Apostolovski i drugi protiv Bosne i Hercegovine

Država na koju se presuda odnosi
Bosna i Hercegovina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
28704/11, 45699/13, 74240/13
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
18.01.2022
Članovi
P1-1
P1-1-1
Kršenje
P1-1
P1-1-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Odbor
Sažetak
Kada je Bosna i Hercegovina proglasila nezavisnost, aplikanti su bili zaposleni u armiji Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Budući da su bili stacionirani na teritoriji Bosne i Hercegovine, tamo su im dodeljeni vojni stanovi. G. Apostolovski je otkupio svoj vojni stan neposredno pre početka rata koji je trajao u periodu 1992.-95., dok druga dvojica aplikanata to nisu učinila. Svi aplikanti su napustili svoje stanove kada je počeo rat i pridružili se oružanim snagama na drugoj strani. Iz tog razloga su njihovi zahtevi za povrat stana odbijeni nakon rata (u skadu sa Zakonom o prestanku primene zakona o napuštenim stanovima iz 1998. godine).

Dana 23.11.2012. i 25.04.2013. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio je povredu prava na mirno uživanje u posedu njihovih predratnih stanova za g. Kneževića i g. Popovića. Ponovivši da odbijanje zahteva za povrat predratnog stana prema Zakonu o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima iz 1998. godine nije nesrazmerno, Ustavni sud je smatrao da se aplikantima mora pružiti pravična naknada ako se utvrdi da nisu stekli vojni stan u drugoj državi. Kako izgleda, oni još uvek nisu dobili bilo kakvu naknadu u vezi s tim. Nakon smrti aplikanta, njegova supruga, gđa Branka Apostolovska, izjavila je 25.11.2019. godine da želi nastaviti postupak po predstavci, kao njegova nasljednica.

Aplikanti su se žalili prema članu 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju zbog nemogućnosti da se vrate u posed svojih predratnih stanova u Bosni i Hercegovini.

Sud je utvrdio da nije uspostavljeno pravo na stan aplikanata u ovom predmetu od strane vojnih vlasti u bilo kojoj državi slednici bivše SFRJ. Takođe, nema nikakvih indikacija, a kamoli dokaza da su aplikanti, kao pripadnici stranih oružanih snaga, učestvovali u ratnim zločinima na teritoriji Bosne i Hercegovine. Konačno, nisu dobili nikakvu naknadu za gubitak njihovih vojnih stanova u Bosni i Hercegovini koju im je priznao Ustavni sud. Prema tome, došlo je do povrede člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

G. Apostolovski i g. Knežević su se žalili zbog nemogućnosti da se vrate u posed svojih prijeratnih vojnih stanova u Bosni i Hercegovini i prema članu 8. Konvencije. Imajući u vidu činjenice ovog predmeta, podneske stranaka, kao i svoja utvrđenja iz ove presude, Sud smatra da je pritužba dopuštena, ali da nije potrebno posebno ispitivati da li je došlo do povrede i ove odredbe Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

ČETVRTI ODJEL

PREDMET APOSTOLOVSKI I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE

(Aplikacije br. 28704/11 i 2 druge) 

PRESUDA 

STRASBOURG

18.01.2022. godine

 Ova presuda je konačna, ali su u njoj moguće uredničke izmjene.

U predmetu Apostolovski i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Evropski sud za ljudsaka prava (Četvrti odjel), zasjedajući kao odbor u sljedećem sastavu: 

Tim Eicke, predsjednik,
Faris Vehabović,
Pere Pastor Vilanova, sudije,
i Ilse Freiwirth, zamjenica registrara Odjela,

Imajući u vidu:

aplikacije (br. 28704/11, 45699/13 i 74240/13) protiv Bosne i Hercegovine koje su, prema članu 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda („Konvencija“), Sudu podnijeli državljanin Sjeverne Makedonije, g. Laste Apostolovski, državljanin Bosne i Hercegovine, g. Milan Knežević, te državljanin Bosne i Hercegovine i Hrvatske, g. Ratko Popović, („aplikanti“)  različitih datuma naznačenih u tabeli koja se nalazi u dodatku; odluku da se o pritužbama prema članu 8. Konvencije i članu 1. Protokola br. 1 obavijesti vlada Bosne i Hercegovine („vlada“), koju je zastupala gđa J. Cvijetić, v.d. zastupnica, te da se preostali dio aplikacija proglasi nedopuštenim; izjašnjenja stranaka;

pisane komentare vlada Sjeverne Makedonije i Srbije koje je predsjednik Odjela pozvao da se izjasne kao umješači (član 36. stav 2. Konvencije i pravilo 44. stav 3. Poslovnika Suda).

Nakon vijećanja na sjednici zatvorenoj za javnost dana 14.12.2021. godine,

Donio je sljedeću presudu koja je usvojena toga datuma:

OPIS PREDMETA

  1. Kada je Bosna i Hercegovina proglasila neovisnost, aplikanti su bili zaposleni u armiji Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („SFRJ“). Budući da su bili stacionirani na teritoriji Bosne i Hercegovine, tamo su im dodijeljeni vojni stanovi. G. Apostolovski je otkupio svoj vojni stan neposredno prije početka rata koji je trajao u periodu 1992.-95. (uporedi predmet Đokić protiv Bosne i Hercegovine, br. 6518/04, 27.05.2010.), dok druga dvojica aplikanata to nisu učinila (uporedi Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine, br. 12959/05 i 5 drugih, 3.05.2012.). Svi aplikanti su napustili svoje stanove kada je počeo rat i pridružili se stranim oružanim snagama. Iz tog razloga su njihovi zahtjevi za povrat stana odbijeni nakon rata (u skadu sa članom 3.a Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima iz 1998. godine). Dana 23.11.2012. i 25.04.2013. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio je povredu prava na mirno uživanje u posjedu njihovih prijeratnih stanova za g. Kneževića i g. Popovića. Ponovivši da odbijanje zahtjeva za povrat prijeratnog stana prema članu 3.a Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima iz 1998. godine nije nesrazmjerno, Ustavni sud je smatrao da se aplikantima mora pružiti pravična naknada ako se utvrdi da nisu stekli vojni stan u drugoj državi. Kako izgleda, oni još uvijek nisu dobili bilo kakvu naknadu u vezi s tim.

OCJENA SUDA

LOCUS STANDI SUPRUGE APLIKANTA U PREDMETU G. APOSTOLOVSKOG

  1. Nakon smrti aplikanta, njegova supruga, gđa Branka Apostolovska, izjavila je 25.11.2019. godine da želi nastaviti postupak po aplikaciji kao njegova nasljednica. Vlada se nije izjasnila u vezi s tim.
  2. U slučaju smrti prvobitnog aplikanta nakon podnošenja aplikacije, Sud obično dozvoli nasljednicima da nastave postupak po aplikaciji, pod uslovom da imaju legitiman pravni interes (vidi Malhous protiv Češke Republike (odl.) [VV], br. 33071/96, ESLJP 2000 XII, i Murray protiv Nizozemske [VV], br. 10511/10, tačka 79., ESLJP 2016, s daljnjim referencama).
  3. Prema tome, Sud prihvaća da gđa Apostolovska ima pravnu legitimaciju da nastavi postupak po aplikaciji u ime pokojnog Laste Apostolovskog.

SPAJANJE APLIKACIJA

  1. S obzirom na sličan predmet ovih aplikacija, Sud smatra primjerenim da ih ispita zajedno u jednoj presudi.

NAVODNA  POVREDA ČLANA 1. PROTOKOLA  BR. 1 UZ KONVENCIJU

  1. Aplikanti su se žalili prema članu 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju zbog nemogućnosti da se vrate u posjed svojih prijeratnih stanova u Bosni i Hercegovini.

A. Dopuštenost

  1. Prigovor vlade da je aplikacija g. Kneževića podnesena nakon isteka roka jer ju je Sud primio po proteku više od šest mjeseci od dana donošenja odluke Ustavnog suda u njegovom predmetu, mora se odbiti. Datum podnošenja aplikacije u smislu člana 35. stav 1.  Konvencije jeste datum poštanskog pečata kada je aplikant poslao Sudu propisno popunjen obrazac aplikacije (vidi pravilo 47. stav 6.(a) Poslovnika Suda), a ne datum prijema aplikacije od strane Suda (vidi Brežec protiv Hrvatske, br. 7177/10, tačka 29.,18.07.2013.). Drugim riječima, aplikanti ne mogu biti odgovorni za bilo kakva kašnjenja u tranzitu koja bi mogla utjecati na njihovu korespondenciju sa Sudom; suprotno bi predstavljalo neopravdano skraćivanje šestomjesečnog roka propisanog u članu 35. stav 1. Konvencije i negativno bi utjecalo na pravo pojedinačne predstavke (vidi Anchugov i Gladkovprotiv Rusije, br. 11157/04 i 15162/05, tačka 70., 4.07.2013.). Aplikant je Sudu poslao uredno popunjen obrazac aplikacije dana 11.06.2013. godine. Budući da je dan obavijesti o odluci Ustavnog suda u njegovom predmetu 14.12.2012. godine, aplikacija je očito podnesena unutar šestomjesečnog roka.
  2. Vladin sljedeći prigovor da aplikacija g. Kneževića predstavlja zloupotrebu prava na predstavku jer aplikant nije obavijestio Sud da je podnio zahtjev za vojni stan u Srbiji, također se mora odbiti. Aplikacija se može odbaciti kao zloupotreba prava na podnošenje pojedinačne predstavke u smislu člana 35. stav 3. (a) Konvencije ukoliko je, između ostalih razloga, svjesno zasnovana na lažnim podacima. Davanje nepotpune informacije, koja je samim tim i obmanjujuća, može predstavljati zloupotrebu prava na podnošenje aplikacije, posebno ukoliko se informacija odnosi na samu suštinu predmeta, a nije dato dostatno objašnjenje za propust da se ta informacija dostavi (vidi Stevančević v. Bosne i Hercegovine (odl.),br. 67618/09, tačka 26., 10.01.2017.). Budući da nema nikakvih indikacija, a kamoli dokaza da je od strane vojnih vlasti u Srbiji uspostavljeno pravo aplikanta na vojni stan, nije od značaja to da li je on podnio zahtjev za vojni stan u Srbiji.
  3. Sud zapaža da ove aplikacije nisu na drugi način očigledno neosnovane u smislu člana 35. stav 3. (a) Konvencije, niti su nedopuštene po drugom osnovu. Stoga ih proglašava dopuštenima.

B. Meritum

  1. Opća načela koja se odnose na ovo pitanje navedena su u presudi u predmetu Đokić, citiran gore, tačke 55.-64.; Mago i drugi, citiran gore, tačke 94.-105.; i Aleksić protiv Bosne i Hercegovine (odl.), br. 38233/05, tačka 26., 3.02.2015.
  2. Za razliku od slučaja Aleksić, citiran gore, nije uspostavljeno pravo na stan aplikanata u ovom predmetu od strane vojnih vlasti u bilo kojoj državi sljednici bivše SFRJ. Nadalje, kao ni u predmetu Đokić, citiranom gore, tačka 60., te Mago i drugi, citiranom gore, tačka 103., nema nikakvih indikacija, a kamoli dokaza da su aplikanti, kao pripadnici stranih oružanih snaga, učestvovali u ratnim zločinima na teritoriji Bosne i Hercegovine. Konačno, nisu dobili nikakvu naknadu za gubitak njihovih vojnih stanova u Bosni i Hercegovini koju im je priznao Ustavni sud.
  3. Prema tome, došlo je do povrede člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

NAVODNA POVREDA ČLANA 8. KONVENCIJE

  1. G. Apostolovski i g. Knežević su se žalili zbog nemogućnosti da se vrate u posjed svojih prijeratnih vojnih stanova u Bosni i Hercegovini i prema članu 8. Konvencije. Imajući u vidu činjenice ovog predmeta, podneske stranaka, kao i svoja utvrđenja iz ove presude, Sud smatra da je pritužba dopuštena, ali da nije potrebno posebno ispitivati da li je došlo do povrede i ove odredbe Konvencije.

PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE

  1. U odnosu na predmet g. Apostolovskog, nije podnesen zahtjev za pravičnu naknadu. Prema tome, Sud smatra da nije pozvan da dosudi bilo koji iznos po tom osnovu.
  2. G. Knežević potražuje 35.000 eura (EUR) na ime materijalne štete,  5.000 eura na ime nematerijalne štete i 1.880 eura na ime troškova i izdataka u postupku pred Sudom. U vodećem predmetu koji se tiče ovog pitanja (vidi Mago i drugi, citiran gore, tačka 121.), Sud je na ime materijalne štete dosudio tržišnu vrijednost predmetnih stanova (koja je u to vrijeme procijenjena na 1.000 eura po kvadratnom metru za stanove u Sarajevu i Mostaru), plus svaki porez koji se može zaračunati. Međutim, praksa Suda se od tada izmijenila. Naime, u predmetu Stevančević, citiran gore, tačke 21. i 28., Sud je smatrao da je naknada u iznosu od 21.496 eura za stan u Sarajevu adekvatna. U skladu sa svojom praksom, Sud dosuđuje g. Kneževiću 22.200 eura za stan od sedamdeset i četiri metra kvadratna u Bihaću, plus svaki porez koji se može zaračunati, na ime materijalne štete. Kada je riječ o nematerijalnoj šteti, Sud dosuđuje iznos koji aplikant potražuje plus svaki porez koji se može zaračunati (vidi Mago i drugi, citiran gore, tačka 123.). Konačno, u pogledu troškova i izdataka u postupku pred Sudom, aplikant nije podnio dokaze da je stvarno platio, ili da treba platiti u skladu sa zakonskom ili ugovornom obavezom traženi iznos (vidi Mago i drugi, citiran gore, tačka 126.), osim za troškove prevoda iznos od 345 eura. Budući da je iznos koji se potražuje u tom pogledu razuman, Sud dosuđuje 345 eura po tom osnovu plus svaki porez koji se aplikantu može zaračunati.
  3. G. Popović potražuje 32.000 eura na ime materijalne štete, 5.000 eura na ime nematerijalne štete i 1.022 eura na ime troškova i izdataka u postupku pred Sudom. U skadu sa svojom praksom navedenom u tački 15. ove presude, Sud dosuđuje g. Popoviću 19.200 eura za stan u Bihaću od šezdeset i četiri metra kvadratna, plus svaki porez koji se može zaračunati, na ime materijalne štete. Kada je riječ o nematerijalnoj šteti, Sud dosuđuje iznos koji aplikant potražuje plus svaki porez koji se može zaračunati (vidi Mago i drugi, citiran gore, tačka 123.). Konačno, u pogledu troškova i izdataka u postupku pred Sudom, aplikant je dostavio troškovnik, zasnovan na tarifi domaće advokatske komore. Budući da je potraživani iznos razuman, Sud dosuđuje 1.022 eura po ovom osnovu, kao i svaki porez koji se aplikantu može zaračunati.
  4. Sud dalje smatra primjerenim da se zatezna kamata zasniva na najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JE JEDNOGLASNO

  1. Utvrdio da gđa Apostolovska može voditi postupak po aplikaciji u ime pokojnog Laste Apostolovskog;

  2. Odlučio spojiti aplikacije;

  3. Proglasio aplikacije dopuštenima;

  4. Utvrdio da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju;

  5. Utvrdi da nema potrebe ispitivati pritužbe prema članu 8. Konvencije;

  6. Utvrdio (a) da u roku od tri mjeseca tužena država ima isplatiti g. Kneževiću, sljedeće iznose koji će biti pretvoreni u valutu tužene države po kursu na dan izmirenja:

(i)   22.200 eura (dvadeset i dvije hiljade i dvjesto eura), kao i svaki porez koji se može zaračunati, na ime materijalne štete;

(ii) 5.000 eura (pet hiljada eura), kao i svaki porez koji se može zaračunati, na ime nematerijalne štete;

(iii) 345 eura (tristo četrdeset i pet eura), kao i svaki porez koji se aplikantu može zaračunati, na ime troškova i izdataka;

(b)  da u roku od tri mjeseca tužena država ima isplatiti g. Popoviću sljedeće iznose koji će biti pretvoreni u valutu tužene države po kursu na dan izmirenja:

(i) 19.200 eura (devetnaest hiljada i dvjesto eura), kao i svaki porez koji se može zaračunati, na ime materijalne štete;

(ii) 5.000 eura (pet hiljada eura), kao i svaki porez koji se može zaračunati, na ime nematerijalne štete;

(iii) 1.022 eura (hiljadu i dvadeset i dva eura), kao i svaki porez koji se aplikantu može zaračunati, na ime troškova i izdataka;

(c)   da će se od isteka navedenog roka od tri mjeseca do izmirenja plaćati obična kamata na navedene iznose po stopi jednakoj jednakoj najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke u periodu neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

  1. Odbio preostali dio zahtjeva aplikanata za pravičnu naknadu.

 

Sačinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi dana 18.01. 2022. godine, u skladu s pravilom 77. stavovi 2. i 3. Poslovnika Suda.             

             Ilse Freiwirth Tim Eicke
        zamjenik registrara predsjednik

 

 

DODATAK

Lista aplikacija

Br.

Aplikacija br.

Naziv predmeta

Podnesena

Aplikant / Godina rođenja

Prebivalište / Državljanstvo

Zastupnik

1.

28704/11

Apostolovski protiv Bosne i Hercegovine

17/01/2011

Laste APOSTOLOVSKI  / 1952 /

Kumanovo

Sjeverne Makedonije

Sulejman

HADŽIBEGOVIĆ

2.

45699/13

Knežević protiv Bosne i Hercegovine

11/06/2013

Milan KNEŽEVIĆ / 1947

Dragočaj

Bosne i Hercegovine

Rafaela LJUBOJEVIĆĐURIĆ

3.

74240/13

Popović protiv Bosne i Hercegovine

17/10/2013

Ratko POPOVIĆ / 1964

Beograd

Bosne i Hercegovine + Hrvatske

Nebojša MILANOVIĆ

 

__________________________________________
Prevod presude preuzet je sa stranice Zastupnika Bosne i Hercegovine pred Evropskim sudom za ljudska prava
http://www.mhrr.gov.ba/ured_zastupnika/odluke/default.aspx?id=170&langTag=bs-BA

 

FOURTH SECTION

CASE OF APOSTOLOVSKI AND OTHERS v. BOSNIA AND HERZEGOVINA

JUDGMENT

STRASBOURG

18 January 2022

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Apostolovski and Others v. Bosnia and Herzegovina, The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Committee composed of:

 Tim Eicke, President,
 Faris Vehabović,
 Pere Pastor Vilanova, judges,
and Ilse Freiwirth, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the applications (nos. 28704/1145699/13 and 74240/13) against Bosnia and Herzegovina lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a national of North Macedonia, Mr Laste Apostolovski, a national of Bosnia and Herzegovina, Mr Milan Knežević, and a national of Bosnia and Herzegovina and Croatia, Mr Ratko Popović, (“the applicants”) on the various dates indicated in the appended table;

the decision to give notice of the complaints under Article 8 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 to the Government of Bosnia and Herzegovina (“the Government”), represented by Ms J. Cvijetić, their Acting Agent, and to declare inadmissible the remainder of the applications;

the parties’ observations;

the written comments submitted by the Governments of North Macedonia and Serbia, who were invited to intervene by the President of the Section (Article 36 § 2 of the Convention and Rule 44 § 3 of the Rules of Court).

Having deliberated in private on 14 December 2021,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

SUBJECT-MATTER OF THE CASE

1.  When Bosnia and Herzegovina declared independence, the applicants were employed with the army of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia (“SFRY”). Being stationed in the territory of Bosnia and Herzegovina, they were allocated military flats there. Mr Apostolovski bought his military flat shortly before the 1992-95 war (compare Đokić v. Bosnia and Herzegovina, no. 6518/04, 27 May 2010), whereas the other two applicants did not (compare Mago and Others v. Bosnia and Herzegovina, nos. 12959/05 and 5 others, 3 May 2012). All applicants left their flats when the war started and joined foreign armed forces. For that reason, their restitution claims were rejected after the war (pursuant to section 3a of the Restitution of Flats Act 1998). On 23 November 2012 and 25 April 2013, the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina found a breach of the right to the peaceful enjoyment of their pre-war flats in respect of Mr Knežević and Mr Popović, respectively. While reiterating that it was not disproportionate to reject restitution claims regarding military flats pursuant to section 3a of the Restitution of Flats Act 1998, the Constitutional Court held that the applicants had to be given fair compensation should it be established that they had not acquired a military flat in another State. It appears that they have not yet received any compensation in this connection.

THE COURT’S ASSESSMENT

THE LOCUS STANDI OF THE APPLICANT’S SPOUSE IN THE CASE OF MR APOSTOLOVSKI

2.  Following the applicant’s death, his spouse, Mrs Branka Apostolovska, declared on 25 November 2019 her wish to pursue the application as his heir. The Government did not submit any observations in this connection.

3.  Where the original applicant has died after lodging the application, the Court normally permits the next-of-kin to pursue an application, provided he or she has a legitimate interest (see Malhous v. the Czech Republic (dec.) [GC], no. 33071/96, ECHR 2000 XII, and Murray v. the Netherlands [GC], no. 10511/10, § 79, ECHR 2016, with further references).

4.  Accordingly, the Court accepts that Mrs Apostolovska has standing to pursue the application on behalf of the late Laste Apostolovski.

JOINDER OF THE APPLICATIONS

5.  Having regard to the similar subject matter of the applications, the Court finds it appropriate to examine them jointly in a single judgment.

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 1 TO THE CONVENTION

6.  The applicants complained under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention about their inability to have restored to them their pre-war flats in Bosnia and Herzegovina.

  1. Admissibility

7.  The Government’s objection that the application of Mr Knežević had been lodged out of time, because it had been received by the Court more than six months from the date of delivery of the Constitutional Court’s decision in his case, must be dismissed. The date of introduction of an application for the purposes of Article 35 § 1 of the Convention is the date of the postmark when the applicant dispatched a duly completed application form to the Court (see Rule 47 § 6 (a) of the Rules of Court), and not the date of receipt of the application by the Court (see Brežec v. Croatia, no. 7177/10, § 29, 18 July 2013). In other words, applicants cannot be held responsible for any delays that may affect their correspondence with the Court in transit; to hold otherwise would mean unjustifiably shortening the six-month period set forth in Article 35 § 1 of the Convention and negatively affecting the right of individual petition (see Anchugov and Gladkov v. Russia, nos. 11157/04 and 15162/05, § 70, 4 July 2013). The present applicant sent a duly completed application form to the Court on 11 June 2013. Since the date of notification of the Constitutional Court’s decision in his case is 14 December 2012, the application was clearly lodged within the six-month time-limit.

8.  The Government’s next objection that the application of Mr Knežević constituted an abuse of the right of petition, because the applicant had failed to inform the Court that he had lodged an application for a military flat in Serbia, must equally be dismissed. An application may be rejected as an abuse of the right of individual application within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention if, among other reasons, it was knowingly based on false information. The submission of incomplete and thus misleading information may constitute an abuse of the right of petition, especially if the information concerns the very core of the case and no sufficient explanation has been provided for the failure to disclose that information (see Stevančević v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 67618/09, § 26, 10 January 2017). Since there is no indication, let alone proof, that the applicant’s right to a military flat has been established by the military authorities in Serbia, whether he has lodged an application for a military flat in Serbia or not is of no relevance.

9.  The Court notes that the applications are otherwise neither manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention nor inadmissible on any other grounds. It therefore declares them admissible.

  1. Merits

10.  The general principles concerning this issue have been summarized in Đokić, cited above, §§ 55-64; Mago and Others, cited above, §§ 94-105; and Aleksić v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 38233/05, § 26, 3 February 2015.

11.  Contrary to Aleksić, cited above, the present applicants’ right to a flat has not been established by the military authorities in any successor State of the former SFRY. Furthermore, as in Đokić, cited above, § 60, and Mago and Others, cited above, § 103, there is no indication, let alone proof, that the applicants participated, as part of foreign armed forces, in any war crimes in the territory of Bosnia and Herzegovina. Lastly, they have not been given any of the compensation recognised as due to them by the Constitutional Court for the loss of their military flats in Bosnia and Herzegovina.

12.  There has accordingly been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

13.  Mr Apostolovski and Mr Knežević complained about their inability to have restored to them their pre-war military flats in Bosnia and Herzegovina also under Article 8 of the Convention. Having regard to the facts of the case, the submissions of the parties, and its findings above, the Court considers that the complaint is admissible but that it is not necessary to examine separately whether there has also been a violation of that provision of the Convention.

APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

14.  As regards the case of Mr Apostolovski, no claim for just satisfaction was submitted. Accordingly, the Court considers that there is no call to award any sum on that account.

15.  Mr Knežević claimed 35,000 euros (EUR) in respect of pecuniary damage, EUR 5,000 in respect of non-pecuniary damage and EUR 1,880 in respect of costs and expenses incurred before the Court. In the leading case concerning this matter (see Mago and Others, cited above, § 121), the Court awarded in respect of pecuniary damage the market value of the flats at issue (assessed, at the time, at EUR 1,000 per square meter for flats in Sarajevo and Mostar), plus any tax that may be chargeable. However, the Court’s case-law has evolved since then. Notably, in Stevančević, cited above, §§ 21 and 28, the Court considered that compensation in the amount of EUR 21,496 for a flat situated in Sarajevo was adequate. In accordance with its case-law, the Court awards Mr Knežević EUR 22,200 for a flat measuring seventy-four square meters in Bihać, plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary damage. As concerns non-pecuniary damage, the Court awards the amount claimed by the applicant plus any tax that may be chargeable (see Mago and Others, cited above, § 123). Lastly, as to costs and expenses incurred before the Court, the applicant failed to submit evidence that he had actually paid, or was bound to pay, pursuant to a legal or contractual obligation, the amount claimed (see Mago and Others, cited above, § 126), save for translation costs in the amount of EUR 345. Since the sum claimed in that respect is reasonable, the Court awards EUR 345 under this head plus any tax that may be chargeable to the applicant.

16.  Mr Popović claimed EUR 32,000 in respect of pecuniary damage, EUR 5,000 in respect of non-pecuniary damage and EUR 1,022 in respect of costs and expenses incurred before the Court. In accordance with its case-law mentioned in paragraph 15 above, the Court awards Mr Popović EUR 19,200 for a flat measuring sixty-four square meters in Bihać, plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary damage. As to non-pecuniary damage, the Court awards the amount claimed by the applicant plus any tax that may be chargeable (see Mago and Others, cited above, § 123). Lastly, as to costs and expenses incurred before the Court, the applicant submitted a bill of costs, based on the tariff fixed by the local bar association. Since the sum claimed is reasonable, the Court awards EUR 1,022 under this head plus any tax that may be chargeable to the applicant.

17.  The Court further considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Holds that Mrs Apostolovska may pursue the application on behalf of the late Laste Apostolovski;
  2. Decides to join the applications;
  3. Declares the applications admissible;
  4. Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention;
  5. Holds that there is no need to examine the complaints under Article 8 of the Convention;
  6. Holds

(a) that the respondent State is to pay Mr Knežević, within three months, the following amounts, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 22,200 (twenty-two thousand two hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary damage;

(ii) EUR 5,000 (five thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(iii) EUR 345 (three hundred and forty-five euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that the respondent State is to pay Mr Popović, within three months, the following amounts, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 19,200 (nineteen thousand two hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary damage;

(ii) EUR 5,000 (five thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(iii) EUR 1,022 (one thousand and twenty-two euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(c) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicants’ claims for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 18 January 2022, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Ilse Freiwirth                         Tim Eicke
 Deputy Registrar                  President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.