KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva prigovorio je da je njegova kaznena osuda dovela do povrede njegova prava na slobodu izražavanja zajamčenog člankom 10. Konvencije, koji glasi kako slijedi:

„1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da podvrgnu režimu dozvola ustanove koje obavljaju djelatnosti radija ili televizije te kinematografsku djelatnost.

2. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.“

A. Dopuštenost

Sud primjećuje da ovaj prigovor nije ni očigledno neosnovan ni nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Podnositelj zahtjeva

Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je njegova kaznena osuda predstavljala nerazmjerno miješanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja. Njegova je izjava bila vrijednosni sud i trebala je poslužiti kao oštra kritika postupaka S.V.-a, a ne kao prikazivanje S.V.-a kao insekta ili parazita, kako su utvrdili domaći sudovi, koji nisu pružili dostatno i relevantno obrazloženje kojim bi opravdali miješanje. Pobijana izjava bila je dana na skupu pred publikom koja dolazi pretežno iz područja znanosti, a snimka njegova izlaganja bila je objavljena na mrežnim stranicama NVO-a koje nisu bile dostupne široj javnosti.
Podnositelj zahtjeva nadalje je tvrdio da su domaći sudovi propustili ispitati puni kontekst u kojem je pobijana izjava bila dana, iako su tijekom postupka bile jasno utvrđene konkretne okolnosti na kojima je temeljio svoj vrijednosni sud. Štoviše, te su okolnosti u velikoj mjeri bile dobro poznate, s obzirom na to da su mediji prethodno izvještavali o konkretnom pitanju izgradnje igrališta za golf u Motovunu. Podnositelj zahtjeva istaknuo je da je postupao u dobroj vjeri i da se vodio javnim interesom. Činjenica da sam S.V. nije izravno dao podnositelju zahtjeva bilo kakav povod da ga kritizira bila je nebitna.
Konačno, podnositelj zahtjeva ustvrdio je da mu je u kaznenom postupku bila izrečena značajna novčana kazna i da mu je bilo naloženo platiti naknadu štete. Štoviše, nakon osude odstupio je s položaja predsjednika ogranka Zelene akcije i povukao se iz svih javnih aktivnosti. U konačnici je raspuštena sama organizacija Zelena akcija.

(b) Vlada

Vlada je potvrdila da je osuda podnositelja zahtjeva predstavljala miješanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja. Međutim, to je miješanje bilo u skladu sa zakonom, težilo je legitimnom cilju i bilo je nužno u demokratskom društvu.
Drugim riječima, izjava podnositelja zahtjeva i način njegova govora, u kontekstu izlaganja koje je održao na predmetnom događaju, nisu se mogli smatrati opravdanom kritikom, te su stoga naškodili časti i ugledu S.V.-a.
U pogledu razmjernosti, Vlada je priznala da je podnositelj zahtjeva, djelujući kao aktivist za zaštitu okoliša na javnom skupu pred približno četrdeset ljudi, nesporno dao izjavu uvredljivog karaktera, kojom je implicirao da je S.V. štetočina i parazit. Međutim, kao član NVO-a za zaštitu okoliša, bio je vezan Etičkim kodeksom i kodeksom ponašanja NVO-ova, prema kojem NVO ne smije kršiti temeljna ljudska prava, a sve informacije koje odluči širiti moraju biti točne i izložene u primjerenom kontekstu.
Iako je pobijana izjava bila vrijednosni sud, podnositelj zahtjeva morao je dokazati da je takva izjava imala barem određenu činjeničnu osnovu, što on nije učinio. Drugim riječima, Vlada je tvrdila da su domaći sudovi, ispitavši kontekst u kojem je izjava bila dana, zaključili da je jedini razlog zbog kojeg je podnositelj zahtjeva smatrao da je imao pravo S.V.-a. nazvati „žoharom“ njegov osobni dojam o nedostatku transparentnosti u postupanju lokalne vlasti (to jest, njegov dojam da se „sve radi u tami i iza zatvorenih vrata“). Vlada je zaključila da je, s obzirom na sadržaj pobijane izjave i njezin cjelokupni kontekst, stvarna namjera podnositelja zahtjeva bila uvrijediti S.V.-a, a ne metaforički se izraziti. Osim toga, S.V. nije učinio ništa izravno podnositelju zahtjeva zbog čega bi zaslužio da ga se javno vrijeđa, niti je prethodno dao bilo kakve javne izjave koje bi mogle opravdati takvu javnu uvredu. Konačno, Vlada je sankciju izrečenu podnositelju zahtjeva smatrala razmjernom.

2. Ocjena Suda

(a) Je li došlo do miješanja

Vlada je priznala da je osuda podnositelja zahtjeva za uvredu zbog izjava danih tijekom njegova izlaganja na okruglom stolu predstavljala miješanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja zajamčeno člankom 10. stavkom 1. Konvencije. Sud ne vidi razlog da smatra drugačije.

(b) Zakonitost i legitiman cilj

Sud napominje da su domaći sudovi osudu podnositelja zahtjeva temeljili na kaznenom djelu uvrede kako je predviđeno člankom 199. stavkom 2. Kaznenog zakona (vidi stavak 14 ove presude). U tim okolnostima, Sud prihvaća da je miješanje u ovom predmetu bilo propisano zakonom.
Nadalje, nije bilo sporno da je miješanje u pravo podnositelja zahtjeva težilo legitimnom cilju zaštite prava drugih, odnosno časti i ugleda S.V.-a, načelnika Općine Motovun.
Preostaje ispitati je li miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“.

(c) „Nužno u demokratskom društvu“

Sud napominje da se ovaj predmet odnosi na sukob između suprotstavljenih prava, i to prava S.V.-a na ugled, koji je dio njegova privatnog života, s jedne strane i prava podnositelja zahtjeva na slobodu izražavanja s druge strane. Opća načela koja proizlaze iz sudske prakse Suda u pogledu pretpostavke nužnosti u demokratskom društvu u ovoj vrsti predmeta sažeta su u nekoliko ranijih predmeta (vidi, među brojnim drugim izvorima prava, Axel Springer AGprotiv Njemačke [VV], br. 39954/08, stavci 78. – 97., 7. veljače 2012.; i Couderc i Hachette Filipacchi Associés protiv Francuske [VV], br. 40454/07, stavci 82. – 93., ECHR 2015).
Zadatak je Suda u ovom predmetu ispitati jesu li prilikom svoje ocjene domaći sudovi primijenili kriterije utvrđene u njegovoj sudskoj praksi o ovoj temi i jesu li razlozi zbog kojih su donijeli pobijane odluke bili dovoljni i relevantni da opravdaju miješanje u pravo na slobodu izražavanja (vidi Cicad protiv Švicarske, br. 17676/09, stavak 52., 7. lipnja 2016.). To će učiniti ispitujući kriterije utvrđene u njegovoj sudskoj praksi (vidi gore citirani predmet Couderc i Hachette Filipacchi Associés, stavak 93.) koji su relevantni za ovaj predmet.

(i) Doprinos raspravi od javnog interesa

Prema dugogodišnjoj praksi Suda, u okviru članka 10. stavka 2. Konvencije ne postoji puno prostora za ograničenja rasprave o pitanjima od javnog interesa (vidi, među brojnim drugim izvorima prava, Narodni List D.D. protiv Hrvatske, br. 2782/12, stavak 60., 8. studenoga 2018.). S tim u vezi, Sud primjećuje da je podnositelj zahtjeva, kao aktivist za zaštitu okoliša i predsjednik lokalnog ogranka političke stranke, održao izlaganje na javnom skupu znanstvene prirode, na kojem se, među ostalim, raspravljalo o načinu vođenja lokalne politike u području okoliša (vidi stavke 6. i 17. ove presude).
Sud stoga smatra da je rasprava u ovom predmetu očito bila od važnog javnog interesa i predmet društvene rasprave.

(ii) Koliko je poznata dotična osoba

U ovom je predmetu S.V., kao načelnik Općine Motovun, bio javna osoba i stoga je trebao imati viši prag tolerancije prema bilo kakvoj kritici koja mu je bila upućena dok je provodio lokalnu politiku (vidi Paraskevopoulos protiv Grčke, br. 64184/11, stavak 37., 28. lipnja 2018.).

(iii) Sadržaj, oblik i posljedice objave

Sud je više puta ponovio da je potrebno razlikovati izjave o činjenicama i vrijednosne sudove (vidi, među brojnim drugim izvorima prava, Morice protiv Francuske [VV], br. 29369/10, stavak 126., ECHR 2015) kao i da se člankom 10. štite ne samo „informacije“ ili „ideje“ koje su blagonaklono primljene ili se ne smatraju uvredljivima nego i one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju (vidi, među brojnim drugim izvorima prava, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 7. prosinca 1976., stavak 49., Serija A br. 24).
U ovom je predmetu podnositelj zahtjeva, kao aktivist za zaštitu okoliša, sudjelovao na javnom skupu znanstvene prirode na kojem je sudjelovalo između četrdeset i pedeset ljudi. Stoga je pobijana izjava dana samo ograničenom broju ljudi s određenim interesom. Iz činjenica koje su iznijele stranke ne proizlazi da je podnositelj zahtjeva svoje izlaganje namjeravao učiniti dostupnim široj javnosti. Međutim, bez njegova znanja ili pristanka, izlaganje podnositelja zahtjeva bilo je privatno snimljeno i objavljeno na mrežnim stranicama lokalnog NVO-a te je stoga imalo samo ograničeni utjecaj.
Sud nadalje primjećuje da su domaći sudovi ograničili svoju analizu na činjenicu da je podnositelj zahtjeva S.V.-a nazvao „pravim pravcatim žoharom“, što je samo po sebi predstavljalo uvredu, s obzirom na činjenicu da je žohar insekt koji je štetočina i parazit (vidi stavak 9. ove presude). Usvajajući tako usku definiciju toga što se može smatrati prihvatljivom kritikom, domaći sudovi nisu proveli analizu o tome je li izjava podnositelja zahtjeva mogla predstavljati vrijednosni sud koji nije dokaziv (vidi Grinberg protiv Rusije, br.23472/03 , stavci 28. – 30., 21. srpnja 2005.).
Iako je točno da je predmetni izraz mogao uzrujati S.V.-a, prema mišljenju Suda, podnositelj zahtjeva odlučio je izraziti svoju oštru kritiku, obojenu vlastitim političkim mišljenjima i predodžbama, što se ne može smatrati neopravdanim osobnim napadom na S.V.-a (usporedi Bodrožić protiv Srbije, br. 32550/05, stavak 56., 23. lipnja 2009.). Međutim, domaći sudovi nisu proveli odgovarajuću analizu kako bi ocijenili kontekst u kojem je upotrijebljen pobijani izraz, već su po kratkom postupku odbili tvrdnju podnositelja da je pobijani dio njegova govora bio isključivo metaforički (vidi stavke 9. i 10. ove presude).

(iv) Ozbiljnost sankcije

U pogledu prirode i ozbiljnosti izrečene sankcije, Sud napominje da je podnositelj zahtjeva bio osuđen u kaznenom postupku, što je rezultiralo upisom podataka u njegovu kaznenu evidenciju (vidi Długołęcki protiv Poljske, br. 23806/03, stavci 44. – 45., 24. veljače 2009.). Nadalje, Sud primjećuje da je novčana kazna koja je izrečena podnositelju zahtjeva, u iznosu od približno 3.500,00 eura, u danim okolnostima bila značajna. Konačno, izrečena sankcija imala je negativne posljedice na daljnje djelovanje podnositelja zahtjeva kao aktivista za zaštitu okoliša jer je nakon toga prekinuo svoj angažman u lokalnoj politici i sve javne aktivnosti, dok je S.V. bio ponovno izabran na sljedećim lokalnim izborima.

(v) Zaključak

U svjetlu navedenih razmatranja, Sud smatra da domaći sudovi nisu iznijeli relevantno i dostatno obrazloženje za miješanje u slobodu izražavanja podnositelja zahtjeva niti su vodili računa o načelima i kriterijima utvrđenima u sudskoj praksi Suda za uspostavljanje ravnoteže između te slobode i prava drugog pojedinca na poštovanje njegova privatnog života. Konkretno, nisu proveli odgovarajuću analizu razmjernosti kako bi ocijenili cjelokupan kontekst u kojem je upotrijebljen osporeni izraz i ton kojim je izgovoren. Stoga su prekoračili slobodu procjene koja im je dodijeljena i nisu uspostavili razumnu ravnotežu razmjernosti između mjera kojima se ograničava pravo podnositelja zahtjeva na slobodu izražavanja i legitimnog cilja kojem se težilo.
Stoga je došlo do povrede članka 10. Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva prigovorio je da je kazneni postupak protiv njega bio nepošten i u suprotnosti s člankom 6. stavkom 1. Konvencije, čiji mjerodavni dijelovi glase kako slijedi:

„…U slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da …sud … ispita njegov slučaj…“

Podnositelj zahtjeva tvrdio je da domaći sudovi nisu iznijeli dostatno obrazloženje kojim bi opravdali svoje odluke. Tvrdio je i da je raspravni sud odbio pregledati zvučni zapis njegova izlaganja, a da za to nije pružio nikakvo obrazloženje.
Vlada se nije složila. Istaknula je da je podnositelj zahtjeva imao pošteno suđenje u kojem je iskoristio sva svoja procesna prava. Konkretno, bio je ispitan u kaznenom postupku i tako mu je dana prilika da iznese svoje očitovanje o kontekstu u kojem su osporene izjave bile dane.
Sud primjećuje da je ovaj prigovor povezan s onim koji je prethodno razmotren i stoga se isto tako mora proglasiti dopuštenim.
Imajući u vidu utvrđenje povezano s člankom 10. Konvencije, Sud smatra da nije potrebno zasebno ispitati je li došlo do povrede članka 6. u ovom predmetu (vidi, među drugim izvorima prava, Standard Verlags GmbH i Krawagna-Pfeifer protiv Austrije, br. 19710/02, stavak 65., 2. studenoga 2006., i Kwiecień protiv Poljske, br. 51744/99, stavak 62., 9. siječnja 2007.).

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

46. Člankom 41. Konvencije propisano je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A. Šteta

Podnositelj zahtjeva potraživao je 26.666,00 hrvatskih kuna (HRK) (približno 3.500,00 eura (EUR)) na ime naknade materijalne štete i 75.200,00 kuna (približno 10.000,00 eura) na ime naknade nematerijalne štete.
Vlada je osporila ta potraživanja. Naglasila je da bi, ako Sud utvrdi povredu prava podnositelja zahtjeva u ovom predmetu, obnova domaćeg postupka, koja je dopuštena prema domaćem pravu, bila najprikladniji način da se podnositelju zahtjeva nadoknadi šteta zbog utvrđene povrede, a on bi mogao podnijeti i zahtjev za naknadu materijalne štete koju bi smatrao primjerenom.
U pogledu potraživanja podnositelja zahtjeva na ime naknade materijalne štete, Sud napominje da na temelju članka 502. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku (vidi stavak 15 ove presude) podnositelj zahtjeva može zatražiti obnovu kaznenog postupka u odnosu na koji je Sud utvrdio povredu Konvencije. S obzirom na to da je u ovom predmetu utvrdio povredu podnositeljeva prava zajamčenog na temelju članka 10. Konvencije (vidi stavak 40 ove presude), Sud se slaže s Vladom da bi u ovom predmetu najprikladniji način ispravljanja posljedica te povrede bila obnova postupka kojemu se prigovara (usporedi predmet Stojanović protiv Hrvatske, br. 23160/09, stavak 80., 19. rujna 2013.). Budući da domaće pravo dopušta takvo ispravljanje, Sud smatra da nema razloga dosuditi podnositelju zahtjeva ikakav iznos na ime naknade materijalne štete.
S druge strane, imajući u vidu sve okolnosti ovog predmeta, Sud prihvaća da je podnositelj zahtjeva pretrpio nematerijalnu štetu koja se ne može nadoknaditi samo utvrđivanjem povrede. Procjenjujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje 7.500,00 eura na ime naknade nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi se mogli zaračunati.

B. Troškovi i izdaci

Podnositelj zahtjeva potraživao je i 7.817,90 kuna (približno 1.050,00 eura) na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i 16.500,00 kuna (približno 2.200,00 eura) na ime troškova i izdataka nastalih pred ovim Sudom.
Vlada je osporila ta potraživanja.
Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je njihova visina razumna. Sud u ovom predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje posjeduje i prethodno navedene kriterije, smatra razumnim dosuditi iznos od 3.250,00 eura, koji obuhvaća troškove po svim osnovama, uz sav porez koji bi se mogao zaračunati podnositelju zahtjeva.

C. Zatezna kamata

Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

utvrđuje da je zahtjev dopušten;
presuđuje da je došlo do povrede članka 10. Konvencije;
presuđuje da nije potrebno ispitivati prigovor na temelju članka 6. Konvencije;
presuđuje

(a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba u roku od tri mjeseca isplatiti sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune po tečajnoj stopi važećoj na dan namirenja:

(i) 7.500,00 EUR (sedam tisuća petsto eura), na ime naknade nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi se mogli zaračunati;

(ii) 3.250,00 EUR (tri tisuće dvjesto pedeset eura), na ime troškova i izdataka, uz sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositelju zahtjeva;

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata na navedene iznose koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravednom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 18. ožujka 2021. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Attila Teplán Alena Poláčková

Vršitelj dužnosti zamjenika tajnika Predsjednica

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

FIRST SECTION

CASE OF BON v. CROATIA

(Application no. 26933/15)

JUDGMENT

STRASBOURG

18 March 2021

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Bon v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Committee composed of:

Alena Poláčková, President,
Péter Paczolay,
Gilberto Felici, judges,
and Attila Teplán, Acting Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 26933/15) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian and British national, Mr Ranko Bon (“the applicant”), on 30 May 2015;

the decision to give notice to the Croatian Government (“the Government”) of the complaints concerning the rights to a fair trial and to freedom of expression and to declare inadmissible the remainder of the application;

the decision of the Government of the United Kingdom not to make use of their right to intervene in the proceedings (Article 36 § 1 of the Convention);

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 16 February 2021,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1. The applicant, an environmental activist, was convicted and fined for insulting a local politician, stating in public that the latter had “acted like a real cockroach”. The case concerns the applicant’s complaints of the violation of his rights to a fair trial and to freedom of expression guaranteed respectively by Article 6 and Article 10 of the Convention.

THE FACTS

2. The applicant was born in 1946 and lives in Motovun. He was represented by Mr V. Ramadanović, a lawyer practising in Zagreb.

3. The Government were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

4. The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

5. The applicant, an environmental activist, was president of the Motovun branch of the Green Party.

6. At a round table entitled “Together against seizure – How to proceed against the Golf Courses Act”, organised by the National Forum for the Environment and held at the Centre for Journalists in Zagreb on 26 March 2009, in front of an audience of approximately fifty people, the applicant gave a presentation in which he spoke about his return to Motovun after thirty-four years of living abroad. He asserted that there had been an excess of instruments of power in the town and a democratic deficit, and that everything was happening “in darkness”, behind closed doors, far from the eyes of the public. In that context, he also said that the then head of the Motovun Municipality, S.V., had been acting “like a real cockroach”.

7. The applicant’s speech was recorded without his knowledge and published, without his consent, on the website of an environmental non‑governmental organisation (NGO).

8. S.V. subsequently lodged three criminal complaints against the applicant with the Pazin Municipal Court (Općinski sud u Pazinu), accusing him of defamation and insult.

9. On 2 March 2010 the applicant was found guilty of insulting S.V., in that he had referred to him as “a real cockroach”. The relevant part of that judgment reads as follows:

“This court is of the view that [the applicant] seeks, through his defence, to deny any criminal liability for the criminal offence [in issue] ... With regard to the statements made, he explains that, in relation to the Motovun Municipality, he said that everything was happening in darkness, behind closed doors and in that context [S.V.] was acting like a real cockroach.

In the opinion of this court, calling anyone a cockroach, and in particular [saying of S.V.], who was the head of the Motovun Municipality at the material time, that he was a cockroach, in any event constituted an insult to [S.V.] ...

[I]n the opinion of this court, the insult in question – and calling someone a cockroach is in any event insulting because it concerns an insect which is a pest and a parasite ...

This court considers that the fine [imposed] will influence [the applicant] in such a way that he will refrain from committing criminal acts in the future, and that he will respect the legal system of Croatia, but it will also persuade other citizens not to commit criminal offences, in other words to act in a socially acceptable manner as otherwise they will have to bear the consequences in the form of criminal sanctions. ...”

The court dismissed S.V.’s proposal to examine the recording of the applicant’s public appearance on the grounds that the relevant circumstances had already been fully established. The court fined the applicant in the amount of 26,666 Croatian kunas (HRK – approximately 3,500 euros (EUR)) and ordered him to bear the costs of proceedings in the amount of HRK 1,000 (approximately EUR 130). The applicant was acquitted on the other charges.

10. The judgment at first instance was upheld on appeal by the Pula County Court (Županijski sud u Puli) on 24 May 2011. The relevant part of the judgment reads as follows:

“Contrary to the [applicant’s] claims, this first-instance court has established the facts correctly and in their entirety.

That is to say that the [applicant] ... is correct in claiming that the subject of the round table in Zagreb had a largely scientific aspect to it; however, [he] is not correct in claiming that on the occasion in question, he gave his presentation in a metaphorical tone: ... if one reviews and assesses how he said the offending words, which he aimed at [S.V.] ... then the first-instance court clearly found that it had been the [applicant’s] intention to insult [S.V.] ...

Contrary ... to the [applicant’s] ... claim, the first-instance court was, in the instant case, correct in not applying Article 203 of the Criminal Code. This is due to the fact that [S.V.] was called a ‘real cockroach’, that the conduct in question was aimed at harming a person’s honour or reputation.”

11. The applicant challenged those findings before the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske), which on 11 December 2014 dismissed his complaints as ill-founded.

12. The Constitutional Court’s decision was served on the applicant on 29 December 2014.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK

13. The relevant domestic law has been cited in Miljević v. Croatia (no. 68317/13, §§ 31-32, 25 June 2020).

14. The relevant provision of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette no. 110/97 with subsequent amendments) provides as follows:

Article 199

“2. Anyone who insults another through the press, radio [or] television, in front of a number of people, before a public gathering, or in any other way in which the insult becomes accessible to a large number of people, shall be liable to punishment by a fine of up to 150 daily wages.”

15. The relevant provision of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette no. 8/11 with subsequent amendments) provides as follows:

Article 502 § 2

“2. Criminal proceedings shall be reopened in a case where the request for revision is being filed on account of a final judgment of the European Court of Human Rights by which a violation of the rights and freedoms under the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms has been found, if the violation of the Convention found has affected the outcome of the proceedings and the breach found or its consequences may be rectified in reopened proceedings....

3. A request for reopening of proceedings on account of a final judgment of the European Court of Human Rights may be lodged within a thirty-day time-limit starting from the date on which the judgment of the European Court of Human Rights becomes final.”

THE LAW

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

16. The applicant complained that his criminal conviction had violated his right to freedom of expression guaranteed under Article 10 of the Convention, which reads as follows:

“1. Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. This Article shall not prevent States from requiring the licensing of broadcasting, television or cinema enterprises.

2. The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

Admissibility

17. The Court notes that this complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

Merits
1. The parties’ submissions

(a) The applicant

18. The applicant maintained that his criminal conviction had constituted a disproportionate interference with his right to freedom of expression. His statement had been a value judgment, meant as a strong criticism of S.V.’s actions and not as a portrayal of S.V. as an insect or a parasite, as had been determined by the domestic courts, which had failed to give sufficient and relevant reasons to justify the interference. The impugned statement had been made at a gathering in front of an audience with a predominantly scientific background, and the footage of his presentation had been published on an NGO’s website, which was not available to the general public.

19. The applicant further argued that the domestic courts had omitted to examine the full context in which the impugned statement had been made, although the particular circumstances on which he had founded his value judgment had been clearly identified during the proceedings. Moreover, those circumstances had to a large extent been well known, since the particular issue of the construction of a golf course in Motovun had previously been reported on by the media. The applicant pointed out that he had acted in good faith and had been guided by the public interest. The fact that S.V. himself had not directly given the applicant any cause to criticise him had been irrelevant.

20. Lastly, the applicant submitted that he had been handed a significant fine in criminal proceedings and ordered to pay damages. Moreover, after the conviction, he had left his post as president of a branch of Green Action and had withdrawn from all public activities. Ultimately, the organisation Green Action had disbanded itself.

(b) The Government

21. The Government acknowledged that the applicant’s conviction had amounted to an interference with his freedom of expression. However, that interference had been in accordance with the law, had pursued a legitimate aim and had been necessary in a democratic society.

22. In other words, the applicant’s statement and the manner of his speech, set in the context of the presentation he had given at the event in question, could not be considered justified criticism, and had therefore tarnished the honour and reputation of S.V.

23. As to proportionality, the Government conceded that the applicant, acting as an environmental activist at a public gathering in front of approximately forty people, had undisputedly given a statement that was insulting in character, implying that S.V. was a pest and a parasite. As a member of an environmental NGO, he had nevertheless been bound by the Code of Ethics and Conduct of NGOs, according to which an NGO must not violate fundamental human rights and any information which it decided to disseminate had to be correct and presented within an appropriate context.

24. While the impugned statement was a value judgment, the applicant had to prove that such a statement had at least had a specific factual basis, which he had failed to do. In other words, the Government asserted that the domestic courts, having examined the context in which the statement had been given, had concluded that the only reason for which the applicant believed that he had had the right to call S.V. a “cockroach” was his personal impression of a lack of transparency in the conduct of the local government (that is to say, his impression that “everything was happening in darkness, behind closed doors”). The Government concluded that, given the content of the impugned statement and its overall context, the applicant’s real intention had been to insult S.V., rather than to express himself metaphorically. In addition, S.V. had not done anything directly to the applicant to deserve being insulted publicly, nor had he previously made any public statements which might have justified such a public insult. Finally, the Government deemed the sanction imposed on the applicant proportionate.

The Court’s assessment

(a) Whether there was an interference

25. The Government conceded that the applicant’s conviction for insult on account of his statements in his presentation at the round table had constituted an interference with his right to freedom of expression as guaranteed by Article 10 § 1 of the Convention. The Court sees no reason to hold otherwise.

(b) Lawfulness and legitimate aim

26. The Court notes that the domestic courts based the applicant’s conviction on the offence of insult as provided for in Article 199 § 2 of the Criminal Code (see paragraph 14 above). That being so, the Court accepts that the interference in the present case was prescribed by law.

27. Furthermore, it was common ground that the interference with the applicant’s right had pursued the legitimate aim of the protection of the rights of others, namely the honour and reputation of S.V., the head of the Motovun Municipality.

28. What remains to be established is whether that interference was “necessary in a democratic society”.

29. The Court notes that the present case concerns a conflict between concurrent rights, namely S.V.’s right to reputation – part of his private life – on the one hand, and the applicant’s right to freedom of expression on the other. The general principles arising from the Court’s case-law as regards the requirement of necessity in a democratic society in those types of cases have been summarised in a number of previous cases (see, among many other authorities, Axel Springer AG v. Germany [GC], no. 39954/08, §§ 78‑97, 7 February 2012, and Couderc and Hachette Filipacchi Associés v. France [GC], no. 40454/07, § 82-93, ECHR 2015).

30. The Court’s task in the present case is to examine whether, during their assessment, the domestic courts applied the criteria established in its case-law on the subject, and whether the reasons that led them to take the impugned decisions were sufficient and relevant to justify the interference with the right to freedom of expression (see Cicad v. Switzerland, no. 17676/09, § 52, 7 June 2016). It will do so by examining the criteria established in its case-law (see Couderc and Hachette Filipacchi Associés, cited above, § 93) which are of relevance to the present case.

(i) Contribution to a debate of public interest

31. Pursuant to the Court’s long-standing practice, there is little scope under Article 10 § 2 of the Convention for restricting debate on questions of public interest (see, among many other authorities, Narodni List D.D. v. Croatia, no. 2782/12, § 60, 8 November 2018). In this connection, the Court observes that the applicant, as an environmental activist and the president of a local branch of a political party, had given a presentation at a public gathering of a scientific nature, at which, among other things, the manner of conducting local environmental politics had been discussed (see paragraphs 6 and 17 above).

32. The Court therefore considers that the discussion in the present case was clearly one of public interest and the subject of social debate.

(ii) How well known the person concerned is

33. In the present case, S.V., as head of the Motovun Municipality, was a public figure and therefore he should have had a higher threshold of tolerance towards any criticism directed at him while conducting local politics (see Paraskevopoulos v. Greece, no. 64184/11, § 37, 28 June 2018).

(iii) Content, form and consequences of the publication

34. The Court has repeated time and again the distinction that needs to be made between statements of fact and value judgments (see, among many other authorities, Morice v. France [GC], no. 29369/10, § 126, ECHR 2015) as well as the point that Article 10 protects not only “information” or “ideas” that are favourably received or regarded as inoffensive, but also those that offend, shock or disturb (see, among many other authorities, Handyside v. the United Kingdom, 7 December 1976, § 49, Series A no. 24).

35. In the present case the applicant, as an environmental activist, took part in a public gathering of a scientific nature of between forty and fifty people. Therefore the impugned statement had been made only to a limited number of people with a particular interest. It does not appear from the facts, as submitted by the parties, that the applicant had intended to make his presentation available to the general public. However, without his knowledge or consent, the applicant’s presentation had been privately recorded and posted on the website of a local NGO and had thus had only a limited impact.

36. The Court further observes that the domestic courts limited their analysis to the fact that the applicant had called S.V. “a real cockroach”, which in itself had represented an insult, given the fact that a cockroach was an insect which was a pest and a parasite (see paragraph 9 above). In adopting such a narrow definition of what could be considered acceptable criticism, the domestic courts did not embark on an analysis of whether the applicant’s statement could have been a value judgment not susceptible of proof (see Grinberg v. Russia, no. 23472/03, §§ 28-30, 21 July 2005).

37. While it is true that the expression in question might have been upsetting for S.V., in the Court’s view the applicant had chosen to convey his strong criticism, coloured by his own political opinions and perceptions, which cannot be understood to be a gratuitous personal attack on S.V. (compare Bodrožić v. Serbia, no. 32550/05, § 56, 23 June 2009). However, the domestic courts failed to carry out an adequate analysis to assess the context in which the impugned expression had been used, summarily dismissing the applicant’s contention that the impugned part of his speech had been purely metaphorical (see paragraphs 9 and 10 above).

(iv) Severity of the sanction

38. With regard to the nature and severity of the sanction imposed, the Court notes that the applicant was convicted in criminal proceedings and consequently received an entry in his criminal record (see Długołęcki v. Poland, no. 23806/03, §§ 44-45, 24 February 2009). Furthermore, the Court observes that the fine imposed on the applicant – approximately EUR 3,500 – was, in the circumstances, substantial. Lastly, the sanction imposed had negative repercussions on the applicant’s further engagement as an environmental activist since thereafter he retreated from his local political engagement and from all public activities, whereas S.V. was re‑elected at the subsequent local elections.

(v) Conclusion

39. In the light of the above-mentioned considerations, the Court considers that the domestic courts did not put forward relevant and sufficient reasons for the interference with the applicant’s freedom of expression or give due consideration to the principles and criteria laid down in the Court’s case-law for balancing that freedom with another individual’s right to respect for his or her private life. In particular, they failed to carry out an adequate proportionality analysis with a view to assessing the overall context and tone in which the impugned expression had been used. They thus exceeded the margin of appreciation afforded to them and failed to strike a reasonable balance of proportionality between the measures restricting the applicant’s right to freedom of expression and the legitimate aim pursued.

40. There has accordingly been a violation of Article 10 of the Convention.

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 OF THE CONVENTION

41. The applicant complained that the criminal proceedings against him had been unfair and in breach of Article 6 § 1 of the Convention, the relevant parts of which read as follows:

“In the determination of ... any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

42. The applicant argued that the domestic courts did not adduce sufficient reasons to justify their decisions. He also maintained that the trial court had refused to examine the audio-recording of his presentation without providing any reasons in that regard.

43. The Government disagreed. They pointed out that the applicant had had a fair trial in which he had made use of all his procedural rights. In particular, he had been questioned in the criminal proceedings and had thus been given the opportunity to offer his observations on the context in which the impugned statements had been made.

44. The Court notes that this complaint is linked to the one examined above, and must therefore likewise be declared admissible.

45. Having regard to the finding relating to Article 10 of the Convention, the Court considers that it is not necessary to examine whether there has been a violation of Article 6 in this case (see, among other authorities, Standard Verlags GmbH and Krawagna-Pfeifer v. Austria, no. 19710/02, § 65, 2 November 2006, and Kwiecień v. Poland, no. 51744/99, § 62, 9 January 2007).

APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

46. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

Damage

47. The applicant claimed HRK 26,666 Croatian kunas (HRK) (approximately 3,500 euros (EUR)) in respect of pecuniary damage and HRK 75,200 (approximately EUR 10,000) in respect of non-pecuniary damage.

48. The Government contested those claims. They stressed that, should the Court find a violation of the applicant’s rights in the present case, the reopening of the domestic proceedings, which was allowed under domestic law, would be the most appropriate way to compensate the applicant for the violation found, and he could make his claim in respect of pecuniary damage as he deemed fit.

49. As regards the applicant’s claim in respect of pecuniary damage, the Court notes that under Article 502 § 2 of the Code of Criminal Procedure (see paragraph 15 above), an applicant may seek the reopening of criminal proceedings in respect of which the Court has found a violation of the Convention. Given that, in the instant case, it has found a violation of the applicant’s right guaranteed under Article 10 of the Convention (see paragraph 40 above), the Court agrees with the Government that, in the present case, the most appropriate way to repair the consequences of that violation would be to reopen the proceedings complained of (compare Stojanović v. Croatia, no. 23160/09, § 80, 19 September 2013). As the domestic law allows for the making of such reparation, the Court considers that there is no call to award the applicant any sum in respect of pecuniary damage.

50. On the other hand, having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the applicant suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated for solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 7,500 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable.

Costs and expenses

51. The applicant also claimed HRK 7,817.90 (approximately EUR 1,050) for the costs and expenses incurred before the domestic courts and HRK 16,500 (approximately EUR 2,200) for those incurred before the Court.

52. The Government contested those claims.

53. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these were actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 3,250 covering costs under all heads, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

Default interest

54. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

Declares the application admissible;
Holds that there has been a violation of Article 10 of the Convention;
Holds that it is not necessary to examine the complaint under Article 6 of the Convention;
Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months, the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 7,500 (seven thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 3,250 (three thousand two hundred and fifty euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 18 March 2021, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Attila Teplán Alena Poláčková
Acting Deputy Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine

Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine