Vukušić protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
69735/11
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
31.05.2016
Članovi
35
P1-1
P1-1-1
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
P1-1
P1-1-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Oduzimanje imovine
(P1-1-1) Javni interes
(P1-1-1) Mešanje
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
Srazmernost
Tematske ključne reči
pravo na imovinu
stanarsko pravo
VS deskriptori
1.16.1 Imovina
1.16.2.1 Pravo na neometano uživanje imovine
1.16.2.2 Zabrana lišenja imovine
1.16.2.3 Pravo države da reguliše korišćenje imovine
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak je pokrenut na osnovu predstavke koju je podneo hrvatski državljanin g. Filip Vukušić. On je tvrdio da je njegovo pravo vlasništva povređeno utvrđivanjem ništavnosti pravne osnove sticanja prava vlasništva na stanu koji je koristio.

Željezara Sisak, preduzeće u društvenom vlasništvu, je 1965. godine svom zaposlenom S.K. i njegovoj porodici dodelila stanarsko pravo na stanu u Sisku. Tokom 1991 i 1992. godine srpske paravojne snage preuzele su kontrolu nad Srpskom Krajinom, blizu čije granice se nalazio Sisak. Tokom 1991. i 1992. gdoine vršena su ciljana ubistva srpskih civila od strane pripadnika hrvatske policije i vojske na sisačkom području. Zbog te situacije S.K. i njegova supruga Z.K., oboje srpskog porekla, napustili su Sisak i otišli u Rijeku da žive. U stanu u Sisku su ostale njihove stvari, pokućstvo i nameštaj.

Željezara Sisak je u maju 1991. godine pretvorena u deoničarsko društvo i postalo Željezara Sisak Holding. Ostalo je u državnom vlasništvu i pod kontrolom države. U vlasništvu je imalo nekoliko trgovačkih društva, od kojih je jedno bilo Željezara Sisa k„Stan” koje je od maja 1991. godine upravljalo svim stanovima koje je prethodno posedovalo bivše poduzeće Željezara Sisak. Drugo društvo je bilo Željezara Sisak Fortis, koje je privatizovano 1995. godine. Od 1997. godine država više nije imala udela u vlasništvu Željezare Sisak Holding.

Hrvatski Sabor je sredinom 1991. godine doneo je Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zajedno s ostalim pravnim propisima koji se odnose na prodaju stanova u društvenom vlasništvu na kojima je pre postojalo stanarsko pravo. Ovim je zakonom dano pravo nosiocu stanarskog prava na stanu u društvenom vlasništvu da ga kupi pod povoljnijim uslovima.

Podnosilac i njegova porodica živeli su u svojoj kući u gradu Petrinji. Petrinja je bila okupirana od strane srpskih paravojnih snaga u septembru 1991. godine. Podnosilac i njegova porodica preselili su se u Sisak kao prognanici. Podnosilac se zaposlio u Željezari Sisak Fortis. On se sa porodicom 1992. godine uselio u stan na kojem su S.K. i Z.K. imali stanarsko pravo. Prema navodima podnosioca predstavke, njegov poslodavac dodelio je stan njemu i njegovoj porodici. Prema navodima Vlade, tokom postupka pred domaćim sudovima podnosilac nije podneo nijedan dokument iz kojeg bi bilo vidljivo da mu je stan dodeljen. S.K. i podnosilac predstavke u nekoliko su navrata komunicirali putem telefona i S.K. se složio s tim da podnosilac i njegova porodica, kao prognanici, privremeno koriste stan. Željezara Sisak „Stan” je sredinom 1992. godine podnela tužbu pred Općinskim sudom u Sisku protiv S.K. i Z.K., tražeći otkaz njihovog stanarskog prava na predmetnom stanu. Podnosilac predstavke dao je usmeni iskaz kao svedok u tom postupku. Izjavio je da ne zna gdje se S.K. nalazi. Nakon što je sud utvrdio da su S.K. i Z.K. osobe čije mjesto boravka nije poznato, postavio im je privremenog zastupnika da ih zastupa u postupku. Sledećeg meseca Općinski sud u Sisku otkazao je stanarsko pravo S.K. i Z.K. iz razloga što su napustili predmetni stan. Presuda je potvrđena od strane Županijskog suda u Sisku i time je postala pravnosnažna. Decembra 1993. godine S.K. i Z.K. podneli su predlog za ponavljanje parničnog postupka koji je bio pravnosnažno okončan. Primerak tog predloga dostavljen je društvu Željezara Sisak „Stan”. Rešenje o dopuštanju predloga za ponavljanje postupka doneseno je 12. aprila 1994. godine te je postupak ponovo pokrenut. Podnosilac predstavke učestvova je u ponovljenom postupku kao umešač na strani tužitelja. Istoga dana, društvo Željezara Sisak Holding i društvo Fortis sklopili su ugovor o kupoprodaji predmetnog stana s podnosiocem predstavke na osnovu Zakona o prodaji stanova. Županijski sud u Sisku je 1996. godne odbio tužbu društva Željezare Sisak „Stan” kojom se traži otkazivanje stanarskog prava S.K. i Z.K. Presuda je potvrđena od strane Županijskog suda u Sisku sredinom 1997. godine te je time postala pravnosnažna. Nakon što su hrvatske vlasti preuzele kontrolu nad Petrinjom 1995. godine, podnosilac i njegova porodica zatražili su pomoć pri obnovi svoje kuću u Petrinji, po osnovu Zakona o obnovi. Zahtev je uvažen i dodeljen je određeni iznos za obnovu kuće u petrinji. Podnosilac i njegova porodica potvrdili su upravnim organima da su se vratili u Petrinju početkom 1998. godine. Imali su prijavljeno prebivalište u Petrinji između 5.2.1993. godine i 28.12.1999. godine.

S.K. i Z.K. podneli su tužbu pred Općinskim sudom u Sisku protiv ugovornih strana kupoprodajnog ugovora iz 1994. godine, kojim je podnosilac otkupio sporni stan, tražeći utvrđenje ništavosti tog ugovora. S.K. je umro tokom postupka. Općinski sud u Sisku odbio je tužbu iz razloga što je kupoprodajni ugovor bio sklopljen u skladu sa zakonom, obzirom da je u vreme sklapanja ugovora podnosilac predstavke imao stanarsko pravo na predmetnom stanu. Županijski sud u Sisku preinačio je presudu Općinskog suda. Utvrdio je kako Z.K. nije izgubila svoje stanarsko pravo budući da joj je isto vraćeno i stoga je kupoprodajni ugovor bio sklopljen protivno prisilnim propisima Zakona o prodaji stanova. Takođe je utvrdio da su podnosiocu predstavke bile poznate okolnosti pod kojima su bivši nosioci stanarskog prava napustili predmetni stan, kao i da su podneli predlog za ponavljanje postupka u kojem je donesena presuda kojom se otkazuje njihovo stanarsko pravo. Stoga je sporni kupoprodajni ugovor protivan moralu društva i Ustavu Republike Hrvatske, te time ništavan. Presuda je potvrđena od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske 20. februara 2010. godine. Podnosilac je 2008. podneo ustavnu tužbu. U suštini žalio se na presudu Županijskog suda u Sisku kojom je pravna osnova na kojoj se temelji njegovo pravo vlasništva na stanu utvrđena ništavom. Ustavni sud Republike Hrvatske odbacio je ustavnu tužbu podnosioca kao nedopuštenu, tvrdeći kako u predmetu nije bilo otvoreno niti jedno ustavnopravno pitanje. Podnositelj predstavke još uvek živi u predmetnom stanu.

U svojoj predstavci ESLJP, on navodi da mu je povređeno pravo na mirno uživanje njegovog vlasništva. Pozvao se na član 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. Sud primećuje da su domaći sudovi utvrdili da je kupoprodajni ugovor kojim je podnosilac stekao pravo vlasništva nad predmetnim stanom ništav zbog toga što je bio sklopljen protivno prisilnim odredbama Zakona o prodaji stanova. On je bi svestan okolnosti u kojima su S.K. i Z.K. napustili stan u Sisku budući da je ostao u kontaktu s njima. Takođe je bio svestan, u vreme kada je kupio predmetni stan, da su Z.K. i S.K. podneli predlog za ponavljanje parničnog postupka u kojem je donesena presuda kojom je otkazano njihovo stanarsko pravo na tom stanu. U takvim okolnostima Sud smatra kako se ne može u potpunosti isključiti da podnosilac nije postupao u dobroj veri odnosno da se nedostatak zbog kojeg je kupoprodajni ugovor utvrđen ništavim može delomično pripisati njemu. Prema mišljenju Suda, u takvoj situaciji javni interes kojemu se težilo utvrđivanjem ništavosti pravne osnove, što se konkretno odnosi na prava Z.K. i S.K. kao bivših stanara kojima je vraćeno stanarsko pravo, snažno prevladava nad bilo kojim pravom koje bi podnosilac mogao imati na predmetnom stanu. Što se tiče situacije u kojoj se podnosilac našao, Sud primećuje kako mu je dodeljena pomoć pri obnovi kako bi popravio svoju kuću u Petrinji koja je bila oštećena u ratu. Svrha propisa koji se odnosi na dodelu sredstava za obnovu kuća oštećenih tokom rata bila je da se vlasnicima omogući da se vrate u svoje domove i da žive u njima. Iako je dobio sredstva od države za tu svrhu, podnosilac je i kupio stan u Sisku pod povoljnijim uslovima propisanim Zakonom o prodaji stanova. Međutim, stvarni cilj tog zakona bio je da se reše stambene potrebe onih koji nisu imali u vlasništvu drugi prikladni prostor za život. Stoga, Sud zaključuje kako mešanje na koje se poziva, nije postavilo prekomeran individualni teret na podnositelja. Stoga nije došlo do povrede člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

Podnosilac je prigovorio da mu je povređeno pravo na poštovanje njegovog doma. Pozvao se na član 8. Konvencije. Sud primećuje da se on u svojoj ustavnoj tužbi nije pozvao na član 8. Konvencije ili član 34. Ustava Republike Hrvatske, odredbu koja jamči pravo na poštovanje nečijeg doma i stoga nedvosmisleno odgovara članu 8. Konvencije. Što je još važnije, podnosilac se nije sadržajno pozvao na povredu prava na dom niti u svojoj ustavnoj tužbi. Konkretno, u ustavnoj tužbi niti jednom nije naveo da se radi o „domu” i nijednom nije spomenuo da je živeo u stanu o kojem je reč više od dvadeset godina. U takvim okolnostima Sud smatra da podnosilac nije pravilno iscrpeo domaća pravna sredstva. Sledi da je ovaj prigovor nedopušten na osnovu člana 35. stav 1. Konvencije zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava, te mora biti odbačen.

Iz tih razloga sud jednoglasno utvrđuje da je nije došlo do povrede člana 1 Protokola 1 uz Konvenciju, kao i da je ostatak prigovora nedopušten.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

  DRUGI ODJEL

PREDMET VUKUŠIĆ protiv HRVATSKE

 (Zahtjev br. 69735/11)

 PRESUDA

 STRASBOURG

 31. svibnja 2016. godine.

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Vukušić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Işıl Karakaş, Predsjednica,
Julia Laffranque,
Paul Lemmens,
Valeriu Griţco,
Ksenija Turković,
Stéphanie Mourou-Vikström,
Georges Ravarani, suci,
i Stanley Naismith, Tajnik odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 10. svibnja 2016. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je 25. listopada 2011. godine temeljem zahtjeva (br.69735/11) podnesenog Sudu od strane hrvatskog državljanina, g. Filipa Vukušića („podnositelj zahtjeva”) protiv Republike Hrvatske temeljem članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”).
  2. Podnositelja zahtjeva zastupao je g. D. Rupčić, odvjetnik iz Siska. Hrvatsku Vladu („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica gđa Š. Stažnik.
  3. Podnositelj zahtjeva je osobito tvrdio da je njegovo pravo vlasništva povrijeđeno utvrđivanjem ništavosti pravne osnove stjecanja prava vlasništva na stanu koji je koristio.
  4. Dana 4. ožujka 2013. godine o zahtjevu je obaviještena Vlada.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositelj zahtjeva rođen je 1946. godine i živi u Zagrebu.

A. Pozadina predmeta

  1. 1965. godine Željezara Sisak, poduzeće u društvenom vlasništvu, dodijelilo je svom zaposleniku S.K. i njegovoj obitelji stanarsko pravo na stanu u Sisku. Tijekom 1991. i 1992. godine, srpske paravojne snage preuzele su kontrolu nad otprilike jednom trećinom teritorija Hrvatske i proglasile tzv. „Srpsku autonomnu oblast Krajina” (dalje u tekstu: „Krajina”). Grad Sisak nalazio se blizu granice s Krajinom. Tijekom duljeg razdoblja 1991. i 1992. godine, vršila su se ciljana ubojstva srpskih civila od strane pripadnika hrvatske policije i vojske na sisačkom području (vidi predmet Jelić protiv Hrvatske, br. 57856/11, odlomak 78., 12. lipnja 2014.). Zbog te situacije, S.K. i njegova supruga Z.K., oboje srpskog podrijetla, napustili su grad Sisak i otišli živjeti kod svojih rođaka u Rijeku. Ostavili su svoje stvari, poput namještaja i kućanskih aparata, u stanu u Sisku.
  2. U svibnju 1991. godine Željezara Sisak, poduzeće u društvenom vlasništvu, pretvoreno je u dioničko društvo i postalo Željezara Sisak Holding. Ostalo je u državnom vlasništvu i pod kontrolom države. U vlasništvu je imalo nekoliko trgovačkih društva, od kojih je jedno bilo Željezara Sisak„Stan” koje je od svibnja 1991. godine upravljalo svim stanovima koje je prethodno posjedovalo bivše poduzeće Željezara Sisak. Drugo društvo je bilo Željezara Sisak Fortis, koje je privatizirano u srpnju 1995. godine. Od 1997. godine država više nije imala udjela u vlasništvu Željezare Sisak Holding.
  3. Dana 3. lipnja 1991. godine Hrvatski Sabor donio je Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (dalje u tekstu: „Zakon o prodaji stanova”), zajedno s ostalim pravnim propisima koji se odnose na prodaju stanova u društvenom vlasništvu na kojima je prije postojalo stanarsko pravo. Općenito, ovim je zakonom dano pravo nositelju stanarskog prava na stanu u društvenom vlasništvu da ga kupi pod povoljnijim uvjetima.
  4. Podnositelj zahtjeva i njegova obitelj živjeli su u svojoj kući u gradu Petrinji. Petrinja je bila okupirana od strane srpskih paravojnih snaga u rujnu 1991. godine. Podnositelj zahtjeva i njegova obitelj preselili su se u Sisak kao prognanici. Podnositelj zahtjeva zaposlio se u Željezari Sisak Fortis.
  5. 1992. godine podnositelj zahtjeva i njegova obitelj uselili su se u stan na kojem su S.K. i Z.K. imali stanarsko pravo. Prema navodima podnositelja zahtjeva, njegov poslodavac dodijelio je stan njemu i njegovoj obitelji. Prema navodima Vlade, tijekom postupka pred domaćim sudovima podnositelj zahtjeva nije podnio niti jedan dokument iz kojeg bi bilo vidljivo da mu je stan dodijeljen. S.K. i podnositelj zahtjeva u nekoliko su navrata komunicirali putem telefona i S.K. se složio s tim da podnositelj zahtjeva i njegova obitelj, kao prognanici, privremeno koriste stan.

B. Postupak koji se odnosi na stanarsko pravo S.K. i Z.K.

  1. Dana 13. srpnja 1992. godine društvo Željezara Sisak „Stan” podnijela je tužbu pred Općinskim sudom u Sisku protiv S.K. i Z.K., tražeći otkaz njihovog stanarskog prava na predmetnom stanu. Podnositelj zahtjeva dao je usmeni iskaz kao svjedok u tom postupku. Izjavio je da ne zna gdje se S.K. nalazi. Nakon što je sud utvrdio da su S.K. i Z.K. osobe čije mjesto boravka nije poznato, postavio im je privremenog zastupnika da ih zastupa u postupku. Dana 20. listopada 1992. godine Općinski sud u Sisku otkazao je stanarsko pravo S.K. i Z.K. iz razloga što su napustili predmetni stan. Presuda je potvrđena od strane Županijskog suda u Sisku 24. ožujka 1992. godine te je time postala pravomoćna.
  2. Dana 23. prosinca 1993. godine S.K. i Z.K. podnijeli su prijedlog za ponavljanje parničnog postupka koji je bio pravomoćno okončan. Primjerak tog prijedloga dostavljen je društvu Željezara Sisak „Stan”. Rješenje o dopuštanju prijedloga za ponavljanje postupka doneseno je 12. travnja 1994. godine te je postupak ponovo pokrenut. Podnositelj zahtjeva sudjelovao je u ponovljenom postupku kao umješač na strani tužitelja.
  3. Istoga dana, društvo Željezara Sisak Holding i društvo Fortis sklopili su ugovor o kupoprodaji predmetnog stana s podnositeljem zahtjeva temeljem Zakona o prodaji stanova. Primjerak ugovora dostavljen je Državnom odvjetništvu na odobrenje, koje je dano 12. travnja 1994. godine.
  4. Dana 22. svibnja 1996. Županijski sud u Sisku odbio je tužbu društva Željezare Sisak „Stan” kojom se traži otkazivanje stanarskog prava S.K. i Z.K. Presuda je potvrđena od strane Županijskog suda u Sisku 30. lipnja 1997. godine te je time postala pravomoćna.

C. Obnova kuće podnositelja zahtjeva u Petrinji

  1. Nakon što su hrvatske vlasti preuzele kontrolu nad Petrinjom 1995. godine, podnositelj zahtjeva i njegova obitelj zatražili su pomoć pri obnovi svoje kuću u Petrinji, temeljem Zakona o obnovi (vidi odlomak 28. u daljnjem tekstu).
  2. Dana 12. prosinca 1996. godine Upravni odjel za obnovu i razvoj Sisačko-moslavačke županije uvažio je zahtjev podnositelja zahtjeva i dodijelio njemu i njegovoj obitelj iznos od 29.900 hrvatskih kuna (HRK) za popravak njihove kuće u Petrinji.
  3. Podnositelj zahtjeva i njegova obitelj potvrdili su upravnim tijelima da su se vratili u Petrinju 16. siječnja 1998. godine. Imali su prijavljeno prebivalište u Petrinji između 5. veljače 1993. godine i 28. prosinca 1999. godine.

D. Utvrđivanje ništavosti pravne osnove za stjecanje vlasništva podnositelja zahtjeva

  1. 2003. godine S.K. i Z.K. podnijeli su tužbu pred Općinskim sudom u Sisku protiv ugovornih strana kupoprodajnog ugovora iz 1994. godine, tražeći utvrđenje ništavosti tog ugovora. S.K. je umro tijekom postupka. Općinski sud u Sisku odbio je tužbu iz razloga što je kupoprodajni ugovor bio sklopljen u skladu sa zakonom, obzirom da je u vrijeme sklapanja ugovora podnositelj zahtjeva imao stanarsko pravo na predmetnom stanu.
  2. Dana 22. studenoga 2007. godine Županijski sud u Sisku preinačio je presudu Općinskog suda. Utvrdio je kako Z.K. nije izgubila svoje stanarsko pravo budući da joj je isto vraćeno i stoga je kupoprodajni ugovor bio sklopljen protivno prisilnim propisima Zakona o prodaji stanova. Također je utvrdio da su podnositelju zahtjeva bile poznate okolnosti pod kojima su bivši nositelji stanarskog prava napustili predmetni stan, kao i da su podnijeli prijedlog za ponavljanje postupka u kojem je donesena presuda kojom se otkazuje njihovo stanarsko pravo. Stoga je sporni kupoprodajni ugovor protivan moralu društva i Ustavu Republike Hrvatske, te time ništav temeljem članka 103. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Presuda je potvrđena od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske 20. veljače 2010. godine.
  3. Dana 26. ožujka 2008. godine podnositelj zahtjeva podnio je ustavnu tužbu. Pozvao se na članak 3., članak 14., stavak 1. i članak 29., stavak 1. Ustava Republike Hrvatske (vidi odlomak 22. u daljnjem tekstu). U suštini žalio se na presudu Županijskog suda u Sisku kojom je pravna osnova na kojoj se temelji njegovo pravo vlasništva na stanu utvrđena ništavom. Konkretno, u svojoj ustavnoj tužbi napisao je, inter alia:

„Nepovredivost prava vlasništva podnositelja zajamčena člankom 3. Ustava Republike Hrvatske, povrijeđena je presudama Županijskog suda u Sisku i Općinskog suda u Sisku iz razloga što je neustavnom odlukom Županijskog suda u Sisku došlo do miješanja u pravo vlasništva podnositelja ...”

  1. Dana 9. lipnja 2011. Ustavni sud Republike Hrvatske odbacio je ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva kao nedopuštenu, tvrdeći kako u predmetu nije bilo otvoreno niti jedno ustavnopravno pitanje.
  2. Podnosite zahtjeva još uvijek živi u predmetnom stanu.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

A. Ustav

  1. Mjerodavni članci Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine” br. 56/90 s naknadnim izmjenama i dopunama) glase kako slijedi:

Članak 3.

„Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje

Ustava.”

Članak 14.

„...

Svi su pred zakonom jednaki.”

Članak 29.

„Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.

...”

Članak 34.

„Dom je nepovrediv.

...”

Članak 48.

„Jamči se pravo vlasništva.

 Vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkog prava i njihovi korisnici dužni su pridonositi općem dobru.”

Članak 141.

„Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. ...”

B. Mjerodavno zakonodavstvo

1.  Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske

  1. Mjerodavan dio Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatskeiz 1999. godine („Narodne novine” br. 99/99 – „Zakon o Ustavnom sudu”), kako je izmijenjen Ustavnim zakonom o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske iz 2002. godine („Narodne novine” br. 29/02), koji je stupio na snagu 15. ožujka 2002. glasi kako slijedi:

Članak 62.

„1. Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (u daljnjem tekstu: ustavno pravo).

2. Ako je zbog povrede ustavnih prava dopušten drugi pravni put, ustavna tužba može se podnijeti tek nakon što je taj pravni put iscrpljen.

3. U stvarima u kojima je dopušten upravni spor, odnosno revizija u parničnom ili izvanparničnom postupku, pravni put je iscrpljen nakon što je odlučeno i o tim pravnim sredstvima.”

Članak 65. (1)

„Ustavna tužba mora sadržavati ... naznaku ustavnog prava za koje se tvrdi da je povrijeđeno s naznakom mjerodavne odredbe Ustava kojom se to pravo jamči ...”

Članak 71. (1)

„ ... Ustavni sud razmatra samo one povrede ustavnih prava koje su istaknute u ustavnoj tužbi.”

2.  Zakon o prodaji stanova

  1. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine”, br. 27/91 s daljnjim izmjenama i dopunama) uređivao je uvjete prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
  2. Članak 1. Zakona daje pravo nositeljima stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu na kupnju tih stanova po povoljnijim uvjetima, pod uvjetom da svaki korisnik kupi samo jedan stan.
  3. Članak 21. obvezivao je prodavatelja da u roku od osam dana dostavi kupoprodajni ugovor nadležnom državnom odvjetništvu na odobrenje.

3.  Zakon o obnovi

  1. Zakon o obnovi („Narodne novine” br. 24/96, 54/96 s daljnjim izmjenama i dopunama) propisuje, inter alia, da država pod određenim uvjetima mora odobriti pomoć u obnovi vlasnicima materijalnih dobara (samo stanova i obiteljskih kuća) koja su bila oštećena tijekom rata. Zahtjev se mora podnijeti nadležnom ministarstvu. Osoba koja traži takvu pomoć dužna je dati obvezujuću izjavu da će se vratiti živjeti u stan ili kuću o kojoj je riječ.

4.  Zakon o obveznim odnosima

  1. Mjerodavan dio Zakona o obveznim odnosima („Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije” br. 29/78 s naknadnim izmjenama i dopunama, i „Narodne novine Republike Hrvatske” br. 53/91 s naknadnim izmjenama i dopunama - „Zakon o obveznim odnosima iz 1978. godine”) propisivao je kako slijedi:

Ništavost

Članak 103.

„(1) Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništav je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.”

Posljedice ništavosti

 Članak 104. stavak 1.

„U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.”

Naknadni nestanak uzroka ništavosti

Članak 107.

„(1) Ništav ugovor ne postaje pravovaljan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane.

(2) Ali, ako je zabrana manjeg značenja, a ugovor izvršen, ništavosti se ne može sticati.”

Odgovornost osobe krive za ništavost ugovora

Članak 108.

„Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti.”

Isticanje ništavosti

Članak 109.

„(1) Na ništavostsud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.

(2) Pravo zahtijevati utvrđenje ništavosti ima i državni odvjetnik.”

Neograničeno isticanje ništavosti

Članak 110.

„Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.”

  1. Dana 1. siječnja 2006. godine stupio je na snagu novi Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine” br. 35/05 s daljnjim izmjenama i dopunama – „Zakon o obveznim odnosima iz 2006. godine”). Članci 322., 323. i 326. do 328. sadrže iste odredbe kao i članci 103., 104. i 107. do 110. Zakona o obveznim odnosima iz 1978. godine.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1 UZ KONVENCIJU

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da mu je povrijeđeno pravo na mirno uživanje njegovog vlasništva. Pozvao se na članak 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju koji glasi kako slijedi:

„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije biti lišen svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

A. Dopuštenost

1.  Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je tvrdila da podnositelj zahtjeva nije pravilno iscrpio domaća pravna sredstva zato što se u svojoj ustavnoj tužbi nije pozvao, čak ni sadržajno, na povredu prava vlasništva.
  2. Nadalje, tvrdila je da članak 1. Protokola br. 1 nije primjenjiv na okolnosti ovoga predmeta iz razloga što se predmet odnosi na spor između privatnih stranaka, konkretno S.K. i Z.K. kao tužitelja te podnositelja zahtjeva i njegovog poslodavca koji su sklopili sporni kupoprodajni ugovor kao tuženika u postupku. Društvo Željezara Sisak „Stan” djelovalo je kao privatna stranka u građanskopravnom sporu, iako je većina njezina kapitala bila u državnom vlasništvu u vrijeme sklapanja spornog kupoprodajnog ugovora. Država je jedino bila umiješana kroz sudove, koji su obavljali svoju redovitu dužnost rješavanja sporova. U potporu tim tvrdnjama, Vlada se pozvala na predmete S.Ö., A.K. i Ar.K. protiv Turske ((odl.), br. 31138/96, 13. rujna 1999.) i Gladysheva protiv Rusije (br. 7097/10, odlomci 52. i 53., 6. prosinca 2011.).
  3. Podnositelj zahtjeva je tvrdio kako se tijekom postupka pred nacionalnim sudovima sadržajno pozvao na povredu prava vlasništva.

2.  Ocjena Suda

(a) Iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava

  1. Sud konstatira da, iako se podnositelj zahtjeva u svojoj ustavnoj tužbi nije pozvao na članak 48. Ustava Republike Hrvatske ili članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, izričito je naveo da je presuda Županijskog suda u Sisku od 22. studenoga 2007. godine bila protivna njegovom Ustavom zajamčenom pravu vlasništva (vidi prethodne odlomke 19.-20.).
  2. Sud stoga smatra kako je podnositelj zahtjeva dao priliku nacionalnim tijelima, koja je u načelu dana državama ugovornicama temeljem članka 35. stavka 1. Konvencije, da isprave povrede za koje ih se smatra odgovornim (vidi predmet Lelas protiv Hrvatske, br. 55555/08, odlomci 45. i 47.-52., 20. svibnja 2010.).
  3. Slijedi da se Vladin prigovor o neiscrpljivanju domaćih pravnih sredstava mora odbiti.

(b) Primjenjivost članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju

  1. Prema sudskoj praksi institucija Konvencije, „vlasništvo” u smislu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju se odnosi na „postojeće vlasništvo ili imovinu”, uključujući i potraživanja, pod određenim uvjetima. Prema odlukama hrvatskih sudova utvrđeno je da je pravna osnova za stjecanje prava vlasništva nad stanom podnositelja zahtjeva ništava ab initio, iz čega proizlazi da on nikada nije bio njegov vlasnik. Sud smatra da je podnositelj zahtjeva imao „vlasništvo” u smislu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju čak i ako je pravna osnova temeljem koje je stekao pravo vlasništva utvrđena ništavom ab initio. Sud je konstatirao kako je bio u posjedu stana oko 20 godina te kako se smatrao njegovim vlasnikom u svakom pogledu. Štoviše, bilo bi nerazumno prihvatiti da država može donijeti propise kojima se dopušta utvrđivanje ništavosti ugovora ili drugih pravnih osnova za stjecanje prava vlasništva ab initio te time izbjeći odgovornost za miješanje u vlasnička prava sukladno Konvenciji (vidi predmet Panikian protiv Bugarske, br. 29583/96, odluku Komisije od 10. srpnja 1997. i predmet Gashi protiv Hrvatske, br. 32457/05, odlomak 22., 13. prosinca 2007.).
  2. Vlada je tvrdila kako članak 1. Protokola br.1 uz Konvenciju nije primjenjiv na ovaj predmet jer se predmet odnosio na građanskopravni spor između privatnih stranaka. S tim u vezi Sud prije svega ponavlja da iako takvi sporovi sami po sebi ne uključuju odgovornost države temeljem članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju (vidi predmet Zagrebačka banka d.d. protiv Hrvatske, br. 39544/05, odlomak 250., 12. prosinca 2013., i u njemu citiranu sudsku praksu), to ne znači da predmetni članak nije primjenjiv na tu vrstu spora. Ako su sudske odluke u takvim sporovima proizvoljne ili na drugi način očigledno nerazumne, predstavljale bi povredu članka 1. Protokola br. 1 (ibid.). Ako nisu, onda te odluke ne dovode do miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva (ibid., odlomak 252., i vidi također u njemu citiranu sudsku praksu). U svakom slučaju, i dalje se primjenjuje članak 1. Protokola br. 1. Slijedom toga, prigovor Vlade glede neprimjenjivosti članka 1. Protokola br.1. mora se odbiti.

(c) Zaključak

  1. Sud utvrđuje kako ovaj zahtjev nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. (a) Konvencije. Utvrđuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1.  Tvrdnje stranaka

(a) Podnesci podnositelja zahtjeva

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdio je došlo do povrede njegovih prava iz članka 1. Protokola br. 1. utvrđivanjem ništavosti pravne osnove za stjecanje prava vlasništva na stanu koji je koristio. Tvrdio je da je kupio stan u dobroj vjeri i da je živio u njemu više od dvadeset godina. Situaciju u kojoj su on, s jedne strane, te Z.K. u S.K., s druge strane imali kontradiktorne pravne osnove za korištenje istog stana su stvorila državna tijela. Općinski sud u Sisku i Županijski sud u Sisku najprije su u svojim presudama otkazali stanarsko pravo S.K. i ZK., da bi potom poništili navedene presude.

(b) Podnesci Vlade

  1. Vlada je tvrdila kako je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana sklopljen između podnositelja zahtjeva i njegovog poslodavca ništav te da podnositelj zahtjeva nije mogao steći pravo vlasništva na toj pravnoj osnovi obzirom da ništav ugovor ne proizvodi pravne učinke.
  2. Dakle, Vlada je smatrala kako nije došlo do miješanja u pravo vlasništva podnositelja zahtjeva. U slučaju da Sud donese suprotan zaključak s obzirom na to da se odluka domaćih sudova kojom se utvrđuje ništavost spornog kupoprodajnog ugovora temelji na članku 103. Zakona o obveznim odnosima, miješanje bi bilo u skladu sa zakonom. Također je težilo legitimnom cilju zaštite pravnog poretka.
  3. Vlada je dalje naglasila kako je miješanje bilo razmjerno i kako podnositelj zahtjeva nije snosio nikakav pretjeran individualni teret. Podnositelj zahtjeva je znao zašto su S.K. i Z.K. napustili Sisak i ostao je u kontaktu s njima. Poslodavac podnositelja zahtjeva prodao je predmetni stan podnositelju zahtjeva, iako je znao da su S.K. i Z.K. podnijeli prijedlog za ponavljanje postupka u kojemu su izgubili svoje stanarsko pravo.
  4. Dopuštajući ponavljanje navedenog postupka, presude Općinskog suda u Sisku i Županijskog suda u Sisku kojima se otkazuje stanarsko pravo S.K. i Z.K. bile su ukinute, što je imalo za posljedicu to da je njihovo stanarsko pravo opstalo. Dakle, podnositelj zahtjeva nije imao pravo na kupnju predmetnog stana, te je ugovor o kupoprodaji u tom smislu utvrđen ništavim.
  5. Predmetni stan je bio samo privremeni smještaj za podnositelja zahtjeva i njegovu obitelj, kao prognanike, tijekom okupacije grada Petrinje gdje su imali kuću u vlasništvu. Nakon oslobođenja Petrinje, podnositelj zahtjeva i njegova obitelj dobili su pomoć pri obnovi svoje kuće u Petrinji. Svrha Zakona o obnovi bila je upravo da se prognanicima omogući povratak u njihove domove.
  6. Konačno, nakon što je utvrđena ništavost spornog kupoprodajnog ugovora, podnositelj zahtjeva je mogao tražiti povrat novčanog iznosa plaćenog za predmetni stan.

2.  Ocjena Suda

(a) Je li došlo do miješanja u pravo vlasništva podnositelja zahtjeva

  1. U odnosu na Vladine navode da se ovaj predmet odnosi na građanskopravni spor između privatnih stranaka (vidi prethodne odlomke 33. i 39.), Sud ponavlja kako sama činjenica da je država, preko svog pravosudnog sustava, uspostavila forum za rješavanje privatnopravnog spora, ne dovodi do miješanja države u vlasnička prava iz članka 1. Protokola br. 1 (vidi naprijed citirani predmet Zagrebačka banka, odlomak 250., i u njemu citirane predmete). Međutim, prema mišljenju Suda, ovaj predmet ne predstavlja građanskopravni spor u tradicionalnom smislu, niti je uloga države bila ograničena samo na uspostavu pravosudnog foruma za rješavanje takvog spora. S tim u vezi, Sud je prije svega konstatirao kako je ugovor o kupoprodaji kojim je društvo Željezara Sisak Holding prodalo podnositelju zahtjeva predmetni stan, utvrđen ništavim jer je protivan prisilnim odredbama Zakona o prodaji stanova. Priroda i svrha toga Zakona upućuju na to da se radi o propisu koji ima pretežno (ako ne i potpuno) javnopravni karakter. To najbolje oslikava činjenica da su, sukladno navedenom propisu, bivša poduzeća u društvenom vlasništvu (poput Željezare Sisak Holding u ovom predmetu), čak i nakon što su privatizirana i pretvorena u privatna trgovačka društva, morala pod povoljnijim uvjetima prodati stanove u svom vlasništvu onima koji su bili nositelji stanarskih prava na tim stanovima (vidi prethodni odlomak 26.). Štoviše, nadležni državni odvjetnik morao je odobriti takve ugovore (vidi prethodni odlomak 27.). Upravo zbog tog razloga se Sud, u sličnim predmetima, nije ograničio na razmatranje da li su presude domaćih sudova, kojima se podnositeljima zahtjeva oduzima pravo vlasništva nad stanovima kupljenim temeljem Zakona o prodaji stanova, proizvoljne ili očigledno nerazumne (vidi naprijed citirani predmet Gashi i predmet Pavlinović protiv Hrvatske (odl.), br. 17124/05 i 17126/05, 3. srpnja 2009.) Štoviše, Sud je smatrao kako su takve presude predstavljale miješanje u prava podnositelja zahtjeva iz članka 1. Protokola br. 1, te je razmotrio da li je takvo miješanje bilo predviđeno zakonom, je li bilo u javnom interesu i da li je bilo razmjerno. Štoviše, u vrijeme kada je predmetni stan bio prodan podnositelju zahtjeva, 1994. godine, Željezara Sisak Holding je još uvijek bila u državnom vlasništvu i pod kontrolom države (usporedi s predmetima Ališić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Makedonije [GC], br. 60642/08, odlomci 115.-117., ECHR 2014; R. Kačapor i drugi protiv Srbije, br. 2269/06 i dr., odlomci 97. i 98., 15. siječnja 2008.; i Zastava It Turs protiv Srbije (odl.), br. 24922/12, odlomci 19.-23., 9. travnja 2013.).
  2. Sud ponavlja da članak 1. Protokola br. 1. u suštini jamči pravo vlasništva i sadrži tri različita pravila. Prvo, koje je utvrđeno u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće prirode, iznosi načelo mirnog uživanja vlasništva. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi se na lišenje vlasništva i podvrgava ga određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u drugom stavku, priznaje da države ugovornice, između ostalog, imaju pravo nadzirati upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom. Drugo i treće pravilo, koji se tiču posebnih slučajeva miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva, treba tumačiti u svjetlu općeg načela sadržanog u prvom pravilu (vidi, između drugih izvora prava, predmet Draon protiv Francuske [GC], br. 1513/03, odlomak 69., 6. listopada 2005.).
  3. S tim u vezi Sud konstatira da je podnositelj zahtjeva kupio predmetni stan na temelju kupoprodajnog ugovora sklopljenog 1994. godine s vlasnikom stana, bivšim poduzećem u društvenom vlasništvu koje je u to vrijeme već bilo privatizirano. Međutim, do 1997. godine većina kapitala Željezare Sisak Holding još je bila u državnom vlasništvu. Presuda Županijskog suda u Sisku od 22. studenoga 2007. godine kojom je utvrđena ništavost kupoprodajnog ugovora na kojem podnositelj zahtjeva temelji svoje pravo vlasništva predstavljala je miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva, kako je zajamčeno člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Što se tiče pitanja da li je miješanje obuhvaćeno prvim ili drugim stavkom tog članka, Sud je već zaključio kako utvrđivanje ništavosti pravne osnove za stjecanje prava vlasništva treba razmotriti prema prvom stavku, drugoj rečenici, obzirom da predstavlja lišenje vlasništva (vidi naprijed citirani predmet Gashi, odlomci 27.-28., i predmet Velikovi i drugi protiv Bugarske, br. 43278/98, 45437/99, 48014/99, 48380/99, 51362/99, 53367/99, 60036/00, 73465/01 i 194/02, stavci 159.-160., 15. ožujka 2007.). Sud smatra da i u ovome predmetu treba slijediti isti pristup.
  4. Sud mora nadalje razmotriti je li miješanje bilo opravdano.

(b) Opravdanje za miješanje u mirno uživanje „vlasništva”

(i) Je li miješanje bilo „predviđeno zakonom”

  1. Sud ponavlja da je prvi i najvažniji uvjet iz članka 1. Protokola br. 1. taj da bilo kakvo miješanje javne vlasti u mirno uživanje vlasništva treba biti zakonito (vidi predmet Iatridis protiv Grčke [GC], br. 31107/96, odlomak 58., ECHR 1999-II).
  2. Prema mišljenju Suda, presude domaćih sudova u ovome predmetu imale su pravnu osnovanost u domaćem zakonu, konkretno u članku 103. Zakona o obveznim odnosima. Nema nikakvih naznaka da su domaći sudovi proizvoljno primijenili navedenu odredbu ili da su njihove odluke i posljedično oduzimanje vlasništva bili nezakoniti prema domaćem pravu. Sud ponavlja da su njegove ovlasti razmatranja usklađenosti s domaćim pravom ograničene (vidi, između drugih izvora prava, predmet Allan Jacobsson protiv Švedske (br. 2), 19. veljače 1998., odlomak 57., Izvješća 1998-I). Tumačenje i primjena domaćega prava, čak i u onim područjima u kojima su pravila tog prava „ugrađena” u Konvenciju, prvenstveno je zadaća nacionalnih tijela, i to sudova, jer su po prirodi stvari upravo nacionalna tijela kvalificirana rješavati pitanja koja se otvore u takvim situacijama (vidi, mutatis mutandis, predmet Winterwerp protiv Nizozemske, 24. listopada 1979., odlomak 46., Serija A br. 33).
  3. Sud se stoga uvjerio da je miješanje u ovome predmetu bilo „predviđeno zakonom”, kako to zahtijeva članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

(ii)   Je li miješanje težilo cilju koji je u javnom interesu

  1. Svako miješanje u pravo vlasništva, bez obzira na pravilo koje se na njega primjenjuje, može biti opravdano samo ako služi javnom (ili općem) interesu.
  2. Sud ponavlja da, zbog izravnog znanja o svome društvu i njegovim potrebama, nacionalne vlasti u načelu mogu bolje od međunarodnog suca odlučiti što je „u javnom interesu”. Stoga, u sustavu zaštite uspostavljenom na temelju Konvencije, upravo nacionalna tijela imaju zadaću napraviti početnu ocjenu glede postojanja problema od javnog značaja koji opravdava mjere miješanja u mirno uživanje vlasništva. Ovdje, kao i u drugim područjima na koja se protežu jamstva iz Konvencije, nacionalna tijela, prema tome, imaju određenu slobodu procjene (vidi, inter alia i mutatis mutandis, naprijed citirani predmet Draon, odlomak 75.).
  3. Nadalje, pojam „javnog interesa” neminovno je ekstenzivan. Smatrajući prirodnim da sloboda procjene koju zakonodavac ima u provedbi socijalnih i ekonomskih politika treba biti široka, Sud će poštivati prosudbu zakonodavca o tome što je „u javnom interesu”, osim ako je ta prosudba očigledno bez razumne osnove (vidi, inter alia, naprijed citirani predmet Draon, odlomak 76.). To se isto nužno primjenjuje, ako ne i a fortiori, na korjenite društvene promjene poput onih koje su se dogodile u Srednjoj i Istočnoj Europi nakon 1989. godine (vidi predmet Jahn i drugi protiv Njemačke [GC], br. 46720/99, 72203/01 i 72552/01, odlomak 91., ECHR 2005-VI).
  4. Obzirom na to da je u ovom predmetu presuda kojom se otkazuje stanarsko pravo izvornih nositelja ukinuta, pravna osnova stjecanja prava vlasništva podnositelja zahtjeva je utvrđena ništavom jer je protivna odredbama Zakona o prodaji stanova, moralu društva i Ustavu Republike Hrvatske, te stoga podnositelj zahtjeva nije mogao steći stanarsko pravo na istom stanu. Slijedom toga, on nije imao pravo na kupnju stana.
  5. Sud prihvaća da su nacionalni sudovi, utvrdivši da je predmetni kupoprodajni ugovor ništav, težili ciljevima koji bili u javnom interesu, odnosno ciljevima zaštite vladavine prava i zaštite prava drugih.

(iii)  Razmjernost miješanja

  1. Sud također mora ispitati je li prilikom miješanja u mirno uživanje vlasništva uspostavljena tražena pravična ravnoteža između potreba općeg interesa javnosti i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca, odnosno je li podnositelju zahtjeva nametnut nerazmjeran i prekomjerni teret (vidi, između mnogih drugih izvora prava, naprijed citirani predmet, Jahn i drugi, odlomak 93.). Tako će ravnoteža koju treba održati između potreba općega interesa zajednice i zahtjeva temeljnih prava biti narušena ako je dotična osoba morala snositi „nerazmjeran teret” (vidi, između drugih izvora prava, predmet The Holy Monasteries protiv Grčke, 9. prosinca 1994., odlomci 70.-71., Serija A br. 301-A). Unatoč slobodi procjene koja je državi dana, Sud u izvršavanju svoje ovlasti preispitivanja ipak mora odrediti je li tražena ravnoteža održana na način koji je u skladu s pravom vlasništva podnositelja zahtjeva (vidi predmet Rosinski protiv Poljske, br. 17373/02, odlomak 78., 17. srpnja 2007.). Važnost postizanja te ravnoteže ogleda se u strukturi članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju u cjelini, uključujući time i njegov prvi stavak, drugu rečenicu, koju treba tumačiti u svijetlu općega načela sadržanog u prvoj rečenici. Osobito treba postojati razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja što ga se željelo ostvariti kroz bilo koju mjeru kojom se neka osoba lišava svoga vlasništva (vidi predmete Pressos Compania Naviera S.A. i drugi protiv Belgije, 20. studenoga 1995., odlomak 38., Serija A br. 332, i Bivši kralj Grčke i drugi protiv Grčke [GC], br. 25701/94, odlomak 89., ECHR 2000-XII).
  2. Sud je na početku konstatirao kako se zaključci nacionalnih sudova koji su doveli do utvrđenja ništavosti pravne osnove stjecanja vlasništva podnositelja zahtjeva uglavnom temelje na činjenici da su druge osobe, S.K. i Z.K., bile nositelji stanarskog prava na predmetnom stanu te da su presude kojima se otkazuje njihovo stanarsko pravo ukinute. Posljedica takvih odluka bila je ta da S.K. i Z.K. nikada nisu izgubili svoje stanarsko pravo. Nacionalni sudovi su također naglasili kako je podnositelj zahtjeva bio svjestan okolnosti pod kojima su S.K. i Z.K. napustili predmetni stan i činjenice da su podnijeli prijedlog za ponavljanje postupka u kojem je otkazano njihovo stanarsko pravo, gdje je podnositelj zahtjeva čak bio umješač u postupku.
  3. Međutim, u međuvremenu se podnositelj zahtjeva uselio u stan, navodno uz prešutnu suglasnost vlasnika stana, društva Željezare Sisak Holding, koje je naknadno prodalo stan podnositelju zahtjeva pod povoljnijim uvjetima, kako je propisano Zakonom o prodaji stanova. Kupoprodajni ugovor je bio odobren od strane Državnog odvjetništva, kako to zahtijeva članak 21. navedenog Zakona. Time su državni organi stvorili situaciju u kojoj su dvije osobe imala kontradiktorne pravne osnove u odnosu na isti stan.
  4. Sud naglašava da njegova zadaća u ovome predmetu nije dovoditi u pitanje pravo države da donosi zakone s ciljem osiguranja vladavine prava kroz utvrđenje ništavosti manjkavih ugovora koji su u suprotnosti s prisilnim propisima, već da, u skladu sa svojim nadzornim ovlastima koje proizlaze iz Konvencije, ispita način na koji su ti zakoni primijenjeni u predmetu podnositelja zahtjeva i jesu li odluke što su ih donijela mjerodavna domaća tijela bile u skladu s načelima propisanim u članku 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
  5. U razmatranju je li uspostavljena pravična ravnoteža između javnog interesa i interesa podnositelja zahtjeva, Sud posebice ponavlja važnost načela „dobrog upravljanja”.  Načelo „dobrog upravljanja” općenito ne bi trebalo spriječiti vlasti da isprave povremene pogreške, čak i one koje su posljedica njihovog vlastitog propusta. Drugačije stajalište, inter alia, dovelo bi do sankcioniranja neprimjerene raspodjele nedovoljnih javnih sredstava, što bi samo po sebi bilo protivno javnom interesu (vidi predmet Moskal protiv Poljske, br. 10373/05, odlomak 73., 15. rujna 2009.). S druge strane, potreba da se ispravi stara „pogreška” ne bi trebala dovesti do nerazmjernog miješanja u novo pravo stečeno od strane pojedinca koji se u dobroj vjeri oslanja na zakonitost djelovanja javnih tijela (vidi, mutatis mutandis, predmet Pincová i Pinc protiv Češke Republike, br. 36548/97, odlomak 58., ECHR 2002-VIII). Drugim riječima, državna tijela koja uspostave ili se ne pridržavaju vlastitih pravila ne bi smjela profitirati od svojih propusta ili izbjeći svoje obveze (vidi naprijed citirani predmet Lelas, odlomak 74.). Rizik od bilo kakve pogreške koju počini državno tijelo mora snositi sama država, a pogreške se ne smiju ispravljati na teret pojedinaca kojih se tiču (vidi, mutatis mutandis, između drugih izvora prava, naprijed citirane predmete Pincová i Pinc, odlomak 58.; Gashi, odlomak 40.; i predmet Trgo protiv Hrvatske, br. 35298/04, odlomak 67., 11. lipnja 2009.). U kontekstu opoziva pravne osnove za stjecanje prava vlasništva koja je pogrešno priznata, načelo „dobrog upravljanja” ne samo da može vlastima nametnuti obvezu da djeluju brzo u ispravljanju svoje pogreške (vidi naprijed citirani predmet Moskal, odlomak 69.), već može zahtijevati i plaćanje odgovarajuće novčane naknade ili davanje druge vrste odgovarajuće reparacije njegovom bivšem nositelju koji je to pravo stekao u dobroj vjeri (vidi naprijed citirani predmet Pincová i Pinc, odlomak 53.; te predmete Toşcuţă i drugi protiv Rumunjske, br. 36900/03, odlomak 38., 25. studenoga 2008.; i Rysovskyy protiv Ukrajine, br. 29979/04, odlomak 71., 20. listopada 2011.).
  6. Sud i bivša Komisija već su se bavili predmetima koji se odnose na utvrđivanje ništavosti kupoprodajnih ugovora na temelju kojih su podnositelji zahtjeva kupili stanove koje su koristili (vidi, inter alia, naprijed citirane predmete Panikian, str. 109.-119.; Pincová i Pinc; i Velikovi i drugi.). U tim su predmetima Sud i Komisija bili pozvani ocijeniti posebne situacije koje su se odnosile na propise donesene s ciljem ispravljanja nepravdi počinjenih prije više desetljeća i naslijeđenih iz komunističkih režima u konkretnim državama. Osobito, u presudi Velikovi i drugi (prethodno citirano, odlomak 190.) Sud je utvrdio određene kriterije za odlučivanje o tome je li u takvim slučajevima poštivano načelo razmjernosti. Presudio je:

„ ... Načelo razmjernosti mora biti razmotreno uzimajući u obzir sljedeće čimbenike: (i) potpada li predmet nedvojbeno u domašaj opravdanih ciljeva iz Zakona o povratu imovine, s obzirom na činjeničnu i pravnu osnovu vlasništva podnositelja zahtjeva i utvrđenja nacionalnih sudova u kojima su je proglasili ništavom (zlouporaba položaja, materijalna zakonitost ili manji propusti administracije) i (ii) teškoće što su ih podnositelji zahtjeva pretrpjeli i prikladnost ostvarene naknade ili naknade koja se mogla ostvariti uobičajenim korištenjem postupaka i mogućnosti koji su podnositeljima zahtjeva bili na raspolaganju u relevantno vrijeme, uključujući... mogućnost podnositelja zahtjeva da si osiguraju novi stan.”

Sud smatra da se gore navedeni kriteriji primjenjuju, mutatis mutandis, u ovome predmetu.

  1. S tim u vezi Sud primjećuje da su domaći sudovi utvrdili da je kupoprodajni ugovor kojim je podnositelj zahtjeva stekao pravo vlasništva nad predmetnim stanom ništav zbog toga što je bio sklopljen protivno prisilnim odredbama Zakona o prodaji stanova. Podnositelj zahtjeva bio je svjestan okolnosti u kojima su S.K. i Z.K. napustili stan u Sisku budući da je ostao u kontaktu s njima. Također je bio svjestan, u vrijeme kada je kupio predmetni stan, da su Z.K. i S.K. podnijeli prijedlog za ponavljanje parničnog postupka u kojem je donesena presuda kojom je otkazano njihovo stanarsko pravo na tom stanu. U takvim okolnostima Sud smatra kako se ne može u potpunosti isključiti da podnositelj zahtjeva nije postupao u dobroj vjeri odnosno da se nedostatak zbog kojeg je kupoprodajni ugovor utvrđen ništavim može djelomično pripisati njemu.
  2. Prema mišljenju Suda, u takvoj situaciji javni interes kojemu se težilo utvrđivanjem ništavosti pravne osnove, što se konkretno odnosi na prava Z.K. i S.K. kao bivših stanara kojima je vraćeno stanarsko pravo, snažno prevladava nad bilo kojim pravom koje bi podnositelj zahtjeva mogao imati na predmetnom stanu. Time je ispunjen prvi kriterij iz testa Velikovi (vidi prethodni odlomak 65.).
  3. Što se tiče drugog kriterija, prilikom razmatranja da li je podnositelju zahtjeva bila dostupna odgovarajuća naknada, Sud mora uzeti u obzir posebne okolnosti svakog predmeta, uključujući dostupnost naknade i konkretnu situaciju u kojoj se podnositelj zahtjeva našao (vidi naprijed citirani predmet Velikovi i drugi, odlomak 231.). Podnositelju zahtjeva je bila dostupna jasna i predvidiva mogućnost dobivanja naknade (vidi, obratnom implikacijom, naprijed citirani predmet Velikovi i drugi, odlomak 227.). Posebice, pozivajući se na članak 104. stavak 1. i članak 108. Zakona o obveznim odnosima iz 1978. godine (ili, nakon 1. siječnja 2006., na članak 323. Zakona o obveznim odnosima iz 2006. godine), podnositelj zahtjeva ne samo da je mogao tražiti povrat plaćenog, nego i obračunatu zakonsku kamatu te naknadu bilo kakve daljnje štete koju je mogao pretrpjeti.
  4. Što se tiče situacije u kojoj se podnositelj zahtjeva našao, Sud primjećuje kako mu je dodijeljena pomoć pri obnovi kako bi popravio svoju kuću u Petrinji koja je bila oštećena u ratu. Svrha propisa koji se odnosi na dodjelu sredstava za obnovu kuća oštećenih tijekom rata bila je da se vlasnicima omogući da se vrate u svoje domove i da žive u njima (vidi prethodni odlomak 28.).   Iako je dobio sredstva od države za tu svrhu, podnositelj zahtjeva je također i kupio stan u Sisku pod povoljnijim uvjetima propisanim Zakonom o prodaji stanova. Međutim, stvarni cilj toga zakona bio je riješiti stambene potrebe onih koji nisu imali u vlasništvu drugi prikladni prostor za život (vidi prethodni odlomak 25.).
  5. Temeljem svega navedenog, Sud zaključuje kako miješanje na koje se poziva, nije postavilo prekomjeran individualni teret na podnositelja zahtjeva. Stoga nije došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva je prigovorio da mu je povrijeđeno pravo na poštivanje njegovog doma. Pozvao se na članak 8. Konvencije koji glasi kako slijedi:

„1.  Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2.  Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”

Dopuštenost

1.  Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je tvrdila da se podnositelj zahtjeva nije, niti izričito niti sadržajno, pozvao na povredu prava na poštovanje doma pred nacionalnim sudovima. Konkretno, u svojoj ustavnoj tužbi podnositelj zahtjeva nije se izričito pozvao na članak 34. Ustava Republike Hrvatske.
  2. Podnositelj zahtjeva je odgovorio kako se sadržajno pozvao na navedenu povredu jer je tijekom postupaka prede nacionalnim sudovima tvrdio kako je predmetni stan njegov dom s obzirom da u njemu stanuje od 1991. godine, odnosno, više od dvadeset godina.

2.  Ocjena Suda

  1. Sud primjećuje da se podnositelj zahtjeva u svojoj ustavnoj tužbi nije pozvao na članak 8. Konvencije ili članak 34. Ustava Republike Hrvatske, odredbu koja jamči pravo na poštovanje nečijeg doma i stoga nedvojbeno odgovara članku 8. Konvencije.
  2. Što je još važnije, podnositelj zahtjeva se nije sadržajno pozvao na povredu prava na dom niti u svojoj ustavnoj tužbi. Konkretno, u ustavnoj tužbi niti jednom nije naveo da se radi o „domu” te niti jednom nije spomenuo da je živio u stanu o kojem je riječ više od dvadeset godina.
  3. S tim u vezi Sud ponavlja da, kako bi se pravilno iscrpila domaća pravna sredstva, nije dovoljno da je povreda Konvencije „vidljiva” iz činjenica predmeta i podnesaka podnositelja zahtjeva, već se oni moraju pozvati (izričito ili sadržajno) na povredu i to na način koji ne ostavlja sumnju da je prigovor koji je naknadno podnesen Sudu, doista bio istaknut  na domaćoj razini (vidi predmet Merot d.o.o. i Storitve Tir d.o.o. protiv Hrvatske (odl.), br. 29426/08 29737/08, odlomak 36., 10. prosinca 2013.). Suprotno navodima podnositelja zahtjeva, Sud primjećuje kako se on u ustavnoj tužbi nije niti izričito niti sadržajno pozvao na povredu prava na poštovanje doma.
  4. U takvim okolnostima Sud smatra da podnositelj zahtjeva nije pravilno iscrpio domaća pravna sredstva te stoga nije nacionalnim tijelima dao priliku - koja u načelu treba biti dana državama ugovornicama u skladu s člankom 35. stavkom 1. Konvencije – da se očituju o konkretnoj povredi Konvencije za koju se tvrdi da su je počinila, te da je time spriječe ili isprave (vidi, na primjer, naprijed citirani predmet Merot d.o.o. i Storitve Tir d.o.o., odlomak 38., i u njemu citirane predmete).
  5. Slijedi da je ovaj prigovor nedopušten na temelju članka 35. stavka 1. Konvencije zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava, te stoga mora biti odbačen u skladu s člankom 35. stavkom 4. Konvencije.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

1. Utvrđuje da je prigovor temeljem članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju dopušten, a ostatak zahtjeva nedopušten;

2. Presuđuje da nije došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 31. svibnja 2016. godine u skladu s pravilom 77., stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

 Stanley Naismith

Işil Karakaş

         Tajnik

Predsjednica

 

Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava provjerio je točnost prijevoda, te proveo lekturu i pravnu redakturu istoga.

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

 

SECOND SECTION

CASE OF VUKUŠIĆ v. CROATIA

(Application no. 69735/11)

JUDGMENT

STRASBOURG

31 May 2016

FINAL

31/08/2016

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Vukušić v. CroatiaThe European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Işıl Karakaş, President,
Julia Laffranque,
Paul Lemmens,
Valeriu Griţco,
Ksenija Turković,
Stéphanie Mourou-Vikström,
Georges Ravarani, judges,
and Stanley NaismithSection Registrar,

Having deliberated in private on 10 May 2016,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 69735/11) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Filip Vukušić (“the applicant”), on 25 October 2011.

2.  The applicant was represented by Mr D. Rupčić, a lawyer practising in Sisak. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, MŠ. Stažnik.

3.  The applicant alleged, in particular, that his right to property had been violated by the annulment of his title to ownership of the flat he occupied.

4.  On 4 March 2013 the application was communicated to the Government.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5.  The applicant was born in 1946 and lives in Zagreb.

A.  Background to the case

6.  In 1965 the Sisak Ironworks (Željezara Sisak), a socially-owned company, granted a specially protected tenancy to its employee S.K. and his family of a flat in Sisak. During 1991 and 1992 Serbian paramilitary forces gained control of about one third of the territory of Croatia and proclaimed the so-called “Serbian Autonomous Region of Krajina” (Srpska autonomna oblast Krajina, hereinafter “Krajina”). The town of Sisak was close to the border of Krajina. There were targeted killings of Serbian civilians by members of the Croatian police and army in the Sisak area during a prolonged period in 1991 and 1992 (see Jelić v. Croatia, no. 57856/11, § 78, 12 June 2014). Owing to this situation, S.K. and his wife Z.K., both being of Serbian national origin, left the town of Sisak and went to live with their relatives in Rijeka. They left their belongings, such as furniture and household appliances, in the flat in Sisak.

7.  In May 1991 the socially-owned company Sisak Ironworks was transformed into a joint-stock company and became Sisak Ironworks Holding (Željezara Sisak Holding)It remained State-owned and State-controlledIt owned several companies, one of them being Sisak Ironworks Flat company (Željezara Sisak “Stan”which since May 1991 managed all the flats having been previously owned by the former Sisak Ironworks companyAnother company was Sisak Ironworks Fortis, which was privatised in July 1995. From 1997 the State ceased to have any share in the ownership of Sisak Ironworks Holding.

8.  On 3 June 1991 Parliament enacted the Specially Protected Tenancies (Sale to Occupier) Act (Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, hereinafter “the Sale to Occupier Act”with regulations on the sale of socially-owned flats previously let under a specially protected tenancy. In general, the Act entitled the holder of a specially protected tenancy of socially-owned flat to purchase it under favourable conditions.

9.  The applicant and his family lived in the town of Petrinja in their house. Petrinja was occupied by Serbian paramilitary forces in September 1991. The applicant and his family moved to Sisak as displaced persons. The applicant found employment with Sisak Ironworks Fortis.

10.  In 1992 the applicant and his family moved into the flat where S.K. and Z.K. had a specially protected tenancy. According to the applicant the flat was allocated to him and his family by his employer. According to the Government, during the proceedings before the domestic courts the applicant did not produce any document which showed the flat as having been allocated to him. S.K. and the applicant communicated on several occasions by telephone and S.K. agreed that the applicant and his family, as displaced personscould temporarily occupy the flat.

B.  Proceedings concerning the specially protected tenancy of S.K. and Z.K.

11.  On 13 July 1992 the Sisak Ironworks Flat company brought a civil action in the Sisak Municipal Court against S.K. and Z.K., seeking the termination of their specially protected tenancy of the flat at issue. The applicant gave oral evidence as a witness in those proceedings. He stated that he did not know where S.K. was. S.K. and Z.K., having been adjudged to be persons whose whereabouts were unknownhad a special guardian ad litem appointed to represent them in the proceedings. On 20 October 1992 the Sisak Municipal Court terminated S.K. and Z.K.specially protected tenancy on the grounds that they had abandoned the flat in question. That judgment was upheld by the Sisak County Court on 24 March 1992 and thus became final.

12.  On 23 December 1993 S.K. and Z.K. lodged an application for the reopening of civil proceedings which had been completed with final effectA copy of that application was served on the Sisak Ironworks Flat company. The application was granted on 12 April 1994 and the proceedings were reopenedThe applicant participated in the reopened proceedings as an intervener on the side of the plaintiff.

13.  On the same day, Sisak Ironworks Holding and the Fortis company concluded an agreement to sell the flat at issue to the applicant, under the Sale to Occupier Act. A copy of the contract was submitted to the State Attorneys Office for approval, which was given on 12 April 1994.

14.  On 22 May 1996 the Sisak County Court dismissed the action by the Sisak Ironworks Flat company to terminate the specially protected tenancy held by S.K. and Z.K. That judgment was upheld by the Sisak County Court on 30 June 1997 and thus became final.

C.  Reconstruction of the applicants house in Petrinja

15.  After the Croatian authorities had gained control over Petrinja in 1995, the applicant and his family sought reconstruction assistance for their house in Petrinja to be repaired, under the Reconstruction Act (see paragraph 28 below).

16.  On 12 December 1996 the Office for Reconstruction and Development of Sisak-Moslavina County accepted the applicants request and granted him and his family the sum of 29,900 Croatian kunas (HRK) to repair their house in Petrinja.

17.  The applicant and his family confirmed to the administrative authorities that they had returned to Petrinja on 16 January 1998. They had their registered residence in Petrinja between 5 February 1993 and 28 December 1999.

D.  Annulment of the applicanttitle to the property

18.  In 2003 S.K. and Z.K. brought a civil action in the Sisak Municipal Court (Općinski sud u Sisku) against the parties to the 1994 contract of sale, seeking the annulment of that contract. During the proceedings S.K. died. The claim was dismissed by the Sisak Municipal Court on the grounds that the contract of sale had been concluded in accordance with the law, since at that time the applicant had had a specially protected tenancy of the flat in question.

19.  The Municipal Courtjudgment was reversed on 22 November 2007 by the Sisak County Court (Županijski sud u Sisku). It established that Z.K. had not lost her specially protected tenancy since it had been restored to her and therefore the contract of sale had been concluded in breach of the mandatory rules of the Sale to Occupier ActIt also held that the applicant had known the circumstances in which the former holders of the specially protected tenancy had left the flat at issue as well as that they had lodged a request for the re-opening of the proceedings in which their specially protected tenancy had been terminated. Therefore, the impugned contract of sale was contrary to morals and constitutional principles and therefore null and void under section 103(1) of the Obligations Act. The judgment was upheld by the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske) on 20 January 2010.

20.  On 26 March 2008 the applicant lodged a constitutional complaint. He relied on Article 3 and Articles 14 § 1 and 29 § 1 of the Constitution (see paragraph 22 below). In essence he complained about the annulment of his title to the flat by the Sisak County Court. In particular, in his constitutional complaint he wrote, inter alia:

“The complainants right to inviolability of ownership guaranteed by Article 3 of the Croatian Constitution was violated by the decisions of the Sisak County Court and the Sisak Municipal Court because the unconstitutional decision of the Sisak County Court interferes with the complainants ownership ...

21.  The Constitutional Court declared the applicants constitutional complaint inadmissible on 9 June 2011 holding that the case did not raise any constitutional issues.

22.  The applicant is still living in the flat at issue.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW

A.  The Constitution

23.  The relevant Articles of the Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette no. 56/90 with further amendments) read as follows:

Article 3

Freedom, equality, ethnic and gender equality, peace-making, social justice, respect for human rights, inviolability of ownership, preservation of nature and the environment, the rule of law and democratic multi-party system are the highest values of the constitutional order of the Republic of Croatia and serve as a basis for interpreting the Constitution.”

Article 14

...

All shall be equal before the law.”

Article 29

“In the determination of his rights and obligations or of any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair hearing within a reasonable time by an independent and impartial court established by law.

...

Article 34

The home is inviolable.

...

Article 48

“The right of ownership shall be guaranteed.

Ownership implies duties. Owners and users of property shall contribute to the general welfare.”

Article 141

“International agreements which have been concluded and ratified in accordance with the Constitution and made public shall be part of the Republics internal legal order and shall be [hierarchically] superior to [domestic] statutes ...

B.  Relevant legislation

1.  The Constitutional Court Act

24.  The relevant part of the 1999 Constitutional Act on the Constitutional Court of the Republic of Croatia (Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Official Gazette no. 99/99 – “the Constitutional Court Act”), as amended by the 2002 amendments (Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Official Gazette no. 29/02), which entered into force on 15 March 2002, reads as follows:

Section 62

“1. Anyone may lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court if he or she deems that a decision of a State authority, local or regional government, or a legal person invested with public authority, on his or her rights or obligations, or as regards a suspicion or accusation of a criminal offence, has violated his or her human rights or fundamental freedoms, or the right to local or regional government, guaranteed by the Constitution (constitutional right)...

2. If another legal remedy is available in respect of the violation of the constitutional rights [complained of], the constitutional complaint may be lodged only after use of this remedy has been made.

3. In matters in which an administrative action or, in civil and non-contentious proceedings, an appeal on points of law [revizija] is available, remedies shall only be considered exhausted after a decision on those legal remedies has been given.”

Section 65(1)

“A constitutional complaint shall contain ... an indication of the constitutional right alleged to have been violated [together] with an indication of the relevant provision of the Constitution guaranteeing that right...”

Section 71(1)

“... [t]he Constitutional Court shall only examine the violations of constitutional rights alleged in the constitutional complaint.”

2.  Sale to Occupier Act

25.  The Protected Tenancies (Sale to Occupier) Act (Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, Official Gazette no. 27/91 with further amendments) regulated the conditions for the sale of flats let under protected tenancies.

26.  Section 1 of the Act entitled holders of protected tenancies of socially-owned flats to purchase such flats under favourable conditions, provided that each holder bought only one flat.

27.  Section 21 obliged a seller to submit the contract of sale within eight days to the competent State Attorneys Office for approval.

3.  The Reconstruction Act

28.  The Reconstruction Act (Zakon o obnovi, Official Gazette no. 24/9654/96 with further amendments) provides, inter alia, that the Statesubject to certain conditions, is to grant reconstruction assistance to owners of property (flats and family houses only) which was damaged during the war. The request is to be submitted to the competent ministry. A person claiming such assistance is obliged to give a binding statement that he or she will return to live in the property at issue.

4.  The Obligations Act

29.  The relevant part of the Obligations Act (Zakon o obveznim odnosima, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia no. 29/78 with further amendments, and Official Gazette of the Republic of Croatia no. 53/91 with further amendments – “the 1978 Obligations Act”) provided as follows:

Nullity

Section 103

“(1) A contract that is contrary to the Constitution, mandatory rules or morals shall be null and void unless the purpose of the breached rule indicates some other penalty, or the law in a particular case provides otherwise.

(2) If only one party is prohibited from concluding a contract, the contract shall remain valid, unless the law in a particular case provides otherwise, and the party that has breached the statutory prohibition shall bear the appropriate consequences.”

Effects of nullity

 Section 104(1)

“Where a contract is null and void, each contracting party is obliged to return to the other everything it has received on the basis of such a contract. If that is not possible, or if the nature of the obligation performed renders restitution impracticable, an appropriate [amount of] monetary compensation shall be given, according to the prices at the time a court decision is made, unless the law provides otherwise.”

Subsequent disappearance of the cause of nullity

Section 107

“(1) A contract that is null and void shall not become valid if the cause of nullity subsequently disappears.

(2) However, if a prohibition was of minor importance, and the contract has been performed, the issue of nullity may not be raised.”

Liability of a person responsible for the nullity of a contract

Section 108

“A contracting party responsible for the conclusion of a contract that is null and void shall be liable in damages to the other contracting party for the damage sustained on account of the nullity of the contract, if the latter did not know or, according to the circumstances, could not have known of the existence of the cause of nullity.”

Examining nullity

Section 109

“(1) A court shall examine the issue of nullity of its own motion [ex officio] and any interested party may raise it.

(2) A State attorney shall also have the right to plead nullity.”

Unlimited period for pleading nullity

Section 110

“The right to plead nullity shall not lapse.”

30.  On 1 January 2006 the new Obligations Act (Zakon o obveznim odnosima, Official Gazette, no. 35/05 with further amendments – “the 2006 Obligations Act”) entered into force. Sections 322, 323 and 326-328 contain the same provisions as sections 103, 104 and 107-110 of the 1978 Obligations Act.

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1 TO THE CONVENTION

31.  The applicant complained that his right to the peaceful enjoyment of his possessions had been violated. He relied on Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, which reads as follows:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

A.  Admissibility

1.  The parties submissions

32.  The Government argued that the applicant had not properly exhausted domestic remedies because he had not complained, even in substance, of a violation of his property rights in his constitutional complaint.

33.  They argued further that Article 1 of Protocol No. 1 was not applicable to the circumstances of the present case because the case concerned a dispute between private parties, namely S.K. and Z.K. as the claimants, and the applicant and his employer, who had concluded the impugned sale contract, as the defendants in the civil proceedings at issueThe Sisak Ironworks Flat company, even though the majority of its capital had been State-owned at the time of the impugned sale contracthad acted as a private party to a civil-law disputeThe only involvement of the State had been through the courts, which had performed their regular duty of adjudicating disputes. In support of those arguments the Government relied on the cases of S.Ö., A.K. and Ar.K. v. Turkey ((dec.), no. 31138/96, 13 September 1999) and Gladysheva v. Russia (no. 7097/10, §§ 52 and 53, 6 December 2011).

34.  The applicant argued that throughout the proceedings before the national courts he had raised his property complaint in substance.

2.  The Courts assessment

(a)  Exhaustion of domestic remedies

35.  The Court notes that even though the applicant in his constitutional complaint did not rely on Article 48 of the Constitution or Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention he expressly stated that the judgment of the Sisak County Court of 22 November 2007 had been in violation of his constitutionally-guaranteed right of ownership (see paragraphs 19-20 above).

36.  The Court is therefore satisfied that the applicant provided the national authorities with the opportunity which is in principle intended to be afforded to Contracting States by Article 35 § 1 of the Convention, namely of putting right the violations alleged against them (see Lelas v. Croatia, no. 55555/08, §§ 45 and 47-52, 20 May 2010).

37.  It follows that the Governments objection as to the exhaustion of domestic remedies must be rejected.

(b)  Applicability of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention

38.  According to the Convention institutions case-law, “possessions” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention may be either “existing possessions or assets”, including claims, under certain conditions. According to the decisions of the Croatian courts, it appears that the applicants title to his flat was considered void ab initio, which had the effect that he was considered never to have owned it. The Court considers that the applicant had a “possession” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention even if his title was declared null and void ab initio. The Court notes that he possessed the flat in question for about twenty years and was considered its owner for all legal purposes. Moreover, it would be unreasonable to accept that a State may enact legislation which allows annulment ab initio of contracts or other titles to property and thus escape responsibility for an interference with property rights under the Convention (see Panikian v. Bulgariano. 29583/96, Commission decision of 10 July 1997, and Gashi v. Croatia, no. 32457/05, § 22, 13 December 2007).

39.  The Government submitted that Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention was not applicable to the present case because the case concerned a civil-law dispute between private parties. In this connection the Court first reiterates that while such disputes do not themselves engage the responsibility of the State under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention (see Zagrebačka banka d.d. v. Croatia, no. 39544/05, § 250, 12 December 2013, and case-law cited therein), this does not mean that the Article in question is inapplicable to that type of dispute. If court decisions in such disputes are arbitrary or otherwise manifestly unreasonable they would constitute a violation of Article 1 of Protocol No. 1 (ibid.). If they are not, then those decisions do not amount to an interference with the right to peaceful enjoyment of possessions (ibid., § 252, and see also the case-law cited therein). In either case, Article 1 of Protocol No. 1 remains applicable. Consequently, the Governments objection as to the applicability of Article 1 of Protocol No. 1 has to be dismissed.

(c)  Conclusion

40.  The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  The parties submissions

(a)  The applicants submissions

41.  The applicant maintained that his rights under Article 1 of Protocol No. 1 had been violated by the annulment of his title to the flat he occupied. He asserted that he had bought the flat in good faith and had been living in it for over twenty years. The situation in which he, on the one hand and Z.K. and S.K., on the other hand, had conflicting titles to the same flat had been created by the State authorities. The Sisak Municipal Court and the Sisak County Court had firstly terminated the special protected tenancy of S.K. and Z.K. by final judgments and then the same courts had annulled those judgments.

(b)  The Governments submissions

42.  The Government argued that the agreement for the sale of the flat at issue between the applicant and his employer had been null and void and that the applicant could not have acquired title to the property on that basis since an agreement which was null and void could not have any legal effect.

43.  Therefore, the Government argued that there had been no interference with the applicants property rights. Were the Court to hold otherwise, the interference had been based in law since the decision of the national courts to declare the impugned contract of sale null and void had been based on section 103 of the Obligations Act. It had also pursued the legitimate aim of protecting the legal order.

44.  The Government further emphasised that the interference had also been proportionate and that the applicant had not borne any excessive individual burden. The applicant had known why S.K. and Z.K. had left Sisak and had maintained contact with them. The applicants employer had sold the flat at issue to the applicant, even though it had known that S.K. and Z.K. had sought the reopening of the proceedings in which they had lost their specially protected tenancy.

45.  By allowing the reopening of those proceedings, the judgments of the Sisak Municipal Court and the Sisak County Court terminating the protected tenancy of S.K. and Z.K. had been set aside, with the consequence that their specially protected tenancy had prevailed. Therefore, the applicant had had no right to purchase the flat at issue and the contract of sale to that effect had been declared null and void.

46.  The flat at issue had only been temporary accommodation for the applicant and his family as displaced persons during the occupation of the town of Petrinja, where they owned a house. After the liberation of Petrinja, the applicant and his family had been given reconstruction assistance for their house in Petrinja to be repaired. The very purpose of the legislation on such assistance was to enable displaced persons to return to their homes.

47.  Lastly, after the impugned contract of sale had been declared null and void, the applicant could have sought reimbursement of the price he had paid for the flat at issue.

2.  The Courts assessment

(a)  Whether there was an interference with the applicants possession

48.  As to the Governments argument that the present case concerns a civil-law dispute between private parties (see paragraphs 33 and 39 above), the Court reiterates that the mere fact that the State, through its judicial system, provided a forum for the determination of a private-law dispute does not give rise to an interference by the State with property rights under Article 1 of Protocol No. 1 (see Zagrebačka banka, cited above, § 250, and the case-law cited therein). However, in the Courts view the present case is not a civil-law dispute in the traditional sense, nor was the States role limited to providing a judicial forum for the determination of such a dispute. In this connection the Court first notes that the contract of sale whereby the Sisak Ironworks Holding company sold the applicant the flat in question was declared null and void as being contrary to mandatory rules of the Sale to Occupier Act. The nature and rationale of that Act suggest that it is legislation which has predominantly (if not entirely) public law character. This is best illustrated by the fact that under the legislation in question, former socially-owned companies (such as Sisak Ironworks Holding in the present case), even after they had been privatised and transformed into private companies, had to sell the flats in their ownership to those who held specially protected tenancies in respect of those flats under favourable conditions for the buyers (see paragraph 26 above). What is more, the competent State Attorney had to approve such contracts (see paragraph 27 above). It is precisely for that reason that the Court has not, in similar casesconfined itself to examining whether the judgments of domestic courts depriving applicants of the ownership of flats purchased under the Sale to Occupier Act were arbitrary or manifestly unreasonable (see Gashicited aboveand Pavlinović v. Croatia (dec.), nos. 17124/05 and 17126/05, 3 September 2009). Rather, it has held that such judgments amounted to an interference with the applicants rights under Article 1 of Protocol No. 1 and examined whether the interference was provided for by law, was in the public interest and was proportionateMoreover, at time when the flat in question was sold to the applicant, in 1994, the Sisak Ironworks Holding was still State-owned and State-controlled (compare to Ališić and Others v. Bosnia and Herzegovina, Croatia, Serbia, Slovenia and the former Yugoslav Republic of Macedonia [GC], no. 60642/08, §§ 115-117, ECHR 2014; R. Kačapor and Others v. Serbia, nos. 2269/06 et al., §§ 97 and 98, 15 January 2008; and Zastava It Turs v. Serbia (dec.), no. 24922/12, §§ 19-23, 9 April 2013).

49.  The Court reiterates that Article 1 of Protocol No. 1 guarantees in substance the right of property and comprises three distinct rules. The first, which is expressed in the first sentence of the first paragraph and is of a general nature, lays down the principle of peaceful enjoyment of property. The second rule, in the second sentence of the same paragraph, covers deprivation of possessions and makes it subject to certain conditions. The third rule, contained in the second paragraph, recognises that the Contracting States are entitled, amongst other things, to control the use of property in accordance with the general interest. The second and third rules, which are concerned with particular instances of interference with the right to the peaceful enjoyment of property, are to be construed in the light of the general principle laid down in the first rule (see, among other authorities, Draon v. France [GC], no. 1513/03, § 69, 6 October 2005).

50.  The Court notes in this connection that the applicant purchased the flat at issue under a contract of sale concluded in 1994 with the owner of the flat, a formerly socially-owned company which at that time had already been privatisedHowever, until 1997 the majority of the capital of Sisak Ironworks Holding was still State-owned. The Sisak County Courts judgment of 22 November 2007 declaring null and void the contract of sale from which the applicant derived his ownership constituted an interference with his right to the peaceful enjoyment of his possessions, as guaranteed by Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention. As to the question whether the interference was covered by the first or second paragraph of that Article, the Court has already found that declaring title to property null and void is to be examined under the first paragraph, second sentence, as it amounts to deprivation of possessions (see Gashicited above, §§ 2728and Velikovi and Others v. Bulgaria, nos. 43278/9845437/9948014/9948380/9951362/9953367/9960036/0073465/01 and 194/02, §§ 159-160, 15 March 2007). It considers that the same approach must be followed in the present case.

51.  The Court must further examine whether the interference was justified.

(b)  Justification for the interference with the peaceful enjoyment of “possessions”

(i)  Whether the interference was “provided for by law”

52.  The Court reiterates that the first and most important requirement of Article 1 of Protocol No. 1 is that any interference by a public authority with the peaceful enjoyment of possessions should be lawful (see Iatridis v. Greece [GC], no. 31107/96, § 58, ECHR 1999II).

53.  In the Courts view the decisions of the domestic courts in the present case had a legal basis in domestic law, in particular in section 103 of the Obligations Act. There is no indication that the courts applied those provisions arbitrarily or that their decisions and the resulting deprivation of property were unlawful under domestic law. The Court reiterates that its power to review compliance with domestic law is limited (see, among other authorities, Allan Jacobsson v. Sweden (no. 2), 19 February 1998, § 57, Reports 1998I). It is in the first place for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply domestic law, even in those fields where the Convention “incorporates” the rules of that law since the national authorities are, in the nature of things, particularly qualified to settle issues arising in such situations (see, mutatis mutandis, Winterwerp v. the Netherlands, 24 October 1979, § 46, Series A no. 33).

54.  The Court is therefore satisfied that the interference in the present case was “provided for by law”, as required by Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

(ii)  Whether the interference pursued an aim in the public interest

55.  Any interference with a property right, irrespective of the rule it falls under, can be justified only if it serves a public (or general) interest.

56.  The Court reiterates that, because of their direct knowledge of their society and its needs, the national authorities are in principle better placed than an international judge to decide what is “in the public interest”. Under the system of protection established by the Convention, it is thus for the national authorities to make the initial assessment as to the existence of a problem of public concern warranting measures interfering with the peaceful enjoyment of possessions. Here, as in other fields to which the safeguards of the Convention extend, the national authorities accordingly enjoy a certain margin of appreciation (see, inter alia and mutatis mutandisDraon, cited above, § 75).

57.  Furthermore, the notion of “public interest” is necessarily extensive. The Court, finding it natural that the margin of appreciation available to the legislature in implementing social and economic policies should be wide, will respect the legislatures judgment as to what is “in the public interest” unless that judgment is manifestly without reasonable foundation (see, inter aliaDraon, cited above, § 76). The same applies necessarily, if not a fortiori, to the kind of radical social changes which occurred in central and eastern Europe after 1989 (see Jahn and Others v. Germany [GC], nos. 46720/9972203/01 and 72552/01, § 91, ECHR 2005VI).

58.  In the present case the applicants title to the property in question was declared null and void as being contrary to the provisions of the Sale to Occupier Act, to morals and to constitutional principles since the judgment terminating the specially protected tenancy of the original holders had been set aside and therefore the applicant could not have acquired a specially protected tenancy in respect of the same flat. Consequently, he had no right to purchase the flat.

59.  The Court accepts that the national courts, by declaring the contract of sale at issue null and void, were pursuing aims that were in the public interest, namely those of protecting the rule of law and of protecting the rights of others.

(iii)  Proportionality of the interference

60.  The Court must also examine whether an interference with the peaceful enjoyment of possessions strikes the requisite fair balance between the demands of the general interest of the public and the requirements of the protection of the individuals fundamental rights, or whether it imposes a disproportionate and excessive burden on the applicant (see, among many other authorities, Jahn and Otherscited above, § 93). Thus, the balance to be maintained between the demands of the general interest of the community and the requirements of fundamental rights is upset if the person concerned has had to bear a “disproportionate burden” (see, among many other authorities, The Holy Monasteries v. Greece, 9 December 1994, §§ 70-71, Series A no. 301-A). Despite the margin of appreciation given to the State the Court must nevertheless, in the exercise of its power of review, determine whether the requisite balance was maintained in a manner consonant with the applicants right to property (see Rosinski v Poland, no. 17373/02, § 78, 17 July 2007). The concern to achieve this balance is reflected in the structure of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention as a whole, including therefore the first paragraph, second sentence, which is to be read in the light of the general principle enunciated in the first sentence. In particular, there must be a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be achieved by any measure depriving a person of his possessions (see Pressos Compania Naviera S.A. and Others v. Belgium, 20 November 1995, § 38, Series A no. 332, and The Former King of Greece and Others v. Greece [GC], no. 25701/94, § 89, ECHR 2000-XII).

61.  The Court notes at the outset that the national courts findings which led to the applicants title to the property at issue being declared null and void were mainly concentrated on the fact that other persons, S.K. and Z.K., had a specially protected tenancy irespect of the flat which the applicant occupied and that the judgments terminating their specially protected tenancy had been annulled. The consequence of such decisions was that S.K. and Z.K. never lost their specially protected tenancy. The national courts also placed emphasis on the fact that the applicant had been aware of the circumstances in which S.K. and Z.K. had left the flat at issue and of the fact that they had lodged a request for the re-opening of the proceedings in which their specially protected tenancy had been terminated, the applicant having even been an intervener in these proceedings.

62.  However, in the meantime, the applicant had moved into the flat, allegedly with the acquiescence of the owner of the flat, the Sisak Ironworks Holding company, which subsequently sold the flat to the applicant under favourable conditions, as prescribed by the Sale to Occupier Act. The sale contract was approved by the State Attorneys Office, a requirement under section 21 of that Act. Thus, the State authorities created a situation in which two persons had conflicting titles in respect of the same flat.

63.  The Court emphasises that its task in the present case is not to call into question the right of a State to enact laws aimed at securing the rule of law by providing for the annulment of defective contracts contravening mandatory rules, but, in accordance with its supervisory powers, to review under the Convention the manner in which such laws were applied in the applicants case and whether the decisions taken by the relevant domestic authorities complied with the principles enshrined in Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

64.  In examining whether a fair balance was struck between the public interest and that of the applicant, the Court reiterates in particular the importance of the principle of “good governance”.  The good governance principle should not, as a general rule, prevent the authorities from correcting occasional mistakes, even those resulting from their own negligence. Holding otherwise would, inter alia, amount to sanctioning an inappropriate allocation of scarce public resources, which in itself would be contrary to the public interest (see Moskal v. Poland, no. 10373/05, § 73, 15 September 2009). On the other hand, the need to correct an old “wrong” should not disproportionately interfere with a new right which has been acquired by an individual relying in good faith on the legitimacy of the actions of a public authority (see, mutatis mutandisPincová and Pinc v. the Czech Republic, no. 36548/97, § 58, ECHR 2002VIII). In other words, State authorities which fail to put in place or adhere to their own procedures should not be allowed to profit from their wrongdoing or to escape their obligations (see Lelas, cited above, § 74). The risk of any mistake made by the State authority must be borne by the State itself and any errors must not be remedied at the expense of the individuals concerned (see, among other authorities, mutatis mutandisPincová and Pinc, cited above, § 58; Gashi, cited above, § 40; and Trgo v. Croatia, no. 35298/04, § 67, 11 June 2009). In the context of the revocation of a title to property which has been granted erroneously, the “good governance” principle may not only impose on the authorities an obligation to act promptly in correcting their mistake (see Moskal, cited above, § 69), but may also necessitate the payment of adequate compensation or another type of appropriate reparation to its former good-faith holder (see Pincová and Pinc, cited above, § 53; Toşcuţă and Others v. Romania, no. 36900/03, § 38, 25 November 2008; and Rysovskyy v. Ukraine, no. 29979/04, § 71, 20 October 2011).

65.  The Court and the former Commission have already dealt with cases involving the annulment of contracts of sale under which applicants bought flats they occupied (see, inter alia, Panikian, cited above, pp. 109-119; Pincová and Pinc, cited above; and Velikovi and Others, cited above). In those cases, the Court and the Commission were called upon to assess particular situations which concerned legislation passed with the aim of making good injustices dating back decades and inherited from communist rule in the respective States. In particular, in the judgment of Velikovi and Others (cited above, § 190) the Court set out certain criteria for deciding whether the principle of proportionality had been complied with in such cases. It held:

“ ... [T]he proportionality issue must be decided with reference to the following factors: (i) whether or not the case falls clearly within the scope of the legitimate aims of the Restitution Law, having regard to the factual and legal basis of the applicants title and the findings of the national courts in their judgments declaring it null and void (abuse of power, substantive unlawfulness or minor omissions attributable to the administration) and (ii) the hardship suffered by the applicants and the adequacy of the compensation actually obtained or the compensation which could be obtained through a normal use of the procedures and possibilities available to the applicants at the relevant time, including ... the possibilities for the applicants to secure a new home for themselves.”

The Court considers that the above criteria apply, mutatis mutandis, in the present case.

66.  In this connection, the Court notes that the domestic courts declared the contract of sale whereby the applicant had acquired ownership of the flat in question to be null and void because it had been concluded contrary to the mandatory rules of the Sale to Occupier Act. The applicant was aware of the circumstances in which S.K. and Z.K. had left the flat in Sisak since he had maintained contact with them. He was also aware, at the time when he bought the flat at issue, that Z.K. and S.K. had applied for the reopening of the civil proceedings in which their specially protected tenancy of that flat had been terminated. In these circumstances, the Court considers that it cannot be entirely ruled out that the applicant did not act in good faith or that the defect rendering the contract of sale null and void was partly attributable to him.

67.  In the Courts view, in such a situation the public interest pursued by the annulment of the applicants title, namely the rights of Z.K. and S.K. as former tenants whose specially protected tenancy had been restored, strongly prevails over any of the rights the applicant might claim in respect of the flat at issue. Thus, the first criterion under the Velikovi test has been satisfied (see paragraph 65 above).

68.  As to the second criterion, in assessing whether adequate compensation was available to the applicant the Court must have regard to the particular circumstances of each case, including the availability of compensation and the practical realities in which the applicant found himself (see Velikovi and Others, cited above, § 231).  A clear and foreseeable possibility of obtaining compensation was available to the applicant (see, by converse implication, Velikovi and Otherscited above, § 227). In particular, by relying on sections 104(1) and 108 of the 1978 Obligations Act (or, after 1 January 2006, section 323 of the 2006 Obligations Act), the applicant could not only have sought reimbursement of the purchase price, but also accrued statutory default interest and compensation for any further damage he might have sustained.

69.  As to the situation in which the applicant found himself, the Court notes that he was granted reconstruction assistance for a house he owns in Petrinja, which had been damaged in the war, to be repaired. The purpose of the legislation concerning the allocation of resources for the reconstruction of houses damaged during the war was to enable owners to return to their homes and live there (see paragraph 28 above).  The applicant, even though he had received resources from the State for that purpose, also bought a flat in Sisak under the favourable conditions prescribed by the Sale to Occupier Act. However, the actual purpose of that Act was to provide for the housing needs of those who owned no other suitable dwelling (see paragraph 25 above).

70.  Against the above considerations, the Court concludes that the interference complained of did not place an excessive individual burden on the applicant. There has accordingly been no violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

71.  The applicant complained that his right to respect for his home had been violated. He relied on Article 8 of the Convention, which reads as follows:

“1.  Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2.  There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

Admissibility

1.  The parties submissions

72.  The Government argued that the applicant had not, either expressly or in substance, complained before the national courts of a violation of his right to respect for his home. In particular, he had not expressly relied on Article 34 of the Constitution in his constitutional complaint.

73.  The applicant replied that he had raised this complaint in substance because throughout the proceedings before the national courts he had claimed that the flat in question constituted his home given that he had been living in it since 1991, that is, more than twenty years.

2.  The Courts assessment

74.  The Court notes that the applicant in his constitutional complaint did not rely on Article 8 of the Convention or Article 34 of the Croatian Constitution, which is the provision which guarantees the right to respect for ones home and therefore arguably corresponds to Article 8 of the Convention.

75.  More importantly, the applicant did not complain of a violation of his right to respect for his home in his constitutional complaint, even in substance. In particular, his constitutional complaint does not contain a single reference to “home” or a single mention that he has been living in the flat in question for more than twenty years.

76.  In this connection the Court reiterates that, in order to properly exhaust domestic remedies it is not sufficient that a violation of the Convention is “evident” from the facts of the case or applicants submissions. Rather, they must actually complain (expressly or in substance) about it in a manner which leaves no doubt that the same complaint that was subsequently submitted to the Court had indeed been raised at the domestic level (see Merot d.o.o. and Storitve Tir d.o.o. v. Croatia (dec.), nos. 29426/08 29737/08, § 36, 10 December 2013). Contrary to the applicants assertion, the Court notes that he neither expressly nor implicitly alleged a violation of his right to respect for his home in his constitutional complaint.

77.  In these circumstances, the Court considers that the applicant did not properly exhaust domestic remedies and thus did not provide the national authorities with the opportunity  which is in principle intended to be afforded to Contracting States by Article 35 § 1 of the Convention  of addressing, and thereby preventing or putting right, the particular Convention violation alleged against them (see, for example, Merot d.o.o. and Storitve Tir d.o.o., cited above, § 38, and the cases cited therein).

78.  It follows that this complaint is inadmissible under Article 35 § 1 of the Convention for non-exhaustion of domestic remedies and must therefore be rejected pursuant to Article 35 § 4 thereof.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1.  Declares the complaint under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention admissible and the remainder of the application inadmissible;

2.  Holds that there has been no violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

Done in English, and notified in writing on 31 May 2016, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Stanley Naismith                              Işıl Karakaş
Registrar                                          President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude