Mraović protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
30373/13
Stepen važnosti
2
Jezik
Hrvatski
Datum
14.05.2020
Članovi
6
6-1
8
8-1
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
6
6-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Krivični postupak
(Čl. 6-1) Javna rasprava
(Čl. 6-1) Isključenje javnosti
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnosioca predstavke je 14. aprila 2005. godine I.J. košarkašica Ženskog košarkaškog kluba Gospić, policiji prijavila zbog seksualnog zlostavljanja. Uhapšen je istog dana zbog osnovane sumnje da je počinio silovanje. Sutradan je lokalna policija dala medijima detaljnu izjavu o događaju, u kojoj je otkrila lične podatke i identitet žrtve, što je kasnije dovelo do uspešne tužbe za naknade štete I.J. protiv države. Dana 30. maja 2005. godine protiv podnosioca predstavke je na Županijskom sudu u Gospiću podignuta optužnica za silovanje. Javnost je isključena iz postupka pred ovim sudom na zahtev podnosioca predstavke radi zaštite privatnog života i podnositelja i žrtve. Dana 1. decembra 2005. Županijski sud u Gospiću oslobodio je podnosioca optužbe.

Nakon što je tužilaštvo uložilo žalbu na ovu presudu, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sednici veća ukinuo prvostepenu presudu i vratio predmet na ponovno odlučivanje. Javnost je isključena sa sednice Vrhovnog suda na zahtev podnosioca predstavke radi zaštite privatnog i porodičnog života optuženika i žrtve. Dopuštenje da prisustvuju sednici veća dato je predstavnicima Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OSCE), u skladu sa Krivičnim zakonom, koji su upozoreni da su dužni čuvati kao tajnu sve ono što su saznali na sednici veća.

U ponovljenom postupku predmet je prosleđen Županijskom sudu u Rijeci. Na prvom ročištu u ponovljenom postupku održanom 13.septembra 2007. godine, podnosilac predstavke zatražio je da se održi javna rasprava. Tvrdio je da su zastupnici OSCE-a već prisustvovali sednici veća Vrhovnog suda i da je žrtva dala brojne izjave medijima u vezi s ovim predmetom. Naglasio je da su ga tokom postupka mediji kontinuirano stigmatizovali zbog isključenja javnosti iz njegovog predmeta. Tužilac se nije složio sa ovim zahtevom, naglašavajući da razlozi za isključenje javnosti i dalje postoje. Istog dana raspravni je sud odbio zahtev podnosioca za održavanje javne rasprave. Podnosilac je potom podneo zahtev za izuzeće predsednika Županijskog suda u Rijeci i raspravnog sudije, tvrdeći da je, zbog odbijanja zahteva za održavanje javne rasprave, stavljen u neravnopravan procesnopravni položaj s obzirom na javnu kampanju protiv njega koju je organizovala žrtva. Njegovi zahtevi su odbijeni.

Dana 13. novembra 2007. novine J. objavile su ekskluzivni intervju s I.J., čije je ime objavljeno, o načinu na koji je ovaj predmet uticao na njen privatni život. Na sledećem ročištu održanom 3. decembra 2007. godine podnosilac predstavke ponovio je svoj zahtev za održavanje javne rasprave. Istakao je da je I.J. u međuvremenu dala četiri intervjua za medije u kojima je iznela različite pojedinosti o svom privatnom životu i predmetnom događaju. Raspravni je sud opet odbio zahtev podnosioca kao neosnovan.

Na ročištu održanom 4. decembra 2007. I.J. je dala iskaz pred raspravnim sudom. Sutradan, nacionalne dnevne novine N. objavile su članak u kojem su I.J. i njen advokat dali izjave o njenom ispitivanju u svojstvu svedoka prethodnog dana.

Podnosilac predstavke je prigovorio raspravnom sudu da je advokat I.J. prekršio poverljivost postupka otkrivši medijima izjavu datu na raspravi u odbranu podnosica.

Dana 7. februara 2008. Županijski sud u Rijeci proglasio je podnosioca predstavke krivim za silovanje i osudio ga je na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Izricanje presude bilo je javno, a prenosila su ga tri televizijska kanala. Podnosilac je podnio žalbu protiv prvostepene presude Vrhovnom sudu, tvrdeći, inter alia, da je javnost bila neopravdano isključena iz postupka. Vrhovni sud je odbio žalbu podnosioca i potvrdio njegovu osudu, smanjivši mu kaznu zatvora na dve godine. U pogledu isključenja javnosti iz postupka koji se vodio protiv njega, navodeći da je u prvom suđenju upravo odbrana predlagača isključenje javnosti, te da u drugom, ponovljenom suđenju odbrana menja stav usled navoda o medijskoj stigmatizaciji, ali da je prvostepeni sud odlučio da javnost bude isključena iz razloga zbog ličnog i porodičnog života oštećene.

Podnosilac je osporio odluku Vrhovnog suda pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, koji je njegovu ustavnu tužbu odbio kao neosnovanu, ne utvrdivši nikakvu povredu njegovih ustavnih prava.

U obraćanju ESLJP, podnosilac predstavke prigovorio je da krivični postupak koji se vodio protiv njega nije bio javan, protivno članu 6. stav 1. Konvencije.

Sud navodi da javno održavanje sudskih rasprava predstavlja temeljno načelo sadržano u člaku 6. stav 1. Taj javni karakter postupka štiti stranke od tajnog delovanja pravosudnog sistema bez kontrole javnosti. Međutim, član 6. stav 1. ne zabranjuje sudovima da, u svetlu posebnih karakteristika predmeta koji im je podnesen, odluče odstupiti od tog načela. Sud je presudio u više navrata, u kontekstu prava iz člana 6. stav 3. tačka (d) Konvencije na pozivanje i unakrsno ispitivanje svedoka, da bi se krivični postupak trebao organizovati na takav način da ne dođe do neopravdanog ugrožavanja života, slobode ili sigurnosti svedoka, posebno žrtava pozvanih da svedoče ili njihovih interesa koji generalno spadaju u okvir člana 8. Konvencije. Prema tome, potrebno je uspostaviti ravnotežu između interesa obrane i interesa svedoka ili žrtava koji su pozvani da svedoče.

Sud je naglasio da se u krivičnim postupcima koji se odnose na krivična dela protiv polne slobode, koje žrtva često doživljava kao mučenje, mogu preduzeti određene mere u svrhu zaštite žrtve, pod uslovom da se zaštita njihovog prava može uskladiti s odgovarajućim ostvarivanjem prava odbrane.

Sud priznaje da su priroda optužbi i osetljiv sadržaj iskaza koji je I.J. trebala pružiti u ovom predmetu mogli zahtevati i jesu zahtevali ograničenja prava podnosioca predstavke na javnu raspravu, tim više uzimajući u obzir veliku medijsku pažnju posvećenu ovom predmetu od njegovog početka. Prema hrvatskom pravu, sudovi imaju diskreciono pravo odlučivanja hoće li javnost biti isključena iz krivičnih postupaka u predmetima u vezi sa seksualnim zlostavljanjem. Sud nadalje napominje da je odluka da se dopusti vođenje postupka zatvorenog za javnost naknadno preispitana povodom žalbe i da je Vrhovni sud zaključio da ta odluka nije dovela do povrede bilo kog prava podnosioca u krivičnom postupku.

Posebnost ovog predmeta leži u činjenici da je I.J. prethodno u nekoliko navrata dala intervjue u nacionalnim novinama. Međutim, prema stajalištu Suda, navedeno nije oslobodilo državu od nene pozitivne obaveze na zaštitu njene privatnosti kao i zaštitu od sekundarne viktimizacije. To stoga što je, kao prvo, I.J. u svojim izjavama za medije kontrolisala koje je informacije delila, dok u sudnici to nije bilo moguće s obzirom na podnosiočeva prava odbrane. Kao drugo, Sud prihvata tvrdnju Vlade da je u ovom predmetu država imala obavezu osigurati još veći stepen zaštite I.J. s obzirom na to da je policija povredila njenu privatnost nezakonitim objavljivanjem njenih ličnih podataka na samom početku predmeta.

Sud zaključuje da je u posebnim okolnostima ovog predmeta Županijski sud u Rijeci mogao opravdano smatrati da je isključenje javnosti u krivičnom postupku protiv podnosioca predstavke bilo nužno radi zaštite privatnog života žrtve silovanja. Prema tome nije došlo do povrede člana 6. stava 1. Konvencije.

Predmet je prosleđen Velikom veću 12.10.2020. godine, međutim, usled smrti podnosioca predstavka je brisana sa liste presudom Velikog veća dana 9.4.2021. godine.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

PRVI ODJEL SUDA

PREDMET MRAOVIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 30373/13)

PRESUDA

Članak 6. stavak 1. (kazneni aspekt) • Javna rasprava • Isključenje javnosti iz cijelog postupka za silovanje radi zaštite žrtve iako je medijima dala intervjue o predmetu • Odluku je preispitao Vrhovni sud koji nije utvrdio povredu podnositeljevih prava • Presuda protiv podnositelja zahtjeva javno je izrečena • Izjave žrtve medijima ne oslobađaju državu od njezine pozitivne obveze zaštite žrtvine privatnosti i zaštite od sekundarne viktimizacije • Potreban je još viši stupanj zaštite zbog nezakonitog kršenja privatnosti žrtve od strane policije na samom početku predmeta • Isključenje javnosti iz dijela postupka nije dostatno jer bi se intimne informacije mogle otkriti u bilo kojoj fazi suđenja

STRASBOURG

14. svibnja 2020.

Ova presuda postaje konačna pod okolnostima navedenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

PREDMET JE PROSLEĐEN VELIKOM VEĆU 12.10.2020. (brisana sa liste predstavki usled smrti podnosioca - presuda V.V. 9.4.2021)

U predmetu Mraović protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Krzysztof Wojtyczek, predsjednik,
Ksenija Turković,
Armen Harutyunyan,
Pere Pastor Vilanova,
Pauliine Koskelo,
Jovan Ilievski,
Raffaele Sabato, suci,
i Abel Campos, tajnik Odjela,

uzimajući u obzir: gore navedeni zahtjev protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Josip Mraović („podnositelj zahtjeva“) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) dana 10. travnja 2013. odluku od 8. rujna 2015. godine da se Vlada obavijesti o prigovoru koji se odnosi na isključenje javnosti s rasprave i da se ostatak zahtjeva proglasi nedopuštenim sukladno pravilu 54. stavku 3. Poslovnika Suda nakon vijećanja zatvorenog za javnost 25. veljače 2020. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

UVOD

  1. Predmet se odnosi na prigovor podnositelja zahtjeva na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije o isključenju javnosti iz kaznenog postupka povodom optužbi za silovanje koje su mu stavljene na teret.

ČINJENICE

  1. Podnositelj zahtjeva rođen je 1948. godine i živi u Gospiću. Podnositelja zahtjeva zastupala je gđa V. Drenški Lasan, odvjetnica iz Zagreba.
  2. Hrvatsku Vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Dana 14. travnja 2005. I.J., košarkašica Ženskog košarkaškog kluba Gospić, policiji je prijavila da ju je podnositelj zahtjeva spolno zlostavljao.
  4. Podnositelj zahtjeva uhićen je istog dana zbog osnova sumnje da je počinio silovanje.
  5. Dana 15. travnja 2005. lokalna policija dala je medijima detaljnu izjavu o događaju, u kojoj je otkrila osobne podatke i identitet žrtve. To je naknadno dovelo do uspješne tužbe I.J. za naknadu štete protiv države.
  6. Dana 30. lipnja 2005. protiv podnositelja zahtjeva na Županijskom sudu u Gospiću podignuta je optužnica za silovanje.
  7. Javnost je isključena iz postupka pred Županijskim sudom u Gospiću na zahtjev podnositelja zahtjeva radi zaštite privatnog života i podnositelja i žrtve.
  8. Dana 1. prosinca 2005. Županijski sud u Gospiću oslobodio je podnositelja zahtjeva optužbe.
  9. Nakon što je nadležno Državno odvjetništvo uložilo žalbu, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici vijeća održanoj 14. prosinca 2006. godine ukinuo prvostupanjsku presudu i vratio predmet na ponovno odlučivanje. Javnost je isključena sa sjednice Vrhovnog suda na zahtjev podnositelja zahtjeva radi zaštite privatnog i obiteljskog života optuženika i žrtve u skladu s člankom 294. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku. Dopuštenje da prisustvuju sjednici vijeća, u skladu s člankom 294. stavkom 2. Zakona o kaznenom postupku (vidi stavak 29 ove presude), dano je predstavnicima Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OSCE), koji su upozoreni da su dužni čuvati kao tajnu sve ono što su saznali na sjednici vijeća.
  10. U ponovljenom postupku predmet je proslijeđen Županijskom sudu u Rijeci.
  11. Na prvom ročištu u ponovljenom postupku održanom 13. rujna 2007. godine, podnositelj zahtjeva zatražio je da se održi javna rasprava. Tvrdio je da su zastupnici OSCE-a već prisustvovali sjednici vijeća Vrhovnog suda i da je žrtva dala brojne izjave medijima u vezi s ovim predmetom. Naglasio je da su ga tijekom postupka „mediji kontinuirano stigmatizirali zbog isključenja javnosti“ iz njegovog predmeta i „nemogućnosti medija da prenose stvarno i objektivno stanje spisa“. Državni odvjetnik nije se složio sa zahtjevom podnositelja zahtjeva, naglašavajući da razlozi za isključenje javnosti i dalje postoje. Obje su stranke saslušane o tom pitanju.
  12. Istog dana raspravni je sud odbio zahtjev podnositelja za održavanje javne rasprave. Relevantni dio službenog sudskog zapisnika s tog ročišta glasi kako slijedi:

„1.Na temelju članka 293. stavak 4. Zakona o kaznenom postupku sa glavne rasprave isključuje se javnost, radi zaštite osobnog života oštećenice.

2.  Prijedlog branitelja optuženika da se u smislu članka 292. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku glavna rasprava provede u prisutnosti javnosti odbija se

Činjenice i podaci izneseni na glavnoj raspravi mogli bi imati posljedice na osobni život oštećenice, kao i na osobni i obiteljski život optuženika.

Na temelju  članka 295. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku rješenje je javno objavljeno, a na njega žalba ne zadržava izvršenje ...“

  1. Podnositelj zahtjeva zatim je podnio zahtjev za izuzeće predsjednika Županijskog suda u Rijeci i raspravnog suca, tvrdeći da je, zbog odbijanja njegovog zahtjeva za održavanje javne rasprave, stavljen u neravnopravan procesnopravni položaj s obzirom na javnu kampanju protiv njega koju je organizirala žrtva. Njegovi zahtjevi odbijeni su 17. rujna, i 5. listopada 2007. godine.
  2. Dana 13. studenog 2007. novine J. objavile su ekskluzivni intervju s I.J., čije je ime objavljeno, o načinu na koji je ovaj predmet utjecao na njezin privatni život.
  3. Na sljedećem ročištu održanom 3. prosinca 2007. godine podnositelj zahtjeva ponovio je svoj zahtjev za održavanje javne rasprave. Istaknuo je da je I.J. u međuvremenu dala četiri intervjua za medije u kojima je iznijela različite pojedinosti o svojem privatnom životu i predmetnom događaju. Konkretno, dana 8. siječnja 2006. dala je intervju nacionalnim dnevnim novinama u kojem je otkrila pojedinosti o svojem privatnom životu te dio izjave koju je dala istražnom sucu. Državni odvjetnik nije se složio sa zahtjevom podnositelja zahtjeva, naglašavajući da razlozi za isključenje javnosti i dalje postoje. Konkretno, tvrdio je da bi se tijekom unakrsnog ispitivanja od žrtve moglo zatražiti da odgovori na vrlo intimna pitanja koja nisu otkrivena u njezinim intervjuima. Obje su stranke saslušane o tom pitanju.
  4. Raspravni je sud opet odbio podnositeljev zahtjev kao neosnovan. Relevantni dio sudskog zapisnika s tog ročišta glasi kako slijedi:

„1.  Na temelju članka 293. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku sa glavne rasprave radi zaštite osobnog života oštećenice isključuje se javnost.

2. Prijedlog branitelja optuženika da se u smislu članka 292. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku glavna rasprava provede u prisutnosti javnosti odbija se jer činjenice i podaci izneseni na glavnoj raspravi mogli bi imati posljedice na osobni život oštećenice, kao i na osobni i obiteljski život optuženika.

3. Na temelju članka 295. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku rješenje je javno objavljeno, a na njega žalba ne zadržava izvršenje ...“

  1. Na ročištu održanom 4. prosinca 2007. I.J. je dala iskaz pred raspravnim sudom. Prema sudskom zapisniku s tog ročišta, u jednom je trenutku tijekom svjedočenja I.J. zaplakala dok se podnositelj zahtjeva smijuljio.
  2. Dana 5. prosinca 2007. nacionalne dnevne novine N. objavile su članak u kojem su I.J. i njezin odvjetnik dali izjave o njezinom ispitivanju u svojstvu svjedoka prethodnog dana.
  3. Dana 21. siječnja 2008. podnositelj zahtjeva prigovorio je raspravnom sudu da je odvjetnik I.J. prekršio povjerljivost postupka otkrivši medijima izjavu danu na raspravi u obranu podnositelja zahtjeva.
  4. Na sljedećem ročištu održanom [6. veljače 2008.][1] godine raspravni je sud saslušao završne riječi stranaka te je zaključio glavnu raspravu.
  5. Dana 7. veljače 2008. Županijski sud u Rijeci proglasio je podnositelja zahtjeva krivim za silovanje i osudio ga je na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Izricanje presude bilo je javno, a prenosila su ga tri televizijska kanala.
  6. Podnositelj zahtjeva podnio je žalbu protiv prvostupanjske presude Vrhovnom sudu, tvrdeći, inter alia, da je javnost bila neopravdano isključena iz postupka.
  7. Nakon sjednice vijeća sa koje je javnost bila isključena, dana 8. lipnja 2009. Vrhovni sud je odbio žalbu podnositelja zahtjeva i potvrdio je njegovu osudu, smanjivši mu kaznu zatvora na dvije godine. U pogledu isključenja javnosti iz postupka koji se vodio protiv njega, presuda Vrhovnog suda glasi kako slijedi:

„Vezano za navode žalbe u pogledu odluke prvostupanjskog suda o isključenju javnosti s glavne rasprave, treba reći slijedeće:

U [prvotnom] postupku obrana je predlagala isključenje javnosti zbog zaštite osobnog i obiteljskog života optuženika što su sudovi prihvatili donijevši rješenje o isključenju javnosti kako s glavne rasprave, tako i sa sjednice drugostupanjskog vijeća ovog Vrhovnog suda. U ponovljenom suđenju, međutim, obrana mijenja stav tražeći da se osigura javnost postupka čime bi optuženik „skinuo stigmu“ i omogućio objektivno izvještavanje medijima. Međutim, s obzirom na intimnu narav terećenog kaznenog djela, prvostupanjski je sud [odbio zahtjev podnositelja] i isključio javnost s glavne rasprave, sada zbog potrebe zaštite osobnog i obiteljskog života oštećenice u smislu čl. 293. toč. 4. ZKP-a. Ova odluka javno je objavljena i obrazložena na zapisniku s glavne rasprave od 29. siječnja 2008. godine, čemu se obrana, iako je glavna rasprava započela iznova, nije protivila, niti tražila pismeni otpravak rješenja radi podnošenja žalbe. Slijedom izloženog, dakle, nije počinjena u žalbi istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 4. ZKP-a, jer je, i po ocjeni ovog Vrhovnog suda, u cilju zaštite privatnog života oštećenice javnost s glavne rasprave bila isključena u skladu sa zakonom, a propuštanjem dostavljanja ovjerovljenog prijepisa usmeno priopćene odluke stranci koja se izričito nije odrekla prava na žalbu, došlo je do povrede odredbe čl. 143. ZKP-a, međutim, to ovdje nije bilo od utjecaja na zakonitu i pravilnu presudu budući da žalba protiv tog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje, sukladno čl. 295. st. 2. ZKP. Stoga nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP-a.“

  1. Podnositelj zahtjeva zatim je osporio te zaključke pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, a 8. studenog 2012. godine Ustavni je sud odbio njegovu ustavnu tužbu kao neosnovanu, ne utvrdivši nikakvu povredu njegovih ustavnih prava.
  2. Odluka Ustavnog suda dostavljena je odvjetniku podnositelja zahtjeva 22. studenog 2012. godine.

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR

I. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

  1. Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/90, s daljnjim izmjenama i dopunama) glase kako slijedi:

Članak 29. stavak 1.

„Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.“

Članak 117.

„Sudske su rasprave javne i presude se izriču javno, u ime Republike Hrvatske.

Javnost se može isključiti iz cijele rasprave ili njezina dijela zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti, posebno ako se sudi maloljetnicima, ili radi zaštite privatnog života stranaka, ili u bračnim sporovima i postupcima u svezi sa skrbništvom i posvojenjem, ili radi čuvanja vojne, službene ili poslovne tajne i zaštite sigurnosti i obrane Republike Hrvatske, ali samo u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima u kojima bi javnost mogla biti štetna za interese pravde.“

  1. Članak 188. Kaznenog zakona (Narodne novine, br. 110/97 s naknadnim izmjenama i dopunama), koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, glasi kako slijedi:

„Tko drugu osobu uporabom sile ili prijetnje da će izravno napasti na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe prisili na spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.“

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine, br. 110/97 s naknadnim izmjenama i dopunama), koje su bile na snazi u relevantno vrijeme, glase kako slijedi:

Javnost glavne rasprave

Članak 292.

„1.  Glavna rasprava jest javna ...“

Članak 293.

„Od otvaranja zasjedanja pa do završetka glavne rasprave vijeće može u svako doba, po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranaka, ali uvijek nakon njihova ispitivanja, isključiti javnost za cijelu glavnu raspravu ili njezin dio ako je to potrebno radi ...

...

4.  zaštite osobnog ili obiteljskog života okrivljenika, oštećenika ili drugog sudionika u postupku ...“

Članak 294.

„1.  Isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, oštećenika, njihove zastupnike i branitelja.

2. Vijeće može dopustiti da na glavnoj raspravi iz koje je javnost isključena budu nazočne pojedine službene osobe, znanstveni i javni radnici, a na zahtjev optuženika može to dopustiti i njegovu bračnom, odnosno izvanbračnom drugu i njegovim bliskim srodnicima.

3. Predsjednik vijeća upozorit će osobe koje budu na glavnoj raspravi iz koje je javnost isključena da su dužne kao tajnu čuvati sve ono što su na raspravi saznale i da je odavanje tajne kazneno djelo.“

Članak 295.

„1.  Odluku o isključenju javnosti donosi vijeće rješenjem, koje mora biti obrazloženo i javno objavljeno.

2.  Žalba na rješenje iz stavka 1. ovoga članka ne zadržava izvršenje.“

II. MJERODAVNO MEĐUNARODNO PRAVO

A. Ujedinjeni narodi

  1. Rezolucijom koju je 31. ožujka 2011. godine (nakon događaja iz ovog predmeta) donijela Opća skupština (65/228.), Jačanje prevencije kaznenih djela i kaznenopravnog odgovora na nasilje nad ženama, u Prilogu o ažuriranim strategijama modela i praktičnim mjerama za uklanjanje nasilja nad ženama na području prevencije kaznenih djela i kaznenog pravosuđa, u mjeri u kojoj je to relevantno, predviđeno je kako slijedi:

„15.  Države članice pozvane su preispitati, procijeniti i ažurirati svoje kaznene postupke, prema potrebi i uzimajući u obzir sve mjerodavne međunarodne pravne instrumente, kako bi se osiguralo da:

...

(c)  žene koje su izložene nasilju mogu svjedočiti u kaznenom postupku primjenom odgovarajućih mjera kojima se omogućava takvo svjedočenje zaštitom privatnosti, identiteta i dostojanstva žena; osigurava sigurnost tijekom pravnog postupka; i izbjegava „sekundarna viktimizacija“. U jurisdikcijama u kojima se sigurnost žrtve ne može jamčiti, odbijanje svjedočenja ne smije predstavljati kazneno ili drugo kažnjivo djelo...“

B. Vijeće Europe

  1. Dana 5. svibnja 2011. Vijeće Europe donijelo je Konvenciju o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji („Istanbulska konvencija“), koja je u Hrvatskoj stupila na snagu 1. listopada 2018. godine. Mjerodavnim dijelom te Konvencije predviđeno je kako slijedi:

Članak 49.– Opće obveze

„1.  Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale da se istrage i sudski postupci u vezi sa svim oblicima nasilja obuhvaćenih područjem primjene ove Konvencije provode bez nepotrebnih odgađanja uzimajući u obzir prava žrtve tijekom svih stadija kaznenog postupka.

2.  Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere, u skladu s temeljnim načelima ljudskih prava i uzimajući u obzir rodno razumijevanje nasilja, kako bi osigurale učinkovitu istragu i progon kaznenih djela utvrđenih u skladu s ovom Konvencijom.“

Članak 56. – Mjere zaštite

„1.  Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi zaštitile prava i interese žrtava, uključujući i njihove posebne potrebe kao svjedoka, u svim stadijima istrage i sudskog postupka, a osobito:

(a)  osiguravajući njihovu zaštitu kao i zaštitu njihovih obitelji i svjedoka, od zastrašivanja, osvete i ponovne viktimizacije;

...

(f)  osiguravajući mogućnost usvajanja mjera za zaštitu privatnosti i ugleda žrtve;

...

(i)  omogućujući žrtvama da svjedoče, u skladu s pravilima predviđenim njihovim unutarnjim pravom, bez osobne nazočnosti u sudnici ili barem bez nazočnosti navodnog počinitelja, uporabom odgovarajućih komunikacijskih tehnologija tamo gdje one postoje.“

  1. Preporukom Rec (2006) 8 Odbora ministara Vijeća Europe državama članicama o pomoći žrtvama kaznenih djela, donesenom 14. lipnja 2006. godine, predviđeno je kako slijedi:

Članak 2. Načela

„2.1.  Države bi trebale osigurati učinkovito priznavanje i poštovanje prava žrtava u pogledu njihovih ljudskih prava; posebice trebaju poštovati sigurnost, dostojanstvo, privatni i obiteljski život žrtava i prepoznati negativne učinke kaznenih djela na žrtve....“

Članak 3. Pomoć

„...3.3.  Žrtve je potrebno, u najvećoj mogućoj mjeri, zaštititi od sekundarne viktimizacije.

3.4.  Države bi trebale osigurati da žrtve koje su posebno ranjive, bilo zbog svojih osobnih značajki, bilo zbog okolnosti kaznenog djela, mogu iskoristiti posebne mjere koje su najprikladnije za njihovu situaciju.“

Članak 10. Zaštita

„10.1.  Države bi trebale osigurati zaštitu tjelesnog i psihičkog integriteta žrtve u svim fazama postupka. Posebna zaštita može biti nužna za žrtve od kojih se može zahtijevati da svjedoče.

10.2.  Potrebno je poduzeti posebne mjere zaštite za žrtve u opasnosti od zastrašivanja, odmazde ili ponovljene viktimizacije.

...

10.5.  Države bi trebale razviti politike za prepoznavanje i borbu protiv ponovljene viktimizacije. Prevencija ponovljene viktimizacije trebala bi biti bitan element u svim strategijama za pomoć žrtvama i prevenciju kaznenih djela.

...

10.8.  Države bi trebale poduzeti odgovarajuće korake kako bi se u najvećoj mogućoj mjeri izbjeglo narušavanje privatnog i obiteljskog života žrtava te kako bi se zaštitili osobni podaci žrtava, osobito tijekom istrage i progona kaznenih djela....“

III. PRAVO EUROPSKE UNIJE

  1. Mjerodavnim dijelom Direktive Europskog Parlamenta i Vijeća (2012/29/EU; donesene nakon događaja iz ovog predmeta) o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela, predviđeno je kako slijedi:

Članak 66. uvodne izjave

„Ovom se Direktivom poštuju temeljna prava i načela prepoznata Poveljom o temeljnim pravima Europske unije. Njome se posebno nastoji promicati pravo na dostojanstvo, život, tjelesnu i umnu nepovredivost, slobodu i sigurnost, pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, pravo vlasništva, načelo nediskriminacije, načelo ravnopravnosti žena i muškaraca, prava djeteta, starijih osoba i osoba s invalidnošću te pravo na pošteno suđenje.“

Članak 22. – Pojedinačna procjena žrtava radi utvrđivanja posebnih potreba zaštite

„1.  Države članice osiguravaju da žrtve dobiju pravovremenu i pojedinačnu procjenu, u skladu s nacionalnim postupcima, radi utvrđivanja posebnih potreba zaštite i utvrđivanja bi li i u kojem opsegu one imale koristi od posebnih mjera u okviru kaznenog postupka, kako je predviđeno u člancima 23. i 24., zbog njihove osobite ranjivosti na sekundarnu i ponovljenu viktimizaciju, zastrašivanje i odmazdu.

2.  Pojedinačna procjena naročito uzima u obzir:

(a)  osobne značajke žrtve;

(b)  vrstu ili prirodu kaznenog djela; i

(c)  okolnosti kaznenog djela.

3.  U kontekstu pojedinačne procjene, posebnu pažnju posvećuje se žrtvama koje su pretrpjele značajnu štetu zbog težine kaznenog djela; žrtvama koje su pretrpjele kazneno djelo počinjeno zbog neke osobine osobe ili diskriminatornog motiva koji bi mogli biti naročito povezani s njihovim osobnim značajkama; žrtvama koje njihov odnos s počiniteljem i ovisnost o njemu čine naročito ranjivima. U tom se smislu, na odgovarajući način uzimaju u obzir žrtve terorizma, organiziranog kriminala, trgovanja ljudima, rodno uvjetovanog nasilja, nasilja u bliskim odnosima, spolnog nasilja, iskorištavanja ili zločina iz mržnje i žrtve s invalidnošću. ...“

Članak 23. – Pravo na zaštitu žrtava s posebnim potrebama zaštite tijekom kaznenog postupka

„1.  Ne dovodeći u pitanje prava na obranu te u skladu s pravilima o sudskoj diskreciji države članice osiguravaju žrtvama s posebnim potrebama zaštite u čiju su korist poduzete posebne mjere utvrđene slijedom pojedinačne procjene predviđene u članku 22. stavku 1. mogućnost korištenja mjera predviđenih u stavcima 2. i 3. ovog članka. Posebna mjera predviđena nakon pojedinačne procjene neće se učiniti dostupnom ako to onemogućuju postupovna ili praktična ograničenja ili ako postoji hitna potreba saslušavanja žrtve, a u slučaju da žrtva ne bude saslušana to bi moglo nanijeti štetu žrtvi ili drugoj osobi ili bi moglo ugroziti tijek postupka.

...

3.  Sljedeće mjere su tijekom sudskog postupka dostupne žrtvama s posebnim potrebama zaštite utvrđenim u skladu s člankom 22. stavkom 1.:

...

(d)  mjere koje omogućuju saslušanje bez prisutnosti javnosti.“

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da kazneni postupak koji se vodio protiv njega nije bio javan, protivno članku 6. stavku 1. Konvencije koji glasi kako slijedi:

„1.  Radi utvrđivanja... u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da ... sud ... javno ... ispita njegov slučaj. Presuda se mora izreći javno, ali se sredstva priopćavanja i javnost mogu isključiti iz cijele rasprave ili njezinog dijela zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti, kad interesi maloljetnika ili privatnog života stranaka to traže, ili u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima gdje bi javnost mogla biti štetna za interes pravde.“

A. Dopuštenost

  1. Sud primjećuje da ovaj prigovor nije ni očito neosnovan niti nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da raspravni sud nikada nije donio posebna pisana rješenja o isključenju javnosti, zbog čega su ta rješenja bila proizvoljna, a njemu je bilo onemogućeno uložiti posebnu žalbu protiv tih rješenja. Umjesto toga, u sudskom zapisniku s relevantnih ročišta raspravni sud samo se pozvao na primjenjivi razlog za isključenje javnosti, odnosno na zaštitu privatnog života žrtve.
  2. Podnositelj zahtjeva nadalje je tvrdio da nijedan domaći sud nikada nije uspostavio ravnotežu između njegovog prava na javnu raspravu i prava na zaštitu privatnog života žrtve, unatoč činjenici da je žrtva tijekom suđenja dala detaljne intervjue o predmetu u novinama. Domaći sudovi također nikada nisu objasnili zašto je bilo nužno isključiti javnost iz cijelog postupka, a ne samo s određenih ročišta.
  3. Iako se složio da se pravo na javnu raspravu može ograničiti kad je to „strogo nužno“, podnositelj zahtjeva naglasio je da u njegovom predmetu domaći sudovi nikada nisu ocijenili nužnost te mjere, već su se samo pozvali na činjenicu da je ta mjera opravdana prema domaćem zakonu.
  4. Vlada je tvrdila da je isključenje javnosti u predmetu podnositelja zahtjeva bilo opravdano i nužno i nije negativno utjecalo na podnositeljeva prava obrane. Istaknula je da je suđenje podnositelju zahtjeva bilo u cjelini pošteno; imao je mogućnost iznijeti svoju obranu, ispitivati žrtvu i svjedoke, predlagati dokaze i biti zastupan po branitelju.
  5. Javnost je bila isključena iz glavne rasprave iz razloga i na način predviđen zakonom, a isključenje javnosti u ovom predmetu bilo je nužno radi zaštite privatnog života žrtve silovanja. O predmetu se opširno izvještavalo u medijima te je bila potrebna pojačana zaštita žrtve od sekundarne viktimizacije, osobito s obzirom na to da su vlasti na samom početku istrage objavile njezino puno ime u tim medijima.
  6. Nadalje, intervjui žrtve u novinama nisu oslobodili državu od njezine pozitivne obveze na zaštitu njezinih prava u ovom predmetu. U svojim je intervjuima žrtva imala kontrolu nad informacijama koje je dijelila s javnošću, dok na sudskim ročištima to nije bio slučaj, imajući u vidu prava optuženika. Podnositelj zahtjeva imao je jednaku mogućnost davanja izjava medijima, a kad je to i učinio, podnositelj je iznosio uvredljive primjedbe o žrtvi koristeći se rasističkim i diskriminacijskim izrazima.
  7. Vlada je smatrala bitnim istaknuti da je sam podnositelj zahtjeva tijekom postupka pred Županijskim sudom u Gospiću zatražio isključenje javnosti jer je smatrao da je to nužno za zaštitu njegova privatnog i obiteljskog života. Nakon vraćanja predmeta na ponovno suđenje, zatražio je da se osigura javnost postupka, ne radi zaštite poštenosti suđenja, već kako bi „skinuo stigmu“ sa sebe u medijima.
  8. Prema mišljenju Vlade, prisustvo predstavnika OSCE-a na sjednici vijeća Vrhovnog suda kao i sudačkih i odvjetničkih vježbenika na drugim ročištima pokazalo je da su domaći sudovi osigurali potrebnu kontrolu nad vođenjem postupka te su uspostavili pravičnu ravnotežu između suprotstavljenih interesa. S druge strane, podnositelj zahtjeva nikada nije zatražio da članovi njegove obitelji ili drugi zdravstveni ili javni radnici budu nazočni na bilo kojem ročištu, iako je na to imao pravo prema domaćem zakonu. Konačno, Vlada je naglasila da je presuda bila javno izrečena.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

  1. Sud ponavlja da javno održavanje sudskih rasprava predstavlja temeljno načelo sadržano u članku 6. stavku 1. Taj javni karakter postupka štiti stranke od tajnog djelovanja pravosudnog sustava bez kontrole javnosti; to je također jedan od načina na koji se može održati povjerenje u sudove. Legitimitet djelovanja pravosudnog sustava, uključujući suđenja, proizlazi iz njegovog javnog provođenja. Čineći djelovanje pravosudnog sustava transparentnim, javnost postupka doprinosi ostvarenju cilja članka 6. stavka 1., odnosno poštenog suđenja čije je jamstvo jedno od temeljnih načela svakog demokratskog društva, u smislu Konvencije (vidi Volkov protiv Rusije, br. 64056/00, stavak 25., 4. prosinca 2007., i Riepan protiv Austrije, br. 35115/97, stavak 27., ECHR 2000-XII).
  2. Međutim, članak 6. stavak 1. ne zabranjuje sudovima da, u svjetlu posebnih značajki predmeta koji im je podnesen, odluče odstupiti od tog načela: u skladu sa samim tekstom ove odredbe, „sredstva priopćavanja i javnost mogu [se] isključiti iz cijele rasprave ili njezinog dijela ... kad interesi ... privatnog života stranaka to traže“. Prema tome, povremeno može biti potrebno na temelju članka 6. ograničiti otvorenu i javnu prirodu postupka kako bi se, primjerice, zaštitila sigurnost ili privatnost svjedoka ili kako bi se potaknula slobodna razmjena informacija i mišljenja u provođenju pravde (vidi B. i P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 36337/97 i 35974/97, stavak 37., ECHR 2001-III, s daljnjim referencama). Sud je nadalje presudio da vođenje postupka koji je, u cijelosti ili dijelom, zatvoren za javnost mora biti doista nužno zbog okolnosti predmeta (vidi Welke i Białek protiv Poljske, br. 15925/05, stavak 74., 1. ožujka 2011.) i da se od domaćih sudova zahtijeva da pruže obrazloženje za isključenje javnosti iz rasprave (vidi Chaushev i drugi protiv Rusije, br. 37037/03, 39053/03, 2469/04, stavak 24., 25. listopada 2016.).
  3. Sud je presudio u više navrata, u kontekstu prava iz članka 6. stavka 3. točke (d) Konvencije na pozivanje i unakrsno ispitivanje svjedoka, da bi se kazneni postupak trebao organizirati na takav način da ne dođe do neopravdanog ugrožavanja života, slobode ili sigurnosti svjedoka, osobito žrtava pozvanih da svjedoče ili njihovih interesa koji općenito spadaju u okvir članka 8. Konvencije. Prema tome, potrebno je uspostaviti ravnotežu između interesa obrane i interesa svjedoka ili žrtava koji su pozvani da svjedoče (vidi Doorson protiv Nizozemske, 26. ožujka 1996., stavak 70., Izvješća o presudama i odlukama 1996-II).
  4. Sud je također naglasio da je u kaznenim postupcima koji se odnose na kaznena djela protiv spolne slobode, koje žrtva često doživljava kao mučenje, mogu se poduzeti određene mjere u svrhu zaštite žrtve, pod uvjetom da se zaštita njihovog prava može uskladiti s odgovarajućim i učinkovitim ostvarivanjem prava obrane (vidi S.N. protiv Švedske, br. 34209/96, stavak 47., ECHR 2002-V, i Lučić protiv Hrvatske, br. 5699/11, stavak 75., 27. veljače 2014.). U svojoj presudi Y. protiv Slovenije (br. 41107/10, stavak 115., ECHR 2015 (izvadci)), ispitujući prigovor koji je podnijela žrtva silovanja sa stajališta članka 8. Konvencije, Sud je utvrdio da način na koji je kazneni postupak vođen u tom predmetu nije pružio podnositeljici zahtjeva nužnu zaštitu kako bi se uspostavila odgovarajuća ravnoteža između njezinih prava i interesa zaštićenih člankom 8. i prava obrane optuženika zaštićenih člankom 6. Konvencije.

(b) Primjena općih načela na ovaj predmet

  1. Primjenjujući gore navedena načela, Sud u ovom predmetu ima zadaću utvrditi je li u posebnim okolnostima predmeta podnositelja zahtjeva isključenje javnosti iz postupka pred Županijskim sudom u Rijeci bilo opravdano i nužno. Pri tome je Sud pozvan uspostaviti ravnotežu između, s jedne strane, prava podnositelja zahtjeva da mu se sudi javno, a s druge strane, zaštite privatnog života žrtve silovanja, što uključuje zaštitu njezinog osobnog integriteta i dostojanstva (vidi, mutatis mutandis, gore citirani predmet Y. protiv Slovenije, stavci 114. - 15.).
  2. Sud na početku naglašava važnost zaštite prava žrtava spolnog zlostavljanja u kaznenim postupcima (vidi stavak 47. ove presude). U tom smislu, Sud se slaže s tvrdnjom da u kaznenom postupku koji se odnosi na tako ozbiljno i intimno kazneno djelo kao što je silovanje, u skladu s važećim međunarodnim standardima i standardima Europske unije, isključenje javnosti iz dijela ili cijelog postupka može biti nužno radi zaštite privatnog života žrtava silovanja, osobito njihovog identiteta, osobnog integriteta i dostojanstva. To može biti nužno ne samo radi zaštite privatnosti žrtava već i radi zaštite od sekundarne i/ili ponovljene viktimizacije (vidi stavke 30. - 33. ove presude). Prethodno navedeno ključno je kako bi se žrtve spolnog zlostavljanja potaknulo da prijavljuju događaje i kako bi im se omogućilo da se osjećaju sigurno i da se mogu otvoreno izjasniti o vrlo osobnim pitanjima – često ponižavajućim ili na drugi način štetnim za njihovo dostojanstvo – bez straha od znatiželje ili komentara javnosti.
  3. Sud smatra da bi pravosudni sustav trebao djelovati na način kojim se ne povećava patnja žrtava kaznenih djela i kojim ih se ne obeshrabruje da sudjeluju u tom sustavu. Međutim, potrebno je uzeti u obzir i prava optuženika, uključujući njihovo pravo na kontrolu javnosti nad kaznenim postupkom koji se vodi protiv njih (ibid.).
  4. Sud priznaje da su priroda optužbi i osjetljiv sadržaj iskaza koji je I.J. trebala pružiti u ovom predmetu mogli zahtijevati i jesu zahtijevali ograničenja prava podnositelja zahtjeva na javnu raspravu, tim više uzimajući u obzir veliku medijsku pažnju posvećenu ovom predmetu od njegovog početka (vidi stavak 6. ove presude). Prema hrvatskom pravu, sudovi imaju diskrecijske ovlasti kad odlučuju hoće li javnost biti isključena iz kaznenih postupaka u predmetima u vezi sa seksualnim zlostavljanjem (vidi stavke 27. i 29. ove presude).
  5. Sud napominje da je u početnoj fazi postupka, dok je predmet bio pred Županijskim sudom u Gospiću te prvi put pred Vrhovnim sudom, sam podnositelj zahtjeva zatražio isključenje javnosti jer je smatrao da je to nužno za zaštitu njegova privatnog i obiteljskog života (vidi stavke 8. i 10. ove presude). U ponovljenom je postupku promijenio svoje stajalište o tom pitanju te je dva puta zatražio da se provede javna rasprava (vidi stavke 13 i 17 ove presude). Ispitujući oba njegova zahtjeva, Županijski sud u Rijeci svaki je put donio odluku nakon što su tužiteljstvo i obrana dobili priliku iznijeti svoje tvrdnje o tom pitanju (vidi gore citirani predmet Volkov, stavak 32.).
  6. Sud napominje da je obrazloženje koje je Županijski sud u Rijeci pružio za isključenje javnosti imalo jasnu osnovu u domaćem zakonu, odnosno članku 293. stavku 4. Zakona o kaznenom postupku, a cilj je bio zaštititi privatni život I.J., posebice njezino dostojanstvo i osobni integritet (vidi gore citirani predmet Y. protiv Slovenije, stavak 114.). Točno je da je Županijski sud u Rijeci navedenu odredbu primijenio donekle automatski, a da nije proveo detaljno uspostavljanje ravnoteže između prava podnositelja zahtjeva na javnu raspravu i interesa zaštite privatnog života I.J., niti je pružio opširno objašnjenje zašto je bilo nužno isključiti javnost iz cijelog postupka, a ne samo s određenih ročišta. 
  7. Sud nadalje napominje da je odluka da se dopusti vođenje postupka zatvorenog za javnost naknadno preispitana povodom žalbe i da je Vrhovni sud zaključio da ta odluka nije dovela do povrede bilo kojeg podnositeljevog prava u kaznenom postupku (vidi stavak 24. ove presude). Nadalje, čak i ako se pravo na javno izricanje presude razlikuje od prava na javnu raspravu kao takvu, Sud primjećuje da je izricanje presude Županijskog suda u Rijeci protiv podnositelja zahtjeva bilo javno i preneseno na nekoliko televizijskih kanala (vidi stavak 22. ove presude), što je moralo pridonijeti kontroli javnosti nad djelovanjem pravosudnog sustava u ovom konkretnom predmetu, kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. (vidi stavak 44. ove presude).
  8. Posebnost ovog predmeta leži u činjenici da je I.J. prethodno u nekoliko navrata dala intervjue u nacionalnim novinama (vidi stavke 15. i 19. ove presude). Međutim, prema stajalištu Sudu, navedeno nije oslobodilo državu od njezine pozitivne obveze na zaštitu njezine privatnosti kao i zaštitu od sekundarne viktimizacije. To stoga što je, kao prvo, I.J. u svojim izjavama za medije kontrolirala koje je informacije dijelila, dok u sudnici to nije bilo moguće s obzirom na podnositeljeva prava obrane. Doista, unakrsno ispitivanje žrtve silovanja na sudu vrlo je osjetljivo jer se time nužno otkrivaju informacije o najintimnijim aspektima života žrtve (vidi, u vezi s ovim predmetom, stavak 18. ove presude). Kao drugo, Sud prihvaća tvrdnju Vlade da je u ovom predmetu država imala obvezu osigurati još veći stupanj zaštite I.J. s obzirom na to da su redarstvene vlasti povrijedile njezinu privatnost nezakonitim objavljivanjem njezinih osobnih podataka na samom početku predmeta (vidi stavak 6. ove presude). 
  9. Sud smatra da je važno naglasiti da se intimne pojedinosti iz života žrtve silovanja mogu otkriti u bilo kojoj fazi kaznenog postupka protiv navodnog počinitelja, a ne samo tijekom unakrsnog ispitivanja žrtve. Prema tome, budući da se ovaj predmet odnosio na potrebu zaštite integriteta i dostojanstva I.J., kao i zaštite od daljnjeg sramoćenja i stigmatizacije, prema mišljenju Suda, isključenje javnosti samo iz dijela postupka ne bi bilo dostatno da se zaštite njezina prava u posebnim okolnostima ovog predmeta.
  10. Ukratko, imajući u vidu izrazito intimnu prirodu i ozbiljnost optužbi u ovom predmetu, koje su se odnosile na jedan od krajnje ponižavajućih napada na osobu, Sud je uvjeren da diskrecijske ovlasti koje je Županijski sud u Rijeci primijenio u ovom predmetu nisu bile nespojive s podnositeljevim pravom na javnu raspravu. Štoviše, takav je pristup bio u skladu s trenutačnim međunarodnim standardima o tom pitanju (vidi, posebice, članak 23. stavak 3. točku (d) Direktive EU-a, citirane u stavku 33. ove presude, članak 56. stavak 1. točku (f) Istanbulske konvencije, citirane u stavku 31. ove presude, i druge međunarodne instrumente citirane u stavcima 30. i 32. ove presude).
  11. Gore navedena razmatranja dostatna su da Sud može zaključiti da je u posebnim okolnostima ovog predmeta Županijski sud u Rijeci mogao opravdano smatrati da je isključenje javnosti u kaznenom postupku protiv podnositelja zahtjeva bilo nužno radi zaštite privatnog života žrtve silovanja.
  12. Prema tome nije došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.

IZ TIH RAZLOGA, SUD

  1. Utvrđuje jednoglasno da je zahtjev dopušten;
  2. Presuđuje, sa šest glasova prema jednom, da nije došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 14. svibnja 2020. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

 Abel Campos

Krzysztof Wojtyczek

 Tajnik

Predsjednik

 

U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom 2. Poslovnika Suda, ovoj se presudi dodaje izdvojeno mišljenje sutkinje Koskelo.

K.W.O.

A.C.

 

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUTKINJE KOSKELO

  1. Nažalost ne mogu se složiti sa zaključkom da nije došlo do povrede članka 6. u ovom predmetu. Po mojem mišljenju, do povrede članka 6. došlo je jer domaći sudovi nisu proveli potrebno uspostavljanje ravnoteže između suprotstavljenih prava i interesa ocjenjivanjem posebnih okolnosti predmeta.
  2. Na početku ističem da se slažem s većinom u naglašavanju važnosti zaštite prava žrtava spolnog zlostavljanja u kaznenom postupku (vidi stavak 49. ove presude). Međutim, taj čimbenik ne opravdava potpuno isključenje pristupa javnosti postupcima u takvim predmetima na shematskoj osnovi, posebice kad okrivljenik izričito inzistira na pravu da mu se sudi u javnoj raspravi.
  3. Upravo važnost suprotstavljenih interesa dovedenih u pitanje zahtijeva vrlo pažljivu i konkretnu ocjenu relevantnih okolnosti. S jedne strane, kao što je Sud dosljedno naglašavao, temeljno je načelo iz članka 6. stavka 1. da se sudske rasprave trebaju javno održavati. Taj javni karakter postupka štiti stranke od djelovanja pravosudnog sustava bez kontrole javnosti; to je također jedan od načina na koji se može održati povjerenje ljudi u sudove. Čineći djelovanje pravosudnog sustava transparentnim, javnost postupka doprinosi ostvarenju cilja članka 6. stavka 1., odnosno poštenog suđenja čije je jamstvo jedno od načela svakog demokratskog društva (vidi, primjerice, Welke i Białek protiv Poljske, br. 15924/05, stavak 73., 1. ožujka 2011.). S druge strane, kako se priznaje u samom tekstu članka 6. stavka 1., postoje okolnosti kad bi moglo biti nužno, a stoga i opravdano, isključiti ili ograničiti pristup javnosti iz cijele rasprave ili nekog njezinog dijela, pri čemu je zaštita privatnog života stranaka jedna od osnova za legitimnost takvih mjera. Naravno, ta su polazišta nesporna.
  4. U kaznenom postupku, zaštita navodne žrtve kaznenog djela, posebice u slučajevima spolnog nasilja, može zahtijevati ograničavanje pristupa javnosti postupku. Međutim, opće je stajalište u sudskoj praksi Suda da vođenje postupka zatvorenog za javnost mora biti doista nužno zbog okolnosti predmeta. Stoga se od raspravnog suda mora zahtijevati da donese poseban zaključak u tom pogledu, da pruži dostatno obrazloženje kako bi dokazao tu nužnost i da ograniči tajnost u mjeri u kojoj je to potrebno kako bi se zaštitio interes radi čije se zaštite ta mjera poduzima (vidi Belashev protiv Rusije, br. 28617/03, stavak 83., 4. prosinca 2008.). Općenitije, Sud je zahtijevao da način na koji se kazneni postupak vodi u svakom predmetu mora pružiti strankama nužnu zaštitu kako bi se uspostavila odgovarajuća ravnoteža između prava i interesa žrtve zaštićenih člankom 8. i prava obrane zaštićenih člankom 6. Konvencije (vidi Y protiv Slovenije, br. 41107/10, 28. svibnja 2015., stavak 115.).
  5. U ovom je predmetu podnositelj zahtjeva, kao okrivljenik u kaznenom postupku, više puta zatražio da se (ponovljeni) postupak provede javno. Stoga je raspravni sud bio dužan detaljno ispitati je li i u kojoj mjeri to bilo nedopustivo zbog zaštite koju je potrebno pružiti navodnoj žrtvi. Ograničenje pristupa javnosti zahtijevalo je pažljivo razmatranje i uspostavljanje ravnoteže od strane raspravnog suda. Međutim, domaći je sud odlučio potpuno isključiti javnost iz postupka bez pružanja konkretnog obrazloženja kojim bi opravdao svoju odluku. Samo je citirao mjerodavne zakonske odredbe. Stoga nema nikakvih naznaka da je raspravni sud doista proveo potrebno uspostavljanje ravnoteže u svjetlu posebnih okolnosti predmeta. (Naprotiv, raspravni se sud dvaput pozvao na štetne posljedice za privatni život žrtve, kao i štetne posljedice za privatni i obiteljski život optuženika, iako potonje očito nisu predstavljale relevantno opravdanje za isključenje javnosti u okolnostima u kojima je optuženik sam ustrajao na tome da mu se sudi javno; vidi stavke 13. i 17. ove presude.) Također nema nikakvih naznaka da je domaći sud razmatrao u kojoj je mjeri zaštita prava žrtve zahtijevala isključenje javnosti iz rasprave.
  6. Moj je zaključak, stoga, da raspravni sud nije ispunio svoje obveze na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije. U tim okolnostima, budući da nije jasno je li nadležni domaći sud proveo potrebno uspostavljanje ravnoteže i izvršio svoju ocjenu u skladu sa standardima utvrđenim u toj odredbi, Sud ne može prihvatiti stajalište domaćeg suda. Mora preispitati situaciju na temelju elemenata i očitovanja koji su mu podneseni. U tom pogledu, nisam uvjerena tvrdnjama koje su iznijeli moji kolege u većini.
  7. Podnositelj zahtjeva izjavio je da je njegov zahtjev da se ponovljeni postupak provede javno, osim kritičnim publicitetom koji je uslijedio nakon njegovog oslobođenja u prvom suđenju, bio potaknut činjenicom da je navodna žrtva u međuvremenu dala četiri dugačka intervjua u najtiražnijim novinama u Hrvatskoj u kojima je detaljno opisala događaj. Čak i ako izvještavanje o događajima u medijima ne može biti presudno za ocjenu postoje li i u kojoj mjeri razlozi za ograničavanje pristupa javnosti postupku, postupanje stranaka u odnosu na medije tijekom postupka koji je u tijeku nije sasvim nebitno za uspostavljanje ravnoteže koje zahtijeva članak 6. stavak 1. Ako stranka u postupku koji je u tijeku daje intervjue medijima o biti stvari tog postupka, a istovremeno želi iskoristiti mogućnost isključenja javnosti iz postupka radi zaštite svojeg privatnog života, takva situacija zahtijeva detaljnije ispitivanje s gledišta uspostavljanja ravnoteže koje zahtijeva članak 6. stavak 1.
  8. U kontekstu ovog predmeta, Vlada je tvrdila, a moji kolege u većini su se složili, da javni nastupi navodne žrtve tijekom postupka koji je u tijeku nisu bitni za ocjenu isključenja javnosti iz postupka. U tom se kontekstu naglašava činjenica da je u intervjuima mogla kontrolirati što dijeli s javnošću, dok to nije bio slučaj na raspravi kada bi se od navodne žrtve moglo zahtijevati i zahtijevalo bi se da odgovara na pitanja koja bi mogla biti izrazito intimne prirode (vidi stavak 55.).
  9. Po mojem mišljenju, ta je tvrdnja malo previše pojednostavljena. U potpunosti prihvaćam da je izbjegavanje sekundarne viktimizacije značajan čimbenik u vođenju postupka u predmetima ove vrste. Međutim, kada se navodna žrtva već dobrovoljno izložila javnosti, tijekom kaznenog postupka koji je u tijeku, davanjem intervjua i dijeljenjem vlastitog mišljenja i stajališta o biti stvari tog postupka, takav će pristup donekle umanjiti značaj koji se pripisuje riziku od sekundarne viktimizacije zbog javnosti postupka, osobito kada je – kao u ovom predmetu – za javnost zatvoren cijeli postupak, a ne samo svjedočenje ili unakrsno ispitivanje navodne žrtve.[2]
  10. Nadalje, i Vlada u svojem očitovanju i većina u svojem obrazloženju pozivaju se na činjenicu da je policija u početnoj fazi kaznene istrage počinila pogrešku otkrivanjem identiteta navodne žrtve javnosti. Vlada se na tu pogrešku poziva, a većina ju priznaje kao čimbenik koji zahtijeva pojačanu zaštitu navodne žrtve u kontekstu postupka (vidi stavak 55.). Međutim, treba napomenuti da je, prema tvrdnjama podnositelja zahtjeva, iako u priopćenju za medije koje je objavila policija nije navedeno njegovo puno ime, već samo njegovi inicijali i dob, u stvarnosti njegov identitet bio poznat i zajednici i medijima u kojima se u izvještavanju koje je uslijedilo navodilo i njegovo puno ime. Prema tome, čini se da je policija javnosti otkrila i identitet navodnog počinitelja i identitet navodne žrtve. Stoga se ne može reći da su se štetne posljedice odnosile samo na navodnu žrtvu. Umjesto toga, čini se da su obje strane bile pogođene. U takvim okolnostima, nije se moglo tvrditi da su početna pogreška policije te naknadno izvještavanje u medijima i pažnja javnosti u odnosu na predmet mogli osloboditi domaći sud od njegove dužnosti da provede pažljivo uspostavljanje ravnoteže između suprotstavljenih interesa koji proizlaze u konkretnom kontekstu postupka.
  11. U svakom slučaju, bilo bi neprimjereno smatrati da su domaće vlasti povredu prava i interesa jedne stranke u postupku od strane istražitelja mogle slobodno nadoknaditi na štetu prava i interesa okrivljenika. Stoga pretpostavku posebnog razmatranja svih okolnosti koje se odnose na postupak u njegovom kontekstu ne može poništiti potreba da se ispravi prethodna šteta nanesena bilo kojoj stranci: i dalje je bilo nužno potrebno uspostaviti ravnotežu između suprotstavljenih prava i interesa te objasniti to uspostavljanje ravnoteže.
  12. Većina također pridaje važnost činjenici da je presuda raspravnog suda izrečena javno, a prenesena je i na televizijskim kanalima. Naravno da je važno da je ishod predmeta javno objavljen, kao i glavni razlozi na kojima se taj ishod temelji. Ipak, javno izricanje zaključaka suda ne može zamijeniti kontrolu javnosti nad stvarnim postupkom pa stoga nije dovoljno da nadoknadi činjenicu da je javnost bila isključena iz cijelog postupka bez odgovarajućeg razmatranja i uspostavljanja ravnoteže između suprotstavljenih prava i interesa. Isto vrijedi i za naknadni zaključak Vrhovnog suda, koji je postupao povodom žalbe, da postupovna prava okrivljenika (inače) nisu bila povrijeđena (stavak 54.).
  13. Kako je gore napomenuto, Sud je ranije presudio da tajnost postupaka mora biti ograničena u mjeri u kojoj je to nužno kako bi se zaštitili interesi radi čije se zaštite ta mjera poduzima. U ovom predmetu većina smatra da, budući da je bilo potrebno zaštititi integritet i dostojanstvo navodne žrtve te zaštititi ju od daljnjeg sramoćenja i stigmatizacije, isključenje javnosti samo iz dijela postupka ne bi bilo dostatno da se zaštite njezina prava (stavak 57.). Smatram da je takav zaključak uznemirujući u svjetlu postojeće sudske prakse Suda i pretpostavke konkretnog i potkrijepljenog uspostavljanja ravnoteže između suprotstavljenih prava i interesa dovedenih u pitanje. Iako zaštita prava žrtve iz članka 8. predstavlja važan i značajan čimbenik, smatram problematičnom tvrdnju da se ta zaštita može pružiti jedino zatvaranjem cijelog postupka za sveukupnu kontrolu javnosti, bez posebnog objašnjenja i uspostavljanja ravnoteže između okolnosti koje opravdavaju takav ishod. Čak i kada je cilj zaštita prava žrtve, i dalje postoji potreba za uspostavljanjem ravnoteže na temelju posebnih značajki predmeta. Po mojem mišljenju, bilo bi neprimjereno poticati sustavno i potpuno isključenje javnosti iz kaznenih postupaka općenitim pozivanjem na prava žrtve. I dalje je potrebno primijeniti dostatno diferenciran i obrazložen pristup.
  14. Konačno, većina svoju ocjenu zaključuje napominjući da je pristup koji je primijenjen u ovom predmetu bio u skladu s trenutačnim međunarodnim standardima o ovom pitanju (vidi stavak 57. ove presude). Nisam uvjerena da se ta izjava može smatrati točnom. Ti instrumenti zahtijevaju, i to s pravom, dostupnost mjera namijenjenih zaštiti prava i interesa žrtve. Nasuprot tome, ne može se smatrati da išta u tim instrumentima ublažava obvezu provođenja posebne ocjene i uspostavljanja ravnoteže između suprotstavljenih prava i interesa i detaljnog razmatranja toga koje bi se mjere trebale primijeniti u svakoj situaciji i u svakoj fazi postupka.
  15. Naglašavam da se moj zaključak da je u ovom predmetu došlo do povrede članka 6. stavka 1. temelji na utvrđenju da potrebno uspostavljanje ravnoteže nije bilo provedeno u skladu s mjerodavnim pretpostavkama Konvencije: pruženo obrazloženje nije bilo dostatno da se opravda odluka o isključenju javnosti iz cijelog postupka. Istovremeno, itekako sam svjesna činjenice da ocjena opsega i načina na koji će se omogućiti kontrola javnosti nad kaznenim postupcima u predmetima ove vrste zahtijeva vrlo pažljiv pristup s obzirom na rizik da bi određeni mediji i određeni korisnici društvenih medija mogli zloupotrijebiti mogućnosti pristupa takvim postupcima. Stoga je jasno da domaće vlasti moraju imati određenu slobodu pri utvrđivanju, i nametanju, ograničenja u tom pogledu kako bi osigurale da odgovarajuća stručno i etički odgovorna kontrola javnosti bude moguća, a da istovremeno osiguraju izbjegavanje zloupotrebe.

 

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist 


[1] U prijevodu presude ispravljen je datum održavanja i zaključenja glavne rasprave, tako da se umjesto 29. siječnja 2008. sada ispravno navodi 6. veljače 2008.

[2] . Napominjem da je prema (neosporenim) tvrdnjama podnositelja zahtjeva, punomoćnik navodne žrtve medijima čak otkrio dio podnositeljeve obrane. Ukoliko se to dogodilo, smatram zabrinjavajućom činjenicu da stranka u čijem je interesu javnost isključena iz cijelog postupka ipak može u medijima slobodno selektivno iznositi pojedinosti iz postupka koji je u tijeku. Primjena takve globalne mjere posebice je upitna imajući u vidu taj rizik. 

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF MRAOVIĆ v. CROATIA

(Application no. 30373/13)

JUDGMENT

Art 6 § 1(criminal) • Public hearing • Exclusion of public from entire rape trial in order to protect victim, even though she had given interviews to media about the case • Decision reviewed by Supreme Court finding no breach of applicant’s rights • Judgment against applicant pronounced publicly • Victim’s statements to media not dispensing the State from its positive obligation to protect her privacy as well as to protect her from secondary victimisation • Even higher degree of protection required due to unlawful breach of victim’s privacy by the police at the outset of the case • Partially closed proceedings not sufficient as intimate information might be disclosed at any stage of trial

STRASBOURG

14 May 2020

Referral to the Grand Chamber

12/10/2020

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Mraović v. CroatiaThe European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Krzysztof Wojtyczek, President,
Ksenija Turković,
Armen Harutyunyan,
Pere Pastor Vilanova,
Pauliine Koskelo,
Jovan Ilievski,
Raffaele Sabato, judges,
and Abel CamposSection Registrar,

Having regard to:

the above application against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Josip Mraović (“the applicant”), on 10 April 2013

the decision of 8 September 2015 to give notice to the Government of the complaint concerning lack of public hearing and to declare the remainder of the application inadmissible pursuant to Rule 54 § 3 of the Rules of Court

Having deliberated in private on 25 February 2020,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The case concerns the applicants complaint under Article 6 § 1 of the Convention about the exclusion of the public from criminal proceedings on rape charges against him.

THE FACTS

2.  The applicant was born in 1948 and lives in Gospić. The applicant was represented by Ms V. Drenški Lasan, a lawyer practising in Zagreb.

3.  The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

4.  On 14 April 2005 I.J., a basketball player with the Gospić Womens Basketball Club, reported to the police that the applicant had sexually assaulted her.

5.  The applicant was arrested on the same day on suspicion of rape.

6.  On 15 April 2005 the local police force gave a detailed statement to the media concerning the incident, in which they disclosed the personal details and identity of the victim. This subsequently gave rise to a successful action by I.J. for damages against the State.

7.  On 30 June 2005 the applicant was indicted in the Gospić County Court (Županijski sud u Gospiću) on charges of rape.

8.  The proceedings before the Gospić County Court were closed to the public at the applicants request, in order to protect the private life of both the applicant and the victim.

9.  On 1 December 2005 the Gospić County Court acquitted the applicant.

10.  Following an appeal by the relevant State Attorneys Office, at a sitting held on 14 December 2006 the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske) quashed the first-instance judgment and remitted the case. The public were excluded from the Supreme Court sitting following a request by the applicant, with a view to protecting the private and family lives of the accused and the victim in accordance with section 294(4) of the Criminal Procedure Act. Permission to attend, in accordance with section 294(2) of the Criminal Procedure Act (see paragraph 29 below), was granted to representatives of the Organization for Security and Co-operation in Europe (OSCE), who had been instructed to keep the contents of the hearings secret.

11.  In the resumed proceedings, the case was transferred to the Rijeka County Court (Županijski sud u Rijeci).

12.  At the first retrial hearing held on 13 September 2007, the applicant requested that the proceedings be conducted in open court. He argued that OSCE representatives had already attended the sitting before the Supreme Court, and that the victim had given numerous statements to the media concerning the case. He stressed that during the proceedings he had been “continuously stigmatised by the media due to the exclusion of the public” from his case and “the inability of the media to transmit the real and objective state of the presented evidence”. The State Attorney disagreed with the applicants request, stressing that reasons for exclusion of the public still persisted. Both parties were heard on the matter.

13.  On the same date, the trial court dismissed the applicants request for the proceedings to be heard in open court. The relevant part of the official court record of that hearing read as follows:

“1.  the public is excluded from the main hearing, in accordance with section 293(4) of the Criminal Procedure Act, with a view to protecting the private life of the victim.

2.  the [applicants] defence counsels application to hold the trial in open court within the meaning of section 292(1) of the Criminal Procedure Act is dismissed.

The facts and information disclosed at the main hearing may have adverse consequences for the private life of the victim, as well as the private and family life of the accused.

This decision is delivered publicly in accordance with section 295(1) of the Criminal Procedure Act, and an appeal against it shall not postpone its enforcement ...”

14.  The applicant then applied for the recusal of the president of the Rijeka County Court and of the trial judge, claiming that, by dismissing his request for a public hearing, he had been put in a procedurally unequal position in view of the public campaign against him orchestrated by the victim. His applications were dismissed on 17 September and 5 October 2007, respectively.

15.  On 13 November 2007 a newspaper J. published an exclusive interview with I.J., whose name was disclosed, about the manner in which the case had affected her private life.

16.  At the next hearing held on 3 December 2007, the applicant reiterated his request for the proceedings to be heard in open court. He pointed out that, in the meantime, I.J. had given four interviews to the media in which she had provided various details about her private life and the incident in issue. In particular, on 8 January 2006 she had given an interview to a national daily newspaper in which she had disclosed details about her private life and part of the statement which she had given to the investigating judge. The State Attorney disagreed with the applicants request, stressing that reasons for exclusion of the public still persisted. In particular, he maintained that during the cross-examination of the victim she might be asked to reply to very intimate questions not revealed in her interviews. Both parties were heard on the matter.

17.  The trial court again dismissed the applicants request as ill-founded.

The relevant part of the court record of that hearing read as follows:

“1.  the public is excluded from the main hearing, in accordance with section 293(4) of the Criminal Procedure Act, with a view to protecting the private life of the victim.

2.  the [applicants] defence counsels application to hold the trial in open court within the meaning of section 292(1) of the Criminal Procedure Act is dismissed because the facts and information disclosed at the main hearing may have adverse consequences for the private life of the victim, as well as the private and family life of the accused.

3.  This decision is delivered publicly in accordance with section 295(1) of the Criminal Procedure Act, and an appeal against it shall not postpone its enforcement ...”

18.  At a hearing held on 4 December 2007, I.J. gave evidence before the trial court. According to the court record of that hearing, at one point during her testimony I.J. cried while the applicant was grinning.

19.  On 5 December 2007 a national daily newspaper N. published an article in which I.J. and her lawyer gave statements about her examination as a witness the previous day.

20.  On 21 January 2008 the applicant complained to the trial court that I.J.s lawyer had breached the confidentiality of the proceedings by revealing to the media a statement given at the hearing in the applicants defence.

21.  At the next hearing held on 29 January 2008 the trial court heard closing remarks of the parties and closed the main hearing.

22.  On 7 February 2008 the Rijeka County Court found the applicant guilty of rape and sentenced him to three years imprisonment. The pronouncement of the judgment was public and was covered by three television channels.

23.  The applicant appealed against the first-instance judgment before the Supreme Court, claiming, inter alia, that the proceedings had been unjustifiably closed to the public.

24.  Following a hearing which was closed to the public, on 8 June 2009 the Supreme Court dismissed the applicants appeal and upheld his conviction, reducing his sentence to two years imprisonment. As regards the closed nature of the proceedings against him, the Supreme Courts judgment read as follows:

“Concerning the arguments in the appeal in respect of the first-instance courts decision to exclude the public from the main hearing, the following should be observed:

In the [initial] proceedings, the defence proposed the exclusion of the public for the purposes of protection of the personal and family life of the accused, which had been granted by the courts by adopting a decision on exclusion of the public from both the main hearing and the sitting of the second-instance Chamber of this Supreme Court. However, in the retrial, the defence reversed its standpoint seeking to ensure the public nature of the proceedings so as to allow the accused to remove the stigma and facilitate the media in reporting objectively. However, considering the intimate nature of the criminal offence cited in the indictment, the first-instance court [dismissed the applicants request] and excluded the public from the main hearing – now with a view to protecting the victims personal and family life within the meaning of Article 293(4) of the Criminal Procedure Act. The decision was publicly announced and the reasons were stated in the transcript of the main hearing of 29 January 2008, which was not opposed by the defence, even though the main hearing was starting anew. They also did not request that the decision be given in writing for the purposes of lodging an appeal.

Following the above, in the opinion of the Supreme Court, there has been no major (absolute) breach of provisions regulating the criminal proceedings as laid down in section 367(1)(4) of the Criminal Procedure Act, as claimed in the appeal, because the public had been excluded from the main hearing with the aim of protecting the victims private life in accordance with the law. By failing to provide a certified transcript of the orally rendered decision to a party, which had not explicitly waived its right to appeal, there had been a breach of section 143 of the Criminal Procedure Act; however, this did not affect the lawful and proper judgment since an appeal against that decision would not have stayed its enforcement, in accordance with section 295 (2) of the Criminal Procedure Act. Therefore, there has been no minor (relative) breach of provisions regulating criminal proceedings as laid down in section 367 (3) of the Criminal Procedure Act.”

25.  The applicant then challenged these findings before the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske), and on 8 November 2012 the Constitutional Court dismissed his constitutional complaint as illfounded, finding no breach of his constitutional rights.

26.  The decision of the Constitutional Court was served on the applicants lawyer on 22 November 2012.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK

  1. RELEVANT DOMESTIC LAW

27.  Relevant provisions of the Constitution (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette, nos. 56/90 with subsequent amendments), read as follows:

Article 29 § 1

“Everyone shall be entitled to have his or her rights and obligations, or suspicion or accusation of a criminal offence decided upon fairly before an independent and impartial court established by law within a reasonable time.”

Article 117

“Court hearings shall be open to the public and judgments shall be pronounced publicly in the name of the Republic of Croatia.

The public may be excluded from proceedings or part thereof for reasons necessary in a democratic society in the interest of morals, public order or national security, in particular if minors are tried, or in order to protect the private lives of the parties, or in marital disputes and proceedings connected with custody and adoption, or for the purpose of the protection of military, official or trade secrets and for the protection of the security and defence of the Republic of Croatia, but only to the extent which is, in the opinion of the court, absolutely necessary in the specific circumstances where publicity may harm the interests of justice.”

28.  Article 188 of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette nos. 110/97 with subsequent amendments), as in force at the material time, reads as follows:

“Whoever coerces another by force or threat of immediate attack on his life or limb, or the life or limb of a person close to him, to sexual intercourse or an equivalent sexual act shall be punished by imprisonment of between one and ten years.”

29.  The relevant provisions of the Criminal Procedure Act (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette nos. 110/97 with subsequent amendments), as in force at the material time, read as follows:

Public nature of the main hearing

Section 292

“1.  The main hearing shall be held in open court ...”

Section 293

“From the start until the conclusion of the main hearing, the panel may at any time, of its own motion or following an application by the parties, but always after hearing their statements on the matter, exclude the public from the entire main hearing or a part thereof, if this is necessary for ...

...

4.  the protection of the personal or family life of the defendant, the injured person or of another participant in the proceedings ...”

Section 294

“1.  Exclusion of the public does not relate to the parties, the injured person, their representatives or defence counsel.

2.  The panel may grant permission to certain officials, scholars or public figures, upon the defendants request or his or her spouse ... or close relative, to be present at a main hearing closed to the public.

3.  The president of the panel shall instruct persons attending a closed main hearing that they are bound to keep information learned at the trial confidential and that the failure to do so amounts to a criminal offence.”

Section 295

“1.  The panel shall decide on the exclusion of the public by a reasoned and publicly pronounced decision.

2.  An appeal against the decision referred to in paragraph 1 of this section does not stay its enforcement.”

  1. RELEVANT INTERNATIONAL LAW
    1. United Nations

30.  Resolution adopted on 31 March 2011 (after the facts of the present case) by the General Assembly (65/228.) Strengthening crime prevention and criminal justice responses to violence against women, in its Annex on Updated Model Strategies and Practical Measures on the Elimination of Violence against Women in the Field of Crime Prevention and Criminal Justice, in so far as relevant, provides as follows:

“15.  Member States are urged to review, evaluate and update their criminal procedures, as appropriate and taking into account all relevant international legal instruments, in order to ensure that:

...

(c)  Women subjected to violence are enabled to testify in criminal proceedings through adequate measures that facilitate such testimony by protecting the privacy, identity and dignity of the women; ensure safety during legal proceedings; and avoid secondary victimization. In jurisdictions where the safety of the victim cannot be guaranteed, refusing to testify should not constitute a criminal or other offence...”

  1. Council of Europe

31.  On 5 May 2011 the Council of Europe adopted the Convention on Preventing and Combating Violence against Women and Domestic Violence (“the Istanbul Convention”), which entered into force in respect of Croatia on 1 October 2018. The relevant part of the Convention provides as follows:

Article 49 – General obligations

“1.  Parties shall take the necessary legislative or other measures to ensure that investigations and judicial proceedings in relation to all forms of violence covered by the scope of this Convention are carried out without undue delay while taking into consideration the rights of the victim during all stages of the criminal proceedings.

2.  Parties shall take the necessary legislative or other measures, in conformity with the fundamental principles of human rights and having regard to the gendered understanding of violence, to ensure the effective investigation and prosecution of offences established in accordance with this Convention.”

Article 56 – Measures of protection

“1.  Parties shall take the necessary legislative or other measures to protect the rights and interests of victims, including their special needs as witnesses, at all stages of investigations and judicial proceedings, in particular by:

(a)  providing for their protection, as well as that of their families and witnesses, from intimidation, retaliation and repeat victimisation;

...

(f)  ensuring that measures may be adopted to protect the privacy and the image of the victim;

...

(i)  enabling victims to testify, according to the rules provided by their internal law, in the courtroom without being present or at least without the presence of the alleged perpetrator, notably through the use of appropriate communication technologies, where available.”

32.  The Council of Europe Recommendation Rec(2006)8 of the Committee of Ministers to member states on assistance to crime victims, adopted on 14 June 2006, provides as follows:

Article 2 Principles

“2.1.  States should ensure the effective recognition of, and respect for, the rights of victims with regard to their human rights; they should, in particular, respect the security, dignity, private and family life of victims and recognise the negative effects of crime on victims....”

Article 3 Assistance

“...3.3.  Victims should be protected as far as possible from secondary victimisation.

3.4.  States should ensure that victims who are particularly vulnerable, either through their personal characteristics or through the circumstances of the crime, can benefit from special measures best suited to their situation.”

Article 10 Protection

“10.1.  States should ensure, at all stages of the procedure, the protection of the victims physical and psychological integrity. Particular protection may be necessary for victims who could be required to provide testimony.

10.2.  Specific protection measures should be taken for victims at risk of intimidation, reprisals or repeat victimisation.

...

10.5.  States should develop policies to identify and combat repeat victimisation. The prevention of repeat victimisation should be an essential element in all strategies for victim assistance and crime prevention.

...

10.8.  States should take appropriate steps to avoid as far as possible impinging on the private and family life of victims as well as to protect the personal data of victims, in particular during the investigation and prosecution of the crime....”

  1. EUROPEAN UNION LAW

33.  The relevant part of the Directive of the European Parliament and of the Council (2012/29/EU; adopted after the facts of the case) establishing minimum standards on the rights, support and protection of victims of crime, provides as follows:

Recital 66

“This Directive respects fundamental rights and observes the principles recognised by the Charter of Fundamental Rights of the European Union. In particular, it seeks to promote the right to dignity, life, physical and mental integrity, liberty and security, respect for private and family life, the right to property, the principle of nondiscrimination, the principle of equality between women and men, the rights of the child, the elderly and persons with disabilities, and the right to a fair trial.”

Article 22 – Individual assessment of victims to identify specific protection needs

“1.  Member States shall ensure that victims receive a timely and individual assessment, in accordance with national procedures, to identify specific protection needs and to determine whether and to what extent they would benefit from special measures in the course of criminal proceedings, as provided for under Articles 23 and 24, due to their particular vulnerability to secondary and repeat victimisation, to intimidation and to retaliation.

2.  The individual assessment shall, in particular, take into account:

(a)  the personal characteristics of the victim;

(b)  the type or nature of the crime; and

(c)  the circumstances of the crime.

3.  In the context of the individual assessment, particular attention shall be paid to victims who have suffered considerable harm due to the severity of the crime; victims who have suffered a crime committed with a bias or discriminatory motive which could, in particular, be related to their personal characteristics; victims whose relationship to and dependence on the offender make them particularly vulnerable. In this regard, victims of terrorism, organised crime, human trafficking, gender-based violence, violence in a close relationship, sexual violence, exploitation or hate crime, and victims with disabilities shall be duly considered. ...”

Article 23 – Right to protection of victims with specific protection needs during criminal proceedings

“1.  Without prejudice to the rights of the defence and in accordance with rules of judicial discretion, Member States shall ensure that victims with specific protection needs who benefit from special measures identified as a result of an individual assessment provided for in Article 22(1), may benefit from the measures provided for in paragraphs 2 and 3 of this Article. A special measure envisaged following the individual assessment shall not be made available if operational or practical constraints make this impossible, or where there is a an urgent need to interview the victim and failure to do so could harm the victim or another person or could prejudice the course of the proceedings.

...

3.  The following measures shall be available for victims with specific protection needs identified in accordance with Article 22(1) during court proceedings:

...

(d)  measures allowing a hearing to take place without the presence of the public.”

THE LAW

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

34.  The applicant complained that criminal proceedings against him had not been public, contrary to Article 6 § 1 of the Convention, which reads as follows:

“1.  In the determination of ... any criminal charge against him, everyone is entitled to a ... public hearing. Judgment shall be pronounced publicly but the press and public may be excluded from all or part of the trial in the interests of morals, public order or national security in a democratic society, where the interests of juveniles or the protection of the private life of the parties so require, or to the extent strictly necessary in the opinion of the court in special circumstances where publicity would prejudice the interests of justice.”

  1. Admissibility

35.  The Court notes that this complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. The parties arguments

36.  The applicant maintained that the trial court never issued separate written decisions on exclusion of the public, which rendered those decisions arbitrary and disabled him from lodging a separate appeal against them. Instead, in the court record of the relevant hearings, the trial court merely referred to the applicable reason for exclusion of the public, that is to say the protection of the private life of the victim.

37.  The applicant further argued that none of the domestic courts had ever balanced his right to a public hearing with the right to protection of the private life of the victim, despite the fact that she had given detailed newspaper interviews on the matter during the trial. The domestic courts had also never explained why it had been necessary to exclude the public from the entire proceedings and not only from certain hearings.

38.  While agreeing that the right to a public hearing could be restricted where this was “strictly necessary”, the applicant stressed that in his case the domestic courts had never assessed the necessity of such a measure, relying instead only on the fact that such a measure had been justified under domestic law.

39.  The Government maintained that the exclusion of the public in the applicants case had been both justified and necessary and that it had not adversely affected the applicants defence rights. They pointed out that the applicants trial had overall been fair; he had had the possibility to present his defence, question the victim and witnesses, propose evidence and be represented by an attorney.

40.  The public was excluded from the main hearing for the reasons and in the manner provided for by law and the exclusion of the public in the present case had been necessary for the protection of the private life of a rape victim. The case had been widely reported in the media and it had required a reinforced protection of the victim from secondary victimisation, in particular since the authorities had at the very beginning of the investigation published her full name in those media.

41.  Furthermore, the victims newspaper interviews had not dispensed the State from its positive obligation to protect her rights in the present case. In her interviews, she had had control over the information she had shared with the public, whereas in court hearings this had not been the case, bearing in mind the rights of the accused. It had been equally open to the applicant to give statements to the media and, when he had done so, the applicant had made offensive remarks about the victim using racist and discriminatory language.

42.  The Government found it relevant to point out that during his trial before the Gospić County Court, the applicant himself requested the exclusion of the public as he deemed it necessary for the protection of his private and family life. After the remittal of the case, he requested that the proceedings be made public, not in order to safeguard the fairness of his trial, but to “remove the stigma” around himself in the media.

43.  In the Governments view, the presence of OSCE representatives at the appeal hearing before the Supreme Court and of court trainees and trainee lawyers at other hearings had shown that the domestic courts had ensured requisite control of the conduct of the trial and had struck a fair balance between the opposing interests. The applicant, on the other hand, had never asked that his family members or other healthcare or public officials be present at any of the hearings, although he had had the right to do so under domestic law. Lastly, the Government stressed that the judgment had been pronounced publicly.

  1. The Courts assessment

(a)   General principles

44.  The Court reiterates that the holding of court hearings in public constitutes a fundamental principle enshrined in Article 6 § 1. This public character of proceedings protects litigants against the administration of justice in secret with no public scrutiny; it is also one of the means whereby confidence in the courts can be maintained. Administration of justice, including trials, derives legitimacy from being conducted in public. By rendering the administration of justice transparent, publicity contributes to fulfilling the aim of Article 6 § 1, namely a fair trial, the guarantee of which is one of the fundamental principles of any democratic society, within the meaning of the Convention (see Volkov v. Russia, no. 64056/00, § 25, 4 December 2007, and Riepan v. Austria, no. 35115/97, § 27, ECHR 2000XII).

45.  Article 6 § 1 does not, however, prohibit courts from deciding, in the light of the special features of the case submitted to them, to derogate from this principle: in accordance with the actual wording of this provision, “the press and public may be excluded from all or part of the trial where ... the protection of the private life of the parties so require”. Thus, it may on occasion be necessary under Article 6 to limit the open and public nature of proceedings in order, for example, to protect the safety or privacy of witnesses, or to promote the free exchange of information and opinion in the pursuit of justice (see B. and P. v. the United Kingdom, nos. 36337/97 and 35974/97, § 37, ECHR 2001-III, with further references). The Court has further held that holding proceedings, whether wholly or partly, in camera, must be strictly required by the circumstances of the case (see Welke and Białek v. Poland, no. 15925/05, § 74, 1 March 2011) and that domestic courts are requested to provide reasons for closing the trial to the public (see Chaushev and Others v. Russia, nos. 37037/0339053/032469/04, § 24, 25 October 2016.

46.  The Court has held on several occasions, in the context of the right under Article 6 § 3 (d) of the Convention to call and cross-examine witnesses, that criminal proceedings should be organised in such a way as not to unjustifiably imperil the life, liberty or security of witnesses, and in particular those of victims called upon to testify, or their interests coming generally within the ambit of Article 8 of the Convention. Thus, the interests of the defence were to be balanced against those of witnesses or victims called upon to testify (see Doorson v. the Netherlands, 26 March 1996, § 70, Reports of Judgments and Decisions 1996II).

47.  The Court has also stressed that in criminal proceedings concerning sexual offences, which are often conceived of as an ordeal by the victim, certain measures may be taken for the purpose of protecting the victim, provided that the protection of their right could be reconciled with an adequate and effective exercise of the rights of the defence (see S.N. v.  Sweden, no. 34209/96, § 47, ECHR 2002V, and Lučić v. Croatia, no. 5699/11, § 75, 27 February 2014). In its judgment Y. v. Slovenia (no. 41107/10§ 115, ECHR 2015 (extracts)), examining a complaint brought by a rape victim from the perspective of Article 8 of the Convention, the Court found that the manner in which the criminal proceedings had been conducted in that case had failed to afford the applicant the necessary protection so as to strike an appropriate balance between her rights and interests protected by Article 8 and the defence rights of the accused protected by Article 6 of the Convention.

(b)   Application of the general principles in the present case

48.  Applying the above principles, the Courts task in the present case is to establish whether in the specific circumstances of the applicants case the exclusion of the public from the trial before the Rijeka County Court had been justified and necessary. In doing so, the Court is called upon to balance, on the one hand, the applicants right to be tried in public and, on the other, the protection of the private life of a rape victim, which includes protecting her personal integrity and dignity (see, mutatis mutandisY. v.  Slovenia, cited above, §§ 114-15).

49.  At the outset, the Court would like to stress the importance of the protection of the rights of sexual abuse victims in criminal proceedings (see paragraph 47 above). In that sense, the Court subscribes to the assertion that in criminal proceedings concerning such a serious and intimate crime as rape, in line with the applicable international and European Union standards, the exclusion of the public from part or from the entire proceedings may be necessary for the protection of rape victims private life, in particular their identity, personal integrity and dignity. This might be necessary not only to protect the victims privacy, but to protect them from secondary and/or repeat victimisation (see paragraphs 30 – 33 above). The foregoing is crucial in order to encourage the victims of sexual abuse to report the incidents and allow them to feel secure and able to express themselves candidly on highly personal issues – often humiliating or otherwise damaging to their dignity – without fear of public curiosity or comment.

50.  The Court is of the opinion that the justice system should operate in a manner that does not increase the suffering of victims of crime or discourage them from participating in it. However, due regard must also be had to the rights of the accused, including their right to public scrutiny of the criminal proceedings against them (ibid.).

51.  The Court concedes that the nature of the charges and the sensitive content of the testimony to be provided by I.J. in the present case might and did call for limitations of the applicants right to a public hearing, all the more so given the large media attention given to this case since its very outset (see paragraph 6 above). Under Croatian law, the courts have discretion to decide whether or not public is to be excluded from criminal trials in sexual abuse cases (see paragraphs 27 and 29 above).

52.  The Court notes that at the initial stage of the proceedings, while the case was heard before the Gospić County Court and for the first time before the Supreme Court, the applicant himself had requested the exclusion of the public because he had deemed it necessary for the protection of his private and family life (see paragraphs 8 and 10 above). In the resumed proceedings, he changed his position on the matter and twice requested that the case be heard in open court (see paragraphs 13 and 17 above). In examining both of his motions, the Rijeka County Court took its decision each time after the prosecution and the defence had been given an opportunity to submit their arguments on the matter (see Volkov, cited above, § 32).

53.  The Court notes that the reasons given by the Rijeka County Court for the exclusion of the public had a clear basis in domestic law, namely section 293(4) of the Criminal Procedure Act, and were aimed at protecting the private life of I.J., in particular her dignity and personal integrity (see Y. v. Slovenia, cited above, § 114). It is true that the Rijeka County Court applied the said provision somewhat automatically, without performing a detailed balancing of the applicants right to a public hearing against the interests of the protection of the private life of I.J, or providing an extensive explanation as to why it was necessary to exclude the public from the entire trial, and not only from certain hearings.

54.  The Court further notes that the decision to allow the trial to be held in camera was subsequently reviewed on appeal and that the Supreme Court concluded that such a decision had not resulted in a breach of any of the applicants rights in the criminal proceedings (see paragraph 24 above). Furthermore, even if the right to a judgment pronounced publicly is distinct from the right to a public hearing as such, the Court observes that the pronouncement of the Rijeka County Courts judgment against the applicant had been open to the public and broadcast by multiple television channels (see paragraph 22 above), which must have contributed to the public scrutiny of administration of justice in this particular case, as required by Article 6 § 1 (see paragraph 44 above).

55.  The specificity of the present case lies in the fact that I.J. had previously given interviews in national newspapers on several occasions (see paragraphs 15 and 19 above). However, in the Courts view the foregoing did not dispense the State from its positive obligation to protect her privacy as well as to protect her from secondary victimisation. This is so, firstly, because in her statements to the media I.J. controlled the information she was sharing, whereas in the courtroom this had not been possible in view of the applicants rights of defence. Indeed, crossexamination of a rape victim in court is highly sensitive as it necessarily reveals information about the most intimate aspects of the victims life (see, as regards the instant case, paragraph 18 above). Secondly, the Court accepts the Governments contention that in the present case the State had been under an obligation to provide an even higher degree of protection to I.J., given that the police authorities had breached her privacy by unlawfully publishing her personal information at the very outset of the case (see paragraph 6 above).

56.  The Court finds it important to emphasize that intimate details from a rape victims life may be disclosed at any stage of a criminal trial against the alleged perpetrator and not only during cross-examination of the victim. Consequently, since the present case concerned the need to protect I.J.s integrity and dignity, as well as protect her from further embarrassment and stigmatisation, in the Courts view, closing only part of the proceedings would not have sufficed to protect her rights in the particular circumstances of the present case.

57.  In sum, bearing in mind the highly intimate nature and the seriousness of the charges in the present case, which involved one of the most humiliating attacks on a person, the Court is satisfied that the discretion which the Rijeka County Court exercised in the present case was not incompatible with the applicants right to a public hearing. Moreover, such approach was in line with the current international standards on the matter (see, in particular, Article 23 § 3 (d) of the EU Directive, cited in paragraph 33 above, Article 56 § 1 (f) of the Istanbul Convention, cited in paragraph 31 above, and other international materials cited in paragraphs 30 and 32 above).

58.  The foregoing considerations are sufficient to enable the Court to conclude that, in the particular circumstances of the present case, the Rijeka County Court could reasonably consider that the exclusion of the public in the criminal proceedings against the applicant had been required for the protection of the private life of a rape victim.

59.  There has accordingly been no violation of Article 6 § 1 of the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT

  1. Declares, unanimously, the application admissible;
  1. Holds, by six votes to one, that there has been no violation of Article 6 § 1 of the Convention;

Done in English, and notified in writing on 14 May 2020, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Abel Camposv                                  Krzysztof Wojtyczek
Registrar                                            President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judge Koskelo is annexed to this judgment.

K.W.O.
A.C.

 

DISSENTING OPINION OF JUDGE KOSKELO

1.  I have regrettably been unable to agree with the conclusion that there was no violation of Article 6 in the present case. In my opinion, Article 6 was breached because the domestic courts failed to conduct the necessary balancing of the competing rights and interests by assessing the specific circumstances of the case.

2.  At the outset, I would like to emphasise that I concur with the majority in stressing the importance of the protection of the rights of sexual abuse victims in criminal proceedings (see paragraph 49 of the present judgment). This consideration, however, does not justify a total exclusion of public access to trials concerning such cases on schematic grounds, especially when the defendant explicitly insists on the right to be tried in open court.

3.  It is precisely the importance of the competing interests at stake that demands a very careful and specific assessment of the relevant circumstances. On the one hand, as the Court has consistently emphasised, it is a fundamental principle under Article 6 § 1 that court hearings should be held in public. This public character protects litigants against the administration of justice without public scrutiny; it is also one of the means whereby peoples confidence in the courts can be maintained. By rendering the administration of justice transparent, publicity contributes to the achievement of the aim of Article 6 § 1, namely a fair trial, the guarantee of which is one of the principles of any democratic society (see, for instance, Welke and Białek v. Poland, no. 15924/05, § 73, 1 March 2011). On the other hand, as acknowledged by the very wording of Article 6 § 1, there are circumstances where it may be necessary, and therefore justified, to exclude or limit public access to all or part of the trial, the protection of private life of the parties being one of the grounds on which such measures may be legitimate. These starting points are, of course, common ground.

4.  In criminal proceedings, the protection of the alleged victim of crime, especially in cases of sexual violence, may well require restrictions to be imposed on public access to the trial. A general position in the Courts case-law is, however, that the conduct of trials “in camera” must be strictly required by the circumstances of the case. Consequently, the trial court must be required to make a specific finding in this regard, to provide sufficient reasoning to demonstrate such necessity, and to limit secrecy to the extent necessary to preserve the interest for the protection of which the measure is taken (see Belashev v. Russia, no. 28617/03, § 83, 4 December 2008). More generally, the Court has required that the manner in which criminal proceedings are conducted in each case must afford the parties the necessary protection so as to strike an appropriate balance between the victims rights and interests protected by Article 8 and the rights of defence protected by Article 6 of the Convention (see Y v. Slovenia, no. 41107/10, 28 May 2015, § 115).

5.  In the present case, the applicant, as the defendant in the criminal proceedings, repeatedly requested that the (re)trial be conducted in public. Accordingly, the trial court was under an obligation to examine in detail whether and to what extent this was impermissible on account of the protection to be afforded to the alleged victim. The limitations on public access called for careful consideration and balancing by the trial court. The domestic court, however, decided to completely exclude public access to the trial without giving any specific reasons to justify its decision. It merely cited the relevant statutory norms. There is therefore no indication that the trial court actually performed the requisite balancing in the light of the specific circumstances of the case. (On the contrary, the trial court twice referred to the adverse consequences for the victims private life,as well as the the accuseds private and family life, even though the latter clearly were not a relevant justification for in camera proceedings in circumstances where the accused himself insisted on being tried in open court; see paragraphs 13 and 17 of the present judgment.) Nor is there any indication that the domestic court considered the extent to which the protection of the rights of the victim required the public to be excluded from the hearings.

6.  My conclusion therefore is that the trial court failed to comply with the requirements incumbent on it under Article 6 § 1 of the Convention. Under such circumstances, as it is not clear that the competent domestic court engaged in the necessary balancing exercise and made its assessment in line with the standards set out under that provision, the Court cannot defer to the position taken by the domestic court. It must review the situation on the basis of the elements and observations submitted to it. In this regard, I am not persuaded by the arguments put forward by my colleagues in the majority.

7.  The applicant stated that his request for the retrial to be conducted in open court, apart from the critical publicity that had followed his acquittal in the first trial, had been prompted by the fact that the alleged victim had in the meantime given four long interviews to the highest-circulation papers in Croatia, providing a detailed account of the incident. Even if the coverage of the events in the media cannot be decisive for the assessment of whether and to what extent there are grounds for limiting public access to the trial, the conduct of the parties in relation to the media in the course of the pending proceedings is not wholly irrelevant for the balancing required under Article 6 § 1. Where a party to live proceedings grants interviews to the media on the subject matter of those proceedings while at the same time wishing to benefit from closed doors at the trial on the grounds of protection for his or her private life, such a situation calls for closer scrutiny from the angle of the balancing exercise required under Article 6 § 1.

8.  In the present context, the Government has argued, and my colleagues in the majority agree, that the alleged victims public appearances during the ongoing proceedings were not relevant to the assessment of the exclusion of the public from the trial. What is stressed in this context is that in the interviews, she was able to control what she shared with the public, whereas this was not the case at the trial, where the alleged victim could and would be required to respond to questions that might be of a highly intimate nature (see paragraph 55).

9.  In my view, this argument is somewhat too simplistic. I fully accept that the avoidance of secondary victimisation is a significant consideration in the conduct of the trial in these types of cases. When, however, the alleged victim has already voluntarily exposed herself to publicity, during the ongoing criminal proceedings, by giving interviews and sharing her own view and perspective on their subject matter, such an approach will to some extent lighten the weight to be attributed to the risk of secondary victimisation through the publicity of the trial, in particular where – as in the present case – the entire trial is closed to the public and not only the testimony or cross-examination of the alleged victim.[1]

10.  Furthermore, both the Government in their observations and the majority in its reasoning rely on the fact that at the initial stage of the criminal investigation, the police committed an error by making public the identity of the alleged victim. This error is invoked by the Government, and acknowledged by the majority, as a factor demanding heightened protection for the latter in the context of the trial (see paragraph 55). It should be noted, however, that according to the applicants submissions, although the press release issued by the police had not identified him by his full name but only by his initials and age, in reality his identity was known to both the community and the media, where the ensuing coverage referred to him, too, by his full name. Thus it appears that the identity of both the alleged perpetrator and the alleged victim were revealed to the public by the police. It cannot therefore be said that the adverse consequences only concerned the alleged victim. Rather, both parties seem to have been affected. Under such circumstances, it could not be argued that the initial error committed by the police, and subsequent media coverage and public attention relating to the case, were capable of dispensing the domestic court from its duty to carry out careful balancing of the competing interests arising in the specific context of the trial.

11.  In any event, it would be inappropriate to consider that the domestic authorities were free to compensate for an infringement by the investigators of the rights and interests of one party to the proceedings at the expense of the rights and interests of the defendant. Thus the requirement of specific consideration of all the circumstances relating to the trial in its context could not be cancelled out by the need to make amends for the prior harm caused to either party: the need to balance the conflicting rights and interests, and to account for that balancing, necessarily remained in place.

12.  The majority also attach importance to the fact that the trial courts judgment was pronounced in public, and also broadcast on TV channels. It is of course important that the outcome of the case was made public, together with a statement of the main reasons on which it was based. Yet the public pronouncement of the courts conclusions cannot replace the public scrutiny of the actual trial, and is therefore not sufficient to compensate for the fact that the entire trial was closed to the public without adequate consideration and balancing of the competing rights and interests. The same is true for the retrospective finding by the Supreme Court acting on appeal that the defendants procedural rights had (otherwise) not been breached (paragraph 54).

13.  As recalled above, the Court has previously held that the secrecy of trials must be limited to the extent necessary to preserve the interests for the protection of which the measure is taken. In the present case, the majority consider that since the need was to protect the alleged victims integrity and dignity, as well as to protect her from further embarrassment and stigmatisation, closing only part of the proceedings would not have sufficed to protect her rights (paragraph 57). I find such a conclusion disturbing in the light both of the Courts existing case-law and of the requirement of a specific and substantiated balancing of the competing rights and interests at stake. Although the protection of the victims rights under Article 8 is an important and weighty consideration, I find it problematic to suggest that this protection can only be provided by closing the entire trial to all public scrutiny, without a specific account and balancing of the circumstances justifying such an outcome. Even where the aim is to protect the victims rights, the need remains to conduct a balancing exercise based on the specific features of the case. In my view, it would be inappropriate to encourage a systematic and total closure of criminal trials from the public by invoking the rights of the victim in a general manner. A sufficiently differentiated and reasoned approach remains necessary.

14.  Finally, the majority conclude by observing that the approach taken in the present case was in line with the current international standards on the matter (see paragraph 57 of the judgment). I am not convinced that this statement can be regarded as correct. Those instruments require, and rightly so, the availability of measures designed to protect the rights and interests of the victim. By contrast, nothing in those instruments can be taken as diluting the obligation to conduct a specific assessment and balancing of the competing rights and interests and to consider in detail which measures should be applied in each situation and at each stage of the proceedings.

15.  I would like to stress that my conclusion to the effect that there was a violation of Article 6 § 1 in the present case is based on the finding that the requisite balancing exercise was not conducted in accordance with the relevant Convention requirements: the reasons given were insufficient to justify the decision to close the entire trial to the public. At the same time, I am very mindful of the fact that extent and manner in which the possibility of public scrutiny of criminal trials in cases of the present kind calls for a very careful approach, given the risk that some of the media, and some users of the social media, might tend to abuse the possibilities of access to such trials. It is therefore clear that a sufficient margin must be left to the domestic authorities to determine, and impose, limitations in this respect so as to ensure that appropriate professionally and ethically responsible public scrutiny remains possible, while enabling abusive practices to be avoided.


[1]1. I note that according to the applicant’s (uncontested) submissions, the alleged victim’s attorney even disclosed part of the applicant’s defence to the media. To the extent that this has occurred, I find it troubling that the party in whose interest the whole trial has been closed to the public may nevertheless feel free to make selective disclosures from the ongoing proceedings to the media. Such a risk renders it even more questionable to apply such a global measure.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde