Gillan i Quinton protiv Ujedinjenog Kraljevstva

Država na koju se presuda odnosi
Ujedinjeno Kraljevstvo
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
4158/05
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Bosanski
Datum
12.01.2010
Članovi
8
8-1
8-2
41
Kršenje
8
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 8-2) Mešanje
(Čl. 8-2) U skladu sa zakonom
(Čl. 8-2) Zaštitne mere protiv zloupotrebe
(Čl. 41) Opšta procena
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnovu predstavke koju su protiv Ujedinjenog Kraljevstva u podnijeli dvoje britanskih državljana, g-din Kevin Gillan i gđa Pennie Quinton. Podnositelji predstavke su tvrdili da je policija, primenom ovlaštenja za zaustavljanje i pretresanje, u njihovom slučaju, povredila njihova prava zajamčena članovima 5, 8, 10 i 11 Konvencije.

Između 9. i 12. septembra 2003. u Excel Centru u Docklandsu, u istočnom delu Londona, održavala se Međunarodna izložba odbrambenih sistema i opreme, proitv koje su orgnaizovani protesti i demonstracije. Dana 9. septembra 2003. oko 10.30 ujutro, prvi podnosilac predstavke, sa ruksakom na leđima vozio se biciklom u blizini sajma oružja, sa namerom da se pridruži demonstracijama. Dvojica policajaca su ga zaustavila i pretresla, navodeći da po Zakonu o terorizmu iz 2000. imaju ovlašćenje da vrše pretres u cilju nalaženja predmeta koji bi se mogli koristiti u terorističke svrhe o čemu mu je uručeno obaveštenje. On tvdri da, kada je upitao za razloge zaustavljanja, da mu je rečeno da se u okolini nalazi mnogo demonstranata i da je policija zabrinuta da bi mogli izazvati nevolje. Nije pronađeno ništa što bi ga inkriminisalo (premda su policajci zaplenili odštampane materijale koji su sadržali informacije o demonstracijama), te je mu je dozvoljeno da nastavi svojim putem. Zadržan je oko 20 minuta.

Dana 9. septembra 2003., oko 1.15 poslije podne druga podnositeljka predstavke, koja je na sebi imala fotografsku jaknu i malu torbicu i nosila fotografski aparat u ruci, zaustavljena je u blizini sajma oružja. Ona se, navodno, pojavila iz nekog grmlja. Druga podnositeljka predstavke, inače novinarka, u tom području je bila kako bi snimila proteste. Uprkos činjenici da je pokazala svoju novinarsku legitimaciju da dokaže svoj identitet, policajka Gradske policije ju je pretresla. Rečeno joj je da prestane snimati. Policajka se pozvala na ovlaštenja iz članova 44 i 45 Zakona o terorizmu iz 2000. godine. Nije pronađeno ništa što bi je inkriminisalo, pa joj je dozvoljeno da nastavi svojim putem. Zapisnik o njenom pretresu pokazuje da je bila zadržana pet minuta, iako se njoj činilo da je bila zadržana oko trideset minuta. Ona tvrdi da je bila toliko uplašena i uznemirena da nije bila u stanju da se vrati na demonstracije, premda je nameravala napraviti dokumentarac ili prodati snimke sa demonstracija.

Podnositelji predstavke su se žalili da je primena navedenog Zakona iz 2000. godine, u skladu sa kojima je policiji bilo dozvoljeno da ih zaustave i pretresu, povredila njihova prava zagarantovana članovima 5, 8, 10 i 11 Konvencije.

Sud primećuje da su prigovori podnositelja predstavke u ovom slučaju fokusirani na opštu usklađenost ovlaštenja za zaustavljanje i pretresanje sa odredbama Konvencije. Oni nisu nastojali osporiti da je primena člana 44 protiv njih bila opravdana u svetlu obaveštajnih podataka koje su imali komandir Gradske policije i državni sekretar, niti su osporavali da su ih policajci zaustavili “iz razloga što su tražili predmete koji bi se mogli koristiti u terorističke svrhe.” Budući da podnositelji predstavke, ne spore da su mere zaustavljanja i pretresanja, koje su primenjene protiv njih, bile u skladu sa odredbama Zakona iz 2000., pravni lijekovi koje je Vlada identifikovala ne bi bili ni relevantni ni delotvorni u slučaju tužbe pred ovim Sudom.

Sud primećuje da, iako vreme u okviru kojeg su podnositelji predstavke bili zaustavljeni i pretresani ni u jednom od ova dva slučaja nije prelazilo 30 minuta, tokom tog perioda podnositelji predstavke su u celosti bili lišeni slobode kretanja. Bili su dužni ostati gde jesu i podvrgnuti se pretresu, jer u slučaju da su to odbili, mogli bi se suočiti sa hapšenjem, pritvorom u policijskoj stanici ili krivičnom prijavom. Ovaj element prisile ukazuje na lišavanje slobode u smislu člana 5, stav 1. U ovom slučaju, međutim, Sud nije dužan konačno utvrditi ovo pitanje u svetlu svojih nalaza predočenih u nastavku u vezi sa članom 8 Konvencije.

Kao što je Sud imao ranije priliku da istakne, koncept “privatnog života” je veoma širok pojam koji nije podložan iscrpnim definicijama. On obuhvata fizički i psihološki integritet osobe. Pojam lične autonomije je veoma važno načelo koje je u osnovi tumačenja njenih jamstava. Ovaj član takođe štiti pravo na identitet i lični razvoj, i pravo na uspostavljanje odnosa sa drugim ljudskim bićima i spoljnim svetom. On može obuhvatiti aktivnosti stručne ili poslovne prirode. Shodno tome, postoji zona interakcije osobe sa drugima, čak i u javnom kontekstu, koja može potpasti pod opseg “privatnog života”. Čitav je niz elemenata koji su relevantni kod razmatranja pitanja da li je privatni život nekog lica pogođen merama koje su na snazi van kuće tog lica ili van privatnih prostorija. Osvrćući se na činjenice ovog konkretnog slučaja, Sud opaža da članovi Zakona iz 2000. dozvoljavaju uniformisanom policijskom službeniku da zaustavi bilo koje lice u geografskom području obuhvaćenom odobrenjem i da izvrši fizički pretres tog lica kao i svega što to lice nosi sa sobom. Pred domaćim sudovima, premda Dom lordova nije bio siguran da li je član 8 primenjiv s obzirom da mešanje nije dostiglo neophodni nivo ozbiljnosti, Gradska policija jeste priznala da je izvršavanje ovlaštenja iz spornog člana predstavljalo zadiranje u prava pojedinaca zajamčenih članom 8, a Apelacioni sud je to opisao kao “izuzetno široka ovlaštenja za zadiranje u privatnost pojedinca“. Nije sporno da su ovlaštenja na koje se ukazuje u ovom konkretnom predmetu utemeljena u domaćem zakonu, konkretno u članovima 44-47 Zakona iz 2000. Ipak, Sud smatra da ovlaštenja za zaustavljanje i pretresanjena osnovnu ovih članova nisu dovoljno ograničena niti uslovljena adekvatnim zaštitnim merama protiv zloupotrebe. Prema tome, ona nisu “u skladu sa zakonom” i iz toga sledi da su protivna članu 8 Konvencije. Dakle, u ovom slučaju došlo je do povrede člana 8.

Podnositelji predstavke su nadalje tvrdili da su povređena njihova prava na slobodu izražavanja iz člana 10 i prava na slobodu okupljanja iz člana 11 Konvencije. Tvrdilo se da zaustavljanje i pretresanje koje odloži, čak i privremeno, izveštavanje uživo i snimanje protesta predstavlja zadiranje u pravo garantovno članom 10. Sud smatra da nije potrebno ispitivati ostatak tužbe u odnosu na moguću povredu ovih članova jer su prava koja se odnose na interakciju sa spoljnim svetom već razmatrana u članu 8.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

 ČETVRTI ODJEL

PREDMET GILLAN I QUINTON protiv UJEDINJENOG KRALJEVSTVA

(Predstavka br. 4158/05)

PRESUDA

[Izvodi]

STRAZBUR

12. januara 2010.

KONAČNA

28/06/2010

Ova presuda je konačna temeljem člana 44, stav 2 Konvencije. Može biti predmetom redakcijskih izmjena. 

U predmetu Gillan i Quinton protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Lech Garlicki, predsjednik,
Nicolas Bratza,
Giovanni Bonello,
Ljiljana Mijović,
Päivi Hirvelä,
Ledi Bianku, Nebojša Vučinić, sudije,
i Lawrence Early, registrar Odjela,

nakon vijećanja zatvorenih za javnost, održanih 12. maja i 8. decembra 2009., donijelo je sljedeću presudu, koja je usvojena posljednjeg navedenog datuma:

PROCEDURA 

  1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnovu predstavke (br. 4158/05) protiv Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske koju su Sudu podnijeli dvoje britanskih državljana, g-din Kevin Gillan i ggđa Pennie Quinton (“podnositelji predstavke”), 26. januara 2005. u skladu sa članom 34 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (“Konvencija”). Popunjeni obrazac predstavke podnesen je 30. aprila 2007.
  2. Podnositelje predstavke, zastupala je g-đa Corinna Ferguson, advokatica iz Londona. Vladu Ujedinjenog Kraljevstva (“Vlada”) zastupao je njen agent, g-din John Grainger, ispred Ministarstva za vanjske poslove i poslove Commonwealth-a.
  3. Podnositelji predstavke su tvrdili da je policija, primjenom ovlaštenja za zaustavljanje i pretresanje, u njihovom slučaju, povrijedila njihova prava zajamčena članovima 5, 8, 10 i 11 Konvencije.
  4. Dana 30. maja 2008. predsjednik vijeća odlučio je Vladu obavijestiti o ovim prigovorima. Odlučeno je da se istovremeno ispita utemeljenost i prihvatljivost predstavke (član 29, stav 3).
  5. Javno saslušanje je održano 12. maja 2009. u Zgradi ljudskih prava u Strazburu (pravilo 59(3)).

(a) u ime Vlade
G-din J. GRAINGER, G-din J. EADIE QC, agent,
G-din J. MILFORD,
G-din M. KUMICKI,
G-din A. MITHAM, advokat,
G-đa J. GLADSTONE,

(b) u ime podnositelja predstavke savjetnici
G-din B. EMMERSON QC,
G-din A. BAILIN, advokat,
G-đa C. FERGUSON, savjetnik.

Sud je saslušao obraćanje g-dina Emmersona i g-dina Eadiea, i njihove odgovore na pitanja koje je postavio Sud

ČINJENICE

I.  OKOLNOSTI SLUČAJA

  1. Podnositelji predstavke su rođeni 1977., odnosno 1971. i žive u Londonu.

A. Pretresi

  1. Između 9. i 12. septembra 2003. u Excel Centru u Docklandsu, u istočnom dijelu Londona, održavala se Međunarodna izložba odbrambenih sistema i opreme (“sajam oružja”), koja je bila metom protesta i demonstracija.
  2. Dana 9. septembra 2003. oko 10.30 ujutro, prvi podnositelj predstavke, sa ruksakom na leđima vozio se biciklom u blizini sajma oružja, sa namjerom da se pridruži demonstracijama. Dvojica policajaca su ga zaustavila i pretresla, rekavši mu da temeljem člana 44 Zakona o terorizmu iz 2000. godine (“Zakon iz 2000. godine”: vidi stavove 28-34 ispod) traže predmete koji bi se mogli koristiti u terorističke svrhe. Uručena mu je obavijest u tom smislu. Prvi podnositelj predstavke tvrdi, kada je upitao za razloge zaustavljanja, da mu je rečeno da se u okolini nalazi mnogo demonstranata i da je policija zabrinuta da bi mogli izazvati nevolje. Nije pronađeno ništa što bi ga inkriminiralo (premda su policajci zaplijenili odštampane materijale koji su sadržavali informacije o demonstracijama), te je prvom podnositelju predstavke dozvoljeno da nastavi svojim putem. Zadržan je oko 20 minuta.
  3. Dana 9. septembra 2003., oko 1.15 poslije podne druga podnositeljka predstavke, koja je na sebi imala fotografsku jaknu i malu torbicu i nosila fotografski aparat u ruci, zaustavljena je u blizini sajma oružja. Ona se, navodno, pojavila iz nekog grmlja. Druga podnositeljka predstavke, inače novinarka, u tom području je bila kako bi snimila proteste. Uprkos činjenici da je pokazala svoju novinarsku iskaznicu da dokaže svoj identitet, policajka Gradske policije ju je pretresla. Rečeno joj je da prestane snimati. Policajka se pozvala na ovlaštenja iz članova 44 i 45 Zakona iz 2000. godine. Nije pronađeno ništa što bi je inkriminiralo, pa joj je dozvoljeno da nastavi svojim putem. Zapisnik o njenom pretresu pokazuje da je bila zadržana pet minuta, iako se njoj činilo da je bila zadržana oko trideset minuta. Ona tvrdi da je bila toliko uplašena i uznemirena da nije bila u stanju da se vrati na demonstracije, premda je namjeravala napraviti dokumentarac ili prodati snimke sa demonstracija.

B. Postupak sudskog preispitivanja

 1. Visoki sud

  1. Podnositelji predstavke su, kroz sudski postupak, pokušali osporiti zakonitost ovlaštenja za zaustavljanje i pretresanje, koja su primijenjena protiv njih. Prije saslušanja pred Visokim sudom, državni sekretar je podnositeljima predstavke ponudio postupak u kojem bi Visoki sud, na zatvorenoj sjednici i uz doprinos specijalnog advokata, razmatrao temeljni obavještajni materijal na temelju kojeg je državni sekretar donio odluku o potvrđivanju izdanog odobrenja (član 46 Zakona iz 2000.: vidi stavove 3031 ispod). Podnositelji predstavke su, međutim, naznačili da smatraju kako nije neophodno niti primjereno da idu tim putem, obzirom da nisu namjeravali osporavati procjenu o postojanju opće terorističke prijetnje usmjerene protiv Ujedinjenog Kraljevstva. Umjesto toga, oni su tvrdili, prvenstveno, da su odobravanje i potvrđivanje spornih ovlaštenja, koja su sastavnim dijelom programa postepenog uvođenja ovlaštenja za teritorij čitavog Londona, bili izvan granica zakona i stoga nezakoniti, obzirom da je postojao niz jasnih pokazatelja koji ukazuju da je namjera Parlamenta bila da se ovlaštenja iz odjeljka 44 Zakona iz 2000. (“ovlaštenja prema odjeljku 44”) odobravaju i potvrđuju samo kao odgovor na neposrednu terorističku prijetnju na konkretnoj lokaciji gdje redovna ovlaštenja policije vezana za zaustavljanje i pretresanje nisu adekvatna. Drugo, podnositelji predstavke su tvrdili da je njihovo zaustavljanje i pretresanje na sajmu oružja, pozivajući se na član 44 Zakona iz 2000. godine bilo protivno zakonodavnoj svrsi te odredbe i time nezakonito, odnosno da smjernica ili nije postojala ili je promišljeno data policiji kako bi policija zloupotrijebila svoje ovlasti. Treće, podnositelji predstavke su tvrdili da su ovlaštenja iz odjeljka 44 i izvršenje tih ovlasti predstavljali nesrazmjerno miješanje u njihova prava zajamčena članovima 5, 8, 9, 10 i 11 Konvencije.
  2. Dana 31. oktobra 2003., Visoki građanski sud je odbio ovaj zahtjev ([2003] EWHC 2545). Lord sudija Brooke, donoseći presudu suda, smatrao je da je Parlament predvidio da se ovlaštenje iz odjeljka 44 može odnositi na cijelo policijsko područje ako se radi o odgovoru na opću prijetnju terorističkih aktivnosti širih razmjera i da odobravanje i naknadna potvrda državnog sekretara nisu bili izvan granica zakona. Kad je u pitanju drugi osnov žalbe podnositelja predstavke, sudija Brooke L.J. je smatrao sljedeće:

Ovlaštenja data policiji prema odjeljku 44 su ovlaštenja za koje se većina Britanca nada da će biti potpuno bespotrebna u ovoj zemlji, posebno u vrijeme mira. Ljudi su uvijek mogli slobodno dolaziti u ovu zemlju i odlaziti iz nje, osim ako policija nije imala opravdanog razloga da ih zaustavi. Parlament je, međutim, ocijenio da su moderne prijetnje međunarodnog terorizma i disidentskog irskog terorizma takve da bismo mi, kao ljudi, zaista trebali biti zadovoljni da policija ima mogućnosti da nas zaustavi i pretrese u potrazi za predmetima koji bi mogli biti povezani sa terorizmom.

U suštini, ukoliko policija zloupotrebljava ova ovlaštenja i ako ih usmjerava nesrazmjerno protiv onih koje oni ne doživljavaju, posebno, prijateljima, teroristi će utoliko ostvariti svoj cilj. Pravo na mirne demonstracije protiv sajma oružja podjednako je važno kao i pravo da se slobodno šeta ili kruži londonskim ulicama a da vas policija ne zaustavlja, osim kada za to ima opravdan razlog. Ukoliko policija želi koristiti ove izuzetne mjere zaustavljanja i pretresanja, koje ne zahtijevaju postojanje osnovane sumnje, onda to moraju raditi na način da ne daju povoda za pritužbe o proizvoljnoj zloupotrebi ovlasti.

Nismo, međutim, uvjereni da zbog postupanja policije 9. septembra gospodin Gillian i gospođa Quinton imaju pravo na pravni lijek prema javnom pravu. Dostupni dokazi su bili dovoljni da nas uvjere, u odsustvu drugih dokaza, da se ova ovlaštenja obično koriste tokom događaja koji mogu predstavljati simbolične ciljeve, a sajam oružja je prigoda koja je policiju dovoljno zabrinjavala da ih uvjeri da je upotreba ovlaštenja iz člana 44 potrebna... . Međutim, radilo se o veoma teškoj odluci i londonska policija bi trebala valjano preispitati svoje programe obuke i informiranja svojih službenika, kao i jezik standardnih obrazaca koje koriste u odnosu na član 44 zaustavljanje/pretresanje, ako žele izbjeći slične izazove ubuduće. ...”

Konačno, sud je smatrao da su to bila ovlaštenja koja su predviđena zakonom i da, s obzirom na rizik od terorističkih napada u Londonu, nisu bila nesrazmjerna.

2. Apelacioni sud

  1. Drugostepeni sud je donio presudu 29. jula 2004. ([2004] EWCA Civ 1067). Glede pravilnog tumačenja zakona, presudio je sljedeće:

“Jasno je da je Parlament, što je vrlo neobično, dozvolio nasumično zaustavljanje i pretresanje, ali, kao što smo već naglasili prilikom ispitivanja teksta relevantnih članova, ta je ovlaštenja ograničio određenim mjerama zaštite. Ova ovlaštenja se mogu koristiti samo za jednu, konkretnu svrhu i samo tokom perioda koji odobri viši policijski činovnik, a potom potvrdi državni sekretar. Nadalje, to odobrenje ima ograničeno trajanje, osim ako se ne produži.

Ne smatramo da je čudno što se riječ ‘cjelishodno’ nalazi u članu 44(3) u vezi sa ovlastima za odobravanje. Zakon prepušta višem policijskom službeniku da, po vlastitoj diskreciji, odluči kako će se ove mjere koristiti. U dogovoru sa Višim građanskim sudom, mi bismo ovoj riječi pripisali njeno uobičajeno značenje ‘pogodno’. Sasvim je u skladu sa zakonodavnim okvirom da se ovlaštenja ove vrste koriste onda kada viši policijski činovnik smatra da je pogodno primijeniti takve mjere u svrhu sprečavanja terorističkog djelovanja.

Ako se tumače na ovaj način, članovi 44 i 45 ne mogu biti protivni odredbama članova Evropske konvencije o ljudskim pravima (ECHR). Ako i dođe do povrede ovih članova, to će biti zbog načina primjene ovih ovlaštenja a ne zbog njihovog postojanja. Svaka moguća povreda Evropske konvencije o ljudskim pravima zavisi od okolnosti u kojima se propisane ovlasti primjenjuju.”

  1. Apelacioni sud nije smatrao da je neophodno utvrđivati da li se član 5, stav 1 primjenjuje, obzirom da je smatrao da je svako lišavanje slobode prema članu 5, stav 1(b) opravdano. Međutim, smatrao je, ukoliko se o toj stvari ipak treba odlučivati, onda je bolje zauzeti stav da nije došlo do lišavanja slobode, s obzirom da je tokom redovnog zaustavljanja i pretresanja ograničen prostor za nastanak prekršaja i zbog činjenice da glavni cilj tih radnji nije bio lišavanje slobode pojedinca već njegova provjera, u jednom ili drugom obliku. Sud je također smatrao da se članovi 10 i 11 ne primjenjuju. Iako su dokazi koje su predočili podnositelji predstavke ukazivali da su, uslijed primjene sile, oni bili kontrolirani ili spriječeni da prisustvuju demonstracijama, ta pitanja nisu razmatrana jer je njihov argument bio usmjeren na usklađenost domaćeg zakonodavstva sa Konvencijom, a mjere zaustavljanja i pretresanja, ako se koriste ispravno kao mjera ograničenog trajanja radi traženja predmeta povezanih sa terorizmom, ne zadiru u pravo na slobodu izražavanja i okupljanja.
  2. Optuženi komesar Gradske policije priznao je da su mjere zaustavljanja i pretresanja predstavljale zadiranje u prava podnositelja predstavke zajamčena članom 8, i drugostepeni sud je smatrao da je to ispravan pristup, opisujući član 44 kao “krajnje široke ovlasti koje zadiru u privatnost građana.” Smatrao je, međutim, da je to miješanje ipak bilo u skladu sa zakonom zbog sljedećih razloga:

“‘Ono što je predmetom kritike u ovom slučaju je zakon, a ne odobrenje. Ovaj zakon je javni dokument kao i svaki drugi zakon. A odredbe nisu ni u kom relevantnom smislu proizvoljne. Iako policijski službenik ne mora imati osnovanu sumnju u prisustvo sumnjivih predmeta prije nego zaustavi građanina u nekom konkretnom slučaju (član 45(1)(b)), korištenje tih ovlaštenja mu se može odobriti samo za određene svrhe i onda kada je ocijenjeno da je takva mjera cjelishodna ozbiljnoj svrsi sprečavanja djela terorizma (član 44(3)). Za sistem, u kojem je uspostavljena ovakva kontrola, ne može se reći da je proizvoljan u bilo kojem smislu koji bi ga lišio statusa ‘zakona’ u nezavisnom značenju tog pojma, onako kako ga tumači Konvencija. Pored toga, iako odobrenje i njegova potvrda nisu objavljeni jer se, sasvim razumno, smatralo da bi objavljivanje moglo naštetiti učinkovitosti ovlaštenja za zaustavljanje i pretresanje i s obzirom da pojedinac kojega se zaustavi i pretrese ima pravo, prema članu 45(5) da se pismeno očituje, neobjavljivanje u ovom kontekstu ne znači da ono što se desilo nije bila procedura propisana zakonom.”

Nadalje, imajući u vidu prirodu terorističke prijetnje usmjerene protiv Ujedinjenog Kraljevstva, ne može se reći da je odobravanje i potvrđivanje ovih mjera bilo nesrazmjerno: nepovoljan položaj u koji se lica mogu dovesti zadiranjem i ograničavanjem njihovih prava uslijed zaustavljanja i pretresa, čak ako se radi i o većem broju pojedinaca, ne mogu se mjeriti sa prednostima koja se na taj način ostvaruju u smislu osujećivanja ili sprečavanja terorističkog djelovanja. Imajući u vidu prirodu sajma oružja i činjenicu da se održava u blizini aerodroma i lokaliteta na kojem se ranije desio teroristički incident (u vezi sa problemima sa Sjevernom Irskom), i činjenicu da se tu održavaju protesti, policija je imala pravo odlučiti da se u tom smislu imaju primijeniti mjere iz člana 44. Međutim, zbog nedostatnosti dokaza koje je policija ponudila u vezi sa korištenjem ovlasti iz člana 44 u blizini sajma oružja, nije bilo moguće donijeti zaključak o zakonitosti i proporcionalnosti upotrebe ovih mjera protiv podnositelja predstavke.

3. Dom lordova

  1. Dom lordova je, 8. marta 2006., jednoglasno odbio žalbene zahtjeve podnositelja predstavke ([2006] UKHL 12). Lord Bingham, sa kojim su se i ostali lordovi složili, počeo je obrazlaganje na sljedeći način:

“1. Prema staroj i njegovanoj tradiciji naše zemlje, svako je slobodan da se, svojim poslom, kreće slobodno ulicama naše zemlje, uvjeren da ga policija neće zaustaviti i pretresati osim u slučaju da postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo. Ova tradicija je toliko ljubomorno čuvana da je gotovo postala ustavno načelo. Međutim, ona nije apsolutno pravilo. Postoje, i to već neko vrijeme, određeni zakonski izuzeci od te tradicije. Ovi žalbeni zahtjevi se odnose na izuzetak koji je sada ugrađen u članove 44-47 Zakona o terorizmu iz 2000. (‘Zakon iz 2000.’). Apelanti su osporavali korištenje ovih članova, a u konačnici, i samo njihovo postojanje. Obzirom da svako odstupanje od uobičajenih pravila zahtijeva veoma pažljivo preispitivanje, tako i njihovo osporavanje postavlja pitanje od općeg značaja.”

  1. Prvo pitanje postavljeno pred Dom lordova bilo je pitanje valjane izrade zakona. Podnositelji predstavke su tvrdili da član 44(3) treba tumačiti na način da isti dopušta izdavanje odobrenja samo ako donositelj odluke ima opravdan razlog da vjeruje da su takve mjere neophodne i cjelishodne, u svim okolnostima, radi sprečavanja terorizma. Lord Bingham je odbacio ovakvo tumačenje, obzirom da riječ “cjelishodno” u ovom članu ima sasvim različito značenje od riječi “neophodno.” Nastavio je na sljedeći način:

“14. ... Ali, tu su i drugi razlozi za odbijanje ovog argumenta. Istina je, kao što je već istaknuto, da član 45(1)(b), kod navođenja uvjeta osnovane sumnje, odstupa od uobičajenog pravila koje se primjenjuje na policajce koji provode mjere zaustavljanja i pretresanja. U tom smislu, tendencija je da se, u dozvoljenim granicama tumačenja, pojmu ‘cjelishodno’ ne daje šire značenje od onog koje određeni kontekst zahtijeva. Međutim, ispitivanje zakonodavnog konteksta je pokazalo da su odobravanje i primjena ovih mjera vrlo detaljno regulirani i da nije ostavljen nikakav prostor za izvlačenje zaključaka koji su drugačiji od onoga što je Parlament ovim odredbama želio reći. Zaista, postoji mnogo pokazatelja da je Parlament bio svjestan značaja ovlaštenja koja je dodijelio, i premda se radi o prikladnoj mjeri koja štiti javnost od ozbiljnog rizika od terorizma, uredio je da se ova ovlaštenja koriste samo uz učinkovita ograničenja. U zakon je ugrađen čitav niz takvih garancija. Prvo, ovlaštenje iz člana 44(1) ili (2) može se dati samo ako osoba koja ga daje smatra (i, podrazumijeva se, opravdano smatra) da je to cjelishodno ‘za sprečavanje terorističkih djela’. Ovlaštenje mora biti usmjereno na taj, najvažniji cilj. Drugo, ovlaštenje može dati samo policajac koji ima viši čin. Treće, ovlaštenje se ne može proširiti izvan granica područja policijskih snaga kojima je to ovlaštenje odobreno, i ne bi trebalo biti prošireno ni toliko daleko. Četvrto, ovlaštenje je ograničeno na period od 28 dana, a ne bi trebalo trajati ni toliko dugo. Peto, o datom ovlaštenju je potrebno odmah obavijestiti državnog sekretara. Šesto, ovlaštenje prestaje da važi nakon 48 sati ukoliko ga državni sekretar ne potvrdi. Sedmo, državni sekretar može skratiti trajanje ovlaštenja ili ga ukinuti, sa učinkom od određenog vremenskog perioda. Osmo, obnova ovlaštenja mora proći kroz isti postupak potvrđivanja. Deveto, ovlasti povjerene policiji u skladu sa članom 44(1) ili (2) mogu se primjenjivati samo u slučaju traženja predmeta koji bi mogli biti povezani sa terorističkim radnjama. Deseto, Parlament je odredbom u članu 126 predvidio da se, najmanje jednom godišnje, Parlamentu podnosi izvještaj o funkcioniranju ovog zakona, što je u ovom slučaju, uz hvale vrijednu temeljitost, pravedno i stručno učinio lord Carlile od Berriewja QC. Na koncu, jasno je da svaka zloupotreba ovlasti odobravanja ili potvrđivanja ovlaštenja ili zloupotreba mjere pretresa izlaže nadređenog policajca, državnog sekretara ili policajca koji izvršava tu mjeru, što može biti slučaj, disciplinskom postupku.

15. Načelo zakonitosti se u ovom kontekstu ne primjenjuje, jer čak i da je prihvaćeno da ovi članovi zakona predstavljaju povredu osnovnog ljudskog prava, što je samo po sebi sporan prijedlog, oni to ne čine općim riječima već odredbama koje su po karakteru vrlo detaljne, konkretne i nedvosmislene. Apelantima nije pomogla ni cirkularna nota Ministarstva unutrašnjih poslova. Ovo vrlo lako može predstavljati pažljivi službeni odgovor na pritužbe apelanata, i na insistiranje lorda Carlilea da se ova ovlaštenja umjereno koriste. Ali to ne može, nedvojbeno, uticati na konstrukciju člana 44(3). Učinak tog podstava je da se ovlaštenje može dati ako, i samo ako, osoba koja ga daje smatra da je vjerovatno da će te ovlasti zaustavljanja i pretresanja biti od značajne praktične vrijednosti i korisne za ostvarivanje javnog cilja kojem su ove odredbe posvećene, odnosno sprečavanju terorističkih djela.”

  1. Lord Bingham je odbio tvrdnju podnositelja predstavke da je “program kontinuiranog odobravanja” ove mjere bio van granica zakona, na sljedeći način:

“18. Drugi i glavni osnov napada apelanata ticao se uzastopnih odobrenja koja su bila na snazi u čitavom području djelovanja gradske policije od februara 2001. pa sve do septembra 2003. Kako su istakli, jedno je odobriti primjenu specijalnih mjera kao odgovor na konkretnu i specifičnu prijetnju, ali je sasvim druga stvar odobriti nešto što je, zapravo, zabrana na čitavom području Londona. Ovo nije nimalo neprimjerena tvrdnja. Mogao bi se steći dojam da je obnavljanje ovih mjera rezultat jedne rutinske birokratske radnje a ne dubljeg razmatranja situacije kako se to jasno zahtijeva u članovima 44 i 46. Međutim, sva odobrenja i potvrde relevantne za ove žalbe bile su u okvirima zakonskih ograničenja u pogledu trajanja i područja. Obnavljanje se izričito vršilo u skladu sa članom 46(7). Odobrenja mjera i njihovo potvrđivanje bili su u skladu sa zakonom. Dokaz koji su ponudili pomoćnik povjerenika i Catherine Byrne ne potkrjepljuje, već se suprotstavlja zaključku da se radilo o rutinskoj birokratskoj radnji. Moguće je da Parlament, koji je donosio zakone prije događaja iz septembra 2001., nije predviđao uzastopno odobravanje ove mjere. Međutim, jasno je da je namjera Parlamenta bila da mjere iz člana 44 budu dostupne kada se pojavi teroristička prijetnja kod koje bi ove mjere mogle biti od pomoći, a obrazac obnavljanja odobrenja koji je trajao sve do septembra 2003 (shvatamo da je od tada ovaj obrazac promijenjen) je sam po sebi bio proizvod principijelnog odbijanja Parlamenta da ove izuzetne mjere zaustavljanja i pretresanja dodijeli na kontinuiranoj osnovi i da ih učini primjenjivim širom zemlje. Izvještavajući o primjeni Zakona iz 2000. tokom godina 2002. i 2003., lord Carlile je utvrdio ... da su članovi 44 i 45 i dalje neophodni i srazmjerni kontinuiranom i ozbiljnom riziku od terorizma, navodeći da je London ‘poseban slučaj zbog veoma vrijedne imovine i relevantnih stambenih dijelova u gotovo svakoj četvrti’.”

  1. U vezi sa pitanjem da li je bilo koji od podnositelja predstavke bio lišen slobode uslijed postupka zaustavljanja i pretresanja, lord Bingham je primijetio da ne postoje odluke Evropskog suda za ljudska prava koje su donesene na približno sličnim činjenicama, ali je i prihvatio da postoje određene karakteristike koje ukazuju na lišavanje slobode kao što je prisilna priroda same mjere. Međutim, obzirom da je postupak obično relativno kratak i da se zaustavljenu osobu ne uhićuje, da joj se ne stavljaju lisice niti se vezuje ili odvodi na drugo mjesto, takvu osobu ne treba smatrati “pritvorenom u smislu ograničavanja ili držanja u pritvoru, već radije kao osobu zadržanu u postupku ili stavljenu na čekanje”. Shodno tome, član 5 nije primjenjiv.
  2. Po pitanju primjenjivosti člana 8, lord Bingham je izrazio:

“28. ... sumnju glede toga da li se obično, površno pretresanje osobe može smatrati nepoštivanjem privatnog života. Istina je da se ‘privatni život’ velikodušno tumači na način da obuhvati široka prava lične autonomije. Međutim, iz sudske prakse Konvencije je jasno da zadiranje mora dostići određeni nivo ozbiljnosti da bi Konvencija bila primjenjiva, jer se ona, na koncu, bavi ljudskim pravima i osnovnim slobodama, i sklon sam mišljenju da se obično, površno pretresanje osobe i otvaranje torbi, iste vrste kojima se, primjera radi, putnici na aerodromima bez pogovora povinuju, teško može smatrati dostizanjem te razine.”

  1. Lord Bingham je smatrao da ovlaštenja za zaustavljanje i pretresanje iz članova 44 i 45, ako se koriste pravilno i u skladu za zakonom i Pravilnikom A, ne mogu predstavljati povredu prava zajamčenih članovima 10 i 11 Konvencije.
  2. Uprkos svojim sumnjama u pogledu primjenjivosti članova 5, 8, 10 ili 11, lord Bingham je ipak razmatrao da li su ovlaštenja za zaustavljanje i pretresanje bila u skladu sa zahtjevom “zakonitosti” prema Konvenciji, na sljedeći način:

“34. Zahtjev zakonitosti u Konvenciji bavi se iznimno važnim karakteristikama vladavine prava. U provođenju ovlaštenja koja utiču na članove javnosti, javni dužnosnici se moraju rukovoditi jasnim i javno dostupnim pravilima zakona. Javnost ne smije biti ugrožena djelovanjem javnih dužnosnika koji djeluju iz ličnih želja, hira, inata, naklonosti ili svrhe suprotne od one zbog koje su im ovlaštenja dodijeljena. To je ono što se, u ovom kontekstu, tumači samovoljom, koja je suprotnost zakonitosti. Ovo je test koji svako zadiranje u prava ili odstupanje od Konvencije mora proći ako se želji izbjeći povreda prava.

35. Režim zaustavljanja i pretresanja koji je predmetom našeg razmatranja, po mom mišljenju, zadovoljio je taj test. Zakon iz 2000. obavještava javnost da su ove mjere, ako su valjano odobrene i potvrđene, dostupne. Također, vrlo precizno definira i ograničenja ovih mjera. Pravilnik A, inače javni dokument, detaljno opisuje postupak. Zakon i Pravilnik ne zahtijevaju javno objavljivanje činjenica ili drugih detalja vezanih za odobravanje mjera, čak ni retroaktivno, međutim, nisam siguran da se oni trebaju smatrati ‘zakonom’, već možda radije postupkom kroz koji zakon potencijalno stupa na snagu. U svakom slučaju, zahtijevati da se objavi obavještenje o vjerovatnom odobravanju i potvrđivanju mjera značilo bi osakatiti potencijalno vrijedan izvor zaštite javnosti. Ako bi se potencijalni prestupnici unaprijed upozorili, to bi značajno oslabilo djelotvornost ovakve jedne mjere. Svako lice kojeg policajac zaustavi i pretrese mora biti obaviješteno o svemu što treba znati. Kod provođenja ovih mjera, policajac ne može djelovati samovoljno, a ukoliko do toga i dođe, policajac se može suočiti sa građanskom tužbom. Istina je da ne mora imati osnovanu sumnju prije nego zaustavi i pretrese neko lice. Ovo se ne može, realno, tumačiti kao nalog za zaustavljanje i pretresanje osoba za koje je očito da nisu osumnjičeni teroristi, što bi bilo beskorisna radnja i gubljenje vremena. To je zbog toga da se policajac ne bi ustručavao da zaustavi i pretrese osobu za koju sumnja da je potencijalni terorist zbog bojazni da možda neće moći dokazati opravdan osnov svoje sumnje. Ne sugerira se da su policajci u ovakvim slučajevima provodili ove mjere na diskriminirajući način (nemoguća tvrdnja s obzirom na činjenice), i ja radije ne bih kazao ništa na temu diskriminacije.”

...

23.  Lord Brown od Eaton-under-Heywooda primijetio je, između ostalog:

“74. S obzirom na izuzetnu (premda, kao što je lord Bingham objasnio, ni jedinstvenu niti posebno novu) prirodu ovlaštenja [člana 44] (koje se često opisuje kao ovlaštenje za nasumično pretresanje, čija primjena ne zahtijeva postojanje osnovane sumnje u prijestup), ne iznenađuje to što je ovo ovlaštenje ograđeno širokim spektrom ograničenja i garancija. Ona koja su izravno relevantna za način na koji ova ovlaštenja utiču na građane na terenu su, vjerovatno, ova: Mogu ih koristiti samo uniformirani policajci (član 44 (1) i (2)). Mogu se koristiti samo u svrhu traženja predmeta povezanih sa terorizmom (član 45(1) (a)). Od osoba koje se pretresaju ne smije se tražiti da u javnosti skidaju odjeću, osim pokrivala za glavu, obuće, kaputa, jakne ili rukavica (član 45(3)). Pretresanje se mora vršiti na ili u blizini mjesta na kojem je osoba ili vozilo zaustavljeno (član 45(4)). Zaustavljena osoba ili vozilo mogu se zadržati samo onoliko vremena koliko je koje razumno potrebno da se obavi takvo pretresanje (član 45(4)). Iako većina ljudi može ovakve procedure zaustavljanja i pretraživanja smatrati nepoželjnim i nezgodnim, i premda one radikalno odstupaju od našeg tradicionalnog shvatanja ograničenja policijskih ovlaštenja, teško se može reći da one predstavljaju značajnije miješanje u naše osnovne građanske slobode. Ipak, kako su tuženi s pravom priznali, s obzirom da, barem u određenim slučajevima, takva procedura može biti dovoljno nametljiva da zadire u pravo lica na poštivanje privatnog života zajamčeno članom 8, i s obzirom da je ova mjera očigledno otvorena za zloupotrebu — neizostavna posljedica činjenice da ih policajci mogu primjenjivati iako nemaju osnovanu sumnju — jasno je da se time otvara put za tvrdnje da takva postavka nije valjano usklađena sa zahtjevom Konvencije koja insistira da ona mora biti ‘u skladu sa zakonom.’

75. Da bi ovaj uvjet bio zadovoljen ... ne samo da uplitanje u pravo na privatnost zajamčeno Konvencijom mora imati neku osnovu u domaćem zakonu (a u ovom slučaju osnovu nalazi u Zakonu iz 2000.); ne samo da taj zakon mora biti adekvatno dostupan javnosti (što je u ovom slučaju ispoštovano, za razliku od, na primjer, predmeta Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1985) 7 EHRR 14); ne samo da zakon mora biti razumno predvidiv u smislu da omogući onima na koje se odnosi da shodno zakonu prilagode svoje ponašanje (zahtjev koji je ovdje zasigurno zadovoljen kroz upoznatost javnosti sa zakonskim odredbama koje kažu da vozači i pješaci mogu biti podvrgnuti ovom vidu nasumičnog pretresa i da su obavezni odazvati mu se); već također mora postojati i dovoljna zaštita kojom će se izbjeći rizik od zloupotrebe ovlasti ili samovoljne primjene ove mjere.

76. Kako sam ja shvatio argument apelanata, on se uglavnom fokusira upravo na ovaj posljednji zahtjev: ova mjera se, kako tvrdi gospodin Singh, može vrlo lako primjenjivati proizvoljno, a suviše je teško uspostaviti zaštitu od takve zloupotrebe. Istina, on priznaje, ukoliko u bilo kojem slučaju policajac zloupotrijebio ova ovlaštenja bio bi odgovoran za naknadu štete u građanskom postupku (i, bez sumnje, podvrgnut policijskim disciplinskim mjerama). Međutim, kako on tvrdi, obično je nemoguće utvrditi zloupotrebu ovlaštenja obzirom da se ne zahtijeva nikakav poseban osnov za njegovo zakonito provođenje. Pretpostavimo, na primjer, da policijski službenik zapravo primjenjuje ova ovlaštenja iz vlastitih, rasno diskriminirajućih razloga, kako bi se to moglo utvrditi? Jednostavno nema djelotvornih garancija protiv takve zloupotrebe niti adekvatnih kriterija na temelju kojih bi se ocjenjivala podesnost primjene takvog ovlaštenja. Dakako, u stavu 2.25 Pravilnika A (objavljeni pravilnik izdat u skladu sa članom 66 Zakona o policijskim i krivičnim dokazima iz 1984.) se kaže da: ‘Policajci moraju posebno paziti da prilikom izvršavanja ovih mjera ne diskriminiraju pripadnike manjinskih etničkih grupa.’ Međutim, apelanti ukazuju, da jednostavno ne postoji način da se nadgleda poštivanje te instrukcije kod tako široko postavljene nasumične mjere. Nema načina, tvrdi [advokat podnositelja predstavke], osim da se doslovno zaustavi i pretrese svako lice (kao što se to događa na aerodromima i prilikom ulaska u neke druge posebne objekte) ili da se zaustavlja i pretresa na strogo numeričkoj osnovi, recimo, svako deseto lice. Argument apelanata ih prisiljava da priznaju da se samo na jedan od ovih načina mjera poput ove može izvršavati konzistentno sa načelom pravne sigurnosti: u suprotnom se ne mogu uspostaviti neophodne mjere zaštite koje će osigurati zahtjev Konvencije u pogledu ‘kvalitete zakona’ ...

77. Ja bih odbacio ovu tvrdnju. Prvenstveno, meni se čini nemogućim djelotvorno primjenjivati ovlaštenja iz člana 44 na bilo koji od predloženih načina. Zamislite da je nakon bombaških napada na podzemnu željeznicu u Londonu prošlog jula policija pokušala zaustaviti i pretresti svako ili svako deseto (ili stoto) lice koje ulazi u podzemnu stanicu. Ne samo da bi takav zadatak bio gotovo nemoguć, već bi po mom mišljenju osujetio stvarnu svrhu i vrijednost ovog ovlaštenja. Kao što je lord Bingham istakao u stavu 35 svog mišljenja, njegova svrha nije da se zaustavljaju i pretresaju lica za koja je očito da nisu osumnjičeni teroristi, što bi bilo beskorisno i gubljenje vremena [već radije] da se policajac ne bi ustručavao da zaustavi i pretrese osobu za koju sumnja da je potencijalni terorist zbog bojazni da možda neće moći dokazati opravdan osnov svoje sumnje.’ Za nadati se je da će, prije svega, potencijalni teroristi biti obeshrabreni (zasigurno, od nošenja predmeta za njihove poslove) znajući da postoji rizik da će nasumično biti pretresani, i drugo, da primjenom ovih mjera policijski službenici mogu (čak i ako vrlo rijetko) pronaći takve materijale i time omesti ili spriječiti namjeravane terorističke napade. Ni jedan od ovih ciljeva se neće ostvariti ako policajci budu pretresali ona lica za koje je najmanje vjerovatno da bi mogli predstavljati rizik umjesto onih za koje imaju predosjećaj da su usredotočeni na terorističke radnje.

78. U svom osvrtu iz 2001. u vezi sa Zakonom o sprečavanju terorizma (privremene odredbe) iz 1989. (koji je izmijenjen onako kako je to objasnio lord Bingham u stavu 9 svog mišljenja) i Zakona Sjeverne Irske (hitne odredbe) iz 1996., gospodin John Rowe QC kazao je sljedeće u vezi sa ovlaštenjima za zaustavljanje i pretresanje onih lica koja ulaze ili izlaze iz Ujedinjenog Kraljevstva u cilju utvrđivanja da li su umiješani u terorizam ili ne:

‘ “intuitivno” zaustavljanje

37. Nemoguće je dovoljno naglasiti vrijednost ovih zaustavljanja ...

38. Trebao bih objasniti šta podrazumijevam pod “intuitivnim zaustavljanjem”. To je zaustavljanje koje se vrši “rutinski” ili “nasumično”—premda ja preferiram pojam “intuitivno”—bez prethodnog saznanja o osobi ili vozilu koje se zaustavlja.

39. Ne mislim da je takvo zaustavljanje lica, koje vrši obučeni policajac specijalnog odjeljenja, “rutinsko” ili “nasumično”. Takav policajac je obučen i ima iskustvo sa odlikama i okolnostima djelovanja terorizma i terorističkih grupa, i on ili ona mogu, shodno tome, primijetiti stvari koje laik ne bi, ili jednostavno možda imaju policijsku intuiciju. Često se laicima takvi razlozi zaustavljanja ne mogu objasniti.’

79. Kasnije u svom osvrtu, gospodin Rowe je primijetio da su opće ovlasti zaustavljanja i pretresanja, koje su izvorno propisane u članovima 13A i 13 B Zakona iz 1989., korištene veoma štedljivo i uz dobar razlog. ‘Ja se, uz puno uvažavanje, slažem da ovlaštenja iz člana 44 (kakva su sada) treba koristiti umjereno, što je i preporuka koju je lord Carlile od Berriewa QC, kao nezavisni ocjenjivač terorističkog zakonodavstva, koji je na ovom mjestu naslijedio gospodina Rowea, ponavljao u nizu godišnjih izvještaja o primjeni Zakona iz 2000. — vidi stav 106 njegovog izvještaja iz 2005., sugerirajući da bi se upotreba ovih ovlaštenja ‘mogla smanjiti za najmanje 50% bez značajnog rizika po javnost ili štete po održavanje reda.’ Po mom mišljenju, utoliko je više važno da te mjere budu usmjerene na ono što policajci intuitivno predosjećaju radije nego da se upotrebljavaju nasumično za cijeli svijet, kao da je bilo nekih posebnih rezultata od zaustavljanja i pretresanja onih ljudi za koje su policajci mislili da ne predstavljaju nikakvu prijetnju. Ukratko, vrijednost ovog zakona je, poput onoga koji omogućava zaustavljanje i pretraživanje lica u lukama, da omogući policajcima da učine ono što je gospodin Rowe okarakterizirao kao intuitivno zaustavljanje.

80. Naravno, kao što je u svom izvještaju iz 2003. godine primijetila i Komisija državnih vijećnika za nadzor nad provedbom Zakona o sigurnosti, borbi protiv terorizma i kriminala iz 2001., kojom je predsjedavao lord Newton od Braintreeja:

‘Sofisticirani teroristi mijenjaju svoj profil i metode kako ne bi postali statične mete. Na primjer, navodi se da al’Kaida posebnu pažnju posvećuje regrutiranju osoba koje su se preobratile na Islam jer ocjenjuje da je manje vjerovatno da će takva lica biti predmetom nadzora vlasti.’

Čini mi se neizbježnim, međutim, da dok god al’Kaida bude percipirana kao glavni teroristički rizik protiv koje se bude odobravala upotreba ovlaštenja iz člana 44, biće nesrazmjeran broj azijata koji će biti zaustavljani i pretresani (posebno ako budu nosili ruksake ili široku odjeću ispod koje mogu nositi predmete koji se koriste u terorističke svrhe).

81. Da li je takav zaključak suprotan praksi Konvencije ili je pak proturječan domaćem zakonu protiv diskriminacije? Po mom mišljenju nije, dok god policajci upotrebljavaju ova ovlaštenja na terenu uz dužnu pažnju odredbe iz stava 2.25 Pravilnika A:

‘Odabir osoba zaustavljenih temeljem ovlaštenja iz člana 44 Zakona o terorizmu iz 2000. treba odražavati objektivnu procjenu prijetnje koju predstavljaju različite terorističke grupe koje djeluju u Velikoj Britaniji. Ova ovlaštenja se ne smiju koristiti za zaustavljanje i pretresanje iz razloga koji nemaju veze sa terorizmom. Kod upotrebe ovih ovlaštenja, policajci posebno moraju voditi pažnju da ne diskriminiraju pripadnike manjinskih etničkih grupa. Mogu, međutim, postojati okolnosti u kojima je primjereno da policajci uzmu u obzir etničko porijeklo kod odabira osoba koje će zaustaviti u kontekstu odgovora na konkretnu terorističku prijetnju (na primjer, neke međunarodne terorističke grupe povezane su sa pojedinim etničkim identitetima).’

Shodno tome, etničko porijeklo može i treba biti valjano uzeto u obzir kod odlučivanja da li i koga zaustaviti i pretresti, s tim da uvijek treba voditi računa da se ova ovlaštenja koriste pažljivo i da je odabir napravljen iz razloga povezanih sa percipiranom terorističkom prijetnjom, a ne na temelju rasne diskriminacije.”

C. Postupak pred Okružnim sudom

  1.   Podnositelji predstavke su također podnijeli tužbu pred Okružnim sudom 8. septembra 2004., između ostalog, za odštetu prema Zakonu o ljudskim pravima iz 1998. jer je policija nezakonito upotrijebila ovlaštenja za zaustavljanje i pretresanje protiv oba podnositelja predstavke, protivno članovima 8, 10 i 11 Konvencije, kako bi ih kontrolirala ili spriječila da prisustvuju demonstracijama a ne zato što su tražili predmete koji se mogu koristiti u terorističke svrhe. Ovi zahtjevi nisu razmatrani dok se nije dobio ishod njihove žalbe podnesene Domu lordova, o kojoj je konačno odlučeno u februaru 2007. Okružni sud je odbio tvrdnje podnositelja predstavke i utvrdio je da su ovlaštenja, u odnosu na oba podnositelja predstavke, bila ispravno i zakonito upotrijebljena. Podnositelji predstavke nisu zahtijevali izjavljivanje žalbe protiv ove presude.

II.  RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

...

C. Zakon o terorizmu iz 2000. godine

  1. Namjera Zakona iz 2000. godine je bila da revidira, modernizira i osnaži zakon koji regulira pitanje terorizma u svjetlu, inter alia, pitanja koje je postavio lord Lloyd. “Terorizam je definiran u članu 1 na sljedeći način:

“(1) U ovom Zakonu, pojam ‘terorizam’ znači upotrebu ili prijetnju upotrebe radnji gdje -

(a) se radi o radnji koja potpada pod stav (2),

(b) su upotreba ili prijetnja osmišljene da utiču na vladu ili da zaplaše javnost ili jedan njen dio, i

(c) su upotreba ili prijetnja načinjene sa svrhom da se unaprijedi neki politički, religijski ili ideološki cilj.

(2) Radnja potpada pod ovaj stav ako -

(a) podrazumijeva ozbiljno nasilje nad nekom osobom,

(b) podrazumijeva ozbiljnu štetu nad imovinom,

(c) ugrožava život lica, osim onog lica koje čini radnju,

(d) predstavlja ozbiljan rizik po zdravlje ili sigurnost javnosti ili jednog njenog dijela, ili

(e) je osmišljena da ozbiljno omete ili naruši određeni elektronski sistem.

(3) Upotreba ili prijetnja upotrebe radnji iz podstava (2) koje podrazumijevaju upotrebu vatrenog oružja ili eksploziva smatraju se terorizmom, bez obzira da li je zadovoljen stav (1)(b).

(4) U ovom članu -

(a) ‘radnja’ obuhvata radnje izvan Ujedinjenog Kraljevstva,

(b) pojmovi lice ili imovina podrazumijevaju lica ili imovinu bez obzira gdje se nalazili,

(c) pojam javnosti podrazumijeva javnost određene zemlje, koja nije Ujedinjeno Kraljevstvo, i

(d)‘ vlada’ znači Vladu Ujedinjenog Kraljevstva, dijela Ujedinjenog Kraljevstva ili neke druge zemlje koja nije Ujedinjeno Kraljevstvo.

(5)  U ovom Zakonu, radnje poduzete u svrhu terorizma podrazumijevaju radnje poduzete u korist propisanih organizacija.”

  1. Članovi 41-43 Zakona iz 2000., pod naslovom “Osumnjičeni teroristi”, omogućavaju policajcima da vrše uhićenje bez naloga, kao i da vrše pretres prostorija i lica. U svakom slučaju, mora postojati osnovana sumnja da je osoba koja je podvrgnuta uhićenju ili pretresu terorista.
  2. Članovi 44-47, pod naslovom “Ovlaštenje za zaustavljanje i pretresanje”, ne zahtijevaju postojanje osnovane sumnje. Ovi članovi osiguravaju trostepenu proceduru.

Prva faza, propisana članom 44, podrazumijeva odobravanje:

 “44(1) Odobrenjem iz ovog stava uniformirani policajac se ovlašćuje da zaustavi vozila u području ili na mjestu koje je specificirano u odobrenju, i da izvrši pretres -

(a) vozila;

(b) vozača vozila;

(c) putnika vozila;

(d) svega u ili na vozilu ili svega što vozač ili putnici nose.

(2) Odobrenjem iz ovog stava uniformirani policajac se ovlašćuje da zaustavi pješaka u području ili na mjestu koje je specificirano u odobrenju i da izvrši pretres -

(a) pješaka;

(b) svega što pješak nosi sa sobom.

(3) Odobrenje iz stavova (1) i (2) mogu se dati samo ako osoba koja ga daje smatra da je isto korisno za sprečavanje djela terorizma.

(4) Odobrenje može dati -

(a) policijski službenik koji ima najmanje čin pomoćnika načelnika policije, ukoliko je naznačeno područje ili mjesto, u cjelosti ili djelomično, policijsko područje izvan Sjeverne Irske, osim onog koje je definirano stavovima (b) i (c);

(b) policijski službenik koji ima najmanje čin komandira Gradske policije, ukoliko je naznačeno područje ili mjesto, u cjelosti ili djelomično, policijsko područje Gradske policije;

(c) policijski službenik Grada Londona, koji ima najmanje čin komandira policijskih snaga Grada Londona, ukoliko je naznačeno područje, u cjelosti ili djelomično, područje Grada Londona;

(d) [pripadnik policijske službe Sjeverne Irske] koji ima najmanje čin pomoćnika načelnika policije, ukoliko je naznačeno područje, u cijelosti ili djelomično, područje Sjeverne Irske.

(5) Ako je odobrenje dato usmeno, osoba koja ga je dala mora ga i pismeno potvrditi čim to bude razumno izvodljivo.”

Shodno članu 46(1)-(2), odobrenje stupa na snagu danom davanja, a ističe onda kada je to naznačeno, s tim da ne može trajati duže od 28 dana. Postojanje i sadržaj odobrenja iz člana 44 nisu u javnoj domeni.

  1. Druga faza je potvrđivanje, koje se rukovodi članom 46(3)-(7). Davatelj odobrenja mora informirati državnog sekretara čim je to razumno izvodljivo. Ako državni sekretar ne potvrdi izdato odobrenje u roku od 48 sati, to odobrenje prestaje imati učinak (s tim da se ne ukida ništa što je urađeno u toku tih 48 sati). Prilikom potvrđivanja odobrenja, državni sekretar može skratiti, ali ne i produžiti vrijeme trajanja mjere. Može također ukinuti odobrenje sa učinkom od određenog vremenskog perioda. U slučaju kada se odobrenje uredno obnavlja, primjenjuje se isti postupak potvrđivanja. Državni sekretar ne može promijeniti geografsku pokrivenost odobrenja ali može uskratiti svoju potvrdu ukoliko smatra da je područje pokrivenosti preširoko.
  2. Treća faza, koja je regulirana članom 45, podrazumijeva izvršenje mjere zaustavljanja i pretresanja od strane policijskog službenika:

“(1) Ovlaštenje dodijeljeno odobrenjem iz člana 44(1) ili (2) -

(a)može se upotrebljavati samo u svrhu traženja onih predmeta koji bi se mogli koristiti u vezi sa terorizmom, i

(b)mogu se primjenjivati bez obzira da li policijski službenik ima razloga za sumnju u prisutnost takvih predmeta.

(2)Policijski službenik može zaplijeniti i zadržati predmete koje pronađe u toku pretresa provedenog temeljem člana 44(1) ili (2), za koje razumno sumnja da su namijenjeni za korištenje u vezi sa terorizmom.

(3)Policijski službenik koji provodi ovlaštenje koje mu je dodijeljeno odobrenjem ne smije zahtijevati od lica da skinu odjeću u javnosti, osim pokrivala za glavu, obuće, kaputa, jakne ili rukavica.

(4)Kada policijski službenik namjerava izvršiti pretres lica ili vozila temeljem člana 44(1) ili (2), on može lice ili vozilo zadržati samo onoliko vremena koliko je razumno potrebno da se izvrši pretres na ili u blizini mjesta na kojem je to lice ili vozilo zaustavljeno.

(5)U slučaju kada -

(a)su vozilo ili pješak zaustavljeni temeljem člana 44(1) ili (2), i

(b)vozač vozila ili pješak zahtijevaju pisanu izjavu o tome da je vozilo, odnosno pješak zaustavljen temeljem člana 44(1) ili (2), takva pisana izjava im mora biti osigurana.

(6)Zahtjev prema pododjeljku (5) mora biti sačinjen u roku od 12 mjeseci od datuma kada je vozilo, odnosno pješak zaustavljen.”

  1. Ova ovlaštenja su dodatak ovlaštenjima koja su zakonom dodijeljena policijskim službenicima (Zakon iz 2000., član 114). Prema članu 47, nezaustavljanje na zahtjev policijskog službenika kao i opiranje policijskom službeniku prilikom provođenja ovlaštenja dodijeljenih odobrenjem iz člana 44(1) ili (2), predstavlja kazneno djelo kažnjivo kaznom zatvora ili novčanom kaznom.
  2. Članovi 44-47 Zakona iz 2000. stupili su na snagu 19. februara 2001. U toku domaćeg postupka u ovom predmetu otkriveno je da su još od tada uzastopno odobravana i potvrđivana ovlaštenja iz člana 44, gdje je svako od tih odobrenja obuhvatalo cijelo područje distrikta gradske policije i svako je bilo odobreno na maksimalno vrijeme trajanja (28 dana).

D. Pravila poslovnog ponašanja

  1. Državni sekretar je 1. aprila 2003. izdao Pravila poslovnog ponašanja kojima će se policijski službenici rukovoditi kod provođenja svih zakonom dodijeljenih mjera zaustavljanja i pretresanja. To je javni dokument koji je morao biti dostupan u svim policijskim stanicama kao smjernica u radu policijskih službenika.

  2. Pravila su zahtijevala, inter alia, da se takva ovlaštenja “koriste pravedno, odgovorno i uz poštovanje lica koja su podvrgnuta pretresu.” Također zahtijevaju da se ovlaštenja iz člana 44 Zakona iz 2000. “ne smiju koristiti za zaustavljanje i pretresanje iz razloga koji nisu povezani sa terorizmom” i da se ista trebaju koristiti “samo za traženje predmeta koji se mogu koristiti u terorističke svrhe.” U stavovima 1.2 i 1.3, Pravila propisuju:

“1.2 Ometanje slobode lica podvrgnutog zaustavljanju i pretresanju mora biti kratko, a lice može biti zadržano u svrhu pretresa na ili u blizini mjesta zaustavljanja.

1.3 Ako se ova osnovna načela ne poštuju, onda se korištenje ovlaštenja za zaustavljanje i pretresanje mogu dovesti u pitanje. Ako ova ovlaštenja nisu primijenjena na odgovarajući način, utoliko se smanjuje njihova učinkovitost. Zaustavljanje i pretresanje mogu igrati veoma važnu ulogu u otkrivanju i sprečavanju kriminala, a pravično korištenje ovih ovlaštenja ih čini učinkovitijim.”

Stav 3.5 Pravilnika propisuje:

“Ne postoji ovlaštenje prema kojem se od osobe može zahtijevati da skine odjeću u javnosti, osim kaputa, jakne ili rukavica, izuzev ovlaštenja iz člana 45(3) Zakona o terorizmu iz 2000. (koji ovlašćuje policajce da prilikom pretresa lica temeljem člana 44(1) ili 44(2) Zakona zahtijeva od osobe da skine pokrivalo za glavu i obuću u javnosti) ... Pretres odjeće koja nije skinuta sa osobe koji se izvršava u javnosti mora se ograničiti na površinski pregled vanjskih dijelova odjeće. Ovo, međutim, ne sprječava policijskog službenika da stavi ruke u džepove vanjskih odjevnih predmeta lica ili da prepipa unutrašnjost ovratnika, čarape i cipele, ako je to neophodno u datim okolnostima, kako bi potražili stvari koje su predmetom pretresa ili uklonili i proučili sve stvari za koje se razumno sumnja da su predmetom pretresa. Iz istih razloga, pod uvjetom da ne postoje ograničenja u pogledu skidanja pokrivala za glavu, u javnosti je moguće pregledati i kosu osobe podvrgnute pretresu ...”

Stav 3.8 zahtijeva da se prije provođenja pretresa poduzmu određeni koraci:

3.8 Prije nego pristupi pretresanju zadržanog lica ili vozila, policijski službenik mora poduzeti razumne korake kako bi licu koje će biti podvrgnuto pretresu ili koje je odgovorno za vozilo dao sljedeće informacije:

(a)da su zadržani radi pretresa;

(b)ime policijskog službenika (osim u slučaju ispitivanja koje je povezano sa istragom terorizma, ili u drugim slučajevima kada policijski službenik razumno vjeruje da bi ga/je davanje imena moglo izložiti opasnosti, u kom slučaju se daje nalog ili drugi identifikacijski broj), i naziv policijske stanice kojoj službenik pripada;

(c)zakonsko ovlaštenje za pretres koje se provodi; i

(d)jasno objašnjenje...;

(i) svrhe pretresa u smislu predmeta ili predmetâ zbog kojih je ovlaštenje za pretres dato; ...

(iii) a u slučaju da za provođenje ovlaštenja nije potrebna osnovana sumnja ..., objašnjenje prirode ovlaštenja i neophodnog odobrenja, kao i informaciju da je odobrenje dato.”

Policijski službenici koji provode pretres, prema odredbi stava 3.9 moraju nositi uniformu. Pravilnik u stavovima 3.10-3.11 nadalje navodi:

“3.10 Prije nego pristupi pretresu, policijski službenik mora informirati osobu (vlasnika ili osobu koja je odgovorna za vozilo koje će biti predmetom pretresa) o njegovom ili njezinom pravu na primjerak zapisnika o pretresu, uključujući i pravo da zapisnik zatraži u roku od 12 mjeseci, ukoliko je praktično neizvodljivo da se zapisnik sačini odmah. Ukoliko zapisnik nije sačinjen odmah, potrebno je informirati osobu na koji način može dobiti primjerak zapisnika.... Osobu također treba informirati o policijskim ovlaštenjima za zaustavljanje i pretresanje, kao i o pravima pojedinaca u ovakvim okolnostima.

3.11 Ako se čini da osoba koja će biti podvrgnuta pretresu ili osoba odgovorna za vozilo koje će biti pretreseno ne razumije šta joj se govori, ili ako postoji bilo kakva sumnja u sposobnosti osobe da razumije engleski jezik, policijski službenik mora poduzeti razumne korake kako bi tu osobu informirao o njenim pravima i relevantnim odredbama Pravilnika. Ako se radi o osobi koja je gluha i ne razumije engleski, a koja je u pratnji nekog drugog lica, policijski službenik mora pokušati ustanoviti da li ta osoba može poslužiti kao tumač ili mu na neki drugi način može pomoći da iskomunicira neophodne informacije.

Zapisnik je potrebno napraviti odmah ili čim to bude izvodljivo (stav 4.1):

“4.1 Policijski službenik koji je proveo pretres izvršavajući ovlasti na koje se odnosi ovaj Pravilnik mora odmah sačiniti zapisnik, osim u slučaju vanrednih okolnosti uslijed kojih bi to bilo potpuno neizvodljivo (na primjer, situacije koje podrazumijevaju javne nerede ili kada je prisustvo službenika prijeko potrebno na nekom drugom mjestu). Ukoliko zapisnik nije sačinjen odmah, policijski službenik ga mora sačiniti čim to bude izvodljivo. Moguće su situacije u kojima neće biti izvodljivo da policajac pribavi sve neophodne informacije da dovrši zapisnik, međutim, on je dužan poduzeti sve razumne napore da to učini.”

E. Izvještaji lorda Carlilea od Berriew QC-a o funkcioniranju mjere zaustavljanja i pretresanja iz člana 44

  1. Član 126 zakona iz 2000. zahtijeva od državnog sekretara da, najmanje jednom u 12 mjeseci, izvijesti Parlament o djelovanju Zakona, a lord Carlile od Berriew QC-a imenovan je za nezavisnog ocjenjivača odgovornog da, inter alia, sačini godišnji izvještaj.

...

  1.  Konačno, u svom izvještaju o djelovanju Zakona iz 2008. (juna 2009.), lord Carlile je prokomentirao:

“140. Brojni su primjeri loše ili bespotrebne upotrebe člana 44. Imam dokaze o slučajevima gdje je zaustavljena osoba bila tako očito daleko od svakog poznatog terorističkog profila da, realno, nije postojala ni najmanja mogućnost da se radi o teroristi, a ni bilo kakvih drugih karakteristika kojima bi se opravdalo zaustavljanje. U jednom slučaju osnov za zaustavljanje je bio isključivo numerički, što je gotovo sigurno protivzakonito i nimalo intelegentan način upotrebe ovog postupka. Viši policijski službenici moraju imati na umu da zaustavljanje temeljem člana 44, bez osnovane sumnje, predstavlja ometanje slobode kretanja zaustavljenog lica. Smatram da je potpuno pogrešno zaustaviti bilo koje lice da bi se napravio rasni balans u statistici primjene člana 44. Mnogo je dokaza koji ukazuju da se upravo to događa. Ja sasvim razumijem zabrinutost policije koja nastoji ne dati povoda optužbama na račun predrasuda, međutim, rasipanje resursa na pretrese za koje je očito da to ne zavrjeđuju, ne predstavlja dobro korištenje dragocjenih resursa. Zaustavljanje nekog lica jednostavno da bi se ostvarila ‘statistička ravnoteža’ predstavlja ometanje građanskih sloboda zaustavljene osobe. Kriteriji za zaustavljanje temeljem člana 44 moraju biti objektivno ustanovljeni, bez obzira na rasna razmatranja: ako se desi da objektivni osnov rezultira etničkom neravnotežom, to će se možda morati smatrati proporcionalnom posljedicom operativnog djelovanja policije.

141. Tokom 2008. godine Nacionalna agencija za unapređenje djelovanja policije pripremila je, u ime Udruženja policijskih komandira [ACPO] veoma korisne praktične smjernice za zaustavljanje i pretresanje u vezi sa terorizmom. Ove smjernice naglašavaju ključne zahtjeve, koji obuhvataju i one –

    • da su ova ovlaštenja specijalna
    • da se geografsko područje obuhvaćeno odobrenjima iz člana 44 mora jasno definirati
    • da je cjelishodnost zakonski test ovlaštenja za sprečavanje terorističkih djela
    • da procjene uticaja na zajednicu čine bitan dio procesa odobravanja
    • da ministru unutrašnjih poslova treba dati detaljno obrazloženje za odobravanje ovlaštenja iz člana 44
    • da policijski komandiri moraju očekivati da će ministar unutrašnjih poslova provesti detaljnu i strogu provjeru prilikom razmatranja da li da potvrdi odobrenja
    • u području u kojem će ovlaštenja biti na snazi potrebno je osigurati da informativni leci budu dostupni javnosti
    • policijski službenici moraju pažljivo voditi zapisnike

...

146. Moj stav je isti kao i prije četiri godine, ali nešto snažniji: Teško mi je razumjeti zašto se ovlaštenja iz člana 44 percipiraju potrebnim u nekim određenim područjima policijskih snaga i u vezi sa nekim mjestima, ali ne i u drugim, koja imaju nevjerovatno slične profile rizika. Tamo gdje su druga ovlaštenja za zaustavljanje i pretresanje adekvatna kao odgovor, nije potrebno zahtijevati niti odobravati korištenje ovog člana. Njegova primarna svrha je da se bavi operativno teškim mjestima u vrijeme stresa, gdje je veća vjerovatnoća da će teroristi ostvariti pristup nekoj značajnoj lokaciji. Na primjer, nemam riječi kritike za pažljivu upotrebu ovog člana u vrijeme velikih demonstracija na londonskom aerodromu Heathrow: teroristi bi mogli dobro iskoristiti priliku da kroz učešće na takvim demonstracijama uđu, fotografiraju ili na drugi način izvide, odnosno na drugi način saznaju više o potencijalnoj meti kakva je aerodrom Heathrow. Isto tako ne kritiziram njegovu primjenu na ili u blizini kritične infrastrukture ili mjesta od posebnog nacionalnog značaja.

147. Razočaran sam da Gradska policija još uvijek ne ograničava odobrenja iz člana 44 samo na neke četvrti ili dijelove istih već da ih i dalje primjenjuje na čitavo područje nadležnosti gradske policije. Ne vidim opravdanje za trajno pokrivanje cijelog područja šireg Londona, jer namjera ovog člana nije bila da se London stavi pod trajnu mjeru specijalnih pretresa. Uskoro će se, međutim, pokrenuti pilot projekt kroz koji će se ovaj član primijeniti na drugačiji način. Ja ću vrlo detaljno proučiti taj projekt. Alarmantni broj primjene ovih ovlaštenja (između 8,000 i 10,000 zaustavljanja mjesečno na početku 2009.) predstavlja loše vijesti, i ja se nadam da će situacija sljedeće godine biti bolja. Brojke, kao i mala analiza istih, pokazuju da se član 44, u nekim prilikama, koristi kao instrument koji pomaže policijskom djelovanju koji nema veze sa terorizmom, što je nedopustivo.

48. Siguran sam da bi se bezbjedno mogao koristiti i daleko manje. Malo je ili nimalo dokaza da upotreba člana 44 ima potencijal da spriječi djelo terorizma u poređenju sa drugim zakonskim ovlaštenjima za zaustavljanje i pretresanje. Premda je kao rezultat pretresa temeljem ovog člana došlo do hapšenja za druga krivična djela, ni jedan od više hiljada pretresa nije rezultirao osudom za krivično djelo terorizma. Viši službenici gradske policije sa dugogodišnjim iskustvom policijskog djelovanja na polju terorizma diskutirali su, javno i privatno, korisnost ovog člana.

149. Ne treba smatrati da manja upotreba člana 44 na drugim mjestima, mimo Londona, znači da su ta mjesta manje sigurna ili više podložna terorizmu. Postoje različiti načini da se postigne isti cilj. Uticaj opsežne primjene ovog člana na odnose u zajednici nesumnjivo je negativan. Pretres na temelju osnovane i izjavljene sumnje, iako sam po sebi nedovoljan test, za javnost je mnogo razumljiviji i uvjerljiviji.

150. Naglašavam da nisam zagovornik ukidanja člana 44. U skladu sa gore iznesenim stavovima, po mom mišljenju, članovi 44 i 45 i dalje su neophodni i srazmjerni kontinuiranom i ozbiljnom riziku od terorizma.”

F. Statistika Ministarstva pravde o rasi i primjeni ovlaštenja za zaustavljanje i pretresanje temeljem člana 44

  1.  Prema članu 95 Kaznenog zakona iz 1991., državni sekretar obavezan je objaviti informacije o kazneno-pravnom sistemu koje se odnose na izbjegavanje diskriminacije na temelju rase. U izvještaju objavljenom u skladu sa ovom obavezom u oktobru 2007. pod nazivom “Statistika o rasi i kazneno-pravnom sistemu – 2006.”, Ministarstvo pravde je zabilježilo sljedeće:

“U 2005/6. izvršeno je ukupno 44,543 pretresa temeljem člana 44(1) i 44(2) Zakona o terorizmu iz 2000., u odnosu na ukupno 33,177 u 2004/5., što predstavlja ukupno povećanje od 34% (Tabela 4.6). Pretresi obavljeni nad azijatima povećani su sa 3,697 na 6,805 (do 84%), dok se broj pretresa nad crncima povećao sa 2,744 na 4,155 (do 51%). Broj pretresa obavljenih nad drugim etničkim grupama je također u porastu, sa 1,428 u 2004/5. na 1,937 u 2005/6. (do 36%), kao i broj pretresa nad bijelcima, gdje je zabilježen porast sa 24,782 u 2004/5. na 30,837 u 2005/6. (do 24%). Više od polovine pretresa izvršeno je u području nadležnosti gradske policije, a 15% na području Grada Londona, u odnosu na 40%, odnosno 20% u 2004/5. Veliki porast u brojkama u odnosu na 2004/5. može se dijelom objasniti bombaškim napadima u Londonu od 7. jula 2005. Kao i u slučaju zaustavljanja i pretresanja temeljem člana 1 PACE-a, povećane policijske aktivnosti na ulicama dovele su do povećane upotrebe mjere zaustavljanja i pretresanja prema članu 44 Zakona o terorizmu iz 2000.

U 2005/6., izvršeno je 25,479 pretresa putnika u vozilima temeljem člana 44 (1) (Tabela 4.7). Sedamdeset pet procenata onih koji su podvrgnuti pretresu u 2005/6. bili su bijelci, 11% azijati i 8% crnci. Zabilježen je blagi porast u udjelu bijelaca, kao i blagi pad crnaca koji su podvrgnuti pretresu temeljem ove odredbe u odnosu na period 2004/5. Na temelju pretresa putnika u vozilima u skladu sa članom 44(1), uhapšeno je četrdeset i šest lica povezanih sa terorizmom, u odnosu na 38 lica u prethodnoj godini. Broj uhićenja po osnovu krivičnih djela koja nisu djela terorizma, a koja su nastala uslijed primjene ovog člana, ostao je konstantan, ukupno 246, u periodu 2004/5 i 2005/6. Najveći broj uhićenja na osnovu pretresa u skladu sa članom 44(1) izvršen je u Londonu. Ovo je najvjerovatnije odraz povećane upotrebe ovih ovlaštenja u Londonu.

Broj zaustavljanja i pretresanja pješaka temeljem člana 44(2) gotovo je udvostručen u periodu između 2004/5 i 2005/6, sa ukupno 19,064 zaustavljanja i pretresa zabilježenih u 2005/6. Taj porast je rezultat povećane upotrebe ove mjere u Londonu. Upotreba ove mjere u područjima izvan Londona smanjila sa za 19% u periodu između 2004/5 i 2005/6. U 2005/6. godini, 61% lica zaustavljenih temeljem člana 44(2) bili su bijelci, u poređenju sa 74% u 2004/5. i 72% u 2003/4. Udio crnaca i azijata je pao na 11%, odnosno 21% u 2005/6. U 2005/6., 59 uhićenja u vezi sa terorizmom rezultiralo je iz pretresa temeljem 44 (2) u poređenju sa 24 uhićenja te vrste u protekloj godini i 5 u 2003/4. Broj uhićenja za djela koja nisu povezana sa terorizmom porastao je sa 153 u 2004/5 na 212 u 2005/6.”

...

  1. U posljednjem izvještaju, “Statistika o rasi i kazneno-pravnom sistemu za 2007/8.”, objavljenom u aprilu 2009., zabilježen je značajan porast upotrebe ovlaštenja iz člana 44:

“U 2007/08. Izvršeno je ukupno 117,278 pretresa lica temeljem člana 44 (1) i 44 (2) Zakona o terorizmu iz 2000. U poređenju sa 37,197 u 2006/07., što je povećanje od 215% (Tabela 4.6). Tek na nešto manje od jedne petine (19%) policijskog područja nije bilo primjene ovih ovlaštenja u 2007/08. Bilježi se porast pretresa u svim etničkim skupinama, s tim da je najveći porast zabilježen kod crnaca (322%), potom kod azijata (277%), kod ostalih kategorija (262%), i na kraju kod bijelaca (185%).

Veliki porast broja zaustavljanja i pretresa temeljem Zakona o terorizmu u velikoj mjeri odražava povećanu upotrebu ovih ovlaštenja u snagama gradske policije. U 2007/08. gradska policija je izvršila 87% pretresa temeljem člana 44 (1) i 44 (2) Zakona o terorizmu, naspram 68% takvih pretresa u 2006/07. Gradska policija je koristila ovu mjeru 76,496 puta više nego prethodne godine, što predstavlja povećanje od 303%. Ovo povećanje direktno se pripisuje snažnijem odgovoru gradske policije na prijetnju terorizma u vezi sa mrežom u Londonu nakon bombaških napada na Haymarket 2007.

Tabele 4.7 i 4.8 pokazuju odabrana policijska područja, gdje je broj zaustavljanja i pretresa temeljem člana 44 (1) i (2) Zakona o terorizmu iz 2000. u 2007/08. bio veći od 1,000.

U 2007/08., izvršeno je 65,217 pretresa putnika vozila temeljem člana 44 (1) (Tabela 4.7). U toku ovog perioda, 65% lica podvrgnutih pretresu bili su bijelci, što je pad od 8% u odnosu na prethodnu godinu, dok su crnci činili 13% (porast od 3%) a azijati 16% (porast od 4%). Trideset i četiri uhićenja u vezi sa djelima terorizma direktan su rezultat pretresa temeljem člana 44 (1), u odnosu na 14 takvih uhićenja u prethodnoj godini. U devet slučajeva, radilo se o uhićenju crnaca, a u 10 slučajeva o uhićenju azijata. Broj uhićenja za djela nevezana za terorizam koja su direktan rezultat zaustavljanja i pretresanja temeljem člana 44 (1) porastao je sa 246 u 2006/07. na 665.

Broj zaustavljanja i pretresa pješaka temeljem člana 44 (2) porastao je za 280% u periodu između 2006/07. i 2007/08. sa 13,712 na 52,061 (Tabela 4.8). Kao što je ranije pomenuto, ovaj veliki porast može se pripisati snažnijem odgovoru gradske policije na bombaški napad na Haymarket. Udio bijelaca pješaka koji su povrgnuti pretresu temeljem člana 44 (2) smanjio se u odnosu na prethodnu godinu sa 66% na 61%. Azijati su i dalje najznačajnija etnička skupina koja je podvrgnuta pretresima (19%) i koja je naknadno uhićena u vezi sa djelima terorizma (29%).”

 ...

PRAVO

  1. Podnositelji predstavke su se žalili da je primjena članova 44-47 Zakona iz 2000. godine, u skladu sa kojima je policiji bilo dozvoljeno da ih zaustave i pretresu, povrijedila njihova prava zajamčena članovima 5, 8, 10 i 11 Konvencije.

Član 5 propisuje:

“1.  Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(a)zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda;

(b)zakonitog hapšenja ili lišenja slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda ili u cilju osiguravanja izvršenja bilo koje zakonom propisane obaveze;

(c)zakonitog hapšenja ili lišenja slobode zbog privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

(d)lišenja slobode maloljetnika, prema zakonitom nalogu, radi odgajanja pod nadzorom ili zakonitog pritvaranja radi privođenja nadležnim organima vlasti;

(e)zakonitog lišenje slobode osoba radi sprečavanja širenja zaraznih bolesti, pritvaranja mentalno oboljelih osoba, alkoholičara ili narkomana ili skitnica;

(f)zakonitog hapšenja ili lišenja slobode osoba radi sprečavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak deportacije ili ekstradicije.

2. Svako ko je uhapšen biće odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega.

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora biti izveden pred sudiju ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu se može uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

4. Svako kome je sloboda uskraćena hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo izjaviti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.

5. Svako ko je bio žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama ovog člana ima pravo na obeštećenje.”

Član 8 propisuje:

“1.  Svako lice ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2.  Javna vlast se ne smije miješati kod ostvarivanja ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomskog dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja ili morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.”

Član 10 glasi:

“1.  Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju od radio, televizijskih ili filmskih kompanija da imaju dozvole za rad.

2.  Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.”

Član 11 propisuje:

“1.  Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja s drugima, uključujući i pravo osnivanja sindikata i pridruživanja sindikatima zbog zaštite svojih interesa.

2.  Ova prava neće biti ograničena izuzev na način propisan zakonom i koji je neophodan u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti u cilju sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava drugih. Ovim članom se ne zabranjuje uvođenje zakonitih ograničenja na ona prava koja uživaju pripadnici oružanih snaga, policije ili državne administracije.”

PRIHVATLJIVOST

  1. Vlada je tvrdila da podnositelji predstavke nisu u potpunosti iscrpili domaće pravne lijekove. Prvo, nisu iskoristili ponudu Visokog suda da održe zatvorenu raspravu sa specijalnim advokatom koji bi im pomogao da utvrde da li su, u svjetlu svih dokaza vezanih za rizik od terorizma, policija i državni sekretar opravdano izdali i potvrdili nalog o primjeni ovlaštenja iz člana 44 Zakona iz 2000. (vidi stav 10 gore). Drugo, podnositelji predstavke nisu izjavili žalbu protiv presude Okružnog suda kojom je odbačena njihova tvrdnja da je, temeljem izloženih činjenica, njihovo zaustavljanje i pretresanje u blizini sajma oružja predstavljalo nezakonitu upotrebu ovlaštenja, koja su, u ovom slučaju, primijenjena u pogrešnu svrhu (vidi stav 24 gore). Prema tome, iz navedenog slijedi, ukoliko su podnositelji predstavke nastojali dokazati pred sudom da su sporno ovlaštenje ili mjere zaustavljanja i pretresanja kojima su bili izloženi bili činjenično neopravdani, propustili su iscrpiti domaće pravne lijekove.
  2. Podnositelji predstavke su tvrdili da se njihova žalba u postupku pred sudom odnosila na kompatibilnost uvjeta zakonskih odredbi sa Konvencijom. Tvrdili su, sve i da su ovlasti korištene u skladu sa domaćim zakonom, da to predstavlja kršenje prava zajamčenih Konvencijom. Oni su ovo pitanje izlagali u domaćim postupcima, sve do Doma lordova. Tačno je da pred domaćim sudovima nisu osporavali obavještajne podatke na temelju kojih je odobreno korištenje ovlaštenja iz člana 44, a to nisu učinili ni u ovoj predstavci. Postupak pred Okružnim sudom je obustavljen do donošenja presude Doma lordova. Nakon što je presuda donesena, ponovo pokrenuti postupak pred Okružnim sudom ograničio se na utvrđivanje da li su ovlaštenja iz člana 44 izvršena u skladu sa domaćim zakonodavstvom. Žalba protiv presude Okružnog suda, prema tome, ne bi bila djelotvoran pravni lijek u smislu tužbe podnositelja predstavke koja je podnesena temeljem Konvencije.
  3. Sud primjećuje da su prigovori podnositelja predstavke u ovom slučaju fokusirani na opću usklađenost ovlaštenja za zaustavljanje i pretresanje sa gore navedenim odredbama Konvencije. Oni nisu nastojali osporiti da je primjena člana 44 protiv njih bila opravdana u svjetlu obavještajnih podataka koje su imali komandir Gradske policije i državni sekretar, niti su osporavali da su ih policajci zaustavili “iz razloga što su tražili predmete koji bi se mogli koristiti u terorističke svrhe.” Budući da podnositelji predstavke, dakle, ne spore da su mjere zaustavljanja i pretresanja, koje su primijenjene protiv njih, bile u skladu sa odredbama Zakona iz 2000., pravni lijekovi koje je Vlada identificirala ne bi bili ni relevantni ni djelotvorni u slučaju tužbe pred ovim Sudom. Shodno tome, Sud odbija preliminarni prigovor Vlade.
  4. Pored toga Sud primjećuje da predstavka nije očigledno neosnovana u smislu člana 35, stav 3 Konvencije. Nadalje, primjećuje da predstavka nije neprihvatljiva ni po drugim osnovima. Prema tome, predstavka se mora proglasiti dopustivom.

MERITUM

A. Navodna povreda člana 5 Konvencije

1. Izjašnjenja strana

  1. Podnositelji predstavke su tvrdili da su, kada ih je policija zaustavila i pretresla, bili lišeni slobode u smislu člana 5, stav 1. Ono što je relevantno je da je policijski službenik imao ovlaštenje da ih prinudi na postupanje u skladu sa članom 44, i da je imao izričito ovlaštenje da upotrijebi razumnu silu i/ili da liši slobode ono lice koje mu se u tome opire. Podnositelji predstavke nisu mogli birati da li da se povinuju nalogu policijskog službenika, jer bi u slučaju odbijanja bili suočeni sa krivičnom prijavom. Radilo se o potpunom ograničavanju njihove slobode: nisu mogli izabrati da se okrenu i odu sa lica mjesta. Štaviše, ovo ovlaštenje za apsolutno ograničavanje kretanja lica nije dato tek slučajno, već da bi se osiguralo provođenje mjere pretresa. Iako postupak ponekad može biti relativno kratak, to ovdje nije neophodno bio i slučaj, posebno ako se imaju u vidu širina ovlaštenja za pretresanje i činjenica da se od osobe može zahtijevati da ostane sa policajcem onoliko dugo koliko je potrebno da se pretres izvrši. Argument podnositelja predstavke je bio, ukoliko je član 5 primjenjiv, da su sporne mjere bile “nezakonite” i “protivne zakonom propisanom postupku” zbog širine polja slobodne ocjene dodijeljene organima izvršne vlasti.
  2. Vlada je tvrdila da Sud nikada nije utvrdio da izvršenje ovlaštenja za zaustavljanje i pretresanje predstavlja lišavanje slobode u smislu člana 5 Konvencije. Štaviše, u velikom broju slučajeva, organi Konvencije su i za ograničenja slobode, koja su bila mnogo invazivnija od ovih prezentiranih u ovom predmetu, smatrali da ne potpadaju pod opseg člana 5 (Vlada se osvrnula, inter alia, na predmet Raimondo protiv Italije, 22. februar 1994., Serija A br. 281-A; Trijonis protiv Litvanije, br. 2333/02, 15. decembar 2005.; Raninen protiv Finske, 16. decembar 1997., Izvještaj o presudama i odlukama 1997-VIII; Gartukayev protiv Rusije, br. 71933/01, 13. decembar 2005.; i također Kipar protiv Turske, br. 8007/77, Odluka Komisije od 10. jula 1978., Odluke i Izvještaji (DR) 13, str. 85, stav 235; X. protiv Njemačke, br. 8334/78, Odluka Komisije od 7. maja 1981., DR 24, str. 131; Guenat protiv Švajcarska, br. 2472/94, Odluka Komisije od 10. aprila 1995., DR 81-B, str. 13). Vlada je tvrdila da, kada se ovlaštenja zaustavljanja i pretresanja pogledaju u gore navedenom kontekstu, redovno provođenje ovakvih mjera od strane policije ne bi, u uobičajenim okolnostima, bilo u opsegu člana 5, pa to nije slučaj ni sa provođenjem mjera nad podnositeljima predstavke u ovom slučaju. Bilo je više specifičnih karakteristika koje su ukazivale da član 5 nije primjenjiv u posebnim okolnostima slučaja podnositelja predstavke. Prvo, trajanje pretresa (20 minuta u slučaju prvog podnositelja predstavke i, pet ili trideset minuta u slučaju drugog podnositelja predstavke) je bilo nedovoljno da bi se moglo smatrati lišavanjem slobode u nedostatku bilo kakvih otežavajućih faktora. Drugo, razlog zbog kojeg je policija primijenila ovu mjeru nije bio da podnositelje predstavke liši slobode već da provede ograničeni pretres, tragajući za određenim predmetima. Treće, podnositelji predstavke nisu bili uhićeni niti su bili izloženi primjeni sile bilo koje vrste. Četvrto, nisu bili zatočeni na nekom mjestu zatvorenom mjestu. Peto, podnositelji predstavke nisu bili smješteni u pritvor niti se od njih zahtijevalo da odu na određenu lokaciju: njihov pretres je izvršen na licu mjesta. Vlada je, nadalje, zaključila, čak iako se, uprkos njihovom izjašnjenju, utvrdi da je član 5 primjenjiv, da je zaustavljanje i pretresanje ova dva podnositelja predstavke bilo zakonito i opravdano u odnosu na član 5, stav 1(b).

2. Ocjena Suda

  1. Sud podsjeća da se član 5, u stavu 1 ne bavi pukim ograničavanjem slobode kretanja. Ta ograničenja su predmetom člana 2 Protokola br. 4, koji Ujedinjeno Kraljevstvo nije ratificiralo. Da bi se utvrdilo da li je neko lice bilo “lišeno slobode” u smislu člana 5, kao polazna tačka mora se uzeti njegova konkretna situacija, vodeći pri tom računa o čitavom nizu kriterija kao što su vrsta, trajanje, efekti i način provedbe konkretne mjere. Razlika između lišavanja i ograničavanja slobode se, međutim, ogleda u stepenu ili intenzitetu, a ne u prirodi ili suštini. Iako proces klasificiranja u jednu ili drugu kategoriju ponekad nije nimalo lagan zadatak u smislu da postoje neki granični slučajevi koji se klasificiraju isključivo na temelju mišljenja, Sud ne može izbjeći obavezu da izvrši selekciju od koje će zavisiti da li se član 5 primjenjuje ili ne (vidi Guzzardi protiv Italije, 6. novembar 1980., stavovi 92-93, Serija A br. 39; Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 28. maj 1985., stav 41, Serija A br. 93; H.L. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 45508/99, stav 89, ECHR 2004-IX).
  2. Sud primjećuje da, iako vrijeme u okviru kojeg su podnositelji predstavke bili zaustavljeni i pretresani ni u jednom od ova dva slučaja nije prelazilo 30 minuta, tokom tog perioda podnositelji predstavke su u cjelosti bili lišeni slobode kretanja. Bili su dužni ostati gdje jesu i podvrgnuti se pretresu, jer u slučaju da su to odbili, mogli bi se suočiti sa uhićenjem, pritvorom u policijskoj stanici ili kaznenom prijavom. Ovaj element prisile ukazuje na lišavanje slobode u smislu člana 5, stav 1 (vidi, na primjer, Foka protiv Turske, br. 28940/95, stavovi 74-79, 24. juni 2008.). U ovom slučaju, međutim, Sud nije dužan konačno utvrditi ovo pitanje u svjetlu svojih nalaza predočenih u nastavku u vezi sa članom 8 Konvencije.

B.  Navodna povreda člana 8 Konvencije

1. Da li je došlo do miješanja u prava podnositelja predstavke zajamčenih članom 8?

  1.   Sud će prvo razmotriti da li su mjere zaustavljanja i pretresanja predstavljale miješanje u pravo podnositelja predstavke na poštivanje njihovog privatnog života.

a. Izjašnjenja strana

  1. Podnositelji predstavke su istakli da je Apelacioni sud član 44 opisao kao “izuzetno široka ovlaštenja za zadiranje u privatnost pojedinaca”, i komesar Gradske policije je priznao da je upotreba ovih ovlaštenja predstavljala miješanje u prava pojedinca zajamčena članom 8 (vidi stav 14 gore). Tvrdili su da je lord Bingham pogrešno zaključio da se član 8 ne primjenjuje zato što se za “obično, površno pretresanje lica i otvaranje torbe, poput onoga kojem se putnici bez pogovora podvrgavaju na aerodromima, na primjer, teško može reći da je dostiglo” neophodni nivo ozbiljnosti. Ustvrdili su da se osoba na aerodromu podvrgava pretresu zato što je poznato da aerodromski službenici imaju ovlaštenja da primjene mjere prisile i zato što je sloboda putovanja zračnim putem uvjetovana pristankom lica na pretres. Takvo lice može, dakle, izabrati da ne putuje avionom ili ostaviti sve predmete za koje ne želi da budu pregledani u javnosti. Član 44 je, međutim, kvalitativno drugačiji. Od građana koji se bave zakonitim poslovima na bilo kojem javnom mjestu može se, bez ikakve prethodne najave ili razumne sumnje da čine prestup, zahtijevati da sve svoje lične stvari ustupe detaljnom prinudnom pregledu. Oni se ne mogu okrenuti i otići, kao što bi mogli uraditi, na primjer, ako oklijevaju ući u neku javnu zgradu u kojoj se na ulazu vrši pretres. Oni ne znaju, unaprijed, da se nalaze u području u kojem su na snazi ovlaštenja propisana članom 44. Sudska praksa Suda, na primjer, u predmetu Peck protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 44647/98, stavovi 57-63, ECHR 2003-I, jasno navodi da pojedinac ne gubi automatski svoje pravo na privatnost ako iznese svoje lične stvari na javno mjesto kao što je ulica. Štaviše, zajednička ideja koja se prožima kroz čitav član 8 je upravo lična autonomija. Taj koncept je značajno ugrožen ovlaštenjima dodijeljenim policijskim snagama da provode prinudne pretrese na javnom mjestu, posebno što ne postoji prethodna najava temeljem koje bi svako lice moralo pretpostaviti, gdje god da idu u javni prostor, da bi mogli biti podvrgnuti pretresu.
  2. Vlada je tvrdila da pretres podnositelja predstavke nije predstavljao zadiranje u njihovo pravo na poštivanje privatnog života. Nema svaka radnja koja bi mogla povrijediti autonomiju ili fizički integritet lica za posljedicu takvo uplitanje (vidi Costello-Roberts protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 36, presuda od 25. marta 1993., serija A br. 247-C). Da li je pravo na privatni život narušeno time što je neka konkretna mjera zadrla u autonomiju ili fizički integritet nekog lica zavisiće od ozbiljnosti te mjere i stepena u kojem je dotična osoba, u datim okolnostima, djelovala u sferi koja neophodno utiče na privatni život ili interese nekih drugih lica. Iako je Vlada priznala da, u određenim okolnostima, naročito nametljiv pretres može predstavljati uplitanje u domen člana 8, oni tvrde da redovni pretresi, koji se provode uz puno poštivanje lica podvrgnutog pretresu shodno članu 45 Zakona iz 2000. to ne predstavljaju i da u slučaju podnositelja predstavke nije došlo do uplitanja u zajamčena prava. Pretres podnositelja predstavke nije izvršen kod njihove kuće niti u policijskoj stanici već na mjestu na kojem su zaustavljeni. U skladu sa Pravilnikom (vidi stav 36 gore), obzirom da se ni od jednog podnositelja predstavke nije tražilo da skinu ni jedan odjevni predmet, izvršen je samo pregled vanjskog dijela njihove odjeće i njihovih torbi, iste vrste kojem se redovno podvrgavaju na aerodromima. Od podnositelja predstavke se nisu tražili nikakvi lični detalji osim imena, adrese i mjesta rođenja. U oba slučaja, radilo se o ometanju koje je bilo relativno kratkog trajanja. Štaviše, podnositelji predstavke su došli u doticaj sa javnom sferom kroz svoj dobrovoljni angažman u javnim demonstracijama. Činjenica da bi u drugim okolnostima pretres mogao biti mnogo nametljiviji, ne dozvoljava ovim podnositeljima predstavke da se žale na povredu njihovih prava zajamčenih članom 8: Sud nije ispitivao moguće djelovanje zakona in abstracto.

 b. Ocjena Suda

  1. Kao što je Sud imao ranije priliku napomenuti koncept “privatnog života” je veoma širok pojam koji nije podložan iscrpnim definicijama. On obuhvata fizički i psihološki integritet osobe. Pojam lične autonomije je veoma važno načelo koje je u osnovi tumačenja njenih jamstava (vidi Pretty protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 2346/02, stav 61, ECHR 2002-III). Ovaj član također štiti pravo na identitet i lični razvoj, i pravo na uspostavljanje odnosa sa drugim ljudskim bićima i vanjskim svijetom. On može obuhvatiti aktivnosti stručne ili poslovne prirode. Shodno tome, postoji zona interakcije osobe sa drugima, čak i u javnom kontekstu, koja može potpasti pod opseg “privatnog života”. Čitav je niz elemenata koji su relevantni kod razmatranja pitanja da li je privatni život nekog lica pogođen mjerama koje su na snazi izvan kuće tog lica ili izvan privatnih prostorija. S tim u vezi, razumna očekivanja osobe u pogledu privatnosti mogu biti značajan, iako ne neophodno i odlučujući faktor (vidi P.G. i J.H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 44787/98, stavovi 56-57, ECHR 2001-IX i Peck, citiran gore, stavovi 57-63). U predmetu Foka, citiran gore, stav 85, gdje su graničari primjenom sile pretresli torbu podnositeljke predstavke, Sud je smatrao da “svaki pretres lica koji provode organi vlasti predstavlja uplitanje u privatni život te osobe.”
  2. Osvrćući se na činjenice ovog konkretnog slučaja, Sud opaža da članovi 44-47 Zakona iz 2000. dozvoljavaju uniformiranom policijskom službeniku da zaustavi bilo koje lice u geografskom području obuhvaćenom odobrenjem i da izvrši fizički pretres tog lica kao i svega što to lice nosi sa sobom. Policijski službenik može zahtijevati od takvog pojedinca da skine pokrivalo za glavu, obuću, vanjski odjevni predmet i rukavice. Stav 3.5 relevantnog Pravilnika nadalje pojašnjava da policijski službenik može zavući ruku u džep, prepipati oko i unutar okovratnika, čarape i cipele, te pregledati kosu takve osobe (vidi stav 36 gore). Pretres se izvršava u javnosti i svaki otpor istom predstavlja krivično djelo kažnjivo kaznom zatvora ili novčanom kaznom, ili objema kaznama istovremeno (vidi stav 33 gore). Pred domaćim sudovima, premda Dom lordova nije bio siguran da li je član 8 primjenjiv obzirom da miješanje nije dostiglo neophodnu razinu ozbiljnosti, Gradska policija je priznala da je izvršavanje ovlaštenja iz člana 44 predstavljalo zadiranje u prava pojedinaca zajamčenih članom 8, a Apelacioni sud je to opisao kao “izuzetno široka ovlaštenja za zadiranje u privatnost pojedinca” (vidi stavovi 14 i 19 gore).
  3. Vlada je tvrdila da se u određenim okolnostima posebno nametljiv pretres može smatrati zadiranjem u prava pojedinca zajamčena članom 8, kao što se može smatrati i pretres u okviru kojeg se pregledaju adresar ili dnevnik ili prepiska, ali da se to ne može reći za površni pretres koji ne podrazumijeva otkrivanje takvih stvari. Sud nije mogao prihvatiti ovakvo stajalište. Bez obzira da li se u toku pretresa u bilo kojem konkretnom slučaju pronađu i pročitaju prepiska ili dnevnici ili neki drugi privatni dokumenti ili se pronađu neki drugi intimni predmeti, Sud smatra da upotreba zakonom propisanih ovlaštenja prinude kojima se neko lice može prinuditi da se podvrgne detaljnom pretresu, kao i pretresu njegove odjeće i ličnih stvari predstavlja očito miješanje u pravo na poštivanje privatnog života pojedinca. Iako se pretres vrši na javnom mjestu, to ne znači da je član 8 neprimjenjiv. Zapravo, po mišljenju Suda, javna priroda pretresa može, u određenim slučajevima, usložiti ozbiljnost miješanja zbog elemenata poniženja i srama. Stvari poput torbi, novčanika, bilježnica i dnevnika mogu, štaviše, sadržavati lične informacije koje je vlasniku neugodno izložiti pogledima svojih pratilaca ili šire javnosti.
  4. Sud također nije smatrao uvjerljivom ni analogiju sa pretresima kojima se putnici bez pogovora podvrgavaju na aerodromima ili na ulazima u javne institucije. Sud ne odlučuje o tome da li pretres lica i njegove torbe u takvim okolnostima predstavlja zadiranje u prava pojedinca zajamčena članom 8, premda se radi o zadiranju koje je očito opravdano zbog sigurnosnih razloga, obzirom da se, zbog razloga koje su naveli podnositelji predstavke, te situacije ne mogu porediti. Može se smatrati da je putnik u zračnom prometu, odabirom načina putovanja, pristao na takav vid pretresa. On je upoznat da će on i njegove torbe biti pregledani prije ukrcavanja na avion i ima slobodu izbora, jer može ostaviti sve svoje lične stvari i može se okrenuti i otići ako ne želi biti podvrgnut pretresu. Ovlaštenja za vršenje pretresa temeljem člana 44 su kvalitativno drugačija. Pojedinac može biti zaustavljen bilo gdje i u bilo koje vrijeme, bez obavještenja i bez izbora u pogledu pristanka na pretres.
  5. Oba podnositelja predstavke je zaustavio policijski službenik i bili su dužni podvrći se pretresu temeljem člana 44 Zakona iz 2000. Iz gore navedenih razloga, Sud smatra da su ovi pretresi predstavljali zadiranje u njihovo pravo na poštivanje privatnog života zajamčeno članom 8. Prema članu 8(2) takvo zadiranje je opravdano samo ukoliko se, “u skladu sa zakonom”, nastoje ostvariti jedan ili više legitimnih ciljeva definiranih u stavu 2 i ako je to “neophodno u jednom demokratskom društvu” radi ostvarivanja cilja ili ciljeva (vidi, na primjer, Liberty i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 58243/00, stav 58, ECHR 2008-...).  

2. Da li je zadiranje bilo “u skladu sa zakonom”

a. Izjašnjenja strana

i. Podnositelji predstavke

  1. Podnositelji predstavke su tvrdili da je svrha zahtjeva pravne sigurnosti, na kojem se insistira u Konvenciji, da osigura zaštitu od svojevoljnog uplitanja javnih vlasti. Iz toga proizilazi da “zakon” mora biti dostupan, predvidiv i kompatibilan sa konceptima vladavine prava, i mora dati adekvatne smjernice u smislu okolnosti u kojima se ovlaštenja mogu koristiti, omogućavajući time javnosti da shodno tome prilagode svoje ponašanje i predvide posljedice svoga djelovanja. Organi izvršne vlasti ne mogu imati neograničenu diskreciju. Štaviše, opseg svake slobodne ocjene organa izvršne vlasti mora biti precizno definiran, shodno polju djelovanja, i mora jasno navesti uvjete u kojima se takva ovlaštenja mogu koristiti. Pored toga, moraju postojati pravne mjere zaštite od zloupotrebe.
  2. Podnositelji predstavke su ustvrdili da u njihovom slučaju zahtjev dostupnosti nije bio ispunjen. Premda su članovi 44-47 Zakona iz 2000. bili adekvatno dostupni javnosti, to nije bio slučaj sa odobrenjem i potvrdom odobrenja. Dakle, pojedinac je mogao znati da se policijskim službenicima može dodijeliti ovlaštenje za zaustavljanje i pretresanje temeljem člana 44, ali ni u jednom trenutku niti na bilo kojem mjestu nije mogao znati da li su im ta ovlaštenja i dodijeljena. Nije mogao znati da li će, ako ode na neku konkretnu lokaciju, biti dužan da se zaustavi i podvrgne pretresu i nije mogao znati da li je policijski službenik imao odobrenje da provodi takav postupak. Kada se desi da se, mimo informiranja javnosti, policiji dodijele ovlaštenja za zaustavljanje i pretresanje, onda je slobodna procjena policajca glede zaustavljanja i pretresanja veoma široko postavljena i slabo definirana, jer ne zahtijeva osnovanu sumnju i ograničena je isključivo uvjetom da se takva ovlaštenja mogu primjenjivati samo u svrhu traženja predmeta koji bi se mogli koristiti u vezi sa terorizmom.
  3. Oni su ustvrdili da, iako su Zakon iz 2000. i Pravilnik A (vidi stavovi 28-36 gore) informirali javnost o dostupnosti i opsegu ovlaštenja iz člana 44, ako su propisno odobrena, ne postoji zahtjev za objavljivanjem činjenica niti detalja odobrenja, ni na koji način, čak ni retroaktivno. Po mišljenju podnositelja predstavke, djelotvornost ovlaštenja iz člana 44 ne bi bila oslabljena ako bi se unaprijed obznanila njihova dostupnost. Prethodno obavještenje bi dodatno osnažilo obeshrabrujući efekat mjere. Nadalje, dostupnost i opseg drugih ovlaštenja za zaustavljanje i pretresanje, na primjer, u lukama i na granicama, su objavljena, a da time nije osakaćena njihova djelotvornost. U toku domaćih postupaka, Vlada je pristala na retroaktivno objavljivanje ovlaštenja relevantnih za ovaj predmet, koja su pokrivala čitavo područje djelovanja okruga Gradske policije. Ne može biti tačno da je svrha upotrebe ovlaštenja iz člana 44 bila “u cijelosti narušena” jer je sada opseg ovlaštenja bio poznat.
  4. Podnositelji predstavke su nadalje tvrdili da nisu postojale dostatne pravne mjere zaštite protiv zloupotrebe ovlaštenja za zaustavljanje i pretresanje. Vlada je angažirala nezavisnog ocjenjivača da ispita funkcionalnost Zakona iz 2000. (vidi stavovi 37-43 gore). Međutim, što se tiče “široke” upotrebe ovlaštenja iz člana 44 širom zemlje, na primjer, lord Carlile je odlučio da ne bi bilo u javnom interesu davati detaljne informacije o razlozima i događajima.
  5. Ne postoji zahtjev za bilo kakvim prethodnim sudskim odobrenjem za primjenu ovih mjera, a mogućnost pokretanja postupka pred Okružnim sudom radi utvrđivanja valjanosti i zakonitosti ovih mjera, sasvim je neadekvatna mjera zaštite protiv zloupotrebe i proizvoljnosti. Ex post facto ispitivanje svakog pojedinačnog predmeta pred Okružnim sudom ne nadomješćuje nedostatak pravne sigurnosti koja se vezuje za ova ovlaštenja. To je ilustrirano i u samim slučajevima podnositelja predstavke: Nakon što je Dom lordova odbacio njihovu tužbu podnesenu temeljem Konvencije, Okružnom sudu je preostalo samo da utvrdi da li su policajci zaista tražili terorističke predmete i da li je zaista bilo očito da podnositelji predstavke nisu bili osumnjičeni teroristi, što je pitanje na koje je doslovno bilo nemoguće odgovoriti afirmativno. Uklanjanje zahtjeva “osnovane sumnje” ili bilo koje druge objektivne osnove za pretres, učinilo je građane krajnje ranjivim na svojevoljnu primjenu ovlaštenja, koju ograničava samo poštenje policijskih službenika koji pristanu iskreno kazati koju su to inkriminirajući predmeti koje su tom prilikom tražili. Nedostatak praktičnih i djelotvornih mjera zaštite je usložnjen i očigledno širokom definicijom “predmeta koji se mogu koristiti u vezi sa terorizmom.” Postojao je, dakle, realan rizik da su ovlaštenja mogla biti zloupotrijebljena u svrhu upravljanja protestom ili održavanja javnog reda, a ne u svrhu borbe protiv terorizma. Ovo je svakako imao dalekosežne posljedice za građanske slobode u Ujedinjenom Kraljevstvu, posebno kada je, u materijalno vrijeme, odobrenje obuhvatilo čitavo područje nadležnosti Gradske policije; i bilo obnavljano svakih šest mjeseci u periodu od gotovo šest godina; i zato što nije postojao uvjet da odobrenje bude neophodno ili podesno, već samo “cjelishodno”, za sprječavanje terorizma.

 ii.    Vlada

  1. Vlada je tvrdila da je uvjet zakonitosti prema Konvenciji u predmetnom slučaju bio zadovoljen kroz kombinaciju zakonskih odredbi; informaciju priopćenu pojedincima nakon pretresa izvršenog temeljem člana 44; precizne instrukcije u Pravilniku o tome kako se ova ovlaštenja trebaju koristiti; i dostupnost sudskog postupka kroz koji bi se osporavala policijska upotreba ovih ovlaštenja u pojedinačnim slučajevima. Članovi 44-45 Zakona iz 2000, su veoma jasni u pogledu njihovog djelovanja. Oni obavještavaju građane o tome da mogu biti zaustavljeni i podvrgnuti pretresu, kao i o pravnim mjerama zaštite od zloupotrebe, pored svih drugih odredbi domaćeg zakona za koje su Sud ili Komisija smatrali da su dostatno predvidivi u kontekstu nacionalne sigurnosti (kao npr. u predmetima Brind protiv Ujedinjenog Kraljevstva (dec.), br. 18714/91, 9. maj 1994.; Al-Nashif protiv Bugarske, br. 50963/99, stavovi 117-129, 20. juni 2002.; Esbester protiv Ujedinjenog Kraljevstva (dec.), br. 18601/91, 2. april 1993.).
  2. U ovom smislu, relevantno je to da je zakonodavni okvir u članovima 44-46 Zakona iz 2000. pažljivo definirao i ograničio svrhu u koju se ovlaštenja za pretresanje mogu koristiti; ko može izdati odobrenja; pod kojim okolnostima i na koliko dugo se odobrenje može izdati; ko može potvrditi ta odobrenja; u kojim okolnostima i na koliko dugo se odobrenja mogu dati i u kojim okolnostima se same ovlasti za pretresanje mogu izvršavati. Pored toga, Pravilnik, koji je javni dokument, daje detaljne instrukcije o izvršenju ovlaštenja za zaustavljanje i pretresanje. Od policajca koji vrši pretres se zahtijeva da osobi koju je zaustavio detaljno objasni svrhu pretresa, prirodu primijenjenih zakonskih ovlaštenja, činjenice i prirodu odobrenja za pretres. Odobrenje se može osporavati kroz postupak sudske revizije na račun prekoračenja ovlaštenja definiranih u članu 44 Zakona iz 2000. Ako se tvrdi da je pretres vršen u neprimjerene svrhe ili protivno odredbama Zakona iz 2000. ili Pravilnika, isti se može osporavati kroz sudski postupak revizije ili kroz postupak za odštetu pred Okružnim sudom. Nadalje, zaštita protiv samovoljnog miješanja u prava pojedinca data je i kroz nadzor lorda Carlilea, koji je imenovan za nezavisnog ocjenjivača sa zadatkom da prati izvršenje ovlaštenja iz Zakona iz 2000.
  3. Vlada je odbacila tvrdnje podnositelja predstavke da su se odobrenja trebala objaviti unaprijed. Prvo, i presudno, to bi u cijelosti potkopalo svrhu zbog koje su odobrenja izdata. Objavljivanje pojedinosti o odobrenjima bi, implicitno, otkrilo ona mjesta gdje takve mjere zaštite od terorizma nisu na snazi, čime bi ih učinilo lakim metama za teroriste. Time bi se, bez davanja upozorenja teroristima, ugrozile i sposobnosti policije da djelotvorno koriste ovlaštenja za zaustavljanje i pretresanje u onim dijelovima gdje sumnjaju da teroristi djeluju. Time bi se također pomoglo teroristima da procijene koliko je država djelotvorna u smislu probijanja njihove mreže ili predviđanja njihovih aktivnosti.
  4. Vlada je tvrdila da su postojale adekvatne pravne mjere zaštite od zloupotrebe ovih ovlaštenja. Kombinacija nadzora nezavisnog ocjenjivača i detaljne provjere pred domaćim sudovima u potpunosti odgovaraju na sve tvrdnje da bi se članovi 44-46 mogli koristiti proizvoljno. Na primjer, u predmetu podnositelja predstavke, Okružni sud je bio u stanju ispitati – a to je i učinio – da li su policajci koristili ovlaštenja iz člana 45 u primjerene svrhe, odnosno radi traženja predmeta koji se mogu koristiti u svrhe terorizma. Policajci nisu bili slobodni djelovati samovoljno. Podnositelji predstavke su imali pravo da ih unakrsno ispitaju, a sud je bio slobodan formirati svoje vlastito mišljenje o njihovim dokazima. Činjenica da je, u ovom slučaju, Okružni sud prihvatio dokaze policajaca ni na koji način ne pokazuje da je nadzor bio neadekvatan.
  5. Po mišljenju Vlade, pritužbe podnositelja predstavke sa tim u vezi bile su, u suštini, kolateralni napad na odsustvo zahtjeva “osnovane sumnje” u članovima 44-46 Zakona iz 2000. Međutim, postoje dobri razlozi zašto policajci ne moraju djelovati isključivo prema osnovanoj sumnji: kao što je lord Bingham naglasio u Domu lordova (vidi stav 21 gore), to je zbog toga da se policajac ne bi ustručavao da zaustavi i pretrese osobu za koju sumnja da je potencijalni terorist zbog bojazni da možda neće moći dokazati opravdan osnov svoje sumnje. To odražava činjenicu da obavještajni podaci rijetko daju potpunu informaciju o tome kada i gdje bi se teroristički napad mogao desiti, tako da se vitalne odluke moraju donositi na temelju djelimične informacije.

 b. Ocjena Suda

  1. Sud podsjeća da prema dobro ustanovljenoj sudskoj praksi riječi “u skladu sa zakonom” zahtijevaju da osporavane mjere imaju utemeljenje u domaćem pravu i da budu u skladu sa načelom vladavine prava, što je izričito naglašeno u preambuli Konvencije i imanentno predmetu i svrsi člana 8. Zakon mora biti adekvatno dostupan i predvidiv, odnosno, mora biti dovoljno precizno formuliran da omogući pojedincu – ako je potrebno i uz odgovarajući savjet – da shodno tome prilagodi svoje ponašanje (S. i Marper protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 30562/04 i 30566/04, stavovi 95 i 96, ECHR 2008-...).
  2. Da bi domaći zakon zadovoljio ove zahtjeve, on mora osigurati mjere pravne zaštite protiv samovoljnog uplitanja javne vlasti u prava zaštićena Konvencijom. U stvarima koje se tiču osnovnih prava, bilo bi protivno vladavini prava, jednom od osnovnih načela demokratskog društva utjelovljenog u Konvenciji, da se pravo slobodne procjene koja je dato organima izvršne vlasti definira kao neograničeno ovlaštenje. Shodno tome, zakon mora dovoljno jasno naznačiti opseg te slobodne ocjene koja je dodijeljena nadležnim organima kao i način izvršenja tih ovlaštenja (Rotaru protiv Rumunije [GC], br. 28341/95, stav 55, ECHR 2000-V; Hasan i Chaush protiv Bugarske [GC], br. 30985/96, stav 4, ECHR 2000XI; Maestri protiv Italije [GC], br. 39748/98, stav 30, ECHR 2004-I; vidi također, između ostalih primjera, Silver i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 25. mart 1983., stavovi 88-90, serija A br. 61; Funke protiv Francuske, stavovi 56-57, presuda od 25. februara 1993., serija A br. 256A; Al-Nashif protiv Bugarske, br. 50963/99, stav 119, 20. juni 2002.; Ramazanova i drugi protiv Azerbejdžana, br. 44363/02, stav 62, 1. februar 2007.; Glas Nadezhda EOOD i Anatoliy Elenkov protiv Bugarske, br. 14134/02, stav 46, ECHR 2007-XI (izvodi); Vlasov protiv Rusije, br. 78146/01, stav 125, 12. juni 2008.; Meltex Ltd i Movsesyan protiv Armenije, br. 32283/04, stav 81, 17. juni 2008.). Razina koju domaće zakonodavstvo mora demonstrirati – a koja ne može ni u kojem slučaju obuhvatiti sve mogućnosti – zavisi u značajnoj mjeri od sadržaja predmetnog instrumenta, oblasti za koju je taj instrument namijenjen, te od broja i statusa onih na koje se ta mjera odnosi (vidi, na primjer, Hashman i Harrup protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 25594/94, stav 31, ECHR 1999-VIII; S. i Marper, citiran gore, stav 96).
  3. Nije sporno da su ovlaštenja na koje se ukazuje u ovom konkretnom predmetu utemeljena u domaćem zakonu, konkretno u članovima 44-47 Zakona iz 2000. (vidi stavove 28-34 gore). Pored toga, Pravilnik, inače javni dokument, detaljno propisuje način na koji policajci moraju provoditi pretres (vidi stavove 35-36 gore).
  4. Podnositelji predstavke se, međutim, žale da ove odredbe policiji daju suviše široko polje slobodne ocjene, kako u pogledu odobravanja ovih ovlaštenja za zaustavljanje i pretresanje tako i u pogledu njihove primjene u praksi. Dom lordova je smatrao da je ova slobodna ocjena predmetom djelotvorne kontrole, a lord Bingham je identificirao jedanaest instrumenata koji sprječavaju zloupotrebu ovlaštenja (vidi stav 16 gore). Međutim, po mišljenju Suda, nije demonstrirano da garancije propisane domaćim zakonom predstavljaju stvarno ograničenje širokih ovlaštenja dodijeljenih organima izvršne vlasti putem kojih bi se pojedinci zaštitili protiv proizvoljnog miješanja.
  5. Sud, na početku, primjećuje da viši policijski službenik, koji se spominje u članu 44(4) Zakona, ima pravo ovlastiti uniformiranog policajca da zaustavi i pretrese pješaka u specificiranom području unutar njegove nadležnosti ukoliko “smatra da je to cjelishodno za sprečavanje djela terorizma.” Međutim, “cjelishodno” ne znači ništa drugo do “podesno” ili “korisno.” U fazi odobravanja ne postoji zahtjev da zaustavljanje i pretres budu “neophodni” i shodno tome nema zahtjeva da se ocjenjuje proporcionalnost ove mjere. Odobrenje mora biti potvrđeno od strane državnog sekretara u roku od 48 sati. Državni sekretar ne može promijeniti geografsku pokrivenost odobrenja i, premda može odbiti da potvrdi ili promijeni vrijeme trajanja mjera, čini se da se to u praksi nikada nije desilo. Iako je izvršenje ovlaštenja koja su odobrena i potvrđena podložno sudskom preispitivanju, širina zakonskih ovlaštenja je takva da su podnositelji predstavke imali poteškoća kod demonstriranja da su odobrenje i potvrda istog bili ultra vires ili zloupotreba ovlasti.
  6. Odobrenje mora biti ograničeno na 28 dana, ali se može obnoviti. Ne može se proširiti izvan granica područja policijske nadležnosti i može biti ograničeno, geografski, unutar tih granica. Međutim, mnoga područja policijske nadležnosti u Ujedinjenom Kraljevstvu obuhvataju ogromna i gusto naseljena područja. Područje pod nadležnošću Gradske policije, u kojem su podnositelji predstavke zaustavljeni i pretreseni, obuhvata čitav širi London. Propust Parlamenta da vremenski i geografski ograniči i stvarno provjeri izdavanje odobrenja izvršnim vlastima demonstriran je činjenicom da se odobrenje izdato Gradskoj policiji kontinuirano obnavljalo  kroz “program postepenog uvođenja mjere” (vidi stav 34 gore).
  7. Dodatna mjera zaštite je osigurana kroz nezavisnog ocjenjivača (vidi stav 37 gore). Međutim, njegove ovlasti su ograničene na izvještavanje o općem djelovanju zakonskih odredbi i on nema pravo ukinuti ili izmijeniti odobrenja, uprkos činjenici da je u svakom izvještaju od maja 2006. naovamo jasno isticao da bi se “članovi 44 mogli koristiti u manjoj mjeri i da očekuje da će to ubuduće biti slučaj” (vidi stavove 38-43 gore).
  8. Širina polja slobodne ocjene povjerene svakom pojedinačnom policajcu i dalje zabrinjava. Policajac je obavezan, prilikom provođenja pretresa, postupati u skladu sa uvjetima definiranim u Pravilniku. Međutim, Pravilnik, u suštini, uređuje način zaustavljanja i pretresanja, a ne nameće bilo kakva ograničenja glede slobodne ocjene policajca vezane za zaustavljanje i pretresanje. Takva odluka se, kao što je Dom lordova pojasnio, temelji isključivo na “predosjećaju” ili “profesionalnoj intuiciji” dotičnog policajca (vidi stav 23 gore). Ne samo da se od njega ne zahtijeva da demonstrira postojanje osnovane sumnje, od njega se čak ne zahtijeva ni da subjektivno sumnja bilo šta o osobi koju zaustavlja i pretresa. Jedini uvjet je da se pretres vrši u svrhu traženja predmeta koji se mogu koristiti u vezi sa terorizmom, što je veoma široka kategorija koja može obuhvatiti mnoge predmete koje ljudi obično imaju pri sebi kad su na ulici.  Dok god je lice zaustavljeno u svrhu pretresa radi traženja takvih predmeta, policajac ne mora imati osnovanu sumnju da lice i posjeduje takve predmete. Kao što je lord Brown opazio u Domu lordova, ovlaštenja za zaustavljanje i pretresanje temeljem člana 44 “radikalno ... odstupaju od našeg tradicionalnog razumijevanja ograničenja policijskih ovlaštenja” (vidi stav 23 gore).
  9. U tom smislu Sud je bio zapanjen statističkim i drugim dokazima o stepenu u kojem je policija posezala za ovlaštenjima za zaustavljanje i pretresanje iz člana 44 Zakona. Ministarstvo pravde je zabilježilo ukupno 33,177 pretresa u 2004/5., 44,545 u 2005/6., 37,000 u 2006/7. i 117,278 u 2007/8. (vidi stavove 44-46 gore). U svom Izvještaju o djelovanju Zakona u 2007. lord Carlile napominje, iako su brojni pretresi temeljem člana 44 rezultirali uhićenjima za neka druga krivična djela, ni jedan od hiljade pretresa nije se odnosio na djelo terorizma; U svom Izvještaju iz 2008., lord Carlile napominje da su brojni primjeri loše i bespotrebne upotrebe člana 44, i da postoje dokazi o slučajevima gdje je zaustavljena osoba bila tako očito daleko od svakog poznatog terorističkog profila da, realno, nije postojala ni najmanja mogućnost da se radi o teroristi, niti bilo kakvih drugih karakteristika kojima bi se opravdalo zaustavljanje.
  10. Po mišljenju Suda, odobravanjem tako širokog polja slobodne ocjene policajcu, pojavljuje se jasan rizik od proizvoljnosti. Iako u ovom konkretnom slučaju podnositelji predstavke nisu ni crnci ni azijati, rizik od diskriminirajuće upotrebe ovlaštenja protiv takvih lica je veoma realan, kao što su to primijetili lordovi Hope, Scott i Brown. Dostupne statistike pokazuju da su crnci i azijati nesrazmjerno pogođeni ovim ovlaštenjima, iako je nezavisni ocjenjivač također naglasio, u svom posljednjem izvještaju, da je prisutna praksa zaustavljanja i pretresanja bijelca samo da bi se ostvario bolji rasni balans u statistikama (vidi stavovi 43-44 gore). Nadalje, prisutan je i rizik da bi se tako široko postavljene ovlasti mogle zloupotrijebiti protiv demonstranata i učesnika na protestima, čime se krši član 10 i/ili 11 Konvencije.
  11. Vlada tvrdi da su garancije protiv zloupotrebe osigurane kroz pravo pojedinca da osporava zaustavljanje i pretres kroz sudski postupak ili traženje odštete. No ograničenja obje ove mjere jasno su ilustrirana u ovom konkretnom predmetu. Naročito, zbog nepostojanja obaveze da policajac dokaže osnovanu sumnju, vrlo će vjerovatno biti krajnje teško, ako ne i nemoguće, dokazati da su ovlaštenja neprimjereno primijenjena.
  12. U zaključku, Sud smatra da ovlaštenja odobravanja i potvrđivanja, kao ni ovlaštenja za zaustavljanje i pretresanje temeljem članova 44 i 45 Zakona iz 2000. nisu dostatno ograničena niti uvjetovana adekvatnim zaštitnim mjerama protiv zloupotrebe. Prema tome, ona nisu “u skladu sa zakonom” i iz toga slijedi da su protivne članu 8 Konvencije.

C. Navodna povreda članova 10 i 11 Konvencije

  1. Podnositelji predstavke su nadalje tvrdili da su povrijeđena njihova prava na slobodu izražavanja iz člana 10 i prava na slobodu okupljanja iz člana 11 Konvencije. Tvrdilo se da zaustavljanje i pretresanje koje odloži, čak i privremeno, izvještavanje uživo i snimanje protesta predstavlja zadiranje u pravo zajamčeno članom 10. Nadalje se tvrdilo da samo zakonodavstvo, sa svojim neadekvatnim garancijama, može zastrašiti i odgovoriti pojedince od ostvarivanja njihovih prava u vidu mirnih protesta i upravo to je bilo mišljenje prvog predstavnika predstavke.
  2. Vlada je tvrdila da ni postojanje ni primjena ovlaštenja za zaustavljanje i pretresanje u konkretnim okolnostima podnositelja predstavke nisu predstavljale zadiranje u prava zajamčena članovima 10 i 11.
  3. U svjetlu gore iznesenog zaključka da se radilo o povredi člana 8, Sud smatra da nije potrebno ispitivati ostatak tužbe podnositelja predstavke podnesene prema Konvenciji.

III.  PRIMJENA ČLANA 41 KONVENCIJE

  1.  Član 41 Konvencije propisuje:

“Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutarnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj strani.”

A.Šteta

  1. Podnositelji predstavke su tvrdili da su policijskim radnjama bili maltretirani i zastrašeni i da bi zbog toga bilo primjereno da Sud svakom od podnositelja predstavke dosudi naknadu u iznosu od 500 britanskih funti (GBP) na račun nematerijalne štete.
  2. Vlada je tvrdila da, zbog vrlo kratkog trajanja zaustavljanja i pretresa, ne bi trebalo dosuditi nikakvu novčanu naknadu.
  3. Sud se slaže sa Vladom da utvrđena povreda predstavlja pravično zadovoljenje u okolnostima ovog predmeta.

B.Sudski i drugi troškovi

  1. Podnositelji predstavke su također tražili 40,652.06 britanskih funti (GBP), uključujući porez na dodanu vrijednost (PDV), na račun sudskih i drugih troškova nastalih u postupku pred Sudom. Ovaj iznos obuhvata i troškove organizacije Liberty u iznosu 8,178.92 britanskih funti (GBP) (naknada advokata od 210 britanskih funti po satu i naknada za advokatskog pripravnika u iznosu od 111 britanskih funti po satu) kao i naknade tri advokata u iznosu od 32,473.14 britanskih funti, uključujući PDV.
  2. Vlada je tvrdila da su tarife advokata podnositelja predstavke kao i broj obračunatih sati prekomjerni, posebno ako se ima u vidu da su ova pitanja već detaljno razmotrena u parnicama pred domaćim sudovima.
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj predstavke ima pravo na refundiranje sudskih i drugih troškova samo ako se dokaže da su ti troškovi stvarno nastali i da su bili neophodni, odnosno da su razumni u pogledu količine. U ovom predmetu, uzevši u obzir dostupne informacije i naknade koje su dosuđene u usporedivim predmetima protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi, na primjer, S. i Marper, citiran gore), Sud smatra da je razumno dosuditi iznos od 35,000 eura (EUR) za troškove postupka pred Sudom, umanjen za iznos od 1,150 eura koji su već ostvaren kroz pravnu pomoć.

C.Zatezna kamat

  1. Sud smatra da je primjereno da zatezna kamata bude zasnovana na graničnoj mogućnosti posuđivanja Evropske centralne banke, kojoj treba dodati tri procentna poena.

IZ OVIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  1. Proglašavaovu predstavku prihvatljivom;

  2. Zaključuje da je došlo do povrede člana 8 Konvencije;

  3. Zaključuje da nema potrebe za ispitivanjem žalbi po članovima 5, 10 i 11 Konvencije;

  4. Zaključuje da utvrđena povreda predstavlja dovoljnu pravičnu naknadu u pogledu nematerijalne štete koju su podnositelji predstavke pretrpjeli;

  5. Zaključuje

(a)    da je odgovorna država dužna platiti podnositeljima predstavke, u roku od tri mjeseca od dana kada presuda postane konačna u skladu sa članom 44, stav 2 Konvencije, iznos od 33.850 eura (tridesettrihiljadeosamstopedeset eura) konvertovan u britanske funte po kursu primjenjivom na dan isplate, plus sve poreze koji im se na taj iznos mogu zaračunati, na ime sudskih i drugih troškova;

(b)   po isteku prethodno pomenuta tri mjeseca pa do dana isplate naznačenog iznosa, za period kašnjenja isplate, obračunatu fiksnu kamatu po stopi po kojoj Evropska centralna banka posuđuje novac institucijama, uvećanoj za tri procentna poena;

  1. Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja predstavke za pravičnu naknadu.

Presuda, napisana na engleskom i francuskom jeziku, donesena je na javnom saslušanju u Zgradi ljudskih prava u Strazburu 12. januara 2010. u skladu sa pravilom 77, stavovi 2 i 3 Pravila Suda.


Lawrence Early                                                             Lech Garlicki

Registrar                                                                        Predsjednik

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

Ovaj prevod je finansiran uz podršku Human Rights Trust-a Vijeća Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund.).

 

 

FOURTH SECTION

CASE OF GILLAN AND QUINTON v. THE UNITED KINGDOM

(Application no. 4158/05)

JUDGMENT

STRASBOURG 

12 January 2010

FINAL

28/06/2010

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Gillan and Quinton v. the United KingdomThe European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

Lech Garlicki, President,
Nicolas Bratza,
Giovanni Bonello,
Ljiljana Mijović,
Päivi Hirvelä,
Ledi Bianku,
Nebojša Vučinić, judges,
and Lawrence EarlySection Registrar,

Having deliberated in private on 12 May and 8 December 2009,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 4158/05) against the United Kingdom of Great Britain and Northern Ireland lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by two British nationals, Mr Kevin Gillan and Ms Pennie Quinton (“the applicants”) on 26 January 2005. The completed application form was filed on 30 April 2007.

2.  The applicants, who had been granted legal aid, were represented by Ms Corinna Ferguson, a lawyer practising in LondonThe United Kingdom Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr John GraingerForeign and Commonwealth Office.

3.  The applicants alleged that the powers of stop and search used against them by the police breached their rights under Articles 5, 8, 10 and 11 of the Convention.

4.  On 30 May 2008 the President of the Chamber decided to communicate the complaints to the Government. It was also decided to examine the merits of the application at the same time as its admissibility (Article 29 § 3).

5.  A hearing took place in public in the Human Rights BuildingStrasbourg, on 12 May 2009 (Rule 59 § 3).

There appeared before the Court:

(a)  for the Government
MrJ. GraingerAgent,
MrJ. Eadie QC,
MrJ. Milford,Counsel,
MrM. Kumicki,
MrA. Mitham,
MsJ. GladstoneAdvisers;

(b)  for the applicants
MrBEmmerson QC
MrABailinCounsel,
MsCFergusonAdviser.

The Court heard addresses by Mr Emmerson and Mr Eadie, as well as their answers to questions put by judges.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

6.  The applicants were born in 1977 and 1971 respectively and live in London.

A.The searches

7.  Between 9 and 12 September 2003 there was a Defence Systems and Equipment International Exhibition (“the arms fair”) at the Excel Centre in Docklands, East London, which was the subject of protests and demonstrations.

8.  At about 10.30 a.m. on 9 September 2003 the first applicant was riding a bicycle and carrying a rucksack near the arms fair, on his way to join the demonstration. He was stopped and searched by two police officers who told him he was being searched under section 44 of the Terrorism Act 2000 (“the 2000 Act”: see paragraphs 28-34 below) for articles which could be used in connection with terrorism. He was handed a notice to that effect. The first applicant claimed he was told in response to his question as to why he was being stopped that it was because a lot of protesters were about and the police were concerned that they would cause trouble. Nothing incriminating was found (although computer printouts giving information about the demonstration were seized by the officers) and the first applicant was allowed to go on his way. He was detained for roughly 20 minutes.

9.  At about 1.15 p.m. on 9 September 2003, the second applicant, wearing a photographer's jacket, carrying a small bag and holding a camera in her hand, was stopped close to the arms fair. She had apparently emerged from some bushes. The second applicant, a journalist, was in the area to film the protests. She was searched by a police officer from the Metropolitan Police notwithstanding that she showed her press cards to show who she was. She was told to stop filming. The police officer told her that she was using her powers under sections 44 and 45 of the 2000 Act. Nothing incriminating was found and the second applicant was allowed to go on her way. The record of her search showed she was stopped for five minutes but she thought it was more like thirty minutes. She claimed to have felt so intimidated and distressed that she did not feel able to return to the demonstration although it had been her intention to make a documentary or sell footage of it.

B.The judicial review proceedings

1.The High Court

10.  The applicants sought to challenge the legality of the stop and search powers used against them by way of judicial review. Prior to the High Court hearing, the Secretary of State offered the applicants a procedure which would have enabled the High Court to review in closed session, with the benefit of submissions from a special advocate, the underlying intelligence material which had been the basis for the Secretary of State's decision to confirm the authorisation (section 46 of the 2000 Act: see paragraphs 30-31 below). The applicants, however, indicated that they did not consider it necessary or appropriate to proceed in this way, since they did not intend to challenge the assessment that there was a general threat of terrorism against the United KingdomInstead, they contended, first, that the authorisation and confirmation in question, since they formed part of a rolling programme of authorisations covering the entire London area, were ultra vires and unlawful, since there were a number of clear indications that Parliament had intended an authorisation under section 44 of the 2000 Act (“a section 44 authorisation”) to be given and confirmed only in response to an imminent terrorist threat to a specific location in respect of which normal police powers of stop and search were inadequate. Secondly, the applicants claimed that the use of the section 44 authorisation by police officers to stop and search them at the arms fair was contrary to the legislative purpose and unlawful and that the guidance given to police officers was either non-existent or calculated to cause officers to misuse the powers. Thirdly, the applicants claimed that the section 44 authorisations and the exercise of powers under them constituted a disproportionate interference with their rights under Articles 5, 8, 9, 10 and 11 of the Convention.

11.  On 31 October 2003, the Divisional Court dismissed the application ([2003] EWHC 2545). Lord Justice Brooke, giving the judgment of the court, held that Parliament had envisaged that a section 44 authorisation might cover the whole of a police area as a response to a general threat of terrorist activity on a substantial scale and that the authorisation and the subsequent confirmation by the Secretary of State were not ultra vires.

Brooke LJ held as follows, in connection with the applicants' second ground of challenge:

“The powers conferred on the police under section 44 are powers which most British people would have hoped were completely unnecessary in this country, particularly in time of peace. People have always been free to come and go in this country as they wish unless the police have reasonable cause to stop them. Parliament has, however, judged that the contemporary threats posed by international terrorism and dissident Irish terrorism are such that as a people we should be content that the police should be able to stop and search us at will for articles that might be connected with terrorism.

It is elementary that if the police abuse these powers and target them disproportionately against those whom they perceive to be no particular friends of theirs the terrorists will have to that extent won. The right to demonstrate peacefully against an arms fair is just as important as the right to walk or cycle about the streets of London without being stopped by the police unless they have reasonable cause. If the police wish to use this extraordinary power to stop and search without cause they must exercise it in a way that does not give rise to legitimate complaints of arbitrary abuse of power.

We are not, however, satisfied that the police's conduct on 9th September entitles either Mr Gillan or Ms Quinton to a public law remedy. There is just enough evidence available to persuade us that, in the absence of any evidence that these powers were being habitually used on occasions which might represent symbolic targets, the arms fair was an occasion which concerned the police sufficiently to persuade them that the use of section 44 powers was needed ... . But it was a fairly close call, and the Metropolitan Police would do well to review their training and briefing and the language of the standard forms they use for section 44 stop/searches if they wish to avoid a similar challenge in future. ...

Finally, the court found that the powers were provided for by law and not disproportionate, given the risk of terrorist attack in London.

2.The Court of Appeal

12.  The Court of Appeal gave judgment on 29 July 2004 ([2004] EWCA Civ 1067). As to the proper interpretation of the legislation, it held that:

“It is clear that Parliament, unusually, has permitted random stopping and searching, but, as we have already indicated when examining the language of the relevant sections, made the use of that power subject to safeguards. The power is only to be used for a single specified purpose for a period of an authorisation granted by a senior officer and confirmed by the Secretary of State. Furthermore, the authorisation only has a limited life unless renewed.

We do not find it surprising that the word 'expedient' should appear in section 44(3) in conjunction with the power to authorise. The statutory scheme is to leave how the power is to be used to the discretion of the senior officer. In agreement with the Divisional Court, we would give the word its ordinary meaning of advantageous. It is entirely consistent with the framework of the legislation that a power of this sort should be exercised when a senior police officer considers it is advantageous to exercise the power for the prevention of acts of terrorism.

Interpreted in this way, sections 44 and 45 could not conflict with the provisions of the Articles of the ECHR. If those Articles were to be infringed it would be because of the manner of the exercise of the power, not its existence. Any possible infringement of the ECHR would depend on the circumstances in which the power that the sections give is exercised.”

13.  The Court of Appeal did not consider it necessary to determine whether Article 5 § 1 applied, since it held that any deprivation of liberty was justifiable under Article 5 § 1(b). However it held that, if the point had to be decided, the better view was that there was no deprivation of liberty, taking into account the likely limited nature of any infringement in a normal stop and search and the fact that the main aim would not be to deprive an individual of his liberty but rather to effect a verification of one form or another. Nor did it consider that Articles 10 and 11 applied. Although the applicants' evidence gave some cause for concern that the power had been used against them to control or deter their attendance at the demonstration, those issues had not been tested because the thrust of their argument was directed at the conformity of the legislation with the Convention and, properly used as a measure of limited duration to search for articles connected with terrorism, the stop and search power would not impinge on the rights to freedom of expression or assembly.

14.  The respondent Commissioner of the Metropolitan Police had conceded that the stop and search measures amounted to interferences with the applicants' Article 8 rights, and the Court of Appeal accepted that this was the correct approachdescribing section 44 as “an extremely wide power to intrude on the privacy of the members of the public”. It considered that the interference was, however, in accordance with the law, for the following reasons:

'The law' that is under criticism here is the statute, not the authorisation. That law is just as much a public record as is any other statute. And the provisions are not arbitrary in any relevant sense. Although the police officer does not have to have grounds for suspecting the presence of suspicious articles before stopping a citizen in any particular case (section 45(1)(b)), he can only be authorised to use those powers for limited purposes, and where a decision has been made that the exercise of the powers is expedient for the serious purpose of the prevention of acts of terrorism (section 44(3)). The system, so controlled, cannot be said to be arbitrary in any sense that deprives it of the status of 'law' in the autonomous meaning of that term as understood in Convention jurisprudence. In addition, while the authorisations and their confirmation are not published because not unreasonably it is considered publication could damage the effectiveness of the stop and search powers and as the individual who is stopped has the right to a written statement under section 45(5), in this context the lack of publication does not mean that what occurred was not a procedure prescribed by law.

 Furthermore, given the nature of the terrorist threat against the United Kingdom, the authorisation and confirmation of the power could not, as a matter of general principle, be said to be disproportionate: the disadvantage of the intrusion and restraint imposed on even a large number of individuals by being stopped and searched could not possibly match the advantage that accrued from the possibility of a terrorist attack being thereby foiled or deterred. Having regard to the nature of the arms fair, its location near an airport and a previous site of a terrorist incident (connected with the Northern Ireland problems) and the fact that a protest was taking place, the police were entitled to decide that section 44 powers should be exercised in connection with itHowever, the inadequacy of the evidence provided by the police concerning the use of the section 44 power in the vicinity of the arms fair made it impossible to come to any conclusion as regards the lawfulness and proportionality of the use of the power against the applicants.

3.The House of Lords

15.  The House of Lords, on 8 March 2006, unanimously dismissed the applicants' appeals ([2006] UKHL 12). Lord Bingham, with whom the other Lords agreed, began by observing:

1. It is an old and cherished tradition of our country that everyone should be free to go about their business in the streets of the land, confident that they will not be stopped and searched by the police unless reasonably suspected of having committed a criminal offence. So jealously has this tradition been guarded that it has almost become a constitutional principle. But it is not an absolute rule. There are, and have for some years been, statutory exceptions to it. These appeals concern an exception now found in sections 44-47 of the Terrorism Act 2000 ('the 2000 Act'). The appellants challenge the use made of these sections and, in the last resort, the sections themselves. Since any departure from the ordinary rule calls for careful scrutiny, their challenge raises issues of general importance.

16.  The first issue before the House of Lords was as to the proper construction of the statute. The applicants had argued that section 44(3) should be interpreted as permitting an authorisation to be made only if the decision-maker had reasonable grounds for considering that the powers were necessary and suitable, in all the circumstances, for the prevention of terrorism. Lord Bingham rejected this interpretation, since the word “expedient” in the section had a meaning quite distinct from “necessary”. He continued:

14. ... But there are other reasons also for rejecting the argument. It is true, as already recognised, that section 45(1)(b), in dispensing with the condition of reasonable suspicion, departs from the normal rule applicable where a constable exercises a power to stop and search. One would therefore incline, within the permissible limits of interpretation, to give 'expedient' a meaning no wider than the context requires. But examination of the statutory context shows that the authorisation and exercise of the power are very closely regulated, leaving no room for the inference that Parliament did not mean what it said. There is indeed every indication that Parliament appreciated the significance of the power it was conferring but thought it an appropriate measure to protect the public against the grave risks posed by terrorism, provided the power was subject to effective constraints. The legislation embodies a series of such constraints. First, an authorisation under section 44(1) or (2) may be given only if the person giving it considers (and, it goes without saying, reasonably considers) it expedient 'for the prevention of acts of terrorism'. The authorisation must be directed to that overriding objective. Secondly, the authorisation may be given only by a very senior police officer. Thirdly, the authorisation cannot extend beyond the boundary of a police force area, and need not extend so far. Fourthly, the authorisation is limited to a period of 28 days, and need not be for so long. Fifthly, the authorisation must be reported to the Secretary of State forthwith. Sixthly, the authorisation lapses after 48 hours if not confirmed by the Secretary of State. Seventhly, the Secretary of State may abbreviate the term of an authorisation, or cancel it with effect from a specified time. Eighthly, a renewed authorisation is subject to the same confirmation procedure. Ninthly, the powers conferred on a constable by an authorisation under sections 44(1) or (2) may only be exercised to search for articles of a kind which could be used in connection with terrorism. Tenthly, Parliament made provision in section 126 for reports on the working of the Act to be made to it at least once a year, which have in the event been made with commendable thoroughness, fairness and expertise by Lord Carlile of Berriew QC. Lastly, it is clear that any misuse of the power to authorise or confirm or search will expose the authorising officer, the Secretary of State or the constable, as the case may be, to corrective legal action.

15. The principle of legality has no application in this context, since even if these sections are accepted as infringing a fundamental human right, itself a debatable proposition, they do not do so by general words but by provisions of a detailed, specific and unambiguous character. Nor are the appellants assisted by the Home Office circular. This may well represent a cautious official response to the appellants' challenge, and to the urging of Lord Carlile that these powers be sparingly used. But it cannot, even arguably, affect the construction of section 44(3). The effect of that sub-section is that an authorisation may be given if, and only if, the person giving it considers it likely that these stop and search powers will be of significant practical value and utility in seeking to achieve the public end to which these sections are directed, the prevention of acts of terrorism.”

17.  Lord Bingham rejected the applicants' contention that the “rolling programme” of authorisations had been ultra vires, as follows:

18. The appellants' second, and main, ground of attack was directed to the succession of authorisations which had had effect throughout the Metropolitan Police District since February 2001, continuing until September 2003. It was, they suggested, one thing to authorise the exercise of an exceptional power to counter a particular and specific threat, but quite another to authorise what was, in effect, a continuous ban throughout the London area. Again this is not an unattractive submission. One can imagine that an authorisation renewed month after month might become the product of a routine bureaucratic exercise and not of the informed consideration which sections 44 and 46 clearly require. But all the authorisations and confirmations relevant to these appeals conformed with the statutory limits on duration and area. Renewal was expressly authorised by section 46(7). The authorisations and confirmations complied with the letter of the statute. The evidence of the Assistant Commissioner and Catherine Byrne does not support, and indeed contradicts, the inference of a routine bureaucratic exercise. It may well be that Parliament, legislating before the events of September 2001, did not envisage a continuous succession of authorisations. But it clearly intended that the section 44 powers should be available to be exercised when a terrorist threat was apprehended which such exercise would help to address, and the pattern of renewals which developed up to September 2003 (it is understood the pattern has since changed) was itself a product of Parliament's principled refusal to confer these exceptional stop and search powers on a continuing, countrywide basis. Reporting on the operation of the 2000 Act during the years 2002 and 2003, Lord Carlile ...found that sections 44 and 45 remained necessary and proportional to the continuing and serious risk of terrorism, and regarded London as 'a special case, having vulnerable assets and relevant residential pockets in almost every borough'.

18.  On the question whether either applicant had been deprived of liberty as a result of the stop and search procedure, Lord Bingham commented on the absence of any decision of the European Court of Human Rights on closely analogous facts and accepted that there were some features indicative of a deprivation of liberty, such as the coercive nature of the measure. However, since the procedure would ordinarily be relatively brief and since the person stopped would not be arrested, handcuffed, confined or removed to any different place, such a person should not be regarded as being detained in the sense of confined or kept in custody, but more properly of being detained in the sense of kept from proceeding or kept waitingArticle 5 did not, therefore, apply.

19.  As to the question whether Article 8 was applicable, Lord Bingham was:

28. ... doubtful whether an ordinary superficial search of the person can be said to show a lack of respect for private life. It is true that 'private life' has been generously construed to embrace wide rights to personal autonomy. But it is clear Convention jurisprudence that intrusions must reach a certain level of seriousness to engage the operation of the Convention, which is, after all, concerned with human rights and fundamental freedoms, and I incline to the view that an ordinary superficial search of the person and an opening of bags, of the kind to which passengers uncomplainingly submit at airports, for example, can scarcely be said to reach that level.

20.  Lord Bingham did not consider that the power to stop and search under sections 44-45, properly used in accordance with the statute and Code A, could be used to infringe a person's rights under Articles 10 or 11 of the Convention.

21.  Despite his doubts as to the applicability of Articles 5, 8, 10 or 11, Lord Bingham went on to consider whether the stop and search powers complied with the requirement of “lawfulness” under the Convention, as follows:

34. The lawfulness requirement in the Convention addresses supremely important features of the rule of law. The exercise of power by public officials, as it affects members of the public, must be governed by clear and publicly-accessible rules of law. The public must not be vulnerable to interference by public officials acting on any personal whim, caprice, malice, predilection or purpose other than that for which the power was conferred. This is what, in this context, is meant by arbitrariness, which is the antithesis of legality. This is the test which any interference with or derogation from a Convention right must meet if a violation is to be avoided.

35. The stop and search regime under review does in my opinion meet that test. The 2000 Act informs the public that these powers are, if duly authorised and confirmed, available. It defines and limits the powers with considerable precision. Code A, a public document, describes the procedure in detail. The Act and the Code do not require the fact or the details of any authorisation to be publicised in any way, even retrospectively, but I doubt if they are to be regarded as 'law' rather than as a procedure for bringing the law into potential effect. In any event, it would stultify a potentially valuable source of public protection to require notice of an authorisation or confirmation to be publicised prospectively. The efficacy of a measure such as this will be gravely weakened if potential offenders are alerted in advance. Anyone stopped and searched must be told, by the constable, all he needs to know. In exercising the power the constable is not free to act arbitrarily, and will be open to civil suit if he does. It is true that he need have no suspicion before stopping and searching a member of the public. This cannot, realistically, be interpreted as a warrant to stop and search people who are obviously not terrorist suspects, which would be futile and time-wasting. It is to ensure that a constable is not deterred from stopping and searching a person whom he does suspect as a potential terrorist by the fear that he could not show reasonable grounds for his suspicion. It is not suggested that the constables in these cases exercised their powers in a discriminatory manner (an impossible contention on the facts), and I prefer to say nothing on the subject of discrimination.”

22.  Lord Hope of Craighead agreed with Lord Bingham. In particular, he considered that the stop and search power complied with the principle of legality for the following reasons:

48. The sight of police officers equipped with bundles of the stop/search form 5090 which is used to record the fact that a person or vehicle was stopped by virtue of sections 44(1) or 44(2) has become familiar in Central London since the suicide bombings that were perpetrated on 7 July 2005 and the attempts to repeat the attacks two weeks later. They can be seen inside the barriers at stations on the London Underground, watching people as they come through the barriers and occasionally stopping someone who attracts their attention and searching them. Most people who become aware of the police presence are there because they want to use the transport system. The travelling public are reassured by what they see the police doing at the barriers. They are in the front line of those who would be at risk if there were to be another terrorist outrage. But those who are singled out, stopped and searched in this way may well see things differently. They may find the process inconvenient, intrusive and irritating. As it takes place in public, they may well also find it embarrassing. This is likely to be the case if they believe, contrary to the facts, that they are being discriminated against on grounds of race. These features of the process give rise to this question. Are the limits on the use of the power sufficient to answer a challenge that the Convention rights of the person who is searched are being violated because its use is unforeseeable and arbitrary?

49. From that person's perspective the situation is one where all the cards are in the hands of the police. It is they, and not the general public, who know that an authorisation is in force and the area that it relates to. It is they who decide when and where within that area they should exercise the power that has been given to them. It is they who decide which persons or which vehicles should be stopped and searched. Sections 44(1) and 44(2) make it clear that the power may be exercised only by a constable in uniform. Section 45(1)(a) provides that the power may be exercised only for the purpose of searching for articles of a kind which could be used in connection with terrorism. But no criterion is laid down in the statute or in any published document as to the precise state of mind that the constable must be in before the power can be exercised.

50. Section 45(1)(b) provides that the power may be exercised whether or not the constable has grounds for suspecting the presence of articles of a kind which could be used in connection with terrorism. The definition of the word 'terrorism' for the purposes of the Act is a wide one, and the matter is left to the judgment of each individual police officer. The first indication that members of the public are likely to get that they are liable to be stopped and searched is when the order to stop is given. Those who are well informed may get some indication as to what is afoot when they see the police with bundles of forms in their hands looking in their direction. But for most people the order to stop will come as a surprise. Unless they are in possession of articles of the kind that the constable is entitled to search for, they may well wonder why they have been singled out for the treatment that they are being subjected to.

51. There is, of course, a strong argument the other way. If the stop and search procedure is to be effective in detecting and preventing those who are planning to perpetrate acts of terrorism it has to be like this. Advertising the time when and the places where this is to be done helps the terrorist. It impedes the work of the security services. Sophisticated methods of disguise and concealment may be used where warnings are given. Those involved in terrorism can be expected to take full advantage of any published information as to when and where the power is likely to be exercised. So the police need to be free to decide when and where the use of the procedure is to be authorised and whom they should stop on the spur of the moment if their actions are to be a step ahead of the terrorist. Must this system be held to be unlawful under Convention law ... on the ground that it is arbitrary?

...

55. ... The use of the section 44 power has to be seen in the context of the legislation that provides for it. The need for its use at any given time and in any given place to be authorised, and for the authorisation to be confirmed within 48 hours, provides a background of law that is readily accessible to the citizen. It provides a system of regulatory control over the exercise of the power which enables the person who is stopped and searched, if he wishes, to test its legality in the courts. In that event the authorisation and the confirmation of it will of necessity, to enable the law to be tested properly, become relevant evidence. The guidance in para 2.25 of Code A warns the constable that the power is to be used only for reasons connected with terrorism, and that particular care must be taken not to discriminate against members of minority ethnic groups when it is being exercised. It is no more precise than that. But it serves as a reminder that there is a structure of law within which the power must be exercised. A constable who acts within these limits is not exercising the section 44 power arbitrarily.

56. As the concluding words of para 67 of the decision in Malone v United Kingdom (1985) 7 EHRR 14 indicate, the sufficiency of these measures must be balanced against the nature and degree of the interference with the citizen's Convention rights which is likely to result from the exercise of the power that has been given to the public authority. The things that a constable can do when exercising the section 44 power are limited by the provisions of section 45(3) and 45(4). He may not require the person to remove any clothing in public except that which is specified, and the person may be detained only for such time as is reasonably required to permit the search to be carried out at or near the place where the person or vehicle has been stopped. The extent of the intrusion is not very great given the obvious importance of the purpose for which it is being resorted to. In my opinion the structure of law within which it is to be exercised is sufficient in all the circumstances to meet the requirement of legality.

57. It should be noted, of course, that the best safeguard against the abuse of the power in practice is likely to be found in the training, supervision and discipline of the constables who are to be entrusted with its exercise. Public confidence in the police and good relations with those who belong to the ethnic minorities are of the highest importance when extraordinary powers of the kind that are under scrutiny in this case are being exercised. The law will provide remedies if the power to stop and search is improperly exercised. But these are remedies of last resort. Prevention of any abuse of the power in the first place, and a tighter control over its use from the top, must be the first priority.

23.  Lord Brown of Eaton-under-Heywood observed, inter alia:

74. Given the exceptional (although, as Lord Bingham has explained, neither unique nor particularly novel) nature of [the section 44] power (often described as the power of random search, requiring for its exercise no reasonable suspicion of wrongdoing), it is unsurprisingly hedged about with a wide variety of restrictions and safeguards. Those most directly relevant to the way in which the power impacts upon the public on the ground are perhaps these. It can be used only by a constable in uniform (section 44 (1) and (2)). It can be used only to search for terrorist-connected articles (section 45(1) (a)). The person searched must not be required to remove any clothing in public except for headgear, footwear, an outer coat, a jacket or gloves (section 45(3)). The search must be carried out at or near the place where the person or vehicle is stopped (section 45(4)). And the person or vehicle stopped can be detained only for such time as is reasonably required to permit such a search (section 45(4)). Unwelcome and inconvenient though most people may be expected to regard such a stop and search procedure, and radically though it departs from our traditional understanding of the limits of police power, it can scarcely be said to constitute any very substantial invasion of our fundamental civil liberties. Nevertheless, given, as the respondents rightly concede, that in certain cases at least such a procedure will be sufficiently intrusive to engage a person's article 8 right to respect for his private life, and given too that this power is clearly open to abuse—the inevitable consequence of its exercise requiring no grounds of suspicion on the police officer's part—the way is clearly open to an argument that the scheme is not properly compliant with the Convention requirement that it be 'in accordance with the law.'

75. For this requirement to be satisfied ... not only must the interference with the Convention right to privacy have some basis in domestic law (as here clearly it does in the 2000 Act); not only must that law be adequately accessible to the public (as here clearly it is—unlike, for example, the position in Malone v United Kingdom (1985) 7 EHRR 14); not only must the law be reasonably foreseeable, to enable those affected to regulate their conduct accordingly (a requirement surely here satisfied by the public's recognition, from the very terms of the legislation, that drivers and pedestrians are liable to be subjected to this form of random search and of the need to submit to it); but there must also be sufficient safeguards to avoid the risk of the power being abused or exercised arbitrarily.

76. As I understand the appellants' argument, it is upon this final requirement that it principally focuses: this power, submits Mr Singh, is all too easily capable of being used in an arbitrary fashion and all too difficult to safeguard against such abuse. True, he acknowledges, if the power is in fact abused in any particular case the police officer concerned will be liable to a civil claim for damages (and, no doubt, to police disciplinary action). But, he submits, it will usually be impossible to establish a misuse of the power given that no particular grounds are required for its apparently lawful exercise. Assume, for example, that a police officer in fact exercises this power for racially discriminatory reasons of his own, how could that be established? There are simply no effective safeguards against such abuse, no adequate criteria against which to judge the propriety of its use. Certainly it is provided by paragraph 2.25 of Code A (a published code issued under section 66 of the Police and Criminal Evidence Act 1984) that: 'Officers must take particular care not to discriminate against members of minority ethnic groups in the exercise of these powers'. But, say the appellants, there is simply no way of policing that instruction with regard to the exercise of so wide a random power. No way, that is, submits [counsel for the applicants], unless it is by stopping and searching literally everyone (as, of course, occurs at airports and on entry to certain other specific buildings) or by stopping and searching on a strictly numerical basis, say every tenth person. Only in one or other of these ways, the appellants' argument forces them to contend, could such a power as this be exercisable consistently with the principle of legal certainty: there cannot otherwise be the necessary safeguards in place to satisfy the Convention requirement as to 'the quality of the law' ...

77. I would reject this argument. In the first place it would seem to me impossible to exercise the section 44 power effectively in either of the ways suggested. Imagine that following the London Underground bombings last July the police had attempted to stop and search everyone entering an underground station or indeed every tenth (or hundredth) such person. Not only would such a task have been well nigh impossible but it would to my mind thwart the real purpose and value of this power. That, as Lord Bingham puts it in paragraph 35 of his opinion, is not 'to stop and search people who are obviously not terrorist suspects, which would be futile and time-wasting [but rather] to ensure that a constable is not deterred from stopping and searching a person whom he does suspect as a potential terrorist by the fear that he could not show reasonable grounds for his suspicion.' It is to be hoped, first, that potential terrorists will be deterred (certainly from carrying the tools of their trade) by knowing of the risk they run of being randomly searched, and, secondly, that by the exercise of this power police officers may on occasion (if only very rarely) find such materials and thereby disrupt or avert a proposed terrorist attack. Neither of these aims will be served by police officers searching those who seem to them least likely to present a risk instead of those they have a hunch may be intent on terrorist action.

78. In his 2001 review of the operation of the Prevention of Terrorism (Temporary Provisions) Act 1989 (amended as explained by Lord Bingham in paragraph 9 of his opinion) and the Northern Ireland (Emergency Provisions) Act 1996, Mr John Rowe QC said this of the power to stop and search those entering or leaving the United Kingdom with a view to finding out whether they were involved in terrorism:

'The “intuitive” stop

37. It is impossible to overstate the value of these stops ...

38. I should explain what I mean by an “intuitive stop”. It is a stop which is made “cold” or “at random”—but I prefer the words “on intuition”—without advance knowledge about the person or vehicle being stopped.

39. I do not think such a stop by a trained Special Branch officer is “cold” or “random”. The officer has experience and training in the features and circumstances of terrorism and terrorist groups, and he or she may therefore notice things which the layman would not, or he or she may simply have a police officer's intuition. Often the reason for such a stop cannot be explained to the layman.'

79. Later in his review Mr Rowe noted of the more general stop and search powers originally contained in sections 13A and 13B of the 1989 Act that 'these powers were used sparingly, and for good reason'. I respectfully agree that the section 44 power (as it is now) should be exercised sparingly, a recommendation echoed throughout a series of annual reports on the 2000 Act by Lord Carlile of Berriew QC, the independent reviewer of the terrorist legislation appointed in succession to Mr Rowe—see most recently paragraph 106 of his 2005 report, suggesting that the use of the power 'could be cut by at least 50 per cent without significant risk to the public or detriment to policing.' To my mind, however, that makes it all the more important that it is targeted as the police officer's intuition dictates rather than used in the true sense randomly for all the world as if there were some particular merit in stopping and searching people whom the officers regard as constituting no threat whatever. In short, the value of this legislation, just like that allowing people to be stopped and searched at ports, is that it enables police officers to make what Mr Rowe characterised as an intuitive stop.

80. Of course, as the Privy Counsellor Review Committee chaired by Lord Newton of Braintree noted in its December 2003 report on the Anti-Terrorism, Crime and Security Act 2001:

'Sophisticated terrorists change their profile and methods to avoid presenting a static target. For example, al Qaeda is reported to place particular value on recruiting Muslim converts because they judge them to be less likely to be scrutinised by the authorities.'

It seems to me inevitable, however, that so long as the principal terrorist risk against which use of the section 44 power has been authorised is that from al Qaeda, a disproportionate number of those stopped and searched will be of Asian appearance (particularly if they happen to be carrying rucksacks or wearing apparently bulky clothing capable of containing terrorist-related items).

81. Is such a conclusion inimical to Convention jurisprudence or, indeed, inconsistent with domestic discrimination law? In my judgment it is not, provided only that police officers exercising this power on the ground pay proper heed to paragraph 2.25 of Code A:

'The selection of persons stopped under section 44 of Terrorism Act 2000 should reflect an objective assessment of the threat posed by the various terrorist groups active in Great Britain. The powers must not be used to stop and search for reasons unconnected with terrorism. Officers must take particular care not to discriminate against members of minority ethnic groups in the exercise of these powers. There may be circumstances, however, where it is appropriate for officers to take account of a person's ethnic origin in selecting persons to be stopped in response to a specific terrorist threat (for example, some international terrorist groups are associated with particular ethnic identities).'

Ethnic origin accordingly can and properly should be taken into account in deciding whether and whom to stop and search provided always that the power is used sensitively and the selection is made for reasons connected with the perceived terrorist threat and not on grounds of racial discrimination.

C.The County Court proceedings

24.  The applicants also commenced a claim in the County Court on 8 September 2004 for, inter alia, damages under the Human Rights Act 1998 on the basis that the police had used the stop and search powers unlawfully against each applicant and in breach of Articles 8, 10 and 11 of the Convention, to control or deter their attendance at the demonstration rather than to search for articles linked to terrorism. The claims were stayed pending the outcome of their appeal to the House of Lords and were finally heard in February 2007. The County Court rejected the applicants' claims and determined that the power had, in respect to each of them, been properly and lawfully exercised. The applicants did not seek to appeal against this judgment.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A.The introduction of the police power to stop and search without reasonable suspicion

25.  Police officers have the power to stop and search individuals under a range of legislation. For example, section 1 of the Police and Criminal Evidence Act 1984 allows an officer who has reasonable grounds for suspicion to stop and search a person or vehicle to look for stolen or prohibited items. Section 60 of the Criminal Justice and Public Order Act 1994 allows a senior officer to authorise the stop and search of persons and vehicles where there is good reason to believe that to do so would help to prevent incidents involving serious violence or that persons are carrying dangerous instruments or offensive weapons.

26.  The police power to stop and search at random where expedient to prevent acts of terrorism was first introduced as a response to the bombing campaign between 1992 and 1994 in and around London. Section 81 of the Criminal Justice and Public Order Act 1994 inserted a new section 13A into the Prevention of Terrorism (Temporary Provisions) Act 1989 (“the 1989 Act”) in similar terms to section 44 of the 2000 Act (see paragraph 30 below), but without any requirement that the Secretary of State confirm the authorisation. The Prevention of Terrorism (Additional Powers) Act 1996 created an additional, separate power to stop and search pedestrians, under section 13B of the 1989 Act. The 1996 Act also established for the first time the confirmation procedure involving the Secretary of State.

B.Consideration of the need to retain the power to stop and search without reasonable suspicion

27.  In 1995 the Government asked Lord Lloyd of Berwick, a House of Lords judge, to undertake an Inquiry into the need for specific counter-terrorism legislation in the United Kingdom following the decrease in terrorism connected to Northern Ireland. The Inquiry included consideration of whether there remained a continuing need for a power equivalent to that in sections 13A and 13B of the 1989 Act. In his Report (Cm 3420, § 10, October 1996), Lord Lloyd noted that between February and August 1996 the police in London had carried out searches of 9,700 drivers and passengers and 270 pedestrians under sections 13A and 13B of the 1989 ActWhen considering whether similar powers should be retained in any permanent counter-terrorism legislation that might be enacted, he observed that a decision to give the police a power to stop and search at random was not to be taken lightly. On the other hand there was evidence that a number of terrorists had been intercepted by alert officers on patrol, and in at least one case a potential catastrophe had been averted. He said that there was also reason to believe that terrorists were deterred to some extent by the prospect of police road checks and the consequent risk that they would be intercepted. He commented:

As to usage, the figures show that the power has been used with great discretion. The requirement for authorisation by a very senior police officer is an important control mechanism. A number of requests have been turned down. That is reassuring. The police are very sensitive to the damage which would be done if there were ever any grounds for suspecting that the power was being used as anything other than a counter-terrorism measure.”

In the end Lord Lloyd recommended that powers on the lines of the existing sections 13A and 13B should be retained in permanent legislation. He also recommended that the Secretary of State's confirmation should be required in relation to each provision. Since the Police and Criminal Evidence Act Code A applied the same standards to the terrorism provisions as to other statutory powers to stop and search, he saw no need for additional safeguards.

C.The Terrorism Act 2000

28.  The 2000 Act was intended to overhaul, modernise and strengthen the law relating to terrorism in the light, inter alia, of Lord Lloyd's Inquiry.

“Terrorism” is defined, in section 1, as follows:

“(1) In this Act 'terrorism' means the use or threat of action where -

(a) the action falls within subsection (2),

(b) the use or threat is designed to influence the government or to intimidate the public or a section of the public, and

(c) the use or threat is made for the purpose of advancing a political, religious or ideological cause.

(2) Action falls within this subsection if it -

(a) involves serious violence against a person,

(b) involves serious damage to property,

(c) endangers a person's life, other than that of the person committing the action,

(d) creates a serious risk to the health or safety of the public or a section of the public, or

(e) is designed seriously to interfere with or seriously to disrupt an electronic system.

(3) The use or threat of action falling within subsection (2) which involves the use of firearms or explosives is terrorism whether or not subsection (1)(b) is satisfied.

(4) In this section -

(a) 'action' includes action outside the United Kingdom,

(b) a reference to any person or to property is a reference to any person, or to property, wherever situated,

(c) a reference to the public includes a reference to the public of a country other than the United Kingdom, and

(d) 'the government' means the government of the United Kingdom, of a Part of the United Kingdom or of a country other than the United Kingdom.

(5) In this Act a reference to action taken for the purposes of terrorism includes a reference to action taken for the benefit of a proscribed organisation.”

29.  Sections 41-43 of the 2000 Act, under the sub-heading “Suspected terrorists”, provide for arrest without warrant, the search of premises and the search of persons by a police officer. In each case there must be reasonable suspicion that the person subject to the arrest or search is a terrorist.

30. Sections 44-47, under the sub-heading “Power to stop and search”, are not subject to threquirement of reasonable suspicion. These sections provide for a three stage procedure.

The first stage, under section 44, is authorisation:

44(1) An authorisation under this subsection authorises any constable in uniform to stop a vehicle in an area or at a place specified in the authorisation and to search -

(a) the vehicle;

(b) the driver of the vehicle;

(c) a passenger in the vehicle;

(d) anything in or on the vehicle or carried by the driver or a passenger.

(2) An authorisation under this subsection authorises any constable in uniform to stop a pedestrian in an area or at a place specified in the authorisation and to search -

(a) the pedestrian;

(b) anything carried by him.

(3) An authorisation under subsection (1) or (2) may be given only if the person giving it considers it expedient for the prevention of acts of terrorism.

(4) An authorisation may be given -

(a) where the specified area or place is the whole or part of a police area outside Northern Ireland other than one mentioned in paragraph (b) or (c), by a police officer for the area who is of at least the rank of assistant chief constable;

(b) where the specified area or place is the whole or part of the metropolitan police district, by a police officer for the district who is of at least the rank of commander of the metropolitan police;

(c) where the specified area or place is the whole or part of the City of London, by a police officer for the City who is of at least the rank of commander in the City of London police force;

(d) where the specified area or place is the whole or part of Northern Ireland, by a [member of the Police Service of Northern Ireland] who is of at least the rank of assistant chief constable.

(5) If an authorisation is given orally, the person giving it shall confirm it in writing as soon as is reasonably practicable.”

By section 46(1)-(2), an authorisation takes effect when given and expires when it is expressed to expire, but may not be for longer than 28 days. The existence and contents of section 44 authorisations are not within the public domain.

31.  The second stage is confirmation, governed by section 46(3)-(7). The giver of an authorisation must inform the Secretary of State as soon as is reasonably practicable. If the Secretary of State does not confirm the authorisation within 48 hours of the time when it was given, it then ceases to have effect (without invalidating anything done during the 48-hour period). When confirming an authorisation the Secretary of State may substitute an earlier, but not a later, time of expiry. He may cancel an authorisation with effect from a specified time. Where an authorisation is duly renewed, the same confirmation procedure applies. The Secretary of State may not alter the geographical coverage of an authorisation but may withhold his confirmation if he considers the area covered to be too wide.

32.  The third stage, under section 45, involves the exercise of the stop and search power by a police constable:

“(1) The power conferred by an authorisation under section 44(1) or (2) -

(a) may be exercised only for the purpose of searching for articles of a kind which could be used in connection with terrorism, and

(b) may be exercised whether or not the constable has grounds for suspecting the presence of articles of that kind.

(2) A constable may seize and retain an article which he discovers in the course of a search by virtue of section 44(1) or (2) and which he reasonably suspects is intended to be used in connection with terrorism.

(3) A constable exercising the power conferred by an authorisation may not require a person to remove any clothing in public except for headgear, footwear, an outer coat, a jacket or gloves.

(4) Where a constable proposes to search a person or vehicle by virtue of section 44(1) or (2) he may detain the person or vehicle for such time as is reasonably required to permit the search to be carried out at or near the place where the person or vehicle is stopped.

(5) Where -

(a) a vehicle or pedestrian is stopped by virtue of section 44(1) or (2), and

(b) the driver of the vehicle or the pedestrian applies for a written statement that the vehicle was stopped, or that he was stopped, by virtue of section 44(1) or (2),

the written statement shall be provided.

(6) An application under subsection (5) must be made within the period of 12 months beginning with the date on which the vehicle or pedestrian was stopped.”

33.  These powers are additional to the other powers conferred on a constable by law (2000 Act, section 114). Section 47 makes it an offence punishable by imprisonment or fine or both to fail to stop when required to do so by a constable, or wilfully to obstruct a constable in the exercise of the power conferred by an authorisation under section 44(1) or (2).

34.  Sections 44-47 of the 2000 Act came into force on 19 February 2001. It was disclosed during the domestic proceedings in the present case that successive section 44 authorisations, each covering the whole of the Metropolitan Police district and each for the maximum permissible period (28 days), have been made and confirmed ever since that time.

D.The Code of Practice

35.  A Code of Practice was issued by the Secretary of State on 1 April 2003 to guide police officers in the exercise of all statutory powers of stop and search. It was required to be readily available at all police stations for consultation by police officers and was a public document.

36.  The Code required, inter alia, that such powers be “used fairly, responsibly, with respect to people being searched”. It required that the power under section 44 of the 2000 Act “must not be used to stop and search for reasons unconnected with terrorism” and that the power should be used “to search only for articles which could be used for terrorist purposes”. In paragraphs 1.2 and 1.3, the Code provided:

“1.2 The intrusion on the liberty of the person stopped or searched must be brief and detention for the purposes of a search must take place at or near the location of the stop.

1.3 If these fundamental principles are not observed the use of powers to stop and search may be drawn into question. Failure to use the powers in the proper manner reduces their effectiveness. Stop and search can play an important role in the detection and prevention of crime, and using the powers fairly makes them more effective.”

Paragraph 3.5 of the Code provided:

There is no power to require a person to remove any clothing in public other than an outer coat, jacket or gloves except under section 45(3) of the Terrorism Act 2000 (which empowers a constable conducting a search under section 44(1) or 44(2) of that Act to require a person to remove headgear and footwear in public) ... A search in public of a person's clothing which has not been removed must be restricted to superficial examination of outer garments. This does not, however, prevent an officer from placing his or her hand inside the pockets of the outer clothing, or feeling round the inside of collars, socks and shoes if this is reasonably necessary in the circumstances to look for the object of the search or to remove and examine any item reasonably suspected to be the object of the search. For the same reasons, subject to the restrictions on the removal of headgear, a person's hair may also be searched in public ...

Certain steps were required by paragraph 3.8 to be taken before the search:

“3.8 Before any search of a detained person or attended vehicle takes place the officer must take reasonable steps to give the person to be searched or in charge of the vehicle the following information:

(a) that they are being detained for the purposes of a search;

(b) the officer's name (except in the case of enquiries linked to the investigation of terrorism, or otherwise where the officer reasonably believes that giving his or her name might put him or her in danger, in which case a warrant or other identification number shall be given) and the name of the police station to which the officer is attached;

(c) the legal search power which is being exercised; and

(d) a clear explanation of;

(i) the purpose of the search in terms of the article or articles for which there is a power to search; ...

(iii) in the case of powers which do not require reasonable suspicion ..., the nature of the power and of any necessary authorisation and the fact that it has been given.”

Officers conducting a search were required by paragraph 3.9 to be in uniform. The Code continued, in paragraphs 3.10-3.11:

“3.10 Before the search takes place the officer must inform the person (or the owner or person in charge of the vehicle that is to be searched) of his or her entitlement to a copy of the record of the search, including his entitlement to a record of the search if an application is made within 12 months, if it is wholly impracticable to make a record at the time. If a record is not made at the time the person should also be told how a copy can be obtained.... The person should also be given information about police powers to stop and search and the individual's rights in these circumstances.

3.11 If the person to be searched, or in charge of a vehicle to be searched, does not appear to understand what is being said, or there is any doubt about the person's ability to understand English, the officer must take reasonable steps to bring information regarding the person's rights and any relevant provisions of this Code to his or her attention. If the person is deaf or cannot understand English and is accompanied by someone, then the officer must try to establish whether that person can interpret or otherwise help the officer to give the required information.”

A record was required to be made at the time or as soon as practicable (paragraph 4.1):

“4.1 An officer who has carried out a search in the exercise of any power to which this Code applies, must make a record of it at the time, unless there are exceptional circumstances which would make this wholly impracticable (e.g. in situations involving public disorder or when the officer's presence is urgently required elsewhere). If a record is not made at the time, the officer must do so as soon as practicable afterwards. There may be situations in which it is not practicable to obtain the information necessary to complete a record, but the officer should make every reasonable effort to do so.”

E.Reports by Lord Carlile of Berriew QC on the operation of the section 44 stop and search power

37.  Section 126 of the 2000 Act requires the Secretary of State to lay a report on the working of the Act before Parliament at least once every 12 months and Lord Carlile of Berriew QC has been appointed as Independent Reviewer to prepare the annual reportinter alia.

38.  In paragraph 5.8 of his report on the operation of the Act in 2001 Lord Carlile briefly summarised the effect of section 44-47 and then said:

No difficulties have been drawn to my attention in relation to the exercise of these powers. They were used extensively in 2001. I have examined the full list of such authorisations, which have been deployed in almost every police authority area in Great Britain. It would not be in the public interest to provide details of the reasons and events. I am satisfied that their use works well and is used to protect the public interest, institutions, and in the cause of public safety and the security of the state. I have been able to scrutinise the documentation used for Section 44 authorisations. It is designed to limit inconvenience to the general public, and to ensure that no authorisation is given without detailed and documented reasons.

39.  In Lord Carlile's “Report on the Operation in 2002 and 2003 of the Terrorism Act 2000”, he commented on the section 44 power as follows:

“67. Part 5 of the Act contains counter-terrorism powers available to the police to deal with operational situations. During 2003 these powers have become more controversial, particularly because of increased levels of protest arising from the war against Iraq. In particular, section 44 has been the cause of considerable anxiety and debate.

...

75. Last year I asserted that no particular problems had been drawn to my attention from the operation of these provisions during 2001. The opposite has been the case in relation to 2003. I have received many complaints, some from organisations and others from individuals. I cannot comment here on individual cases ...

...

79. In London there have been rolling 28 day authorisations for the whole of the area policed by the Metropolitan police and the City of London Police. I have seen detailed figures for the use of the powers in every part of that area. In some parts of London the section 44/45 powers have been used very little. In others, with obvious targets such as an airport or Parliament, there has been more extensive use, as one would expect. There is no part of London where the powers have not been used at all between the beginning of February 2001 and the end of August 2003, the period for which I have statistics. There are huge differences between the boroughs in this context: I take this to be evidence of specific operational decisions by the police. The nature of London means that a terrorist may well live in one borough, have associates in others, and have targets in yet others. Having said that, at present there is no other city with continuous section 44 authorisations.

...

83. Lord Justice Brooke's judgment [in the present case: see paragraph 11 above] exactly reflects my own concerns on this front. Whilst the section 44 authorisations for the Metropolitan Police area, and for parts of Gloucestershire and neighbouring areas, at the material times were justifiable and proof from judicial review, their use gave some rise for anxiety. That anxiety arises from the contents of section 45, and the difficulty faced in real-time situations by constables confronted by complex legislative decisions.

84. Pursuant to section 45, a section 44/45 search can be carried out by a constable in an authorised area whether or not he has grounds for suspicion, but may only be 'for articles of a kind which could be used in connection with terrorism'This calls at least theoretically for officers to pause for thought between (a) stop, (b) commencement of search, and (c) during search. If the search commences as defined in section 45(1)(a), but the officer realises at any given moment that in reality he is searching for non-terrorism articles, he should change gear into a non-[Terrorism Act 2000] search procedure. This is asking a lot of an officer who may have been briefed in short form at a testing scene.

...

86. In my view section 44 and section 45 remain necessary and proportional to the continuing and serious risk of terrorism. London is a special case, having vulnerable assets and relevant residential pockets in almost every borough. The use of section 44 authorisations elsewhere in the country has been relatively sparing. However, I would urge the Home Office and [the Association of Chief Police Officers] ... to produce new, short, clear and preferably nationally accepted guidelines for issue to all officers in section 44 authorised areas. All briefings should remind officers that, even where there is a section 44 authorisation, other stop and search powers may be judged more appropriate with some individuals stopped. Whilst agreeing with the Chief Constable of Gloucestershire that the powers are drawn widely, and with the Metropolitan Police that they have great potential utility to protect the public, in using the powers appropriate attention should be given to the important right to protest within the law.”

40.  In his report on the operation of the 2000 Act in 2005 (May 2006), Lord Carlile commented:

91. In 2003 and 2004 I received many complaints, some from organisations and others from individuals, about the operation of sections 44 and 45. These and some litigation have been taken seriously by the police. As a result, I have been consulted upon and have been able to contribute to work towards providing a clearer understanding throughout police forces of the utility and limitations of sections 43-45.

92. The crucial thing is that police officers on the ground, exercising relatively unfamiliar powers sometimes in circumstances of some stress, should have a greater degree of knowledge of the scope and limitations of those powers. Terrorism related powers should be used for terrorism related purposes; otherwise their credibility is severely damaged. An incident on the 31st March 2006 at a hospital in Staffordshire yet again highlighted this. In a diverse community the erroneous use of powers against people who are not terrorists is bound to damage community relations.

...

95... [Section 44authorisations have been used extensively in 2005, unsurprisingly in the immediate aftermath of the events of the 7th and 21st July.

96. Although available in Scotland, to date section 44 powers have never been authorised by a Scottish police force. I had anticipated that they might have been deployed for the 2005 meeting of the G8 Summit in Scotland. They were not. London apart, I doubt that there is evidence that Scotland is less at risk from terrorism than other parts of the country. This perpetuates the question of why section 44 is needed in England and Wales if it is not required in Scotland. There is no other provision specific to Scots Law to explain the difference of approach. At the very least this demonstrates that other powers are on the whole perfectly adequate for most purposes.

97. My view continues as expressed a year ago - that I find it hard to understand why section 44 authorisations are perceived to be needed in some force areas but not others with strikingly similar risk profiles. This view has not been affected by the events of July 2005.

98. I remain sure that section 44 could be used less and expect it to be used less. There is little or no evidence that the use of section 44 has the potential to prevent an act of terrorism as compared with other statutory powers of stop and search.

99. The Home Office scrutinises applications critically. It is a sound approach for them to refuse unless the circumstances are absolutely clear.

100. In my view section 44 and section 45 remain necessary and proportional to the continuing and serious risk of terrorism. London is a special case, having vulnerable assets and relevant residential pockets in almost every borough, and fairly extensive use is understandable. However, I emphasise that they should be used sparingly. Evidence of misuse, especially in an arbitrary way, will not find favour with the courts and could fuel demands for repeal. It involves a substantial encroachment into the reasonable expectation of the public at large that they will only face police intervention in their lives (even when protesters) if there is reasonable suspicion that they will commit a crime.

41.  In his report on the operation of the 2000 Act in 2006 (June 2007), Lord Carlile observed:

113. My view continues as expressed in the past two years – that I find it hard to understand why section 44 authorisations are perceived to be needed in some force areas but not others with strikingly similar risk profiles.

114. I remain sure that section 44 could be used less and expect it to be used less. There is little or no evidence that the use of section 44 has the potential to prevent an act of terrorism as compared with other statutory powers of stop and search. Its utility has been questioned publicly by senior Metropolitan Police staff with wide experience of terrorism policing.

115. The Home Office continues to scrutinise applications critically. I think that they could and should refuse more often. There are instances in which public order stop and search powers are as effective – and they are always more palatable to those stopped and searched.

116. In my view section 44 and section 45 remain necessary and proportional to the continuing and serious risk of terrorism. However, I emphasise again that they should be used sparingly. They encroach into the reasonable expectation of the public at large that they will only face police intervention in their lives (even when protesters) if there is reasonable suspicion that they will commit a crime.

42.  In his report into the operation of the 2000 Act in 2007 (June 2008), Lord Carlile noted that the criticism of the section 44 power had increased further during the preceding year and continued:

“130. I am sure beyond any doubt that section 44 could be used less and expect it to be used less. There is little or no evidence that the use of section 44 has the potential to prevent an act of terrorism as compared with other statutory powers of stop and search. Whilst arrests for other crime have followed searches under the section, none of the many thousands of searches has ever related to a terrorism offence. ...

Nonetheless, he concluded that the powers remained necessary and proportionate to the continuing terrorist threat.

43.  Finally, in his report on the operation of the 2000 Act in 2008 (June 2009), Lord Carlile commented:

“140. Examples of poor or unnecessary use of section 44 abound. I have evidence of cases where the person stopped is so obviously far from any known terrorism profile that, realistically, there is not the slightest possibility of him/her being a terrorist, and no other feature to justify the stop. In one situation the basis of the stops being carried out was numerical only, which is almost certainly unlawful and in no way an intelligent use of the procedure. Chief officers must bear in mind that a section 44 stop, without suspicion, is an invasion of the stopped person's freedom of movement. I believe that it is totally wrong for any person to be stopped in order to produce a racial balance in the section 44 statistics. There is ample anecdotal evidence that this is happening. I can well understand the concerns of the police that they should be free from allegations of prejudice; but it is not a good use of precious resources if they waste them on self-evidently unmerited searches. It is also an invasion of the civil liberties of the person who has been stopped, simply to 'balance' the statistics. The criteria for section 44 stops should be objectively based, irrespective of racial considerations: if an objective basis happens to produce an ethnic imbalance, that may have to be regarded as a proportional consequence of operational policing.

141. Useful practice guidance on stop and search in relation to terrorism was produced during 2008 by the National Policing Improvement Agency on behalf of the Association of Chief Police Officers [ACPO]. This guidance emphasises crucial requirement, which include that –

● These powers are exceptional

● The geographical extent of section 44 authorisations must be clearly defined

● The legal test is expediency for the purposes of preventing acts of terrorism

● Community impact assessments are a vital part of the authorisation process

● The Home Secretary should be provided with a detailed justification for a section 44 authorisation

● Chief officers must expect the Home Office to apply detailed and rigorous scrutiny in considering whether to confirm authorisations

● Leaflets should be made available to the public in an area where the power is being deployed

● Officers must keep careful records

...

146. My view remains as expressed in the past four years, but reinforced: that I find it hard to understand why section 44 authorisations are perceived to be needed in some force areas, and in relation to some sites, but not others with strikingly similar risk profiles. Where other stop and search powers are adequate to meet need, there is no need to apply for or to approve the use of the section. Its primary purpose is to deal with operationally difficult places at times of stress, when there is a heightened likelihood of terrorists gaining access to a significant location. For example, I have no criticism of its careful use at the time of a major demonstration at London Heathrow Airport: terrorists might well use the opportunity of participation in such a demonstration to enter, photograph or otherwise reconnoitre, and otherwise add to their knowledge of a potential target such as Heathrow. Nor do I criticise its use at or near critical infrastructure or places of especial national significance.

147. I now feel a sense of frustration that the Metropolitan Police still does not limit their section 44 authorisations to some boroughs only, or parts of boroughs, rather than to the entire force area. I cannot see a justification for the whole of the Greater London area being covered permanently, and the intention of the section was not to place London under permanent special search powers. However, a pilot project is about to start in which the section is deployed in a different way. I shall examine that project closely. The alarming numbers of usages of the power (between 8,000 and 10,000 stops per month as we entered 2009) represent bad news, and I hope for better in a year's time. The figures, and a little analysis of them, show that section 44 is being used as an instrument to aid non-terrorism policing on some occasions, and this is unacceptable.

148. I am sure that safely it could be used far less. There is little or no evidence that the use of section 44 has the potential to prevent an act of terrorism as compared with other statutory powers of stop and search. Whilst arrests for other crime have followed searches under the section, none of the many thousands of searches has ever resulted in conviction of a terrorism offence. Its utility has been questioned publicly and privately by senior Metropolitan Police staff with wide experience of terrorism policing.

149. It should not be taken that the lesser usage of section 44 in places other than London means that such places are less safe, or more prone to terrorism. There are different ways of achieving the same end. The effect on community relations of the extensive use of the section is undoubtedly negative. Search on reasonable and stated suspicion, though not in itself a high test, is more understandable and reassuring to the public.

150. I emphasise that I am not in favour of repealing section 44. Subject to the views expressed above, in my judgment section 44 and section 45 remain necessary and proportional to the continuing and serious risk of terrorism.

F.Ministry of Justice statistics on race and the use of the section 44 stop and search power

44.  Under section 95 of the Criminal Justice Act 1991, the Secretary of State is under an obligation to publish information relating to the criminal justice system with reference to avoiding discrimination on the ground of race. In a report published pursuant to this obligation in October 2007, “Statistics on Race and the Criminal Justice System – 2006”, the Ministry of Justice recorded that:

A total of 44,543 searches were made under section 44(1) and 44(2) of the Terrorism Act 2000 in 2005/6 compared with 33,177 in 2004/5, an overall increase of 34% (Table 4.6). Searches of Asian people increased from 3,697 to 6,805 (up 84%), searches of Black people increased from 2,744 to 4,155 (up 51%). Searches of people in the Other ethnic group also increased, from 1,428 in 2004/5 to 1,937 in 2005/6 (up 36%), as did searches of White people, increasing from 24,782 in 2004/5 to 30,837 in 2005/6 (up 24%). Over half of searches took place in the Metropolitan Police area and 15% in the City of London, compared to 40% and 20% respectively in 2004/5. The large increases in comparison to the 2004/5 figures may be explained, in part, by the London bombings of 7 July 2005. As with stop and searches under s.1 PACE, resultant increased street activities of the police led to an increase in the use of stop and search powers under Section 44 of the Terrorism Act 2000.

In 2005/6, 25,479 searches of vehicle occupants were made under section 44 (1) (Table 4.7). Seventy-five per cent of those searched in 2005/6 were White, 11% Asian and 8% Black. There was a slight increase in the proportion of White people searched and a slight fall in the proportion of Black people searched under this provision compared to 2004/5. Forty-six arrests of vehicle occupants in connection with terrorism resulted from section 44 (1) searches, compared to 38 in the previous year. Arrests under non-terrorism legislation following the use of this provision remained constant between 2004/5 and 2005/6 at 246. Most arrests following a section 44 (1) search were in London. This most likely reflects the increased use of the powers in London.

The number of stop and searches of pedestrians under section 44(2) nearly doubled between 2004/5 and 2005/6 with 19,064 stop and searches recorded in 2005/6. This increase was accounted for by the increase in use of the power in London. Use of the power in areas outside of London decreased by 19% between 2004/5 and 2005/6. In 2005/6, 61% of people stopped under section 44(2) were White compared to 74% in 2004/5 and 72% in 2003/4. The proportions for Black and Asian people fell to 11% and 21% respectively in 2005/6. In 2005/6, 59 arrests in connection with terrorism resulted from section 44 (2) searches compared to 24 in the previous year and five in 2003/4. Arrests under non-terrorist legislation rose from 153 in 2004/5 to 212 in 2005/6.”

45.  In the report published the following year, in July 2008, “Statistics on Race and the Criminal Justice System – 2006/7”, the Ministry of Justice recorded that:

A total of 37,000 searches were made under section 44(1) and 44(2) of the Terrorism Act 2000 in 2006/7 compared with 45,000 in 2005/6 and represents a decrease of 16.5% (Table 4.6). Over a third of police force areas did not record any use of this power in 2006/7. Searches decreased for all ethnic groups but the biggest fall was for Asian people (19.1%), followed by those in the White group (15.8%), those in the Other category (15.4%), and lastly Black people (13.3%). Nine areas did increase the number searched under Section 44 and this included the [Metropolitan Police] who registered an 11.3% rise. This contrasts with the City of London where there was a 69.2% fall. The proportion of Asian people searched under Section 44 in the Met police area (19.1%) exceeded the proportion of Black persons (12.5%).

In 2006/7 23,000 searches of vehicle occupants were made under Section 44(1) (Table 4.7). Seventy-two per cent of those searched during this period were White, a fall of three percentage points on the previous year, 10% Black (up 2 percentage points), and 13% Asian (up 2 percentage points). Fourteen arrests of vehicle occupants in connection with terrorism resulted from Section 44 (1) searches, compared to 46 the previous year. Four of these involved Black persons and four Asians. Arrests under non-terrorism legislation following the use of this provision have remained constant between 2004/5 and 2006/7 at 246.

The number of stop and searches of pedestrians under Section 44(2) has reduced by just over 28% between 2005/6 and 2006/7 from 19,000 to 13,700. A large part of this fall can be accounted for by the decrease in the City of London from 3,149 to 425 over the two year period. The proportion of White pedestrians searched under Section 44(2) has increased since the previous year from 61% of the total to 66%. Asian people remain the highest BME group both searched (17%) and subsequently arrested in connection with terrorism (29%).”

46.  The most recent report, “Statistics on Race and the Criminal Justice System 2007/8”, published in April 2009, recorded a significant increase in the use of the section 44 powers:

A total of 117,278 searches of people were made under section 44 (1) and 44 (2) of the Terrorism Act 2000 in 2007/08 compared with 37,197 in 2006/07 and represents an increase of 215% (Table 4.6). Just under a fifth (19%) of police force areas did not record any use of this power in 2007/08. Searches increased for all ethnic groups but the biggest rise was for Black people (322%), followed by those in the Asian group (277%), those in the Other category (262%), and lastly White people (185%).

The large rise in the number of stop and searches made under the Terrorism Act largely reflects increases in the use of this power by the Metropolitan police. In 2007/08 the Metropolitan police were responsible for 87% of searches made under section 44 (1) and 44 (2) of the Terrorism Act 2000, compared to 68% of those made in 2006/07. The Metropolitan police used this power on 76,496 more occasions than in the previous year, which represents an increase of 303%. This rise is directly attributable to the robust response by the Metropolitan police to the threat of terror related networks in London since the Haymarket bomb in 2007.

Tables 4.7 and 4.8 show selected police force areas, where the total number stopped and searched under s44 (1) & (2) of the Terrorism Act 2000 exceeded 1,000 people in 2007/08.

In 2007/08, 65,217 searches of vehicle occupants were made under Section 44 (1) (Table 4.7). Sixty-four per cent of those searched during this period were White, a fall of eight percentage points on the previous year, 13% were Black (up 3 percentage points), and 16% were Asian (up 4 percentage points). Thirty-four arrests of vehicle occupants in connection with terrorism resulted from Section 44 (1) searches, compared to 14 the previous year. Nine of these involved Black persons and 10 Asians. Arrests under non-terrorism legislation following the use of stop and search under Section 44 (1) increased to 665 from 246 in 2006/07.

The number of stop and searches of pedestrians under Section 44 (2) has increased by 280% between 2006/07 and 2007/08 from 13,712 to 52,061 (Table 4.8). As previously mentioned, this large increase can be attributable to the Metropolitan police's robust response to the Haymarket bombs. The proportion of White pedestrians searched under Section 44 (2) has decreased since the previous year from 66% of the total to 61%. Asian people remain the highest BME group both searched (19%) and subsequently arrested in connection with terrorism (29%).”

G.The Seventh Report of the Joint Committee on Human Rights

47.  In its Report, “Demonstrating respect for rights? A human rights approach to policing protest”, published in March 2009, the Parliamentary Joint Committee on Human Rights recommended, in connection with section 44 of the 2000 Act:

Counter-terrorism powers

86. A significant number of witnesses expressed serious concerns at the use of counter-terrorism powers on protestors, particularly the power under section 44 of the Terrorism Act 2000 to stop and search without suspicion. Witnesses suggested that the use of the powers contravened the OSCE/ODIHR Guidelines which note:

Domestic legislation designed to counter terrorism or 'extremism' should narrowly define these terms so as not to include forms of civil disobedience and protest; the pursuit of certain political, religious, or ideological ends; or attempts to exert influence on other sections of society, the government, or international opinion.

87. The National Union of Journalists complained that the police had relied on the Terrorism Act 2000 to prevent journalists from leaving demonstrations. Some witnesses noted that restrictions on peaceful protests were increasingly justified by reference to the security threat. The following comment by David Mead reflects the views of a number of witnesses:

...there can be no justification to call upon anti-terrorism legislation to police protests/protestors and such use debases the very real threat terrorists are capable of posing to us all.

88. High profile examples of the inappropriate use of counter-terrorism powers include: preventing Walter Wolfgang from re-entering the Labour Party conference in Brighton in 2005, following his physical ejection for heckling the then Foreign Secretary Jack Straw MP; and stopping and searching a protestor and a journalist at an arms fair at the Excel Centre in Docklands, East London in 2003. Less well-known examples include the use of stop and search on demonstrators at military bases or people wearing slogans on t-shirts.

89. The Research Defence Society and the author and commentator Richard D. North both distinguished protestors (including animal rights extremists) from terrorists. Mr North said 'terrorism is a word we ought to reserve for some kind of insurgency, or guerrilla of asymmetrical warfare'. In contrast, Huntingdon Life Sciences argued in relation to protest against its activities by animal rights activists, however, that 'insufficient consideration was given to counter-terrorism powers in what was widely considered in practice (but not in name) to be domestic terrorism'.

90. When we asked police representatives whether it was appropriate to use counter-terrorism powers against protestors, AAC Allison replied that 'there are occasions when we do need to use our counter-terrorism powers: I would say that that is why we have them'.

91. Addressing the same question, the Minister was clear that counter-terrorism powers should only be used in relation to terrorism. He noted that the Prime Minister had ordered a review into the use of stop and search powers and as a result new guidance had been published. He pointed out, however, that:

If you have a big protest near a big power station or airport, [...] it is very difficult to say that under no circumstances should the police in those situations ever consider using a counterterrorism power when we all know it is perfectly possible for the legitimate protestors to be infiltrated by one or two who may have other desires...

92. The new guidance on stop and search noted that the powers to stop and search under sections 43 and 44 of the Terrorism Act 2000 only allow an officer to 'search for articles of evidence that relate to terrorism' and that '[the section 44] power should be used sparingly'. In the light of the decision of the House of Lords in Gillan, which concerned the use of the stop and search power on protestors and journalists outside an arms fair in the Docklands in London, the guidance states that stop and search should never be used to conduct arbitrary searches but should be based on objective criteria. The guidance refers to protests, noting that section 44 may be appropriate for large public events that may be at risk from terrorism, but states 'officers should also be reminded at briefings that stop and search powers under the Terrorism Act 2000 must never be used as a public order tactic.' The only reference to human rights is contained in the section of the guidance on the contents of the community impact assessment: it suggests that 'the requirements of the Human Rights Act 1998' should be included in the community impact assessment. Although not specifically referring to journalists, the guidance states that the Terrorism Act 2000, even where a section 44 designation is in place, does not prevent people from taking photographs. In addition, although film and memory cards may be seized as part of a search, officers do not have a legal power to delete images or destroy film.

93. Whilst we accept that there may be circumstances where the police reasonably believe, on the basis of intelligence, that a demonstration could be used to mask a terrorist attack or be a target of terrorism, we have heard of no examples of this issue arising in practice. We are concerned by the reports we have received of police using counter-terrorism powers on peaceful protestors. It is not clear to us whether this stems from a deliberate decision by the police to use a legal tool which they now have or if individual officers are exercising their discretion inappropriately. Whatever the reason, this is a matter of concern. We welcome the Minister's comments that counter-terrorism legislation should not be used to deal with public order of protests. We also welcome the recommendation in the new guidance to human rights being included in community impact assessments. We recommend that the new guidance on the use of the section 44 stop and search power be amended to make clear that counter-terrorism powers should not be used against peaceful protestors. In addition, the guidance should make specific reference to the duty of police to act compatibly with human rights, including, for example, by specifying the human rights engaged by protest.”

H.Metropolitan police proposal to curtail use of the section 44 powers in London

48.  In May 2009 the Metropolitan Police published a report summarising the conclusions of their review into the use of the power under section 44 of the 2000 Act. The report stated that the emerging findings from the review supported a three-layered approach to the use of the power, namely that the power should continue to be available in the vicinity of sites across London of key symbolic or strategic importance, but that elsewhere, except where authorised by a specific directive, officers should only stop and search individuals using the power under section 43 of the 2000 Act, where they had grounds to suspect that the person might be engaged in a terrorism-related offence.

THE LAW

49.  The applicants complained that their being stopped and searched by the police under sections 44-47 of the 2000 Act gave rise to violations of their rights under Articles 5, 8, 10 and 11 of the Convention.

Article 5 provides:

“1.  Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

(a)  the lawful detention of a person after conviction by a competent court;

(b)  the lawful arrest or detention of a person for non- compliance with the lawful order of a court or in order to secure the fulfilment of any obligation prescribed by law;

(c)  the lawful arrest or detention of a person effected for the purpose of bringing him before the competent legal authority on reasonable suspicion of having committed an offence or when it is reasonably considered necessary to prevent his committing an offence or fleeing after having done so;

(d)  the detention of a minor by lawful order for the purpose of educational supervision or his lawful detention for the purpose of bringing him before the competent legal authority;

(e)  the lawful detention of persons for the prevention of the spreading of infectious diseases, of persons of unsound mind, alcoholics or drug addicts or vagrants;

(f)  the lawful arrest or detention of a person to prevent his effecting an unauthorised entry into the country or of a person against whom action is being taken with a view to deportation or extradition.

2.  Everyone who is arrested shall be informed promptly, in a language which he understands, of the reasons for his arrest and of any charge against him.

3.  Everyone arrested or detained in accordance with the provisions of paragraph 1 (c) of this Article shall be brought promptly before a judge or other officer authorised by law to exercise judicial power and shall be entitled to trial within a reasonable time or to release pending trial. Release may be conditioned by guarantees to appear for trial.

4.  Everyone who is deprived of his liberty by arrest or detention shall be entitled to take proceedings by which the lawfulness of his detention shall be decided speedily by a court and his release ordered if the detention is not lawful.

5.  Everyone who has been the victim of arrest or detention in contravention of the provisions of this Article shall have an enforceable right to compensation.”

Article 8 provides:

“1.  Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2.  There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

Article 10 provides:

“1.  Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. This Article shall not prevent States from requiring the licensing of broadcasting, television or cinema enterprises.

2.  The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

Article 11 provides:

1.  Everyone has the right to freedom of peaceful assembly and to freedom of association with others, including the right to form and to join trade unions for the protection of his interests.

2.  No restrictions shall be placed on the exercise of these rights other than such as are prescribed by law and are necessary in a democratic society in the interests of national security or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals or for the protection of the rights and freedoms of others. This Article shall not prevent the imposition of lawful restrictions on the exercise of these rights by members of the armed forces, of the police or of the administration of the State.”

I.ADMISSIBILITY

50.  The Government submitted that the applicants had not fully exhausted domestic remedies. First, they had not pursued the offer made by the High Court to hold a closed hearing with a special advocate to assist in determining whether or not, in the light of all the evidence relating to the risk of terrorist attack, the police and Secretary of State had been justified in issuing and confirming the authorisation order under section 44 of the 2000 Act (see paragraph 10 above)Secondly, the applicants did not appeal against the County Court's judgment rejecting their claims that, on the facts, the stop and search powers had been used against them in the vicinity of the arms fair unlawfully and for an improper purpose (see paragraph 24 above)It followed, therefore, that insofar as the applicants sought to argue before the Court that either the authorisation order in question or the stop and search measures used against them by the police had not been justified on the facts, they had failed to exhaust domestic remedies.

51.  The applicants submitted that their complaint in the proceedings before the Court related to the compatibility of the terms of the statutory scheme with the Conventionit was their contention that, even if the power was used in accordance with domestic law, it breached Convention rights. They had brought this challenge in the domestic proceedings up to and including the House of Lords. While it was correct that they had not sought before the national courts to challenge the intelligence which had led to the making of the authorisation under section 44, this did not form part of their challenge in the present application either. The County Court proceedings had been stayed until the House of Lords gave judgment. Once that judgment had been delivered, the resumed County Court proceedings were limited to determining whether the section 44 powers had been exercised in accordance with domestic law. An appeal against the County Court's judgment would not, therefore, have been an effective remedy in respect of the applicants' complaints under the Convention.

52.  The Court notes that the applicants' complaints in the present case are focussed on the general compatibility of the stop and search powers with the above provisions of the Convention. They do not seek to challenge whether the section 44 authorisation which applied to them was justified in view of the intelligence available to the Metropolitan Police Commissioner and the Secretary of State, nor whether the constables stopped them “for the purpose of searching for articles of a kind which could be used in connection with terrorism.” Since the applicants do not, therefore, dispute that the stop and search measures used against them complied with the terms of the 2000 Act, the remedies identified by the Government would have been neither relevant nor effective in relation to the complaints before the Court. It therefore rejects the Government's preliminary objection.

53.  The Court notes, in addition, that the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

II.  THE MERITS

A. Alleged violation of Article 5 of the Convention

1.The parties' submissions

54.  The applicants contended that when the police officers stopped and searched them they were subjected to a deprivation of liberty within the meaning of Article 5 § 1. It was relevant that the police officer had the power to compel compliance with the section 44 procedure and had express powers to use reasonable force and/or to detain a person who refused to submit. The applicants had had no choice as to whether or not to comply with the police officer's order and would have been liable to criminal prosecution if they had refused. There was a total restraint on their liberty: they could not choose to turn around and walk away. Moreover, this power absolutely to restrict a person's movement was provided for the purpose of securing compliance with the search power, not merely incidental to it. Whilst the procedure might sometimes be relatively brief, that was not necessarily the case, especially given the breadth of the search power and the fact that a person could be required to remain with the police officer for as long as was reasonably necessary to permit the search to be carried out.

It was the applicants' case that, if Article 5 did apply, the measures in question were not “lawful” and “in accordance with a procedure prescribed by law” because of the breadth of the discretion afforded to the executive.

55.  The Government submitted that the Court had never found the exercise of a power to stop and search to constitute a deprivation of liberty within Article 5 of the Convention. Moreover, in a number of cases the Convention organs had refused to find that restrictions on liberty far more intrusive than those at issue in the present case fell within the ambit of Article 5 (the Government referred inter alia to Raimondo v. Italy, 22 February 1994, Series A no. 281A; Trijonis v. Lithuania, no. 2333/02, 15 December 2005; Raninen v. Finland, 16 December 1997, Reports of Judgments and Decisions 1997VIII; Gartukayev v. Russia, no. 71933/01, 13 December 2005; and also Cyprus v. Turkey, no. 8007/77, Commission decision of 10 July 1978, Decisions and Reports (DR) 13, p. 85, § 235; X. v. Germany, no. 8334/78, Commission decision of 7 May 1981, DR 24, p. 131; Guenat v. Switzerland, no. 2472/94, Commission decision of 10 April 1995, DR 81-B, p. 13). The Government argued that when the power to stop and search was looked at against this background, the ordinary exercise by the police of such a power would plainly not in usual circumstances engage Article 5, and did not do so in the applicants' cases. There were a number of specific features which argued against the applicability of Article 5 in the particular circumstances of each applicant's case. First, the duration of the searches (20 minutes in respect of the first applicant and either five or 30 minutes in respect of the second) was clearly insufficient to amount to a deprivation of liberty in the absence of any aggravating factors. Secondly, the purpose for which the police exercised their powers was not to deprive the applicants of their liberty but to conduct a limited search for specified articles. Thirdly, the applicants were not arrested or subjected to force of any kind. Fourthly, there was no close confinement in a restricted place. Fifthly, the applicants were not placed in custody or required to attend a particular location: they were searched on the spot.

The Government further reasoned that if, contrary to their submissions, Article 5 were held to apply, the stop and search of each applicant was lawful and justified under Article 5 § 1(b).

2.The Court's assessment

56.  The Court recalls that Article 5 § 1 is not concerned with mere restrictions on liberty of movement; such restrictions are governed by Article 2 of Protocol No. 4, which has not been ratified by the United Kingdom. In order to determine whether someone has been “deprived of his liberty” within the meaning of Article 5, the starting point must be his concrete situation and account must be taken of a whole range of criteria such as the type, duration, effects and manner of implementation of the measure in question. The difference between deprivation of and restriction upon liberty is nonetheless merely one of degree or intensity, and not one of nature or substance. Although the process of classification into one or other of these categories sometimes proves to be no easy task in that some borderline cases are a matter of pure opinion, the Court cannot avoid making the selection upon which the applicability or inapplicability of Article 5 depends (see Guzzardi v. Italy, 6 November 1980, §§92-93, Series A no. 39Ashingdane v. the United Kingdom, 28 May 1985, § 41, Series A no. 93; H.L. v. the United Kingdom, no. 45508/99, § 89, ECHR 2004IX).

57.  The Court observes that although the length of time during which each applicant was stopped and search did not in either case exceed 30 minutes, during this period the applicants were entirely deprived of any freedom of movement. They were obliged to remain where they were and submit to the search and if they had refused they would have been liable to arrest, detention at a police station and criminal charges. This element of coercion is indicative of a deprivation of liberty within the meaning of Article 5 § 1 (see, for example, Foka v. Turkey, no. 28940/95, §§ 74-79, 24 June 2008)In the event, however, the Court is not required finally to determine this question in the light of its findings below in connection with Article 8 of the Convention.

B.  Alleged violation of Article 8 of the Convention

1.Whether there was an interference with the applicants' Article 8 rights

58.  The Court will first consider whether the stop and search measures amounted to an interference with the applicants' right to respect for their private life

a.The parties' submissions

59.  The applicants pointed out that the Court of Appeal had described section 44 as “an extremely wide power to intrude on the privacy of members of the public” and the Metropolitan Police Commissioner had conceded in the domestic court that the exercise of the powers amounted to an interference with the individual's Article 8 rights (see paragraph 14 above). They submitted that Lord Bingham had been wrong to conclude that Article 8 was not engaged because “an ordinary superficial search of the person and an opening of bags, of the kind to which passengers uncomplainingly submit at airports, for example, can scarcely be said to reach” the requisite level of seriousnessThey reasoned that a person at an airport submitted to be searched because it was known that airport officials had coercive powers and because the freedom to travel by air was conditional upon agreeing to be searched. Such a person could, therefore, choose not to travel by air or leave behind any personal items which he would not wish to have examined in public. Section 44 was, however, qualitatively different. Citizens engaged in lawful business in any public place could, without any prior notice or any reasonable suspicion of wrongdoing whatsoever, be required to submit all their personal effects to a detailed coercive examination. They could not turn away and leave, as they could if they were, for example, hesitant to enter a public building with a search at the entrance. They would have no idea in advance that they were present in an area where active section 44 powers were in force. The Court's case-law, for example Peck v. the United Kingdom, no. 44647/98, §§ 57-63, ECHR 2003-I, made it clear that an individual did not automatically forfeit his privacy rights merely by taking his personal items into a public place such as a street. Moreover, the common thread running through Article 8 was personal autonomy. That concept was substantially undermined by the police power to require submission to a coercive search in a public place, particularly since the lack of prior notice entailed that everyone had to assume that, wherever they went in public, they might be required to submit to a search.

60.  The Government submitted that the searches of the applicants did not amount to an interference with their right to respect for their private lives. Not every act that might impinge upon a person's autonomy or physical integrity would entail such an interference (see Costello-Roberts v. the United Kingdom, § 36, judgment of 25 March 1993, Series A no. 247-C). Whether or not the right to private life was engaged by a particular measure impinging on a person's autonomy or physical integrity would depend both upon the seriousness of that measure and upon the degree to which the person concerned had in the circumstances acted in a sphere where public life or the interests of other people were necessarily engaged. While the Government accepted that in certain circumstances a particularly intrusive search might amount to an interference with Article 8, they submitted that a normal, respectful search under section 45 of the 2000 Act would not and that there was no interference in the applicants' cases. The applicants were not searched at home, or even in a police station, but on the spot. In accordance with the Code (see paragraph 36 above), since neither applicant was asked to remove any articles of clothing, only an examination of outer garments and bags was conducted, of the type to which passengers regularly submit at airports. The applicants were not asked for personal details beyond their names, addresses and places of birth. In both cases, the intrusion was of relatively brief duration. Moreover, the applicants had brought themselves into contact with the public sphere through their voluntary engagement with a public demonstration. The fact that in other circumstances a more intrusive search might be conducted did not enable the present applicants to complain of any interference with their rights under Article 8: the Court did not examine the possible operation of legislation in abstracto.

b.The Court'assessment

61.  As the Court has had previous occasion to remark, the concept of “private life” is a broad term not susceptible to exhaustive definition. It covers the physical and psychological integrity of a person. The notion of personal autonomy is an important principle underlying the interpretation of its guarantees (see Pretty v. the United Kingdom, no. 2346/02, § 61, ECHR 2002-III). The Article also protects a right to identity and personal development, and the right to establish relationships with other human beings and the outside world. It may include activities of a professional or business nature. There is, therefore, a zone of interaction of a person with others, even in a public context, which may fall within the scope of “private life”. There are a number of elements relevant to a consideration of whether a person's private life is concerned in measures effected outside a person's home or private premises. In this connection, a person's reasonable expectations as to privacy may be a significant, though not necessarily conclusive, factor (see P.G. and J.H. v. the United Kingdom, no. 44787/98, §§ 56-57, ECHR 2001-IX and Peckcited above, §§ 57-63). In Foka, cited above, § 85, where the applicant was subjected to a forced search of her bag by border guards, the Court held that “any search effected by the authorities on a person interferes with his or her private life.”

62.  Turning to the facts of the present case, the Court notes that sections 44-47 of the 2000 Act permit a uniformed police officer to stop any person within the geographical area covered by the authorisation and physically search the person and anything carried by him or her. The police officer may request the individual to remove headgear, footwear, outer clothing and gloves. Paragraph 3.5 of the related Code of Practice further clarifies that the police officer may place his or her hand inside the searched person's pockets, feel around and inside his or her collars, socks and shoes and search the person's hair (see paragraph 36 above). The search takes place in public and failure to submit to it amounts to an offence punishable by imprisonment or a fine or both (see paragraph 33 above). In the domestic courts, although the House of Lords doubted whether Article 8 was applicable, since the intrusion did not reach a sufficient level of seriousnessthe Metropolitan Police Commissioner conceded that the exercise of the power under section 44 amounted to an interference with the individual's Article 8 rights and the Court of Appeal described it as “an extremely wide power to intrude on the privacy of the members of the public”. (see paragraphs 14 and 19 above).

63.  The Government argue that in certain circumstances a particularly intrusive search may amount to an interference with an individual's Article 8 rights, as may a search which involves perusing an address book or diary or correspondence, but that a superficial search which does not involve the discovery of such items does not do so. The Court is unable to accept this view. Irrespective of whether in any particular case correspondence or diaries or other private documents are discovered and read or other intimate items are revealed in the search, the Court considers that the use of the coercive powers conferred by the legislation to require an individual to submit to a detailed search of his person, his clothing and his personal belongings amounts to a clear interference with the right to respect for private life. Although the search is undertaken in a public place, this does not mean that Article 8 is inapplicable. Indeed, in the Court's view, the public nature of the search may, in certain cases, compound the seriousness of the interference because of an element of humiliation and embarrassment. Items such as bags, wallets, notebooks and diaries may, moreover, contain personal information which the owner may feel uncomfortable about having exposed to the view of his companions or the wider public.

64.  The Court is also unpersuaded by the analogy drawn with the search to which passengers uncomplainingly submit at airports or at the entrance of a public building. It does not need to decide whether the search of the person and of his bags in such circumstances amounts to an interference with an individual's Article 8 rights, albeit one which is clearly justified on security grounds, since for the reasons given by the applicants the situations cannot be compared. An air traveller may be seen as consenting to such search by choosing to travel. He knows that he and his bags are liable to be searched before boarding the aeroplane and has a freedom of choice, since he can leave personal items behind and walk away without being subjected to a search. The search powers under section 44 are qualitatively different. The individual can be stopped anywhere and at any time, without notice and without any choice as to whether or not to submit to a search.

65.  Each of the applicants was stopped by a police officer and obliged to submit to a search under section 44 of the 2000 Act. For the reasons above, the Court considers that these searches constituted interferences with their right to respect for private life under Article 8. Such an interference is justified by the terms of paragraph 2 of Article 8 only if it is “in accordance with the law”, pursues one or more of the legitimate aims referred to in paragraph 2 and is “necessary in a democratic society” in order to achieve the aim or aims (see, for example, Liberty and Others v. the United Kingdom, no. 58243/00, § 58, ECHR 2008-...).

2.Whether the interference was “in accordance with the law”

a.The parties' submissions

i. The applicants

66.  The applicants submitted that the object of the legal certainty requirement running through the Convention was to give protection against arbitrary interference by the public authorities. It followed that “law” must be accessible, foreseeable and compatible with the rule of law, giving an adequate indication of the circumstances in which a power might be exercised and thereby enabling members of the public to regulate their conduct and foresee the consequences of their actions. The executive could not be granted an unfettered discretion; moreover, the scope of any discretion conferred on the executive had to be defined with such precision, appropriate to the subject matter, as to make clear the conditions in which a power might be exercised. In addition, there had to be legal safeguards against abuse.

67.  The applicants submitted that the requirement of accessibility was not met in their case. Whilst sections 44-47 of the 2000 Act were adequately accessible to the public, the authorisation and confirmation were not. Thus, a member of the public would know that a section 44 power to stop and search could be conferred on the police, but would not know at any given time or in any given place whether it had been so conferred. He could not know whether, if he went to any particular location, he would be liable to be stopped and searched and, if he were stopped and searched, he could not know whether the police officer was authorised to carry out the procedure. When, unknown to a member of the public, the power had been conferred on a constable, the constable's discretion to stop and search was broad and ill-defined, requiring no grounds of suspicion and constrained solely by the condition that it could be exercised only for the purpose of searching for articles of a kind which could be used in connection with terrorism.

68.  They contended that although the 2000 Act and Code A (see paragraphs 28-36 above) informed the public of the availability and scope of the section 44 powers, if duly authorised, they did not require the fact or details of any authorisation to be publicised in any way, even retrospectively. In the applicants' view, the efficacy of the section 44 power would not be weakened by advance notification of its availability. Prior notice would reinforce the deterrent effect of the measure. Furthermore, the availability and scope of other stop and search powers, for example, at ports and borders, were publicised without undermining their efficacy. During the domestic proceedings the Government had consented to the retrospective publication of the authorisations relevant to the case, which covered the whole of the Metropolitan Police District. It could not be correct that the purpose of using the section 44 power had been “wholly undermined” because the extent of the authorisation was now known.

69.  The applicants further alleged that there were insufficient safeguards against misuse of the power to stop and search. The Government had appointed an Independent Reviewer into the operation of the 2000 Act (see paragraphs 37-43 above). However, concerning the “extensive” deployment nationwide of section 44 powers, for example, Lord Carlile had decided that it would not be in the public interest to provide details of the reasons and events.

70.  No prior judicial authorisation was required for the availability of the power and the possibility of bringing proceedings in the County Court to determine whether the power had been properly and lawfully used was a wholly inadequate safeguard against misuse and arbitrariness. The ex post facto review of the exercise of the power by the County Court in any individual's case did not rectify the lack of legal certainty associated with the power. The applicants' own cases illustrated this point: once the House of Lords had rejected their complaints under the Convention, it was open to the County Court only to determine whether the officers were actually looking for terrorist articles and whether the applicants were obviously not terrorist suspectsa question to which a positive answer was virtually impossible. The removal of the “reasonable suspicion” requirement, or any other objective basis for the search, rendered the citizen extremely vulnerable to an arbitrary exercise of power, restrained only by the police officer's honesty to divulge what type of incriminating article he was looking for on the occasion in question. The lack of any practical and effective safeguards was compounded by the apparent breadth of the definition of “articles of a kind which could be used in connection with terrorism”. There was thus a real risk that the powers might be misused so as to regulate protest or to maintain public order, rather than to counter terrorism. This clearly had far-reaching consequences for civil liberties in the United Kingdom, particularly when, at the material time, the authorisation covered the whole of the Metropolitan Police District; had been continuously renewed every month for almost six years; and when there was no requirement that the authorisation be necessary or suitable, but only “expedient”, for preventing terrorism.

ii.The Government

71.  The Government submitted that the requirement of lawfulness under the Convention was met in the present case by a combination of the legislative provisions; the information given to individuals following a search under section 44; the precise instructions in the Code on how search powers were to be exercised; and the availability of court proceedings to challenge the use of those powers by the police in individual cases. Sections 44-45 of the 2000 Act were clear as to their effect. They gave notice to citizens that they might be required to submit to a stop and search and provided safeguards against abuse, well in excess of provisions of national law that the Court or Commission in cases had held to be sufficiently foreseeable in the national security context (as in, for example, Brind v. the United Kingdom (dec.), no. 18714/91, 9 May 1994; Al-Nashif v. Bulgariano. 50963/99, §§ 117-129, 20 June 2002Esbester v. the United Kingdom (dec.), no. 18601/91, 2 April 1993).

72.  In this regard, it was relevant that the statutory framework in sections 44-46 of the 2000 Act carefully defined and restricted the purposes for which the search powers could be used; who could issue authorisations; under what circumstances and for how long authorisations could be issued; who could confirm those authorisations; in what circumstances and for how long authorisations could be given and in what circumstances the search powers themselves could be exercised. In addition the Code, which was a public document, set out very detailed instructions on the exercise of the stop and search power. It required an officer conducting a search to explain to the individual who was stopped the precise purpose of the search, the nature of the legal power exercised and the fact and nature of any authorisation given for the search. The authorisation could be challenged by way of judicial review proceedings on the ground that it exceeded the enabling power in section 44 of the 2000 Act. If the search were claimed to have been conducted for improper purposes, or contrary to the provisions of the 2000 Act or the Code, it could be challenged by way of judicial review proceedings or in a County Court action for damages. Further protection against any arbitrary interference with individuals' rights was provided by the oversight of Lord Carlile, who was appointed as Independent Reviewer to monitor the exercise of the powers under the 2000 Act.

73.  The Government rejected the applicants' contention that authorisations should be published in advance. First, and crucially, it would wholly undermine the purpose for which authorisations were given. Publishing details of authorisations would by implication reveal those places where such measures to protect against terrorist attack had not been put in place, identifying them as soft targets for terrorists. It would undermine the ability of the police to use stop and search powers effectively, without giving advance warning to terrorists, where they suspected terrorists to be operating. It would also assist terrorists in assessing the State's effectiveness in penetrating their networks or understanding their activities.

74.  The Government maintained that there were adequate safeguards against the misuse of the power. The combination of oversight by the Independent Reviewer and scrutiny by the national courts fully met any assertion that the section 44-46 powers could be used arbitrarily. For example, in the applicants' case, the County Court was able to – and did – examine whether the officers used their powers under section 45 for their proper purpose, namely to look for terrorist articles. The officers were not free to act arbitrarily. The applicants had a right to cross-examine them and the court was free to form its own view about their evidence. The fact that, in the event, the County Court accepted the officers' evidence did not in any way indicate that its oversight was inadequate.

75.  In the Government's view, the applicants' complaints in this connection were, in essence, a collateral attack on the absence of any “reasonable suspicion” requirement in sections 44-46 of the 2000 Act. But there were good reasons why officers should not have to act upon reasonable suspicion: as Lord Bingham pointed out in the House of Lords (see paragraph 21 above), this was to ensure that a constable was not deterred from stopping and searching a person whom he suspected as a potential terrorist by the fear that he could not show reasonable grounds for his suspicion. It reflected the fact that intelligence rarely provided complete information about when and where a terrorist attack might occur and thus that vital decisions had to be taken on the basis of partial information.

b.The Court's assessment

76.  The Court recalls its well established case-law that the words “in accordance with the law” require the impugned measure both to have some basis in domestic law and to be compatible with the rule of law, which is expressly mentioned in the preamble to the Convention and inherent in the object and purpose of Article 8. The law must thus be adequately accessible and foreseeable, that is, formulated with sufficient precision to enable the individual - if need be with appropriate advice - to regulate his conduct (S. and Marper v. the United Kingdom [GC], nos. 30562/04 and 30566/04, §§ 95 and 96, ECHR 2008-...).

77.  For domestic law to meet these requirements it must afford a measure of legal protection against arbitrary interferences by public authorities with the rights safeguarded by the Convention. In matters affecting fundamental rights it would be contrary to the rule of law, one of the basic principles of a democratic society enshrined in the Convention, for a legal discretion granted to the executive to be expressed in terms of an unfettered power. Consequently, the law must indicate with sufficient clarity the scope of any such discretion conferred on the competent authorities and the manner of its exercise (Rotaru v. Romania [GC], no. 28341/95, § 55, ECHR 2000-V; Hasan and Chaush v. Bulgaria [GC], no. 30985/96, § 4, ECHR 2000-XIMaestri v. Italy [GC], no. 39748/98, § 30, ECHR 2004I; see also, amongst other examples, Silver and Others v. the United Kingdom, 25 March 1983, §§ 88-90, Series A no. 61; Funke v. France, §§ 56-57, judgment of 25 February 1993, Series A no. 256-A; Al-Nashif v. Bulgaria, no. 50963/99, § 119, 20 June 2002; Ramazanova and Others v. Azerbaijan, no. 44363/02, § 62, 1 February 2007; Glas Nadezhda EOOD and Anatoliy Elenkov v. Bulgaria, no. 14134/02, § 46, ECHR 2007XI (extracts)Vlasov v. Russia, no. 78146/01, § 125, 12 June 2008; Meltex Ltd and Movsesyan v. Armenia, no. 32283/04, § 81, 17 June 2008). The level of precision required of domestic legislation – which cannot in any case provide for every eventuality – depends to a considerable degree on the content of the instrument in question, the field it is designed to cover and the number and status of those to whom it is addressed (see, for example, Hashman and Harrup v. the United Kingdom [GC], no. 25594/94, § 31, ECHR 1999VIII; S. and Marper, cited above, § 96).

78.  It is not disputed that the power in question in the present case has a basis in domestic law, namely sections 44-47 of the 2000 Act (see paragraphs 28-34 above). In addition, the Code of Practice, which is a public document, sets out details of the manner in which the constable must carry out the search (see paragraphs 35-36 above).

79.  The applicantshowever, complain that these provisions confer an unduly wide discretion on the police, both in terms of the authorisation of the power to stop and search and its application in practice. The House of Lords considered that this discretion was subject to effective control, and Lord Bingham identified eleven constraints on abuse of power (see paragraph 16 above). However, in the Court's view, the safeguards provided by domestic law have not been demonstrated to constitute a real curb on the wide powers afforded to the executive so as to offer the individual adequate protection against arbitrary interference.

80.  The Court notes at the outset that the senior police officer referred to in section 44(4) of the Act is empowered to authorise any constable in uniform to stop and search a pedestrian in any area specified by him within his jurisdiction if he “considers it expedient for the prevention of acts of terrorism”. However, “expedient” means no more than “advantageous” or “helpful”. There is no requirement at the authorisation stage that the stop and search power be considered “necessary” and therefore no requirement of any assessment of the proportionality of the measure. The authorisation is subject to confirmation by the Secretary of State within 48 hours. The Secretary of State may not alter the geographical coverage of an authorisation and although he or she can refuse confirmation or substitute an earlier time of expiry, it appears that in practice this has never been done. Although the exercise of the powers of authorisation and confirmation is subject to judicial review, the width of the statutory powers is such that applicants face formidable obstacles in showing that any authorisation and confirmation are ultra vires or an abuse of power.

81.  The authorisation must be limited in time to 28 days, but it is renewable. It cannot extend beyond the boundary of the police force area and may be limited geographically within that boundary. However, many police force areas in the United Kingdom cover extensive regions with a concentrated populations. The Metropolitan Police Force Area, where the applicants were stopped and searched, extends to all of Greater London. The failure of the temporal and geographical restrictions provided by Parliament to act as any real check on the issuing of authorisations by the executive are demonstrated by the fact that an authorisation for the Metropolitan Police District has been continuously renewed in a “rolling programme” since the powers were first granted (see paragraph 34 above).

82.  An additional safeguard is provided by the Independent Reviewer (see paragraph 37 above)However, his powers are confined to reporting on the general operation of the statutory provisions and he has no right to cancel or alter authorisations, despite the fact that in every report from May 2006 onwards he has expressed the clear view that “section 44 could be used less and I expect it to be used less” (see paragraphs 38-43 above).

83.  Of still further concern is the breadth of the discretion conferred on the individual police officer. The officer is obliged, in carrying out the search, to comply with the terms of the Code. However, the Code governs essentially the mode in which the stop and search is carried out, rather than providing any restriction on the officer's decision to stop and search. That decision is, as the House of Lords made clear, one based exclusively on the “hunch” or “professional intuition” of the officer concerned (see paragraph 23 above). Not only is it unnecessary for him to demonstrate the existence of any reasonable suspicionhe is not required even subjectively to suspect anything about the person stopped and searched. The sole proviso is that the search must be for the purpose of looking for articles which could be used in connection with terrorism, a very wide category which could cover many articles commonly carried by people in the streets.  Provided the person concerned is stopped for the purpose of searching for such articles, the police officer does not even have to have grounds for suspecting the presence of such articles. As noted by Lord Brown in the House of Lords, the stop and search power provided for by section 44 “radically ... departs from our traditional understanding of the limits of police power” (see paragraph 23 above).

84.  In this connection the Court is struck by the statistical and other evidence showing the extent to which resort is had by police officers to the powers of stop and search under section 44 of the Act. The Ministry of Justice recorded a total of 33,177 searches in 2004/5, 44,545 in 2005/6, 37,000 in 2006/7 and 117,278 in 2007/8 (see paragraphs 44-46 above). In his Report into the operation of the Act in 2007, Lord Carlile noted that while arrests for other crimes had followed searches under section 44, none of the many thousands of searches had ever related to a terrorism offence; in his 2008 Report Lord Carlile noted that examples of poor and unnecessary use of section 44 abounded, there being evidence of cases where the person stopped was so obviously far from any known terrorism profile that, realistically, there was not the slightest possibility of him/her being a terrorist, and no other feature to justify the stop.

85.  In the Court's view, there is a clear risk of arbitrariness in the grant of such a broad discretion to the police officer. While the present cases do not concern black applicants or those of Asian origin, the risks of the discriminatory use of the powers against such persons is a very real consideration, as the judgments of Lord Hope, Lord Scott and Lord Brown recognised. The available statistics show that black and Asian persons are disproportionately affected by the powers, although the Independent Reviewer has also noted, in his most recent report, that there has also been a practice of stopping and searching white people purely to produce greater racial balance in the statistics (see paragraphs 43-44 above). There is, furthermore, a risk that such a widely framed power could be misused against demonstrators and protestors in breach of Article 10 and/or 11 of the Convention.

86.  The Government argue that safeguards against abuse are provided by the right of an individual to challenge a stop and search by way of judicial review or an action in damages. But the limitations of both actions are clearly demonstrated by the present case. In particular, in the absence of any obligation on the part of the officer to show a reasonable suspicion, it is likely to be difficult if not impossible to prove that the power was improperly exercised.

87.  In conclusion, the Court considers that the powers of authorisation and confirmation as well as those of stop and search under sections 44 and 45 of the 2000 Act are neither sufficiently circumscribed nor subject to adequate legal safeguards against abuse. They are not, therefore, “in accordance with the law” and it follows that there has been a violation of Article 8 of the Convention.

C.Alleged violations of Articles 10 and 11 of the Convention

88.  The applicants further alleged that their rights to freedom of expression under Article 10, and freedom of assembly under Article 11, of the Convention were violated. It was argued that a stop and search which had the effect of delaying, even temporarily, contemporaneous reporting or filming of a protest amounted to an interference with Article 10 rights. It was further argued that the legislation itself, with its inadequate safeguards, might well have an intimidatory and chilling effect on the exercise of those rights in the form of peaceful protest and that this was precisely the position in the case of the first applicant.

89.  The Government argued that neither the existence of the powers to stop and search nor the exercise of those powers in the particular circumstances of the applicants' case constituted an interference with their Article 10 or 11 rights.

90.  In the light of its above conclusion that there has been a violation of Article 8, the Court does not consider it necessary to examine the applicants' remaining complaints under the Convention.

III.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

91.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

92.  The applicants submitted that they had felt harassed and intimidated by the police actions and that it would be appropriate for the Court to award compensation of GBP 500 each in respect of non-pecuniary damage.

93.  The Government submitted that, in view of the short duration of the stop and search, no monetary compensation should be awarded.

94.  The Court agrees with the Government that the finding of a violation constitutes sufficient just satisfaction in the circumstances of the present case.

B.  Costs and expenses

95.  The applicants also claimed GBP 40,652.06, including value-added tax (VAT), for the costs and expenses incurred before the Court. These included GBP 8,178.92 costs of Liberty (charging at GBP 210 per hour for principal lawyers and GBP 111 per hour for a trainee solicitor) together with the fees of three counsel totalling GBP 32,473.14 including VAT.

96.  The Government submitted that the hourly rates charged by the applicants' representatives and the number of hours claimed for were excessive, particularly since the issues had already been litigated in detail before the domestic courts.

97.  According to the Court's case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and were reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the information in its possession and awards made in comparable cases against the United Kingdom (see, for example, S. and Marper, cited above), the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 35,000 covering costs for the proceedings before the Court, less EUR 1,150 already received by way of legal aid.

C.  Default interest

98.  The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1.  Declares the application admissible;

2.  Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

3.  Holds that there is no need to examine the complaints under Articles 5, 10 and 11 of the Convention;

4.  Holds that the finding of a violation constitutes sufficient just satisfaction in respect of any non-pecuniary damage suffered by the applicants;

5.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicants, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 33,850 (thirty-three thousand eight hundred and fifty euros), plus any tax that may be chargeable to the applicants, in respect of costs and expenses, to be converted into pounds sterling at the rate applicable at the date of settlement;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

6.  Dismisses the remainder of the applicants' claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 12 January 2010, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Lawrence Early                             Lech Garlicki
Registrar                                       President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde