Orlić protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
48833/07
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
21.06.2011
Članovi
8
8-1
8-2
41
Kršenje
8
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje doma
(Čl. 8-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 8-2) Ekonomska dobrobit zemlje
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Srazmernost
Tematske ključne reči
stanarsko pravo
poštovanje doma
VS deskriptori
1.8.2.3 Neophodno u demokratskom društvu
1.8.5 Dom
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnosilac predstavke je Petar Orlić, hrvatski državljanin. Rodjen 1950. godine i živi u Punatu, na ostrvu Krk, u Hrvatskoj. Podnosilac je bio u aktivnoj vojnoj službi u Jugoslovenskoj narodnoj armiji skoro 23 godine i imao je stanarsko pravo na stanu u Postojni, u Sloveniji.

Dana 25. juna 1991. godine dobrovoljno je napustio JNA-a i stan u Postojni i preselio se u Rijeku u Hrvatskoj, gde se stavio na raspolaganje Hrvatskoj vojsci. Stan u Postojni je vratio avgusta iste godine JNA-a i podneo zahtev za dodelu drugog stana. Septembra meseca dobio je pravo na otkup stana u Rijeci i sa svojom porodicom se uselio u taj stan. Na osnovu Uredbe Hrvatske vlade od 2. oktobra 1991. godine sva imovina bivše JNA, postala je imovina Republike Hrvatske. Vlada Republike Hrvatske i riječki korpus JNA sklopili su sporazum kojim je Vlada RH garantovala ličnu sigurnost onih pripadnika riječkog korpusa JNA koji nisu želeli otići iz riječkog područja kao i poštovanje njihovih stečenih prava. Od januara 1992. do njegovog iseljenja u oktobru 2004. godine podnosilac zahteva je Ministarstvu obrane RH plaćao zakup i sve naknade za stan u Rijeci. U međuvremenu, 1997. godine, podnosilac zahteva je kao poklon od svog oca primio deo kuće u Punatu, na ostrvu Krk.

Država Hrvatska je 1996. godine podnela građansku tužbu protiv podnosioca Opštinskom sudu u Rijeci, tražeći njegovo iseljenje. Država tvrdi da je kao vlasnik stana imala pravo da traži iseljenje podnosioca jer je odluka koju je donela JNA, kojom je podnosiocu dodelila pravo na otkup stana, bila protivna Uredbi. Oktobra 2000. godine Opštinski sud je presudio u korist države i naložio podnosiocu da isprazni stan. Sud je utvrdio da je država vlasnik stana i da podnosilac nema pravnu osnovu za posed tog stana. On je podneo žalbu u kojoj je tvrdio da Republika Hrvatska, pre nego što je proglasila svoju nezavisnost, nije bila ovlaštena da donosi Uredbe koje su se odnosile na imovinu JNA. Okružni sud u Rijeci potvrdio je prvostepenu presudu. Podnosilac je februara 2002. godine podneo ustavnu tužbu, koju je 2007. godine Ustavni sud odbio. Jula 2002. godine Opštinsko državno tužilaštvo u Rijeci zatražilo je pred Opštinskim sudom u Rijeci izvršenje iseljenja podnosioca zahteva. Rešenje o izvršenju doneseno je dana 30. decembra 2002. godine. Podnosilac je podneo žalbu, tvrdeći da bi mu iseljenje iz stana nanelo nepopravljivu štetu jer bi on i njegova porodica postali beskućnici. Zatražio je i odlaganje iseljenja do donošenja odluke Ustavnog suda o njegovoj ustavnoj tužbi. Dana 10. febrauara 2004. godine Opšinski sud u Rijeci odbio je zahtev za odlaganje iseljenja, nalazeći da navedene osnove nisu navedene u Zakonu o izvršenju i da podnosilac nije konkretno naveo kakvu bi štetu pretrpeo ako bude iseljen. On se žalio na ovu odluku, ali je žalba odbijena. Iseljenje je prvobitno zakazano za 14. septembar 2004. godine ali je odloženo do 28. oktobra 2004. godine. Podnoslac je postupio po rešenju o izvršenju i ispraznio stan 28. oktobra 2004. godine.

Podnosilac predstavke prigovara da su domaći sudovi, naloživši njegovo iseljenje, povredili njegovo pravo na poštovanje njegovog doma garantovano članom 8. Konvencije.

U ovome predmetu, kad se radi o odlukama domaćih vlasti, Sud primećuje da su njihovi nalazi bili ograničeni na zaključak da podnosilac prema pozitivnim domaćim propisima nije imao nikakav pravni osnov za stanovanje u stanu. Stoga su se domaći sudovi ograničili na utvrđenje da je podnosilac u stanu bez pravne osnove, ali nisu izvršili dalju analizu u pogledu proporcionalnosti mere koju treba primeniti protiv njega, u smislu njegovog iseljenja iz stana u državnom vlasništvu.

Prava garantovana Konvencijom traže da mešanje u pravo podnosioca predstavke na poštovanje njegovog doma bude ne samo osnovano na zakonu, nego na temelju stava 2. člana 8. i proporcionalno legitimnom cilju koji se teži ostvariti, s tim da se uzmu u obzir naročite okolnosti predmeta. Sud primećuje da je podnosilac u ovom predmetu postavio pitanje svog prava na poštovanje svoga doma, koje nacionalni sudovi nisu rešavali. Oni su naložili iseljenje podnosioca iz njegovog doma bez utvrđivanja proporcionalnosti te mere.

Sud takođe ima na umu tvrdnje podnosioca da je u predmetnom stanu živeo preko trinaest godina i da je Ministarstvu odbrane tokom toga vremena plaćao sve režije. On je i radio za to ministarstvo od oktobra 1993. do oktobra 1994. godine. Sud nadalje smatra da treba jasno razlikovati slučaj podnosioca predstavke od onih koji jednostavno bespravno zauzmu tuđe stanove i budu u njima. Stoga Sud, bez dovođenja u pitanje zaključaka nacionalnih sudova o valjanosti pravne osnove poseda podnosioca u odnosu na tu imovinu, ne može potpuno zanemariti činjenicu da su okolnosti dodele stana podnosiocu bile blisko povezane s konkretnom situacijom rata u Hrvatskoj. Time što nisu ispitali ove tvrdnje, nacionalni sudovi nisu podnosiocu pružili odgovarajuću zaštitu. Stoga je u ovome predmetu došlo do povrede člana 8. Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

PRVI ODJEL

PREDMET ORLIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 48833/07)

PRESUDA

STRASBOURG

21. lipanj 2011.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Orlić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel) zasjedajući u vijeću u sastavu:

g. Anatoly Kovler, predsjednik,
gđa Nina Vajić,
g. Peer Lorenzen,
gđa Elisabeth Steiner,
g. Khanlar Hajiyev,
g. George Nicolaou,
gđa Mirjana Lazarova Trajkovska, suci,
i g. Søren Nielsen, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 31. svibnja 2011. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena ovog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 48833/07) protiv Republike Hrvatske što ga je 3. rujna 2007. godine hrvatski državljanin g. Petar Orlić ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija").
  2. Podnositelja zahtjeva zastupao je g. M. Zrilić, odvjetnik iz Rijeke. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.
  3. Dana 27. kolovoza 2010. godine predsjednik Prvog odjela odlučio je Vladu obavijestiti o zahtjevu. Odlučeno je istovremeno odlučiti o dopuštenosti i osnovanosti prigovora (članak 29., stavak 1.).

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA
  1. Podnositelj zahtjeva je rođen 1950. godine i živi u Punatu na otoku Krku, u Hrvatskoj.

1. Pozadina predmeta

  1. Podnositelj zahtjeva je bio u djelatnoj vojnoj službi u bivšoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji (u daljnjem tekstu: "JNA") gotovo dvadeset tri godine, do 25. lipnja 1991. godine kad je dragovoljno napustio JNA i preselio se iz Postojne, Slovenija, gdje je imao stanarsko pravo na stanu koji mu je dala JNA, u Rijeku, Hrvatska.
  2. Podnositelj zahtjeva stavio se na raspolaganje za službu u Hrvatskoj vojsci. Bio je nezaposlen do prosinca 1991. godine kad je pronašao građansko zaposlenje. Nakon toga je bio u službi u Hrvatskoj vojsci od listopada 1993. do listopada 1994. godine te je na kraju otišao u mirovinu prosinca 2007. godine.
  3. U međuvremenu je Vlada dana 17. srpnja 1991. godine donijela Uredbu o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske ("Uredba"), objavljenu u Narodnim novinama br. 36/1991 od 24. srpnja 1991., kojom je zabranjeno svako raspolaganje nekretninama na teritoriju Hrvatske koje su pripadale saveznim ustanovama bivše Jugoslavije ili pravnim osobama koje su imale sjedište u jednoj od njenih saveznih jedinica. Ova je Uredba stupila na snagu dana 24. srpnja 1991. godine.
  4. Podnositelj zahtjeva imao je stanarsko pravo na stanu u Postojni, Slovenija. Dana 22. kolovoza 1991. godine podnositelj zahtjeva je taj stan vratio JNA, kako bi dobio prvenstvo za dodjelu drugog stana.
  5. Dana 5. rujna 1991. godine JNA je dala podnositelju zahtjeva pravo otkupa stana u Rijeci i on je preselio u taj stan sa svojom obitelji.
  6. Na temelju Vladine Uredbe od 2. listopada 1991. godine sva imovina bivše JNA postala je vlasništvo Republike Hrvatske.
  7. Dana 8. listopada 1991. godine Republika Hrvatska objavila je svoju neovisnost.
  8. Dana 8. studenog 1991. godine Vlada RH i riječki korpus JNA sklopili su sporazum kojim je Vlada RH zajamčila osobnu sigurnost onih pripadnika riječkog korpusa JNA koji nisu željeli otići iz riječkog područja kao i poštivanje njihovih stečenih prava.
  9. Dana 22. studenog 1991. godine Vlada RH i JNA sklopile su daljnji sporazum kojim je Vlada RH zajamčila osobnu sigurnost onim pripadnicima JNA koji nisu željeli napustiti Hrvatsku nakon prestanka svoje službe u JNA te prihvatila da će poštivati nepovredivost njihove privatne imovine i nastavak njihovog prava da stanuju u stanovima koje im je dala JNA.
  10. Od siječnja 1992. do njegovog iseljenja u listopadu 2004. godine podnositelj zahtjeva je Ministarstvu obrane RH plaćao najamninu i sve naknade za stan u Rijeci. Računi su do lipnja 2000. godine bili izdavani na ime G.R.-a, prethodnog nositelja stanarskog prava na istom stanu. Od lipnja 2000. godine računi su izdavani na ime podnositelja zahtjeva.
  11. Godine 1997. podnositelj zahtjeva je primio, kao dar od svog oca, dio kuće u Punatu na otoku Krku, Hrvatska.

2. Građanski postupak

  1. Država je 1996. godine podnijela građansku tužbu protiv podnositelja zahtjeva Općinskom sudu u Rijeci, tražeći njegovo iseljenje. Država tvrdi da je kao vlasnik stana imala pravo tražiti iseljenje podnositelja zahtjeva jer je odluka koju je donijela JNA, kojom je podnositelju zahtjeva dodijelila pravo kupiti dotični stan, bila protivna Uredbi. Država je zatražila povrat posjeda stana.
  2. U svom odgovoru na tužbu od 16. studenog 1996. godine podnositelj zahtjeva tvrdi da je služio u JNA kao časnik, da mu je dotični stan dodijelila JNA i da je stoga imao valjanu pravnu osnovu za posjed stana. Nadalje tvrdi da je imao stanarsko pravo na stanu u Postojni, kojeg se odrekao kako bi dobio stanarsko pravo na stanu u Rijeci. Također tvrdi da se, na poziv hrvatskih vlasti, stavio na raspolaganje za službu u Hrvatskoj vojsci, te da ima dvoje školske djece.
  3. Dana 24. listopada 2000. godine Općinski sud je presudio u korist države i naložio podnositelju zahtjeva da isprazni stan. Sud je utvrdio da je država vlasnik stana i da podnositelj zahtjeva nema nikakvu pravnu osnovu za posjed tog stana. Mjerodavni dio presude glasi kako slijedi:

“Među strankama je sporno da li tuženi predmetni stan koristi temeljem valjane pravne osnove.

U vezi s navedenim valja navesti da se tuženi uselio u predmetni stan temeljem rješenja Komande garnizona br. 499-154-5 of 5. rujna 1991., a koje rješenje sukladno čl. 1. i čl. 3. Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske (Narodne novine 36/91) ništavo, te ne predstavlja valjanu pravnu osnovu za stjecanje stanarskog prava kako je propisano odredbom čl. 59. st. 1. Zakona o stambenim odnosima. Navedena Uredba je stupila na snagu 17. srpnja 1991, a rješenje Komande garnizona je doneseno 5. rujna 1991., dakle nakon stupanja na snagu navedene Uredbe. Kako je…pravni akt donesen protivno odredbama Uredbe ništav ... pravna posljedica je da se pravna situacija stranaka vraća u prvotno stanje kakvo je postojalo prije donošenja ništavnog pravnog akta ili ništavnog ugovora, valjalo je usvojiti zahtjev tužitelja u cijelosti…”

  1. Podnositelj zahtjeva podnio je žalbu u kojoj je tvrdio da Republika Hrvatska, prije nego što je proglasila svoju neovisnost, nije bila ovlaštena donositi Uredbe koje su se odnosile na imovinu JNA. Pozvao se i na sporazum između Vlade RH i JNA. Ponovio je svoju tvrdnju da je, kad je napustio JNA, postupao na poziv hrvatskih vlasti i da se stavio na raspolaganje za službu u Hrvatskoj vojsci.
  2. Dana 19. rujna 2001. godine Županijski sud u Rijeci potvrdio je prvostupanjsku presudu, prihvativši obrazloženje prvostupanjskog suda, te nije prihvatio argument podnositelja zahtjeva da Republika Hrvatska nije bila ovlaštena donijeti tu Uredbu. Mjerodavni dio presude glasi kako slijedi:

“... sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženik uselio u stan u Rijeci, Mihanovićeva br. 2, temeljem rješenja Komande garnizona ... koje rješenje je sukladno čl. 1. i 3. Uredbe

... te ne predstavlja valjanu pravnu osnovu za stjecanje stanarskog prava, kakvu propisuje odredba čl. 59. st. 1. Zakona o stambenim odnosima ... Navedena Uredba stupila je na snagu 17. srpnja 1991., dok je citirano rješenje Komande Garnizona doneseno 5. rujna 1991., dakle nakon stupanja na snagu navedene Uredbe. Obzirom na utvrđene posljedice ništavosti takvog akta, [prvostupanjski sud] udovoljava tužbenom zahtjevu tužitelja i donosi pobijanu presudu.

Navedena činjenična i pravna utvrđenja suda prvog stupnja kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da Republika Hrvatska do proglašenja svoje neovisnosti nije bila ovlaštena donositi Uredbe kojima bi zabranjivala raspolaganje nekretninama koje su kao sredstvo federacije bile na upravljanju i raspolaganju bivše JNA osnovnom tada saveznog propisa – Zakona o sredstvima i financiranju JNA, pa tako niti donijeti Uredbu o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske…

Citirana Uredba temeljena je na odredbi čl. 140. st. 2. Ustava Republike Hrvatske prema kojoj „ako se aktom ili postupkom tijela federacije ili tijela druge republike … naruši teritorijalna cjelovitost Republike Hrvatske, ili ako bude dovedena u neravnopravan položaj u federaciji ili joj budu ugroženi interesi, republički organi će na temelju prava na samoodređivanje i ovim Ustavom utvrđenog suvereniteta Republike Hrvatske, donijeti potrebne odluke radi zaštite suvereniteta i interesa Republike Hrvatske.

Pravilno je stoga sud prvog stupnja osnovom odredbe čl. 1. i 3. Uredbe… utvrdio ništavim rješenje Komande garnizona, jer je isto doneseno nakon što je citirana Uredba stupila na snagu dana 24. srpnja 1991., slijedom čega tuženik nema valjani pravni osnov stanovanja u stanu u Rijeci … te je irelevantno pozivanje istog na Sporazum Vlade Republike Hrvatske i JNA od 22. studenog 1991. godine ”

  1. Podnositelj zahtjeva je 1. veljače 2002. godine podnio ustavnu tužbu. U toj ustavnoj tužbi podnositelj zahtjeva tvrdi da mu je dotični stan dodijelila bivša JNA na osnovi zakona savezne države, prije nego što je Republika Hrvatska proglasila svoju neovisnost. I opet je ponovio svoju tvrdnju da je, kad je napustio JNA, postupao na poziv hrvatskih vlasti i da se stavio na raspolaganje za službu u Hrvatskoj vojsci.
  2. Točno neutvrđenog dana podnositelj zahtjeva je zatražio od Ministarstva obrane kao vlasnika stana, da sklopi ugovor o prodaji stana između Ministarstva kao prodavatelja i njega kao kupca. Dana 19. travnja 2004. godine podnositelj zahtjeva je podnio još jedan zahtjev Ministarstvu obrane, kako bi legalizirao svoj posjed stana. Tvrdio je da ima stanarsko pravo na stanu i pravo kupiti stan na temelju članka 2., Dodatka G. Ugovora o pitanjima sukcesije. Dana 27. srpnja 2004. godine Ministarstvo obrane odbilo je njegov zahtjev, našavši da sporazum koji je citirao podnositelj zahtjeva nije primjenjiv na predmet podnositelja zahtjeva.
  3. Dana 12. travnja 2007. godine Ustavni sud je odbio ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva, prihvativši obrazloženje nižih sudova.

3. Ovršni postupak

  1. Dana 9. srpnja 2002. godine Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci zatražilo je pred Općinskim sudom u Rijeci ovrhu iseljenjem podnositelja zahtjeva. Rješenje o ovrsi doneseno je dana 30. prosinca 2002. godine. Podnositelj zahtjeva je podnio žalbu, tvrdeći da bi mu iseljenje iz stana nanijelo nepopravljivu štetu jer bi on i njegova obitelj postali beskućnici. Zatražio je i odgodu iseljenja do donošenja odluke Ustavnog suda o njegovoj ustavnoj tužbi .
  2. Dana 10. veljače 2004. godine Općinski sud u Rijeci odbio je zahtjev podnositelja zahtjeva za odgodu iseljenja, nalazeći da navedene osnove nisu navedene u Ovršnom zakonu, i da podnositelj zahtjeva nije konkretno naveo kakvu bi štetu pretrpio ako bude iseljen.
  3. Podnositelj zahtjeva je podnio žalbu, tvrdeći, inter alia, da je Općinski sud u Rijeci zanemario njegovu tvrdnju da bi iseljenjem on i njegova obitelj postali beskućnici.
  4. Dana 26. svibnja 2004. godine Općinski sud u Rijeci odbio je žalbe podnositelja zahtjeva protiv rješenja o ovrsi i odluke o odgodi iseljenja, nalazeći da postupak po ustavnoj tužbi koji je bio u tijeku i nenadoknadiva šteta koja se navodi ne predstavljaju valjane osnove za uspješno pobijanje rješenja o ovrsi.
  5. Iseljenje je prvotno zakazano za 14. rujan 2004. godine. Tom su se prigodom predstavnici Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci suglasili sa zahtjevom podnositelja zahtjeva da se iseljenje odgodi do 28. listopada 2004. godine. Podnositelj zahtjeva postupio je po rješenju o ovrsi i ispraznio stan dana 28. listopada 2004. godine.
II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA
  1. Mjerodavni dio Sporazuma od 8. studenog 2001. godine sklopljenog između Vlade RH i JNA korpusa Rijeka glasi:

II

“Pripadnicima Riječkog korpusa JNA koji ne žele napustiti riječko područje Vlada Republike Hrvatske zajamčuje osobnu sigurnost i poštivanje stečenih prava, uključujući ona iz radnog odnosa, a najkasnije sa datumom iz čl. XII Sporazuma. Ta garancija odnosi se i na članove obitelji spomenutih pripadnika Riječkog korpusa ”

XII

“.... odlazak pripadnika Riječkog korpusa sa područja Republike Hrvatske obavit će se najkasnije do 10. prosinca 1991.”

  1. Mjerodavni dio Sporazuma od 22. studenog 2001. sklopljenog između Vlade RH i JNA glasi:

IV

Republika Hrvatska jamčit će osobnu sigurnost, nepovredivost privatne svojine i nepromijenjena prava na korištenje stanova pripadnicima jedinica, institucija   i

komandi JNA koji ne žele napustiti područje Zagreba ili teritoriju Republike Hrvatske kada prestane njihova služba u JNA, kao i članovima njihovih obitelji............................................ ”

  1. Članak 34. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 41. i 55.) glasi kako slijedi: 

Dom je nepovrediv.

Samo sud može obrazloženim pisanim nalogom utemeljenim na zakonu odrediti da se dom ili drugi prostor pretraži.

Pravo je stanara da on ili njegov zastupnik i obvezatno dva svjedoka budu nazočni pri pretrazi doma ili drugoga prostora.

U skladu s uvjetima što ih predviđa zakon, redarstvene vlasti mogu i bez sudskog naloga ili privole držatelja stana ući u dom ili prostorije te izvršiti pretragu bez nazočnosti svjedoka, ako je to neophodno radi izvršenja naloga o uhićenju ili radi hvatanja počinitelja kaznenog djela odnosno otklanjanja ozbiljne opasnosti po život i zdravlje ljudi ili imovinu većeg opsega.

Pretraga radi pronalaženja ili osiguranja dokaza za koje postoji osnovana vjerojatnost da se nalaze u domu počinitelja kaznenog djela, može se poduzeti samo u nazočnosti svjedoka.

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o stambenim odnosima (Narodne novine br. 51/1985, 42/1986, 22/1992 i 70/1993 glase kako slijedi:

Članak 59.

"Stanarsko pravo stječe se danom useljenja u stan na osnovi pravomoćne odluke o davanju stana na korištenje ili koje druge valjane pravne osnove, ako ovim zakonom nije drukčije određeno."

  1. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (Narodne novine br. 27/1991, 33/1992, 43/1992, 69/1992 25/1993, 26/1993, 48/1993, 2/1994, 44/1994, 47/1994, 58/1995, 11/1996, 11/1997 i 68/1998) uređuje uvjete za prodaju stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Općenito ovim se zakonom daje pravo nositelju stanarskog prava stana u društvenom vlasništvu da ga kupi pod povoljnim uvjetima prodaje. Mjerodavna odredba Zakona propisuje kako slijedi:

Članak 4.

"Svaki nositelj stanarskog prava (u daljem tekstu: stanar) može istaći zahtjev za kupnju stana u pisanom obliku.....vlasniku.... (u daljem tekstu: prodavatelj)... a prodavatelj ga je dužan prodati.

...”

  1. Članak 161., stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/1996) glasi kako slijedi:

"Vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari."

  1. Mjerodavni dio Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977 (corrigendum), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990 i 35/1991, i Narodne novine Republike Hrvatske br. 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008 i 123/2008), propisivao je kako slijedi:

Ponavljanje postupka u povodu konačne presude Europskog suda za ljudska prava u

Strasbourgu o povredi temeljnog ljudskog prava ili slobode

Članak 428.a

Kad Europski sud za ljudska prava utvrdi povredu kojeg ljudskog prava ili temeljne slobode zajamčene Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i dodatnih Protokola uz tu Konvenciju koje je Republika Hrvatska ratificirala, stranka može, u roku od trideset dana od konačnosti presude Europskog suda za ljudska prava, podnijeti zahtjev sudu u Republici Hrvatskoj koji je sudio u prvom stupnju u postupku u kojemu je donesena odluka kojom je povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda, za izmjenu odluke kojom je to pravo ili temeljna sloboda povrijeđeno.

Postupak iz stavka 1. ovoga članka provodi se uz odgovarajuću primjenu odredaba o ponavljanju postupka.

U ponovljenom postupku sudovi su dužni poštivati pravna stajališta izražena u konačnoj presudi Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda temeljnog ljudskog prava ili slobode.

  1. Mjerodavni dio odluke Ustavnog suda br. U-III/408/2003 od  18. veljače 2004. godine glasi kako slijedi:

“U svezi isticanja povrede ustavnog prava propisanog člankom 34. Ustava, napominje se da do povrede tog ustavnog prava ne može doći postupanjem sudova u ovršnom postupku, budući da se članak 34. Ustava odnosi na jamstvo nepovredivosti doma u smislu postupanja redarstvenih vlasti prilikom ulaska i pretrage stana u cilju izvršenja naloga o uhićenju ili radi hvatanja počinitelja kaznenog djela, odnosno radi otklanjanja ozbiljne opasnosti po život i zdravlje ljudi ili imovine većeg opsega, pa te ustavne odredbe nisu mjerodavne u konkretnom ustavnosudskom postupku..”

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE
  1. Podnositelj zahtjeva prigovara da su domaći sudovi, naloživši njegovo iseljenje, povrijedili njegovo pravo na poštivanje njegovog doma zajamčeno člankom 8. Konvencije, čiji mjerodavni dio glasi kako slijedi:

“1. Svatko ima pravo na poštivanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. "

A. Dopuštenost

1. Iscrpljenje domaćih pravnih sredstava

  1. Vlada prvo navodi da podnositelj zahtjeva nije iscrpio sva domaća pravna sredstva, tvrdeći da u postupcima pred nacionalnim sudovima, i, osobito, u svojoj ustavnoj tužbi, nije naveo niti jednu povredu svog prava na poštivanje svog doma.
  2. Podnositelj zahtjeva osporava te tvrdnje.
  3. Sud ponavlja kako pravilo o iscrpljivanju domaćih pravnih sredstava iz članka 35., stavka 1. Konvencije obvezuje podnositelje zahtjeva da prvo upotrijebe pravna sredstva koja su redovno dostupna i dostatna u domaćem pravnom sustavu, kako bi im bilo moguće dobiti zadovoljštinu za navodne povrede. Postojanje pravnih sredstava mora biti dovoljno izvjesno, u praksi kao i u teoriji, jer će im u protivnome nedostajati potrebna dostupnost i djelotvornost. Vlada koja se poziva na neiscrpljenje domaćih pravnih sredstava dužna je uvjeriti Sud da je pravno sredstvo bilo djelotvorno te raspoloživo u teoriji i praksi u mjerodavno vrijeme, drugim riječima, da je bilo dostupno, da je moglo pružiti pravnu zaštitu u odnosu na prigovore podnositelja zahtjeva, te da je davalo razumne izglede za uspjeh (vidi predmet između mnogo drugih izvora prava, predmet Akdivar and Others protiv Turkey, 16. rujna 1996., Reports of Judgments and Decisions 1996. IV, stavak 68.).
  4. Vraćajući se ovome predmetu Sud primjećuje da izričaj članak 34. Ustava ne jamči izričito pravo na poštivanje nečijeg doma u smislu članka 8. Konvencije, nego mu je cilj osiguranje zaštite samo od neovlaštenih pretraga. S tim u vezi Sud primjećuje da je sam Ustavni sud tako presudio u svojim odlukama (vidi predmet stavak 33. ove presude). Međutim, ostavljajući to pitanje po strani, Sud primjećuje da je podnositelj zahtjeva podnio ustavnu tužbu u kojoj je, barem u biti, prigovorio da je uslijed odluke nižih sudova kojom je naloženo njegovo iseljenje, on izgubio svoj dom. U takvim se okolnostima Sud uvjerio da je podnositelj zahtjeva iscrpio domaća pravna sredstva u odnosu na svoj prigovor na temelju članka 8. Konvencije koji se tiče njegovog prava na poštivanje njegovog doma. Prema tome, taj se prigovor ne može odbaciti zbog neiscrpljenja domaćih pravnih sredstava.

2. Poštivanje pravila o šest mjeseci

  1. Vlada tvrdi da je zahtjev podnesen nakon isteka roka od šest mjeseci, koji treba računati od datuma kad je presuda kojom je naloženo iseljenje podnositelja zahtjeva postala pravomoćna (19. rujna 2001.) a ne od datuma kad je donesena odluka Ustavnog suda.
  2. Podnositelj zahtjeva pobija te tvrdnje.
  3. Sud ponavlja da je cilj roka od šest mjeseci iz članka 35., stavka 1. promicati pravnu izvjesnost, osiguravajući da se s predmetima u kojima se postavljaju pitanja na temelju Konvencije postupa u razumnom roku i da prošle odluke ne budu trajno otvorene za pobijanje. On označuje vremenske granice nadzora koji obavljaju organi Konvencije dajući znak i pojedincima i državnim vlastima kad nastupa razdoblje nakon kojega takav nadzor više nije moguć (vidi, između mnogo drugih izvora prava, predmet Walker protiv Ujedinjene Kraljevine (dec.), br. 34979/97, ECHR 2000-I).
  4. U pravilu, rok od šest mjeseci počinje teći od datuma konačne odluke u procesu iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava. Članak 35., stavak 1. ne može se tumačiti na način koji bi tražio da podnositelj zahtjeva obavijesti Sud o svom prigovoru prije nego što je njegov položaj u vezi s tom stvari konačno riješen na domaćoj razini.
  5. Sud primjećuje da se, da bi poštivali načelo supsidijarnosti, u načelu od podnositelja zahtjeva traži da prije nego što podnesu svoje prigovore sudu daju Ustavnom sudu RH, kao najvišem sudu u Hrvatskoj, mogućnost ispravljanja njihove situacije.
  6. Kao što je naprijed objašnjeno, u svojoj je ustavnoj tužbi podnositelj zahtjeva pobijao odluku nižih sudova kojom je naloženo njegovo iseljenje, te iznio neke mjerodavne tvrdnje. Stoga je dao Ustavnom sudu priliku da ispita ista otvorena pitanja koja sad iznosi pred Sudom. Zahtjev je podnesen Sudu 3. rujna 2007. godine, u roku od šest mjeseci od donošenja odluke Ustavnog suda od 12. travnja 2007. godine. Slijedi da prigovor Vlade treba odbiti.
3. Zaključak 
  1. Sud primjećuje da ovaj zahtjev nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. Konvencije. Nadalje primjećuje i da on nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

 B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdi da je do povrede njegovog prava na poštivanje njegovog doma došlo time što je iseljen iz svoga doma i da je ocjena valjanosti pravne osnove njegovog posjeda stana koju su izvršili nacionalni sudovi bila netočna. Tvrdi da je tijekom službe u JNA plaćao doprinose u mirovinski fond, da je, prije nego što je napustio JNA 1991. godine, imao stanarsko pravo na stanu u Postojini, Slovenija, i da je napustio JNA na početku izbijanja sukoba u bivšoj Jugoslaviji i ponudio svoju službu Hrvatskoj vojsci.
  2. Nadalje tvrdi da prije nego što je proglasila svoju neovisnost Republika Hrvatska nije bila ovlaštena donijeti Uredbu, jer se ona odnosila na imovinu JNA koja je bila savezna imovina dana JNA temeljem saveznog zakona.
  3. Vlada tvrdi da nije došlo do miješanja u pravo podnositelja zahtjeva na poštivanje njegovog doma, jer je u vrijeme kad je iseljen iz stana o kojemu je riječ podnositelj zahtjeva već postao vlasnikom kuće u Punatu, smještene u istoj županiji.
  4. Nadalje, podnositelj zahtjeva nije tvrdio pred nacionalnim sudovima da bi stan o kojemu je riječ bio njegov dom i da bi bilo povrijeđeno njegovo pravo na poštivanje njegovog doma. Sudovi su stoga oslobođeni primjene testa razmjernosti temeljem članka 8. Konvencije.
2. Ocjena Suda
 
(a) Radi li se o ovdje pravu koje štiti članak 8.
  1. Prvo pitanje na koje Sud treba odgovoriti je ima li podnositelj zahtjeva zahtjev o kojemu se može raspravljati, da je imao pravo zaštićeno člankom 8., i, konkretnije vezano za ovaj predmet, može li se stan o kojemu je riječ smatrati domom podnositelja zahtjeva.
  2. Sudska je praksa organa Konvencije jasna kad se radi o tome da pojam "dom" u smislu članka 8. nije ograničen na one prostorije koje su u zakonitom posjedu ili koje su zakonito izgrađene. "Dom" je autonomni koncept koji ne ovisi o klasifikaciji u domaćem pravu. Predstavljaju li neke konkretne prostorije "dom" koji privlači zaštitu članka 8., stavka 1. ovisit će o činjeničnim okolnostima, posebice o postojanju dovoljnih i trajnih veza s konkretnim mjestom (vidi predmet Buckley protiv Ujedinjene Kraljevine, 25. rujna 1996., Reports 1996-IV, stavci 52.-54., i izvješće Komisije do 11. siječnja 1995., stavak 63.; Gillow protiv Ujedinjene Kraljevine, 24. studeni 1986., stavak 46., Serija A br. 109; Wiggins protiv Ujedinjene Kraljevine, br. 7456/76, odluka Komisije od 8. veljače 1978., DR 13, str. 40; i Prokopovich protiv Russia, br. 58255/00, stavak 36., ECHR 2004-XI (izvadci)). Tako je pitanje treba li neku nekretninu klasificirati kao "dom" činjenično pitanje i ne ovisi o zakonitosti posjeda na temelju domaćeg prava. (vidi predmet McCann protiv Ujedinjene Kraljevine, br. 19009/04, stavak 46., 13. svibnja 2008.).
  3. Glede ovoga predmeta, nesporno je da su podnositelj zahtjeva i njegova obitelj živjeli u stanu o kojemu je riječ između studenog 1991. i 28. listopada 2004. godine, kada su iseljeni. Tako je u vrijeme kad je došlo do miješanja u pravo podnositelja zahtjeva na poštivanje njegovog doma on živio u stanu o kojemu je riječ sa svojom obitelji. S obzirom na naprijed ukratko iznesene činjenične okolnosti, Sud nalazi da je podnositelj zahtjeva imao dovoljne i trajne veze sa stanom o kojemu je riječ da bi taj stan smatralo njegovim "domom" u svrhu članka 8. Konvencije, usprkos činjenici što prema nalazima nacionalnih sudova on nije imao nikakvu pravnu osnovu za njegov posjed.
(b) Je li došlo do miješanja u pravo podnositelja zahtjeva na poštivanje njegovog doma
  1. Sud je do sada donio nekoliko presuda u kojima je ocjenjivao pitanje miješanja u pravo podnositelja/podnositeljice zahtjeva na poštivanje njegovog ili njezinog doma u okolnostima u kojima je bilo doneseno rješenje o iseljenju. U predmetu Stanková protiv Slovačke (br. 7205/02, 9. listopada 2007.) Sud je presudio kako slijedi:

“57. Sud primjećuje, a to nije sporno među strankama, da je obveza podnositeljice zahtjeva da napusti stan predstavljala miješanje u njeno pravo na poštivanje njenoga doma koje se osnivalo na mjerodavnim odredbama Građanskog zakonika i rješenju o ovrsi iz 1995. "

  1. Nakon toga je Sud u predmetu McCann protiv Ujedinjene Kraljevine (br. 19009/04, 13 May 2008) presudio:

“47. Stranke su nadalje suglasne da je učinak obavijesti o otkazu koju je supruga podnositelja zahtjeva dostavila lokalnim vlastima, zajedno s postupkom zbog smetanja posjeda koji su pokrenule lokalne vlasti, predstavljao miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na poštivanje njegovog doma."

  1. Nadalje, u predmetu Ćosić protiv Hrvatske (br. 28261/06, 15. siječnja 2009.) Sud je presudio

“18. Sud smatra kako obveza podnositeljice da isprazni stan predstavlja miješanje u njeno pravo na poštivanje njenoga doma, bez obzira na činjenicu što presuda kojom se nalaže njeno iseljenje još nije ovršena ."

  1. Sud ne vidi nikakav razlog da odstupi od ovog pristupa u ovome predmetu. Sud smatra da iseljenje koje je naloženo i provedeno u odnosu na podnositelja zahtjeva, tako da napusti stan, predstavlja miješanje u njegovo pravo na poštivanje njegovog doma.
(c) Je li miješanje propisano zakonom i teži li se njime ostvariti legitiman cilj
  1. Podnositelju zahtjeva su nacionalni sudovi na temelju hrvatskih zakona koji uređuju pravo vlasništva, a koji ovlašćuju vlasnika da traži povrat posjeda svoje stvari kad posjednik nema nikakvu pravnu osnovu za posjed, naložili da isprazni stan o kojemu je riječ.
  2. S tim u vezi Sud prvo ponavlja da je u prvom redu na domaćim vlastima, osobito sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo, čak i u onim područjima gdje Konvencija „uključuje“ pravila toga prava, budući da su nacionalne vlasti po prirodi stvari, posebno kvalificirane riješiti pitanja koja nastaju s tim u vezi (vidi, mutatis mutandis, predmet Winterwerp protiv Nizozemske, 24. listopada 1979., stavak 46., Serija A br. 33). Kad nema proizvoljnosti, Sud neće tumačenje koje su dale nacionalne vlasti zamijeniti svojim tumačenjem (vidi, na primjer, predmet Tejedor García protiv Španjolske, 16. prosinca 1997., stavak 31., Reports of Judgments and Decisions 1997-VIII).
  3. Sud se tako uvjerio da su odluke nacionalnih sudova kojima je bilo naloženo iseljenje podnositelja zahtjeva bile u skladu s domaćim pravom, osobito sa Zakonom o stambenim odnosima i Zakonom o vlasništvu (vidi gore, stavke 32. i 34. ove presude). Stoga se miješanjem o kojemu je riječ težilo ostvariti legitimni cilj gospodarskog boljitka zemlje.
(d) Je li miješanje bilo "nužno u demokratskom društvu"
  1. Središnje je pitanje u ovome predmetu je li miješanje bilo razmjerno cilju koji se težilo ostvariti, te stoga „potrebno u demokratskom društvu“. Treba podsjetiti da ovaj zahtjev iz stavka 2. članka 8. postavlja pitanje postupka kao i sadržaja. Sud je postavio mjerodavna načela za procjenu nužnosti miješanja u pravo na „dom“ u predmetu Connors protiv Ujedinjene Kraljevine, (br. 66746/01, st. 81.–84., 27. svibnja 2004.) koja se odnose na skraćeni postupak u sporovima o posjedu. Mjerodavni odlomak glasi kako slijedi:

“81. Miješanje će se smatrati 'nužnim u demokratskom društvu' za postizanje legitimnog cilja ako zadovoljava 'neodgodivu društvenu potrebu' i, posebice, ako je razmjerno s legitimnim ciljem koji želi postići. Dok je na nacionalnim tijelima da inicijalno ocijene nužnost, konačna procjena toga jesu li razlozi navedeni za miješanje relevantni i dostatni je na Sudu, koji će ocijeniti je li miješanje sukladno zahtjevima Konvencije...

82.  U tom pogledu, sloboda procjene nužno mora biti prepuštena nacionalnim tijelima, koja su zbog svog direktnog i neprekidnog kontakta s ključnim čimbenicima u svojim zemljama u načelu u boljem položaju od međunarodnog suda da procjeni lokalne potrebe i uvjete. Ova će se sloboda procjene razlikovati u skladu s prirodom predmetnog prava, njegove važnosti za pojedinca te prirodu aktivnosti koja se ograničava, kao i prirodu cilja koji se želi postići tim ograničenjem. Sloboda procjene bit će manja kada je predmetno pravo presudno za to da pojedinac učinkovito uživa osobna ili ključna prava.... S druge strane, u područjima koja se tiču primjene društvene ili gospodarske politike, postoje ovlasti za široku slobodu procjene, kao što je urbanistički kontekst za koji je Sud utvrdio da 'ukoliko je primjena slobodne procjene koja uključuje mnoštvo lokalnih faktora inherentna izboru i provedbi urbanističkih politika, nacionalna tijela u načelu uživaju široku slobodu procjene'....  Sud je također naveo da će u područjima poput stanovanja, koja igraju ključnu ulogu u socijalnoj sigurnosti i gospodarskoj politici suvremenih društava, poštivati prosudbu nacionalnog zakonodavstva o tome što je u općem interesu osim ako je takva prosudba očevidno bez razumnog temelja.    Valja napomenuti, međutim, da je ovo bilo u kontekstu članka 1. Protokola br. 1, a ne članka 8. koji se odnosi na prava od ključne važnosti za identitet pojedinca, njegovo samoodređenje, fizički i moralni integritet, održavanje odnosa s ostalima te sređen i siguran položaj u zajednici. U slučajevima u kojima su se opći društveni i gospodarski politički čimbenici pojavili u kontekstu samog članka 8., opseg slobode procjene ovisi o kontekstu predmeta, s posebnim naglaskom na stupnju miješanja u osobnu sferu podnositelja zahtjeva...

83. Procjene zaštite dostupne pojedincu posebno su bitne pri utvrđivanju toga je li tužena država, kada je određivala regulatorni okvir, ostala unutar svoje slobode procjene. Sud posebice mora razmotriti je li postupak donošenja odluka koji je doveo do mjera miješanja bio pošten i omogućuje li dužno poštovanje interesa koji su pojedincu zajamčeni člankom 8...”

  1. U ovome predmetu, kad se radi o odlukama domaćih vlasti, Sud primjećuje da su njihovi nalazi bili ograničeni na zaključak da podnositelj zahtjeva prema pozitivnim domaćim propisima nije imao nikakvu pravnu osnovu za stanovanje u stanu. Stoga su se domaći sudovi ograničili na utvrđenje da je podnositelj zahtjeva u stanu bez pravne osnove, ali nisu izvršili daljnju analizu glede razmjernosti mjere koju treba primijeniti protiv podnositelja zahtjeva, i to njegovog iseljenja iz stana u državnom vlasništvu. Međutim, jamstva Konvencije traže da miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na poštivanje njegovog doma bude ne samo osnovano na zakonu, nego, na temelju stavka 2. članka 8., i razmjerno legitimnom cilju koji se teži ostvariti, s time da se uzmu u obzir osobite okolnosti predmeta. Nadalje, niti jedna odredba domaćega prava ne smije se tumačiti i primijeniti na način nespojiv s obvezama Hrvatske iz Konvencije (vidi naprijed citirani predmet Stanková protiv Slovčke, st. 24., 9. listopad 2007.).
  2. S tim u vezi Sud ponavlja da svaka osoba izložena riziku miješanja u njeno pravo na dom treba u načelu imati mogućnost da razmjernost i razumnost te mjere bude određena od strane neovisnoga suda, u svjetlu mjerodavnih načela iz članka 8. Konvencije, bez obzira na to što prema domaćem pravu on ili ona nemaju pravo biti u posjedu stana (vidi, mutatis mutandis, predmet McCann protiv Ujedinjene Kraljevine, br. 19009/04, st. 50., 13. svibnja 2008.).
  3. Sud međutim naglašava da do takvog otvorenog pitanja ne dolazi automatski u svakom predmetu koji se tiče spora o iseljenju. Ako se podnositelj zahtjeva želi obraniti pozivanjem na članak 8. kako bi spriječio iseljenje, na njemu je da to i učini, a na sudu je da prihvati ili odbije takav zahtjev. Kao što je već presudio, Sud ne prihvaća da bi davanje prava posjedniku da istakne prigovore temeljem članka 8. imalo ozbiljne posljedice za funkcioniranje domaćih sustava ili za primjenu domaćeg prava o odnosima najmodavaca i najmoprimaca (vidi naprijed citirani predmet McCann protiv Ujedinjene Kraljevine, stavke 28. i 54.).
  4. Sud primjećuje da je podnositelj zahtjeva u ovome predmetu postavio pitanje svog prava na poštivanje svoga doma, koje nacionalni sudovi nisu rješavali. Oni su naložili iseljenje podnositelja zahtjeva iz njegovog doma bez da su utvrdili razmjernost te mjere. S tim u vezi Sud primjećuje da je podnositelj zahtjeva nacionalnim sudovima predočio argumente vezane za razmjernost mjere svog iseljenja, poput te da je napustio službu u JNA, odgovorio na poziv hrvatskih vlasti i stavio se na raspolaganje za službu u Hrvatskoj vojsci, i da je prije nego se preselio u Rijeku imao stanarsko pravo na stanu u Postojni.
  5. Sud također ima na umu tvrdnje podnositelja zahtjeva koje je iznio pred njim, da je u stanu o kojemu je riječ živio preko trinaest godina i da je Ministarstvu obrane tijekom toga vremena plaćao sve režije. On je i radio za to ministarstvo od listopada 1993. do listopada 1994. godine.
  6. Još jedan važan element je sljedeći. U okolnostima u kojima nacionalne vlasti, u svojim odlukama kojima je naloženo i potvrđeno iseljenje podnositelja zahtjeva nisu dale nikakvo objašnjenje ni iznijele nikakve tvrdnje koje bi pokazale da je iseljenje podnositelja zahtjeva bilo nužno, legitiman interes države za kontrolom svoje imovine dolazi iza prava podnositelja zahtjeva na poštovanje njegovog doma. Štoviše, kada država nije dokazala nužnost iseljenja podnositelja zahtjeva radi zaštite svojih vlasničkih prava, Sud daje snažan naglasak činjenici da nikakvi interesi drugih privatnih stranaka time također nisu dovedeni u pitanje.
  7. Sud nadalje smatra da treba jasno razlikovati podnositelja zahtjeva u ovome predmetu i onih koji jednostavno bespravno zauzmu tuđe stanove i budu u njima. Stoga, Sud, bez dovođenja u pitanje zaključaka nacionalnih sudova o valjanosti pravne osnove posjeda podnositelja zahtjeva u odnosu na tu imovinu, ne može potpuno zanemariti činjenicu da su okolnosti dodjele stana podnositelju zahtjeva bile blisko povezane s konkretnom situacijom Domovinskog rata u Hrvatskoj. I dok tužena država svakako uživa široku slobodu procjene u stvaranju svoje socijalne i stambene politike, Sud primjećuje da je postupak za iseljenje podnositelja zahtjeva započeo tek 1996. godine, pet godina nakon što je podnositelj zahtjeva uselio u stan. Tako, uz to što je podnositelj zahtjeva dugo vremensko razdoblje bio u posjedu stana, Sud primjećuje i da vlasti nisu na početku zauzele čvrsto stajalište glede njegovog prava na posjed stana. 
  8. Time što   nisu   ispitali   ove   tvrdnje,   nacionalni   sudovi   nisu podnositelju zahtjeva pružili odgovarajuću postupovnu zaštitu.
  9. Stoga je u ovome predmetu došlo do povrede članka 8. Konvencije.
II. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE
  1. Podnositelj zahtjeva nadalje prigovara na temelju članaka 6. i 13. Konvencije načinu na koji nacionalni sud tumači zakone, te prigovara da nije imao na raspolaganju  djelotvorno pravno sredstvo.
  2. U svjetlu svih materijala koje posjeduje, te u mjeri u kojoj su prigovori u ovom predmetu u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da ovaj dio zahtjeva ne upućuje na postojanje bilo kakve povrede Konvencije. Slijedi da je ovaj prigovor nedopušten na temelju članka 35., stavka 3. (a) jer je očigledno neosnovan, i mora biti odbačen na temelju članka 35., stavka 4. Konvencije.
III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE
  1. Članak 41. Konvencije propisuje kako slijedi:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Šteta

  1. Podnositelj zahtjeva potražuje 50.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete. Potražuje i materijalnu štetu. Glede materijalne štete, objasnio je da bi, da mu je bilo dodijeljeno stanarsko pravo na stanu o kojemu je riječ, on mogao kupiti taj stan za 62.502,45 hrvatskih kuna (HRK). Tržišna vrijednost takvog stana u Rijeci je 563.464,50 HRK. Stoga potražuje razliko do 473.962,05 HRK.
  2. Vlada smatra da su potraživani iznosi prekomjerni i nepotkrijepljeni dokazima.
  3. Sud ponavlja da presuda u kojoj je utvrdio povredu nameće tuženoj državi pravnu obvezu okončati povredu i ispraviti njene posljedice. Ako nacionalno pravo dozvoljava - ili dozvoljava samo djelomično - ispravljanje, članak 41. daje ovlast Sudu da oštećenoj strani dosudi pravičnu naknadu koja mu se čini odgovarajućom (vidi predmet Iatridis protiv Grčke (pravična naknada) [GC], br. 31107/96, stavci 32.-33., ECHR 2000-XI). S tim u vezi Sud primjećuje da temeljem članka 428.a Zakona o parničnom postupku podnositelj zahtjeva može podnijeti zahtjev za ponavljanje građanskog postupka u odnosu na koji je Sud utvrdio povredu Konvencije. S obzirom na narav prigovora podnositelja zahtjeva temeljem članka 8. Konvencije, i razloga zbog kojih je utvrdio postojanje povrede toga članka, Sud smatra da je u ovome predmetu najprikladniji način ispravljanja posljedica te povrede ponavljanje postupka kojemu se prigovara. Kako slijedi da domaće pravo dozvoljava takav ispravak, Sud smatra da nema potrebe podnositelju zahtjeva dosuditi bilo koji iznos u odnosu na materijalnu štetu (vidi predmet Trgo protiv Hrvatske, br. 35298/04, stavak 75, 11. lipnja 2009.).
  4. S druge strane, sud nalazi da je podnositelj zahtjeva sigurno pretrpio nematerijalnu štetu. Stoga podnositelju zahtjeva dosuđuje s toga naslova 2.000 EUR, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositelj zahtjeva potražuje i 93.495,43 HRK na ime troškova i izdataka nastalih pred Sudom.
  2. Vlada smatra da je taj iznos prekomjeran i nepotkrijepljen dokazima.
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj se dokaže da ih je stvarno i neophodno pretrpio i da je njihova visina bila razumna. U ovome predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i naprijed navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 60 EUR na ime troškova i izdataka u domaćem postupku i 2.000 EUR za postupak pred Sudom.

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Utvrđuje da je prigovor koji se odnosi na pravo podnositelja zahtjeva na poštivanje njegovog doma dopušten a ostatak zahtjeva nedopušten;
  2. Presuđuje da je došlo do povrede članka 8. Konvencije.
  3. Presuđuje.
    1. da tužena država treba isplatiti, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, slijedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan namirenja;
      1. 2.000 EUR (dvije tisuće eura), na ime nematerijalne štete, uvećane za sve poreze koji bi se podnositelju zahtjeva mogli zaračunati;
      2. 2.060 EUR (dvije tisuće šezdeset eura) na ime troškova i izdataka, uvećanih za sve poreze koje bi se podnositelju zahtjeva mogli zaračunati;
    2. da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;
  4. Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravičnom naknadom

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 21. lipnja 2011. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Nielsen                                                                     Anatolij Kovler

 tajnik                                                                                  predsjednik

 _____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF ORLIĆ v. CROATIA

(Application no. 48833/07)

JUDGMENT 

STRASBOURG 

21 June 2011

FINAL

21/09/2011

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision

In the case of Orlić v. CroatiaThe European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Anatoly Kovler, President,
Nina Vajić,
Peer Lorenzen,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
George Nicolaou,
Mirjana Lazarova Trajkovska, judges,
and Søren NielsenSection Registrar,

Having deliberated in private on 31 May 2011,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 48833/07) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Petar Orlić (“the applicant”), on 3 September 2007.

2.  The applicant was represented by Mr M. Zrilić, a lawyer practising in RijekaThe Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3.  On 27 August 2010 the President of the First Section decided to give notice of the application to the Government. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1).

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

4.  The applicant was born in 1950 and lives in Punat, on the Krk island in Croatia.

1.  Background to the case

5.  The applicant was in active military service with the former Yugoslav Peoples Army (hereinafter: “the YPA”) for almost twenty-three years, until 25 June 1991, when he voluntarily left the YPA and moved from Postojna, Slovenia, where he held a specially protected tenancy of a flat given to him by the YPA, to Rijeka, Croatia.

6.  The applicant made himself available for service in the Croatian army. He was unemployed until December 1991, when he found civilian employment. He then served in the Croatian army between October 1993 and October 1994 and eventually retired on 31 December 2007.

7.  In the meantime, on 17 July 1991 the Government adopted the Decree on the Prohibition of All Real Estate Transactions in Croatia (Uredba o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske – “the Decree”, published in Official Gazette no. 36/1991 of 24 July 1991), which banned all transactions in respect of immovable property situated in Croatia and belonging to the Former Yugoslavias federal institutions or legal entities having their seat in one of its former federal units. The Decree entered into force on 24 July 1991.

8.  The applicant had a specially protected tenancy of a flat in PostojnaSlovenia. On 22 August 1991 the applicant returned that flat to the YPA, in order to obtain priority for the allocation of another flat.

9.  On 5 September 1991 the applicant was given the right to purchase a flat in Rijeka by the YPA and moved into the flat with his family.

10.  Pursuant to the Governments Decree of 2 October 1991, all possessions of the former YPA came under the ownership of the Republic of Croatia.

11.  On 8 October 1991 the Republic of Croatia declared its independence.

12.  On 8 November 1991 the Croatian Government and the YPA Rijeka Corps entered an agreement by which the Croatian Government guaranteed the personal safety of those members of the Rijeka Corps of the YPA who did not wish to leave the Rijeka area and to respect their acquired rights.

13.  On 22 November 1991 the Croatian Government and the YPA entered into a further agreement by which the Croatian Government guaranteed the personal safety of those members of the YPA who did not wish to leave Croatia upon the termination of their service in the YPA and accepted to respect the inviolability of their private property and their continuing right to occupy the flats given to them by the YPA.

14.  From January 1992 until his eviction in October 2004 the applicant paid the rent and all the charges in respect of the flat in Rijeka to the Croatian Ministry of Defence. Until June 2000 the bills were issued in the name of G.R., the previous holder of a specially protected tenancy of the same flat. From June 2000 the bills were issued in the applicants name.

15.  In 1997 the applicant received part of a house in Punat on the island of KrkCroatia by way of a gift from his father.

2.  Civil proceedings

16.  In 1996 the State brought a civil action against the applicant in the Rijeka Municipal Court (Općinski sud u Rijeci), seeking his eviction. The State argued that, as the owner of the flat, it had the right to seek the eviction of the applicant because the decision issued by the YPA, granting the applicant the right to purchase the flat in question, had been contrary to the Decree. The State sought repossession of the flat.

17.  In his defence dated 16 November 1996 the applicant maintained that he had served as a YPA officer and that the YPA had allocated the flat in question to him and that, therefore, he had had a valid legal basis for occupying the flat. He further argued that he had had specially protected tenancy of a flat in Postojna which he had given up in order to obtain specially protected tenancy of a flat in Rijeka. He also submitted that he, at the invitation of the Croatian authorities, had made himself available to serve in the Croatian army and that he had two schoolchildren.

18.  On 24 October 2000 the Municipal Court found in the States favour and ordered the applicant to vacate the flat. The court found that the State owned the flat and that the applicant had no legal entitlement to occupy it. The relevant part of the judgment reads as follows:

“It is disputed between the parties whether the defendants occupancy is based on a valid legal entitlement.

It is to be noted in that connection that the defendant had moved into the flat in question on the basis of a decision of the [YPA] Garrison Command (Komanda garnizonano. 499-154-5 of 5 September 1991. Under sections 1 and 3 of the Decree on the Prohibition of All Real Estate Transactions in Croatia (Official Gazette 36/91), the [aforesaid] decision is null and void, and cannot serve as a valid legal basis for acquiring a specially protected tenancy, as [the grounds for doing so] are those listed in section 59 § 1 of the Housing Act. The above-mentioned Decree entered into force on 17 July 1991, while the decision of the Garrison Command was not issued until 5 September 1991, which was after the entry into force of the above-mentioned Decree. Since a ... legal act contrary to the provisions of the Decree is null and void ... which entails a requirement that the legal position of the parties to such a contract has to be the same as before the contract was concluded ... the plaintiffs claim is to be granted ...

19.  The applicant lodged an appeal whereby he argued that before it had declared its independence, the Republic of Croatia had had no authority to enact any decrees concerning the assets of the YPA. He also relied on the agreement between the Croatian Government and the YPA. He reiterated his argument that he, when leaving the YPA, had acted at the invitation of the Croatian authorities and had made himself available to serve in the Croatian army.

20.  On 19 September 2001 the Rijeka County Court (Županijski sud u Rijeci) upheld the first-instance judgment, endorsing the reasoning of the first-instance court, and dismissing the applicants argument that the Republic of Croatia had had no authority to adopt the Decree. The relevant part of the judgment reads as follows:

... the first-instance court established that the defendant had occupied the flat in Rijeka, Mihanovićeva 2, on the basis of a decision of the Garrison Command ... which is null and void under sections 1 and 3 of the Decree ... and therefore cannot be considered as a valid legal basis for acquiring a specially protected tenancy, [in contrast to] the [grounds] listed in section 59 § 1 of the Housing Act ... The Decree entered into force on 17 July 1991, while the decision of the Garrison Command was not issued until 5 September 1991, which was after the entry into force of the above-mentioned Decree. In view of the nullity of the said decision, the plaintiffs claim was granted ...

The factual findings and legal standpoints of the first-instance court are accepted by this court as correct.

The defendant argued that, before it had declared its independence, the Republic of Croatia had had no authority to enact any decrees concerning the assets of the YPA because these had been federal assets given to the YPA by a federal statute, namely, the YPA Assets and Financing Act (Zakon o sredstvima i financiranju JNA). Therefore, the Republic of Croatia had had no authority to enact the Decree on the Prohibition of All Real Estate Transactions in Croatia ...

These arguments are, however, ill-founded. The Decree is based on Article 140 § 2 of the Constitution of the Republic of Croatia, which provides that “where an act or action by a federal body or by another federal republic ... goes against the territorial integrity of the Republic of Croatia or its interests or where such an act places it in a position of inequality within the Federation, the bodies of the Republic [of Croatia] shall, on the basis of the right to self-determination and the sovereignty of the Republic of Croatia established by this Constitution, adopt necessary decisions in order to protect the interests of the Republic of Croatia. ...

Hence, the first-instance court correctly applied sections 1 and 3 of the Decree ... by declaring the decision of the Garrison Command ... null and void, since it was issued after the said Decree had entered into force. Accordingly the defendant does not have a valid legal basis for occupying the flat in Rijeka ... and his reliance on the Agreement between the Republic of Croatia and the YPA of 22 November 1991 is irrelevant.

...

21.  The applicant brought a constitutional complaint on 1 February 2002. In that complaint, the applicant argued that the flat in question had been allocated to him by the former YPA on the basis of a federal statute before the Republic of Croatia had declared its independence. He again reiterated his arguments that he had left the YPA at the invitation of the Croatian authorities and had made himself available to serve in the Croatian army.

22.  On an unspecified date, the applicant asked the Ministry of Defence, as owner of the flat, to conclude a contract for the sale of the flat between the Ministry as seller and himself as buyer. On 19 April 2004 the applicant lodged another request with the Ministry of Defence, in order to legalise his occupancy of the flat. He claimed that he had a specially protected tenancy of the flat and the right to buy the flat under Article 2 of Annex G to the Agreement on Succession Issues (Ugovor o pitanjima sukcesije). On 27 July 2004 the Ministry of Defence dismissed his request, finding that the Agreement cited by the applicant was inapplicable in the applicants case.

23.  On 12 April 2007 the Constitutional Court dismissed the applicants complaint, endorsing the lower courts reasoning.

3.  Enforcement proceedings

24.  On 9 July 2002 the Rijeka Municipal State Attorneys Office (Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci) sought an enforcement order in the Rijeka Municipal Court for the eviction of the applicant. The enforcement order was issued on 30 December 2002. The applicant lodged an appeal, arguing that his eviction from the flat would cause him irreparable damage because he and his family would be rendered homeless. He also sought the adjournment of the eviction until a decision by the Constitutional Court on his constitutional complaint had been issued.

25.  On 10 February 2004 the Rijeka Municipal Court dismissed the applicants request for an adjournment, finding that the grounds adduced were not those listed in the Enforcement Act (Ovršni zakon), and that the applicant had not specified the damage he would suffer if evicted.

26.  The applicant lodged an appeal, arguing, inter alia, that the Rijeka Municipal Court had disregarded his argument that the eviction would render him and his family homeless.

27.  On 26 May 2004 the Rijeka County Court dismissed the applicants appeals against the enforcement order and the decision on adjournment of the eviction, finding that the pending constitutional complaint and the irreparable damage claimed did not constitute valid grounds for successfully challenging the enforcement order.

28.  The eviction was initially scheduled for 14 September 2004. On that occasion, representatives of the Rijeka Municipal State Attorneys Office agreed with the applicants request to adjourn the eviction until 28 October 2004. The applicant complied with the enforcement order and vacated the flat on 28 October 2004.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

29.  The relevant part of the Agreement of 8 November 2001 concluded between the Croatian Government and the YPA Rijeka Corps reads:

II

The Republic of Croatia guarantees the personal safely and respect for the acquired rights, including those from employment, of the members of the YPA Rijeka Corps who do not wish to leave the territory of Rijeka by the date [noted in] section XII of this Agreement at the latest. This guarantee also concerns the members of their families ...

XII

... leaving the Croatian territory by the members of the Rijeka Corps is to be completed by 10 December 1991 at the latest.

30.  The relevant part of the Agreement of 22 November 2001 concluded between the Croatian Government and the YPA reads:

IV

The Republic of Croatia guarantees the personal safely, [and to respect the] inviolability of private property and continuing right to use flats, of the members of divisions, institutions and commands of the YPA who do not wish to leave the territory of Zagreb or the territory of the Republic of Croatia upon the termination of their service in the YPA, as well as [that] of the members of their families ...

31.  Article 34 of the Constitution (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 41 and 55) reads as follows:

“The home is inviolable.

A search of a persons home or other premises shall be ordered by a court in the form of a reasoned written warrant based on law.

The occupier, or his or her representative, shall be entitled to be present during a search of a home or other premises. The presence of two witnesses shall be obligatory.

Under the conditions prescribed by law and where it is necessary to execute an arrest warrant or to apprehend a person who has committed a criminal offence or in order to remove serious danger to the life or health of people, or to property of a high value, the police may enter a persons home or other premises and carry out a search without a court warrant or the occupiers consent and without any witnesses being present.

Where there is a probability that evidence may be found in the home of a person who has committed a criminal offence, a search shall be carried out only in presence of witnesses.”

32.  The relevant part of the Housing Act (Official Gazette nos. 51/1985, 42/1986, 22/1992 and 70/1993) reads:

Section 59

A specially protected tenancy is acquired on the date of moving into the flat on the basis of a final decision allocating the flat or on another valid legal basis, unless otherwise provided by this Act.”

33.  The Specially Protected Tenancies (Sale to Occupier) Act (Official Gazette nos. 27/1991, 33/1992, 43/1992, 69/1992 25/1993, 26/1993, 48/1993, 2/1994, 44/1994, 47/1994, 58/1995, 11/1996, 11/1997 and 68/1998, Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo) regulates the conditions for the sale of flats let under specially protected tenancies. In general, the Act entitles the holder of a specially protected tenancy of a publicly owned flat to purchase it under favourable conditions of sale.

The relevant provision of the Act provides as follows:

Section 4

“Every holder of a specially protected tenancy (hereinafter the tenant) may submit a written application to purchase a flat to the ... owner (the seller) ... and the seller shall be obliged to sell the flat.

...”

34.  Section 161 paragraph 1 of the Property Act (Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Official Gazette no 91/1996) reads as follows:

“An owner has the right to seek repossession of his or her property from a person in whose possession it is.”

35.  The relevant part of the Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia nos. 4/1977, 36/1977 (corrigendum), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990 and 35/1991, and the Official Gazette of the Republic of Croatia nos. 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008 and 123/2008) provides as follows:

Reopening of proceedings following a final judgment of the European Court of Human Rights in Strasbourg finding a violation of a fundamental human right or freedom

Section 428a

“(1) When the European Court of Human Rights has found a violation of a human right or fundamental freedom guaranteed by the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms or additional protocols thereto ratified by the Republic of Croatia, a party may, within thirty days of the judgment of the European Court of Human Rights becoming final, file a petition with the court in the Republic of Croatia which adjudicated in the first instance in the proceedings in which the decision violating the human right or fundamental freedom was rendered, to set aside the decision by which the human right or fundamental freedom was violated.

(2) The proceedings referred to in paragraph 1 of this section shall be conducted by applying, mutatis mutandis, the provisions on the reopening of proceedings.

(3) In the reopened proceedings the courts are required to respect the legal opinions expressed in the final judgment of the European Court of Human Rights finding a violation of a fundamental human right or freedom.”

36.  The relevant part of Constitutional Court decision no. U-III/408/2003 of 18 February 2004 reads as follows:

“As regards the alleged violation of the constitutional right guaranteed under Article 34 of the Constitution, it is to be said that that a violation of that right cannot occur in enforcement proceedings, as Article 34 of the Constitution guarantees the inviolability of the home, which concerns the conduct of the police during entries and searches of homes in the execution of arrest warrants or in order to apprehend a perpetrator of a criminal offence or to remove serious risk to the lives and health of persons or to valuable assets. Therefore, the provision in question is not applicable to the proceedings at issue.”

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

37.  The applicant complained that, by ordering and enforcing his eviction, the domestic courts had violated his right to respect for his home guaranteed under Article 8 of the Convention, the relevant part of which reads as follows:

“1.  Everyone has the right to respect for ... his home ...

2.  There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

A.  Admissibility

1.  Exhaustion of domestic remedies

38.  The Government firstly maintained that the applicant had failed to exhaust domestic remedies, arguing that he had not, in the proceedings before the national courts and, especially, in his constitutional complaint, alleged any violation of his right to respect for his home.

39.  The applicant disputed these arguments

40.  The Court reiterates that the rule of exhaustion of domestic remedies contained in Article 35 § 1 of the Convention requires that normal recourse should be had by an applicant to remedies which are available and sufficient to afford redress in respect of the breaches alleged. The existence of the remedies in question must be sufficiently certain – not only in theory but in practice, failing which they will lack the requisite accessibility and effectiveness. It is incumbent on the Government claiming non-exhaustion to satisfy the Court that the remedy was an effective one, available in both theory and practice at the relevant time, that is to say, that it was accessible, was capable of providing redress in respect of the applicants complaints and offered reasonable prospects of success (see, among other authorities, Akdivar and Others v. Turkey, 16 September 1996, §§ 65 and 68, Reports of Judgments and Decisions 1996-IV).

41.  Turning to the present case, the Court observes that the wording of Article 34 of the Constitution does not expressly guarantee the right to respect for ones home within the meaning of Article 8 of the Convention, but is aimed at securing protection from unjustified searches only. In this connection, the Court observes that the Constitutional Court itself has so held in its decisions (see § 33 above). However, and leaving that question aside, the Court notes that the applicant lodged a constitutional complaint in which he, at least in substance, complained that as a result of the lower courts decision ordering his eviction he had lost his home. In these circumstances, the Court is satisfied that the applicant exhausted domestic remedies in respect of his complaint under Article 8 of the Convention concerning his right to respect for his home. Accordingly, that complaint cannot be dismissed for failure to exhaust domestic remedies.

2.  Compliance with the six-month time-limit

42.  The Government contended that the application had been lodged after the expiration of the six-month time-limit, which ought to be counted from the date when the judgment ordering the applicants eviction had become final (19 September 2001) and not from the date when the Constitutional Courts decision had been adopted.

43.  The applicant disputed these arguments.

44.  The Court reiterates that the object of the six-month time-limit under Article 35 § 1 is to promote legal certainty, by ensuring that cases raising issues under the Convention are dealt with in a reasonable time and that past decisions are not continuously open to challenge. It marks out the temporal limits of supervision carried out by the organs of the Convention and signals to both individuals and State authorities the period beyond which such supervision is no longer possible (see, amongst other authorities, Walker v. the United Kingdom (dec.), no. 34979/97, ECHR 2000-I).

45.  As a rule, the six-month period runs from the date of the final decision in the process of exhaustion of domestic remedies. Article 35 § cannot be interpreted in a manner which would require an applicant to inform the Court of his complaint before his position in connection with the matter has been finally settled at the domestic level.

46.  The Court notes that before brining complaints against Croatia to the Court, in order to comply with the principle of subsidiary, applicants are in principle required to afford the Croatian Constitutional Court, as the highest Court in Croatia, a possibility of remedying their situation.

47.  As explained above, in his constitutional complaint the applicant challenged the lower courts decision ordering his eviction and put forward some relevant arguments. Therefore, he gave the Constitutional Court the opportunity to examine the same issues he is now presenting before the Court. The application was lodged with the Court on 3 September 2007, within six months from the adoption of the Constitutional Courts decision on 12 April 2007. It follows that the Governments objection must be dismissed.

3.  Conclusion

48.  The Court finds that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further finds that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  The parties arguments

49.  The applicant argued that his right to respect for his home had been violated by his eviction from his home and that the national courts assessment as to the validity of the legal basis for his occupation of the flat at issue had been incorrect. He maintained that during his service in the YPA he had paid contributions into a pension fund; that, prior to leaving the YPA in 1991, he had had a specially protected tenancy of a flat in Postojna, Slovenia; and that he had left the YPA at the beginning of the escalation of conflict in the former Yugoslavia and had offered to serve in the Croatian army.

50.  He further argued that, before it had declared its independence, the Republic of Croatia had had no authority to enact the Decree, because it had concerned the assets of the YPA – which had been federal assets given to the YPA by a federal statute.

51.  The Government maintained that there had been no interference with the applicants right to respect for his home, because at the time of his eviction from the flat at issue the applicant had already become the owner of a house in Punat, situated in the same county.

52.  Furthermore, the applicant had not asserted before the national courts that the flat in question had been his home and that his right to respect for his home had been violated. The courts had therefore been absolved from applying the proportionality test under Article 8 of the Convention.

2.  The Courts assessment

(a)  Whether a right protected by Article 8 is in issue

53.  The first question the Court has to address is whether the applicant may arguably claim that he had a right protected by Article 8 and – more specifically in the present case – whether the flat in question may be considered as the applicants home.

54.  The Convention organs case-law is clear on the point that the concept of “home” within the meaning of Article 8 is not limited to those premises which are lawfully occupied or which have been lawfully established. “Home” is an autonomous concept which does not depend on classification under domestic law. Whether or not a particular premises constitutes a “home” which attracts the protection of Article 8 § 1 will depend on the factual circumstances, namely, the existence of sufficient and continuous links with a specific place (see Buckley v. the United Kingdom, 25 September 1996, Reports 1996-IV, §§ 52-54, and Commissions report of 11 January 1995, § 63; Gillow v. the United Kingdom, 24 November 1986, § 46, Series A no. 109; Wiggins v. the United Kingdom, no. 7456/76, Commission decision of 8 February 1978, DR 13, p. 40; and Prokopovich v. Russia, no. 58255/00, § 36, ECHR 2004XI (extracts)). Thus, whether a property is to be classified as a “home” is a question of fact and does not depend on the lawfulness of the occupation under domestic law (see McCann v. the United Kingdom, no. 19009/04, § 46, 13 May 2008).

55.  As to the present case, it is undisputed that the applicant and his family had lived in the flat in question between November 1991 and 28 October 2004 when they were evicted. Thus, at the time when the interference with the applicants right to respect for his home occurred, he had lived in the flat in question with his family. Having regard to the factual circumstances outlined above, the Court finds that the applicant had sufficient and continuing links with the flat at issue for it to be considered his “home” for the purposes of Article 8 of the Convention, despite the fact that according to the national courts findings he had no legal basis for occupying it.

(b)  Whether there has been an interference with the applicants right to respect for his home

56.  The Court has so far adopted several judgments where it assessed the issue of an interference with an applicants right to respect for his or her home in the circumstances where an eviction order had been issued. In the case of Stanková v. Slovakia (no. 7205/02, 9 October 2007) the Court held as follows:

“57.  The Court notes, and it has not been disputed between the parties, that the obligation on the applicant to leave the flat amounted to an interference with her right to respect for her home which was based on the relevant provisions of the Civil Code and the Executions Order 1995 ...”

57.  Subsequently the Court held in the McCann v. the United Kingdom (no. 19009/04, 13 May 2008):

“47.  It was further agreed that the effect of the notice to quit which was served by the applicants wife on the local authority, together with the possession proceedings which the local authority brought, was to interfere with the applicants right to respect for his home.”

58.  Further, the Court has held in Ćosić v. Croatia (no. 28261/0615 January 2009):

“18.  The Court considers that the obligation on the applicant to vacate the flat amounted to an interference with her right to respect for her home, notwithstanding the fact that the judgment ordering the applicants eviction has not yet been executed.”

59.  The Court sees no reason to depart from this approach in the present case. It considers that the eviction issued and enforced against the applicant to leave the flat amounted to an interference with his right to respect for his home.

(c)  Whether the interference was prescribed by law and pursued a legitimate aim

60.  The applicant was ordered to vacate the flat in question by the national courts under Croatian laws regulating ownership, which allow an owner to seek repossession of his or her property when the possessor has no legal grounds for possession (see above the relevant provision of the Property Act).

61.  In this connection the Court first reiterates that it is in the first place for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply the domestic law, even in those fields where the Convention “incorporates” the rules of that law since the national authorities are, in the nature of things, particularly qualified to settle the issues arising in this connection (see, mutatis mutandis, Winterwerp v. the Netherlands, 24 October 1979, § 46, Series A no. 33). The Court will not substitute its own interpretation for theirs in the absence of arbitrariness (see, for example, Tejedor García v. Spain, 16 December 1997, § 31, Reports of Judgments and Decisions 1997VIII).

62.  The Court is thus satisfied that the national courts decisions ordering the applicants eviction were in accordance with domestic law, in particular, the Housing Act and the Property Act (see above, paragraphs 32 and 34)The interference in question therefore pursued the legitimate aim of the economic well-being of the country.

(d)  Whether the interference was ”necessary in a democratic society”

63.  The central question in this case is, therefore, whether the interference was proportionate to the aim pursued and thus “necessary in a democratic society”. It must be recalled that this requirement under paragraph 2 of Article 8 raises a question of procedure as well as one of substance. The Court set out the relevant principles in assessing the necessity of an interference with the right to “home” in the case of Connors v. the United Kingdom, (no. 66746/01, §§ 81–84, 27 May 2004) which concerned summary possession proceedings. The relevant passage reads as follows:

“81.  An interference will be considered necessary in a democratic society for a legitimate aim if it answers a pressing social need and, in particular, if it is proportionate to the legitimate aim pursued. While it is for the national authorities to make the initial assessment of necessity, the final evaluation as to whether the reasons cited for the interference are relevant and sufficient remains subject to review by the Court for conformity with the requirements of the Convention ...

82.  In this regard, a margin of appreciation must, inevitably, be left to the national authorities, who by reason of their direct and continuous contact with the vital forces of their countries are in principle better placed than an international court to evaluate local needs and conditions. This margin will vary according to the nature of the Convention right in issue, its importance for the individual and the nature of the activities restricted, as well as the nature of the aim pursued by the restrictions. The margin will tend to be narrower where the right at stake is crucial to the individuals effective enjoyment of intimate or key rights ... . On the other hand, in spheres involving the application of social or economic policies, there is authority that the margin of appreciation is wide, as in the planning context where the Court has found that [i]n so far as the exercise of discretion involving a multitude of local factors is inherent in the choice and implementation of planning policies, the national authorities in principle enjoy a wide margin of appreciation ... . The Court has also stated that in spheres such as housing, which play a central role in the welfare and economic policies of modern societies, it will respect the legislatures judgment as to what is in the general interest unless that judgment is manifestly without reasonable foundation ... . It may be noted however that this was in the context of Article 1 of Protocol No. 1, not Article 8 which concerns rights of central importance to the individuals identity, self-determination, physical and moral integrity, maintenance of relationships with others and a settled and secure place in the community ... . Where general social and economic policy considerations have arisen in the context of Article 8 itself, the scope of the margin of appreciation depends on the context of the case, with particular significance attaching to the extent of the intrusion into the personal sphere of the applicant ... .

83.  The procedural safeguards available to the individual will be especially material in determining whether the respondent State has, when fixing the regulatory framework, remained within its margin of appreciation. In particular, the Court must examine whether the decision-making process leading to measures of interference was fair and such as to afford due respect to the interests safeguarded to the individual by Article 8 ...”

64.  The Court notes that when it comes to the decisions of the domestic authorities in the present case, their findings were restricted to the conclusion that under applicable national laws the applicant had no legal entitlement to occupy the flat. The national courts thus confined themselves to finding that occupation by the applicant was without legal basis, but made no further analysis as to the proportionality of the measure to be applied against the applicant, namely his eviction from a State-owned flat. However, the guarantees of the Convention require that the interference with an applicants right to respect for his home be not only based on the law but also be proportionate under paragraph 2 of Article 8 to the legitimate aim pursued, regard being had to the particular circumstances of the case. Furthermore, no legal provision of domestic law should be interpreted and applied in a manner incompatible with Croatias obligations under the Convention (see Stanková v. Slovakia, cited above, § 24, 9 October 2007).

65.  In this connection the Court reiterates that any person at risk of an interference with his right to home should in principle be able to have the proportionality and reasonableness of the measure determined by an independent tribunal in the light of the relevant principles under Article 8 of the Convention, notwithstanding that, under domestic law, he or she has no right to occupy a flat (seemutatis mutandis, McCann v. the United Kingdomno. 19009/04§ 50, 13 May 2008).

66.  The Court, however, emphasises that such an issue does not arise automatically in each case concerning an eviction dispute. If an applicant wishes to raise an Article 8 defence to prevent eviction, it is for him to do so and for a court to uphold or dismiss the claim. As previously held, the Court does not accept that the grant of the right to an occupier to raise an issue under Article 8 would have serious consequences for the functioning of the domestic systems or for the domestic law of landlord and tenant (see, McCann v. the United Kingdom, cited above, §§ 28 and 54).

67.  The Court notes that in the present case the applicant raised the issue of his right to respect for his home, which was not taken up by the national courts. They ordered the eviction of the applicant from his home without having determined the proportionality of the measure. In this connection, the Court notes that the applicant presented before the national courts arguments linked to the proportionality of his eviction, such as that on leaving his service in the YPA he had answered a call by the Croatian authorities and had made himself available to serve in the Croatian army, and that, prior to moving to Rijeka, he had been the holder of a specially protected tenancy of a flat in Postojna.

68.  The Court is also mindful of the applicants arguments presented before it that he had lived in the flat in question for over thirteen years and had paid charges to the Ministry of Defence during that timeHe had also worked for that Ministry between October 1993 and October 1994.

69.  Another element of importance is the following. In circumstances where the national authorities, in their decisions ordering and upholding the applicants eviction, have not given any explanation or put forward any arguments demonstrating that the applicants eviction was necessary, the States legitimate interest in being able to control its property comes second to the applicants right to respect for his home. Moreover, where the State has not shown the necessity of the applicants eviction in order to protect its own property rights, the Court places strong emphasis on the fact that no interests of other private parties are likewise at stake.

70.  The Court considers further that a clear distinction has to be made between the applicant in the present case and those who simply squat in others flats and occupy them. Thus, the Court, without putting into question the national courts conclusions as to the validity of the legal basis for the applicants occupation of the property, cannot completely ignore that the circumstances of the allocation of the flat to the applicant are closely linked to the specific situation of the Homeland War in Croatia. While the respondent State certainly enjoys a wide margin of appreciation in creating its social, and housing, policy, the Court notes that the proceedings for the applicants eviction only started in 1996, five years after the applicant had moved into the flat. Thus, in addition to the applicants occupancy of the flat for a long period of time, the Court also notes that the authorities did not initially take a firm standpoint as regards his title to occupy the flat.

71.  By not examining the above arguments, the national courts did not afford the applicant adequate procedural safeguards.

72.  There has, therefore, been a violation of Article 8 of the Convention in the instant case.

II.  OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

73.  The applicant further complained under Articles 6 and 13 of the Convention about the interpretation of the laws by the national court and that he had no effective remedy at his disposal.

74.  In the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of are within its competence, the Court considers that this part of the application does not disclose any appearance of a violation of the Convention. It follows that it is inadmissible under Article 35 § 3 (a) as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.

III.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

75.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

76.  The applicant claimed 50,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage. He also claimed pecuniary damage. As regards pecuniary damage, he explained that, had he been granted a specially protected tenancy of the flat in question, he would have been able to buy it for 62,502.45 Croatian kuna (HRK). The market value of such flat in Rijeka was HRK 563,464.50. Therefore, he claimed the difference in the amount of HRK 473,962.05.

77.  The Government deemed the sums claimed unsubstantiated and excessive.

78.  The Court reiterates that a judgment in which it finds a breach imposes on the respondent State a legal obligation to put an end to the breach and to make reparation for its consequences. If the national law does not allow – or allows only partial – reparation to be made, Article 41 empowers the Court to afford the injured party such satisfaction as appears to it to be appropriate (see Iatridis v. Greece (just satisfaction) [GC], no. 31107/96, §§ 32-33, ECHR 2000-XI). In this connection, the Court notes that under section 428a of the Civil Procedure Act an applicant may file a petition for reopening of the civil proceedings in respect of which the Court has found a violation of the Convention. Given the nature of the applicants complaint under Article 8 of the Convention and the reasons for which it has found a violation of that Article, the Court considers that in the present case the most appropriate way of repairing the consequences of that violation is to reopen the proceedings complained of. As it follows that domestic law allows such reparation to be made, the Court considers that there is no call to award the applicant any sum in respect of pecuniary damage (see Trgo v. Croatia, no. 35298/04§ 75, 11 June 2009).

79.  On the other hand, the Court finds that the applicant must have sustained non-pecuniary damage. It therefore awards the applicant under that head EUR 2,000, plus any tax that may be chargeable on that amount.

B.  Costs and expenses

80.  The applicant also claimed HRK 93,495.43 for costs and expenses incurred before the domestic courts and the Court.

81.  The Government deemed the sum claimed excessive and unsubstantiated.

82.  According to the Courts case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 60 for costs and expenses in the domestic proceedings and EUR 2,000 for the proceedings before the Court.

C.  Default interest

83.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1.  Declares the complaint concerning the applicants right to respect for his home admissible and the remainder of the application inadmissible;

2.  Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

3.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final according to Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kuna at the rate applicable at the date of settlement:

(i)  EUR 2,000 (two thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii)  EUR 2,060 (two thousand sixty euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

4.  Dismisses the remainder of the applicants claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 21 June 2011, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen                      Anatoly Kovler
Registrar                              President

 

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde


Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije