Baranin i Vukčević protiv Crne Gore

Država na koju se presuda odnosi
Crna Gora
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
24655/18, 24656/18
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
11.03.2021
Članovi
3
34
37
37-1
37-1-c
41
Kršenje
3
3 (Proceduralni aspekt)
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 3) Zabrana torture
(Čl. 3 / CAT-12) Efikasna istraga
(Čl. 34) Pojedinačne predstavke
(Čl. 34) Žrtva
(Čl. 37) Brisanje predstavki - opšte
(Čl. 37-1) Brisanje predstavki
(Čl. 37-1-c) Dalje ispitivanje predstavke nije opravdano
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
Tematske ključne reči
postupanje policije
zlostavljanje od strane policije
VS deskriptori
1.3 Član 3. - zabrana mučenja, nečovečnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
1.3.2 Propusti u istragama
1.3.4 Nečovečno postupanje
1.3.6 Postupanje policije
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnosioce predstavke je pretuklo više policijskih službenika u centru Podgorice, u ulici Miljana Vukova (tzv. Zlatarskoj ulici) 24.10.2015, oko 22:30h, posle razbijanja protesta u organizaciji političke koalicije Demokratski front. Njih dvojica nisu učestvovali u bilo kakvim izgredima, nisu pružali otpor službenicima policije, policija ih nije uhapsila, niti je protiv njih pokrenut bilo kakav postupak.

Baranina i Vukčevića su te noći službenici policije primorali da legnu na trotoar, a zatim su im naneli više udaraca, čije su posledice bili obimni hematomi, utvrđeni lekarskim nalazima. Pored toga, službenici policije su ih izložili nečovečnom i ponižavajućem postupanju jer su na njih vikali, psovali ih i vređali, a zatim povređene ostavili da leže na ulici bez pomoći. O događaju postoji i video zapis objavljen na internetu. Do dana donošenja presude ESLJP, više od pet godina nakon navedenog događaja, policajci koji su izvršili krivična dela prema podnosiocima predstavke nisu identifikovani, a slučaj se još uvek nalazi u predistražnoj fazi.

U svojim predstavkama, podnosioci predstavke su se žalili, na osnovu člana 3 Konvencije, na pretrpljeno zlostavljanje od strane neidentifikovanih službenika SAJ-a 24. oktobra 2015. godine, a konkretno na navodni nedostatak delotvorne istrage u tom pogledu.

Evropski sud je utvrdio da nadležni državni organi, prvenstveno tužilaštvo i policija, nisu sproveli efikasnu i delotvornu istragu kako bi otkrili počinioce i adekvatno ih kaznili. Utvrđeno je da istraga nije bila brza, temeljna, nezavisna i da nije omogućila dovoljan javni nadzor, što je znatno umanjilo njenu sposobnost da identifikuje odgovorne osobe.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

PETO ODJELJENJE

PREDMET BARANIN I VUKČEVIĆ PROTIV CRNE GORE 

(Predstavke br. 24655/18 i 24656/18)

PRESUDA

Član 3 (procesni aspekt) • Kontinuirana nedjelotvornost istrage o brutalnosti policije nakon što su utvrđene povrede materijalne i procesne prirode člana 3 od strane Ustavnog suda • Istraga nije bila brza, temeljna ili nezavisna, i nije obezbijedila dovoljan stepen javnog nadzora  • Nije bilo gubitka statusa žrtve u svijetlu kontinuirane nedjelotvornosti • Žalba na osnovu materijalnog aspekta je skinuta sa liste predmeta Suda usljed odluke domaćih sudova i naknade štete

STRAZBUR

11. mart 2021. godine

Ova presuda će postati pravosnažna u okolnostima utvrđenim u članu 44 stav 2 Konvencije. Ona može biti predmet redakcijske izmjene.

U predmetu Baranin i Vukčević protiv Crne Gore, Evropski sud za ljudska prava (Peto odjeljenje), na zasijedanju Vijeća u sastavu:

Síofra O’Leary, predsjednik,
Ganna Yudkivska,
Stéphanie Mourou-Vikström,
Lətif Hüseynov,
Lado Chanturia,
Ivana Jelić,
Arnfinn Bårdsen, sudije,
i Victor Soloveytchik, registrar odjeljenja,

Imajući u vidu: predstavke (br. 24655/18 i 24656/ 18) protiv Crne Gore koje su podnijete Sudu na osnovu člana 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: „Konvencija“) od strane g-dina Momčila Baranina (u daljem tekstu: „prvi podnosilac predstavke“), koji ima dvojno državljanstvo, crnogorsko i kanadsko, i crnogorskog državljanina, Branimira   Vukčevića  (u  daljem tekstu: „drugi podnosilac  predstavke“), 15. maja 2018. godine; odluku da se o predstavkama obavijesti Vlada Crne Gore  (u daljem tekstu: „Vlada“); izjašnjenja stranaka;

Nakon vijećanja na sjednici bez prisustva javnosti, održanoj 2. februara 2021. godine,

Donosi sljedeću presudu, koja je usvojena tog dana:

UVOD

  1. Konkretni predmeti se tiču pritužbi podnosilaca predstavki na osnovu članova 3 i 13 Konvencije u vezi zlostavljanja od strane neidentifikovanih policijskih službenika 24. oktobra 2015. godine, i konkretno navodnog nedostatka djelotvorne istrage u vezi predmetnog incidenta, te nedostatka djelotvornog domaćeg pravnog lijeka s tim u vezi.

ČINJENICE

  1. Podnosioci predstavki su rođeni 1977. i 1978. godine i žive u Podgorici. Njih je zastupala g-đa T. Gorjanc-Prelević, izvršna direktorica nevladine organizacije Akcija za ljudska prava.
  2. Vladu je zastupala njena zastupnica, g-đa V. Pavličić.
  3. Činjenice ovog predmeta, kako su ih podnijele stranke, mogu se rezimirati kako slijedi.

A. Činjenični okvir

  1. Dana 24. oktobra 2015. godine, u Podgorici su organizovani protesti opozicione političke koalicije ispred zgrade Skupštine. Veliki broj policijskih službenika je bio raspoređen u cilju osiguravanja bezbjednosti skupa, uključujući članove Posebne jedinice policije („PJP“) i Specijalne antiterorističke jedinice („SAJ“). U jednom trenutku protesta  počeli  su  neredi da budu nasilne prirode. Neki od učesnika protesta su pokušali da nasilno uđu u zgradu Skupštine, a na službenike policije je bacano kamenje i molotovljevi kokteli. Načelnik Centra bezbjednosti („CB”) u Podgorici, koji je bio zadužen za osiguravanje bezbjednosti na protestu, naredio je prekid skupa. Iste noći je došlo do niza incidenata u gradu, poput pljačkanja prodavnica i razbijanja izloga, uključujući i stakla banaka. Ukupan broj povrijeđenih lica je bio pedeset i četiri, od kojih je dvadeset i devet bilo policijskih službenika, a dvadeset i pet učesnika protesta.

B. Događaji od 24. oktobra 2015. godine

  1. Iste večeri, oko 22:30 časova, podnosioci predstavki su se zatekli u blizini protesta, ali nisu učestvovali u istim. U cilju izbjegavanja grupe učesnika protesta, uputili su se u sporednu ulicu prema policiji, koja ih je propustila da prođu. Nakon nekoliko metara više maskiranih policijskih službenika je prišlo podnosiocima predstavki, naložili im da legnu na trotoar, verbalno ih vrijeđali i udarali nogama. Jedan od policijskih službenika je glavu drugog podnosioca predstavke pritisnuo stopalom uz tlo. Vozilo SAJa marke „Hummer“ se nalazilo na licu mjesta, uz nekoliko drugih vozila. Ovaj događaj je snimljen sa prozora obližnje kancelarije i postavljen na „YouTube“ od strane glavnog urednika dnevnog lista Vijesti.
  2. Nepoznatog dana, nakon pregledanja video snimka, Osnovno državno tužilaštvo – („ODT“) je pokrenulo postupak protiv nepoznatih službenika SAJ-a zbog krivičnog djela zlostavljanja.
  3. Dana 25. oktobra 2015. godine SAJ je sačinila jedan izvještaj o događajima i upotrebi sile prethodne noći. Incident u kojem su bili uključeni podnosioci predstavki nije bio spomenut u izvještaju.
  4. Dana 27. i 28. oktobra 2015. godine podnosioci predstavki su pojedinačno zatražili medicinsku pomoć. U medicinskom izvještaju koji se tiče prvog podnosioca predstavke utvrđeno je postojanje bolnog hematoma prečnika 30 centimetara u unutrašnjem predjelu lijeve butine, bolni hematom prečnika oko 20 centimetara u unutrašnjem predjelu desne butine sa zadnje strane kao i hematom prečnika 1 centimetar u predjelu lijevog gornjeg kapka. U medicinskom izvještaju koji se tiče drugog podnosioca predstavke navodi se postojanje hematoma u predjelu lijevog rebarnog luka veličine 8x4 centimetara, kao i hematoma u predjelu zadnje strane lijeve potkoljenice veličine 15x7 centimetara. 
  5. Dana 30. oktobra 2015. godine podnosioci predstavki su prijavili ovaj incident policiji. Istog dana oni su bili saslušani od strane policijskih službenika iz CB. CB je takođe zahtijevao video snimak sa lica mjesta i od različitih medija.
  6. Dana 10. novembra 2015. godine ODT je zatražilo od Uprave policije da ga obavijesti o identitetu podnosilaca predstavki. Takođe je zahtijevalo informacije u pogledu toga koje su radnje preduzete u cilju identifikovanja službenika SAJ-a koji su bili uključeni u još dva druga incidenta koja su se dogodila predmetne noći, na mjestima gdje je viđeno vozilo SAJ-a  marke „Hummer“, a u vezi kojih je ODT takođe pokrenulo postupak. ODT je primijetilo da ovi incidenti nisu bili spomenuti u izvještaju od 25. oktobra kojeg je sačinila SAJ (vidjeti stav 8 gore).
  7. Dana 12. novembra 2015. godine ODT je zatražilo da SAJ dostavi informacije o GPS poziciji svih službenih motornih vozila koja su upotrijebljena 24. oktobra 2015. godine u vremenu od 21:30 časova do ponoći. Dana 20. novembra 2015. godine SAJ je dostavila informacije u odnosu na devet motornih vozila. Konkretno, službenik SAJ-a Lj.P. je bio zadužio sva vozila, uključujući i „Hummer“. Međutim, on nije upravljao nijednim od navedenih vozila, s obzirom na to da se isti nalazio u vozilu vatrogasne službe ispred Skupštine. U izvještaju je navedeno da je CB ispitao dostupne video snimke (sa kamera za video nadzor i snimaka koji su objavljeni u medijima), ali zbog lošeg kvaliteta tih snimaka, kao i činjenice da su policijski službenici koji su bili uključeni nosili gas maske i šljemove, bila je nemoguća njihova identifikacija. Ni podnosioci predstavki ih nisu mogli prepoznati iz istog razloga.
  8. Dana 20. novembra 2015. godine Uprava policije je obavijestila ODT o tri različita incidenta u kojima je upotrijebljena sila od strane policije tokom predmetne noći, uključujući incident u kojem su učestvovali podnosioci predstavki, uz navođenje imena podnosilaca predstavki.
  9. Dana 3. decembra 2015. godine ODT je saslušalo podnosioce predstavki zbog osnovane sumnje da su isti pretrpjeli krivično djelo zlostavljanje. Oni su, u suštini, tvrdili da nisu mogli da identifikuju bilo koga od policijskih službenika s obzirom na to da su isti nosili maske i šljemove. Oni su takođe naveli da su dva policijska vozila bila na licu mjesta, i to „Hummer“ i Land Rover. Na osnovu toga, drugi podnosilac predstavke je pretpostavio da su se vozači „Hummera“ i Land Rovera definitivno tu nalazili. Shodno saznanju drugog podnosioca predstavke iz medija da se komandant SAJ-a nalazio u „Hummer-u“, isti je pretpostavio da se on takođe tu nalazio. On je takođe naveo da nije bilo nikoga drugoga u toj ulici osim njih (podnosilaca predstavki) i policijskih službenika.
  10. Dana 4. decembra 2015. godine ODT je od CB zatražilo da mu dostavi video snimke iz apoteke u čijoj blizini se predmetni incident dogodio. Dana 30. decembra 2015. godine CB je obavijestio ODT da je kamera u apoteci samo zabilježila unutrašnjost objekta, i da su kapci na prozorima bili spušteni s obzirom na to da je apoteka bila zatvorena. CB je naveo da su oni takođe posjetili obližnju buregdžinicu, ali da ih je njen vlasnik obavijestio da kamera nije radila u to vrijeme i da se, u svakom slučaju, snimci samo čuvaju za period od dvadeset i jedan dan.
  11. Dana 12. januara 2016. godine Uprava policije je obavijestila CB da nisu posjedovali snimke radio komunikacije između različitih policijskih komandira tokom predmetne noći s obzirom na činjenicu da relevantni sistem snimanja nije funkcionisao.
  12. Dopisom od 26. januara 2016. godine ODT je zatražilo od direktora Uprave policije da ga obavijesti o preduzetim radnjama u cilju identifikacije službenika policije, kao i o razlozima zbog kojih nisu uspjeli da ranije sprovedu spomenute radnje.
  13. Dana 29. februara 2016. godine vještak medicinske struke je dostavio ODT-u nalaz i mišljenje o povredama kod podnosilaca predstavki nakon podnošenja zahtjeva ODT-a  od 8. februara 2016. godine. U suštini, u nalazu i mišljenju je potvrđen raniji medicinski izvještaj (vidjeti stav 9 gore). Ove povrede su klasifikovane kao lakše tjelesne povrede nanesene tupim mehaničkim oružjem, kao i pesnicama ili stopalima.
  14. Dana 7. aprila i 6. maja 2016. godine ODT je urgiralo kod Uprave policije da identifikuje službenike SAJ-a koji su učestvovali u incidentu.
  15. Dana 17. januara 2017. godine podnosioci predstavki su podnijeli ustavne žalbe u kojima su se žalili na mučenje, nečovječno i ponižavajuće postupanje i nedostatak djelotvorne istrage.
  16. U toku postupaka koji su uslijedili ODT je obavijestilo Ustavni sud da je cjelokupan dokazni materijal upućivao na to da je zlostavljanje počinjeno na štetu podnosilaca predstavki, ali da ODT nije bilo u mogućnosti da identifikuje počinioce krivičnog djela, s obzirom na činjenicu da njihova lica nisu bila vidljiva na dostupnim video snimcima, te da su podnosioci predstavki bili izričiti da ih nisu mogli prepoznati. ODT je urgiralo da načelnik CB, Uprava policije i ministar unutrašnjih poslova preduzmu mjere u cilju identifikacije počinalaca krivičnog djela. Uprava policije je navela da su oni saslušali podnosioce predstavki i pregledali video snimke, ali da nisu mogli da identifikuju nikoga, s obzirom na to da su policijski službenici nosili maske i šljemove. Pribavljeni materijal su proslijedili ODT-u.
  17. Dana 21. juna 2017. godine Ustavni sud je utvrdio povredu i materijalnog i procesnog aspekta člana 3 Konvencije. Konkretno, podnosioci predstavki su pretrpjeli nečovječno i ponižavajuće postupanje od strane neidentifikovanih službenika SAJ-a, što je rezultiralo zadobijanjem lakših tjelesnih povreda, uzrokujući im fizičke i duševne bolove. S obzirom da podnosioci predstavki nisu ničim to isprovocirali, upotreba sile nije bila opravdana, te je ista bila prekomjerna i nesrazmjerna.
  18. Ustavni sud je dalje utvrdio da istraga koju je sprovelo ODT nije bila temeljna, nezavisna i brza. Naime, ODT nije saslušalo novinare koji su bili svjedoci dešavanja ili bilo koje službenike SAJ-a. ODT je nastavilo da zahtijeva od Uprave policije da identifikuje policijske službenike, zanemarujući činjenicu da su oni od kojih je navedeno zahtijevano bili podređeni istom lancu komande kao i policajci pod istragom. U krajnjem, ODT nije uspjelo da identifikuje počinioce u periodu dužem od devetnaest mjeseci. Sud je smatrao irelevantnim to da je ODT krivično gonilo komandanta SAJ-a zbog pomaganja drugima u izbjegavanju preduzimanja odgovornosti (vidjeti stavove 37-40, u nastavku).
  19. Štaviše, Uprava policije nije sprovela djelotvornu i temeljnu istragu radi identifikovanja i kažnjavanja svojih službenika. Na to nisu mogli uticati navodi da je identifikacija ometena činjenicom da su službenici imali zaštitne šljemove i gas maske, te da su video snimci bili beskorisni. Takođe, istraga nije mogla biti nezavisna, s obzirom da je policija morala da sprovodi istragu nad svojim sopstvenim kolegama. Ustavni sud je zahtijevao od ministra unutrašnjih poslova i Uprave policije da u cjelosti sarađuju sa ODT-om, radi prikupljanja dokaza i identifikovanja relevantnih službenika SAJ-a.
  20. Ustavni sud je naložio ODT-u da sprovede temeljnu, brzu i nezavisnu istragu u cilju identifikovanja i krivičnog gonjenja policijskih službenika u odnosu na koje je postojala osnovana sumnja da su počinili krivično djelo zlostavljanja podnosilaca predstavki. Taj sud je naložio da se ove odluke izvrše u roku od tri mjeseca od dana njihovog objavljivanja u Službenom listu, te da po isteku navedenog vremenskog roka ODT dostavi sudu izvještaj. Ove odluke su objavljene 3. avgusta 2017. godine.
  21. U periodu od 18. septembra do 3. novembra 2017. godine ODT je saslušalo glavnog urednika dnevnog lista Vijesti (vidjeti stav 6 in fine gore), direktora TV Vijesti, vlasnicu apoteke, komandanta PJP-a i pedeset i četiri službenika SAJ-a. Tokom istog perioda, ODT je urgiralo da ga Uprava policije i ministar unutrašnjih poslova obavijeste o preduzetim mjerama u cilju identifikovanja počinilaca. ODT je takođe zahtijevalo od načelnika CB u Podgorici da ga obavijesti o tome da li su pripadnici drugih interventnih jedinica bili raspoređeni na licu mjesta te, ukoliko jesu, da ga obavijesti o njihovom identitetu.
  22. Glavni urednik Vijesti i vlasnica apoteke su bili saslušani u svojstvu svjedoka. Oni su bili propisno upozoreni da moraju da govore istinu te da će se davanje lažnih iskaza smatrati krivičnim djelom.
  23. Glavni urednik Vijesti je naveo, u suštini, da je između pet i sedam unformisanih lica sa šljemovima pretuklo podnosioce predstavki. Jedan od onih koji su bili prisutni nije nosio šljem, ali s obzirom na to da je bilo mračno nije mogao da ga prepozna ili čak da kaže da li je nešto imao na licu ili nije. U blizini je zapazio vozilo marke „Hummer“. On je takođe primijetio da su na udaljenosti od 20 do 30 metara policijski službenici pokušavali da izvuku neko lice iz automobila ili da ga spriječe da izađe iz istog. On nije mogao da pruži više informacija o tome, s obzirom na to da je njegova pažnja bila usmjerena na podnosioce predstavki. On nije mogao da kaže ko se sa njime nalazio u kancelariji predmetne noći.
  24. Direktor TV Vijesti je naveo da niko od njegovih zaposlenih nije snimio ili svjedočio o predmetnim događajima. Vlasnica apoteke je navela da su kamere pokrivale samo unutrašnjost objekta te da je, u svakom slučaju, apoteka bila zatvorena u to vrijeme. Komandant PJP-a je tvrdio da njegova jedinica nije bila raspoređena u ulici u kojoj se predmetni incident dogodio.
  25. Službenici SAJ-a, uključujući komandanta SAJ-a, bili su saslušani “u svojstvu građana radi prikupljanja obavještenja” i bili su obaviješteni da nisu bili u obavezi da odgovore na bilo koja pitanja. Oni su bili saslušani, inter alia, o tome kako su bili obučeni tokom predmetne noći, te koje šljemove su nosili. Oni su naveli, u suštini, da su za incident koji je uključivao podnosioce predstavki saznali tek kasnije, uglavnom putem medija. Oni su svi nosili maske i šljemove i punu opremu, a video snimci su bili lošeg kvaliteta, što je značilo da je bilo nemoguće prepoznati bilo koga od policijskih službenika. Mnogi od njih su smatrali da su pripadnici drugih jedinica mogli takođe da budu tu prisutni, naročito ako se uzme u obzir činjenica da je nekima od njih na leđima bilo ispisano „policija”, dok je njima na leđima bilo ispisano „SAJ“. Oni nisu mogli da kažu ko je upravljao „Hummer-om“ predmetne noći. Uopšteno gledano, predmetno veče je bilo haotično; oni su imali nekoliko intervencija i većina njih se vraćala u vozila nasumično po izvršenju intervencija, ne znajući ko se nalazio u istom vozilu. Komandant SAJ-a je naveo da nije mogao da se sjeti ikakvih detalja iz predmetne noći ili da prepozna bilo koga na video snimcima. On je potvrdio da se nalazio u „Hummeru“ cijele noći, ali nije bio upućen u to ko se još nalazio u vozilu, s obzirom na to da su službenici mijenjali pozicije u toku predmetne noći.
  26. Načelnik CB je obavijestio ODT da nije raspolagao informacijama iz kojih bi proizilazilo da su pripadnici drugih interventnih jedinica bili raspoređeni u vezi sa predmetnim događajima.
  27. Dana 3. novembra 2017. godine ODT je sačinilo svoj izvještaj. U istom je ukazano na sve gore navedene mjere koje su bile preduzete i na postignute rezultate, a navedeno je i da jedan od službenika SAJ-a nije bio saslušan s obzirom na to da se nalazio na mirovnoj misiji u inostranstvu. U istom je takođe navedeno da su ministar unutrašnjih poslova i direktor Uprave policije pitani dva puta da identifikuju policijske službenike, ali bez rezultata. U izvještaju je zaključeno da su neki policijski službenici nesporno počinili predmetno krivično djelo, ali na osnovu cjelokupnog prikupljenog i ranijeg dokaznog materijala bilo je nemoguće da se isti identifikuju. U izvještaju je takođe navedeno da novinari Vijesti nisu bili saslušani ranije s obzirom da su policijski službenici nosili maske i da su bili neprepoznatljivi. Službenici SAJ-a nisu bili ranije saslušani u toku trajanja predmetnih postupaka, s obzirom na to da su isti bili već saslušani tokom postupka koji se odnosio na zlostavljanje lica M.M. od strane službenika SAJ-a iste noći u različitom dijelu grada (vidjeti stavove 11 i 13 gore i stav 38 u nastavku).
  28. Dana 17. novembra 2017. godine podnosioci predstavki su pribavili izvještaj ODT-a nakon podnošenja zahtjeva od 6. novembra 2017. godine.
  29. Dana 19. januara 2018. godine punomoćnik podnosilaca predstavki je pregledao spise predmeta Ustavnog suda, a nekoliko dana kasnije drugi podnosilac predstavke je učinio isto.
  30. Dana 30. januara 2018. godine sudija izvjestilac Ustavnog suda je predložio da sud utvrdi da njegova odluka u predmetu podnosilaca predstavki nije izvršena i da zahtijeva od Vlade da obezbijedi izvršenje iste. Ovaj predlog je odbijen istog dana.
  31. Predmetna istraga je naizgled i dalje u toku.

C. Krivični postupak protiv komandanta SAJ-a

  1. U periodu između 19. novembra 2015. godine i 31. maja 2016. godine ODT je saslušalo niz lica u postupku protiv komandanta SAJ-a zbog krivičnog djela zloupotrebe službene dužnosti, uključujući i samog komandanta SAJ-a, zamjenika komandanta SAJ-a, načelnika CB, komandanta PJP-a i službenika PJP-a. U suštini, oni su tvrdili da nisu bili upoznati sa predmetnim slučajevima upotrebe sile (vidjeti stav 11 i 13 gore, i stav 38 u nastavku), kao i da su svi službenici nosili maske, što je značilo da je bilo nemoguće da ih prepoznaju. Takođe je bilo očigledno na osnovu njihovih izjava da je načelnik CB u Podgorici bio nadležan za održavanje bezbjednosti na protestnim skupovima predmetne noći, te da su mu i SAJ i PJP bili podređeni. Drugi podnosilac predstavke je takođe bio saslušan i, u suštini, ponovio je svoje prethodne navode.
  2. Dana 31. maja 2016. godine ODT je podiglo optužnicu protiv komandanta SAJ-a zbog krivičnog djela pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela. Optužnica je upućivala da je on svjesno prikrivao identitet službenika SAJ-a koji su počinili krivično djelo mučenje i zlostavljanje. Iako je znao da su oni nezakonito upotrijebili silu nanijevši tjelesne povrede podnosiocima predstavki i ostalim licima, on je pružio lažne informacije o okolnostima pod kojim su počinjena ova krivična djela. On je takođe dopustio da pedeset i četiri službenika SAJ-a sačine zajednički izvještaj o upotrebi sile protiv lica M.M., iako su morali da sačine pojedinačne izvještaje o upotrebi sredstava sile, te im je dopustio da ne sačinjavaju izvještaje o upotrebi sile protiv drugih lica, uključujući podnosioce predstavki.
  3. Dana 23. januara 2017. godine, Osnovni sud u Podgorici je oglasio komandanta SAJ-a krivim za navedeno krivično djelo i osudio ga je na kaznu zatvora od pet mjeseci. U svojoj presudi, sud je utvrdio da su službenici SAJa nezakonito upotrijebili silu na tri lokacije u Podgorici 24. oktobra 2015. godine. Ova presuda je postala pravosnažna 11. maja 2017. godine.
  4. Komandant SAJ-a je počeo da služi svoju zatvorsku kaznu  21. septembra 2017. godine. Dvadeset dana kasnije on je prebačen u bolnicu. Uslovno je otpušten 9. januara 2018. godine. Osnovni sud, u svojoj odluci o uslovnom otpustu od 3. januara 2018. godine, nije se pozvao na bilo kakvu medicinsku dokumentaciju.

D.Postupak koji se odnosi na zlostavljanje lica M.M.

  1. U toku krivičnog postupka zbog krivičnog djela zlostavljanja lica M.M. od strane službenika SAJ-a iste noći u drugom dijelu grada, ODT je saslušalo, između ostalih, komandanta SAJ-a i službenika SAJ-a Lj.P. u svojstvu svjedoka. Komandant SAJ-a je izjavio, inter alia, da zbog pokrivenosti maskama nije znao koja su dva službenika bila sa njim u vozilu. Lj.P. je saslušan 21. marta 2018. godine. On je potvrdio da je bio zadužio većinu vozila SAJ-a tokom predmetne noći, ali da nije upravljao nijednim od njih, s obzirom na to da je vršio obezbjeđivanje vozila vatrogasne službe u blizini Skupštine. On je naveo da SAJ nije vodila evidenciju ko je uzimao vozila i u koje vrijeme. Ključevi od vozila su se nalazili u kancelarijama komandanata i službenici bi uzimali ključeve po potrebi.
  2. Dana 25. jula 2017. godine Ustavni sud je odlučio o ustavnoj žalbi lica M.M. Sud je utvrdio povredu i materijalnog i procesnog aspekta člana 3 Konvencije. Konkretno, utvrdio je da je lice M.M. bilo podvrgnuto mučenju te da je pretrpjelo ozbiljne tjelesne povrede, iako nije preduzeo nikakve radnje kojima bi isprovocirao upotrebu sile. Sud je smatrao da istraga nije bila temeljna, nezavisna i brza. Konkretno, „neshvatljivo je da tužilaštvo traži prikupljanje podataka i dokaza od starješine policijske jedinice, čiji su pripadnici osnovano sumnjivi da su izvršili krivično djelo“.
  3. Kada je u pitanju saslušanje službenika SAJ-a, sud je utvrdio sljedeće:

„Ustavni sud smatra da, iako je tačno da je nadležni državni tužilac ispitao podnosioca žalbe i očevice događaja, nikome od njih nije postavio nijedno pitanje. Nadalje, iako je kasnije, u predmetu (Kt. Br. 1126/15), nadležni državni tužilac saslušao sve pripadnike SAJ-a, uprkos tome što je, imajući u vidu snimke na kojima se jasno vidi kako se događaj odigrao, očigledno da nijedan od policijskih službenika nije govorio istinu, nastojeći da izbjegne krivičnu odgovornost, njima nije postavljeno nijedno pitanje. Prema tome, nema indikacija da je nadležni državni tužilac bio pripremljen da ispituje policijski izvještaj o tom događaju, niti da izvrši strogu kontrolu policijske verzije događaja.“

E. Druge relevantne činjenice

  1. Na prvom video snimku na koji upućuju podnosioci predstavki, koji je lošeg kvaliteta, nalazi se više od deset policijskih službenika koji nose šljemove. Neki takođe nose vizire za šljemove ili gas maske koji im prekrivaju lica, a za neke je teško reći da li imaju išta na svojim licima. Neki od njih se približavaju podnosiocima predstavki, koji leže na trotoaru ispred apoteke. Nejasno je koji od njih udara nogom kojeg podnosioca predstavke. Na drugom video snimku, nešto boljeg kvaliteta, nalazi se oko dvadeset policijskih službenika, uključujući njih deset oko zatamnjenog automobila. Nakon nekoliko trenutaka oni su napustili lice mjesta. Buregdžinica nije vidljiva ni na jednom od dva video snimka.[1]
  2. Između 25. oktobra 2015. godine i 31. maja 2016. godine dnevne novine su detaljno izvještavale o događajima koji su se desili 24. oktobra 2015. godine, uključujući i one koji su se odnosili na podnosioce predstavki. U nizu članaka, različiti predstavnici NVO su izrazili svoju zabrinutost u pogledu zlostavljanja i nemogućnosti identifikovanja policijskih službenika, naglašavajući ulogu komandanta SAJ-a u prikrivanju počinilaca.
  3. Dana 26. oktobra 2015. godine Savjet za građansku kontrolu rada policije je utvrdio da su policijski službenici upotrijebili prekomjernu silu i ozbiljno povrijedili lično dostojanstvo podnosilaca predstavki, koji nisu pružali otpor. Savjet je zatražio od Uprave policije da bez odlaganja obavijesti javnost o identitetu svih policijskih službenika koji su uključeni u predmetni događaj, i da njih i njihove nadređene pozove na odgovornost zbog preduzetih radnji. 
  4. Dana 28. decembra 2015. godine Ombudsman je utvrdio da je nekoliko policijskih službenika upotrijebilo neopravdanu fizičku silu, te da je nečovječnim i ponižavajućim postupanjem došlo do povrede ljudskih prava podnosilaca predstavki. Ombudsman je preporučio da Uprava policije preduzme bez odlaganja mjere u cilju identifikovanja i utvrđivanja odgovornosti svih policijskih služenika koji su zlostavljali podnosioce predstavki, kao i da dostavi izvještaj u roku od petnaest dana o preduzetim mjerama. Shodno informacijama koje su pribavili podnosioci predstavki od Ombudsmana u decembru 2016. godine, Uprava policije nije još uvijek dostavila izvještaj u to vrijeme.
  5. Dana 30. juna 2016. godine Ministarstvo unutrašnjih poslova je privremeno suspendovalo komandanta SAJ-a i razriješilo ga sa vršenja dužnosti. Ova odluka je postala izvršna 4. jula 2016. godine. Nepoznatog datuma nakon toga on je imenovan na mjesto zamjenika načelnika odsjeka za obezbjeđenje objekata i DKP-a u okviru Uprave policije.
  6. Iz spisa predmeta proizilazi da je odjeljenje za unutrašnju kontrolu policije bilo obaviješteno o navedenim događajima. Takođe izgleda da isto nije preduzelo nikakve radnje u tom pogledu.
  7. Dana 27. septembra 2017. godine podnosioci predstavki su pokrenuli građanski postupak protiv države – Ministarstva unutrašnjih poslova, tražeći naknadu na ime nematerijalne štete za pretrpljene fizičke i duševne bolove kao rezultat prebijanja od 24. oktobra 2015. godine. Oni su tražili iznos od 25.000,00 eura pojedinačno. Dana 14. juna 2019. godine Osnovni sud u Podgorici je donio presudu kojom je djelimično usvojio tužbeni zahtjev i dosudio podnosiocima predstavki po osnovu naknade nematerijalne štete iznos od po 5.000,00 eura kao i ukupan iznos od 630 eura za troškove postupka. Dana 13. marta 2020. godine Viši sud je potvrdio ovu presudu. Konkretno, navedeni sudovi su utvrdili da su podnosioci predstavki bili podvrgnuti prekomjernoj i nepotrebnoj upotrebi sile, te da su pretrpjeli fizičko zlostavljanje. Ovo je dovelo do povrede njihovog prava na lično dostojanstvo, slobodu, čast i ugled, te je bilo suprotno članu 3 Konvencije. Sudovi su takođe utvrdili da podnosioci predstavki nisu isprovocirali upotrebu sile.
  8. Dana 17. novembra 2017. godine stupio je na snagu Pravilnik Ministarstva unutrašnjih poslova, kojim se predviđa, inter alia, da policijske uniforme moraju da imaju “oznaku” koja se sastoji od slova i/ili brojeva koji služe za identifikovanje policijskih službenika.
  9. Dana 3. aprila 2019. godine direktor Uprave policije je donio Smjernice o sprovođenju preporuka iz Izvještaja Evropskog komiteta za sprječavanje mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja („CPT“), koje su uslijedile nakon posjete CPT-a Crnoj Gori u oktobru 2017. godine. Navedene Smjernice su uključivale zabranu mučenja, zlostavljanja i nečovječnog i ponižavajućeg postupanja, obavezu da se takvi slučajevi prijave, istraže i da se pokrenu odgovarajući postupci protiv počinilaca, kao i to da policijske uniforme treba da imaju oznaku sa imenom i identifikacionim brojem relevantnog policijskog službenika. 
  10. Dana 27. juna 2019. godine Vrhovno državno tužilaštvo je donijelo Uputstvo opšteg karaktera za slučajeve kada postoji osnov sumnje da je došlo do povrede člana 3 Konvencije, od strane policijskog službenika. Ovim Uputstvom se predviđa da navodi i/ili indikacije u pogledu krivičnog djela zlostavljanje treba da se unesu u zapisnik, i da tužilac treba da angažuje vještaka medicinske struke i preduzme sve mjere i radnje radi sprovođenja temeljne istrage u vezi predmetnog pitanja.
  11. Izvještaj koji je Vlada dostavila, naizgled pripremljen od strane policije, ali koji ne sadrži datum, potpis ili logo, opisuje događaje koji su se dogodili 24. oktobra 2015. godine. U njemu se nabrajaju, inter alia, imena lica koja su identifikovana da su učestvovala u incidentima i da su počinila krivična djela. Imena podnosilaca predstavki se ne nalaze među tim imenima. U ovom izvještaju se takođe navodi da je bilo incidenata počinjenih protiv određenih pojedinaca, uključujući podnosioce predstavki. U tom smislu, primijećeno je da su članovi SAJ-a “nepropisno postupali“ prema podnosiocima predstavki, da je ovo pitanje i dalje bilo u fazi istrage od strane službenika iz CB-a, te da  identitet članova SAJ-a još uvijek nije bio utvrđen.
  12. Nepoznatog datuma SAJ je bio rasformiran.

RELEVANTNI PRAVNI OKVIR

I. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO

A. Ustav Crne Gore iz 2007. godine (objavljen u Službenom listu Crne Gore –„SL.CG“ – br. 01/07 i 038/13)

  1. Članom 28 jemči se, između ostalog, dostojanstvo i sigurnost čovjeka,  nepovredivost fizičkog i psihičkog integriteta čovjeka i zabranjuje se mučenje ili nečovječno ili ponižavajuće postupanje.
  2. Članom 134 se predviđa da je državno tužilaštvo samostalan državni organ koji vrši poslove gonjenja učinilaca krivičnih djela i drugih kažnjivih djela koja se gone po službenoj dužnosti.

B. Krivični zakonik Crne Gore (objavljen u Službenom listu Republike Crne Gore – „SL RCG“ – br. 070/03, 013/04 i 047/06, i „SL.CG“ br. 040/08, 025/10, 073/10, 032/11, 064/11, 040/13, 056/13, 014/15, 042/15, 058/15, 044/17, 049/18 i 003/20)

  1. Članom 166a se predviđa da ko zlostavlja drugog ili prema njemu postupa na način kojim se vrijeđa ljudsko dostojanstvo, kazniće se zatvorom do jedne godine. Ako ovo djelo učini službeno lice u vršenju službe, kazniće se zatvorom od tri mjeseca do tri godine.
  2. Članom 167 se predviđa da  ko drugom nanese veliki bol ili teške patnje, sa ciljem da ga zastraši, nezakonito kazni ili da na njega izvrši pritisak, ili da zastraši ili izvrši pritisak na neko treće lice, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina. Ako djelo iz stava 1 ovog člana izvrši službeno lice u vršenju službe ili je djelo izvršeno uz njegov izričiti ili prećutni pristanak ili ako je službeno lice podstrekavalo drugo lice na izvršenje djela iz stava 1 ovog člana, kazniće se za djelo iz stava 1 ovog člana zatvorom od jedne do osam godina.
  3. Članom 183 se predviđa da se gonjenje gore navedenih krivičnih djela preduzima po službenoj dužnosti.
  4. Članom 387 stav 2 se predviđa da ko pruži pomoć učinocu krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko pet godina, kazniće se zatvorom od tri mjeseca do pet godina.
  5. Članom 416 se predviđa da službeno lice koje protivpravnim iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračenjem granica svog službenog ovlašćenja ili nevršenjem svoje službene dužnosti pribavi sebi ili drugom korist, drugom nanese štetu ili teže povrijedi prava drugog, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

C. Zakonik o krivičnom postupku iz 2009. godine (objavljen u „SL.CG“ br. 057/09, 049/10, 047/14, 002/15, 035/15, 058/15 i 028/18)

  1. Članom 19 se predviđa da je državni tužilac dužan da preduzme krivično gonjenje kad postoje osnovi sumnje da je određeno lice učinilo krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, ako ovim zakonikom nije drukčije određeno.
  2. Članom 44 se navode prava i dužnosti državnog tužioca, pri čemu je osnovno pravo i dužnost državnog tužioca gonjenje učinilaca krivičnih djela. Za krivična djela za koja se goni po službenoj dužnosti državni tužilac je nadležan da, inter alia, izdavanjem obavezujućih naloga ili neposrednim rukovođenjem usmjerava radnje organa uprave nadležnog za policijske poslove. Policija i drugi relevantni državni organi dužni su da usklade svoje radnje sa svim zahtjevima relevantnog državnog tužioca. On ili ona, inter alia, donosi naredbe o sprovođenju istrage, podiže i zastupa optužnice, izjavljuje pravne lijekove protiv sudskih odluka. Državni tužilac je dužan da u toku istrage sa jednakom pažnjom utvrdi činjenice koje terete okrivljenog i one koje mu idu u prilog.
  3. Član 113 predviđa da će se svjedok prije saslušanja prethodno  opomenuti da je dužan da govori istinu i da ne smije ništa prećutati. On ili ona će se upozoriti da davanje lažnog iskaza predstavlja krivično djelo.
  4. Članom 257 se predviđa da ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, policija je dužna da obavijesti državnog tužioca i samoinicijativno ili po zahtjevu državnog tužioca preduzme potrebne mjere da se pronađe učinilac krivičnog djela, da se učinilac ili saučesnik ne sakrije ili ne pobjegne, da se otkriju i obezbijede tragovi krivičnog djela i predmeti koji mogu poslužiti kao dokaz, kao i da prikupi sva obavještenja koja bi mogla biti od koristi za uspješno vođenje krivičnog postupka.
  5. Članom 259 se navode detalji o pozivanju građana od strane policije radi prikupljanja obavještenja o krivičnom djelu i učiniocu. Stavom 3 se predviđa, inter alia, da ako građanin odbije da pruži obavještenja on ili ona se ne mogu dalje zadržavati. Stavom 7 se predviđa da prilikom postupanja u skladu sa stavovima 1 do 6 ovog člana policija ne može građane saslušavati u svojstvu okrivljenog, svjedoka ili vještaka.
  6. Članom 261 se predviđa da ako policija u toku prikupljanja obavještenja ocijeni da pozvani građanin može biti osumnjičeni, dužna je da o tome odmah obavijesti državnog tužioca koji će zatražiti od policije da mu dovede osumnjičenog ukoliko ocijeni da je njegovo saslušanje prije donošenja naredbe o sprovođenju istrage neophodno.
  7. Članom 271 stav 3 se predviđa, inter alia, da ako je izvršilac nepoznat, državni tužilac će, sam ili posredstvom drugih organa, prikupiti potrebna obavještenja. U tu svrhu državni tužilac može pozvati lica za koja ocijeni da mogu pružiti relevantne podatke od značaja za donošenje odluke o krivičnom gonjenju. Ako nije u mogućnosti da to preduzme sam, državni tužilac će zahtijevati od policije da prikupi potrebna obavještenja i preduzme druge mjere radi otkrivanja krivičnog djela i učinioca u skladu sa čl. 257, 258 i 259 ovog zakonika. Stavom 5 istog člana se predviđa da državni tužilac može uvijek tražiti da ga policija obavijesti o mjerama koje su preduzete. Policija je dužna da mu bez odlaganja odgovori.
  8. Članom 276 se predviđa da istragu sprovodi državni tužilac. Na zahtjev državnog tužioca, odnosno okrivljenog određene dokazne radnje u istrazi može, u skladu sa pravilima ovog zakonika, sprovesti sudija za istragu.
  9. Članom 282 se predviđa da oštećeni, punomoćnik oštećenog i branilac mogu prisustvovati, inter alia, saslušanju okrivljenog, vještaka i svjedoka. Državni tužilac je dužan da na pogodan način obavijesti branioca, oštećenog, punomoćnika oštećenog i okrivljenog o vremenu i mjestu sprovođenja dokaznih radnji kojima oni mogu prisustvovati. Lica koja prisustvuju dokaznim radnjama mogu predložiti državnom tužiocu da, radi razjašnjenja stvari, postavi određena pitanja, a po dozvoli državnog tužioca, mogu postavljati pitanja i neposredno.
  10. Članom 283 se predviđa da ako je državnom tužiocu ili sudiji za istragu potrebna pomoć policije  u vezi sa sprovođenjem istrage, oni su dužni da mu na njegov zahtjev tu pomoć pruže. 

D. Zakon o državnom tužilaštvu (objavljen u „SL.CG“ br. 011/15, 042/15, 080/17 i 010/18)

  1. Članom 2 se predviđa, inter alia, da državno tužilaštvo vrši poslove gonjenja učinilaca krivičnih djela za koja se goni po službenoj dužnosti. Državno tužilaštvo svoju funkciju vrši na osnovu Ustava, zakona i potvrđenih međunarodnih ugovora.
  2. Članom 148 se predviđa da je državni tužilac ovlašćen da od sudova i drugih državnih organa zahtijeva dostavljanje spisa, informacija i obavještenja potrebnih za preduzimanje radnji iz njegove nadležnosti, a sudovi ili drugi državni organi su dužni da postupe po njegovom zahtjevu.

E. Zakon o državnim službenicima i namještenicima (objavljen u „SL.CG“ br. 039/11, 050/11, 066/12, 034/14, 053/14, i 016/16)

  1. Ovaj Zakon je bio na snazi između 1. januara 2013. godine i 1. jula 2018. godine.
  2. Članom 81 se predviđa da je državni službenik, odnosno namještenik disciplinski odgovoran za povrede službene dužnosti iz radnog odnosa, koje mogu biti lakše ili teže. Odgovornost za krivično djelo ili prekršaj ne isključuje disciplinsku odgovornost.
  3. Članom 83 se navode teže povrede službene dužnosti, koje podrazumijavu zloupotrebu položaja ili prekoračenje ovlašćenja u službi, ili neizvršavanje službenih obaveza.

F. Zakon o izvršenju kazni zatvora, novčane kazne i mjera bezbjednosti (objavljen u „SL.CG“ br.  36/15, i 018/19)

  1. Ovaj Zakon je stupio na snagu 18. jula 2015. godine.
  2. Članom 47 se detaljnije reguliše zdravstvena zaštita zatvorenika. Konkretno, takva zdravstvena zaštita se prvenstveno obezbjeđuje u Upravi ili, u situacijama kada to nije moguće, u zdravstvenoj ustanovi. Vrijeme provedeno na liječenju van Uprave uračunava se u vrijeme izvršenja kazne zatvora.
  3. Članovima 120 do 127 navode se detalji kada je u pitanju uslovni otpust. Konkretno, članom 121 se predviđa da će sud koji odlučuje o uslovnom otpustu zatražiti izvještaj od Uprave o okolnostima koje se odnose na ličnost zatvorenika, njegovo vladanje za vrijeme izdržavanja kazne, kao i druge okolnosti koje pokazuju da je postignuta svrha kažnjavanja.

G. Zakon o unutrašnjim poslovima (objavljen u „SL.CG“ br. 044/12, 036/13, 001/15 i 087/18)

  1. Članom 14 se predviđa da policijski službenici postupaju u skladu sa Ustavom, potvrđenim međunarodnim ugovorima, zakonom i drugim propisima. Policijski službenici se pridržavaju standarda policijskog postupanja, a naročito onih koji proizilaze iz obaveza utvrđenih međunarodnim aktima, a odnose se na, inter alia, ostvarivanje ljudskih prava, i zabranu mučenja i primjene nečovječnih i ponižavajućih postupaka.
  2. Članom 24 predviđa se da policijski službenik primjenjuje policijska ovlašćenja po nalogu suda ili državnog tužioca, naređenju nadređenog službenika, ili prema sopstvenoj inicijativi, ako nadređeni službenik nije prisutan, a razlozi hitnosti zahtijevaju postupanje bez odlaganja. Lice prema kome se primjenjuje policijsko ovlašćenje ima pravo, inter alia, da bude upoznato sa razlozima za preduzimanje policijskog ovlašćenja, da ukaže na okolnosti koje smatra bitnim u vezi sa tim.
  3. Članom 26 se predviđa da primjena policijskog ovlašćenja mora biti srazmjerna potrebi zbog koje se preduzima. Primjena policijskog ovlašćenja ne smije izazvati štetne posljedice veće od onih koje bi nastupile da policijsko ovlašćenje nije primijenjeno.
  4. Članom 29 se predviđa da je policijski službenik u uniformi dužan da se, prije početka primjene policijskog ovlašćenja, predstavi pokazivanjem službene značke i službene legitimacije, na zahtjev lica prema kome se primjenjuje policijsko ovlašćenje. Izuzetno, policijski službenik se neće predstaviti na navedeni način ako okolnosti primjene policijskog ovlašćenja ukazuju na to da bi to moglo ugroziti postizanje njegovog cilja. U tom slučaju, policijski službenik će, u toku primjene policijskog ovlašćenja, upozoriti građanina riječju: „Policija“.
  5. Članom 59 se predviđa da policijski službenik podnosi pisani izvještaj o upotrebi sredstava prinude nadređenom policijskom službeniku što je prije moguće, a najkasnije 24 časa od upotrebe sredstava prinude. Izvještaj sadrži podatke o sredstvu prinude, ime, prezime i matični broj lica protiv koga je upotrijebljeno, razlozima i osnovu upotrebe i o drugim činjenicama i okolnostima od značaja za ocjenu zakonitosti upotrebe sredstva prinude. Zakonitost upotrebe sredstva prinude ocjenjuje direktor Uprave policije ili lice koje on ovlasti. Ukoliko direktor ili lice koje on ovlasti ocijeni da su sredstva prinude nezakonito upotrijebljena obavezan je da, najkasnije u roku od pet dana od dana saznanja, preduzme mjere za utvrđivanje odgovornosti policijskog službenika koji je upotrijebio, odnosno naredio upotrebu sredstava prinude. Za nezakonitu upotrebu sredstava prinude lično je odgovoran policijski službenik koji je primijenio.
  6. Članom 110, 112, 114  i 115 se predviđa da  se kontrola rada policije obezbjeđuje parlamentarnom, građanskom i unutrašnjom kontrolom. Građansku kontrolu Policije vrši Savjet za građansku kontrolu rada policije, a unutrašnju kontrolu policije vrši posebna organizaciona jedinica Ministarstva. Poslovi unutrašnje kontrole su: kontrola zakonitosti vršenja policijskih poslova, a naročito u pogledu poštovanja i zaštite ljudskih prava prilikom izvršavanja policijskih zadataka.

H. Uredba o organizaciji i načinu rada državne uprave (objavljena u „SL.CG“ br. 005/12, 025/12, 044/12, 061/12, 020/13, 017/14, 006/15, 080/15, 035/16, 041/16, 061/16, 073/16, 003/17, 019/17, 068/17, 087/17 i 028/18)

  1. Ova Uredba je bila na snazi između 24. januara 2012. godine i 31. decembra 2018. godine.
  2. Članovima 5 i 51 se predviđa da je Ministarstvo unutrašnjih poslova nadležno da, inter alia, vrši nadzor nad zakonitošću i cjelishodnošću rada policije, procedura, stručnosti, zakonitosti i efikasnosti obavljanja policijskih poslova.
  3. Članovima 6 i 63 se predviđa da je Uprava policije organ uprave u sastavu Ministarstva unutrašnjih poslova. Uprava policije je nadležna za sprječavanje vršenja i otkrivanja krivičnih djela i prekršaja; pronalaženje i hvatanje učinilaca krivičnih djela i prekršaja i njihovo dovođenje pred nadležne organe.

I. Uredba o organizaciji i načinu rada državne uprave (objavljena u „SL.CG“ br. 087/18, 002/19, 038/19 i 018/20)

  1. Ova Uredba je stupila na snagu 31. decembra 2018. godine. Njom se predviđa da se državna uprava sastoji od ministarstava i raznih upravnih organa, uključujući Ministarstvo unutrašnjih poslova i Upravu policije.
  2. Članom 4 se predviđa da Ministarstvo unutrašnjih poslova, inter alia, vrši nadzor nad zakonitošću i cjelishodnošću rada policije, procedurama, stručnosti i efikasnosti obavljanja policijskih poslova; unutrašnju kontrolu zakonitosti vršenja policijskih poslova i primjene policijskih ovlašćenja; i preduzimanje mjera i radnji u cilju otkrivanja i suzbijanja krivičnih djela učinjenih od strane policijskih službenika na radu i u vezi sa radom.
  3. Članom 22 se predviđa da je Uprava policije nadležna za sprječavanje vršenja i otkrivanje krivičnih djela i prekršaja; pronalaženje i hvatanje učinilaca krivičnih djela i prekršaja i njihovo dovođenje pred nadležne organe.
  4. Članom 51 ove Uredbe se ponavlja član 51 prethodne Uredbe.

J. Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji Ministarstva unutrašnjih poslova

  1. Pravilnik je od septembra 2015. godine i januara 2017. godine predviđao, inter alia, da se Uprava policije sastojala od brojnih jedinica, uključujući SAJ, PJP, Centre bezbjednosti i Forenzički centar (član 3 i u Pravilniku iz 2015. godine i u Pravilniku iz 2017. godine).

K.Pravilnik o načinu obavljanja određenih policijskih poslova i primjeni ovlašćenja u obavljanju tih poslova (objavljen u „SL.CG“ br. 021/14)

  1. Članovima 5 i 6 ovog Pravilnika se predviđa da u obavljanju policijskih poslova policijski službenici moraju da postupaju obazrivo, dužni su da štite dostojanstvo ličnosti i mogu da primijene samo one mjere kojima se sa najmanje štetnih posljedica obezbjeđuje obavljanje policijskih poslova.
  2. Članom 218 se predviđa da policijski službenik koji upotrebljava silu ili je naredio upotrebu iste, mora odmah da obavijesti o tome svog neposrednog rukovodioca te da mu podnese pisani izvještaj najkasnije u roku od dvadeset i četiri časa o izvršenoj predaji lica i njegovih stvari  organu kome je lice bilo upućeno uz navođenje detalja (mjesto, datum i vrijeme, vrsta sile, identitet lica protiv koga je sila upotrijebljena, razloge, okolnosti, posljedice i pravni osnov za upotrebu iste, identitet policijskog službenika koji je upotrijebio silu ili je naredio njenu upotrebe kao i druge okolnosti koje su neophodne radi ispitivanja zakonitosti i njene nužnosti).

L. Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji Uprave Policije, (april 2019. godine)

  1. Ovaj Pravilnik opisuje, između ostalog, položaj zamjenika načelnika Odsjeka za bezbjednost zgrada i diplomatsko/konzularnih predstavništva. Konkretno, u odsustvu načelnika Odsjeka zamjenik načelnika Odsjeka upravlja i koordinira radom Odsjeka, odlučuje o najsloženijim pitanjima profesionalne prirode u pogledu organizacionih jedinica u okviru Odsjeka, vrši policijska ovlašćenja, kao i ostale zadatke u radu policije shodno naređenju njegovog ili njenog neposrednog rukovodioca.

II. RELEVANTNI MEĐUNARODNI MATERIJAL – IZVJEŠTAJ EVROPSKOG KOMITETA ZA SPRJEČAVANJE MUČENJA I NEČOVJEČNOG ILI PONIŽAVAJUĆEG POSTUPANJA ILI KAŽNJAVANJA (CPT) IZ 2008. GODINE U ODNOSU NA CRNU GORU

  1. Između 15. i 22. septembra 2008. godine CPT je posjetio Crnu Goru. Što se tiče specijalnih intervencija koje se sprovode izvan zatvorskog okruženja u kontekstu „antiterorističkih“ operacija, CPT je u svom izvještaju prihvatao da nošenje maski može biti opravdano. Međutim, u svakom slučaju treba da postoji mogućnost da se identitet pojedinih službenika kasnije utvrdi (na primjer, tako što će nositi neki poseban znak prepoznavanja /identifikacioni broj na svojoj uniformi). CPT je preporučio da crnogorske vlasti preduzmu neophodne mjere u svijetlu navedenih napomena i naveo da, ukoliko se za tim ukaže potreba, treba izmijeniti i dopuniti relevantne zakonske odredbe (vidjeti stav 27 izvještaja CPT).

PRAVO

SPAJANJE PREDSTAVKI

  1. Imajući u vidu slično pitanje koje se navodi u predstavkama, Sud smatra da je prikladno da ih ispita spojene u jednoj presudi.

NAVODNA POVREDA ČLANA 3 KONVENCIJE

A. Obim predmeta

  1. U svojim inicijalnim predstavkama, podnosioci predstavke su se žalili, na osnovu člana 3 Konvencije, na pretrpljeno zlostavljanje od strane neidentifikovanih službenika SAJ-a 24. oktobra 2015. godine, a konkretno na navodni nedostatak djelotvorne istrage u tom pogledu.
  2. Nakon komuniciranja predmeta tuženoj Vladi, podnosioci predstavki su priznali da im je dodijeljena naknada štete zbog zlostavljanja, iako presuda nije bila pravosnažna u tom trenutku. Oni su takođe priznali da je i prvostepenom odlukom u građanskom postupku i odlukom Ustavnog suda utvrđena povreda materijalnog aspekta člana 3, ali da još uvijek nije sprovedena djelotvorna istraga čak i nakon donošenja odluke Ustavnog suda 21. juna 2007. godine u kojoj je taj sud utvrdio povredu procesnog aspekta člana 3. Stoga, podnosioci predstavke su ostali pri svojim pritužbama u vezi nedostatka djelotvorne istrage.
  3. U smislu stanovišta domaćih sudova u odnosu na povrede materijalnog aspekta člana 3, dodijeljene naknade u tom pogledu u građanskom postupku, i, naročito usredsređenosti podnosilaca predstavki na kontuniranu nedjelotvornost istrage u smislu procesnog aspekta člana 3, Sud smatra da nije više opravdano da se nastavi ispitivanje inicijalne pritužbe podnosilaca predstavki po osnovu materijalnog aspekta člana 3, u okviru značenja člana 37 stav 1 tačka (c) Konvencije. Sud takođe smatra da nijedan drugi element koji se tiče poštovanja ljudskih prava shodno garancijama datim Konvencijom ne nalaže da navedena pritužba bude dalje ispitana na osnovu člana 37 stav 1 in fine. Shodno tome, prikladno je da se predmetna pritužba skine sa liste predmeta Suda, pri čemu Sud uživa široko polje procjene u identifikaciji osnova na koje se moguće pozivati prilikom skidanja predstavke sa liste predmeta po ovom osnovu. Međutim, očekivano je da se takvi osnovi moraju zasnivati na određenim okolnostima svakog predmeta (vidjeti Association SOS Attentats i de Boery protiv Francuske  [VV] (odl.), br. 76642/01, ECHR 2006-XIV, i Predescu protiv Rumunije, br. 21447/03, stav 29 in fine, 2. decembar 2008. godine). Sud će stoga ograničiti svoje ispitivanje na procesni aspekat člana 3.
  4. Relevantna odredba Konvencije glasi kao što slijedi:

Član 3

“Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.”

B.Prihvatljivost

1.Podnesci stranaka

  1. Vlada je navela da su predstavke neprihvatljive s obzirom na to da su podnosioci predstavki izgubili svoj status žrtve. Naime, Ustavni sud je izričito utvrdio postojanje povrede i po osnovu materijalnog i procesnog aspekta člana 3, te je podnosiocima predstavki pojedinačno dosuđen iznos od 5.000,00 eura u građanskom postupku, što je bio odgovarajući iznos. Vlada je takođe navela da podnosioci predstavki nisu obavijestili Sud o ovom građanskom postupku, čak iako je isti bio pokrenut prije nego što je predstavka bila podnijeta Sudu, te se nepotpuni podnesci mogu smatrati zloupotrebom prava na podnošenje predstavke.
  2. Podnosioci predstavki su naveli da i dalje mogu da tvrde da su žrtve povrede člana 3 u pogledu nedjelotvorne istrage s obzirom na to da se građanski postupak, koji je trajao u trenutku kada su podnosioci predstavki dostavili kao odgovor svoja izjašnjenja, samo odnosio na materijalni aspekt člana 3.

2. Procjena Suda

(a) Status žrtve podnosilaca predstavki

  1. Sud ponavlja da su nacionalne vlasti dužne da isprave svaku navodnu povredu Konvencije. U tom pogledu, pitanje može li podnosilac predstavke da tvrdi da je žrtva navodne povrede relevantno je u svim fazama postupka pred Sudom (vidjeti Scordino protiv Italije (br. 1) [VV], br. 36813/97, stav 179, ECHR 2006-V, i Rooman protiv Belgije [VV], br. 18052/11, stavovi 128-133, 31. januar 2019. godine). Pitanje može li neko lice još uvijek da tvrdi da je žrtva navodne povrede Konvencije u suštini zahtijeva da Sud ex post facto ispita njegovu ili njenu situaciju (vidjeti Centro Europa 7 S.r.l. i Di Stefano protiv Italije [VV], br. 38433/09, stav 82, ECHR 2012.)
  2. Sud ponavlja da termin “žrtva” u kontekstu člana 34 Konvencije označava osobu na koju se direktno odnosi sporni akt ili propust, pri čemu je postojanje povrede Konvencije zamislivo čak i u odsustvu negativne odluke. Shodno tome, odluka ili mjera koja je donesena u korist podnosioca predstavke nije u načelu dovoljna da njega ili nju liši statusa “žrtve”. U pogledu pritužbi na osnovu člana 3, poput onih koje su istaknute u ovom predmetu, uz priznavanje povrede, nacionalne vlasti moraju: da (i) pruže nadoknadu ili barem da osobi pruže mogućnost da zatraži i ishoduje naknadu za pretrpljenu štetu usljed predmetnog zlostavljanja (vidjeti Shestopalov protiv Rusije, br. 46248/07, stav 56, 28. mart 2017. godine, i Gjini protiv Srbije, br. 1128/16, stav 54, 15. januar 2019. godine); i (ii) sprovedu detaljnu i djelotvornu istragu koja bi mogla dovesti do identifikovanja i kažnjavanja odgovornih (vidjeti Jevtović protiv Srbije, br. 29896/14, stav 61, 3. decembar 2019. godine).
  3. Dodjela naknade žrtvi ne može da predstavlja jedino zadovoljenje zbog povrede člana 3, jer ukoliko bi vlasti svele reakciju na slučajeve namjernog zlostavljanja od strane službenih lica isključivo na isplatu naknade i kada ne bi dovoljno radile na gonjenju i kažnjavanju odgovornih za takvo postupanje, u nekim slučajevima bi bilo moguće da službena lica praktično nekažnjeno zloupotrebljavaju prava onih koje drže pod kontrolom. Opšta zakonska zabrana mučenja i nečovječnog i ponižavajućeg postupanja ne bi bila djelotvorna u praksi bez obzira na fundamentalni značaj takve zabrane (vidjeti Vladimir Romanov protiv Rusije, br. 41461/02, stav 78, 24. jul  2008. godine, i Gäfgen protiv Njemačke [VV], br. 22978/05, stavovi 116 i 119, ECHR 2010.) Iz tog razloga naknada štete podnosiocu predstavke za štetu koju je on ili ona pretrpio kao rezultat zlostavljanja samo je dio sveukupnog niza zahtijevanih radnji (vidjeti Cestaro protiv Italije, br. 6884/11, stav 231, 7. april 2015. godine). Činjenica da domaće vlasti možda nisu sprovele djelotvornu istragu bi, stoga, bila odlučujuća u svrhe procjene statusa žrtve podnosioca predstavke (isto, stav 229, vidjeti takođe Shestopalov, gore citiran, stav 56).
  4. U smislu gore navedenog, Sud smatra da je pitanje da li su podnosioci predstavki očuvali svoj status žrtve tijesno povezano sa suštinom njihove pritužbe u pogledu navodnog propusta države da sprovede temeljnu i djelotvornu istragu, te stoga treba da bude spojeno sa meritumom pritužbe u smislu procesnog aspekta člana 3 (vidjeti Lotarev protiv Ukrajine, br. 29447/04, stav 74, 8. april 2010. godine).

(b) Zloupotreba prava na predstavku

  1. Sud je dosljedno utvrdio da bilo koji vid ponašanja podnosioca predstavke koji je očigledno suprotan sa svrhom prava na pojedinačnu predstavku kao što je predviđeno Konvencijom te kojim se ometa normalno funkcionisanje Suda ili propisno sprovođenje postupaka pred njim predstavlja zloupotrebu prava na predstavku (vidjeti Miroļubovs i drugi protiv Letonije, br. 798/05, stavovi 62 i 65, 15. septembar 2009. godine). Podnošenje nepotpunih informacija koje mogu dovoditi u zabludu može tako da predstavlja zloupotrebu prava na predstavku, posebno ako navedene informacije predstavljaju samu suštinu predmeta i ako nije dato dovoljno obrazloženje za to što te informacije nisu u potpunosti dostavljene (vidjeti Gross protiv Švajcarske [VV], br. 67810/10, stav 28, ECHR 2014., i Predescu, gore citiran, stavovi 25-26). Isto važi i ako dođe do novih važnih dešavanja tokom postupka pred Sudom i kada, iako je izričito u obavezi da to uradi po Pravilu 47 stav 7 (ranije Pravilo 47 stav 6) Poslovnika Suda, podnosilac predstavke ne dostavi informacije o tome Sudu, čime se Sud sprječava da donese odluku o predmetu uz potpuno poznavanje činjenica (vidjeti Gross, gore citiran, stav 28). Međutim, čak i u takvim predmetima, namjera podnosioca predstavke da dovede Sud u zabludu mora uvijek da se utvrdi sa dovoljno sigurnosti (isto, stav 28; vidjeti takođe Dimo Dimov i drugi protiv Bugarske, br. 30044/10, stav 42, 7. jul 2020. godine). Odbacivanje predstavke na osnovu zloupotrebe prava na predstavku predstavlja izuzetnu mjeru (vidjeti Miroļubovs i drugi, gore citiran, stav 62) i do sada se primjenjivala samo u ograničenom broju predmeta.
  2. Vraćajući se na konkretan predmet, Sud primjećuje da podnosioci predstavke nisu obavijestili Sud u svojim predstavkama da su pokrenuli građanski postupak kojim su tražili naknadu u pogledu nematerijalne štete. Međutim, Sud takođe primjećuje da su podnosioci predstavki u njihovim izjašnjenjima kao odgovor na Vladino izjašnjenje, priznali da im je dodijeljena naknada štete po osnovu zlostavljavanja, iako u to vrijeme nije bila još uvijek pravosnažna, i, štaviše, fokusirali su se na svoju pritužbu koja se tiče kontinuirane nedjelotvorne istrage. Sud takođe primjećuje da se građanski postupak isključivo odnosio na samo zlostavljanje kao i da Sud ne smatra opravdanim da nastavi sa ispitivanjem ovog dijela inicijalne predstavke (vidjeti stavove 101, 102 i 105 gore).  Čak i da su podnosioci predstavke na početku obavijestili Sud o građanskom postupku koji je bio u toku u tom periodu, Sud bi i dalje morao da nastavi sa postupkom ispitivanja da li je postojala djelotvorna istraga u konkretnom predmetu, što je glavna pritužba podnosilaca predstavki. U smislu gore navedenog, Sud smatra da okolnosti u konkretnom predmetu nisu one kojima bi se opravdala odluka o proglašavanju predstavki neprihvatljivim zbog zloupotrebe prava na predstavku (vidjeti, mutatis mutandis, Dimo Dimov i drugi, gore citiran, stavovi 48-50).
  3. Iz ovoga slijedi da se prigovor Vlade mora odbiti.

(c) Zaključak Suda

  1. Sud primjećuje da ova pritužba nije ni očigledno neosnovana niti neprihvatljiva po bilo kom drugom osnovu koji se navodi u članu 35 Konvencije. Stoga, ista mora biti proglašena prihvatljivom.

C.  Osnovanost

1. Podnesci stranaka

(a) Podnosioci predstavki

  1. Podnosioci predstavki su potvrdili svoju žalbu.
  2. Konkretno, oni su tvrdili da su istražne radnje preduzete od strane ODT-a bile nezavisne, ali da nisu bile brze ni temeljne. Prvi svjedok je bio saslušan tek nakon isteka perioda od mjesec i po dana po donošenju odluka od strane Ustavnog suda. Policijski službenik, Lj.P., koji je zadužio službena vozila sporne noći, bio je saslušan dvije i po godine nakon što se incident dogodio (vidjeti stav 41 gore), a ODT nije potvrdilo gdje se on nalazio na osnovu nezavisnih izvora. Nekoliko svjedoka još uvijek nije saslušano, kao što je jedan službenik SAJ koji je trebalo da se vrati iz mirovne misije 15. maja 2018. godine, načelnik Centra bezbjednosti u Podgorici i vlasnik buregdžinice. Vlasnik buregžinice je bio od naročitog značaja s obzirom na to da se na video snimku vidi da neko ulazi u radnju u vrijeme kada se dogodio incident. Informacije koje je obezbijedila policija nisu bile kritički ispitane i potvrđene, a naročito činjenice da radio veza nije funkcionisala kako treba, te da kamera koja je postavljena u buregžinici nije radila. Izostao je pokušaj da se identifikuju lica koja su komunicirala putem radio veze u spornoj noći i da se isti saslušaju.
  3. Saslušanje pedeset i četiri službenika SAJ-a je bila rutinska radnja, pitanja koja su im postavljana su bila uglavnom tipična, poput toga kako su bili obučeni te da li su nosili crne ili bijele šljemove. Za razliku od glavnog urednika Vijesti i vlasnice apoteke, oni su saslušani u svojstvu građana i rečeno im je da nisu dužni da iznose bilo kakve informacije. Iako su isti saslušani u svojstvu svjedoka u drugim krivičnim postupcima, Ustavni sud je utvrdio da im nije postavljeno ni jedno pitanje prilikom predmetnih ispitivanja (vidjeti stav 43 gore).
  4. Predmetna istraga nije nastavljena u odnosu na dva navoda glavnog urednika Vijesti: da jedan od službenika SAJ-a nije nosio šljem i da se u neposrednoj blizini incidenta sa podnosiocima predstavki dogodio još jedan incident (vidjeti stav 28 gore). Naizgled, nije bilo pokušaja da se identifikuje službenik bez šljema ili lice u automobilu. Naročito, nema dokaza da je državni tužilac pitao službenike SAJ-a da li neko od njih nije nosio šljem u bilo kom trenutku u toku sporne večeri. ODT nije zatražilo pomoć od Forenzičkog centra prilikom identifikovanja policijskih službenika koji se pojavljuju na video snimcima. Vladino odbacivanje takvog predloga odražavalo je sveukupnu nezainteresovanost Vlade u pogledu identifikacije i krivičnog gonjenja odgovornih lica.
  5. Čak i nakon odluka Ustavnog suda ODT je nastavilo da očekuje da će od Uprave policije da identifikuje počinioce krivičnih djela, ali ista je bila nevoljna da postupi shodno tom zadatku, dok se unutrašnja kontrola nije nikada sprovela.
  6. Komandant SAJ-a je bio procesuiran isključivo zbog stalnog pritiska javnosti (vidjeti stav 45 gore) i video snimaka, ali njegovo krivično gonjenje nije imalo za cilj da mu nanese ikakvu značajnu štetu. On je bio krivično gonjen zbog počinjenog lakšeg krivičnog djela, a ne zbog nekog drugog, poput zloupotrebe službenog položaja, zlostavljanja prilikom vršenja svojih dužnosti pomaganjem ili podržavanjem, ili mučenjem. On je odslužio svega dvije trećine svoje kazne, uglavnom u bolnici. Uslovno je otpušten usljed svog zdravstvenog stanja, ali u zapisniku nije konstatovano da je sud ispitao njegovu medicinsku dokumentaciju prije nego što mu je odobren uslovni otpust. On nikada nije bio podvrgnut disciplinskom postupku, iako su njegove radnje predstavljale ozbiljnu povredu službene dužnosti. Konačno, on je bio imenovan za zamjenika šefa Odsjeka za obezbjeđenje objekata i diplomatskokonzularnih predstavništva, gdje je i dalje mogao da donosi odluke o složenim profesionalnim pitanjima i da upravlja radom Odsjeka u odsustvu njegovog rukovodioca.
  7. Podnosioci predstavki nisu mogli da djelotvorno učestvuju u istrazi. Konkretno, oni nisu bili pozvani da prisustvuju saslušavanju svjedoka – vlasnice apoteke i glavog urednika Vijesti, kako bi mogli da im postavljaju pitanja. Takođe su izvještaj od ODT-a dobili samo na sopstveni zahtjev.
  8. Crnogorske vlasti nisu osigurale da i maskirani policijski službenici takođe imaju prepoznatljiv znak na svojim uniformama, uprkos preporukama CPT-a u tom smislu (vidjeti stav 98 gore) i novom Pravilniku koji se odnosi na uniforme. Ni instrukcije koje je usvojilo Vrhovno državno tužilaštvo nisu dovele do identifikacije počinilaca.
  9. Podnosioci predstavki su takođe naveli da vlasti nisu blagovremeno preduzele određene mjere koje su uključivale savjetnice Ombudsmana i koje su imale za cilj da identifikuju jedno od lica koja su učestvovala u zlostavljanju M.M.

(b) Vlada

  1. Vlada nije sporila da je oko deset nepoznatih policijskih službenika zlostavljalo podnosioce predstavki usljed čega su oni zadobili lakše tjelesne povrede. S obzirom na to da je Ustavni sud već bio utvrdio povredu člana 3 Konvencije, Vlada je tvrdila da nema potrebe da ulazi u detalje istrage koja je prethodila odlukama Ustavnog suda.
  2. Vlada je navela da je ODT, koje je sprovodilo istragu, bilo institucionalno i funkcionalno nezavisno od policije. Zahtjev ODT-a upućen Upravi policije radi identifikovanja počinilaca krivičnog djela je bio samo jedan od njegovih koraka, s obzirom na to da je ODT takođe preduzelo i druge mjere, u punoj usklađenosti sa instrukcijama Ustavnog suda. Pored navedenog, CB u Podgorici, koji je preduzeo neke od istražnih radnji, djelovao je kao potpuno nezavisna jedinica u okviru Uprave policije.
  3. Istragu je otežala činjenica da su svi policijski službenici nosili maske, te da je svega jedan zajednički izveštaj sačinjen u vezi sukoba koji su se odigrali između policijskih službenika i učesnika protestnog skupa sporne noći. Ova činjenica je mogla legitimno da izazove uznemirenje javnosti, te je radi očuvanja istog, komandant SAJ-a bio procesuiran bez odlaganja, dokazujući postojanje nezavisnosti u radu ODT-a. Komandant SAJ-a je bio osuđen i kažnjen kaznom zatvora od pet mjeseci, što je odgovaralo težini krivičnog djela i za koje je odslužio kaznu. Na osnovu domaćeg zakonodavstva (vidjeti stav 79 gore) kao i Konvencije, zatvorenici imaju pravo na zdravstvenu zaštitu u toku služenja njihovih kazni, uključujući, onamo gdje je to prikladno, u bolnici. U konkretnom predmetu, komandant SAJ-a je bio prebačen u bolnicu nakon procjene zatvorskog medicinskog tima. Njegova medicinska dokumentacija nije bila od značaja za njegov uslovni otpust, već prije njegovo vladanje i druge okolnosti koje su ukazivale na to da li je svrha kažnjavanja bila postignuta (vidjeti stav 80 gore). On nikada nije bio vraćen ni na jedno rukovodeće mjesto u okviru Uprave policije, a SAJ je raspuštena.
  4. Komandant SAJ-a, službenici SAJ-a, rukovodilac CB-a, komandant PJP-a i Lj.P. su svi bili saslušani u toku trajanja drugih postupaka (vidjeti stavove 37, 41 i 43 gore). Konkretno, komandant SAJ-a je bio saslušan u svojstvu svjedoka u krivičnom postupku koji se odnosio na M.M., uključujući i to ko je bio sa njim u vozilu sporne noći (vidjeti stav 41 gore). Ponovno pokretanje ovog pitanja nije stoga bilo značajno u ispitivanju radnji koje je preduzelo ODT u konkretnom predmetu. Nadalje, podnosioci predstavki nisu ukazali ni na jedan drugi propust u saslušavanju sprovedenom od strane ODT-a ili u pogledu toga koja bi pitanja bila prikladna da se postave u cilju identifikovanja počinilaca krivičnog djela. Jedini preostali službenik SAJ-a koji nije bio saslušan bio je na mirovnoj misiji u inostranstvu, te će biti saslušan po njegovom povratku sa iste.
  5. Iako su podnosioci predstavki tvrdili da vlasti nisu ispitivale informacije da jedan od policijskih službenika nije nosio šljem, oni su ipak kritikovali pitanja koja su postavljana policijskim službenicima čak i kada su se ta pitanja odnosila na šljemove koje su nosili kao i na način na koji su bili obučeni sporne noći. Podnosioci predstavki i svjedok iz Vijesti su izričito naveli da nisu mogli da prepoznaju nikoga. Stoga, bilo je nejasno koje radnje je trebalo da preduzme državni tužilac da bi zadovoljio želje podnosilaca predstavki. Vlada je sumnjala da bi forenzička analiza video snimaka dovela do identifikacije počinilaca krivičnih djela, s obzirom na njihov kvalitet, pod pretpostavkom da je to uopšte bilo moguće. Ostali policijski službenici, koji očigledno nisu pripadali SAJ-u, takođe su bili prisutni, na taj način povećavajući broj potencijalnih osumnjičenih lica. U svakom slučaju, ovi navodi podnosilaca predstavki nisu ukazivali na bilo kakve propuste u sprovođenju istrage, posebno ako je predlog za izvođenje dokaza zasnovan na nerealnim pretpostavkama. Ne može se očekivati od državnog tužioca da preduzima radnje koje ne bi, sa objektivne tačke gledišta, dovele do dodatnog pojašnjavanja okolnosti u konkretnom predmetu.
  6. Činjenica da je prva mjera nakon donošenja odluka Ustavnog suda preduzeta mjesec i po dana kasnije nije bila od nekog naročitog značaja, naročito imajući u vidu da je prošlo gotovo dvije godine od tih događaja. Zahtjev da istraga bude pristupačna ne podrazumijeva da podnosioci predstavki imaju uvid u sve policijske spise ili da budu konsultovani ili obaviješteni o svakoj preduzetoj mjeri.
  7. Pored svega navedenog, primijenjene su i opšte mjere usmjerene na osnaživanje integriteta policije te sprječavanje sličnih slučajeva u budućnosti (vidjeti stavove 51-53 gore).
  8. Činjenica da sprovedena istraga još uvijek nije dovela do identifikovanja počinilaca krivičnog djela nije nužno značila da je ista bila nedjelotvorna. Procjenjivanje njene djelotvornosti u ovoj fazi je bilo preuranjeno, s obzirom na to da je još uvijek bila u toku. Državni organi, posebno ODT, ne mogu se kriviti za bilo kakav vid ponašanja u lošoj vjeri, nedostatak volje ili svojevoljno odugovlačenje. Stoga, Vlada je zaključila da nije došlo do povrede člana 3 Konvencije.

2.   Ocjena Suda

(a)  Navodna nedjelotvorna istraga

(i)  Relevantni principi

  1. Sud ponavlja da u takvim okolnostima kada pojedinac iznese vjerodostojnu tvrdnju da su ga ozbiljno i protivzakonito zlostavljali policija ili drugi državni službenici, i to protivno članu 3 Konvencije, ta odredba, posmatrana u vezi s opštom dužnošću države po članu 1 Konvencije da „jemči svakome unutar svoje nadležnosti prava i slobode određene ... Konvencijom“, zahtijeva postojanje djelotvorne istrage (vidjeti, među mnogim drugim izvorima citiranja, Assenov i drugi protiv Bugarske, 28. oktobar 1998. godine, stav 102, Izvještaji presuda i odluka 1998-VIII; Labita protiv Italije [VV], br. 26772/95, stav 131, ECHR 2000-IV; i Bouyid protiv Belgije [VV], br. 23380/09, stav 124, ECHR 2015).
  2. Nedostatak zaključaka koji proizilaze iz bilo koje istrage ne znači, sam po sebi, da je ista bila nedjelotvorna: obaveza sprovođenja istrage “nije obaveza rezultata, već obaveza sredstava“. Ne mora svaka istraga da bude nužno uspješna ili da dovede do zaključka koji se podudara sa izjavom podnosioca zahtjeva o slijedu dođađaja. Međutim, bilo koji nedostatak u istrazi koji ugrožava njen kapacitet da ustanovi okolnosti predmeta ili odgovorne osobe nosi rizik da ona odstupi od zahtijevanog standarda djelotvornosti (vidjeti Mocanu i drugi protiv Rumunije [VV], br. 10865/09 i 2 drugih, stav 322, ECHR 2014. godine (izvodi); El-Masri protiv Bivše jugoslovenske Republike Makedonije [VV], br. 39630/09, stav 183, ECHR 2012. ; i Bouyid, gore citiran, stav 120). Postoji nekoliko kriterijuma koje istraga mora zadovoljiti u svrhe ispunjenja procesne obaveze na osnovu članova 2 i 3 Konvencije (vidjeti mutatis mutandis, Ramsahai i drugi protiv Holandije [VV], br. 52391/99, stav 323-346, ECHR 2007-II). Ti elementi su međusobno povezani i svaki od njih nije sam po sebi cilj kao što je to slučaj sa zahtjeima u vezi osiguravanja pravičnog suđenja na osnovu člana 6. Riječ je o kriterijumima koji zajedno omogućavaju ocjenjivanje stepena djelotvornosti istrage. Sva pitanja se moraju ocijeniti upravo u odnosu na tu svrhu djelotovrne istrage (vidjeti, Mustafa Tunç i Fecire Tunç protiv Turske, [VV], br. 24014/05, stav 225, 14. april 2015. godine,i Nicolae Virgiliu Tănase protiv Rumunije [VV], br. 41720/13, stav 171, 25. jun 2019. godine).
  3. Najprije, djelotvorna istraga je ona koja je adekvatna, odnosno, ista bi trebalo da dovede do identifikacije i, ukoliko je odgovarajuće, kažnjavanja odgovornih lica (vidjeti Armani Da Silva protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 5878/08, stavovi 233 i 243, 30. mart 2016. godine; Labita, gore citiran, stav 131; Boicenco protiv Moldavije, br. 41088/05, stav 120, 11. jul 2006. godine; i Stanimirović protiv Srbije, br. 26088/06, stav 40, 18. oktobar 2011. godine). U suprotnom, opšta zakonska zabrana mučenja i nečovječnog i ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja, bila bi, uprkos njenoj osnovnoj važnosti, nedjelotvorna u praksi, a državni službenici bi mogli u nekim slučajevima zloupotrijebiti prava onih koje kontrolišu stvarnim nekažnjavanjem (vidjeti Labita, gore citiran, stav 131).
  4. Drugo, da bi istraga bila djelotvorna, osobe koje su odgovorne za njeno vođenje moraju biti nezavisne od osoba koje su predmet istrage (vidjeti, na primjer, Mustafa Tunç i Fecire Tunç, gore citiran, stavovi 222-224; Barbu Anghelescu protiv Rumunije, br. 46430/99, stav 66, 5. oktobar 2004. godine; i Kurnaz i drugi protiv Turske, br. 36672/97, stav 56, 24. jul 2007. godine). Ovo podrazumijeva ne samo nedostatak hijerarhijske i institucionalne povezanosti već takođe i nezavisnost sa praktičkog stanovišta (vidjeti, među mnogim drugim izvorima citiranja, Mocanu i drugi, gore citiran, stav 320; Ramsahai i drugi, gore citiran, stav 325; Nachova i drugi protiv Bugarske  [VV], br. 43577/98 i 43579/98, stav 110, ECHR 2005-VII; vidjeti takođe Ergi protiv Turske, 28. jul 1998. godine, stavovi 83 i 84, Izvještaji 1998-IV, gdje je istraga javnog tužioca pokazala nedostatak nezavisnosti usljed prekomjernog oslanjanja na informacije koje su pružili žandarmi umiješani u incident).
  5. Treće, istraga mora biti temeljna, što znači da vlasti moraju uvijek ozbiljno da pokušaju da otkriju šta se desilo te se ne smiju oslanjati na ishitrene ili neosnovane zaključke da bi okončali istragu ili kao osnov njihovih odluka (vidjeti Mocanu i drugi, stav 325, i El-Masri, stav 183, oba gore citirana).
  6. Četvrto, zahtjev za postojanje hitnosti i razumne ekspeditivnosti se podrazumijeva u ovom kontekstu. Iako mogu postojati prepreke ili poteškoće koje mogu spriječiti napredak u istrazi u određenoj situaciji, brzi odgovor vlasti u istrazi navoda o zlostavljanju se može generalno smatrati suštinski bitnim za održavanje povjerenja javnosti u njihovo poštovanje vladavine prava, te za sprječavanje bilo kakve pojave koluzije ili tolerisanja nezakonitih radnji (vidjeti Bouyid, gore citiran, stav 121). Ova obaveza brzog reagovanja podrazumijeva da vlasti moraju reagovati čim se podnese zvanična pritužba. Čak i ako, striktno govoreći, nije podnijeta nikakva pritužba, istraga mora početi ako postoje dovoljno jasne indikacije da se dogodilo zlostavljanje (vidjeti Stanimirović,gore citiran, stav 39).
  7. Peto, djelotvorna istraga je ona koja pruža dovoljno prisustvo javnog nadzora da bi se obezbijedila odgovornost. Iako stepen javne kontrole može varirati, podnosiocu žalbe mora biti omogućen djelotvoran pristup istražnom postupku u svim njegovim fazama (vidjeti, na primjer, Mocanu i drugi, gore citirani, stav 324; Batı i drugi protiv Turske, br. 33097/96 i 57834/00, stav 137, ECHR 2004-IV (izvodi); i Gjini, gore citiran, stav 95, uz ostale navedene izvore citiranja).

(ii)  Primjena gore navedenih principa

  1. Sud najprije primjećuje da ne postoji spor između stranaka da su podnosioci predstavki bili zlostavljani sporne noći. Njihovi navodi su potvrđeni na video snimcima, i njihovo zlostavljanje su utvrdili Savjet za građansku kontrolu rada policije, Ombudsman, Ustavni sud i građanski sudovi, a priznala ga je Vlada. Oni su bili vjerodostojni i kao takvi su zahtijevali djelotvornu zvaničnu istragu.
  2. Sud primjećuje da je istraga koja je sprovedena u datom predmetu dovela do razjašnjavanja određenih činjenica, konkretno u pogledu toga da su podnosioce predstavki zaista zlostavljali policijski službenici, te da su isti time pretrpjeli povrede. Ova istraga je takođe rezultirala krivičnim gonjenjem i osudom komandanta SAJ-a zbog pomaganja počiniocu krivičnog djela po izvršenju krivičnog djela (vidjeti stavove 18, i 38-39 gore).
  3. Tačno je da, prema članu 3, dužnost države da sprovede djelotvornu istragu nije obaveza rezultata već sredstava (vidjeti Bouyid, gore citiran, stav 120). Ne može se isključiti činjenica da bi, pod okolnostima u kojim  nacionalne vlasti imaju vjerodostojne indikacije da su podnosioci predstavki mogli biti zlostavljani od strane nekoliko policijskih službenika te da su, nakon temeljne istrage, uspjeli da identifikuju i sankcionišu neke od njih, Sud prihvatio da je država ispunila gore navedenu procesnu obavezu. Međutim, u svakom slučaju, Sud se mora uvjeriti da činjenica da su samo neke od relevantnih činjenica utvrđene i da je svega nekoliko odgovornih lica sankcionisano nije rezultat očigledno manjkave i nedjelotvorne istrage koja se može pripisati nadležnim vlastima. Iz tog razloga se ovo pitanje mora ispitati u konkretnom predmetu.
  4. U svijetlu stanovišta Ustavnog suda da istraga koja je prethodila odlukama tog suda nije ispunila zahtjeve koji su predviđeni članom 3, Sud će ispitati istragu koja se odvijala po objavljivanju tih odluka u avgustu 2017. godine (vidjeti stav 25 in fine gore). Time će Sud uzeti u obzir činjenična nalazišta Ustavnog suda koja su dovela do njegovog zaključka.
  5. Sud primjećuje da je istragu u pogledu zlostavljanja podnosilaca predstavki sprovodilo i očigledno i dalje sprovodi Državno tužilaštvo, koje je institucionalno i hijerarhijski potpuno nezavisno od Uprave policije i Ministarstva unutrašnjih poslova (vidjeti stav 57 gore). Državni tužilac je preduzeo niz istražnih radnji. Konkretno, u mjesecima koji su uslijedili nakon incidenta ona je saslušala podnosioce predstavki, pribavila medicinsku dokumentaciju, izvještaj vještaka medicinske struke, pregledala dostupne video snimke, i utvrdila položaj vozila SAJ-a koja su tu noć bila korišćena (vidjeti stavove 7, 12, 14 i 18 gore). Međutim, ona nije saslušala nijednog od službenika SAJ-a koji su bili angažovani u noći incidenta, druge svjedoke ili potencijalne svjedoke, što je Ustavni sud ispravno primijetio (vidjeti stav 23 gore). Državni tužilac je preduzeo ove radnje isključivo u periodu od septembra do novembra 2017. godine, po objavljivanju odluka Ustavnog suda, odnosno dvije godine nakon incidenta (vidjeti stav 26 gore). Drugim riječima, iako je državni tužilac u konačnom sproveo većinu istražnih radnji, te saslušao većinu ključnih svjedoka, ovo nije bilo odmah učinjeno, pri čemu je brzina prepoznata kao jedan od elemenata djelotvorne istrage.
  6. Nadalje, državni tužilac nije sproveo sve istražne radnje. Naime, kako su podnosioci predstavki istakli, nije svako lice bilo saslušano – jedan pripadnik SAJ-a, vlasnik obližnje buregdžinice i potencijalno, mušterija koja se u tom trenutku nalazila u buregdžinici. Iako Sud priznaje da se preostali član SAJ-a nalazio na mirovnoj misiji barem od 3. novembra 2017. godine (vidjeti stav 32 gore) smatra da je malo vjerovatno da se on nije vratio u tuženu državu uopšte od toga trenutka te da je sveukupno gledano bilo nemoguće da se isti sasluša. Ni vlasnik obližnje buregdžinice (vidjeti stavove 15 i 115 gore) nije bio saslušan, ne samo da bi se provjerilo da li je kamera u buregdžinici radila u tom periodu, već takođe radi utvrđivanja da li je on vidio ili možda čuo nešto što bi moglo da bude od pomoći u procesu identifikovanja svih umiješanih lica, ili makar prisutnih, uključujući i to da li je u tom periodu bilo mušterija u radnji,  koji bi takođe mogli da budu saslušani. Takođe nikada nije bilo rasvijetljeno da li su te noći na licu mjesta bili samo pripadnici SAJa (vidjeti stavove 29-31 gore). Izgleda da ni Forenzički centar nije kontaktiran. Iako je vrlo moguće da nijedna od ovih istražnih radnji ne bi dovela do dodatnog rasvjetljavanja spornog incidenta, Sud ne smatra da ovo dovoljno opravdava to što nisu sprovedene, posebno u situaciji u kojoj ostalim prikupljenim dokaznim materijalom nije obezbijeđena identifikacija počinilaca krivičnog djela. Sud primjećuje navode stranki koji se odnose na savjetnicu Ombudsmana i zlostavljanje M.M., ali ih smatra irelevantnim u konkretnom predmetu.
  7. Osim navedenog, s obzirom na to da prikupljeni dokazi nisu omogućili identifikaciju počinilaca krivičnog djela, državni tužilac je u velikoj mjeri zavisio od policije u tom pogledu. Tačnije, ODT je zahtijevalo pomoć od Centra bezbjednosti i Uprave policije. Treba primijetiti u tom smislu da je tokom sporne noći SAJ  bila pod komandom načelnika samog Centra bezbjednosti (vidjeti stav 37 in fine gore). Nadalje, i Centar bezbjednosti i SAJ su bili ogranci Uprave policije. Drugim riječima, oni čija je pomoć zahtijevana su bili podvrgnuti istom komandnom lancu kao i službenici pod istragom, te je zbog toga izostala nezavisnost (vidjeti Oğur protiv Turske [VV], br. 21594/93, stav 91, ECHR 1999-III; Hugh Jordan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 24746/94, stav 120, 4. maj 2001. godine; i Ramsahai i drugi,gore naveden, stav 335), što je Ustavni sud ispravno primijetio. Ovaj zaključak se ni na koji način ne smije tumačiti da sprječava policijske službenike od vršenja bilo kojih istražnih zadataka u pogledu upotrebe sile od strane drugih policijskih službenika (vidjeti Giuliani i Gaggio protiv Italije [VV], br. 23458/02, stav 322, ECHR 2011 (izvodi)), već tako da ukoliko policija učestvuje u takvim istragama, treba da se uvedu dovoljni mehanizmi zaštite u cilju zadovoljenja kriterijuma nezavisnosti (vidjeti Hugh Jordan, stav 120, i Ramsahai i drugi, stavovi 342-46, oboje gore citirani). U konkretnom predmetu nisu postojali takvi zaštitni mehanizmi.
  8. Sud je takođe primijetio da su podnosioci predstavki dobili izvještaj državnog tužioca u novembru 2017. godine, ubrzo nakon što su isti i zatražili, i da su mogli da pregledaju spise predmeta u Ustavnom sudu (vidjeti stavove 33 i 34 gore). Međutim, Sud je takođe primijetio, da prema nacionalnom zakonodavstvu podnosioci predstavki, kao oštećene strane, i njihov punomoćnik, mogu prisustvovati saslušanju, između ostalog, svjedoka radi predlaganja pitanja koja će im biti postavljana ili čak direktnog postavljanja istih (vidjeti stav 71 gore). Da bi mogli da ostvare to pravo potrebno je da oni budu obaviješteni o mjestu i vremenu održavanja saslušanja, što izgleda da ovdje nije bio slučaj, s obzirom na to da Vlada nije sporila navode podnosilaca predstavki u tom pogledu.
  9. Sud takođe primjećuje navod Vlade da je pritužba podnosilaca predstavki bila preuranjena, s obzirom na to da je istraga i dalje trajala. Međutim, ne postoji ništa u predmetnim spisima što bi ukazivalo koje su istražne mjere, ukoliko je bilo ikakvih, preduzete nakon 3. novembra 2017. godine (vidjeti stav 32 gore). Stoga, ne može se tvrditi da je navedena pritužba bila preuranjena.
  10. Sud priznaje da je bilo više incidenata i sukoba iste večeri, uključujući napade na policiju, kao i to da su iz sigurnosnih razloga bile potrebne intervencije policije.  Sud je već utvrdio da se procesna obaveza u smislu člana 2 i 3 i dalje primjenjuje u teškim sigurnosnim uslovima. Čak i kada se događaji koji rezultiraju obavezom preduzimanja istrage dese u kontekstu opšteg nasilja te se istražitelji suočavaju s preprekama i ograničenjima koja nameću korišćenje manje djelotvornih istražnih mjera ili uzrokuju kašnjenje istrage, ostaje činjenica da članovi 2 i 3 iziskuju preduzimanje svih razumnih koraka da bi se osiguralo vođenje djelotvorne i nezavisne istrage (vidjeti Mocanu i drugi, gore citiran, stav 319, i Al-Skeini i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 55721/07, stav 164, ECHR 2011. godine).
  11. Osnovna svrha istrage je obezbjeđivanje djelotvorne primjene domaćih zakona koji garantuju pravo na život i zabranu mučenja ili neljudskog i ponižavajućeg postupanja i kazne u slučajevima koji uključuju pripadnike državne vlasti ili državne organe, i da osigura njihovu odgovornost za smrt i zlostavljanje koje se desilo pod njihovim nadzorom (vidjeti Nachova i drugi, gore citiran, stav 110; vidjeti takođe Mocanu i drugi, stav 318, i Bouyid, stav 117, oba gore citirana). Obaveza sprovođenja istrage, kao što je gore ukazano, nije obaveza rezultata, već sredstava. Međutim, bilo koji nedostatak istrage koji podrijeva njenu sposobnost da utvrdi okolnosti datog predmeta ili odgovorno lice nosi rizik u smislu kršenja zahtijevanog standarda djelotvornosti (vidjeti stav 132 gore).
  12. U smislu gore navedenog, Sud smatra da je istraga u konkretnom predmetu, koju su sproveli i tužilac i policija, nije bila brza, temeljna i nezavisna, te da nije omogućila dovoljan javni nadzor. Kao što je gore ukazano, istraga je bila manjkava, što je znatno umanjilo njenu mogućnost da identifikuje odgovorna lica, a po donošenju odluke Ustavnog suda nisu učinjeni dovoljni napori da se otklone ti nedostaci ili da se postupi shodno instrukcijama Ustavnog suda. U ovim okolnostima, činjenica da su utvrđene okolnosti u pogledu postupanja komandanata SAJ-a te da je on sankcionisan ne može dovesti do zaključka da je tužena država izvršila svoju procesnu obavezu na osnovu člana 3 u vezi sprovođenja djelotvorne istrage.

(b) Status žrtve podnosilaca predstavki

  1. Relevantni principi kojai se tiču statusa žrtve u kontekstu pritužbi na član 3 navedeni su u stavovima 107-108 gore kao i tako citiranim izvorima. Naročito, povreda člana 3 se ne može otkloniti samo dosuđivanjem naknade žrtvi, budući da je to samo dio nužnih sveobuhvatnih radnji (vidjeti Cestaro, gore citiran, stav 231). Činjenica da domaće vlasti možda nisu sprovele djelotvornu istragu, je, međutim, odlučujuća radi procjene statusa žrtve podnosioca predstavke (ibid, stav 229, vidjeti takođe Shestopalov, gore citiran, stav 56).
  2. Sud primjećuje u konkretnom predmetu da je komandant SAJ-a bio gonjen i osuđen zbog pružanja pomoći učiniocu krivičnog djela nakon počinjenog krivičnog djela, kao i to da su domaći sudovi dosudili podnosiocima predstavki pojedinačno po 5,000 eura na ime nematerijalne štete. Bez obzira na to da li je dodijeljen iznos bio odgovarajući ili ne, gore navedena stanovišta Suda u pogledu kontinuirane nedjelotvornosti istrage, čak i po donošenju odluka Ustavnog suda (vidjeti stav 149 gore), navodi Sud da zaključi da podnosioci predstavki nisu izgubili svoj status žrtve.

(c)  Zaključak Suda u vezi pritužbe na osnovu člana 3

  1. Stoga, Sud zaključuje da podnosioci predstavki i dalje mogu tvrditi da su žrtve povrede svojih prava te samim tim preliminarni prigovor Vlade mora biti odbijen u tom pogledu (vidjeti Jevtović, gore citiran, stav 63). Sud takođe utvrđuje da je došlo do povrede procesnog aspekta člana 3 Konvencije.

III. NAVODNA POVREDA ČLANA 13 KONVENCIJE

  1. Podnosioci predstavki su se žalili u pogledu pritužbe da nisu imali na raspolaganju djelotvoran pravni lijek. Oni su se pozvali na član 13 Konvencije, koji glasi kao što slijedi u nastavku:

“Svako čija su prava i slobode, priznata ovom Konvencijom, narušena ima pravo na djelotvoran  pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti. ”

A. Podnesci podnosilaca predstavki

  1. Vlada nije komentarisala navode koji se tiču člana 13 u pogledu perioda koji je uslijedio nakon donošenja odluka Ustavnog suda.
  2. Podnosioci predstavki su potvrdili svoju pritužbu, naročito u smislu toga da ustavnom žalbom nije obezbijeđena djelotvorna istraga u pogledu njihovog zlostavljanja.

B. Ocjena Suda

  1. Imajući u vidu gore navedeno stanovište da je došlo do povrede procesnog aspekta člana 3, Sud smatra da je pritužba podnosilaca predstavki na osnovu navedene odredbe bila “podložna ispitivanju” u cilju primjene člana 13. Iz toga slijedi da je član 13 bio primjenljiv. Uzimajući u obzir odbacivanje od strane Suda prigovora Vlade koji se tiču navodne zloupotrebe i gubitka statusa žrtve, te utvđivanja povrede procesnog aspekta člana 3, Sud smatra da pritužba podnosilaca predstavki na osnovu člana 13, sagledana zajedno sa članom 3 nije očigledno neosnovana, te mora biti proglašena prihvatljivom.
  2. U smislu gore utvrđene povrede procesnog aspekta člana 3, Sud smatra da blisko povezana pritužba na osnovu člana 13 ne treba da se ispita zasebno u meritumu (vidjeti Shestopalov, gore naveden, stav 71).

IV. PRIMJENA ČLANA 41 KONVENCIJE

  1. Članom 41 Konvencije se predviđa:

 “Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili Protokola uz nju, a unutrašnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj strani.”

A. Naknada štete

  1. Podnosioci predstavki su zahtijevali naknadu po osnovu nematerijalne šete koja je proistekla iz nedjelotvorne istrage, a koji iznos su ostavili Sudu na procjenu.
  2. Vlada je sporila zahtjev podnosilaca predstavki kao neosnovan, naročito imajući u vidu da im je dodijeljena naknada štete od strane domaćih sudova.
  3. Sud dosuđuje podnosiocima predstavki pravičnu naknadu u iznosu od po 7,500.00 € na ime nematerijalne štete, uvećano za bilo koje poreze koji se mogu naplatiti.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnosioci predstavki nisu zahtijevali nikakav iznos na ime troškova i izdataka.
  2. Stoga, Sud im nije dosudio naknadu štete u tom pogledu.

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra da je prikladno da se zatezna kamata zasniva na najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke, uz dodatak od tri procentna poena.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO,

  1. Odlučuje da spoji predstavke;

  2. Odlučuje da skine pritužbu koja se odnosi na materijalni aspekat člana 3 Konvencije sa liste predmeta Suda;

  3. Odlučuje da spoji pritužbe u meritumu koje se tiču procesnog aspekta člana 3 Vladinog prigovora u pogledu statusa žrtve podnosilaca predstavki, te ga odbija nakon što je ispitao meritum iste pritužbe;

  4. Proglašava ostatak predstavki prihvatljivim; 

  5. Utvrđuje da je došlo do povrede procesnog aspekta člana 3 Konvencije;

  6. Utvrđuje  da nema potrebe da zasebno ispituje pritužbu na osnovu člana 13 Konvencije;

  7. Utvrđuje

(a)   da tužena država treba da plati svakom podnosiocu predstavke, u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti presude u skladu sa članom 44 stav 2 Konvencije, 7,500.00 eura (sedam hiljada i pet stotina eura), uvećano za bilo koje poreze koji se mogu naplatiti, na ime nematerijalne štete;

(b)  da će se od dana isteka gore navedena tri mjeseca do dana isplate obračunavati obična kamata koja je jednaka najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak od tri procentna poena;

 

Sačinjeno na engleskom jeziku, u pisanoj formi, dana 11. marta  2021. godine, na osnovu Pravila 77 stavovi 2 i 3 Poslovnika Suda.

Victor Soloveytchik 

Síofra O’Leary

 registrar

predsjednik

 


[1] Dva video snimka na koja se pozivaju podnosioci predstavki mogu se pronaći na sljedećim linkovima: https://www.youtube.com/watch?v=DCeZNEfSdDw i https://www.youtube.com/watch?v=5lmbx7Lc3uo.

 

____________________________________________
Prevod presude preuzet sa https://sudovi.me/vrhs/sadrzaj/NQN9

 

 

FIFTH SECTION

CASE OF BARANIN AND VUKČEVIĆ v. MONTENEGRO

(Applications nos. 24655/18 and 24656/18)

JUDGMENT

Art 3 (procedural) • Continuing ineffectiveness of investigation into police brutality after finding of Art 3 substantive and procedural violations by Constitutional Court • Investigation not prompt, thorough or independent, and not affording sufficient public scrutiny • No loss of victim status in light of continued ineffectiveness • Complaint under substantive limb struck out in view of domestic courts’ ruling and award of damages

STRASBOURG

11 March 2021

FINAL

11/06/2021

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Baranin and Vukčević v. MontenegroThe European Court of Human Rights (Fifth Section), sitting as a Chamber composed of:

Síofra OLeary, President,
Ganna Yudkivska,
Stéphanie Mourou-Vikström,
Lətif Hüseynov,
Lado Chanturia,
Ivana Jelić,
Arnfinn Bårdsen, judges,
and Victor SoloveytchikSection Registrar,

Having regard to:

the applications (nos. 24655/18 and 24656/18) against Montenegro lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by Mr Momčilo Baranin (“the first applicant”), who has dual Montenegrin and Canadian nationality, and a Montenegrin national, Branimir Vukčević (“the second applicant”), on 15 May 2018;

the decision to give notice of the applications to the Montenegrin Government (“the Government”);

the parties observations;

Having deliberated in private on 2 February 2021,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The present cases concern the applicants complaints under Articles 3 and 13 of the Convention concerning their ill-treatment by unidentified police officers on 24 October 2015, and specifically the alleged lack of an effective investigation into the incident, and lack of an effective domestic remedy in that regard.

THE FACTS

2.  The applicants were born in 1977 and 1978 respectively and live in Podgorica. They were represented by Ms T. Gorjanc-Prelević, the executive director of the non-governmental organisation Human Rights Action.

3.  The Government were represented by their Agent, Ms V. Pavličić.

4.  The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

  1. Background information

5.  On 24 October 2015 an opposition coalition organised protests in Podgorica in front of Parliament. A large number of police officers were deployed to ensure security at the gathering, including members of the Special Police Unit (“SPU”) and the Special Anti-Terrorist Unit (“SAU”). At some point the protests turned violent. Some of the protesters tried to force their way into Parliament, and started throwing stones and Molotov cocktails at the police. The head of the Security Centre (Centar bezbjednosti  “the SC”) in Podgorica, who had been in charge of ensuring safety at the protests, ordered that the gathering be terminated. A number of related incidents followed in the city that night, such as the looting of shops and breaking of windows, including those of banks. The total number of injured was fifty-four, of whom twenty-nine were police officers and twenty-five protesters.

  1. Events of 24 October 2015

6.  The same evening, at about 10.30 p.m., the applicants were in the vicinity of the protests, but did not participate in them. In order to avoid a group of protesters, they headed towards police in a side street, who let them pass. A few metres further on several masked police officers approached the applicants, ordered them to lie on the ground, verbally insulted them and kicked them. One of the police officers pressed the second applicants head to the ground with his foot. A SAU Hummer vehicle was at the scene, as well as a few other vehicles. The event was recorded from a window of a nearby office and put on YouTube by the editor-in-chief of the daily newspaper Vijesti.

7.  On an unspecified date, after seeing the video footage, the State prosecutors office (Osnovno državno tužilaštvo  “the SPO”) opened a case file against unknown SAU officers for ill-treatment.

8.  On 25 October 2015 the SAU issued a single report on the events and the use of force the previous night. The incident involving the applicants was not mentioned.

9.  On 27 and 28 October 2015 respectively the applicants sought medical assistance. The medical report concerning the first applicant noted a painful haematoma 30 cm in diameter on his inner left thigh, a painful haematoma 20 cm in diameter on his inner right thigh, and a 1 cm haematoma around his left eyelid. The medical report concerning the second applicant noted an 8 by 4 cm haematoma in the area of his left ribcage, and a 15 by 7 cm haematoma on the back of his left knee.

10.  On 30 October 2015 the applicants reported the incident to the police. The same day they were interviewed by SC police officers. The SC also requested video footage from the scene and from various media.

11.  On 10 November 2015 the SPO asked the Police Directorate (Uprava policije) to inform it of the identity of the applicants. It also requested information as to what had been done in order to identify the SAU officers involved in two other incidents which had taken place that night, at the scenes of which the SAU Hummer vehicle had been seen, and into which the SPO had also opened case files. The SPO noted that these incidents had not been mentioned in the SAU report of 25 October (see paragraph 8 above).

12.  On 12 November 2015 the SPO requested information from the SAU about the GPS position of all official vehicles used on 24 October 2015 between 9.30 p.m. and midnight. On 20 November 2015 the SAU submitted information regarding nine vehicles. Specifically, SAU officer Lj.P. had been in charge of all of them, including the Hummer. He had not driven any of them, however, as he had been in a fire vehicle stationed in front of Parliament. The report stated that the SC had examined the available video footage (from surveillance cameras and that made by the media), but given its poor quality and the fact that the police officers involved had been wearing gas masks and helmets, it had been impossible to identify them. The applicants could not have recognised them for the same reason either.

13.  On 20 November 2015 the Police Directorate informed the SPO of three different incidents where force was used by the police on the night in question, including the incident involving the applicants, and specified the applicants names.

14.  On 3 December 2015 the SPO interviewed the applicants in relation to a reasonable suspicion that they had suffered ill-treatment. They maintained, in substance, that they could not identify any of the police officers involved as they had been wearing masks and helmets. They also submitted that two police vehicles had been at the scene, a Hummer and a Land Rover. That being so, the second applicant assumed that the drivers of the Hummer and the Land Rover had definitely been there. As he had learnt from the media that the SAU commander had been in the Hummer, the second applicant assumed that he had also been there. He also submitted that there had been nobody else on that street except for them (the applicants) and the police officers.

15.  On 4 December 2015 the SPO asked the SC to provide video footage from the pharmacy in the vicinity of where the incident had taken place. On 30 December 2015 the SC informed the SPO that the camera in the pharmacy only captured images inside the premises, and that the shutters had been down as it had been closed. The SC submitted that they had also visited the nearby bakery, but that its owner had informed them that the camera had been out of order at the time and that, in any event, the recordings were only kept for twenty-one days.

16.  On 12 January 2016 the Police Directorate informed the SC that they had no recordings of the radio communication between various police commanders on the night in question as the relevant recording system had not been functioning.

17.  On 26 January 2016 the SPO requested information from the Director of Police as to what had been done to identify the police officers involved and the reasons why this had not been done sooner.

18.  On 29 February 2016 an expert medical report was provided in respect of the applicants injuries following a request by the SPO on 8 February 2016 to that effect. In substance, the report confirmed the earlier medical reports (see paragraph 9 above). The injuries were classified as minor bodily injuries inflicted by blunt mechanical weapons, as well as the fists or feet.

19.  On 7 April and 6 May 2016 the SPO urged the Police Directorate to identify the SAU agents involved in the event.

20.  On 17 January 2017 the applicants lodged constitutional appeals complaining of torture, inhuman and degrading treatment and the lack of an effective investigation.

21.  In the course of the proceedings that followed the SPO submitted to the Constitutional Court that all the evidence indicated that ill-treatment had been committed against the applicants, but that the SPO had no means of identifying the perpetrators since their faces had not been visible in the available videos and the applicants had been explicit in saying that they could not recognise them. The SPO had urged the head of the SC, the Police Directorate and the Minister of the Interior to take measures to identify the perpetrators. The Police Directorate submitted that they had interviewed the applicants and inspected the video footage, but could not identify anybody as the police officers had been wearing masks and helmets. They had forwarded the material obtained to the SPO.

22.  On 21 June 2017 the Constitutional Court found a violation of both the substantive and procedural aspects of Article 3. In particular, the applicants had suffered inhuman and degrading treatment at the hands of unidentified SAU officers, resulting in minor bodily injuries, and causing them physical pain and mental anguish. As the applicants had done nothing to provoke it, the use of force had not been justified and had been excessive and disproportionate.

23.  The court further found that the SPOs investigation had not been thorough, independent and prompt. Notably, the SPO had not interviewed journalists who had witnessed the events or any of the SAU officers. It had kept asking the Police Directorate to identify the police officers involved, neglecting the fact that those who had been asked to do so had been subject to the same chain of command as those being investigated. Lastly, it had not managed to identify the perpetrators in over nineteen months. The court considered it irrelevant that the SPO had prosecuted the SAU commander for helping the others evade responsibility (see paragraphs 37-40 below).

24.  Moreover, the Police Directorate had not undertaken an effective and thorough investigation to identify and punish their officers. This could not have been affected by the allegations that identification had been impeded by the fact that the officers involved had had protective helmets and gas masks, and that the video footage had been useless. It also could not have been independent, as they had had to investigate their own colleagues. The court requested (zahtijeva) the Minister of the Interior and the Police Directorate to cooperate fully with the SPO, in order to collect the evidence and identify the relevant SAU officers.

25.  The court ordered the SPO to conduct a thorough, prompt and independent investigation to ensure the identification and criminal prosecution of the police officers in relation to whom there was a reasonable suspicion that they had committed ill-treatment against the applicants. The court ordered that these decisions be enforced within three months of the date of their publication in the Official Gazette and that upon the expiration of that time-limit the SPO submit a report on the matter to the court. The decisions were published on 3 August 2017.

26.  Between 18 September and 3 November 2017 the SPO interviewed the editor-in-chief of the Vijesti newspaper (see paragraph 6 in fine above), the director of TV Vijesti, the owner of the pharmacy, the SPU commander and fifty-four SAU officers. During the same period, it urged the Police Directorate and the Minister of the Interior to inform it of the measures taken to identify the perpetrators. It also requested the head of the SC in Podgorica to inform it if members of other intervening units had been deployed to the scene and, if so, to inform it of their identity.

27.  The editor-in-chief of Vijesti and the pharmacy owner were interviewed as witnesses. They were accordingly warned that they had to tell the truth and that giving false evidence was a criminal offence.

28.  The editor-in-chief of Vijesti submitted, in substance, that about five to seven uniformed men in helmets had beaten the applicants. One of those present had not had a helmet, but as it had been dark he could not recognise him or even tell if he had had something on his face or not. He had seen a Hummer vehicle in the vicinity. He had also noticed that about 20 to 30 metres away the police officers had been trying to get somebody out of a car or prevent him from doing so. He could not say more about this, as his attention had been focused on the applicants. He could not say who had been with him in the office that night.

29.  The director of TV Vijesti submitted that none of its employees had recorded or witnessed the events in question. The owner of the pharmacy submitted that the cameras only covered the inside of the premises and that, in any event, the pharmacy had been closed at the time. The SPU commander maintained that his unit had not been deployed on the street where the incident had taken place.

30.  The SAU officers, including the SAU commander, were questioned “as citizens” (svojstvu građana radi prikupljana obavještenja) and were informed that they were not obliged to answer any questions. They were questioned, inter alia, on how they had been dressed on the night in question and what helmets they had been wearing. They submitted, in substance, that they had only learnt of the incident involving the applicants later, mainly through the media. They had all been wearing masks and helmets and full gear, and the video footage was of poor quality, meaning it was impossible to recognise any of the officers. Many of them considered that members of other units could have also been there, especially since some of them had had “police” written on their backs, whereas they had had “SAU” written on their backs. They could not tell who had been driving the Hummer that night. In general, the evening had been chaotic; they had had several interventions and most of them had been getting back into vehicles randomly after interventions, without knowing who had been in the same vehicle. The SAU commander submitted that he could not remember any details of that night or recognise anybody in the video footage. He confirmed that he had been in the Hummer all night, but did not know who else had been in the vehicle, as the officers had changed positions during the night.

31.  The head of the SC informed the SPO that he had no information to suggest that members of other intervening units had been deployed in relation to the events.

32.  On 3 November 2017 the SPO issued its report. It indicated all of the above measures that had been taken and their results, and stated that one of the SAU officers had not been interviewed as he had been on a peace mission abroad. It also indicated that the Minister of the Interior and the Director of Police had been asked twice to identify the police officers involved, but to no avail. The report concluded that some police officers had undisputably committed the criminal offence in question, but on the basis of all the newly collected and earlier evidence it was impossible to identify them. The report also stated that the Vijesti journalists had not been interviewed earlier because the police officers had been wearing masks and had been unidentifiable. The SAU officers had not been interviewed earlier in the course of the proceedings as they had already been interviewed in the course of the proceedings relating to the ill-treatment of M.M. by SAU officers the same night in a different part of the city (see paragraphs 11 and 13 above and paragraph 38 below).

33.  On 17 November 2017 the applicants obtained the SPO report following a request made by them on 6 November 2017.

34.  On 19 January 2018 the applicants representative inspected the Constitutional Courts case file, and several days later the second applicant did the same.

35.  On 30 January 2018 the judge rapporteur of the Constitutional Court proposed that the court find that its decision in the applicants case had not been enforced and request that the Government ensure enforcement. The proposal was refused the same day.

36.  The investigation appears to still be ongoing.

  1. Criminal proceedings against the SAU commander

37.  Between 19 November 2015 and 31 May 2016 the SPO interviewed a number of people in relation to the SAU commander being suspected of abuse of official authority, including the SAU commander himself, the SAU deputy commander, the head of the SC, the SPU commander and an SPU officer. In substance, they maintained that they had not been aware of the use of force in the cases in question (see paragraph 11 and 13 above, and paragraph 38 below), and that all the officers involved had been wearing masks, meaning it had been impossible to recognise them. It was also apparent from their statements that the head of the SC in Podgorica had been in charge of security at the protests that night, and that both the SAU and the SPU had been subordinate to him. The second applicant was also interviewed and, in substance, repeated his earlier statement.

38.  On 31 May 2016 the SPO issued an indictment against the SAU commander for aiding a perpetrator following the commission of a crime. The indictment indicated that he had knowingly helped to conceal the identity of the SAU officers who had committed torture and ill-treatment. Even though he had known that they had unlawfully used force and inflicted bodily injuries on the applicants and others, he had given false information about the circumstances of the commission of these criminal offences. He had also allowed fifty-four SAU officers to make a single joint report on the use of force against M.M., even though they should have each made a report, and had allowed them not to make reports on the use of force against the others, including the applicants.

39.  On 23 January 2017 the Court of First Instance (Osnovni sud) in Podgorica found the SAU commander guilty of the said criminal offence and sentenced him to five months in prison. In its judgment, the court found that the SAU officers had unlawfully used force in three locations in Podgorica on 24 October 2015. This judgment became final on 11 May 2017.

40.  The SAU commander started serving his prison sentence on 21 September 2017. Twenty days later he was transferred to a hospital. He was released on parole on 9 January 2018. The Court of First Instance, in its parole decision of 3 January 2018, made no reference to any medical documentation.

  1. Proceedings relating to the ill-treatment of M.M.

41.  In the course of the criminal proceedings relating to the ill-treatment of M.M. by SAU officers the same night in a different part of the city, the SPO questioned, among others, the SAU commander and SAU officer Lj.P. as witnesses. The SAU commander stated, inter alia, that owing to the masks he did not know which two officers had been with him in the vehicle. Lj.P. was questioned on 21 March 2018. He confirmed that he had been in charge of most of the SAU vehicles on the night in question, but that he had not driven any of them, as he had been securing the fire vehicles near Parliament. He submitted that the SAU did not keep records of who took vehicles and when. The keys were in the commanders offices and the officers would take keys as needed.

42.  On 25 July 2017 the Constitutional Court ruled on M.M.s constitutional appeal. The court found a violation of both the substantive and procedural aspects of Article 3 of the Convention. In particular, it found that M.M. had been subjected to torture and had suffered serious bodily injuries, even though he had done nothing to provoke the use of force. The court held that the investigation had not been thorough, independent and prompt. In particular, “it was incomprehensible that the prosecution had sought the collection of data and evidence from the commander of the police unit, whose members were reasonably suspected of having committed the criminal offence”.

43.  As regards the questioning of SAU officers, the court held as follows:

“The Constitutional Court considers that while it is true that the State prosecutor in charge had interviewed the appellant and the witnesses, he had not put a single question to any of them. Furthermore, even though later, in [another] case (Kt. Br. 1126/15), the prosecutor had interviewed all the SAU officers, even though it had been obvious, given the footage clearly showing the events of that night, that none of the police officers had been telling the truth to try to evade criminal responsibility, they had not been asked a single question. There is therefore no indication that the State prosecutor in charge had been ready to question the police report on the events or to perform strict control over the polices version of events.”

  1. Other relevant facts

44.  In the first piece of video footage referred to by the applicants, which is of poor quality, there are more than ten police officers wearing helmets. Some also have helmet visors or gas masks covering their faces, and for some it is hard to tell if they have anything on their faces. Some of them approach the applicants, who are lying on the ground in front of a pharmacy. It is unclear which of them kicks which applicant. In the second piece of video footage, of somewhat better quality, there are about twenty police officers, including ten around a dark car. After a few moments they leave the scene. The bakery is not visible on either of the two videos.[1]

45.  Between 25 October 2015 and 31 May 2016 newspapers reported extensively on the events of 24 October 2015, including those involving the applicants. In a number of articles, various NGO representatives expressed their concern at the ill-treatment and failure to identify the police officers involved, emphasising the role of SAU commander in shielding the perpetrators.

46.  On 26 October 2015 the Council for Civic Control of the Police (Savjet za građansku kontrolu rada policije) found that the police officers involved had used excessive force and severely violated the personal dignity of the applicants, who had put up no resistance. The Council asked the Police Directorate to inform the public without delay of the identity of all the officers involved, and to hold them and their superior officer responsible for their actions.

47.  On 28 December 2015 the Ombudsman found that several police officers had used unjustified physical force, and through inhuman and degrading treatment had violated the applicants human rights. The Ombudsman recommended that the Police Directorate take measures without delay in order to identify and establish the responsibility of all the police officers who had ill-treated the applicants and to submit a report within fifteen days on the measures taken. According to information the applicants obtained from the Ombudsman in December 2016, the Police Directorate had not yet submitted a report at that time.

48.  On 30 June 2016 the Ministry of the Interior temporarily suspended the SAU commander and removed him from his post. This decision became enforceable on 4 July 2016. On an unspecified date thereafter he was appointed deputy head of the Department for the Security of Buildings and Diplomatic/Consular Representations (načelnik odsjeka za obezbjeđenje objekata i DKP-a) within the Police Directorate.

49.  It appears from the case file that the Police Internal Control Department was informed of the events. It also appears that it took no action in that regard.

50.  On 27 September 2017 the applicants instituted civil proceedings against the State – the Ministry of the Interior, seeking compensation in respect of non-pecuniary damage for physical pain and mental anguish suffered as a result of the beating on 24 October 2015. They claimed 25,000 euros (EUR) each. On 14 June 2019 the Court of First Instance in Podgorica ruled partly in their favour and awarded them EUR 5,000 each for non-pecuniary damage and EUR 630 jointly in costs. On 13 March 2020 the High Court upheld this judgment. In particular, the courts found that the applicants had been subjected to excessive and unnecessary use of force, and had been physically ill-treated. This had caused a violation of their right to personal dignity, freedom, honour and reputation, and had been contrary to Article 3 of the Convention. The courts also found that the applicants had not provoked the use of force.

51.  On 17 November 2017 the Rules (Pravilnik) of the Ministry of the Interior entered into force, providing, inter alia, that police uniforms had to have a “sign” composed of letters and/or numbers serving to identify a police officer.

52.  On 3 April 2019 the Director of Police adopted Instructions on Implementing the Recommendations of the European Committee for the Prevention of Torture and Inhuman or Degrading Treatment or Punishment (“the CPT”), which followed the CPTs visit to Montenegro in October 2017. The Instructions included the prohibition of torture, ill treatment and inhuman and degrading treatment, the obligation to report such cases, investigate them and initiate adequate proceedings against the perpetrators, and that police uniforms had to bear a sign with the name or ID number of the relevant officer.

53.  On 27 June 2019 the Supreme State Prosecutors Office adopted General Instructions to be applied in cases where there was a reasonable suspicion that Article 3 of the Convention had been violated by police officers. The Instructions provide that the allegations and/or indications of ill-treatment need to be recorded in writing, and that the prosecutor needs to engage a medical expert witness and take all measures and actions in order to investigate the matter thoroughly.

54.  A report submitted by the Government, seemingly prepared by the police, but which contains no date, signature or logo, describes the events of 24 October 2015. It lists, inter alia, the names of people identified as having taken part in incidents and committed criminal offences. The names of the applicants are not amongst them. The report also states that there had been incidents committed against individuals, including the applicants. In this regard, it is noted that SAU members “inadequately treated” the applicants, that this was still at the stage of investigation by SC police officers and that the identity of the SAU members had not yet been established.

55.  On an unspecified date the SAU was disbanded.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK

  1. RELEVANT DOMESTIC LAW
    1. Constitution of Montenegro 2007 (Ustav Crne Gore; published in the Official Gazette of Montenegro - OGM - nos. 01/07 and 038/13)

56.  Article 28 guarantees to every individual, inter alia, dignity and safety, the inviolability of his or her physical and psychological integrity, and prohibits torture and inhuman and degrading treatment.

57.  Article 134 provides that the State prosecutors office is an independent State body in charge of prosecuting perpetrators of crimes and other punishable offences subject to public prosecution.

  1. Criminal Code (Krivični zakonik Crne Gore; published in the Official Gazette of the Republic of Montenegro - OG RM - nos. 070/03013/04 and 047/06, and OGM nos. 040/08025/10073/10032/11064/11040/13056/13014/15042/15058/15044/17049/18 and 003/20)

58.  Article 166a provides that anyone who ill-treats another person or treats a person in a humiliating and degrading manner will be punished with imprisonment of up to one year. If this offence is committed by an official acting in an official capacity, he or she will be punished with imprisonment of between three months and three years.

59.  Article 167 provides that anyone who causes severe pain or suffering for the purposes of intimidating, unlawfully punishing or exerting pressure on someone will be punished with imprisonment of between six months and five years. If this offence is committed by an official acting in an official capacity, or with the explicit or tacit consent of an official, or if an official incites another person to commit such an offence, he or she will be punished with imprisonment of between one and eight years.

60.  Article 183 provides that the above offences are subject to public prosecution.

61.  Article 387 § 2 provides that anyone who assists a perpetrator of a criminal offence for which imprisonment is more than five years will be sentenced to between three months and five years.

62.  Article 416 provides that abuse of official authority is a criminal offence. In particular, an official who by unlawful use of his or her official position or powers, by overstepping his or her official powers or by non-performance of his or her official duties, gains some benefit for him or herself or another, causes harm or damage to another, will be sentenced to between six months and five years.

  1. Criminal Procedure Code 2009 (Zakonik o krivičnom postupku; published in OGM nos. 057/09049/10047/14002/15035/15058/15 and 028/18)

63.  Article 19 provides that the State prosecutor is obliged to undertake criminal prosecution when there are grounds for suspicion that a person has committed a criminal offence subject to public prosecution, unless otherwise prescribed by this Code.

64.  Article 44 sets out the rights and duties of the State prosecutor, the main one being the prosecution of perpetrators of criminal offences. For criminal offences subject to public prosecution, the State prosecutor is in charge ofinter alia, guiding the actions of the police by issuing mandatory orders or directly managing their activities. The police, and other State bodies, are obliged to inform the relevant State prosecutor before taking any action, except in an emergency. The police, and other relevant State bodies, are obliged to comply with any requests of the relevant State prosecutor. He or she also, inter alia, orders and conducts investigations, issues and represents indictments, and files appeals against court decisions. During the investigation he or she is obliged to establish with equal attention facts against the defendant and those in his or her favour.

65.  Article 113 provides that before being questioned, a witness will be warned that he or she must tell the truth and must not withhold any information. He or she will also be warned that making a false statement is a criminal offence.

66.  Article 257 provides that if there is a reasonable suspicion that a criminal offence subject to public prosecution has been committed, the police must inform the State prosecutor and, either of its own motion or at the State prosecutors request, take necessary measures to find the perpetrator, anything that could serve as evidence, and collect all information that could be useful for the criminal proceedings.

67.  Article 259 sets out details on collection by the police of information from citizens about a criminal offence and the perpetrator. Paragraph 3 provides, inter alia, that if a person refuses to give information, he or she can no longer be held. Paragraph 7 provides that when acting in accordance with paragraphs 1 to 6 of this Article the police cannot question citizens as accused, witnesses or expert witnesses.

68.  Article 261 provides that if in the course of collecting information the police consider that the summoned citizen could be a suspect, they must immediately inform the State prosecutor, who will ask the police to bring the suspect in if questioning is necessary before an investigation is ordered.

69.  Article 271 § 3 provides, inter alia, that when the perpetrator is unknown, the State prosecutor collects the necessary information directly or through other bodies. To that end, the State prosecutor may summon persons whom he or she considers able to provide information relevant to the decision on prosecution. If he or she is unable to do so, the State prosecutor asks the police to collect the necessary information and takes other measures to find out about the criminal offence and the perpetrator, pursuant to Articles 257, 258 and 259 of this Code. Paragraph 5 of the same Article provides that the State prosecutor may always request the police to inform him or her of the measures taken. The police are obliged to respond without delay.

70.  Article 276 provides that the State prosecutor conducts the investigation. At the request of the State prosecutor or the defendant, certain actions in the investigation can be taken by an investigating judge.

71.  Article 282 provides that the injured party and his or her representative can attend, inter alia, the questioning of the defendant, expert witnesses and witnesses. The State prosecutor must inform the injured party and his or her representative in an appropriate manner of the time and place of the questioning that they can attend. Persons attending questioning may propose to the State prosecutor certain questions in order to clarify the matter. With the consent of the State prosecutor, they may ask questions directly.

72.  Article 283 provides that if the State prosecutor or the investigating judge needs the help of the police in relation to the investigation, the police must provide such help upon request.

  1. State Prosecutors Office Act (Zakon o državnom tužilaštvu; published in OGM nos. 011/15042/15080/17 and 010/18)

73.  Section 2 provides, inter alia, that the State prosecutors office is in charge of prosecuting perpetrators of criminal offences subject to public prosecution. It performs its function on the basis of the Constitution, legislation and ratified international treaties.

74.  Section 148 provides that the State prosecutor may ask the courts and other State bodies to submit files and information necessary for him or her to perform his duties, and the courts and other State bodies must comply with that request.

  1. Civil Servants and State Employees Act (Zakon o državnim službenicima i namještenicima; published in OGM nos. 039/11050/11066/12034/14053/14, and 016/16)

75.  This Act was in force between 1 January 2013 and 1 July 2018.

76.  Section 81 provided that a civil servant or State employee was liable to disciplinary action for breach of official duty in employment, which could be minor or serious. Liability for a criminal or administrative offence did not exclude disciplinary liability.

77.  Section 83 set out serious breaches of official duty, which included abuse of official authority or exceeding powers, and non-performance of official duties.

  1. Execution of Prison Sentences Act (Zakon o izvršenju kazni zatvoranovčane kazne i mjera bezbjednosti; published in OGM no.  36/15, and 018/19)

78.  This Act entered into force on 18 July 2015.

79.  Section 47 sets out details as regards prisoners healthcare. In particular, such healthcare is primarily provided in the prison or, when this is not possible, in a healthcare facility. The time spent in the healthcare facility is taken as time served.

80.  Sections 120 to 127 set out details as regards parole. In particular, section 121 provides that the court ruling on parole obtains a report from the prison on the prisoners personality and conduct, and other circumstances indicating if the purpose of the punishment has been achieved.

  1. Internal Affairs Act (Zakon o unutrašnjim poslovima; published in OGM nos. 044/12036/13001/15 and 087/18)

81.  Section 14 provides that police officers act in compliance with the Constitution, ratified international treaties, legislation and other regulations. They adhere to certain standards, especially those originating from international acts and relating to, inter alia, the exercise of human rights and the prohibition of torture and inhuman and degrading treatment.

82.  Section 24 provides that a police officer follows orders of the court, the State prosecutor or his or her superior officer, or may act on his or her own initiative if the superior officer is not present and reasons of urgency require action without delay. The person in respect of whom action is being taken is entitled, inter alia, to be informed of the reasons and the identity of the police officer, and to indicate the circumstances he or she considers relevant in this regard.

83.  Section 26 provides that police action must be proportionate to the reason for which it is taken. It must not cause more damage than that which would have occurred if no police action had been taken.

84.  Section 29 provides that a police officer is obliged to introduce himself before acting, by showing his official badge and official ID, at the request of the person in respect of whom action is being taken. The police officer does not have to introduce him or herself if the circumstances indicate that doing so could jeopardise the aim of his or her action. In such cases, the police officer will warn the citizen by saying “police”.

85.  Section 59 provides that a police officer must submit a written report on the use of force to his or her superior officer as soon as possible, and within twenty-four hours at the latest. The report contains information on the means of force, the name and personal ID number of the person in respect of whom it has been used, the reasons and grounds for the use of force, and other facts and circumstances relevant for assessing its lawfulness. The lawfulness of the use of force is examined by the Director of Police or a person designated by him or her. If it is considered that force was unlawfully used, measures will be taken within five days of learning of the use of force to establish the responsibility of the police officer who used force or ordered its use. The police officer who used or ordered the use of force is personally responsible for its unlawful use.

86.  Sections 110, 112, 114 and 115, taken together, provide that police work is controlled by means of parliamentary, civic and internal control. Civic control is performed by the Council for Civic Control of the Police, and internal control is performed by a special department of the Ministry. Internal control includes the control of the lawfulness of police actions, especially in respect of their compliance with human rights.

  1. Decree on the Organisation and Working Methods of the State Administration (Uredba o organizaciji i načinu rada državne uprave; published in OGM nos. 005/12025/12044/12061/12020/13017/14006/15080/15035/16041/16061/16073/16003/17019/17068/17087/17 and 028/18)

87.  This Decree was in force between 24 January 2012 and 31 December 2018.

88.  Sections 5 and 51, taken together, provided that the Ministry of the Interior was in charge ofinter alia, monitoring and the internal control of police work and procedures, expertise, lawfulness and efficiency and expediency in performance.

89.  Sections 6 and 63, taken together, provided that the Police Directorate was an administrative body within the Ministry of the Interior. It was in charge of preventing and detecting criminal offences, identifying and capturing perpetrators, and bringing them before the competent bodies.

  1. Decree on the Organisation and Working Methods of the State Administration (Uredba o organizaciji i načinu rada državne uprave; published in OGM nos. 087/18002/19038/19 and 018/20)

90.  This Decree entered into force on 31 December 2018. It provides that the State administration consists of Ministries and various administrative bodies, including the Ministry of the Interior and the Police Directorate.

91.  Section 4 provides that the Ministry of the Interior, inter alia, monitors the lawfulness and expediency of police work, its procedures, expertise and efficiency; performs internal control of the lawfulness of police action; and takes measures and actions in order to uncover and suppress criminal offences committed by police officers in the performance of their duties and in relation thereto.

92.  Section 22 provides that the Police Directorate is in charge of preventing and detecting criminal offences, identifying and capturing perpetrators, and bringing them before the competent bodies.

93.  Section 51 of this Decree replicates section 51 of the previous Decree.

  1. Rules of Internal Organisation and Job Systematisation in the Ministry of the Interior (Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji Ministarstva unutrašnjih poslova)

94.  The Rules from September 2015 and January 2017 provided, inter alia, that the Police Directorate consisted of a number of units, including the SAU, SPU, Security Centres and the Forensic Centre (section 3 in both the 2015 Rules and 2017 Rules).

  1. Rules on the Performance of Police Duties (Pravilnik o načinu obavljanja određenih policijskih poslova i primjeni ovlašćenja u obavljanju tih poslova; published in OGM no. 021/14)

95.  Sections 5 and 6 of the Rules provide that when performing their duties, police officers must act carefully, making sure that they do not violate the dignity of people. They can only implement measures that allow them to ensure that their job is done with the least harmful consequences.

96.  Section 218 provides that a police officer who has used force or ordered its use must immediately inform his or her superior officer and within twenty-four hours at the latest must submit a written report in that regard specifying all the details (place, date and time, type of force, the identity of the person against whom it was used, the reasons, circumstances, consequences and legal grounds for its use, the identity of the police officer who has used it or ordered its use and other circumstances necessary for the examination of its lawfulness and necessity).

  1. Rules of Internal Organisation and Job Systematisation in the Police Directorate, April 2019 (Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji Uprave Policijeapril 2019)

97.  The Rules describe, inter alia, the position of deputy head of the Department for the Security of Buildings and Diplomatic/Consular Representations. Specifically, in the absence of the head of the Department the deputy head directs and coordinates the work of the Department, decides on the most complex professional issues of organisational units within the Department, exercises police powers, and performs other police tasks at the order of his or her superior officer.

  1. RELEVANT INTERNATIONAL MATERIAL – THE CPT REPORT OF 2008 IN RESPECT OF MONTENEGRO

98.  Between 15 and 22 September 2008 the CPT visited Montenegro. In its report the CPT acknowledged that the wearing of masks may be justified as regards special interventions undertaken outside a custodial setting in the context of an “antiterrorist” operation. However, subsequent identification of the individual officials concerned should in all cases be made possible (for instance, through the wearing of a distinctive sign/identification number on the uniform). The CPT recommended that the Montenegrin authorities take the necessary measures in the light of these remarks and stated that, if need be, the relevant legal provisions should be amended (see paragraph 27 of the CPT report).

THE LAW

  1. JOINDER OF THE APPLICATIONS

99.  Having regard to the similar subject matter of the applications, the Court finds it appropriate to examine them jointly in a single judgment.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION
    1. Scope of the case

100.  In their initial applications, the applicants complained, under Article 3 of the Convention, of ill-treatment by unidentified SAU officers on 24 October 2015, and specifically the alleged lack of an effective investigation in that regard.

101.  Following the communication of the cases to the respondent Government, the applicants acknowledged that they had obtained an award of damages on account of the ill-treatment, albeit not yet final at that time. They also acknowledged that both the first-instance court ruling in the civil proceedings and the Constitutional Court had found a violation of the substantive aspect of Article 3, but that there had still been no effective investigation even after the Constitutional Court decision of 21 June 2007 in which the latter had also found a violation of the procedural aspect of Article 3. The applicants thus maintained their complaint of lack of an effective investigation.

102.  In view of the domestic courts finding of a violation of the substantive aspect of Article 3, the compensation obtained in that regard in the civil proceedings, and, in particular, the applicants focus on the continuing ineffective nature of the investigation under the procedural aspect of Article 3, the Court considers that it is no longer justified to continue the examination of the applicants initial complaint under the substantive aspect of Article 3, within the meaning of Article 37 § 1 (c) of the Convention. It also considers that no other element regarding respect for human rights as guaranteed by the Convention requires that the said complaint be examined further under Article 37 § 1 in fine. Accordingly, it is appropriate to strike the complaint in question out of the Courts list, the Court enjoying a wide discretion in identifying grounds capable of being relied upon in striking out an application on this basis. It is understood, however, that such grounds must reside in the particular circumstances of each case (see Association SOS Attentats and de Boery v. France [GC] (dec.), no. 76642/01, ECHR 2006-XIV, and Predescu v. Romania, no. 21447/03, § 29 in fine, 2 December 2008). The Court will therefore limit its examination to the procedural aspect of Article 3.

103.  The relevant provision of the Convention reads as follows:

Article 3

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

  1. Admissibility
    1. The parties submissions

104.  The Government submitted that the applications were inadmissible as the applicants had lost their victim status. Notably, the Constitutional Court had explicitly found a violation of both the substantive and procedural aspects of Article 3, and the applicants had been awarded EUR 5,000 each in civil proceedings, which was an adequate amount. They also submitted that the applicants had failed to inform the Court of these civil proceedings even though they had been initiated before the application had been lodged with the Court, and that incomplete submissions could be considered abuse of the right of application.

105.  The applicants submitted that they could still claim to be the victims of a violation of Article 3 in view of the ineffective investigation as the  civil proceedings, which were still ongoing at the moment when the applicants submitted their observations in reply, had only related to the substantive aspect of Article 3.

  1. The Courts assessment

(a)   The applicants victim status

106.  The Court reiterates that it falls first to the national authorities to redress any alleged violation of the Convention. Hence, the question whether an applicant can claim to be a victim of the violation alleged is relevant at all stages of the proceedings before the Court (see Scordino v. Italy (no. 1) [GC], no. 36813/97, § 179, ECHR 2006V, and Rooman v. Belgium [GC], no. 18052/11, §§ 128-133, 31 January 2019). The issue of whether a person may still claim to be the victim of an alleged violation of the Convention essentially entails on the part of the Court an ex post facto examination of his or her situation (see Centro Europa 7 S.r.l. and Di Stefano v. Italy [GC], no. 38433/09, § 82, ECHR 2012).

107.  The word “victim” in the context of Article 34 of the Convention denotes the person directly affected by the act or omission at issue, the existence of a violation of the Convention being conceivable even in the absence of prejudice. Consequently, a decision or measure favourable to an applicant is not in principle sufficient to deprive him or her of his or her status as a “victim”. With respect to complaints under Article 3, such as those at issue in the present case, in addition to acknowledging the violation, the national authorities have to: (i) afford compensation, or at least provide the person with the possibility of applying for and obtaining compensation for the damage sustained as a result of the ill-treatment in question (see Shestopalov v. Russia, no. 46248/07, § 56, 28 March 2017, and Gjini v. Serbia, no. 1128/16§ 54, 15 January 2019); and (ii) conduct a thorough and effective investigation capable of leading to the identification and punishment of those responsible (see Jevtović v. Serbia, no. 29896/14, § 61, 3 December 2019).

108.  A breach of Article 3 cannot therefore be remedied only by an award of compensation to the victim because if the authorities could confine their reaction to incidents of wilful ill-treatment by State agents to the mere payment of compensation, while not doing enough to prosecute and punish those responsible, it would be possible in some cases for agents of the State to abuse the rights of those within their control with virtual impunity. The general legal prohibition on torture and inhuman and degrading treatment, despite its fundamental importance, would thus be ineffective in practice (see Vladimir Romanov v. Russia, no. 41461/02, § 78, 24 July 2008, and Gäfgen v. Germany [GC], no. 22978/05, §§ 116 and 119, ECHR 2010). That is why awarding compensation to an applicant for the damage which he or she sustained as a result of the illtreatment is only part of the overall action required (see Cestaro v. Italy, no. 6884/11, § 231, 7 April 2015). The fact that domestic authorities may not have carried out an effective investigation would, however, be decisive for the purposes of the assessment of an applicants victim status (ibid., § 229, see also Shestopalov, cited above, § 56).

109.  In view of the above, the Court considers that the question of whether the applicants have preserved their victim status is closely linked to the substance of their complaint about the States alleged failure to conduct a thorough and effective investigation, and should therefore be joined to the merits of the complaint under the procedural aspect of Article 3 (see Lotarev v. Ukraine, no. 29447/04, § 74, 8 April 2010).

(b)   Abuse of the right of application

110.  The Court has consistently held that any conduct of an applicant that is manifestly contrary to the purpose of the right of individual application as provided for in the Convention and impedes the proper functioning of the Court or the proper conduct of the proceedings before it constitutes an abuse of the right of application (see Miroļubovs and Others v. Latvia, no. 798/05, §§ 62 and 65, 15 September 2009). The submission of incomplete and therefore misleading information may also amount to abuse of the right of application, especially if the information concerns the very core of the case and no sufficient explanation is given for the failure to disclose that information (see Gross v. Switzerland [GC], no. 67810/10, § 28, ECHR 2014, and Predescu, cited above, §§ 25-26). The same applies if important new developments have occurred during the proceedings before the Court and where, despite being expressly required to do so by Rule 47 § 7 (former Rule 47 § 6) of the Rules of Court, the applicant has failed to disclose that information to the Court, thereby preventing it from ruling on the case in full knowledge of the facts (see Gross, cited above, § 28). However, even in such cases, the applicants intention to mislead the Court must always be established with sufficient certainty (ibid., § 28; see also Dimo Dimov and Others v. Bulgaria, no. 30044/10, § 42, 7 July 2020). The rejection of an application on grounds of abuse of the right of application is an exceptional measure (see Miroļubovs and Others, cited above, § 62) and has so far been applied only in a limited number of cases.

111.  Turning to the present case, the Court notes that the applicants did not inform the Court in their applications that they had instituted civil proceedings seeking compensation in respect of non-pecuniary damage. The Court also observes, however, that in their observations in reply to those of the Government, they acknowledged that they had obtained an award of damages on account of the ill-treatment, albeit not yet final at the time, and, moreover, focussed on their complaint concerning the continuing ineffective investigation. It also observes that the civil proceedings only related to the ill-treatment itself and that the Court considers that it is no longer justified to continue the examination of this part of the initial application (see paragraphs 101, 102 and 105 above). Even if the applicants had informed the Court at the outset about the civil proceedings which were ongoing at the time, the Court would still have to proceed and examine if there was an effective investigation in the present case, which is the applicants main complaint. In view of all above, the Court considers that the circumstances of the present case are not those that would justify a decision to declare the applications inadmissible as an abuse of the right of application (see, mutatis mutandisDimo Dimov and Others, cited above, §§ 48-50).

112.  It follows that the Governments objection must be dismissed.

(c)   The Courts conclusion

113.  The Court notes that this complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits

1. The parties submissions

(a)   The applicants

114.  The applicants reaffirmed their complaint.

115.  In particular, they maintained that the investigative steps taken by the SPO had been independent, but had not been either prompt or thorough. The first witness had not been interviewed until a month and a half after the Constitutional Courts decisions. Police officer Lj.P., who had been in charge of the official vehicles on the night in question, had been questioned two and a half years after the incident (see paragraph 41 above), and the SPO had not verified his whereabouts with an independent source. A few witnesses had still not been questioned, such as one SAU officer who had been due to return from a peace mission on 15 May 2018, the head of the SC in Podgorica, and the owner of the bakery. The owner of the bakery had been of particular importance as the video footage had shown someone entering the shop at the time of the incident. The information provided by the police had not been critically examined and verified, in particular the fact that the radio communications recording system had not been functioning and that the camera in the bakery had been out of order. No attempt had been made to identify the participants in the radio communications that night and question them.

116.  The questioning of the fifty-four SAU officers had been routine, the questions put to them having been rather typical, such as how they had been dressed and if they had had black or white helmets. Unlike the editor-in-chief of Vijesti and the pharmacy owner, they had been questioned as citizens and advised that they did not have to provide any information. While they had been questioned as witnesses in other criminal proceedings, the Constitutional Court had found that they had not been asked a single question in those interviews (see paragraph 43 above).

117.  The investigation had not followed up on two leads provided by the editor-in-chief of Vijesti: that one of the SAU members had not had a helmet, and that in the immediate vicinity of the incident involving the applicants another incident had been taking place (see paragraph 28 above). It did not appear that any attempt had been made to identify the officer without the helmet or the person in the car. In particular, there was no evidence that the State prosecutor had asked the SAU officers if any of them had not been wearing a helmet at any point during the evening. The SPO had not sought the assistance of a Forensic Centre in identifying the police officers appearing in the video footage. The Governments rejection of such a proposition reflected the authorities overall lack of interest in identifying and prosecuting those responsible.

118.  Even after the Constitutional Courts findings the SPO had continued to expect the Police Directorate to identify the perpetrators, which had been unwilling to do so, and internal control had never taken place.

119.  The SAU commander had only been prosecuted because of constant public pressure (see paragraph 45 above) and the video footage, but his prosecution had never been intended to cause him any significant disadvantage. He had been prosecuted for a minor criminal offence, rather than any other, such as abuse of official authority, ill-treatment in the performance of his duties by aiding or abetting, or torture. He had only served two-thirds of his sentence, mostly in hospital. He had been released on parole on account of his health, but there was no record that the court had reviewed his medical documentation before granting him parole. He had never been subjected to disciplinary proceedings, even though his actions had amounted to an aggravated breach of official duty. Lastly, he had been appointed deputy head of the Department for the Security of Buildings and Diplomatic/Consular Representations, where he could still make decisions on complex professional issues and coordinate the work of the Department in the absence of its head.

120.  The applicants could not effectively participate in the investigation. In particular, they had not been invited to attend the hearings of the witnesses – the pharmacy owner and the editor-in-chief of Vijesti, so that they could put questions to them. They had also only obtained the SPOs report at their own request.

121.  The Montenegrin authorities had not ensured that the police officers wearing masks had also had a distinctive sign on their uniforms, in spite of the CPT recommendation to that effect (see paragraph 98 above) and the new Rules regarding the uniforms. The Instructions adopted by the Supreme State Prosecutors Office had not led to the identification of perpetrators either.

122.  The applicants also submitted that the authorities had not promptly taken certain measures involving an Ombudsman adviser and aimed at identifying one of the persons involved in the ill-treatment of M.M.

(b)   The Government

123.  The Government did not dispute that the applicants had been ill-treated by about ten unknown police officers and had thus suffered minor bodily injuries. As the Constitutional Court had already found a violation of Article 3, the Government maintained that they would not go into details as regards the investigation preceding the Constitutional Courts decisions.

124.  They submitted that the SPO, which had conducted the investigation, was institutionally and functionally independent from the police. The SPOs request to the Police Directorate to identify the perpetrators had only been one of its steps, given that it had also taken other measures, in full compliance with the instructions of the Constitutional Court. In addition, the SC in Podgorica, which had taken some of the investigative steps, was an entirely separate division within the Police Directorate.

125.  The investigation had been impeded by the fact that all the police officers had been wearing masks, and that only one joint report had been made on the conflicts between the police and protesters that night. This might have legitimately aroused public confidence, and precisely to preserve it, the SAU commander had been prosecuted without delay, proving the SPOs independence. The SAU commander had been convicted and sentenced to five months in prison, which had corresponded to the seriousness of his criminal offence and which he had served. Under domestic law (see paragraph 79 above) and the Convention, prisoners were entitled to healthcare while serving their sentences, including, where appropriate, in hospital. In the present case, the SAU commander had been transferred to hospital following an assessment by the prisons medical team. His medical files had not been of relevance for his parole, but rather his conduct and other circumstances indicating whether the purpose of the punishment had been achieved (see paragraph 80 above). He had never been returned to any commanding position within the Police Directorate, and the SAU had been disbanded.

126.  The SAU commander, the SAU officers, the head of the SC, the SPU commander and Lj.P. had all been questioned in the course of other proceedings (see paragraphs 37, 41, and 43 above). In particular, the SAU commander had been questioned as a witness in the criminal proceedings relating to M.M., including about who had been with him in the vehicle on the night in question (see paragraph 41 above). Raising this question again was thus of no relevance in the examination of the SPOs actions in this case. Furthermore, the applicants had not indicated any other omission in the SPOs questioning or what questions would have been adequate to identify the perpetrators. The remaining SAU officer who had not been questioned was on a peace mission abroad and would be questioned upon his return.

127.  While the applicants maintained that the authorities had not followed up on information that one of the police officers had not had a helmet, they had nevertheless criticised the questions put to them even when the questions had referred to the helmets they had had and how they had been dressed that night. The applicants and the witness from Vijesti had explicitly submitted that they could not recognise anyone. It was therefore unclear what the State prosecutor should have done to satisfy the applicants. The Government doubted that a forensic analysis of the video footage would have led to the identification of the perpetrators, given its quality, assuming that that had been possible at all. Other police officers, apparently not from the SAU, had also been there, thus making the number of potential suspects rather large. In any event, these allegations did not indicate any failures in the conduct of the investigation, especially if the proposal for the evidence was based on unrealistic assumptions. The State prosecutor could not be expected to take measures which, from an objective point of view, would not lead to additional clarification of the circumstances of the case.

128.  The fact that the first measure after the Constitutional Courts decisions had been taken a month and a half later was not of any particular relevance, particularly considering that almost two years had passed since the events. The requirement for the investigation to be accessible did not require the applicants to have an insight into all police files or to be consulted or informed of every measure taken.

129.  In addition to all of the above, general measures aimed at reinforcing the integrity of the police and preventing similar cases in the future had been also employed (see paragraphs 51-53 above).

130.  The fact that the investigation had not yet managed to identify the perpetrators did not necessarily mean that it had been ineffective. Assessing its effectiveness at this stage would be premature, given that it was still ongoing. The State bodies, particularly the SPO, could not be blamed for any bad faith, lack of will or wilful stalling. The Government concluded, therefore, that there had been no violation of Article 3 of the Convention.

  1. The Courts assessment

(a)   The alleged ineffective investigation

(i)      The relevant principles

131.  The Court reiterates that where a person makes a credible assertion that he or she has suffered treatment contrary to Article 3 at the hands of State agents, that provision, read in conjunction with the States general duty under Article 1 of the Convention to “secure to everyone within their jurisdiction the rights and freedoms defined in ... [the] Convention”, requires by implication that there should be an effective official investigation (see, among many authorities, Assenov and Others v. Bulgaria, 28 October 1998, § 102, Reports of Judgments and Decisions 1998VIII; Labita v. Italy [GC], no. 26772/95, § 131, ECHR 2000IV; and Bouyid v. Belgium [GC], no. 23380/09, § 124, ECHR 2015).

132.  The lack of conclusions arising from any given investigation does not, by itself, mean that it was ineffective: an obligation to investigate “is not an obligation of results, but of means”. Not every investigation should necessarily be successful or come to a conclusion which coincides with the claimants account of events. However, any deficiency in the investigation which undermines its ability to establish the circumstances of the case or the person responsible will risk falling foul of the required standard of effectiveness (see Mocanu and Others v. Romania [GC], nos. 10865/09 and 2 others, § 322, ECHR 2014 (extracts); El-Masri v. the former Yugoslav Republic of Macedonia [GC], no. 39630/09, § 183, ECHR 2012; and Bouyid, cited above, § 120). There are several criteria an investigation has to satisfy for the purposes of the procedural obligation under Articles 2 and 3 of the Convention (see, mutatis mutandis, Ramsahai and Others v. the Netherlands [GC], no. 52391/99, § 323-346, ECHR 2007II). These elements are inter-related and each of them, taken separately, does not amount to an end in itself, as is the case in respect of the requirements for a fair trial under Article 6. They are criteria which, taken jointly, enable the degree of effectiveness of the investigation to be assessed. It is in relation to this purpose of an effective investigation that any issues must be assessed (see Mustafa Tunç and Fecire Tunç v. Turkey [GC], no. 24014/05, § 225, 14 April 2015, and Nicolae Virgiliu Tănase v. Romania [GC], no. 41720/13, § 171, 25 June 2019).

133.  Firstly, an effective investigation is one which is adequate, that is, it should be capable of leading to the identification and, if appropriate, punishment of those responsible (see Armani Da Silva v. the United Kingdom [GC], no. 5878/08, §§ 233 and 243, 30 March 2016; Labita, cited above, § 131; Boicenco v. Moldova, no. 41088/05, § 120, 11 July 2006; and Stanimirović v. Serbia, no. 26088/06, § 40, 18 October 2011). The general legal prohibition of torture and inhuman and degrading treatment and punishment would otherwise, despite its fundamental importance, be ineffective in practice and it would be possible in some cases for State agents to abuse the rights of those within their control with virtual impunity (see Labita, cited above, § 131).

134.  Secondly, for an investigation to be considered effective it may generally be regarded as necessary for the persons responsible for and carrying out the investigation to be independent from those implicated in the events (see, for example, Mustafa Tunç and Fecire Tunç, cited above, §§ 222-224; Barbu Anghelescu v. Romania, no. 46430/99, § 66, 5 October 2004; and Kurnaz and Others v. Turkey, no. 36672/97, § 56, 24 July 2007). This means not only a lack of hierarchical or institutional connection but also a practical independence (see, among other authorities, Mocanu and Others, cited above, § 320; Ramsahai and Others, cited above, § 325; Nachova and Others v. Bulgaria [GC], nos. 43577/98 and 43579/98, § 110, ECHR 2005VII; see also Ergi v. Turkey, 28 July 1998, §§ 83 and 84, Reports 1998IV, where the public prosecutors investigation showed a lack of independence through his heavy reliance on information provided by the gendarmes implicated in the incident).

135.  Thirdly, the investigation has to be thorough, which means that the authorities must always make a serious attempt to find out what happened and should not rely on hasty or ill-founded conclusions to close their investigation or as the basis of their decisions (see Mocanu and Others, § 325, and El-Masri, § 183, both cited above).

136.  Fourthly, a requirement of promptness and reasonable expedition is implicit in this context. While there may be obstacles or difficulties which prevent progress in an investigation in a particular situation, a prompt response by the authorities in investigating allegations of ill-treatment may generally be regarded as essential in maintaining public confidence in their adherence to the rule of law and in preventing any appearance of collusion in or tolerance of unlawful acts (see Bouyid, cited above, § 121). This obligation to react promptly means action should be taken as soon as an official complaint has been lodged. Even when strictly speaking no complaint has been made, an investigation must be started if there are sufficiently clear indications that there has been ill-treatment (see Stanimirović, cited above, § 39).

137.  Fifthly, an effective investigation is one which affords a sufficient element of public scrutiny to secure accountability. While the degree of public scrutiny may vary, the complainant must be afforded effective access to the investigatory procedure at all stages (see, for example, Mocanu and Others, cited above, § 324; Batı and Others v. Turkey, nos. 33097/96 and 57834/00, § 137, ECHR 2004IV (extracts); and Gjini, cited above, § 95, and the authorities cited therein).

(ii)     Application of those principles

138.  The Court firstly notes that there is no dispute between the parties that the applicants were ill-treated on the night in question. Their allegations were confirmed by video footage, and their ill-treatment established by the Council for Civic Control of the Police, the Ombudsman, the Constitutional Court and the civil courts, and acknowledged by the Government. They were credible and as such required an effective official investigation.

139.  The Court notes that the investigation conducted in the present case resulted in clarifying some of the facts, in particular that the applicants had been indeed ill-treated by police officers and the injuries they had sustained thereby. It also resulted in the prosecution and conviction of the SAU commander for aiding a perpetrator following the commission of a crime (see paragraphs 18, and 38-39 above).

140.  It is true that the State duty under Article 3 to conduct an effective investigation is not an obligation of result but one of means (see Bouyid, cited above, § 120). It cannot be excluded that, in circumstances where the national authorities had credible indications that the applicant might have been ill-treated by several police officers and, after a thorough investigation, succeeded in identifying and sanctioning some of them, the Court would accept that the State had discharged its above mentioned procedural duty. At all events, however, the Court must be persuaded that the fact that only some of the relevant facts were established and only some of those responsible were sanctioned was not the result of clearly deficient and ineffective investigation imputable to the authorities. It must therefore examine this issue in the present case.

141.  In view of the Constitutional Courts findings that the investigation prior to that courts decisions had not met the Article 3 requirements, the Court will examine the investigation which took place after these decisions had been published in August 2017 (see paragraph 25 in fine above). In doing so, the Court will have regard to the Constitutional Courts factual findings which led it to its conclusion.

142.  The Court notes that the investigation into the applicants ill-treatment was and apparently still is being carried out by the State prosecutors office, which is institutionally and hierarchically totally independent from the Police Directorate and the Ministry of the Interior (see paragraph 57 above). The State prosecutor took a number of investigative steps. In particular, in the months following the incident she had interviewed the applicants, obtained the medical reports, medical expert report, inspected the available video footage, and established the position of the SAU vehicles involved (see paragraphs 7, 12, 14, and 18 above). She had not, however, interviewed any of the SAU officers engaged on the night of the incident, other witnesses and potential witnesses, as the Constitutional Court rightly observed (see paragraph 23 above). The State prosecutor took these measures only between September and November 2017, after the Constitutional Court decisions had been published, that is two years after the incident (see paragraph 26 above). In other words, even though the State prosecutor eventually pursued most of the lines of enquiry and most of the traceable witnesses were interviewed, this was not done promptly, promptness being one of the elements of an effective investigation.

143.  Furthermore, the State prosecutor did not pursue all lines of enquiry. Notably, as the applicants pointed out, not everybody was questioned – one SAU member, the owner of the nearby bakery and, potentially, the customer who was at the bakery at the time. While the Court acknowledges that the remaining SAU member was on a peace mission from at least 3 November 2017 (see paragraph 32 above) it finds it highly unlikely that he has not returned to the respondent State at all since then and that it has been altogether impossible to question him. The owner of the nearby bakery (see paragraphs 15 and 115 above) has not been interviewed either, not only to verify whether the camera at the bakery was functioning at the time, but also to find out whether he had seen or perhaps heard something that could have helped identify any of those involved or at least present, including whether there were any customers at the shop at the time, who could also have been questioned. It has also never been clarified if there were only SAU members on the scene that night (see paragraphs 29-31 above). The Forensic Centre does not appear to have been contacted either. While it is certainly possible that none of these lines of enquiry would have shed any additional light on the incident in question either, the Court does not consider that this sufficiently justifies not having pursued them, especially in a situation where other collected evidence did not ensure the identification of the perpetrators. The Court notes the parties submissions relating to the Ombudsmans adviser and the ill-treatment of M.M., but finds them irrelevant in the present case.

144.  Moreover, as the collected evidence did not ensure the identification of the perpetrators, the State prosecutor depended heavily on the police in that regard. More specifically, the SPO requested the assistance of the Security Centre and the Police Directorate. It should be noted in this regard that on the night in question the SAU was under the command of the head of the very same Security Centre (see paragraph 37 in fine above). In addition, both the Security Centre and the SAU were parts of the same Police Directorate. In other words, those whose assistance was requested were subject to the same chain of command as the officers under investigation and thus lacked independence (see Oğur v. Turkey [GC], no. 21594/93, § 91, ECHR 1999III; Hugh Jordan v. the United Kingdom, no. 24746/94, § 120, 4 May 2001; and Ramsahai and Others, cited above, § 335), as the Constitutional Court rightly observed. This conclusion must in no way be interpreted as preventing police officers from performing any tasks in investigations into the use of force by other police officers (see Giuliani and Gaggio v. Italy [GC], no. 23458/02, § 322, ECHR 2011 (extracts)), but if the police participate in such investigations, sufficient safeguards should be introduced in order to satisfy the requirement of independence (see Hugh Jordan, § 120, and Ramsahai and Others, §§ 342-46, both cited above). In the present case, there were no such safeguards.

145.  It is also noted that the applicants were given the State prosecutors report of November 2017 shortly after they had asked for it, and could consult the case file at the Constitutional Court (see paragraphs 33 and 34 above). It is also observed, however, that under national law the applicants, as injured parties, and their representative, can attend the questioning of, inter alia, witnesses so that they can propose questions or even put them directly (see paragraph 71 above). In order to be able to exercise that right they need to be informed of the place and time of the questioning, which does not appear to have been the case here, given that the Government have not contested the applicants submissions in that regard.

146.  The Court also notes the Governments submission that the applicants complaint was premature as the investigation was still ongoing. There is, however, nothing in the case file as to what investigative measures, if any, have been taken after 3 November 2017 (see paragraph 32 above). Therefore, it cannot be said that the complaint is premature.

147.  The Court acknowledges that there were a number of incidents and clashes that same evening, including attacks against the police, and that security considerations required police interventions. The Court has already held, however, that the procedural obligation under Articles 2 and 3 continues to apply in difficult security conditions. Even where the events leading to the duty to investigate occur in a context of generalised violence and investigators are confronted with obstacles and constraints which compel the use of less effective measures of investigation or cause an investigation to be delayed, the fact remains that Articles 2 and 3 entail that all reasonable steps must be taken to ensure that an effective and independent investigation is conducted (see Mocanu and Others, cited above, § 319, and Al-Skeini and Others v. the United Kingdom [GC], no. 55721/07, § 164, ECHR 2011).

148.  The essential purpose of an investigation is to secure the effective implementation of the domestic laws safeguarding the right to life and prohibiting torture and inhuman or degrading treatment and punishment in cases involving State agents or bodies, and to ensure their accountability for deaths and ill-treatment occurring under their responsibility (see Nachova and Others, cited above, § 110; see also Mocanu and Others, § 318, and Bouyid, § 117, both cited above). An obligation to investigate, as indicated above, is not an obligation of results, but of means. However, any deficiency in the investigation which undermines its ability to establish the circumstances of the case or the person responsible will risk falling foul of the required standard of effectiveness (see paragraph 132 above).

149.  In view of the above, the Court considers that the investigation in the present case, conducted both by the prosecutor and the police, was not prompt, thorough, independent, and did not afford sufficient public scrutiny. It had deficiencies, as indicated above, which undermined its ability to identify the persons responsible, and insufficient efforts were made, following the Constitutional Courts decision, to remedy those deficiencies or comply with the Constitutional Courts instructions. In these circumstances, the fact that the facts concerning the actions of the SAU commander were established and that he was sanctioned cannot lead to the conclusion that the respondent State discharged their procedural duty under Article 3 to conduct an effective investigation.

(b)   The applicants victim status

150.  The relevant principles as regards the victim status in the context of Article 3 complaints are set out in paragraphs 107-108 above and the authorities cited therein. In particular, a breach of Article 3 cannot be remedied only by an award of compensation to the victim, that being only part of the overall action required (see Cestaro, cited above, § 231). The fact that domestic authorities may not have carried out an effective investigation is, however, decisive for the purposes of the assessment of an applicants victim status (ibid. § 229, see also Shestopalov, cited above, § 56).

151.  The Court observes in the present case that the SAU commander was prosecuted and convicted for aiding a perpetrator after a commission of a crime, and that the domestic courts awarded the applicants EUR 5,000 each for non-pecuniary damage. Regardless of whether the amount awarded was appropriate or not, the Courts finding above regarding the continuing ineffectiveness of the investigation even after the Constitutional Courts ruling (see paragraph 149 above), leads it to conclude that the applicants have not lost their victim status.

(c)   The Courts conclusion on the complaint under Article 3

152.  The Court therefore concludes that the applicants have retained their victim status and dismisses the Governments preliminary objection on that point (see Jevtović, cited above, § 63). It also holds that there has been a violation of the procedural aspect of Article 3 of the Convention.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

153.  The applicants complained that they had had no effective remedy for their complaint. They relied on Article 13 of the Convention, which reads as follows:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

  1. The parties submissions

154.  The Government made no comment as regards Article 13 in respect of the period after the decisions of the Constitutional Court.

155.  The applicants reaffirmed their complaint, namely that the constitutional appeal had not ensured an effective investigation into their ill-treatment.

  1. The Courts assessment

156.  Having regard to its finding above that there has been a violation of the procedural aspect of Article 3, the Court considers that the applicants complaint under that provision was “arguable” for the purposes of Article 13. It follows that Article 13 was applicable. Given its rejecting the Governments objections concerning alleged abuse and loss of victim status and finding a violation of the procedural aspect of Article 3, the Court considers that the applicants complaint under Article 13 taken in conjunction with Article 3 is not manifestly ill-founded and must be declared admissible.

157.  In view of its finding of a violation of the procedural aspect of Article 3 the Court considers that the closely related complaint under Article 13 need not be examined separately on its merits (see Shestopalov, cited above, § 71).

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

158.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

159.  The applicants claimed compensation in respect of non-pecuniary damage resulting from the ineffective investigation, the amount of which they left to the Courts discretion.

160.  The Government contested the applicants claim as ill-founded, especially given that they had been awarded compensation by the domestic courts.

161.  The Court awards the applicants EUR 7,500 each in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable.

  1. Costs and expenses

162.  The applicants did not claim any costs and expenses.

163.  The Court therefore makes no award in this regard.

  1. Default interest

164.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Decides to join the applications;
  2. Decides to strike the complaint concerning the substantive aspect of Article 3 of the Convention out of its list of cases;
  3. Decides to join to the merits of the complaint concerning the procedural aspect of Article 3 the Governmentobjection as to the applicants victim status and dismisses it after having examined the merits of that complaint;
  4. Declares the remainder of the applications admissible;
  5. Holds that there has been a violation of the procedural aspect of Article 3 of the Convention;
  6. Holds that there is no need to examine separately the complaint under Article 13 of the Convention;
  7. Holds

(a)  that the respondent State is to pay each applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 7,500 (seven thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points.

Done in English, and notified in writing on 11 March 2021, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

       

Victor Soloveytchik                              Síofra OLeary
Registrar                                               President


[1] Two video footages referred to by the applicants can be found on the following links: https://www.youtube.com/watch?v=DCeZNEfSdDw and https://www.youtube.com/watch?v=5lmbx7Lc3uo.

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 3 | DIC | Habimi i drugi protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž br. 4027/17 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 17805/11 od 05.04.2017. godine u stavu prvom izreke, u delu stava drugog izreke kojim je odbijen tužbeni zahtev u delu u kome je traženo da se obaveže tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode još iznos od 400.000,00 dinara, za pretrplјeni strah usled torture još iznos od 150.000,00 dinara i za pretrplјene fizičke bolove usled torture još iznos od 150.000,00 dinara, u stavu trećem izreke i u stavu četvrtom izreke i žalbe tužioca AA i Republike Srbije u ovom delu odbijaju, kao neosnovane, dok se presuda preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode isplati još iznos od 350.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.04.2017. godine pa do isplate, i preinačava rešenje o troškovima sadržano u stavovima petom i šestom izreke presude tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 301.350,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom.

U vreme lišenja slobode tužilac je bio policijski pripravnik već šest meseci i raspoređen na rad u Policijskoj stanici Palilula. Odmah po lišenju slobode odveden je u Policijsku stanicu u Ulici 29. novembra gde je bio "obrađivan" tri dana i iznudili priznanje dela primenom sile i fizičkim maltretiranjem. Prva tri dana koja je proveo u policijskoj stanici kod tužioca su dovele do snažne psihotraume i fizičke traume usled čega je razvijen strah najjačeg intenziteta u trajanju od tri dana sa kliničkom slikom akutne reakcije na stres. Tokom boravka u pritvoru narednih 6 meseci doživlјava strah srednjeg do jakog intenziteta usled socijalne izolacije, patnje, duševnog bola zbog sumnje da je počinio navedeno krivično delo, nemogućnosti komunikacije sa bliskim osobama, strah od neizvesnosti sudskog postupka u vidu posttraumatskog stresnog sindroma. U periodu izlaska iz pritvora tužilac doživlјava strah srednjeg intenziteta, a potom slabog intenziteta uz duševnu patnju zbog povrede ugleda i časti doživlјaj stida i osramoćenosti u jakom stečenu u trajanju od dve godine.

Pravilno je prvostepeni sud utvrdio i da je nad tužiocem vršena tortura jer je podvrgnut fizičkom mučenju, ponižavajućem postupanju i kažnjavanju od strane policije, ali i prilikom boravka u pritvoru čime su povređena njegova prava zaštićena članom 3 Evropske konvencije o lјudskim pravima i osnovnim slobodama.

Neosnovani su žalbeni navodi tužioca da je visina dosuđene naknade za pretrplјeni strah i bol zbog torture prenisko određena sa pozivanjem na visinu štete dosuđene pred Evropskim sudom za lјudska prava obzirom da je iznos naknade štete za pretrplјeni strah i bol zbog torture prema tužiocu u zbiru približno iste visine kao onaj koji je dosuđen svakom od oštećenih, kao podnosilaca predstavke u odluci Evropskog suda za lјudska prava Habimi protiv Srbije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 3 | DIC | Đorđević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1268/2019 od 11.12.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih AA i BB, podnet protiv pravnosnažnih rešenja Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine i Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine, u odnosu na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku u vezi člana 61. Krivičnog zakonika, dok se u ostalom delu zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih odbacuje kao nedozvolјen.

Rešenjem Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine, između ostalih, maloletnima AA i BB su zbog izvršenja produženog krivičnog dela silovanje iz člana 178. stav 3. u vezi stava 2. i 1. u vezi člana 61. KZ izrečene vaspitne mere pojačan nadzor od strane roditelјa koje mogu trajati najmanje 6 (šest) meseci, a najviše 2 (dve) godine, a u koje mere se maloletnima uračunava vreme provedeno u pritvoru od 10.12.2018.godine do 18.12.2018.godine, s tim što će sud naknadno odlučiti o njihovom prestanku.

Rešenjem Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine odbijena je kao neosnovana žalba zajedničkog branioca maloletnih AA i BB i potvrđeno je rešenje Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 37 | DIC | Žegarac i drugi protiv Srbije
Ustavni sud je u rešenju u predmetu IУж-531/2014 od 23.09.2015. godine, odbacio inicijativu za pokretanje postupka za ocenu ustavnosti i saglasnosti sa potvrđenim međunarodnim ugovorima Zakona o privremenom uređivanju načina isplata penzija (Sl.Glasnik br.116/14)

Rešenje Ustavnog suda dostupno je u javnoj bazi prakse Ustavnog suda ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde


Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude