Podnosilac predstavke gospodin Andrija Marjanović, rođen je 1970. godine i državljanin je Bosne i Hercegovine. Činjenice ovog predmeta su da je dana 04.02.2005. godine podnosilac je ubio svoju majku. Dana 26.05.2005. godine Kantonalni sud u Zenici je utvrdio da podnosilac nije kriv jer je duševno poremećen i uputio predmet Centru za socijalni rad u Kaknju. Presuda je stupila na snagu oko 30.06.2005. godine. Dana 28.07.2005. godine Centar za socijalni rad Kakanj privremeno je smestio podnosioca na Odeljenje za forenzičku psihijatriju Kazneno -popravnig zavoda u Zenici i to od 31.07.2005. godine.

U svojoj predstavci Sudu, podnosilac je naveo da je još uvek pritvoren na forenzičko psihijatrijskom odeljenju na osnovu odluke administrativnog organa uprkos činjenici da centri za socijalni rad nema nadležnost da odrede smeštaj u psihijatrijskom pritvoru. Podnosilac se žali prema članu 5. stav 1 (e) Konvencije da je njegov pritvor nezakonit jer nije određen u skladu sa postupkom utvrđenim zakonom. Vlada je tvrdila da predstavku treba proglasiti nedopuštenom zbog zloupotrebe prava na podnošenje predstavke s obzirom na to da je podnosilac propustio da obavesti Sud o odlukama nadležnog suda u vezi s njegovim pritvorom. Predstavka je svesno zasnovana na neistinitim činjenicama sa ciljem obmane Suda. Sud ponavlja da se koncept zloupotrebe člana 35. stav 3. Konvencije mora razumeti kao svako ponašanje podnosioca koje je očigledno suprotno svrsi prava na podnošenje pojedinačnog zahteva propisanog u Konvenciji. Sud napominje da je podnosilac u svojoj početnoj predstavci naveo da je njegov pritvor nezakonit jer je zasnovan na administrativnoj odluci suprotno relevantnom domaćem zakonu. Tek nakon što je obavešten o predstavci je dostavljena Vladi, Sud je saznao da postupak pred Opštinskim sudom u Zenici. Iz činjenice koja be otkrila Vlada proizilazi da je dana 15.11. 2010. godine više od dve godine pre podnošenja predmetne predstavke Opštinski sud u Zenici utvrdio neophodnost pritvora podnosioca smatrajući da je zbog duševnog poremećaja opravdano podnosioca i dalje zadržati na forenzičko psihijatrijskom odeljenju.

Opštinski sud u Zenici je vršio redovnu kontrolu i produžavao pritvor podnosioca. Sud napominje da ukoliko se podnosiočeve pritužbe odnose na period pre 15.11.2010. godine ona nije blagovremeno podnesena. Imajući u vidu važnost prikrivenih informacija za pravilno rešavanje predmetnog slučaja, Sud nalazi da je takvo ponašanje suprotno svrsi prava na podnošenje pojedinačnog zahteva kako je propisano u članu 34. Konvencije. S obzirom na navedeno, opravdano je odbaciti ovu predstavku u celosti kao zloupotrebu prava na podnošenje pojedinačnog zahteva u skladu sa članom 35. stavovi 3(a) i 4. Konvencije. Iz navedenih razloga, Sud jednoglasno proglašava predstavku nedopuštenom.

Preuzmite presudu u pdf formatu

ČETVRTI ODJEL

ODLUKA

Aplikacija br. 53155/12

Andrija Marjanović protiv Bosne i Hercegovine

Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasijedajući dana 8.07.2014. godine kao Vijeće u sljedećem sastavu:
Ineta Ziemele, predsjednica,
George Nicolaou,
Ledi Bianku,
Nona Tsotsoria,
Zdravka Kalaydjieva,
Faris Vehabović, sudije, i Françoise Elens-Passos, registrar Odjela, povodom navedene aplikacije koja je podnesena dana 15.06.2012. godine, imajući u vidu izjašnjenja vlade Bosne i Hercegovine, kao i izjašnjenja podnesena kao odgovor na njih od strane aplikanta, nakon vijećanja odlučio je kako slijedi:

ČINJENICE

1. Aplikant, g. Andrija Marjanović, državljanin je Bosne i Hercegovine, rođen 1970. godine. Pred sudom su ga zastupali g. M. V. Radović i g. A. Pašić, advokati iz Foče, odnosno Sarajeva.

2. Vladu Bosne i Hercegovine („Vlada“) zastupala je gđa Z. Ibrahimović, zamjenik zastupnika.

A. Okolnosti predmeta kako ih je predočio aplikant

3. Činjenice ovog predmeta, kako ih je predočio aplikant, mogu se sažeti na sljedeći način.

4. Dana 4.02.2005. godine aplikant je ubio svoju majku.

5. Dana 26.05.2005. godine, Kantonalni sud u Zenici je utvrdio da aplikant nije kriv jer je duševno poremećen (paranoidna šizofrenija) i uputio predmet Centru za socijalni rad u Kaknju („Centar za socijalni rad“). Presuda je stupila na snagu oko 30.06.2005. godine (aplikant nije naveo tačan datum).

6. Dana 28.07.2005. godine Centar za socijalni rad Kakanj privremeno je smjestio aplikanta na Odjel za forenzičku psihijatriju Kazneno-popravnog zavoda u Zenici („forenzičko-psihijatrijski odjel“), i to od 31.07.2005. godine.

7. U svojoj aplikaciji Sudu, aplikant je naveo da je još uvijek pritvoren na forenzičko-psihijatrijskom odjelu na osnovu odluke administrativnog organa, unatoč činjenici da centri za socijalni rad nemaju nadležnost da odrede smještaj u psihijatrijski pritvor.

B. Okolnosti predmeta kako ih je predočila Vlada

8. Vlada je osporila činjenično stanje koje je iznio aplikant kao nepotpuno i netačno. Ona je informirala Sud o sljedećim činjenicama.

9. Dana 17.05.2010. godine, Centar za socijalni rad je pokrenuo postupak pred Općinskim sudom u Zenici za prinudni smještaj aplikanta.

10. Dana 15.11.2010. godine, Općinski sud u Zenici utvrdio je da je zbog duševnog poremećaja opravdano aplikanta i dalje zadržati na forenzičko-psihijatrijskom odjelu, najduže u periodu od jedne godine. Sud je dalje odredio da će aplikant biti izmješten na novu psihijatrijsku kliniku Podromanija na Sokocu kada ona bude završena i funkcionalna.

11. Općinski sud u Zenici produžavao je pritvor aplikanta rješenjima od 4.11.2011, 15.05. i 14.11.2012, te 14.05. 2013. godine. Aplikant se nije žalio ni na jedno od tih rješenja.

12. Vlada je dostavila kopiju rješenja od 15.11.2010. godine, kao i kopije rješenja donesenih nakon toga.

13. Kako izgleda, aplikant je i dalje smješten na forenzičko- psihijatrijskom odjelu.

C. Relevantno domaće pravo

14. Prema Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine iz 2003. godine (Službeni glasnik Federacije Bosne i Hercegovine, br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11), počinitelj krivičnog djela koji je oslobođen odgovornosti zbog neuračunljivosti može se smjestiti u psihijatrijsku ustanovu od strane nadležnog građanskog suda ukoliko se to smatra neophodnim u cilju zaštite počinitelja i/ili javnosti od ozbiljne povrede. Stoga se svaki takav slučaj oslobađanja od odgovornosti prijavljuje nadležnom centru za socijalni rad koji mora pokrenuti odgovarajući postupak u kojem će nadležni građanski sud odlučiti o potrebi produženja pritvora svakog takvog duševnog bolesnika (član 420. Krivičnog zakona iz 2003. i član 410. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine iz 2003. godine; Službeni glasnik Federacije Bosne i Hercegovine, br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10 i 8/13).

PRITUŽBA

15. Aplikant se žali prema članu 5. stav 1. (e) Konvencije da je njegov pritvor nezakonit jer nije određen „u skladu sa postupkom utvrđenim zakonom“.

PRAVO

16. Vlada je tvrdila da aplikaciju treba proglasiti nedopuštenom zbog zloupotrebe prava na podnošenje aplikacije s obzirom na to da je aplikant propustio obavijestiti Sud o odlukama nadležnog suda u vezi s njegovim pritvorom. Aplikacija je stoga svjesno zasnovana na neistinitim činjenicama s ciljem obmane Suda.

17. Zastupnici aplikanta nisu osporili činjenice koje je podnijela Vlada, niti su obrazložili svoj propust da o njima obavijeste Sud.

18. Sud ponavlja da se koncept „zloupotrebe“ u smislu člana 35. stav 3. Konvencije mora razumjeti kao svako ponašanje aplikanta koje je očigledno suprotno svrsi prava na podnošenje pojedinačnog zahtjeva propisanog u Konvenciji, te koje ometa pravilan rad Suda ili vođenje postupaka pred njim na odgovarajući način (vidi Miroļubovs i drugi protiv Latvije, br. 798/05, tačke 62. i 65, 15.09.2009). Aplikacija će vjerovatno biti odbačena iz ovog razloga ukoliko se utvrdi (a) da je svjesno zasnovana na neistinitim činjenicama i lažnim izjavama (vidi, npr. Drijfhout protiv Holandije (odl.), br. 51721/09, 22.02.2011; Bagheri i Maliki protiv Holandije (odl.), br. 30164/06, 15.05.2007; i Poznanski i drugi protiv Njemačke (odl.), br. 25101/05, 3.07.2007), ili (b) da su značajne informacije i dokumenti namjerno prikriveni, bilo u slučaju da se za njih znalo od samog početka (vidi Puusep protiv Estonije (odl.), br. 67648/10, 7.01.2014. i Keretchashvili protiv Gruzije (odl.), br. 5667/02, 2.05.2006.) ili u slučaju da je tokom postupka došlo do novog značajnog razvoja događaja (vidi Komatinović protiv Srbije (odl.), br. 75381/10, 29.01.2013; Tatalović i Dekić protiv Srbije, br. 15422/07, 29.05.2012; i Predescu protiv Rumunije, br. 21447/03, tačke 25-27, 2.12.2008).

19. Nepotpune informacije, koje su samim tim i obmanjujuće, mogu predstavljati zloupotrebu prava na podnošenje aplikacije, posebno ukoliko se te informacije odnose na samu suštinu predmeta, a nije dato odgovarajuće objašnjenje za propust da se one dostave (vidi Khvichia i drugi protiv Gruzije (odl.), br. 26446/06, 23.06.2009; Predescu, citiran gore, tačke 25-26; i Hüttner protiv Njemačke (odl.), br. 23130/04, 9.06.2006).

20. Kada je riječ o predmetnom slučaju, Sud napominje da je aplikant u svojoj početnoj aplikaciji naveo da je njegov pritvor nezakonit jer je zasnovan samo na administrativnoj odluci suprotno relevantnom domaćem zakonu. Tek nakon što je obavijest o aplikaciji dostavljena Vladi, Sud je saznao za postupak pred Općinskim sudom u Zenici (vidi stavove 9, 10. i 11. u tekstu gore). Iz činjenica koje je otkrila Vlada proizlazi da je dana 15.11.2010. godine, više od dvije godine prije podnošenja predmetne aplikacije, Općinski sud u Zenici utvrdio neophodnost pritvora aplikanta smatrajući da je zbog duševnog poremećaja opravdano aplikanta i dalje zadržati na forenzičko-psihijatrijskom odjelu. Nakon toga, Općinski sud u Zenici je vršio redovnu kontrolu i produžavao pritvor aplikanta.

21. Sud napominje da ukoliko se aplikantova pritužba odnosi na period prije 15.11.2010. godine, ona nije blagovremeno podnesena. Nadalje, zastupnici aplikanta nisu osporili činjenice koje je predočila Vlada, nego su propustili dati bilo kakvo objašnjenje o tome zbog čega su one bile izostavljene iz aplikacije i kasnijih podnesaka Sudu. Po mišljenju Suda, ovo se ne može protumačiti drugačije nego kao propust da se otkriju informacije koje se tiču same suštine aplikacije (vidi Pirtskhalaishvili protiv Gruzije (odl.), br. 44328/05, 29.04.2010. i Bekauri protiv Gruzije (prethodni prigovor), br. 14102/02, tačke 21-25, 10.04.2012)

22. Imajući u vidu važnost prikrivenih informacija za pravilno rješavanje predmetnog slučaja, Sud nalazi da je takvo ponašanje suprotno svrsi prava na podnošenje pojedinačnog zahtjeva, kako je propisano u članu 34. Konvencije.

23. S obzirom na navedeno, opravdano je odbaciti ovu aplikaciju u cjelosti kao zloupotrebu prava na podnošenje pojedinačnog zahtjeva, u skladu sa članom 35. tačke 3. (a) i 4. Konvencije.

Iz navedenih razloga, Sud jednoglasno, Proglašava aplikaciju nedopuštenom.

Françoise Elens-Passos Ineta Ziemele
registrar predsjednica

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde