Analiza slučaja pred Evropskim sudom za ljudska prava
Evropska Konvencija o ljudskim pravima
Praktični vodič za primenu Evropske konvencije o ljudskim pravima
Priručnici i vodiči kroz praksu Evropskog suda za ljudska prava
Evropski sud za ljudska prava u 50 pitanja
Preuzmite presudu u pdf formatu
ĈETVRTI ODJEL
ODLUKA
Aplikacija br. 32148/11
Jasna Raljević protiv Bosne i Hercegovine
Evropski sud za ljudska prava (Ĉetvrti odjel), zasijedajući dana 27.01.2015. godine kao vijeće u sljedećem sastavu:
Guido Raimondi, predsjednik,
George Nicolaou,
Ledi Bianku,
Nona Tsotsoria,
Zdravka Kalaydjieva,
Paul Mahoney,
Faris Vehabović, sudije,
i Françoise Elens-Passos, registrar Odjela,
Povodom navedene aplikacije podnesene dana 20.04.2011. godine, imajući u vidu izjašnjenja tužene države, kao i izjašnjenja podnesena kao odgovor na njih od strane aplikantice, nakon vijećanja, odluĉio je kako slijedi:
ĈINJENICE
1. Aplikantica, gđa Jasna Raljević, državljanka je Bosne i Hercegovine, rođena 1943. godine i živi u Mostaru. Aplikanticu je pred Sudom zastupala gđa M. Škoro, advokat iz Mostara.
2. Vladu Bosne i Hercegovine („Vlada“) zastupala je gđa Z. Ibrahimović, zamjenik zastupnika.
A. Okolnosti slučaja
3. Ĉinjenice ovog predmeta, kako su ih predoĉile strane u postupku, mogu se sažeti na sljedeći naĉin.
1. Uvod
4. Godine 1949. aplikantica i njeni roditelji uselili su u stan u Mostaru koji je bio u vlasništvu oca osobe E.R. Roditelji aplikantice stekli su stanarsko pravo[1] na tom stanu 1963. godine.
5. Godine 1998., nakon smrti njene majke, stanarsko pravo je preneseno na aplikanticu u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima iz 1974. godine (vidi taĉku 24. dalje u tekstu).
2. Domaći postupci u vezi sa zahtjevom E.R. za deložaciju
6. Dana 12.11.2003. godine, E.R. koji je naslijedio stan nakon smrti svoga oca, pokrenuo je postupak pred Ministarstvom građenja i prostornog uređenja Hercegovaĉko-Neretvanskog Kantona („Kantonalno ministarstvo“) za deložaciju aplikantice i ponudio joj zamjenski stan u istoj zgradi („zamjenski stan“). Zahtjev se temeljio na ĉlanu 56. Zakona o stambenim odnosima iz 1974. godine koji je dao pravo vlasnicima privatnih stanova dodijeljenih nositeljima stanarskih prava da zatraže deložaciju pod uslovom da im osiguraju odgovarajući zamjenski stan (vidi taĉku 24. dalje u tekstu).
7. Dana 04.04.2005. godine, Kantonalno ministarstvo je naredilo aplikantici da napusti stan o kojem je rijeĉ, te je također naredilo E.R. da joj dozvoli useljenje u zamjenski stan.
8. Dana 09.09.2005. godine, Federalno ministarstvo prostornog uređenja i okoliša („Federalno ministarstvo“) je poništilo rješenje od 04.04.2005. godine i vratilo predmet na ponovni postupak.
9. Dana 04.01.2006. godine, Kantonalno ministarstvo je odbilo zahtjev koji je podnio E.R. Ministarstvo je smatralo da bi u sluĉaju deložacije aplikantica izgubila stanarsko pravo na predmetnom stanu, a ne bi mogla steći isto takvo pravo na zamjenskom stanu s obzirom na to da od 06.12.2000. godine više nije bilo moguće steći stanarsko pravo (vidi taĉku 25. dalje u tekstu).
10. Dana 19.09.2006. godine, odnosno 17.12.2007. godine, Federalno ministarstvo, odnosno Kantonalni sud u Mostaru („Kantonalni sud“) potvrdili su rješenje od 04.01.2006. godine.
11. Dana 27.01.2010. godine, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine („Vrhovni sud“) odbio je zahtjev za reviziju koji je podnio E.R.
12. Dana 25.02.2008. godine, E.R. je podnio ustavnu apelaciju.
13. Aplikantica je bila pozvana da dostavi svoje izjašnjenje kao treća strana u postupku pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine („Ustavni sud“). Međutim, taj sud je eksplicitno naveo da se njegovo ispitivanje ograniĉava na ţalbu koju je iznio E.R.
14. Dana 25.09.2010. Ustavni sud je zauzeo stav da je zahtjev za deloţaciju koji je podnio E.R. utemeljen na relevantnom domaćem pravu (ĉlan 56. Zakona o stambenim odnosima iz 1974. godine; vidi taĉku 24. dalje u tekstu), te da su odbijanjem njegovog zahtjeva administrativni organi i Kantonalni sud povrijedili njegovo pravo na mirno uživanje imovine iz ĉlana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Ustavni sud je ukinuo presudu Kantonalnog suda od 17.12.2007. godine (vidi taĉku 10. gore u tekstu) i vratio sluĉaj na ponovni postupak (budući da je donesena po vanrednom pravnom lijeku, presuda Vrhovnog Suda od 27. 11.2010. godine nije bila predmet preispitivanja u ovom postupku).
15. Dana 20.12.2010. godine, u ponovljenom postupku, Kantonalni sud je ukinuo rješenja administrativnih organa od 04.01.2006. i 19.09.2006. godine (vidi taĉke 9. i 10. u tekstu gore) u skladu s odlukom Ustavnog suda.
16. Dana 16.05.2011. godine, Kantonalno ministarstvo je prihvatilo zahtjev E.R. i naložilo aplikantici da isprazni predmetni stan u roku od 15 dana od dana prijema tog rješenja. Nadalje, Kantonalno ministarstvo je naredilo E.R. da aplikantici omogući korištenje zamjenskog stana.
17. Dana 11.07.2011. godine, odnosno 09.03.2012. godine, Federalno ministarstvo, odnosno Kantonalni sud, potvrdili su rješenje od 16.05.2011. godine.
18. Dana 14.03.2013. godine, Vrhovni sud je odbio zahtjev aplikantice za vanredno sudsko preispitivanje presude Kantonalnog suda od 9.03.2012. godine.
3. Postupak deložacije
19. Dana 11.09.2012. godine donesena je naredba za deložaciju. Deloţacija je zakazana za 17.10.2012. godine u 12.00 sati i trebala se provesti uz policijsku pomoć imajući u vidu da aplikantica nije sama napustila stan u zadanom roku.
20. Dana 21.11.2012. godine, odnosno 04.10.2013. godine, Federalno ministarstvo, odnosno Kantonalni sud, potvrdili su nalog za deložaciju.
21. Nakon jednog odlaganja na zahtjev aplikantice, deloţacija je izvršena dana 19.11.2012. godine kada je komisija Kantonalnog ministarstva, u prisustvu službenika policije, pravnog zastupnika E.R. i pravnog zastupnika aplikantice, te predstavnika nadležnog centra za socijalni rad, popisala liĉnu imovinu aplikantice, prebacila je u zamjenski stan, te ga zapeĉatila. Kljuĉevi stana predani su E.R.
22. Kantonalno ministarstvo je dana 22.11.2012, 17.01., 11.02., 28.02. i 01.04.2013. godine pozivalo zastupnicu aplikantice da preuzme kljuĉeve zamjenskog stana. Kako izgleda, ona to do sada nije uĉinila.
23. Aplikantica trenutno boravi kod svojih rođaka u Sarajevu.
B. Relevantno domaće pravo
24. U bivšoj Socijalistiĉkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji skoro svi stanovi bili su pod reţimom „društvenog vlasništva“. Obiĉno su ih gradila preduzeća u društvenoj svojini ili druga javna tijela za dodjelu svojim uposlenicima koji bi potom postajali „nositelji stanarskih prava“. Ovo pitanje uređuje Zakon o stambenim odnosima iz 1974. godine (Službeni list Socijalistiĉke Republike Bosne i Hercegovine br. 13/74, 23/76, 34/83, 14/84, 12/87 i 36/89; Sluţbeni glasnik Republike Bosne i Hercegovine br. 2/93, Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99; Službeni glasnik Republike Srpske br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) koji je još uvijek na snazi u Bosni i Hercegovini. Dodijeljeno stanarsko pravo ovlašćivalo je nositelja toga prava na trajno, doživotno korištenje stana na koji se plaćala nominalna naknada. Kada bi nositelj stanarskog prava umro, njegovo pravo se po zakonu prenosilo na živuće supružnike ili na registrirane ĉlanove njegovog porodiĉnog domaćinstva koji su također koristili stan (ĉlanovi 19. i 21. Zakona o stambenim odnosima iz 1974).
Do stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima iz 1974, stanarsko pravo se moglo dodijeliti i na stanove u privatnom vlasništvu. Ove stanove su također dodjeljivali javni organi vlasti. Donošenjem Zakona o stambenim odnosima iz 1974. godine više nije bilo moguće dodijeliti stanarsko pravo na stanove u privatnom vlasništvu. Međutim, zadržana su već postojeća stanarska prava na takvim stanovima (ĉlan 2. stav 2. zakona). S druge strane, ĉlan 56. ovog zakona ovlastio je vlasnike takvih stanova da zatraže deložaciju nositelja stanarskih prava pod uvjetom da im osiguraju drugi odgovarajući stan.
25. Dana 06.12.2000. godine sva stanarska prava su prestala postojati (ĉlan 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo iz 1997. godine, Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08 i 23/09). Temeljem ovog Zakona, nositelji stanarskih prava na stanove u društvenom vlasništvu su stekli pravo na otkup stana. Ukoliko nisu otkupili svoje stanove, postajali su zakupci. Međutim, nositelji stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu nisu mogli otkupiti svoj stan (ĉlan 47. stav 1. Zakona). Kako izgleda, njihovu situaciju su i dalje uređivale relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima iz 1974. godine, a oni su postali „zaštićeni stanari“.
26. Prema Pravilu 23. stavovi 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud dostavlja apelaciju drugoj strani u spornom postupku radi izjašnjenja. Nedostavljanje takvog izjašnjenja ne utjeĉe na tok postupka pred Ustavnim sudom.
27. Aplikantica se žali na osnovu ĉlana 8. Konvencije, da su domaće vlasti, a posebno Ustavni sud, svojom odlukom povrijedile njeno pravo na poštovanje doma. Ona je dalje navela da pitanje adekvatnosti zamjenskog stana nikada nije razmotreno u domaćim postupcima.
PROPISI
28. Vlada je izrazila stav da aplikantica nije iscrpila raspoloživa domaća pravna sredstva kako zahtijeva ĉlan 35. stav 1. Konvencije, budući da nije podnijela ustavnu apelaciju protiv presude Kantonalnog suda od 09.03.2012. godine (vidi taĉku 17. gore u tekstu).
29. Aplikantica je tvrdila da je njeno pravo na poštivanje doma povrijeđeno odlukom Ustavnog suda od 25.09.2010. godine, te da nema drugih domaćih pravnih sredstava koja bi trebalo iscrpiti.
30. Sud podsjeća da pravilo o iscrpljivanju domaćih pravnih lijekova iz ĉlana 35. stav 1. Konvencije zahtijeva da aplikanti prvo iskoriste pravna sredstva koja im pruža domaći pravni sistem, te na taj naĉin oslobađa države obaveze da odgovaraju pred Evropskim sudom za svoje postupke prije nego što dobiju priliku da otklone povredu putem svog vlastitog pravnog sistema. Ovo pravilo zasnovano je na pretpostavci da domaći sistem pruža djelotvoran pravni lijek u pogledu navodne povrede. Teret dokazivanja je na Vladi koja tvrdi da nisu iscrpljena domaća pravna sredstva, kako bi uvjerila Sud da je u relevantno vrijeme postojao djelotvoran pravni lijek u teoriji i u praksi; drugim rijeĉima, da je pravni lijek bio dostupan, da je bio u stanju pružiti pravnu zaštitu u pogledu pritužbi aplikanta i realne izglede za uspjeh. Međutim, kada je zadovoljen taj teret dokazivanja, na aplikantu je da pokaže da je pravno sredstvo koje navodi Vlada ustvari iscrpljeno ili je iz nekog razloga neadekvatno i nedjelotvorno u konkretnim okolnostima predmeta, ili da postoje posebne okolnosti koje aplikanta oslobađaju tog zahtjeva (vidi, između ostalog, Akdivar i drugi protiv Turske, 16.09.1996, taĉka 68, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV; Sejdović protiv Italije [GC], br. 56581/00, taĉka 46, ESLJP 2006-II; i Demopoulos i drugi protiv Turske (odl.) [GC], br. 46113/99 i dr., ESLJP 2010).
31. Kada je rijeĉ o pravnim sistemima koji pružaju ustavnu zaštitu osnovnih prava, poput pravnog sistema Bosne i Hercegovine, Sud ponovno istiĉe da je oštećena osoba obavezna testirati obim takve zaštite (vidi Mirazović protiv Bosne i Hercegovine (odl.), br. 13628/03, 16.05.2006).
32. Vraćajući se predmetnom sluĉaju, Sud napominje da je dana 25.09.2010. godine Ustavni sud ispitao apelaciju koju je podnio E.R., utvrdio da je došlo do povrede njegovog prava na mirno uživanje imovine iz ĉlana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, te naredio ponavljanje postupka u vezi s njegovim zahtjevom za deložaciju aplikantice. Sud naroĉito primjećuje da, iako je aplikantica bila pozvana da podnese svoje izjašnjenje kao treća strana, Ustavni sud je eksplicitno izjavio da se njegovo ispitivanje u tom predmetu ograniĉava na pritužbe iz apelacije koju je podnio E.R. (vidi taĉku 13. u tekstu gore).
33. Međutim, aplikantica je imala mogućnost da pred Ustavnim sudom osporava ishod ponovljenog postupka koji je okonĉan presudom Kantonalnog suda dana 09.03.2012. godine (vidi taĉku 17. gore u tekstu), ĉime bi mu dala priliku da ispita njene pritužbe iz ĉlana 8. prije obraćanja ovom Sudu. Sud primjećuje da je ona iskoristila vanredni domaći pravni lijek pred Vrhovnim sudom protiv presude od 09.03.2012. godine, ali nije podnijela ustavnu apelaciju.
34. Aplikantica nije iskoristila taj pravni lijek niti je pokazala da je on iz bilo kojeg razloga neadekvatan ili nedjelotvoran u konkretnim okolnostima njenog sluĉaja. Sud ne vidi bilo kakve posebne okolnosti koje bi aplikanticu oslobodile obaveze da ga iskoristi (vidi Akdivar i drugi protiv Turske, presuda od 16.09.1996, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, taĉka 67).
35. S obzirom na navedeno, Sud smatra da je prvi prigovor Vlade osnovan, te da se aplikacija mora odbiti u skladu sa ĉlanom 35. stav 1. i 4. Konvencije.
Iz navedenih razloga, Sud jednoglasno proglašava aplikaciju nedopuštenom.
Saĉinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanom obliku dana 19.02.2015. godine.
Françoise Elens-Passos Guido Raimondi
registrar predsjednik
[1] Dom za ljudska prava i Ustavni sud Bosne i Hercegovine dosljedno su koristili izraz „stanarsko pravo“ za ovu vrstu stanovanja. Stoga će se i u ovoj presudi ovaj izraz koristiti umjesto izraza „posebno zaštićeni zakup“ koji je Sud koristio u predmetu Blečić protiv Hrvatske [GC], br. 59532/00, ECHR 2006-III, i u drugim predmetima protiv Hrvatske.
baza unakrsnih veza