Predmet Jakšić, pred Evropskim sudom pokrenut je po predstavci troje podnositelja čiju je upravnu tužbu protiv odluke kojom se njihova zgrada mešovite stambene i poslovne namene smešta u 3. zonu dopuštenosti buke, Visoki upravni sud Republike Hrvatske odbio 2013. godine. Za podnositelje je to značilo da je prema merodavnim propisima nivo buke kojoj su bili izloženi u okviru dopuštene.

Prema navodima podnositelja, u razdoblju od 2009. do 2013. godine domaće vlasti propustile su preduzeti primerene mere za zaštitu od prekomerne buke koja je dolazila iz kafića ispod njihovog stana. Ipak, u navedenom razdoblju sprovedeno je ukupno deset inspekcija rada kafića (devet sanitarnih inspekcija i jedna inspekcija Državnog inspektorata, od čega 5 na zahtev podnositelja). Iako podnositeljima nije bilo omogućeno da prisustvuju sprovođenju sanitarne inspekcije, imali su status stranke u upravnim postupcima izdavanja dozvole za rad kafića. Podnositeljima je tako u upravnom postupku bilo omogućeno da istaknu svoje prigovore, podnesu žalbu protiv odluke upravnog tela, i konačno da pokrenu i upravni spor. Dodatno, merodavna tela u istom razdoblju izvršila su i višestruka merenja nivoa buke od kojih je nekolicina sprovedena i u stanu podnositelja. No samo u dva slučaja je utvrđeno da je buka iznad dopuštene i to tek u neznatnoj količini u odnosu na maksimalne dopuštene nivoe predviđene zakonom. U oba slučaja nedostaci su brzo otklonjeni i nova merenja koja su sprovedena nakon radova utvrdila su nivo buke u dopuštenim granicama. Policija je po prijavama podnositelja, samo u 2011. i 2012. godini intervenirala više od 10 puta zbog buke koja je dolazila iz kafića, no nijedan put nije utvrdila da je došlo do remećenja javnog reda i mira.

Europski sud je istaknuo je da iako pravo na čisto i mirno životno okruženje nije izričito priznato
Konvencijom, članom 8. štiti se pravo pojedinca na poštovanje privatnog života i doma kada je pojedinac direktno i ozbiljno pogođen bukom ili nekim drugim oblikom zagađenja (vidi Oluić protiv Hrvatske). Ipak, da bi se moglo otvoriti pitanje na temelju člana 8. Konvencije, šetni uticaji moraju dostizati određeni minimalni nivo ozbiljnosti kako bi se aktivirala pozitivna obveza države.

Stoga kada Evropski sud razmatra prigovore u okviru člana 8. Konvencije u skladu sasvojom sudskom praksom (Udovičić protiv Hrvatske) ispituje da li je mešanje u prava ponositelja bilo dovoljno ozbiljno da bi država morala reagovati u skladu sa svojim pozitivnim obavezama iz člana 8. Konvencije i ako je bilo dovoljno ozbiljno, je li postupanje domaćih vlasti bilo takvo da je ispunilo navedenu pozitivnu obavezu.

U predmetu Jakšić Evropski sud nije utvrdio da je država povredila svoje pozitivne obveze na temelju člana 8. Konvencije. Naime, da bi se aktivirala primena člana 8. Konvencije, štetni učinci na čovekov dom i privatni život moraju dostići minimalni nivo ozbiljnosti. Ozbiljnost uznemiravanja u ovakvim predmetima zavisi od činjenica predmeta poput: intenziteta i trajanja uznemiravanja i fizičkih i psihičkih posledica koje je uznemiravanje ostavilo na podnositeljima. S obzirom da je nivo buke u razdoblju od 2009. do 2013. samo tokom dva merenja bio viši od dozvoljenog te da su ovi problemi brzo sanirani, Sud nije smatrao da su takve sporadične epizode dosegle minimalni nivo ozbiljnosti potreban za aktiviranje pozitivne obaveze domaćih tela na temelju člana 8. Konvencije. Sud je istakao da čak i pod pretpostavkom da je uznemiravanje bilo potrebnog intenziteta, postupanje domaćih tela po prijavama podnositelja bilo je brzo i efikasno. Sanitarne inspekcije sprovedene su svaki put na zahtev podnositelja, pri čemu su većem broju inspecija i sami podnositelji prisustvovali.

U upravnim postupcima, u skladu s nacionalnim pravom, dodeljen im je status stranke kad god su ga zatražili te su tokom postupka na raspolaganju imali sva pravna sredstva za zaštitu svojih prava.
Usled svega navedenog Sud je utvrdio da je predstavka podnositelja u predmetu Jakšić očito neosnovana te ju je odbacio.

Preuzmite presudu u pdf formatu

PRVI ODJEL

ODLUKA

Zahtjev br. 30320/13

Martina JAKŠIĆ i drugi protiv Hrvatske

Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući 7. srpnja 2020. u Odboru u sastavu:

Pere Pastor Vilanova, predsjednik,
Jovan Ilievski,
Raffaele Sabato, suci,
i Renata Degener, zamjenica tajnika Odjela,

uzimajući u obzir prethodno navedeni zahtjev podnesen 20. ožujka 2013. godine, uzimajući u obzir očitovanje koje je dostavila tužena Vlada i odgovor na očitovanje koji su dostavili podnositelji zahtjeva, nakon vijećanja odlučuje kako slijedi:

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositelji zahtjeva, gđa Martina Jakšić, gđa Dubravka Jakšić i g. Josip Jakšić, državljani su Republike Hrvatske, rođeni 1981., 1949. i 1945. godine, i žive u Karlovcu. Podnositelje zahtjeva zastupala je gđa. D. Kesonja, odvjetnica iz Rijeke.
Vladu Republike Hrvatske („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa. Š. Stažnik.
Podnositelji zahtjeva vlasnici su stana, u kojem i žive, koji se nalazi u zgradi koja se dijelom koristi u stambene, a dijelom u poslovne svrhe. Cijelo prizemlje zgrade koristi se u poslovne svrhe, a u njemu se nalaze trgovine, frizerski saloni i kafići. Jedan od kafića nalazi se ispod stana podnositelja zahtjeva.

A. Upravni postupci za izdavanje dozvola za rad i inspekcijski nadzori

1.Prva dozvola za rad

Dana 12. kolovoza 2009. novi ugostitelj koji je namjeravao voditi kafić podnio je Uredu državne uprave u Karlovačkoj županiji(dalje u tekstu: „Županijski ured“) zahtjev za izdavanje dozvole za rad kafića. Naloženo je provođenje inspekcijskog nadzora na terenu i usvojen je zahtjev trećeg podnositelja zahtjeva da sudjeluje u inspekcijskom nadzoru kao zainteresirana strana.
Dana 18. kolovoza 2009. u izvješću o provedenom inspekcijskom nadzoru na terenu utvrđeno je da kafić udovoljava relevantnim zahtjevima za zaštitu od buke. Treći podnositelj zahtjeva nije se usprotivio zaključcima iz izvješća o inspekcijskom nadzoru, ali prigovorio je zbog razine buke koja dopire iz kafića.
Dana 20. kolovoza 2009. Županijski ured kafiću je izdao dozvolu za rad utvrdivši da prostor i oprema ispunjavaju propisane uvjete za rad kafića.
Dana 22. travnja 2010. podnositelji zahtjeva od privatne su tvrtke naručili vještačenje, kojim je utvrđena razina buke u stanu podnositelja zahtjeva od 29 i 30 dB(A) danju i 26 dB(A) noću. U izvješću vještaka, u kojem su primijenjene granične vrijednosti za razinu buke propisane za 2. zonu (namijenjenu samo stanovanju i boravku), navodi se da buka iz kafića u stanu podnositelja zahtjeva premašuje zakonski dopuštenu razinu.
Pozivajući se na privatno vještačenje (vidi stavak 7 ove odluke), dana 8. srpnja 2010. podnositelji zahtjeva zatražili su provedbu nadzora sanitarne inspekcije u kafiću. Inspektori su utvrdili da razina buke utvrđena tim vještačenjem u stvarnosti nije premašila zakonom propisanu najvišu dopuštenu razinu jer su stručnjaci koji su proveli vještačenje na zgradu podnositelja zahtjeva, koja se nalazi u 3. zoni (mješovita stambeno-poslovna namjena; vidi stavak 3 ove odluke), primijenili pogrešnu graničnu vrijednost buke. Žalba koju su podnositelji zahtjeva podnijeli protiv tog rješenja odbijena je 4. listopada 2010. godine. Dana 24. siječnja 2013. Visoki upravni sud Republike Hrvatske odbio je upravnu tužbu koju su podnijeli.

2.Druga dozvola za rad

U međuvremenu, dana 29. ožujka 2011. novi ugostitelj koji je namjeravao voditi kafić Županijskom uredu je podnio zahtjev za izdavanje nove dozvole za rad.
Dana 31. ožujka 2011. podnositelji zahtjeva su od sanitarne inspekcije (dalje u tekstu: „inspekcija“) zatražili da provede nova mjerenja razine buke.
Dana 4. travnja 2011. u stanu podnositelja zahtjeva provedena su ispitivanja zvučne izolacije kojima je prisustvovao sanitarni inspektor. Ispitivanja su pokazala da je zvučna izolacija stropne/podne konstrukcije između stana podnositelja zahtjeva i kafića neodgovarajuća i da razina buke premašuje zakonski dopuštenu razinu za 7 dB(A).
Dana 12. travnja 2011. drugim je inspekcijskim nadzorom utvrđeno da je razina buke u skladu sa zakonskim graničnim vrijednostima. Inspekcija je nakon toga izdala dokument kojim se potvrđuje da kafić udovoljava zakonskim zahtjevima o razini buke.
Dana 10. svibnja 2011. Županijski je ured proveo inspekcijski nadzor na terenu kojim je utvrđeno da kafić udovoljava zahtjevima za zaštitu od buke te je kafiću izdao dozvolu za rad. Podnositelji zahtjeva nisu tražili da im se prizna status zainteresirane stranke u tom postupku.
Dana 6. rujna 2011. podnositelji zahtjeva prijavili su inspekciji da se u kafiću koristi novi televizor. Proveden je inspekcijski nadzor i ugostitelju je naloženo da koristi samo one izvore buke koji su navedeni u dokumentu koji je prethodno izdala inspekcija (vidi stavak 12 ove odluke).
Dana 23. rujna 2011. ugostitelj je obavio nova mjerenja razine buke, koja su potvrdila da su nedostaci povezani s televizorom otklonjeni i da je razina buke u skladu sa zakonskim normama.
Dana 4. listopada 2011., tijekom naknadnog nadzora sanitarne inspekcije, zaključeno je da kafić udovoljava zakonskim zahtjevima za zaštitu od buke.

3.Treća dozvola za rad

Dana 12. travnja i 2. svibnja 2012. novi ugostitelj koji je namjeravao voditi kafić proveo je nova mjerenja razine buke i mjerenja zvučne izolacije stropne/podne konstrukcije. Razina buke izmjerena je i u stanu podnositelja zahtjeva, među ostalim u njihovoj spavaćoj sobi i na još četiri mjesta u blizini prozora. Razina buke u spavaćoj sobi podnositelja zahtjeva iznosila je 30 dB(A), što je u skladu sa zakonski dopuštenim razinama. Podnositelji zahtjeva nisu iznijeli pritužbe na rezultate mjerenja razine buke.
Na zahtjev ugostitelja, inspekcija je 22. svibnja 2012. godine utvrdila da je novi ugostitelj u kafiću ugradio nov podni i stropni izolacijski materijal, koji u potpunosti udovoljava zakonskim zahtjevima za zaštitu od buke.
Dana 24. svibnja 2012. novi ugostitelj je Županijskom uredu podnio zahtjev za izdavanje dozvole za rad kafića.
Dana 4. lipnja 2012. podnositelji zahtjeva su od Županijskog ureda zatražili da im prizna status zainteresirane stranke, što im je taj ured i priznao.
Dana 5. lipnja 2012. Županijski je ured proveo inspekcijski nadzor na terenu, kojem su prisustvovali podnositelji zahtjeva, i utvrdio je da kafić udovoljava zakonskim zahtjevima za zaštitu od buke u skladu s nalazom inspekcije od 22. svibnja 2012. godine (vidi stavak 18 ove odluke). Podnositelji zahtjeva prigovarali su zbog buke i dima koji dopiru iz kafića, kao i zbog razine buke i ventilacijskog sustava.
Dana 5. lipnja 2012. Županijski je ured kafiću izdao dozvolu za rad.
Dana 18. lipnja 2012. godine podnositelji zahtjeva podnijeli su žalbu protiv tog rješenja tvrdeći da kafić ne udovoljava propisanim zahtjevima za zaštitu od buke, kako je utvrđeno privatnim vještačenjem od 22. travnja 2010. (vidi stavak 7 ove odluke) i rezultatima ispitivanja zvučne izolacije od 4. travnja 2011. godine (vidi stavak 11 ove odluke).
Dana 31. kolovoza 2012. Ministarstvo turizmaodbilo je žalbu podnositelja zahtjeva zaključivši da je kafiću dozvola za rad izdana na temelju pravomoćnog rješenja inspekcije od 22. svibnja 2012. godine, kojim je utvrđeno da su, nakon mjerenja razine buke na koja su se pozvali podnositelji zahtjeva, dana 12. travnja i 2. svibnja 2012. godine provedena nova mjerenja razine buke i ispitivanja zvučne izolacije, koja su pokazala da je razina buke u stanu podnositelja zahtjeva u skladu sa zakonskim zahtjevima.
Dana 10. listopada 2012. godine podnositelji zahtjeva podnijeli su upravnu tužbu Upravnom sudu u Rijeci.
Dana 11. siječnja 2013. Županijski je ured je stavio izvan snage dozvolu za rad jer je ugostitelj odustao od poslovanja u kafiću. Upravna tužba podnositelja zahtjeva stoga je odbijena 14. travnja 2014. godine.

4.Četvrta dozvola za rad

U međuvremenu, dana 21. siječnja 2013., novi ugostitelj koji je namjeravao voditi kafić proveo je nova mjerenja razine buke i utvrdio da su razine buke u skladu sa zakonskim zahtjevima. Od inspekcije je zatražio izdavanje potvrde kojom se potvrđuje da su provedene mjere zaštite od buke.
Prva podnositeljica zahtjeva zatražila je dopuštenje da sudjeluje u postupku nadzora sanitarne inspekcije kao zainteresirana stranka. U odgovoru joj je priopćeno da u skladu s mjerodavnim propisima i praksom Upravnog suda samo pravne i fizičke osobe koje su predmet nadzora sanitarne inspekcije mogu biti stranke u upravnom postupku.
Dana 22. siječnja 2013. inspekcija je utvrdila da kafić ispunjava zakonske zahtjeve za zaštitu od buke. Na temelju tog rješenja novi ugostitelj je Županijskom uredu podnio zahtjev za izdavanje dozvole za rad.
Dana 23. siječnja 2013. Županijski ured je prvoj i drugoj podnositeljici zahtjeva priznao status stranke u tom postupku.
Dana 26. veljače 2013. održana je usmena rasprava pred Županijskim uredom, kojoj su prisustvovali podnositelji zahtjeva. Dana 27. veljače 2013. Županijski je ured kafiću izdao dozvolu za rad.
Dana 8. ožujka 2013. podnositelji zahtjeva podnijeli su žalbu tvrdeći da nije dokazano da su nedostaci povezani s bukom koji su utvrđeni 2010. i 2011. godine otklonjeni (vidi stavke 7 i 11 ove odluke). Dana 27. svibnja 2013. Ministarstvo turizma ukinulo je rješenje o izdavanju dozvole za rad i vratilo predmet na ponovno odlučivanje.
Dana 5. lipnja 2013. prva je podnositeljica zahtjeva zatražila još jedan nadzor sanitarne inspekcije jer je u kafiću postavljen novi televizor. Dana 6. lipnja 2013. proveden je još jedan inspekcijski nadzor, ugostitelju je izrečena novčana kazna i zabranjeno mu je korištenje novog televizora dok se ne provedu potrebne mjere zaštite od buke.
U međuvremenu je, 10. lipnja 2013. godine, prva podnositeljica zahtjeva podnijela novu pritužbu inspekciji zbog ugradnje novog sustava klimatizacije u kafiću.
Dana 28. lipnja 2013. ugostitelj je u kafiću obavio nova mjerenja razine buke, koja su potvrdila da je razina buke u skladu sa zakonskim graničnim vrijednostima.
U srpnju 2013. godine, nakon još jednog nadzora sanitarne inspekcije, utvrđeno je da su razine buke u skladu sa svim mjerodavnim propisima.
Dana 5. srpnja 2013. inspekcija je ugostitelju izdala rješenje u kojem se navodi da su u kafiću ispunjeni zahtjevi za zaštitu od buke.
Dana 12. srpnja 2013. novim je nadzorom sanitarne inspekcije utvrđeno da uređaj za klimatizaciju u kafiću nije naveden u izvješću o razini buke. Uporaba tog uređaja stoga je zabranjena do donošenja novog izvješća o razini buke. Zahtjev prve podnositeljice zahtjeva da joj se prizna status stranke odbačen je i ponovno je obaviještena da joj se u skladu s mjerodavnim zakonom ne može priznati status stranke u postupku nadzora sanitarne inspekcije, ali da umjesto toga može zatražiti zaštitu svojih prava u naknadnom upravnom postupku izdavanja dozvole za rad kafiću.
Dana 6. kolovoza 2013. provedena su nova mjerenja razine buke u kafiću i u stanu podnositelja zahtjeva. Utvrđeno je da razina buke koja se proizvodi kad svi izvori buke rade istovremeno udovoljava zakonski dopuštenim razinama u prostoru kafića, ali da sustav ventilacije i klimatizacije zbog tehničke neispravnosti uzrokuje povišenu razinu buke u stanu podnositelja zahtjeva. Konkretno, razine buke izmjerene u njihovu dnevnom boravku i spavaćim sobama iznosile su 31 dB(A) i 32 dB(A). Podnositelji zahtjeva nisu imali pritužbi na provedena mjerenja.
Dana 3. rujna 2013. sanitarni inspektor naložio je ugostitelju da ukloni izvor pojačane buke iz ventilacijskog i klimatizacijskog sustava, da provede mjerenja razine buke i ispitivanja zvučne izolacije te da podnese novo izvješće o razini buke do 11. rujna 2013. godine. Inspektor je zatim obavijestio prvu podnositeljicu zahtjeva o mjerama koje su poduzete kako bi se uklonile nepravilnosti utvrđene inspekcijskim nadzorom od 6. kolovoza 2013. godine.
Dana 12. rujna 2013. nisu se mogla provesti nova mjerenja razine buke jer podnositelji zahtjeva u zakazano vrijeme nisu bili u svojem stanu.
Dana 2. listopada 2013. nova mjerenja razine buke u kafiću i stanu podnositelja zahtjeva pokazala su da su uklonjeni nedostaci u ventilacijskom sustavu i da su razine buke u skladu sa zakonskim zahtjevima. Razina buke izmjerena u spavaćoj sobi podnositelja zahtjeva iznosila je 25,9 dB(A).
Dana 10. listopada 2013. sanitarni je inspektor utvrdio da su razine buke u skladu sa zakonski dopuštenim vrijednostima, a 8. studenog 2013. godine o tome je obavijestio Županijski ured.
Dana 25. studenog 2013. održana je usmena rasprava pred Županijskim uredom, na kojoj su prisustvovali podnositelji zahtjeva. Dana 2. prosinca 2013. Županijski je ured vlasniku kafića izdao dozvolu za nastavak rada kafića.
Dana 23. prosinca 2013. podnositelji zahtjeva podnijeli su žalbu protiv tog rješenja navodeći da im nije pružena prilika da sudjeluju u postupku nadzora sanitarne inspekcije u kojem je doneseno rješenje o provedbi mjera zaštite od buke. Njihova je žalba odbijena 28. veljače 2014. godine, a protiv tog rješenja nisu pokrenuli upravni spor.
Dana 30. travnja 2014. podnositelji zahtjeva izvijestili su inspekciju da kafić radi s otvorenim staklenim vratima, što nije dopušteno. Nadzor sanitarne inspekcije proveden je 5. svibnja 2014. godine i nisu utvrđene nikakve nepravilnosti.
Dana 5. lipnja i 31. srpnja 2014. godine podnositelji zahtjeva zatražili su nove nadzore sanitarne inspekcije. Novi je inspekcijski nadzor proveden 25. srpnja 2014. godine i tada je utvrđeno da kafić koristi novi uređaj za klimatizaciju. Ugostitelj je novčano kažnjen i zabranjeno mu je korištenje uređaja za klimatizaciju.
Dana 29. svibnja 2015. podnositelji zahtjeva obavijestili su inspekciju o tome da ugostitelj u kafiću koristi novi izvor buke, a 12. lipnja 2015. godine da kafić radi nakon ponoći. Proveden je novi inspekcijski nadzor, ugostitelj je novčano kažnjen i zabranjeno je korištenje novog izvora buke.
Dana 4. rujna 2015. podnositelji zahtjeva obavijestili su inspekciju o tome da staklena vrata kafića ponovno ostaju otvorena. Inspekcija je na tu pritužbu reagirala 12. studenog 2015. godine i u odgovoru je obavijestila podnositelje zahtjeva da su staklena vrata kafića bila zatvorena.

B. Postupak pred Državnim inspektoratom

U razdoblju od 2010. do 2015. godine Državni je inspektorat zaprimio tri zahtjeva povezana s kafićem: jedan od gradonačelnika grada Karlovca i dva od podnositelja zahtjeva.
Dana 14. studenog 2011. gradonačelnik grada Karlovca podnio je upit u vezi rada kafića nakon pritužbe podnositelja zahtjeva zbog buke i nepridržavanja propisanog radnog vremena, zbog kojih je navodno bila potrebna policijska intervencija.
Povodom navedenog zahtjeva, dana 23. studenog 2011. proveden je inspekcijski nadzor, ali nije utvrđena povreda propisa u radu kafića. Nadalje, Policijska postaja Karlovac obavijestila je nadležnog inspektora da je policija 2011. godine u kafiću intervenirala četiri puta, ali da nije utvrdila nepridržavanje propisanog radnog vremena.
Dana 16. rujna 2013. podnositelji zahtjeva obratili su se Državnom inspektoratu zbog prekomjerne buke i neodgovarajuće zvučne izolacije kafića te su predložili da se kafić hitno zatvori. Pozvali su se na rezultate mjerenja razine buke od 6. kolovoza 2013. godine (vidi stavak 39 ove odluke).
Dana 30. rujna 2013. inspekcijskim nadzorom utvrđeno je da se poduzimaju mjere zaštite od buke povezane s negativnim rezultatima mjerenja buke dobivenim u kolovozu 2013. godine (vidi stavak 39 ove odluke).
Dana 22. listopada 2013. novim je inspekcijskim nadzorom utvrđeno da je dozvola za rad kafića od 27. veljače 2013. stavljena izvan snage 27. svibnja 2013. godine i da je pred Županijskim uredom u tijeku novi postupak. Podnositelji zahtjeva obaviješteni su o poduzetim mjerama.
Dana 5. prosinca 2013. ugostitelj je od Državnog inspektorata zatražio da ukine privremenu mjeru zabrane rada kafića jer je otklonio sve nedostatke i dobio novu dozvolu za rad.

C. Prijave policiji

Karlovačka je policija 2011. godine zaprimila devet prijava, navodno od trećih strana, koje su bile povezane s bukom i metežom koji su dopirali iz kafića i nepridržavanjem dopuštenog radnog vremena kafića. Navodi prijavitelja nisu potvrđeni nijednom od devet policijskih intervencija.
Karlovačka je policija 2012. godine iz istih razloga zaprimila pet prijava. Navodi prijavitelja nisu potvrđeni nijednom od naknadnih policijskih intervencija.
S obzirom na učestalost poziva podnositelja zahtjeva policiji policijski su službenici obavili obavijesne razgovore s drugim stanovnicima zgrade u kojoj se nalazio kafić.
Dana 27. rujna 2012. obavijesni je razgovor obavljen s prvom podnositeljicom zahtjeva, koja je izjavila da ne prigovara zbog glasne glazbe, već zato što se navečer u kafiću okupljaju pojedinci pod utjecajem alkohola koji galame.
Nakon pritužbe koju je treći podnositelj zahtjeva podnio u Policijskoj postaji Karlovac 5. studenog 2012. godine kao predstavnik stanara zgrade, karlovačka je policija odgovorila dopisom od 3. prosinca 2012. godine navodeći kako slijedi:

“... utvrđeno je da su policijski službenici u navedenom ugostiteljskom objektu više puta intervenirali i to samo na Vaš poziv ili poziv Vaše obitelji. Tijekom dosadašnjih pruženih intervencija u ugostiteljskom objektu „KA“, policijski službenici nisu utvrdili elemente prekršaja iz zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, zakona o ugostiteljskoj djelatnosti i drugih propisa…, ali su zbog učestalih poziva od Vas i Vaše obitelji o spornoj problematici izvijestili nadležnu jedinicu Državnog inspektorata …

Na okolnosti navoda iz Vaše pritužbe i rada navedenog ugostiteljskog objekta dodatno su obavljeni razgovori i prikupljene obavijesti i od ostalih stanara, na adresi Vašeg prebivališta, kojom prilikom je utvrđeno da osim Vaše obitelji i Vas oni nemaju nikakvih primjedbi na rad navedenog ugostiteljskog objekta, niti su do sada tražili policijsko postupanje u vezi sporne problematike...”

D. Medicinska dokumentacija

Druga podnositeljica zahtjeva podnijela je medicinska izvješća od 1. kolovoza i 19. studenog 2012. te od 11. siječnja 2013. godine, u kojima se navodi da je, među ostalim, tjeskobna, napeta, impulzivna i povremeno depresivna zbog buke koja dopire iz kafića. Dijagnosticiran joj je poremećaj prilagodbe – depresivno-anksiozna slika.

II. MJERODAVNO DOMAĆE I MEĐUNARODNO PRAVO

Mjerodavno domaće pravo i praksa sažeti su u predmetu Udovičić protiv Hrvatske (br. 27310/109, stavci 102. - 110., 24. srpnja 2014.).
U svojim Smjernicama o buci u zajednici (1999.) i Činjeničnom dokumentu br. 258 o buci na radu i u zajednici (koji je revidiran u veljači 2001.) Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) daje „smjernice vrijednosti“ za različite okoliše i situacije (4. poglavlje Smjernica). Te smjernice vrijednosti postavljene su na najnižoj razini koja bi mogla nepovoljno utjecati na zdravlje, što znači svako privremeno ili dugotrajno pogoršanje fizičkog, psihološkog ili društvenog funkcioniranja koje je povezano s izloženošću buci te predstavlja razinu zvučnog tlaka koja utječe na najizloženijeg primatelja u danom okolišu.
U odnosu na razine buke u domovima u Smjernicama se navodi da radi zaštite većine ljudi od toga da ih se ozbiljno uznemirava tijekom dana razina zvučnog tlaka na balkonima, terasama i vanjskim životnim prostorima ne smije premašiti 55 dB LAeq stalne ravnomjerne buke. Kako bi se ljudi zaštitili od umjerenog uznemiravanja, ta razina ne smije premašiti 50 dB LAeq. Te se vrijednosti temelje na studijama uznemiravanja, no većina europskih zemalja usvojila je 40 dB LAeq kao najvišu dozvoljenu vrijednost za novoizgrađene objekte.
Noću razina zvučnog tlaka na vanjskim fasadama prostora za život ne smije premašiti 45 dB LAeq, tako da ljudi mogu spavati s otvorenim prozorima spavaćih soba. Ta je vrijednost dobivena tako što se pretpostavilo da smanjenje buke izvana prema unutra s djelomično otvorenim prozorom iznosi 15 dB, a kad je ta buka stalna, ekvivalent razine zvučnog tlaka ne smije premašiti 30 dB u zatvorenom prostoru ako se žele izbjeći negativni učinci na spavanje, kao što je smanjenje udjela REM spavanja.

PRAVO

A. Članak 8. Konvencije

Podnositelji zahtjeva prigovorili su zbog nedostatka odgovarajućeg i djelotvornog odgovora domaćih vlasti na uznemiravanja koja su pretrpjeli zbog kafića smještenog u njihovoj zgradi. Pozvali su se na članke 6. i 8. Konvencije, čiji mjerodavni dijelovi glase kako slijedi:

Članak 6.

“ Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi... svatko ima pravo da ... sud pravično... ispita njegov slučaj...”

Članak 8.

“1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi spriječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”

Sud, kao gospodar karakterizacije koja se u domaćem pravu daje činjenicama predmeta (vidi Radomilja i drugi protiv Hrvatske [VV], br. 37685/10 i 22768/12, stavak 114., 20. ožujka 2018.), smatra da se ovaj prigovor treba ispitati na temelju članka 8. (vidi Zammit Maempel protiv Malte, br.24202/10, stavak 33., 22. studenog 2011.).

1.Tvrdnje stranaka

Vlada je tvrdila da podnositelji zahtjeva nisu iscrpili domaća pravna sredstva jer nisu podnijeli tužbu protiv vlasnika kafića niti su iskoristili sva dostupna pravna sredstva u upravnim postupcima povezanima s izdavanjem dozvole za rad kafiću.
Vlada je objasnila da je stan podnositelja zahtjeva smješten u mješovitoj stambeno-poslovnoj zgradi u dijelu grada gdje su smješteni mnogi kafići i restorani. Što je još važnije, razina buke iz kafića trajanjem i učincima nikad nije dosegla prag koji se mora doseći da bi ušla u područje primjene članka 8. Naime, u predmetnom razdoblju provedeno je ukupno deset inspekcijskih nadzora zbog razine buke, a samo je jednim od njih, 4. travnja 2011. godine, utvrđena razina buke koja nije bila u skladu sa zakonskim graničnim vrijednostima. Iako su u kafiću u nekoliko navrata utvrđene određene nepravilnosti u pogledu poštovanja pravila povezanih s razinom buke, ni u jednom od tih slučajeva nije bila riječ o nedopuštenim razinama buke. Umjesto toga, nepravilnosti su proizlazile iz neusklađenosti stvarnih izvora buke i onih navedenih u rješenju kojim se potvrđuje da kafić poštuje propise o buci. Inspekcija je učinkovito sankcionirala sve te nepravilnosti, a ugostitelj ih je naknadno otklonio. Kad je riječ o nezadovoljavajućem mjerenju razine buke koje je provedeno u kolovozu 2013. godine, Vlada je istaknula da u tom slučaju nije bila riječ o nedopuštenoj razini buke u kafiću, već o tehničkom kvaru u ventilacijskom sustavu, koji je također brzo popravljen.
Vlada se pozvala i na potrebu za jasnim razlikovanjem upravnih postupaka koji se odnose na izdavanje dozvole za rad i postupaka nadzora sanitarne inspekcije. Iako prema domaćem pravu nije bilo moguće trećim osobama priznati status zainteresirane stranke u postupku nadzora sanitarne inspekcije, podnositelji zahtjeva mogli su zaštititi svoje interese sudjelovanjem u naknadnom postupku povezanom s izdavanjem dozvole za rad kafiću. Takav im je status i priznat svaki put kad su ga tražili, točnije 2009., 2012. i 2013. godine (vidi stavke 4, 20 i 30 ove odluke). Osim toga, podnositelji zahtjeva sudjelovali su u inspekcijskom nadzoru na terenu koji je proveo Županijski ured i imali su priliku podnijeti pritužbe na rad Županijskog ureda i na druge okolnosti koje su smatrali važnima, kao i iskoristiti sva dostupna pravna sredstva. Također su sudjelovali na javnoj raspravi pred Upravnim sudom u Rijeci i na usmenoj raspravi pred Županijskim uredom, na kojima ih je zastupao odvjetnik kojeg su sami odabrali. Na kraju, Vlada je istaknula da je podnositeljima zahtjeva zajamčen kontradiktorni postupak; imali su priliku odgovoriti na nalaze nadležnih tijela i iznijeti svoje tvrdnje i relevantne dokaze. Nadležna tijela odgovorila su na tvrdnje stranaka i ocijenila su dokaze u svojim detaljno obrazloženim rješenjima.
Kad je riječ o policijskim intervencijama, Vlada je naglasila da je policija intervenirala povodom svake prijave, ali da pritužbe podnositelja zahtjeva povezane s bukom i radom kafića izvan radnog vremena nisu bile dokazane.
Podnositelji zahtjeva tvrdili su da su iscrpili sva dostupna pravna sredstva u upravnom postupku i da nije bilo razloga da podnesu zasebnu građansku tužbu.
Podnositelji zahtjeva tvrdili su da je u izvješćima o razini buke iz travnja 2010. i iz travnja 2011. godine jasno vidljivo da je razina buke bila prekomjerna i da nadležna tijela nisu poduzela odgovarajuće mjere tijekom razdoblja od približno četiri godine.
Nadalje, podnositelji zahtjeva tvrdili su da nisu mogli sudjelovati u postupcima nadzora sanitarne inspekcije.
Podnositelji zahtjeva ustvrdili su da je u postupku koji je prethodio izdavanju treće dozvole za rad kafiću bio jasno vidljiv nezakoniti modus operandi nadležnih tijela. Naime, inspekcija je 22. svibnja 2012. godine donijela nezakonito rješenje, na kojem je Županijski ured naknadno temeljio nezakonitu dozvolu za rad. Naknadne pritužbe i žalbe podnositelja zahtjeva su odbijene. Štoviše, iako su u nekoliko navrata naglasili da je postupak pred Upravnim sudom povezan s njihovom žalbom protiv rješenja Županijskog ureda u tijeku, Županijski je ured kafiću svejedno izdao novu dozvolu za rad.
Kad je riječ o policijskim intervencijama, podnositelji zahtjeva osporavali su tvrdnju da su u više navrata tražili policijsku zaštitu i da je većina policijskih intervencija rezultirala zaključkom da je kafić zatvoren. Nadalje, naglasili su da je, umjesto da s njima obavi obavijesni razgovor, policija obavijesne razgovore obavila s ljudima koji nisu živjeli u blizini kafića.

2. Ocjena Suda

Sud smatra da nije potrebno ispitati Vladin prigovor o neiscrpljenosti domaćih pravnih sredstava jer je ovaj prigovor u svakom slučaju nedopušten iz sljedećih razloga.
Sud ponavlja da, iako ne postoji nikakvo izričito pravo u Konvenciji na čisti i tihi okoliš, kad je neki pojedinac izravno i ozbiljno pogođen bukom ili drugim oblikom onečišćenja, može se otvoriti pitanje na temelju članka 8. Konvencije (vidi gore citirani predmet Udovičić protiv Hrvatske, stavak 137. i Oluić protiv Hrvatske, br. 61260/08, stavak 45., 20. svibnja 2010.).
Sud nadalje ponavlja da, kako bi se otvorilo pitanje na temelju članka 8., štetni učinci na čovjekov dom i privatni život moraju doseći određenu minimalnu razinu ozbiljnosti. Procjena tog minimuma je relativna i ovisi o svim okolnostima predmeta, kao što su intenzitet i trajanje uznemiravanja, te njegovi fizički ili psihički učinci. U obzir se treba uzeti i opći kontekst okoliša. Ne bi bilo dokazive tvrdnje na temelju članka 8. kad bi šteta kojoj se prigovara bila zanemariva u usporedbi s opasnostima povezanima s okolišem svojstvenim životu u svakom modernom gradu (vidi gore citirani predmet Udovičić protiv Hrvatske, stavak 139.; Mileva i drugi protiv Bugarske, br. 43449/02 i 21475/04, stavci 92. - 93., 25. studenog 2010.; i Apanasewicz protiv Poljske, br. 6854/07, stavak 96., 3. svibnja 2011.).
U predmetima ove vrste Sud će stoga prvo ispitati je li uznemiravanje kojem se prigovara bilo dovoljno ozbiljno da bi aktiviralo pozitivnu obvezu vlasti na temelju članka 8. i, ako jest, jesu li domaće vlasti ispunile takvu obvezu (vidi gore citirani predmet Udovičić protiv Hrvatske, stavci 139. i 150., i Chiş protiv Rumunjske (odl.), br. 55396/07, stavci 31. i 35., 9. rujna 2014.).
U ovom predmetu, prema materijalima koje su stranke dostavile, u razdoblju kraćem od tri godine, provedeno je devet nadzora sanitarne inspekcije i jedan inspekcijski nadzor Državnog inspektorata, od kojih je pet provedeno na zahtjev podnositelja zahtjeva. Nadalje, Sud napominje da su nadležna tijela provela brojna mjerenja razine buke, od kojih je nekoliko provedeno u stanu podnositelja zahtjeva, koja su pokazala da buka koja dopire iz kafića ne prelazi zakonski dopuštene granične vrijednosti (vidi stavke 7, 17, 39 i 42 ove odluke).
U pogledu privatnog vještačenja od 22. travnja 2010. godine na koje su se pozvali podnositelji zahtjeva, Sud napominje da je nadležno upravno tijelo utvrdilo kako je na dobivene rezultate primijenjen pogrešan prag razine buke i kako u stvarnosti buka nije premašila zakonsku granicu koja se primjenjuje na stambeno područje podnositelja zahtjeva. Podnositelji zahtjeva imali su priliku osporiti taj zaključak u žalbi i naknadnoj upravnoj tužbi, što su i učinili, ali bezuspješno (vidi stavak 8 ove odluke).
Sud nadalje napominje da je tijekom razdoblja kojem podnositelji zahtjeva prigovaraju jednim izvješćem o inspekcijskom nadzoru zvučne izolacije stropa/poda od 4. travnja 2011. godine utvrđeno da je buka premašila zakonsku razinu za 7 dB(A) (vidi stavak 11 ove odluke). Pod u kafiću naknadno je zamijenjen, a u strop je ugrađen dodatni izolacijski materijal (vidi stavak 18 ove odluke). Sud nadalje napominje da je u drugom izvješću iz 2013. godine vidljivo da je buka koja dopire iz kafića premašila dopušteni prag za 1 dB(A) i 2 dB(A) u različitim dijelovima stana podnositelja zahtjeva (vidi stavak 39 ove odluke) zbog tehničkog problema s ventilacijskim sustavom. Kvar je brzo popravljen tako da su sljedeća mjerenja pokazala razine znatno niže od primjenjivog praga (vidi stavak 42 ove odluke). S obzirom na prilično neznatnu prirodu prekoračenja utvrđenih oba puta Sud nije uvjeren da bi se te sporadične epizode mogle smatrati uznemiravanjem koje je doseglo minimalnu razinu ozbiljnosti koja je potrebna da bi ono predstavljalo miješanje u prava podnositelja zahtjeva na poštovanje doma i privatnog života (vidi gore citirani predmet Chiş, stavak 34.).
Štoviše, s obzirom na rezultate inspekcijskih nadzora provedenih u stanu podnositelja zahtjeva i međunarodne smjernice u tom području (vidi stavke 7, 17, 39, 42 i 66 ove odluke), prema mišljenju Suda, medicinska dokumentacija koju je dostavila druga podnositeljica zahtjeva ne dovodi u pitanje navedeni zaključak (vidi stavak 62 ove odluke).
Međutim, čak i pod pretpostavkom da je postignuta gore navedena razina ozbiljnosti, Sud mora primijetiti da se ovaj predmet bitno razlikuje od predmeta Udovičić i Oluić (oba prethodno citirana),u kojima je Sud utvrdio da je buka kojoj su podnositelji zahtjeva bili izloženi dugi niz godina daleko premašila zakonski dopuštene granične vrijednosti i u kojima nadležna tijela nisu poduzela nikakve ili gotovo nikakve mjere kako bi otklonila izazvanu smetnju(vidi gore citirane predmete Udovičić, stavak 158., i Oluić, stavak 65.). Za razliku od tih predmeta, u ovom su predmetu domaća tijela brzo i učinkovito reagirala na sve pritužbe podnositelja zahtjeva. Konkretno, nadzori sanitarne inspekcije provedeni su bez odgode kad god su ih podnositelji zahtjeva zatražili, a nadležni inspektori naložili su brojna mjerenja razine buke i vještačenja. Štoviše, izrekli su sankcije ugostiteljima kafića (vidi stavke 33, 38 i 47 ove odluke). Svaki utvrđeni nedostatak otklonjen je bez nepotrebne odgode (vidi stavke 15, 18 i 42 ove odluke).
Kad je riječ o postupku odlučivanja, Sud napominje da su podnositelji zahtjeva prisustvovali brojnim inspekcijskim nadzorima i mjerenjima razine buke, kao i dvjema raspravama pred Županijskim uredom. Redovito su obavještavani o rezultatima inspekcijskih nadzora i provedenim mjerama. Kad je riječ o odbijanju podnositelja zahtjeva da im se prizna status stranke u postupku nadzora sanitarne inspekcije, Sud je zadovoljan Vladinim objašnjenjem da su takvi postupci preliminarni korak u upravnom postupku za izdavanje dozvole za rad kafića. Kad je riječ o potonjem, podnositeljima zahtjeva priznat je status stranke svaki puta kad su to zatražili, a u skladu s mjerodavnim domaćim zakonom, te im je tako pružena prilika da koriste sva dostupna pravna sredstva u svrhu zaštite svojih prava (vidi stavke 4, 20 i 30 ove odluke).
Sukladno tomu, ovaj dio zahtjeva očigledno je neosnovan i mora se odbaciti u skladu s člankom 35. stavkom 3. točkom (a) i stavkom 4. Konvencije.

B. Članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju

Podnositelji zahtjeva nadalje su prigovorili zbog povrede njihova prava na mirno uživanje vlasništva. Pozvali su se na članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, koji glasi kako slijedi:

“ Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

Vlada je osporila tu tvrdnju ističući činjenicu da podnositelji zahtjeva nisu pokrenuli nijedan pravni postupak kako bi zaštitili svoje pravo vlasništva od navodnog uznemiravanja. Isto tako, nisu tvrdili da će buka smanjiti vrijednost njihove imovine. Samo jedan inspekcijski nadzor zvučne izolacije, prema kojem je razina buke bila malo iznad dopuštenog praga, nije bio dovoljan da potvrdi navode podnositelja zahtjeva da nisu mogli koristiti svoju imovinu „bez ometanja“.
Podnositelji zahtjeva nisu se složili s navedenim tvrdnjama prigovarajući da je zbog stalne buke iz susjednog kafića njihova imovina bila neupotrebljiva.
Sud ponavlja da se člankom 1. Protokola br. 1, kojim se jamči pravo na mirno uživanje vlasništva, ne jamči pravo na daljnje uživanje tog vlasništva u ugodnom okruženju (vidi Flamenbaum i drugi protiv Francuske, br. 3675/04 i 23264/04, stavak 184., 13. prosinca 2012.).
U ovom predmetu podnositelji zahtjeva prigovorili su na temelju članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju zbog nemogućnosti korištenja stana kao njihovog doma na željeni način. Sud smatra da se njihov prigovor u velikoj mjeri preklapa s prigovorom na temelju članka 8. i, s tim u vezi, mora biti odbačen iz gore navedenih razloga (vidi stavke 82. - 89. ove odluke). Nadalje, podnositelji zahtjeva nisu prigovorili da je njihova imovina izgubila na vrijednosti ili da joj je na bilo koji drugi način umanjena vrijednost zbog rada kafića u njihovoj zgradi.
U svjetlu cjelokupnog materijala koji posjeduje i u onoj mjeri u kojoj su pitanja kojima se prigovara u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da činjenično stanje predmeta ne upućuje na bilo kakvo postojanje povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Sukladno tomu, ostatak zahtjeva očigledno je neosnovan i mora se odbaciti u skladu s člankom 35. stavkom 3. točkom (a) i stavkom 4. Konvencije. Iz tih razloga Sud jednoglasno, utvrđuje da je zahtjev nedopušten.

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 3. rujna 2020. godine.

Renata Degener Pere Pastor Vilanova

Zamjenica tajnika Predsjednik

Prilog

Br.	Ime podnositelja / podnositeljice zahtjeva	Datum rođenja	Državljanstvo	Prebivalište
1	Martina JAKŠIĆ	4. prosinca 1981.	hrvatsko	Karlovac
2	Dubravka JAKŠIĆ	1. siječnja 1949.	hrvatsko	Karlovac
3	Josip JAKŠIĆ	8. lipnja 1945.	hrvatsko	Karlovac

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.

Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske

Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije

Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku

Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije

Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije

U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske

U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde

Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije

Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije

Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije

Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije

U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije

Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde

Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke

Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije

Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.

Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske

Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde

Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske

Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske

Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore

Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije

Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.

Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije

Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine

Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine

Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde