Skendžić i Krznarić protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
16212/08
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
20.01.2011
Članovi
2
2-1
34
35
35-1
35-3
41
Kršenje
2
Nekršenje
2-1
34
35
35-1
35-3
41
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 2) Pravo na život
(Čl. 2-1) Efikasna istraga
(Čl. 2-1 / ICCPR-6) Život
(Čl. 34) Pojedinačne predstavke
(Čl. 34) Žrtva
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1) Rok od četiri meseca (ranije rok od šest meseci)
(Čl. 35-3-a) Ratione temporis
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
Tematske ključne reči
ratni zločini
sprovođenje istrage
VS deskriptori
1.1.2 Ratione temporis
1.2 Član 2. - pravo na život
1.2.3 Nestanak
1.2.7 Obaveza sprovođenja istrage
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnovu predstavke koju su protiv Republike Hrvatske podnela njena tri državljanina: gđa Josipa Skendžić, gđa Tamara Krznarić i g. Aleksandar Skendžić, koji žive u Otočcu.

Podnosioci predstavke su supruga i deca M.S., rođenog 1948. godine, po nacionalnosti Srbina koji je 3. novembra 1991. godine za vreme rata u Hrvatskoj uhapšen zbog sumnje da je počinio krivično delo terorizma. Njega su po nalogu tadšnjeg komandira Policijske stanice Otačac J.O. u njegovom stanu uhapsili policijski službenici D.R. i J.R. . Istoga su dana u neutvrđeno vreme druga dva policijska službenika iz iste policijske stanice, D.V. i M.Č., odvela su M.S.-a u policijsku upravu u obližnjem gradu Gospiću i predala ga I.O., komandantu Operativnog štaba Gospić. Videli su kako I.O. M.S.-u stavlja lisice, posle čega su se vratili u Otočac. Od tada se ne zna gde se M.S. nalazi. Na zahtev njegove porodice, M.S. je proglašen mrtvim na osnovu rešenja Opštinskog suda u Otočcu od 26. marta 1998. godine, s tim da je kao dan smrti utvrđen 2. novembar 1996. godine. Podnosioci predstavke navode da je u istom periodu na području oko Gospića nestalo ili bilo ubijeno više osoba srpske nacionalnosti. U martu 2002. godine podnosioci predstavke su podneli građansku tužbu protiv države Oštinskom sudu u Otočcu, tražeći naknadu štete u vezi s M.S.-ovim nestankom. U presudi od 6. maja 2005. godine Opštinski sud je utvrdio da je M.S.-a uhapsila policija i da je bio živ dok je bio u policijskom pritvoru, te da je stoga država odgovorna za njegov nestanak i smrt. Svakom je podnosiocu predstavke dosudio 230.000 hrvatskih kuna na ime nematerijalne štete zbog njihovih duševnih boli zbog smrti bliskog rođaka, mesečnu rentu prvoj podnositeljki predstavke do njene smrti, a drugom i trećem podnosiocu sve dok se redovno školuju. Okružni sud u Gospiću potvrdio je dana 12. januara 2006. godine deo presude koji se odnosi na dosuđenu nematerijalnu štetu, dok je deo koji se odnosi na mesečnu rentu ukinut. Dana 10. oktobra 2007. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio je presudu okružnog suda kojom je dosuđena nematerijalna šteta. Ova presuda je u celini izvršena 29. aprila 2008. godine. Postupak povodom zahteva za mesečnu rentu nastavljen je pred Opštinskim sudom u Otočcu, koji je doneo novu presudu dana 11. januara 2009. godine, ponovno dosudivši podnosiocima mesečnu rentu. Okružni sud u Gospiću. 31. avgusta 2009. godine je potvrdio presudu prvostepenog suda, a 9. septembra 2009. godine donešeno rešenje o izvršenju, na zahtev podnosilaca predstavke. Međutim, izvršenje je odloženo na zahtev države koji je podnet 22. septembra 2009. godine, povodom toga što je država u međuvremenu podnela reviziju Vrhovnom sudu, koji je postupak još uvek u toku.

Podnosoci predstavke u obraćanju ESLJP navode da je hrvatska policija uhapsila M.S.-a u novembru 1991. godine i da je on nakon toga nestao te da nije bilo nikakve efikasne istrage o okolnostima njegovoga hapšenja i nestanka. Pozivaju se na član 2. Konvencije.

Sud najpre ističe da je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku dana 5. novembra 1997. godine i u skladu sa tim, svi prigovori podnosilaca zahteva koji se pozivaju na odgovornost države ugovornice za činjenične događaje iz 1991. godine jesu izvan vremenske nadležnosti Suda. Sud napominje da je M.S. proglašen mrtvim danom 2. novembrom 1996. godine. To znači da se navodna materijalna povreda člana 2. dogodila pre 5. novembra 1997. godine, kad je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku. Iz toga sledi da je prigovor na temelju materijalnog vida člana 2. Konvencije nespojiv s odredbama Konvencije ratione temporis u smislu člana 35., stav 3.

Ipak, Sud naglašava da čak i kad je nestala osoba proglašena umrlom, to ne znači da podnosoci predstavke više nemaju pravo na prigovor zbog nepostojanja delotvorne istrage. Sud primećuje da su prvi koraci u cilju rasvetljavanja sudbine M.S.-a preduzeti 17. decembra 1991.godine, kada je Ministarstvo unutrašnjih poslova poslalo službeni dopis policijskoj stanici u Otočcu u kom se raspitivalo o tome gde se nalazi M.S. Do 5. novembra 1997. sastavljeno je nekoliko policijskih izveštaja u kojima su zabeležene okolnosti hapšenja M.S.-a, ali nije pokrenuta službena istraga. Nakon dopisa prvog podnosioca zahteva od 14. jula 1999. kojim je zatražila službenu istragu, prve istražne radnje naložilo je Okružno državno tužilaštvo u Gospiću, 7. jula 2000. kad je od policije u Gospiću zatražilo da obavi obaveštajni razgovor sa bivšim policijskim službenikom D.R.-om i bivšim komadirom Policijske stanice Otočac O.J. o nestanku M.S.-a. Nakon toga su preduzete razne istražne radnje do 10. febrauara 2005., kad je istražni sudija Okružnog suda u Zagrebu uzeo iskaz od J.O. Stoga, sve relevantne istražne radnje koje su preduzete sa ciljem pronalaska M.S., preduzete su posle 5. novembra 1997. godine kada je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku. Sledi da sva pitanja koja se tiču proceduralnog aspekta člana 2. Konvencije vremenski podležu nadležnosti Suda.

Sud primećuje da iako je istraga počela ubrzo nakon nestanka M.S. u oktobru 1992. godine, ona je stala. Istraga je nastavljena tek nakon dopisa prve podnositeljke predstavke od 14. jula 1999. godine, odnosno 7. jula 2000. godine, kada je Županijsko državno tužičlaštvo u Gospiću naložilo istragu o nestanku M.S., i od policije Otočac da obavi razgovor sa bivšim policijskim službenikom D.R. i bivšim komandirom Policijske stanice Otočac J.O. Dalje istrage pune su neobjašnjivih odlaganja. Razgovor sa D.R. obavljen tek 14. juna 2002. godine, skoro dve godine nakon što je to zatražilo tužilaštvo. Što se tiče J.O., koji se u međuvremenu preselio u Zagreb, sve do 18. juna 2004. godine nisu preduzete nikakve radnje sa ciljem utvrđivanja njegovog boravišta i obavljanja informativnog razgovora. Sud dalje primećuje da u periodu od juna 2002. do februara 2004. nije bilo ozbiljnih napora da se pribave relevantni dokazi. Ova odlaganja su već dovela u pitanje efikasnost istrage i morala su negativno uticati na šanse za utvrđivanje istine. Takođe se čini da vlasti nisu uložile ozbiljne napore da utvrde identitet svih policijskih službenika i drugih osoba prisutnih tokom boravka M.S. u Policijskoj upravi Gospić kako bi uzeli njihove izjave o događajima oko dolaska M.S. u tu policijsku stanicu. Dalje, od ferbuara 2005. godine nisu provedene nikakve posebne aktivnosti s ciljem utvrđivanja identiteta odgovornih za sudbinu M.S. Sud smatra da su ovi nedostaci dovoljni kako bi se zaključilo da nacionalne vlasti nisu sprovele odgovarajuću i delotvornu istragu okolnosti oko ubistva M.S.

Sud takođe primećuje da prethodna istraga o okolnostima hapšenja M.S.-a od strane policijskih službenika iz policijske stanice Otočac i njegovog nestanka nije bila nezavisna. Naime, za istragu je bila zadužena ista ona policijska stanica čiji su službenici uhapsili M.S.-a i potom ga odveli u Gospić. Neki od njih su, poput J.R., koji je uhapsio M.S., za vreme istrage još uvek radili u toj istoj policijskoj stanici. Po mišljenju Suda, ovo proizvodi očigledan sukob interesa i zbog čega istražne vlasti nisu bile nezavisne. Sud takođe primećuje da je zahtev podnosilaca iz 2005. godine da se predmet dodeli u rad nekom drugom telu vlasti ostao neodgovoren.

Sud nalazi da nedostaci u istrazi o nestanku M.S. koji se tiču delotvornosti istrage i toga što vlasti koje su u njoj učestvovale nisu bile nezavisne, nisu u skladu sa zahtevima člana 2. Konvencije. Stoga je u tom pogledu došlo do povrede proceduralnog aspekta člana 2. Konvencije.

Podnosioci prigovaraju da im je produžena neizvesnost o M.S.-ovoj sudbini prouzrokovala trajnu napetost i strah. Pozivaju se na člana 3. Konvencije. Sud primećuje da je presudom Opštinskog suda u Otočcu od 6. maja 2005. godine svakom podnosiocu zahteva dosuđeno 230.000 HRK na ime naknade za njihov duševni bol u vezi s nestankom i smrću M.S.-a. Opštnski je sud u svojoj presudi izričito priznao postojanje duševne boli podnosilaca u vezi s hapšenjem i naknadnim nestankom M.S.-a i produženim periodom tokom koga su bili bez bilo kakvih informacija o njegovoj sudbini. Po mišljenju Suda, presuda Opštinskog suda predstavlja priznanje povrede člana 3. Konvencije, jer je Opštinski sud utvrdio da su državne vlasti odgovorne za nestanak bliskog srodnika podnosilaca predstavke te im je dosudio pravičnu naknadu za njihovo trpljenje zbog neizvesnosti njegove sudbine. U pogledu iznosa dosuđene pravične naknade, Sud primećuje da on u stvari premašuje iznos koji Sud obično dosuđuje u istoj vrsti predmeta. S obzirom na takvu pozadinu, Sud nalazi da su nacionalni sudovi izričito priznali povredu prava podnosilaca da ne budu podvrgnuti nečovečnom postupanju te im dosudili odgovarajuću nadoknadu za njihovo trpljenje. Stoga podnosioci zahteva više ne mogu tvrditi da su žrtve povrede koju navode. S tim u vezi, ovaj prigovor treba odbiti na osnovu člana 35., stava 3. i 4. Konvencije.

Podnosioci nadalje prigovaraju da je hapšenje njihovoga bliskog srodnika bilo nezakonito i da nije sprovedena delotvorna istraga o okolnostima njegovoga hapšenja. Pozivaju se na člana 5. Podnosioci tvrde da nacionalne vlasti nisu dostavile nikakve dokumente o hapšenju M.S.-a, uprkos činjenici što su bile dužne voditi evidenciju o hapšenju, pritvoru, udaljenju i premeštaju. U ovom predmeta Sud primećuje da su, hrvatske vlasti priznale svoju odgovornost za hapšenje i nestanak M.S. u pravosnažnoj građanskoj presudi. Sud primećuje da su nacionalne vlasti preduzele korake kako bi utvrdile okolnosti hapšenja M.S. Obavili su razgovor s policijskim službenicima koji su u tome učestvovali i utvrdili ko ga je uhapsio i gde je odveden. U pogledu nedostataka pri utvrđivanju dalje sudbine M.S., sud je već utvrdio povredu procesnog aspekta člana 2. Konvencije. S obzirom na to, Sud nalazi da nije potrebno dalje ispitati bilo koji prigovor na temelju člana 5. Konvencije.

Podnosioci dalje prigovaraju da nisu imali na raspolaganju nikakvo efikasno domaće pravno sredstvo za podnošenje prigovora na temelju Konvencije. Pozivaju se na član 13. Konvencije. Sud navodi da su oni pokrenuli postupak za naknadu štete u vezi sa hapšenjem i nestankom M.S. i da je dosuđena naknada po tom osnovu. Ono što su još mogli da učine jeste da podnesu ustavnu tužbu zbog nedotvornosti istrage. Sud smatra da nema potrebe dalje ispitivati prigovor u odnosu na kršenje člana 13.

Podnosioci predstavke prigovaraju da je M.S. bio uhapšen samo zato što je srpske nacionalnosti, i da nacionalne vlasti nisu istražile taj aspekt, protivno članu 14. Konvencije. Sud primećuje da je ovaj prigovor blisko povezan s prigovorom koji se odnosi na procesni aspekt člana 2. Konvencije. Sud naglašava da član 14. nema samostalno značenje, ali ima važnu ulogu zbog toga što dopunjuje ostale odredbe Konvencije i njenih protokola, jer štiti osobe stavljene u slične situacije od svake diskriminacije u uživanju prava utvrđenih tim ostalim odredbama. Što se tiče ovoga konkretnog predmeta, Sud primećuje da su podnosioci tvrdili da je M.S. uhapšen samo na osnovi svoje srpske nacionalnosti, dok Vlada tvrdi da ga je hrvatska policija uhapsila zbog sumnje da je počinio krivično delo terorizma. Sud smatra da se glavno pitanje ovde tiče delotvornosti istrage o nestanku M.S.. Sud je u tom pogledu već utvrdio povredu procesnog aspekta člana 2. Konvencije, nakon što je utvrdio razne nedostatke istrage. U svetlu analize Suda na temelju toga člana i utvrđene povrede, Sud smatra da u okolnostima ovoga predmeta nije potrebno ispitati bilo koji dalji prigovor na temelju člana 14. Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET SKENDŽIĆ I KRZNARIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 16212/08)

PRESUDA

STRASBOURG

20. siječnja 2011.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Skendžić i Krznarić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel) zasjedajući u vijeću u sastavu:

Christos Rozakis, predsjednik,
Nina Vajić,
Khanlar Hajiyev,
Dean Spielmann,
Sverre Erik Jebens,
Giorgio Malinverni,
George Nicolaou, suci,
i Søren Nielsen, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 9. prosinca 2010. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena ovog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 16212/08) protiv Republike Hrvatske što su ga 22. veljače 2008. godine tri hrvatska državljanina gđa Josipa Skendžić, gđa Tamara Krznarić i g. Aleksandar Skendžić ("podnositelji zahtjeva") podnijeli Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija").
  2. Podnositelje zahtjeva je zastupala gđa G. Peraković-Turković, odvjetnica iz Ogulina. Hrvatsku vladu ("Vlada") je zastupala njena zastupnica gđa Š. Stažnik.
  3. Predsjednik Prvog odjela odlučio je dana 16. prosinca 2009. godine Vladu obavijestiti o prigovoru koji se tiče postupovnog vida članka 2. Konvencije kao i o prigovorima na temelju članaka 5., 3., 13. i 14. Konvencije. Odlučeno je i istovremeno odlučiti o dopuštenosti i osnovanosti zahtjeva (članak 29., stavak 1.).

ČINJENICE

  1. Podnositelji zahtjeva su rođeni 1957., 1985. i 1982. godine i žive u Otočcu.

Pozadina predmeta

  1. Dana 3. studenoga 1991. godine, za vrijeme Domovinskoga rata u Hrvatskoj, izdan je nalog za uhićenje M.S.-a, supruga prve podnositeljice zahtjeva te oca druge podnositeljice zahtjeva i trećeg podnositelja zahtjeva, rođenog 23. lipnja 1948. i Srbina po nacionalnosti, zbog sumnje da je počinio kazneno djelo terorizma. Nalog je potpisao tadašnji zapovjednik Policijske postaje Otočac J.O. Istoga su dana dva policijska službenika iz postaje, D.R. i J.R., otišli u stan podnositelja zahtjeva u Otočcu i uhitili M.S.-a, koji je potom odveden J.O.-u.
  2. Istoga su dana u neutvrđeno vrijeme druga dva policijska službenika iz iste policijske postaje, D.V. i M.Č., odvela M.S.-a u policijsku upravu u obližnjem gradu Gospiću i predala ga I.O.-u, zapovjedniku Operativnog štaba Gospić. Vidjeli su kako I.O. M.S.-u stavlja lisice i potom su se vratili u Otočac. Od tada se ne zna gdje se M.S. nalazi.
  3. Na zahtjev njegove obitelji, M.S. je proglašen mrtvim na temelju rješenja Općinskoga suda u Otočcu od 26. ožujka 1998., s time da je kao dan smrti utvrđen 2. studenoga 1996.
  4. Podnositelji zahtjeva navode da je u istome razdoblju na području oko obližnjega grada Gospića nestao ili bio ubijen određeni broj osoba srpske nacionalnosti.

Istraga u kaznenome postupku

  1. U danima koji su uslijedili nakon što joj je policija uhitila supruga, prva podnositeljica zahtjeva u više se navrata telefonski obraćala lokalnim vlastima u Otočcu i Gospiću tražeći informacije o njegovoj sudbini, ali nije ih uspjela dobiti.
  2. Dana 17. prosinca 1991. godine, nakon što je prva podnositeljica zahtjeva od Ministarstva unutarnjih poslova ("Ministarstvo") zatražila informacije o svome suprugu, Ministarstvo je Policijskoj postaji Otočac poslalo dopis u kojemu je zatražilo informacije o tome gdje se nalazi M.S. od uhićenja 2. studenoga 1991. godine. Dana 18. prosinca 1991. godine J.O. je odgovorio da je M.S. uhićen 3. studenoga u 11.00 sati, te da je istoga dana prepraćen u Okružni zatvor Gospić.
  3. Dana 20. prosinca 1991. godine Ministarstvo je uputilo službeni dopis Policijskoj upravi Gospić zatraživši informacije o tome gdje se nalazi M.S.
  4. Dana 21. prosinca 1991. godine Policijska uprava Gospić odgovorila je da su M.S.-a uhitila dva službenika Policijske postaje Otočac, te da Policijska uprava Gospić nije bila obaviještena o njegovome uhićenju. Uz to su naveli da je M.S., prema njihovim saznanjima, prepraćen u Okružni zatvor Zagreb. Nastavno na to, dana 11. siječnja 1992. godine Policijska uprava Gospić obavijestila je Ministarstvo da M.S. nikada nije bio priveden u Okružni zatvor Gospić.
  5. Dana 27. listopada 1992. godine Ministarstvo je poslalo dopise Policijskoj postaji Otočac i Policijskoj upravi Gospić zatraživši informacije o tome gdje se nalazi M.S. i je li uvršten na popis nestalih osoba.
  6. Dana 29. listopada 1992. M.Č., jedan od prethodno spomenutih policijskih službenika iz Policijske postaje Otočac, sastavio je izvješće u kojemu je naveo da je M.S., nakon što je uhićen dana 3. studenoga 1991. godine, priveden u Operativni štab Gospić i predan njegovome zapovjedniku I.O.-u. Naveo je i da nema dodatnih saznanja o tome gdje se nalazi M.S.
  7. Dana 14. srpnja 1999. godine prva podnositeljica zahtjeva poslala je Ministarstvu pravosuđa dopis u kojemu je zatražila službenu istragu o nestanku svoga supruga. Dana 4. veljače 2000. godine dopis je proslijeđen državnome odvjetništvu uz zahtjev da se poduzmu odgovarajuće mjere. Prvoj podnositeljici zahtjeva dostavljena je preslika tog zahtjeva, ali nakon toga nije dobila nikakve informacije.
  8. Dana 23. svibnja 2000. godine prva podnositeljica zahtjeva poslala je drugi dopis Ministarstvu pravosuđa u kojemu je zatražila informacije o mjerama koje su poduzete kako bi se utvrdile okolnosti nestanka njezinoga supruga.
  9. Dana 7. srpnja 2000. godine Županijsko državno odvjetništvo u Gospiću odredilo je poduzimanje istražnih radnji u vezi s nestankom M.S.-a, te je od policije u Otočcu zatražilo da obavi obavijesni razgovor s bivšim policijskim službenikom D.R.-om i bivšim zapovjednikom policijske postaje J.O.-om u vezi s nestankom M.S.-a. Policija u Otočcu obavila je obavijesni razgovor s D.R.-om 10. srpnja 2000. godine On je kazao da je u jesen 1991. godine s još jednim policijskim službenikom, J.R.-om, uhitio M.S-a u njegovome stanu u Gospiću na temelju naloga za uhićenje koji je izdao J.O. Oni su M.S.-a odveli J.O.-u i otišli.
  10. Dana 11. srpnja 2000. godine policija u Otočcu obavijestila je Županijsko državno odvjetništvo da nisu mogli obaviti obavijesni razgovor s J.O.-om jer se preselio u Zagreb.
  11. U dopisu upućenom Pučkome pravobranitelju dana 2. veljače 2001. godine prva podnositeljica zahtjeva prigovorila je da se uopće ne poduzimaju radnje u odnosu na istragu o sudbini njezinoga supruga. Dana 13. ožujka 2001. godine Ured Pučkoga pravobranitelja zatražio je od podnositeljice zahtjeva da objasni što je točno njezin zahtjev.
  12. Dana 14. lipnja 2002. godine u Policijskoj postaji Otočac obavljen je obavijesni razgovor s policijskim službenikom D.R.-om koji je u međuvremenu umirovljen. On je rekao da je u studenome 1991. godine bio policijski službenik u toj postaji, te da je u tom razdoblju M.S. bio doveden u prostorije Policijske postaje Otočac, gdje je nakratko zadržan da bi potom bio prepraćen u Gospić u pratnji dva policijska službenika M.Č.-a i D.V-a.
  13. Dana 15. lipnja 2002. godine J.R., prethodno spomenuti policijski službenik iz Policijske postaje Otočac, dao je pisanu izjavu da je 3. studenoga 1991. godine s još jednim policijskim službenikom, D.R.-om, izvršio nalog za uhićenje i uhitio M.S.-a u njegovome stanu u Otočcu. Predali su ga J.O.-u i otišli.
  14. Dana 18. lipnja 2002. godine u Policijskoj postaji Gospić obavljen je obavijesni razgovor s bivšim policijskim službenikom D.V.-om. On je rekao da se ne može sjetiti osobe po imenu M.S., ali se sjetio da je jednom prilikom zajedno s kolegom M.Č.-om vozio službeno policijsko vozilo u Gospić, ali nije znao reći u koju svrhu.
  15. Policija u Otočcu je o rezultatima obavijesnih razgovora obavijestila Policijsku upravu Gospić 19. lipnja 2002. godine, a Županijsko državno odvjetništvo u Gospiću 26. lipnja 2002. godine.
  16. Dana 9. veljače 2004. godine prva podnositeljica zahtjeva je policiji u Otočcu službeno prijavila nestanak M.S.-a. Dana 19. ožujka 2004. godine policija u Otočcu obavijestila je policiju u Gospiću da je M.S. uvršten na popis nestalih osoba, te je od njih zatražila da provedu istragu s obzirom da je M.S. nestao na području pod njihovom nadležnošću. Dana 30. ožujka 2004. godine policija u Gospiću upitala je upravu Zatvora u Gospiću imaju li u svojoj evidenciji podatak da je M.S. tamo boravio u studenome 1991. godine, te je li I.O. obnašao kakvu dužnost u Zatvoru u Gospiću u to vrijeme.
  17. Dana 1. travnja 2004. godine uprava Zatvora u Gospiću obavijestila je policiju u Gospiću da nije evidentirano da je M.S. ikada ušao u taj zatvor, te da I.O. nije obnašao nikakvu dužnost u zatvoru, već da je bio zapovjednik Operativnog štaba Gospić.
  18. Dana 8. travnja 2005. godine policija u Gospiću zatražila je od Policijske uprave ličko- senjske (nekadašnje Policijske uprave Gospić) da od Policijske uprave zagrebačke zatraži da obave obavijesni razgovor s I.O.-om koji je u to vrijeme živio u Zagrebu. Dana 16. travnja 2004. godine Policijska uprava ličko-senjska na odgovarajući je način uputila takav zahtjev.
  19. Dana 22. travnja 2004. godine Policijska uprava zagrebačka obavila je obavijesni razgovor s I.O.-om. On je ustvrdio da je za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj 30. kolovoza 1991. godine došao u Gospić kao časnik Hrvatske vojske, te da je iz Gospića otišao negdje krajem rujna 1991. godine Nije imao saznanja o uhićenju i nestanku M.S.-a.
  20. Dana 7. svibnja 2004. godine prva podnositeljica zahtjeva zatražila je od Glavnog državnog odvjetnika da poduzme mjere kako bi se utvrdilo gdje joj se nalazi suprug.
  21. U svibnju 2004. godine Glavni državni odvjetnik poslao je Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci dopis u kojemu je naveo da je u rujnu 2000. godine državnome odvjetništvu u Rijeci iz njegovoga ureda već bio proslijeđen zahtjev za provođenje istrage o smrti M.S.-a, osobito u vezi s kaznenim postupkom pokrenutim 1999. godine protiv izvjesnog T.O.-a i drugih osoba. U privitku su se nalazili podnesci prve podnositeljice zahtjeva iz 2000. godine u kojima je navela da nije dobila nikakve informacije kao odgovor na svoj upit o vezi s okolnostima smrti njezinoga supruga. Državni odvjetnik je zatražio sve informacije o M.S.-u pribavljene tijekom istrage protiv T.O.-a i njegovih pomagača. Preslika tog dopisa dostavljena je prvoj podnositeljici zahtjeva.
  22. Dana 3. lipnja 2004. godine Županijsko državno odvjetništvo u Gospiću obavijestilo je Policijsku upravu ličko-senjsku o obavijesnom razgovoru s I.O.-om, dodavši kako iz dokumentacije Uprave vojne policije proizlazi da I.O. nije bio na njihovoj platnoj listi.
  23. Dana 18. lipnja 2004. godine Policijska uprava zagrebačka obavila je obavijesni razgovor s J.O.-om. On je izjavio da je od rujna 1991. do 15. veljače 1992. godine bio zapovjednik Policijske postaje Otočac, te da je negdje u listopadu ili studenome 1991. godine izdan nalog za uhićenje M.S.-a i za njegovo odvođenje u Policijsku upravu Gospić na ispitivanje zbog sumnje da je sudjelovao u počinjenju kaznenog djela otmice jednog vozača u proljeće 1991. godine. Nije mu bilo poznato tko je izdao taj nalog, ali je bio siguran da to nije bio on. J.O. je uz to rekao da nije vidio M.S.-a kad je doveden u policiju u Otočcu, ali da zna da je M.Č., zajedno s još jednim ili dvojicom policijskih službenika, policijskom vozilom odveo M.S.-a u policiju u Gospiću. Nije imao saznanja o tome što se dogodilo, ali je čuo glasine da je istoga dana M.S. pobjegao na okupirano područje.
  24. Dana 13. srpnja 2004. godine Policijska uprava zadarska obavila je obavijesni razgovor s Ž.B.-om, koji je u razdoblju od 1. kolovoza do 30. studenoga 1991. godine bio načelnik Odjela operativnih poslova javne sigurnosti Policijske uprave Gospić. On nije imao saznanja o uhićenju i nestanku M.S.-a niti je ikada čuo za osobu s tim imenom.
  25. Dana 24. kolovoza 2004. godine Policijska uprava ličko-senjska obavila je obavijesni razgovor s I.D.-om, umirovljenim policijskim službenikom Policijske uprave Gospić, koji je rekao da nije naredio uhićenje M.S.-a, te da je J.O. bio onaj koji ga je najvjerojatnije naredio. Nije bio prisutan kao je M.S. doveden u Policijsku upravu Gospić.
  26. U listopadu 2004. godine zamjenik Glavnog državnog odvjetnika poslao je dopis prvoj podnositeljici zahtjeva u kojemu joj je rekao da je i Policijskoj upravi Gospić i Županijskom državnom odvjetništvu u Gospiću naloženo da poduzmu sve potrebne mjere kako bi se utvrdile okolnosti nestanka njezinoga supruga.
  27. Dana 11. studenoga 2004. godine Županijsko državno odvjetništvo u Gospiću zatražilo je od Županijskoga suda u Gospiću da poduzme istražne radnje saslušanja J.S. (prve podnositeljice zahtjeva), J.O.-a, M.Č.-a, D.V.-a, D.R.-a, J.R.-a i I.O.-a. Na ročištima održanim i 24. studenoga 2004. godine istražni sudac Županijskog suda u Gospiću saslušao je sve navedene svjedoke, osim J.O.-a. Svi su ponovili ono što su već rekli policiji. Nakon toga, 10. veljače 2005. godine istražni sudac Županijskog suda u Zagrebu saslušao je J.O.-a. On je ponovio izjavu koju je dao policiji.
  28. Krajem 2004. godine prva podnositeljica zahtjeva uputila je dopis potpredsjednici Vlade u kojemu je pitala za napredak u istrazi, a potpredsjednica Vlade taj je dopis proslijedila Glavnom državnome odvjetniku. U veljači 2005. godine zamjenik Glavnog državnog odvjetnika obavijestio je podnositeljicu zahtjeva da je u studenome 2004. godine Županijskome sudu u Gospiću podnesen zahtjev za pokretanje istrage o nestanku M.S.-a. Dana 10. veljače 2005. godine istražni sudac kojemu je predmet dodijeljen u rad uzeo je iskaze nekoliko svjedoka.
  29. U kolovozu 2005. godine punomoćnica prve podnositeljice zahtjeva zatražila je od Županijskoga suda u Gospiću informacije o istrazi.
  30. U rujnu 2005. godine Županijsko državno odvjetništvo u Gospiću obavijestilo je podnositeljicu zahtjeva da još nije utvrđeno tko je odgovoran za nestanak njezinoga supruga. Županijsko državno odvjetništvo u Gospiću zatražilo je od Policijske uprave Gospić da nastavi ulagati napore u cilju utvrđivanja okolnosti nestanka M.S.-a
  31. U prosincu 2005. godine punomoćnica prve podnositeljice zahtjeva zatražila je od Glavnog državnoga odvjetnika da se predmet ustupi drugom državnom odvjetništvu, istaknuvši prigovor pristranosti Županijskog državnog odvjetništva u Gospiću zbog toga što je istraga otkrila da su u nestanak M.S.-a umiješane lokalne vlasti.
  32. U siječnju 2006. godine državni odvjetnik odgovorio je punomoćnici prve podnositeljice zahtjeva da je zatražio izvješće od Županijskog državnog odvjetništva u Gospiću i lokalne policije.
  33. U srpnju 2006. godine punomoćnica prve podnositeljice zahtjeva izjavila je predstavnicima Misije OESS-a u Hrvatskoj da je istraga bila nedjelotvorna. U kolovozu 2006. godine Misija se kod Glavnog državnoga odvjetnika raspitivala o napretku istrage.
  34. U isto je vrijeme punomoćnica prve podnositeljice zahtjeva zatražila da se M.S. stavi na popis nestalih osoba pri Upravi za zatočene i nestale osobe, te je dostavila informaciju o tome gdje bi se moglo nalaziti njegovo tijelo. Ubrzo nakon toga, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti obavijestilo je punomoćnicu da su ekshumacijom na groblju u Vranešu pronađena tijela tri neidentificirane osobe. Tim povodom članovi obitelji Skendžić dali su uzorke krvi.
  35. U listopadu 2006. godine državno odvjetništvo obavijestilo je Misiju OESS-a u Hrvatskoj da su od Županijskog državnog odvjetništva u Gospiću zatražene dodatne informacije. Županijsko državno odvjetništvo u Gospiću naložilo je policiji da poduzme dodatne korake u cilju utvrđivanja počinitelja. Dodatni koraci, međutim, nisu poduzeti.
  36. Dana 6. rujna 2007. godine podnositelji zahtjeva podnijeli su ustavnu tužbu zbog nedjelotvornosti istrage. Postupak je još uvijek u tijeku.
Građanski postupak protiv države
  1. U ožujku 2002. godine podnositelji zahtjeva su podnijeli građansku tužbu protiv države Općinskom sudu u Otočcu, tražeći naknadu štete u vezi s M.S.-ovim nestankom.
  2. U presudi od 6. svibnja 2005. godine Općinski je sud utvrdio da je M.S.-a uhitila policija i da je bio živ dok je bio u policijskom pritvoru, te da je stoga država odgovorna za njegov nestanak i smrt. Svakom je podnositelju zahtjeva dosudio 230.000 hrvatskih kuna (HRK) na ime nematerijalne štete zbog njihovih duševnih boli zbog smrti bliskog rođaka, mjesečnu rentu prvoj podnositeljici zahtjeva do njene smrti, a drugoj i trećem podnositelju zahtjeva sve dok se školuju. Mjerodavni dio presude glasi kako slijedi: 

„… upravo činjenica da postoji rješenje PP Otočac od 03. studenog 1991. godine o određivanju pritvora protiv Milana Skendžića, a koji je sukladno istom i priveden u PP Otočac, a da istovremeno ne postoji dokaz da je Milan Skendžić od strane PP Otočac predan nekom drugom tijelu, odnosno organu, ukazuje na odgovornost tužene.

Kao što je rečeno, upravo ta činjenica da nema dokaza da je PP Otočac predala uhićenika Milana Skendžića nekom drugom organu, odlučna je za pitanje odgovornosti tužene, jer dakako, da pitanje ingerencije nad uhićenikom podrazumijeva i preuzimanje odgovornosti za sigurnost istog, odnosno i zaštitu njegovog tjelesnog integriteta.

Na temelju izjava saslušanih svjedoka, poglavito policajaca koji su sudjelovali u njegovom privođenju i sprovođenju u Gospić, očito je da su već prilikom postupanja istih kršena osnovna ljudska prava i slobode uhićenika zajamčena Ustavom RH, a koja prava se ne mogu ograničiti niti u doba ratnog stanja ili neposredne ratne ugroženosti, te prava zajamčena tada važećim Zakonom o krivičnom postupku.

Naprotiv, proistječe da tužena Milanu Skendžiću kao uhićeniku, pored kršenja zakonom propisane procedure prilikom postupanja, nije osigurala zaštitu tjelesnog integriteta, odnosno života, što je rezultiralo njegovim nestankom, te njegovim proglašenjem kao nestale osobe umrlim.

Na opisani način, dakle, očito je da je nastupila šteta prouzročena nezakonitim i nepravilnim radom tijela državne uprave, u konkretnom slučaju Ministarstva unutarnjih poslova…

Sud ne dvoji da se duševne boli zbog smrti supruga, odnosno oca, ne mogu izraziti u novcu, već je riječ o satisfakciji, kako bi se tužiteljima I-III barem djelomično pomogla uspostaviti neosporno narušena psihička ravnoteža uslijed gubitka supruga, odnosno oca. Pri određivanju iznosa pravične novčane naknade za duševne bolove tužitelja I-III, sud je osobito imao u vidu okolnosti, odnosno način stradavanja sada pok. Skendžić Milana, te već i zbog te činjenice drži da su duševne boli tužitelja I-III osobite jačine.

Naime, sud je imao u vidu da je sada pok. Milan Skendžić priveden od strane legitimnih organa, te da nakon odvođenja iz njegovog doma, obitelj – tužitelji više nije imala nikakvih vijesti o istom. Dakako da takav način, nesumnjivo stradavanja, njihovog supruga, odnosno oca, predstavlja za tužitelje I-III kao obitelj, izuzetno frustrirajuću i stresnu situaciju, osobito što obitelj nikada nije saznala potpunu istinu o njegovom stradavanju.

Atmosferu posvemašnjeg očaja i neizvjesnosti koje su tužitelji u vrijeme odvođenja, odnosno pogibije Milana Skendžića osjećali, zorno je opisala I tužiteljica u svojoj izjavi, ističući da je koristila lijekove za smirenje, s obzirom da ni od koga nije dobivala odgovore gdje je i kako je završio njezin suprug.

Dojmljiva je izjava i II tužiteljice, koja ističe da je, kao tada šestogodišnje dijete, neprestano plakala, da su se i ona i brat povukli u sebe, te da bi barem voljela znati gdje joj je pokopan otac kako bi imala gdje obilježiti Dan mrtvih.

I III tužitelj tada devetogodišnjak, ističe svoju veliku povezanost sa ocem, a vrijeme njegovog odvođenja i neizvjesnosti o njegovoj sudbini opisuje kao „grozno, u kojem ne pamti niti jedan lijepi trenutak“.

Nesporno je da je duševna bol prigodom gubitka roditelja, odnosno supruga, svakako nemjerljiva, a u konkretnom slučaju upravo činjenica da tužitelji I-III ni danas ne znaju točne okolnosti stradavanja, kao ni grobno mjesto svoga supruga, odnosno oca, svakako njihovoj boli daje i dodatnu dimenziju.“

  1. Županijski sud u Gospiću potvrdio je dana 12. siječnja 2006. godine dio presude koji se odnosi na dosuđenu nematerijalnu štetu, dok je dio koji se odnosi na mjesečnu rentu ukinut. Dana 10. listopada 2007. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio je presudu Županijskog suda kojom je dosuđena nematerijalna šteta. Ova je presuda u cijelosti ovršena dana 29. travnja 2008. godine.
  2. Postupak povodom zahtjeva za mjesečnu rentu nastavljen je pred Općinskim sudom u Otočcu, koji je donio novu presudu dana 11. veljače 2009. godine, ponovno dosudivši podnositeljima zahtjeva mjesečnu rentu. Ovu je presudu dana 3. srpnja 2009. godine potvrdio Županijski sud u Gospiću.
  3. Dana 31. kolovoza 2009. godine podnositelji zahtjeva zatražili su ovrhu te presude pred Općinskim sudom u Otočcu te je dana 9. rujna 2009. godine doneseno rješenje o ovrsi.
  4. Međutim, ovrha je odgođena na zahtjeva države dana 22. rujna 2009. godine, s osnova što je država u međuvremenu bila podnijela reviziju Vrhovnom sudu, povodom koje je postupak još uvijek u tijeku.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 2. KONVENCIJE 

  1. Podnositelji zahtjeva prigovaraju da je hrvatska policija uhitila M.S.-a u studenom 1991. godine i da je on nakon toga nestao te da nije bilo nikakve djelotvorne istrage o okolnostima njegovoga uhićenja i nestanka. Pozivaju se na članak 2. Konvencije, čiji mjerodavni dijelovi glase kako slijedi:

"1 Pravo svakoga na život zaštićeno je zakonom. Nitko ne smije biti namjerno lišen života osim u

izvršenju sudske presude na smrtnu kaznu za kaznena djela za koje je ta kazna predviđena zakonom.

...”

A. Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

  1. Vlada tvrdi da je zahtjev podnesen izvan šestomjesečnoga roka, jer su podnositelji zahtjeva još 9. prosinca 2005. prigovorili državnom odvjetništvu zbog neučinkovitosti istrage, pa se stoga taj datum treba uzeti kao datum od kojega počinje teći šestomjesečni rok.
  2. Vlada također tvrdi da podnositelji zahtjeva više nisu žrtve navodnih povreda jer su u građanskom postupku protiv države domaći sudovi utvrdili odgovornost države za nestanak M.S.-a te podnositeljima zahtjeva dosudili naknadu štete.
  3. U odgovoru na te tvrdnje, podnositelji zahtjeva tvrde da je istraga o nestanku njihovog bliskog srodnika još bila u tijeku, te da je to potvrđeno u dopisima koje su domaća tijela podnositeljima zahtjeva uputila u odgovoru na njihove upite o napretku istrage. Štoviše, podnositelji zahtjeva su podnijeli ustavnu tužbu kojoj je bio cilj ispraviti povredu kojoj su prigovorili.

2. Ocjena Suda

(a)Sukladnost ratione temporis
  1. Sud primjećuje da se pitanje vremenske nadležnosti Suda u odnosu na prigovore podnositelja zahtjeva otvara i u smislu materijalnog i u smislu postupovnog vida članka 2. Konvencije.

(i) Materijalni aspekti

  1. Sud ponavlja da odredbe Konvencije ugovornu stranku ne obvezuju u pogledu nijednog čina ili činjenice koji su se dogodili odnosno nijedne situacije koja je prestala postojati prije datuma stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tu stranku; to je utvrđeno načelo u sudskoj praksi Suda koje se temelji na općem pravilu međunarodnoga prava (vidi, između mnogih drugih izvora prava, Šilih v. Slovenia [GC], br. 71463/01, § 140, 9. travnja 2009. godine).
  2. U vezi s time, Sud prvo primjećuje da je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku dana 5. studenoga 1997. godine. Prema tome, svi prigovori podnositelja zahtjeva koji se pozivaju na odgovornost države ugovornice za činjenične događaje iz 1991. godine izvan su vremenske nadležnosti Suda.
  3. Sud primjećuje da je supruga odnosno oca podnositelja zahtjeva hrvatska policija uhitila početkom studenoga 1991. godine te da se otad ne zna gdje se on nalazi. Sud uz to primjećuje da je M.S. proglašen mrtvim s danom 2. studenoga 1996. godine. To znači da se navodna materijalna povreda članka 2. dogodila prije 5. studenoga 1997. godine, kad je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku.
  4. Slijedi da je prigovor na temelju materijalnog vida članka 2. Konvencije nespojiv s odredbama Konvencije ratione temporis u smislu članka 35., stavka 3. Konvencije i da ga stoga treba odbiti na temelju članka 35.,stavka 4.

(ii) Postupovni aspekt

  1. Ukoliko se ulože prigovori koji se tiču radnji ili propusta države ugovornice nakon 5. studenog 1997. godine Sud ih može primiti na znanje (vidi predmet Varnava and Others v. Turkey [GC], br.. 16064/90, 16065/90, 16066/90, 16068/90, 16069/90, 16070/90, 16071/90, 16072/90 i 16073/90, stavak 134., 18. rujna 2009.). On u tom pogledu primjećuje da se dio zahtjeva podnositelja zahtjeva odnosi na situaciju koja pripada razdoblju nakon 5. studenoga 1997. godine, a to je trajno propuštanje polaganja računa za sudbinu M.S.-a i utvrđivanja gdje se on nalazi putem provođenja djelotvorne istrage
  2. Sud uz to primjećuje da je M.S. proglašen mrtvim s danom 2. studenoga 1996. godine. Međutim, čak i kad je nestala osoba utvrđena umrlom, to ne znači da podnositelji zahtjeva time više nemaju pravo na prigovor zbog nepostojanja djelotvorne istrage (vidi naprijed citirani predmet Varnava, stavak 144.). S tim u vezi Sud upućuje na načela utvrđena u stavcima 145. i 148. presude u naprijed citiranom premetu Varnava :

"145   Sud želi podsjetiti da, u slučaju nezakonite ili sumnjive smrti, postupovna obveza provođenja istrage na temelju članka 2. u većini slučajeva nastaje pronalaskom tijela ili nastupom smrti. Kad je riječ o nestancima u životno ugrožavajućim okolnostima, postupovna obveza provođenja istrage teško da može prestati pronalaskom tijela ili presumpcijom smrti; time se samo baca svjetlo na jedan vid sudbine nestale osobe. Obveza polaganja računa za nestanak i smrt, te za utvrđivanje identiteta počinitelja nezakonitih čina s time u vezi i za njegov kazneni progon u načelu će i dalje postojati

...

148. Stoga se ne može reći da je nestanak samo "trenutačni" čin ili događaj; dodatni razlikovni element koji se sastoji u naknadnom nedavanju objašnjenja o tome gdje se nalazi nestala osoba i koja joj je sudbina dovodi do nastanka trajne situacije. Stoga će postupovna obveza potencijalno postojati sve dok se ne razjasni sudbina te osobe; ustrajanje na neprovođenju potrebne istrage smatrat će se trajnom povredom (vidi četvrti među-državni predmet, § 136). To će biti tako čak i ako se u konačnici pretpostavi da je nastupila smrt."

  1. Kad je pak riječ o ovome predmetu, Sud primjećuje da su prvi koraci u cilju rasvjetljavanja sudbine M.S.-a poduzeti 17. prosinca 1991. kad je Ministarstvo unutarnjih poslova poslalo službeni dopis policijskoj stanici u Otočcu u kojemu se raspitivalo o tome gdje se nalazi M.S. (vidi stavak 11. ove presude). Do 5. studenoga 1997. sastavljeno je nekoliko policijskih izvješća u kojima su zabilježene okolnosti uhićenja M.S.-a, ali nije pokrenuta službena istraga.
  2. Nakon dopisa prve podnositeljice zahtjeva od 14. srpnja 1999. kojim je zatražila službenu istragu, prve istražne radnje naložilo je Županijsko državno odvjetništvo u Gospiću dana 7. srpnja 2000. kad je od policije u Gospiću zatražilo da obavi obavijesni razgovor s bivšim policijskim službenikom D.R.-om i bivšim zapovjednikom Policijske postaje Otočac O.J-om o nestanku M.S.-a (vidi stavak 17. ove presude).
  3. Nakon toga su poduzete razne istražne radnje do 10. veljače 2005., kad je istražni sudac Županijskoga suda u Zagrebu uzeo iskaz od J.O.-a.
  4. Stoga, sve relevantne istražne radnje koje su poduzete s ciljem pronalaska M.S., poduzete su nakon 5. studenog 1997. godine kada je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku. Slijedi da sva pitanja koja se tiču postupovnog aspekta članka 2. Konvencije potpadaju u vremensku nadležnost Suda.
(b) Status žrtve podnositelja zahtjeva
  1. Sud prvo prima na znanje prigovor podnositelja zahtjeva da im je bliski srodnik uhićen od hrvatske policije nakon čega je nestao, te da istraga okolnosti njegovoga uhićenja i nestanka nije bila djelotvorna. Sud ponavlja da postupovni vid članka 2. u okolnostima poput okolnosti iz ovoga predmeta u načelu zahtijeva provođenje istrage koja je takva da može dovesti do utvrđenja identiteta i kažnjavanja odgovornih. Osnovna je svrha takve istrage osigurati djelotvornu provedbu domaćih zakona koji štite pravo na životi i, u onim predmetima u kojima sudjeluju državni agenti ili tijela, osigurati njihovu odgovornost za polaganje računa za smrti koje su se dogodile unutar njihove odgovornosti (vidi Paul and Audrey Edwards v. the United Kingdom, br. 46477/99, stavak 69., ECHR 2002-II).
  2. Sud je već presudio da se građanski postupak pokrenut na prijedlog podnositelja zahtjeva koji ne uključuje otkrivanje ili kažnjavanje bilo kojeg navodnog počinitelja ne može uzeti u obzir pri ocjeni poštuje li država svoje postupovne obveze na temelju članka 2. Konvencije (vidi Hugh Jordan v. the United Kingdom, br 24746/94, stavak 141., ECHR 2001- III (izvaci)).
  3. Kad je riječ o ovome predmetu, Sud primjećuje da su povodom građanske tužbe protiv države podnositelji zahtjeva dobili pravičnu naknadu za duševne boli pretrpljene zbog uhićenja i naknadnog nestanka bliskog im srodnika, kao i priznanje odgovornosti države za nestanak M.S.-a. Usprkos pozitivnom ishodu za podnositelje zahtjeva u obliku dosuđenog financijskog iznosa, njihova građanska tužba nije mogla, bez korištenja zaključaka kaznene istrage, doći do bilo kakvih utvrđenja glede identiteta počinitelja, a još manje je mogla utvrditi njihovu odgovornost (vidi, mutatis mutandis, Kaya v. Turkey, 19. veljače 1998., stavak 105., Reports of Judgments and Decisions 1998-I; Yaşa v. Turkey, 2. rujna 1998., stavak 74., Reports of Judgments and Decisions 1998-VI i Shanaghan v. the United Kingdom, br. 37715/97, stavak 99., 4. svibnja 2001.). Nadalje, obveza države ugovornice na temelju postupovnog vida članka 2. Konvencije da provede istragu koja može dovesti do otkrivanja i kažnjavanja odgovornih u slučaju smrti neke osobe u rukama službenih osoba države može postati iluzornom ako bi podnositelj zahtjeva prestao biti žrtvom u odnosu na prigovore na temelju tih članaka samo s osnove što mu je dosuđena naknada štete (vidi mutatis mutandis, Isayeva and Others v. Russia, br. 57947/00, 57948/00 i 57949/00, stavak 149., 24. veljače 2005.) čak kad uz nju ide, kao što je to u ovom predmetu, priznanje odgovornosti države.
  4. Slijedi da podnositelji zahtjeva u ovome predmetu i dalje mogu tvrditi da su žrtve navodnih povreda postupovnog vida članka 2. Konvencije i da prigovore Vlade u tom pogledu treba odbiti.

(c) Poštovanje pravila o šest mjeseci

  1. Kad je riječ o prigovoru Vlade glede poštovanja pravila o šest mjeseci, Sud se poziva na sljedeća načela utvrđena u naprijed citiranom predmetu Varnava:

"158. … ako je nastupila smrt, od podnositeljevih se srodnika očekuje da poduzmu korake u smislu praćenja napretka istrage ili vođenja računa o činjenici da se istraga ne provodi, te da svoje zahtjeve podnesu s odgovarajućom žurnošću čim saznaju ili su trebali saznati da se ne provodi djelotvorna istraga u kaznenome postupku.

159. Unatoč tome, rečeno je da se šestomjesečni rok kao takav ne primjenjuje na trajne situacije …

161… Nisu sve trajne situacije iste; narav situacije može biti takva da protek vremena utječe na ono što se dovodi u pitanje. U slučajevima nestanaka, baš kao što je nužno da mjerodavna domaća tijela pokrenu istragu i poduzmu mjere čim je osoba nestala u životno ugrožavajućim okolnostima, jednako je tako neophodno da podnositelji zahtjeva koji su u srodstvu s nestalim osobama nepotrebno ne odgađaju iznošenje pred Sud prigovora o nedjelotvornosti ili neprovođenju istrage. S protekom vremena sjećanja svjedoka blijede, svjedoci mogu umrijeti ili postati nedostupnima, dokazi propadaju ili nestaju, a izgledi da će se djelotvorna istraga uopće moći provesti bit će sve manji; uz to i ispitivanje i prosudba samoga Suda mogu biti lišeni svrhovitosti i djelotvornosti. Prema tome, kad je riječ o nestancima, podnositelji zahtjeva ne mogu neograničeno čekati prije dolaska u Strasbourg. Oni moraju pokazati određeni stupanj revnosti i inicijative, te svoje prigovore iznijeti bez nepotrebnog odgađanja. A što to podrazumijeva, razmatra se u nastavku.

162. Sud bi, kao prvo, želio napomenuti da se mora istaknuti razlika u odnosu na slučajeve nezakonite ili nasilne smrti. U tim je slučajevima obično poznat trenutak kad se saznalo da je smrt nastupila, a neke su osnovne činjenice javno poznate. Pomanjkanje napredovanja u istrazi ili nedjelotvornost istrage obično će biti lakše primijećeni. Prema tome, zahtjevi žurnog postupanja mogu podnositelju zahtjeva nalagati da takav predmet iznese pred Sud u Strasbourgu u roku koji se mjeri u mjesecima, ili najkasnije, ovisno o okolnostima, veoma malom broju godina nakon događaja. U slučajevima nestanka, kada vlada neupućenost i neizvjesnost te, po prirodi stvari, nitko ne preuzima odgovornost za ono što se dogodilo, ili se čak može činiti da neka tijela namjerno prikrivaju informacije i ometaju istragu, situacija nije toliko jasna. Srodnicima nestale osobe teže je ocijeniti što se događa ili što se može očekivati da će se dogoditi. Potrebno je uzeti u obzir neizvjesnost i zbunjenost koji su često prisutni u razdoblju nakon nestanka.

163. Kao drugo, Sud bi želio uzeti u obzir međunarodne materijale o nasilnim nestancima. Međunarodna konvencija o zaštiti svih osoba od nasilnog nestanka utvrđuje da svi rokovi za procesuiranje kaznenih djela vezanih uz nestanke trebaju trajati razmjerno težini djela, dok Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda isključuje svaku zastaru u slučaju procesuiranja međunarodnih zločina protiv čovječnosti, koji uključuju nasilne nestanke. Imajući, stoga, na umu postignuto suglasje da je potrebno omogućiti kazneni progon počinitelja takvih zločina čak i ako je proteklo puno godina od događaja, Sud smatra da je ozbiljna narav nestanaka takva da se standard žurnosti koja se očekuje od srodnika ne može prestrogo tumačiti u kontekstu zaštite što ju pruža Konvencija.

164. Kao treće, u skladu s načelom supsidijarnosti, najbolje je da se činjenično stanje predmeta istraži te da se otvorena pitanja razriješe u što je moguće većoj mjeri na domaćoj razini. U interesu je podnositelja zahtjeva, kao i učinkovitosti sustava uspostavljenog na temelju Konvencije, da domaća tijela, koja su u najboljem položaju da to učine, poduzmu mjere za ispravljanje svake navodne povrede Konvencije.

165. Unatoč tome, Sud smatra da se zahtjevi u predmetima nestanka mogu odbiti kao nepravovremeni ako je došlo do prekomjernog ili neobjašnjenog odgađanja kod podnositelja zahtjeva nakon što su saznali ili su trebali saznati da nije pokrenuta istraga ili da se u istrazi ništa ne događa ili da je istraga postala nedjelotvornom, te da u svakoj od tih situacija nema neposrednih i stvarnih izgleda da će se djelotvorna istraga provesti u budućnosti. Ako su poduzete inicijative u odnosu na situaciju nestanka, podnositelji zahtjeva mogu neko razumno vrijeme čekati razvoj događaja koji bi mogao razriješiti ključna činjenična ili pravna pitanja. Naime, sve dok postoji određena razina svrhovitog kontakta između obitelji i tijela vlasti u smislu prigovora i zahtjeva za informacijama, ili pak dok ima određenih naznaka ili stvarne mogućnosti napretka u istražnim radnjama, pitanje nepotrebnog odgađanja u pravilu se neće otvoriti. Međutim, ako je proteklo dosta vremena, a došlo je do značajnog kašnjenja i zatišja u istražnim aktivnostima, doći će trenutak kad će srodnici žrtve morati shvatiti da djelotvorna istraga nije, niti će biti osigurana. Kada će se u tu fazu ući, to će neizbježno ovisiti o okolnostima pojedinog slučaja.

166. Ako, u složenom slučaju nestanka poput ovoga, koji se dogodio u situaciji međunarodnoga sukoba, sve upućuje na potpuno pomanjkanje ikakve istrage ili svrhovitog kontakta s tijelima vlasti, od srodnika se može očekivati da iznesu predmet pred sud najkasnije nekoliko godina nakon incidenta. Ako se nekakva istraga ipak provodi, čak i ako je sporadična i opterećena problemima, srodnici mogu razumno čekati još par godina sve dok u stvarnosti ne nestane nada da će doći do napretka. A kad protekne više od deset godina, da bi mogli opravdati daljnje odgađanje dolaska u Strasbourg, podnositelji zahtjeva u pravilu bi trebali uvjerljivo dokazati da se u kontinuitetu ostvarivao određeni, i to konkretni, napredak. Stroža bi se očekivanja primjenjivala u slučajevima kad podnositelji zahtjeva imaju izravan pristup istražnim tijelima na domaćoj razini."

  1. Kad je riječ o ovome predmetu, Sud primjećuje da je nadležno državno odvjetništvo naložilo poduzimanje prvih istražnih radnji u vezi s nestankom M.S.-a 7. srpnja 2000. godine, povodom dopisa prve podnositeljice zahtjeva od 14. srpnja 1999. godine. Ovaj je zahtjev podnesen Sudu 22. veljače 2008. godine. U to je vrijeme istraga državnoga odvjetništva o nestanku bliskoga srodnika podnositelja zahtjeva bila u tijeku, što je i dalje slučaj. U vezi s time, Sud bilježi da je zadnja radnja u istrazi poduzeta 10. veljače 2005. godine kad je istražni sudac Županijskog suda u Zagrebu uzeo iskaz od svjedoka J.O.-a.
  2. U veljači 2008. godine, kada su podnositelji zahtjeva podnijeli ovaj zahtjev Sudu, postupak povodom njihove ustavne tužbe o nedjelotvornosti istrage bio je u tijeku, što je i dalje slučaj. Nadalje, s obzirom na velika odugovlačenja u istrazi, koja traje već više od deset godina, činjenica da su podnositelji zahtjeva nekoliko godina pričekali prije nego što su svoj zahtjev podnijeli u Strasbourg čini se razumnom (vidi naprijed citirani predmet Varnava).
  3. Izvidi su još uvijek u tijeku. Stoga se ne može reći da je rok od šest mjeseci protekao u bilo koje vrijeme tijekom tog razdoblja. Slijedi da prigovor Vlade treba odbiti.

Zaključak o dopuštenosti

  1. Sud primjećuje da prigovor na temelju postupovnog vida članka 2. nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. Konvencije. Nadalje primjećuje i da on nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.
B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelji zahtjeva tvrde da je njihovog bliskog srodnika uhitila policija i da je on nakon toga nestao. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno, a mjerodavna državna tijela nisu utvrdila okolnosti njegovoga nestanka. Istragu o njegovome nestanku vodila su tijela u Otočcu i Gospiću, koja se nisu mogla smatrati neovisnima jer su službenici tih tijela umiješani u događaje o kojima je riječ.
  2. Vlada je ustvrdila da su domaća tijela učinila sve što je bilo u njihovoj moći kako bi utvrdila okolnosti nestanka M.S.-a.

2. Ocjena Suda

(a) Navodno nepostojanje djelotvorne i brze istrage
  1. Sud ponavlja da, prema njegovoj sudskoj praksi, obveza zaštite prava na život na temelju članka 2., u vezi s općenitom obvezom države iz članka 1. da mora "osigurat[i] svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom prava i slobode određene u Konvenciji" podrazumijeva obvezu provođenja određenog oblika djelotvorne službene istrage kad su pojedinci ubijeni kao posljedica uporabe sile. Ta se obveza ne ograničava na slučajeve u kojima je utvrđeno da je ubojstvo počinio predstavnik države. Niti je u tom smislu odlučno jesu li članovi pokojnikove obitelji ili druge osobe podnijeli formalni prigovor glede ubojstva nadležnome istražnom tijelu. Sama činjenica da su vlasti bile obaviještene o ubojstvu nekog pojedinca dovodi ipso facto do nastanka obveze na temelju članka 2. Konvencije da se provede djelotvorna istraga o okolnostima koji okružuju tu smrt (vidi Tanrıkulu v. Turkey [GC], br 23763/94, stavci 101. i 103., ECHR 1999-IV). Priroda i stupanj kontrole koji zadovoljava najniži prag djelotvornosti istrage ovisi o okolnostima svakog pojedinog predmeta. To treba ocijeniti na osnovi svih mjerodavnih činjenica i s obzirom na praktične stvarne elemente rada u istrazi (vidi Velikova v. Bulgaria, br. 41488/98, stavak 80., ECHR 2000-VI i naprijed citirani predmet Ülkü Ekinci, stavak 144.).
  2. Postoji i zahtjev promptnosti i razumne brzine koji se podrazumijeva u ovome kontekstu (vidi Yaşa v. Turkey, presuda od 2. rujna 11998. Reports 1998-VI, str.. 2439-40, stavci 102.-04. i Çakıcı v. Turkey [GC], br. 23657/94, stavci 80., 87. i 106., ECHR 1999-IV). Mora se prihvatiti kako mogu postojati prepreke ili poteškoće koje sprečavaju napredak istrage u nekoj konkretnoj situaciji. Međutim, bezodložni odgovor vlasti kad istražuju nestanak može se općenito smatrati bitnim za osiguranje povjerenja javnosti da one održavaju vladavinu prava i spriječiti da izgleda kako postoje neki tajni dogovori ili snošljivost prema nezakonitim radnjama (vidi, općenito, McKerr v. the United Kingdom, br. 28883/95, stavci 108.-15., ECHR 2001-III; Avşar v. Turkey, br. 25657/94, stavci 390.-95., ECHR 2001-VII i Myronenko v. Ukraine, br. 15938/02, stavak 35., 18. veljače 2010.).
  3. Sud primjećuje da nema dokaza da je M.S. ubijen. Međutim, prethodno spomenute postupovne obveze obuhvaćaju, ali se ne ograničavaju na predmete koji se odnose na ubojstva s namjerom koja su posljedica uporabe sile predstavnika države. Sud smatra da se te obveze primjenjuju i na predmete u kojima je osoba nestala u okolnostima koje se mogu smatrati životno ugrožavajućima.
  4. Sud primjećuje da je M.S. proglašen mrtvim na temelju rješenja Općinskoga suda u Otočcu od 26. ožujka 1998. godine i da je kao dan smrti utvrđen 2. studenoga 1996. godine. S obzirom na to rješenje i činjenicu da je uhićen u studenome 1991. godine za vrijeme Domovinskoga rata u Hrvatskoj, te da se ne zna gdje se od tada nalazi, Sud prihvaća da se mora pretpostaviti da je njegova smrt nastupila nakon uhićenja od osoba u službi države.
  5. U ovome je predmetu bila provedena službena istraga o nestanku bliskog srodnika podnositelja zahtjeva. Međutim, u provođenju istrage došlo je do bitnih nedostataka. U vezi s time, Sud će ispitati samo dio istrage koji se odvijao nakon 5. studenoga 1997. godine, kada je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku.
  6. Kao prvo, Sud primjećuje da je iako je istraga započela ubrzo nakon nestanka M.S.-a u listopadu 1992. godine došlo do njezinoga zastoja. U razdoblju nakon što je Hrvatska ratificirala Konvenciju (tj. nakon 5. studenoga 1997. godine) prvi su koraci poduzeti tek nakon dopisa prve podnositeljice zahtjeva od 14. srpnja 1999. godine, to jest, kad je 7. srpnja 2000. godine Županijsko državno odvjetništvo u Gospiću naredilo provođenje istražnih radnji u vezi s nestankom M.S.-a, te je od policije u Otočcu zatražilo da obavi obavijesni razgovor s bivšim policijskim službenikom D.R.-om i bivšim zapovjednikom Policijske postaje Otočac J.O.-om u vezi s okolnostima nestanka M.S.-a.
  7. Daljnje istražne radnje prepune su neobjašnjivih odgađanja. Tako je obavijesni razgovor s D.R.-om obavljen tek 14. lipnja 2002. godine, gotovo dvije godine nakon što je državno odvjetništvo to zatražilo. Kad je pak riječ o J.O.-u, iako je policija u Otočcu još 11. srpnja 2000. godine obavijestila Županijsko državno odvjetništvo u Gospiću da nisu mogli obaviti obavijesni razgovor s J.O.-om jer se preselio u Zagreb, sve do 18. lipnja 2004. godine nisu poduzete nikakve mjere s ciljem utvrđivanja njegovoga boravišta i obavljanja obavijesnog razgovora s njime.
  8. Sud uz to primjećuje da u razdoblju od lipnja 2002. do veljače 2004. godine nije bilo ozbiljnih nastojanja da se pribave odgovarajući dokazi.
  9. Ta su odgađanja već sama za sebe dovela u pitanje djelotvornost istrage i morala su imati negativan učinak na izglede da se utvrdi istina.
  10. Potrebno se osvrnuti i na ostale elemente istrage. Na primjer, dvojica policijskih službenika iz policijske postaje Otočac, D.V. i M.Č., u svome su iskazu rekla da su M.S.-a odveli u policijsku upravu obližnjega grada Gospića, te da su ga predala I.O.-u. Vidjeli su kako I.O. stavlja lisice M.S.-u i potom su se vratili u Otočac. Međutim, tijela vlasti nisu smatrala uputnim tu dvojicu policijskih službenika suočiti s I.O.-om i upitati ih je li to čovjek kojega su spominjali u svojim iskazima.
  11. Također se čini da tijela vlasti nisu uložila ozbiljne napore u cilju utvrđivanja identiteta svih policijskih službenika i drugih osoba koje su bile prisutne u vrijeme M.S.-ovog boravka u Policijskoj upravi Gospić kako bi uzeli njihove iskaze o događajima vezanim uz M.S.-ov dolazak u tu policijsku upravu i njegovu daljnju sudbinu. Nadalje, od veljače 2005. godine nisu provedene nikakve posebne aktivnosti s ciljem utvrđivanja identiteta odgovornih za sudbinu M.S.-a.
  12. Sud smatra da su naprijed opisani nedostaci dovoljni kako bi se zaključilo da nacionalne vlasti nisu provele odgovarajuću i djelotvornu istragu okolnosti oko ubojstva M.S.-a.
(b) Istraga navodno nije bila neovisna
  1. Sud ponavlja kako se, da bi se neka istraga o navodnom nezakonitom uhićenju neke osobe od strane predstavnika države i o njegovom ili njezinom nestanku nakon toga mogla smatrati djelotvornom, može općenito smatrati kako osobe koje provode istragu moraju biti neovisne od onih za koje se tvrdi da su sudjelovali u događajima (vidi, na primjer, Güleç v. Turkey, 27. srpnja 1998., Reports 1998-IV, stavci 81.-82. i Oğur v. Turkey [GC], br. 21954/93, stavci 91.-92., ECHR 1999-III). To znači ne samo nepostojanje hijerarhijske ili institucionalne veze, nego i praktičnu neovisnost (vidi, na primer, Ergi v. Turkey, 28. srpnja 1998., Reports 1998-IV, stavci 83.-84.; Hugh Jordan v. the United Kingdom, br. 24746/94, stavak 120., ECHR 2001-III (izvaci) i Kelly and Others v. the United Kingdom, br. 30054/96, stavak 114., 4. svibanj 2001.).
  2. Što se tiče ovoga predmeta, Sud primjećuje da prethodna istraga o okolnostima uhićenja M.S.-a od strane policijskih službenika iz policijske postaje Otočac i njegovoga naknadnog nestanka nije bila neovisna. Naime, za istragu je bila zadužena ista ona policijska postaja čiji su službenici bili uhitili M.S.-a i potom ga odvezli u Gospić. Neki od njih su, poput J.R.-a, koji je uhitio M.S.-a, za vrijeme istrage još uvijek radili u toj istoj policijskoj postaji. Po mišljenju Suda, ti su čimbenici proizveli očigledan sukob interesa i zbog njih istražne vlasti nisu bile neovisne (vidi, mutatis mutandis, Gharibashvili v. Georgia, br. 11830/03, stavak 68., 29. srpnja 2008.). S tim u vezi Sud također primjećuje da je zahtjev podnositelja zahtjeva iz 2005. godine da se predmet dodijeli u rad nekom drugom tijelu vlasti ostao neodgovoren.
(c) Zaključak
  1. Sud nalazi da nedostaci u istrazi o nestanku M.S.-a koji se tiču djelotvornosti istrage i toga što vlasti koje su u njoj sudjelovale nisu bile neovisne, nisu u skladu sa zahtjevima članka 2. Konvencije. Stoga je u tom pogledu došlo do povrede postupovne obveze iz članka 2. Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 3. KONVENCIJE

  1. Podnositelji zahtjeva prigovaraju da im je produljena neizvjesnost o M.S.-ovoj sudbini uzrokovala trajnu napetost i strah. Pozivaju se na članak 3. Konvencije koji glasi kako slijedi:

„Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.“

Dopuštenost
  1. Sud će prvo ispitati mogu li se podnositelji zahtjeva još uvijek smatrati žrtvama navodne povrede članka 3. Konvencije u vezi s nestankom bliskog im srodnika. U vezi s time, Sud se poziva na opća načela spomenuta u stavcima 66. i 67. ove presude. Smatra i da su u odnosu na to pitanje, a s obzirom na okolnosti ovoga predmeta, za ovaj predmet mjerodavna i druga načela, navedena u naprijed citiranom predmetu Varnava:

"200. Nestanci kao takvi stavljaju poseban teret na srodnike nestale osobe koji ne znaju sudbinu svojih voljenih i proživljavaju patnje zbog neizvjesnosti. Stoga je u sudskoj praksi Suda još davno priznato da situacija u kojoj se nalaze srodnici može upućivati na postojanje nečovječnog i ponižavajuće postupanja protivnog članku 3. Bit povrede nije u tome da je došlo do teške povrede ljudskih prava glede nestale osobe, već u reakcijama i stavovima tijela vlasti prema dotičnoj situaciji, nakon što su za nju saznala (vidi, između drugih izvora prava, Orhan v. Turkey, br. 25656/94, § 358, 18. lipnja 2002., te Imakayeva, prethodno citirano, § 164). Među ostalim bitnim čimbenicima nalazi se bliskost srodstva, posebne okolnosti odnosa, u kojoj je mjeri član obitelji svjedočio događajima o kojima je riječ, uključenost člana obitelji u pokušaje dobivanja informacija o nestaloj osobi (Taniş, prethodno citirano, § 219). Utvrđenje takve povrede nije ograničeno na slučajeve u kojima je utvrđena odgovornost tužene države za nestanak (vidi naprijed citirani predmet Osmanoğlu, § 96), već ono može proizaći i ako se, zbog toga što tijela vlasti nisu odgovorila na zahtjev srodnika za informacijama ili zbog prepreka koje su im stavljene na put, a čime su dovedeni u položaj da moraju ponijeti glavninu tereta nastojanja usmjerenih otkrivanju činjenica, može smatrati da je došlo do očiglednog, trajnog i bezobzirnog nepoštovanja obveze polaganja računa za to gdje se nestala osoba nalazi i koja joj sudbina.

201. Sud primjećuje da je u četvrtome među-državnom predmetu Veliko vijeće utvrdilo da su, u kontekstu nestanaka iz 1974. godine, kada su vojne operacije imale za posljedicu veliki broj izgubljenih života, masovna uhićenja i zatvaranja te prisilna razdvajanja obitelji, srodnici nestalih osoba proživljavali teška trpljenja jer nisu znali jesu li članovi njihovih obitelji poginuli u sukobima ili su zatvoreni, te su, zbog trajanja podjele Cipra, nailazili na veoma ozbiljne prepreke u potrazi za informacijama. Šutnja tijela vlasti tužene države se, u kontekstu stvarnih briga rodbine, mogla jedino označiti kao nečovječno postupanje (u § 157).

202. Sud utvrđuje da nema osnove za drukčije utvrđenje u ovome predmetu. Duljina vremena kroz koje je trajala patnja rodbine te službeni stav ravnodušnosti prema njihovoj akutnoj zabrinutosti u želji da saznaju sudbinu bliskih im članova obitelji upućuje na postojanje situacije u kojoj je postignut potrebni stupanj težine.

  1. Što se tiče ovoga predmeta, Sud primjećuje da je presudom Općinskog suda u Otočcu od 6. svibnja 2005. godine svakom podnositelju zahtjeva dosuđeno 230.000 HRK na ime naknade za njihovo trpljenje u vezi s nestankom i smrću M.S.-a. Općinski je sud u svojoj presudi izričito priznao trpljenje podnositelja zahtjeva u vezi s uhićenjem i naknadnim nestankom M.S.-a te produljenim razdobljem tijekom kojega su bili ostavljeni bez bilo kakvih informacija o njegovoj sudbini (vidi stavak 46. ove presude).
  2. Po mišljenju Suda, izričaj presude Općinskog suda predstavlja priznanje povrede članka 3. Konvencije, jer je Općinski sud utvrdio da su državne vlasti odgovorne za nestanak bliskog srodnika podnositelja zahtjeva te im je dosudio pravičnu naknadu za njihovo trpljenje zbog neizvjesnosti njegove sudbine. Glede iznosa dosuđene pravične naknade, Sud primjećuje da on u stvari premašuje iznos koji Sud obično dosuđuje u istoj vrsti predmeta.
  3. S obzirom na takvu pozadinu, Sud nalazi da su nacionalni sudovi izričito priznali povredu prava podnositelja zahtjeva da ne budu podvrgnuti nečovječnom postupanju te im dosudili odgovarajuću zadovoljštinu za njihovo trpljenje. Stoga podnositelji zahtjeva više ne mogu tvrditi da su žrtve povrede koju navode.
  4. Slijedi da ovaj prigovor treba odbiti na temelju članka 35., stavaka 3. i 4. Konvencije.

III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 5. KONVENCIJE

  1. Podnositelji zahtjeva nadalje prigovaraju da je uhićenje njihovoga bliskog srodnika bilo nezakonito i da nije provedena djelotvorna istraga o okolnostima njegovoga uhićenja. Pozivaju se na članak 5. Konvencije koji glasi kako slijedi:

"1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost osobe. Nitko se ne smije lišiti slobode, osim u sljedećim slučajevima i u postupku propisanom zakonom:

a) ako je zatvoren u skladu sa zakonom nakon presude nadležnog suda;

b) ako je zakonito uhićen ili pritvoren zbog nepoštovanja zakonitog sudskog naloga radi osiguranja izvršenja neke zakonom propisane obveze;

c) ako je zakonito uhićen ili pritvoren radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti kad postoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nužno radi sprječavanja izvršenja kaznenog djela ili bijega nakon njegova počinjenja;

d) ako se radi o zakonitom zatvaranju maloljetnika radi izricanja odgojne mjere nadzora ili o njegovu zakonitom pritvoru radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti;

e) ako se radi o zakonitom lišenju slobode osoba radi sprječavanja širenja zaraznih bolesti, o pritvaranju umobolnika, alkoholičara, ovisnika o drogi ili skitnica;

f)  ako se radi o zakonitom uhićenju ili pritvoru neke osobe kako bi je se spriječilo da neovlašteno uđe u zemlju ili osobe protiv koje je u tijeku postupak protjerivanja ili izručenja.

2. Svatko tko je uhićen mora u najkraćem roku biti obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima toga uhićenja i o svakoj optužbi protiv sebe.

3. Svatko uhićen ili pritvoren u uvjetima predviđenim stavkom 1.c) ovoga članka mora se u najkraćem roku izvesti pred suca, ili pred drugo zakonom određeno tijelo sudbene vlasti, i ima pravo u razumnom roku biti suđen ili pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati davanjem jamstva da će ta osoba pristupiti suđenju.

4. Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti sudski postupak u kojem će se brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja ili o njegovu puštanju na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito

5. Svatko tko je žrtva uhićenja ili pritvaranja suprotno odredbama ovoga članka ima izvršivo pravo na odštetu.“

A. Dopuštenost
  1. U mjeri u kojoj se prigovor podnositelja zahtjeva odnosi na konkretno uhićenje i pritvor M.S.-a, Sud primjećuje da se to dogodilo 1991. godine, a Konvencija je stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku dana 5. studenog 1997. godine.
  2. Slijedi da je ovaj prigovor nespojiv s odredbama Konvencije ratione temporis u smislu članka 35., stavka 3. Konvencije i da ga stoga treba odbiti na temelju članka 35., stavka 4.
  3. U mjeri u kojoj se zahtjev podnositelja zahtjeva tiče dužnosti države koja je nastala nakon što je M.S.-a uhitila hrvatska policija te je on nakon toga nestao, što znači da je Vlada, koja je bila odgovorna za njegovu sudbinu, imala obvezu položiti račun za njega te provesti brzu, djelotvornu, neovisnu i temeljitu istragu okolnosti njegovoga uhićenja, Sud zaključuje da se ovaj prigovor tiče trajne situacije i spada u njegovu nadležnost ratione temporis (vidi naprijed citirani predmet Varnava and Others v. Turkey [GC]§ 208). Sud nadalje smatra da ovaj prigovor nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.
B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelji zahtjeva tvrde da nacionalne vlasti nisu dostavile nikakve dokumente glede uhićenja M.S.-a, usprkos činjenici što su bile dužne voditi evidenciju o uhićenju, pritvoru, udaljenju i premještaju.
  2. Vlada tvrdi da su mjerodavne vlasti poduzele sve mjere kako bi utvrdile okolnosti uhićenja M.S.-a.

2. Ocjena Suda

  1. Sud primjećuje da je hrvatska policija uhitila i odvela M.S.-a u studenom 1991. godine, i da se od tada ne zna gdje je on.   Sud upućuje na mjerodavni stavak presude Cyprus v. Turkey ([GC], br. 25781/94, ECHR 2001-IV):

"147. Sud na početku naglašava da nepriznato pritvaranje pojedinca predstavlja potpuno negiranje jamstava slobode i sigurnosti osobe, sadržanih u članku 5. Konvencije i najtežu povreda toga članka. Preuzevši kontrolu nad nekim pojedincem, vlasti imaju dužnost položiti račun za to gdje se on nalazi. Iz toga se razloga članak 5. tumači na način da od vlasti zahtjeva poduzimanje djelotvornih mjera osiguranja od rizika nestanka i provedbu brze i djelotvorne istragu o zahtjevu o kojem se može raspravljati da je neka osoba pritvorena i da ju se od tada nije vidjelo ( vidi presudu Kurt v. Turkey od 25. svibnja 1998., Reports 1998-III, p. 1185, § 124).”

i, nadalje, na mjerodavni stavak u naprijed citiranom predmetu Varnava :

"208. Sud podsjeća da je naprijed utvrdio kako postoji prima facie   predmet, odnosno predmet o kojemu se može raspravljati, da su dva muškarca, i to Elefherios Thoma i Savvas Hadjipanteli, koji su bili stavljeni na popis ICRC-a kao pritvorenici, posljednji puta viđena u okolnostima koje su bile unutar kontrole turskih ili turskih ciparskih snaga (vidi stavke 77. i 80. ove presude). Od tada nisu viđeni. Međutim, turske vlasti nisu priznale njihovo pritvaranje, nisu dostavile nikakve dokumente kao dokaze o službenim tragovima njihovog kretanja. Sud primjećuje očigledno zanemarivanje postupovnih jamstava primjenjivih na pritvaranje osoba. Iako nema nikakvih dokaza da je bilo koja od nestalih osoba još uvijek u pritvoru u razdoblju koje razmatra Sud, ostaje obveza turske Vlade da dokaže da je od tada provela djelotvornu istragu o zahtjevu o kojem se može raspravljati prema kojemu su dva nestala muškarca bila pritvorena i nakon toga više nisu viđena (vidi, između mnogih izvora prava naprijed citirani predmet Kurt, stavak 124.). Naprijed navedeni nalazi Suda u odnosu na članak 2. ne ostavljaju nikakvu dvojbu da vlasti nisu provele potrebnu istragu u tom pogledu. To ukazuje na trajnu povredu članka 5.

  1. Glede ovoga predmeta Sud primjećuje da su, za razliku od situacija u naprijed navedena dva predmeta, hrvatske vlasti priznale svoju odgovornost za uhićenje i nestanak M.S.-a. U pravomoćnoj građanskoj presudi (vidi stavke 46. i 47. ove presude) nacionalni sudovi su utvrdili da je M.S.-a uhitila policija i da je država odgovorna za njegov nestanak i smrt. Na temelju tih su nalaza podnositeljima zahtjeva dosudili naknadu.
  2. Iako taj element sam po sebi ne može zadovoljiti postupovnu obvezu da se istraže okolnosti oko uhićenja neke osobe koja je nakon toga nestala, Sud primjećuje da su u ovome predmetu nacionalne vlasti poduzele korake kako bi utvrdile okolnosti uhićenja M.S.-a. Obavili su razgovor s policijskim službenicima koji su u tome sudjelovali i utvrdili da su M.S.-a uhitila dva policijska službenika policije iz Otočca dana 3. studenog 1991. godine te ga odvela u Policijsku postaju Otočac zbog sumnje da je sudjelovao u terorističkim aktivnostima. Istoga su ga dana policijski službenici odveli u Policijsku upravu obližnjeg grada Gospića i predali ga I.O.-u. Vidjeli su kako I.O. M.S.-u stavlja lisice i otišli. Od tada se ne zna gdje se M.S. nalazi. Glede nedostataka pri utvrđivanju daljnje sudbine M.S.-a, sud je već utvrdio povredu postupovnog vida članka 2. Konvencije.
  3. S obzirom na takvu pozadinu, i s obzirom na utvrđenu povredu postupovnog vida članka 2. Konvencije, Sud nalazi da nije potrebno dalje ispitati bilo koji prigovor na temelju članka 5. Konvencije.

IV. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE

  1. Podnositelji zahtjeva nadalje prigovaraju da nisu imali na raspolaganju nikakvo djelotvorno domaće pravno sredstvo za podnošenje prigovora na temelju Konvencije. Pozivaju se na članak 13. Konvencije koji glasi:

„Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.“

A. Dopuštenost
  1. Sud primjećuje da je ovaj prigovor blisko povezan s prigovorom koji se odnosi na postupovni vid članka 2. Konvencije, pa se stoga treba utvrditi da je i on dopušten.
B. Osnovanost
  1. Sud primjećuje da su podnositelji zahtjeva mogli pokrenuti postupak protiv države pred nacionalnim sudovima tražeći naknadu u vezi s uhićenjem i nestankom M.S.-a, i da im je dosuđena dužna naknada.
  2. Mogli su se i raspitati o tome gdje je M.S. i zatražiti službenu istragu te podnijeti ustavnu tužbu zbog nedjelotvornosti istrage.   O pitanju djelotvornosti tih pravnih sredstava već smo govorili u kontekstu članka 2. Konvencije. U svjetlu ovih nalaza na temelju članak 13Konvencije, Sud smatra da nema potrebe dalje ispitivati prigovor na temelju članka 13. Konvencije.

V. NAVODNA POVREDA ČLANKA 14. KONVENCIJE U VEZI S POSTUPOVNIM VIDOM ČLANKA 2. KONVENCIJE

  1. Podnositelji zahtjeva prigovaraju da je M.S. bio uhićen samo zato što je srpske nacionalnosti, i da nacionalne vlasti nisu istražile taj čimbenik, protivno članku 14. Konvencije koji glasi:

"Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost." 

A. Dopuštenost

  1. Sud primjećuje da je ovaj prigovor blisko povezan s prigovorom koji se odnosi na postupovni vid članka 2. Konvencije, pa se stoga treba utvrditi da je i on dopušten.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelji zahtjeva tvrde da je razlog za uhićenje M.S. bila njegova srpska nacionalnost i da nije bilo nikakvih dokaza njegovog pretpostavljenog terorističkog djelovanja.
  2. Vlada tvrdi da je M.S. bio uhićen zbog sumnje da je sudjelovao u terorističkim aktivnostima i da nije bilo nikakvih naznaka da bi se njegovo uhićenje temeljilo na nacionalnosti ili na bilo kojoj drugoj osnovi osim sumnje o kriminalnoj aktivnosti. U takvim okolnostima nacionalne vlasti nisu imale nikakvog razloga istražiti moguću rasnu motivaciju njegovog uhićenja.

2. Ocjena Suda

  1. U vezi s time, Sud ponavlja da članak 14. nema samostalno značenje, ali ima važnu ulogu zbog toga što nadopunjuje ostale odredbe Konvencije i njenih protokola, jer štiti osobe stavljene u slične situacije od svake diskriminacije u uživanju prava utvrđenih tim ostalim odredbama. Kada se u nekom predmetu poziva na neki materijalni članak Konvencije ili njenih Protokola, i samostalno i zajedno sa člankom 14. i kad se utvrdi zasebna povreda materijalnog članka, Sud neće uvijek smatrati potrebnim ispitati predmet i na temelju članka 14., iako je stav drugačiji ako je jasna nejednakost postupanja prema nekome u uživanju prava o kojemu je riječ temeljni vid tog predmeta (vidi Dudgeon v. the United Kingdom, 22. listopada 1981., § 67, Series A br. 45; Chassagnou and Others v. France [GC], br. 25088/94, 28331/95 i 28443/95, § 89, ECHR 1999-III i Timishev v. Russia, br. 55762/00 i 55974/00, § 53, ECHR 2005-XII). 25088/94, 28331/95 i 28443/95, § 89, ECHR 1999-III; i Timishev v. Russia, br. 55762/00 i 30229/00, stavak 53., ECHR 2000 I).
  2. Što se tiče ovoga predmeta, Sud primjećuje da su podnositelji zahtjeva tvrdili da je M.S. uhićen samo na osnovi svoje srpske nacionalnosti, a Vlada tvrdi da ga je hrvatska policija uhitila tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj zbog sumnje da je počinio kazneno djelo terorizma i u izvršenju naloga za uhićenje, kojeg je potpisao tadašnji načelnik Policijske postaje Otočac.
  3. Sud smatra da se glavno pitanje u ovome predmetu tiče djelotvornosti istrage o nestanku M.S.-a. Sud je u tom pogledu već utvrdio povredu postupovnog vida članka 2. Konvencije, nakon što je utvrdio razne nedostatke istrage. U svjetlu analize Suda na temelju toga članka i utvrđene povrede, Sud smatra da u okolnostima ovoga predmeta nije potrebno ispitati bilo koji daljnji prigovor na temelju članka 14. Konvencije.
VI. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE
  1. Članak 41. Konvencije propisuje kako slijedi:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Šteta

  1. Podnositelji zahtjeva potražuju 30.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete glede prigovora na temelju članka 2. Konvencije i 10.000 EUR glede prigovora na temelju članka 5. Konvencije; svaki 10.000 EUR glede prigovora na temelju članka 3. Konvencije i 12.000 EUR glede prigovora na temelju članka 13. Konvencije.
  2. Vlada tvrdi da su podnositelji zahtjeva primili odgovarajuću naknadu u građanskom postupku u kojem je utvrđeno da je država odgovorna za nestanak M.S.-a i u kojemu je podnositeljima zahtjeva dosuđen iznos od oko 150.000 EUR.
  3. Sud prvo primjećuje da se povreda odnosi samo na postupovni vid članka 2. Sud primjećuje da je podnositeljima zahtjeva pravomoćnom presudom Općinskog suda u Otočcu dosuđeno svakome 230.000 HRK. Ta je presuda ovršena i taj je iznos u cijelosti isplaćen. Naknada je dosuđena na ime njihovog trpljenja kao rezultat nestanka njihovog supruga odnosno oca, za što je utvrđena odgovornost države.
  4. Stoga, iako je Sud utvrdio da se prigovor na temelju postupovnog vida članka 2. ne može ispraviti samo plaćanjem novčane naknade, on ipak tu naknadu smatra relevantnom kad ocjenjuje zahtjev podnositelja zahtjeva u odnosu na nematerijalnu štetu. U svjetlu dosuđene naknade i činjenice da se povreda koju je utvrdio Sud tiče postupovnog vida članka 2. Konvencije i to toga što nije bilo djelotvorne i temeljite istrage o nestanku M.S.-a, Sud nalazi da je pravična naknada koju su dosudili nacionalni sudovi dovoljna i da zahtjev podnositelja zahtjeva za naknadom nematerijalne štete treba odbiti.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositelji zahtjeva potražuju i 7.615 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred Sudom.
  2. Vlada smatra da je taj iznos prekomjeran i nepotkrijepljen dokazima.
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj se dokaže da ih je stvarno i neophodno pretrpio i da je njihova visina bila razumna. U ovome predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i naprijed navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 3.000 EUR na ime troškova i izdataka u postupku pred Sudom.

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Utvrđuje da su prigovori koji se odnose na postupovni vid članka 2. i prigovori na temelju članaka 5., 13. i 14. Konvencije dopušteni, a ostatak zahtjeva nedopušten;
  2. Presuđuje da je došlo do povrede članka 2. Konvencije zbog nedostataka istražnog postupka povodom nestanka M.S.-a;
  3. Presuđuje da nema potrebe ispitati prigovor na temelju članka 5. Konvencije;
  4. Presuđuje da nema potrebe ispitati prigovor na temelju članka 13. Konvencije;
  5. Presuđuje da nema potrebe ispitati prigovor na temelju članka 14. Konvencije;
  6. Presuđuje:
    1. da tužena država podnositeljima zahtjeva treba isplatiti, u roku od tri mjeseca od dana
    2. kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, iznos od 3.000 EUR (tri tisuće eura) uz sav porez koji bi podnositeljima zahtjeva mogao biti zaračunat na taj iznos, na ime troškova i izdataka, koji je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan namirenja;
    3. da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;
  7. Odbija zahtjev podnositelja zahtjeva za pravičnom naknadom.

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 20. siječnja 2011. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

 Søren Nielsen                                                            Christos Rozakis                                                                     

 tajnik                                                                         predsjednik

 

U skladu s člankom 45., stavkom 2. Konvencije i Pravilom 74., stavkom 2. Poslovnika Suda, ovoj se presudi dodaje izdvojeno mišljenje sudaca Spielmanna, Jebensa i Malinernija.

C.L.R.

S.N.

ZAJEDNIČKO SUGLASNO MIŠLJENJE SUDACA SPIELMANNA, JEBENSA I MALINERNIJA.

1. Ne možemo se složiti s obrazloženjem koje se tiče navodne povrede članka 14. Konvencije zajedno s postupovnim vidom članka 2. Konvencije.

2. Za početak, htjeli bismo naglasiti kako podnositelji zahtjeva prigovaraju da je M.S. bio uhićen samo zato što je srpske nacionalnosti i da nacionalne vlasti nisu istražile taj čimbenik, protivno članku 14. Konvencije (vidi stavke 113. i 115. ove presude). Tako je ovaj prigovor uglavnom formuliran u vezi s uhićenjem i neprovođenjem istrage o diskriminirajućem čimbeniku u odnosu na to uhićenje. Stoga je po našem mišljenju, uz dužno poštovanje, davanje okvira tom prigovoru, kako je to prepoznato u presudi, u smislu navodne povrede članka 14. zajedno sa člankom 2. (vidi stavak) u najboljem slučaju umjetno, a u najgorem, potpuno pogrešno shvaćeno.

3. Štoviše, ne možemo se složiti s općim načelom navedenim u stavku 116., a vraćajući se na predmet Dudgeon v. the United Kingdom (22. listopada 1981., Series A br. 45):

" Kada se u nekom predmetu poziva na neki materijalni članak Konvencije ili njenih Protokola, i samostalno i zajedno sa člankom 14. i kad se utvrdi zasebna povreda materijalnog članka, Sud neće uvijek smatrati potrebnim ispitati predmet i na temelju članka 14., iako je stav drugačiji ako je jasna nejednakost postupanja prema nekome u uživanju prava o kojemu je riječ temeljni vid tog predmeta (vidi Dudgeon v. the United Kingdom, 22. listopada 1981., stavak 67., Series A br. 45; Chassagnou and Others v. France [GC], br. 25088/94, 28331/95 i 28443/95, § 89, ECHR 1999-III i Timishev v. Russia, br. 55762/00 i 55974/00, § 53, ECHR 2005-XII). 25088/94, 28331/95 and 28443/95, § 89, ECHR 1999-III; iTimishev v.Russia, br. 55762/00 i30229/00, stavak 53., ECHR 2000 I).

Kao što je sudac Matscher elokventno rekao u svom odvojenom mišljenju priloženom uz presudu u predmetu Dudgeont:

"Žalim što se ne osjećam sposobnim suglasiti se s takvom linijom obrazloženja.   Po mom mišljenju, kad je Sud pozvan presuditi o povredi Konvencije koju je naveo podnositelj zahtjeva, a koju opovrgava tužena država, dužnost je Suda, ako je zahtjev dopušten, odlučiti o nekoj točki tako što će dati odgovor o osnovanosti pitanja koje je postavljeno. Sud ne može pobjeći od te odgovornosti tako što će primijeniti formule koje dovode do prekomjernog ograničavanja opsega članka 14. do točke koja ga lišava svake praktične vrijednosti.

Istina, postoje krajnje situacije u kojima je postojeća razlika postupanja prema nekome tako mala da za sobom ne povlači nikakve stvarne predrasude, tjelesne ili moralne, za osobe kojih se to tiče. U takvom slučaju ne može se razabrati nikakva diskriminacija u smislu članka 14. čak i ako bi u nekim prilikama moglo biti teško dati objektivno i racionalno objašnjenje za razliku u postupanju prema nekome. Samo bi u takvim okolnostima, po mom mišljenju, bila dopuštena maksima "de minimis non curat praetor" (vidi, mutatis mutandis, moje odvojeno mišljenje dodano presudi Marckx, str. 58). Međutim, ja ne nalazim da su ti uvjeti zadovoljeni u ovome predmetu, što je dovelo do toga da se treba zauzeti definitivan stav glede povrede članka 14. u odnosu na prigovore koje je uložio podnositelj zahtjeva."

4. Htjeli bismo dodati da nije bilo potrebno dati tako široki i problematični obiter dictum u naprijed navedenim presudama (Dudgeon, Chassagnou i Timishev) i ponoviti ga u ovome predmetu. Uistinu, u predmetu Dudgeon, u vezi s jednim vidom prigovora na temelju članka 14., uzetog zajedno sa člankom 8. (radi se naime o različitim zakonima koji se tiču muških homoseksualnih čina u raznim dijelovima Ujedinjene Kraljevine) sam je podnositelj zahtjeva zaključio da, ako bi Sud utvrdio povredu članak 8., tada ovo konkretno pitanje više ne bi imalo istu važnost (vidi predmet Dudgeon v. the United Kingdom, 22. listopada 1981., stavak 68., Series A br. 45). U predmetu Chassagnou Sud je utvrdio povredu članka 1. Protokola br. 1 uzeto zajedno s člankom 14. Konvencije (vidi predmet Chassagnou and Others v. France [GC], br. 25088/94, 28331/95 i 28443/95, § 95, ECHR 1999-III) i u predmetu Timishev Sud je utvrdio povredu članak 14. Konvencije uzetu zajedno s člankom 2. Protokola br. 4. uz Konvenciju (vidi Timishev v. Russia, br. 55762/00 i30229/00, stavak 59., ECHR 2000 I).

5. Važnost članka 14. je štoviše očita u presudi Velikog vijeća Suda u predmetu D.H. (vidi D.H. and Others v. the Czech Republic [GC], br. 57325/00, ECHR 2007) u kojemu je Sud utvrdio da je članak 14. primjenjiv zajedno s člankom 2. Protokola br. 1 i utvrdio povredu te dvije odredbe uzete zajedno. Po našem je mišljenju stoga obiter dictum protivan snažnoj sudskoj praski koju je Sud nedavno razvio na temelju članka 14. Konvencije. Stoga ga treba napustiti ili barem kvalificirati.

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF SKENDŽIĆ AND KRZNARIĆ v. CROATIA

(Application no. 16212/08)

JUDGMENT

STRASBOURG 

20 January 2011

FINAL

20/04/2011

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Skendžić and Krznarić v. CroatiaThe European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Christos Rozakis, President,
Nina Vajić,
Khanlar Hajiyev,
Dean Spielmann,
Sverre Erik Jebens,
Giorgio Malinverni,
George Nicolaou, judges,

and Søren NielsenSection Registrar,

Having deliberated in private on 9 December 2010,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 16212/08) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by three Croatian nationals, Ms Josipa Skendžić, Ms Tamara Krznarić and Mr Aleksandar Skendžić (“the applicants”), on 22 February 2008.

2.  The applicants were represented by Ms G. Peraković-Turković, a lawyer practising in Ogulin. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3.  On 16 December 2009 the President of the First Section decided to communicate the complaint concerning the procedural aspect of Article 2 of the Convention as well as the complaints under Articles 5, 3, 13 and 14 of the Convention, to the Government. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1).

THE FACTS

4.  The applicants were born in 1957, 1985 and 1982 respectively and live in Otočac.

Background to the case

5.  On 3 November 1991, during the Homeland War in Croatia, an arrest warrant, signed by the then head of Otočac police station (Policijska postaja Otočac) J.O., was issued in respect of M.S., the first applicant's husband and the second and third applicants' father, born on 23 June 1948 and of Serbian ethnic origin, who was suspected of having committed the criminal offence of terrorism. On the same day two police officers from the station, D.R. and J.R., went to the applicants' flat in Otočac and arrested M.S., who was taken to J.O.

6.  On the same day, at an unspecified time, two other police officers from the same police station, D.V. and M.Č., took M.S. to the Police Department of the nearby town of Gospić and handed him over to I.O., the Head of the Gospić Operational Headquarters (Operativni štab Gospić). They saw I.O. handcuffing M.S. and then went back to Otočac. The whereabouts of M.S. have remained unknown ever since.

7.  At the request of his family, M.S. was presumed dead from 2 November 1996 onwards by virtue of a decision of the Otočac Municipal Court (Općinski sud u Otočcu) of 26 March 1998.

8.  The applicants allege that in the same period a number of individuals of Serbian ethnic origin had disappeared or had been killed in the area around the nearby town of Gospić.

Criminal investigation

9.  In the days following the arrest of her husband by the police, the first applicant telephoned the local authorities in Otočac and Gospić on numerous occasions to enquire about his fate, but to no avail.

10.  On 17 December 1991, after the first applicant had made enquiries to the Ministry of the Interior (the “Ministry”) regarding her husband, the Ministry sent an official letter to Otočac police station enquiring as to the whereabouts of M.S. since his arrest on 2 November 1991. On 18 December 1991 J.O. replied that M.S. had been arrested on 3 November at 11 a.m. and taken to Gospić County Prison (Okružni zatvor Gospić) the same day.

11.  On 20 December 1991 the Ministry sent an official letter to the Gospić Police Department enquiring as to M.S.'s whereabouts.

12.  On 21 December 1991 the Gospić Police Department replied that M.S. had been arrested by officers from Otočac police station and that the Gospić Police Department had not been informed of his arrest. They further stated that, to their knowledge, M.S. had been taken to Zagreb County Prison (Okružni zatvor Zagreb). Further to this, on 11 January 1992 the Gospić Police Department informed the Ministry that M.S. had never been detained in Gospić County Prison.

13.  On 27 October 1992 the Ministry sent a letter to both Otočac police station and the Gospić Police Department enquiring as to the whereabouts of M.S. and whether he had been listed as a missing person.

14.  On 29 October 1992 M.Č., one of the above-mentioned police officers from Otočac police station, drew up a report stating that after he had been arrested on 3 November 1991 M.S. had been taken to the Gospić Operational Headquarters and handed over to its head, I.O. He also stated that there was no further information as to M.S.'s whereabouts.

15.  On 14 July 1999 the first applicant sent a letter to the Minister of Justice calling for an official investigation into the disappearance of her husband. On 4 February 2000 the letter was forwarded to the State Attorney with a request that appropriate steps be taken. The first applicant was served with a copy of that request, but received no further information.

16.  The first applicant sent a second letter to the Ministry of Justice on 23 May 2000 seeking information about the steps taken in order to establish the circumstances of her husband's disappearance.

17.  On 7 July 2000 the Gospić County State Attorney's Office (Županijsko državno odvjetništvo u Gospiću) ordered investigative measures in connection with the disappearance of M.S. and asked the Otočac police to conduct an interview with former police officer D.R. and former head of the police station J.O. about the disappearance of M.S. The Otočac police interviewed D.R. on 10 July 2000. He said that in the autumn of 1991 he and another police officer, J.R., had arrested M.S. in his flat in Otočac pursuant to an arrest warrant issued by J.O. They had taken M.S. to J.O. and left.

18.  On 11 July 2000 the Otočac police informed the Gospić County State Attorney's Office that they had not been able to interview J.O. because he had moved to Zagreb.

19.  In a letter sent to the Ombudsman on 2 February 2001, the first applicant complained that no action was being taken in respect of the inquiry into the fate of her husband. On 13 March 2001 the Ombudsman's Office asked the applicant to explain what exactly her request was.

20.  On 14 June 2002 police officer, D.R., since retired, was interviewed at Otočac police station. He said that in November 1991 he had been a police officer at that station and that during that period M.S. had been brought to the premises of Otočac police station, where he had been briefly detained and then transferred to Gospić by two police officers, M.Č. and D.V.

21.  On 15 June 2002 J.R., the aforementioned police officer from Otočac police station, made a written statement that on 3 November 1991 he and another police officer, D.R., had executed an arrest warrant and arrested M.S. in his flat in Otočac. They had handed him over to J.O. and left.

22.  On 18 June 2002 former police officer D.V. was interviewed at Otočac police station. He said that he could not remember a person named M.S. but did remember having on one occasion, together with his colleague M.Č., driven an official police vehicle to Gospić, but could not say for what purpose.

23.  The Otočac police informed the Gospić Police Department of the result of the interviews on 19 June 2002 and the Gospić County State Attorney's Office on 26 June 2002.

24.  On 9 February 2004 the first applicant officially registered M.S. with the Otočac police as a missing person. On 19 March 2004 the Otočac police informed the Gospić police that M.S. had been listed as a missing person and asked them to carry out an inquiry because M.S. had disappeared on the territory under their jurisdiction. On 30 March 2004 the Gospić police asked the Gospić Prison authorities whether they had a record of M.S. having been detained there in November 1991 and whether I.O. had had any function at Gospić Prison at that time.

25.  On 1 April 2004 the Gospić Prison authorities informed the Gospić police that M.S. had never been registered as having entered that prison and that I.O. had had no function at the prison, but had been head of the Gospić Operational Headquarters.

26.  On 8 April 2005 the Gospić police asked the Ličko-Senjska Police Department (Policijska uprava ličko-senjska – the former Gospić Police Department) to request the Zagreb Police Department to interview I.O., who was now living in Zagreb. On 16 April 2004 the Ličko-Senjska Police Department duly made that request.

27.  On 22 April 2004 the Zagreb Police Department interviewed I.O. He stated that during the Homeland War in Croatia, as an officer in the Croatian Army, he had arrived in Gospić on 30 August 1991 and left sometime at the end of September 1991. He had no knowledge of the arrest and disappearance of M.S.

28.  On 7 May 2004 the first applicant asked the State Attorney to take steps in order to establish the whereabouts of her husband.

29.  In May 2004 the State Attorney sent a letter to the Rijeka County State Attorney's Office (Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci) stating that in September 2000 his office had already forwarded to the Rijeka Office a request that an investigation be carried out into the death of M.S., in particular in connection with the criminal proceedings opened in 1999 against a certain T.O. and other persons. The first applicant's submissions from 2000, in which she stated that she had received no information in reply to her enquiry about the circumstances of her husband's death, were enclosed. The State Attorney requested all information about M.S. that had been obtained during the investigation concerning T.O. and his accomplices. A copy of this letter was served on the first applicant.

30.  On 3 June 2004 the Gospić County State Attorney's Office informed the Ličko-Senjska Police Department about the interview with I.O. and also said that the records of the Military Police Administration showed that I.O. had not been on their payroll.

31.  On 18 June 2004 the Zagreb Police Department interviewed J.O. He stated that from September 1991 to 15 February 1992 he had been head of Otočac police station and that sometime in October or November 1991 an order had been given for M.S. to be arrested and taken to the Gospić Police Department for questioning on suspicion of having participated in the criminal offence of kidnapping a driver in the spring of 1991. He did not know who had given that order but was sure that it had not been him. J.O. also said that he had not seen M.S. when he was taken to the Otočac police but that he knew that M.Č., together with one or two other police officers, had taken M.S. to the Gospić police in a police car. He had no knowledge as to what had happened there but had heard rumours that on the same day M. S. had run away to the occupied territories.

32.  On 13 July 2004 the Zadar Police Department (Policijka uprava zadarska) interviewed Ž.B., who had been Head of the Public Safety Operational Tasks Division of the Gospić Police Department (načelnik Odjela operativnih poslova javne sigurnosti Policijske uprave Gospić) in the period between 1 August and 30 November 1991. He had no knowledge of the arrest and disappearance of M.S. and had never heard of a person of that name.

33.  On 24 August 2004 the Ličko-Senjska Police Department interviewed I.D., a retired police officer from the Gospić Police Department who said that he had not ordered the arrest of M.S. and that it had most likely been J.O. who had ordered it. He had not witnessed M.S. being brought to the Gospić Police Department.

34.  In October 2004 the Deputy State Attorney sent a letter to the first applicant telling her that both the Gospić Police Department and the Gospić County State Attorney's Office had been ordered to take all necessary steps to establish the circumstances of her husband's disappearance.

35.  On 11 November 2004 the Gospić County State Attorney's Office asked the Gospić County Court (Županijski sud u Gospiću) to hear evidence from witnesses J.S. (the first applicant), J.O., M.Č., D.V., D.R., J.R. and I.O. At hearings held on 23 and 24 November 2004 an investigating judge of the Gospić County Court heard evidence from all these witnesses, save J.O. All of them repeated what they had already said to the police. Further to this, on 10 February 2005 an investigating judge of the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu) heard evidence from J.O. He repeated the statement he had made to the police.

36.  At the end of 2004 the first applicant wrote to the Vice-President of the Government, enquiring about the progress of the investigation, and the latter forwarded the letter to the State Attorney. In February 2005 the Deputy State Attorney informed the applicant that in November 2004 a request for an investigation into the disappearance of M.S. to be opened had been lodged with the Gospić County Court (Županijski sud u Gospiću). On 10 February 2005 the investigating judge assigned to the case heard evidence from a number of witnesses.

37.  In August 2005 the first applicant's counsel sought information about the investigation from the Gospić County Court.

38.  In September 2005 the Gospić County State Attorney's Office informed the applicant that those responsible for the disappearance of her husband had yet to be identified. The Gospić County State Attorney asked the Gospić Police Department to continue with their efforts to establish the circumstances of M.S.'s disappearance.

39.  In December 2005 the first applicant's counsel asked the State Attorney to transfer the case to another State Attorney's office, objecting to the lack of impartiality of the Gospić County State Attorney's Office on the grounds that the investigation had revealed involvement on the part of the local authorities in the disappearance of M.S.

40.  In January 2006 the State Attorney replied to the first applicant's counsel that he had asked for a report from the Gospić County State Attorney's Office and the local police.

41.  In July 2006 the first applicant's counsel told the representatives of the OSCE Mission to Croatia that the investigation was ineffective. In August 2006 the Mission enquired of the State Attorney as to progress with the investigation.

42.  At the same time the first applicant's counsel requested that M.S. be listed as a disappeared person with the Department for Detained and Disappeared Persons and provided information as to where his body might be found. Soon afterwards, the Ministry of Family, Homeland War Veterans and Intergenerational Solidarity (Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti) informed the representative that three corpses of unidentified persons had been found as a result of exhumation at a graveyard in Vraneš. In connection with this the members of the Skendžić family gave samples of their blood.

43.  In October 2006 the State Attorney's Office informed the OSCE Mission to Croatia that further information had been requested from the Gospić County State Attorney's Office. The latter ordered the local police authorities to undertake further steps in order to identify the perpetrators. However, no further steps were taken.

44.  On 6 September 2007 the applicants lodged a constitutional complaint about the ineffectiveness of the investigation. The proceedings are still pending.

Civil proceedings against the State

45.  In March 2002 the applicants brought a civil action against the State in the Otočac Municipal Court seeking damages in connection with M.S.'s disappearance.

46.  In a judgment of 6 May 2005 the Municipal Court established that M.S. had been arrested by the police and alive while in police custody and that therefore the State was responsible for his disappearance and death. It awarded the applicants each 230,000 Croatian kunas (HRK) for non-pecuniary damage in respect of their suffering for the death of a close relative, and also a monthly allowance to the first applicant until her death and to the second and third applicants for as long as they attended school. The relevant part of the judgment reads:

... the arrest warrant issued by the Otočac police station on 3 November 1991 in respect of M.S., on the basis of which he was brought to that station, and at the same time the lack of any evidence that M.S. was handed over to any other State body, leads this court to establish the defendant's responsibility.

...

As stated above, the fact that there is no evidence that the Otočac police station handed the detainee M.S. over to any other State body is crucial for the question of the defendant's responsibility because the issue of control over the detainee includes taking of responsibility for his safety and for the protection of his physical integrity.

The evidence given by the witnesses, in particular the police officers who participated in M.S.'s arrest and his transfer to Gospić, shows that their actions violated the detainee's fundamental human rights and freedoms guaranteed under the Croatian Constitution, which cannot be restricted even at the time of ... the immediate war danger ... as well as the rights guaranteed by the Code on Criminal Procedure then in effect.

It has been established that the defendant, in addition to infringing the procedure prescribed by law, did not secure to the detainee the protection of his physical integrity and life, which resulted in his disappearance and presumption of his death.

In such a way, it is clear that damage was caused by unlawful and incorrect acts on the part of the State bodies, namely, the Ministry of Interior ...

...

This court has no doubt that the suffering on account of the death of a husband and father cannot be translated into money: it concerns just satisfaction so that the plaintiffs may be at least partially helped in regaining their mental balance, which was certainly upset by the loss of a husband and father. In assessing the amount of just satisfaction for the plaintiffs' suffering, the court has had particular regard to the circumstances and manner in which the deceased M.S. disappeared, and accordingly considers the plaintiffs' sufferings as being particularly serious.

The court has taken into account that the deceased, M.S., was arrested by the legitimate authorities and that since he was taken from his home, his family – the plaintiffs – have had no further information about [his whereabouts]. Of course the fate of the plaintiffs' husband and father has given rise to an exceptionally frustrating and stressful situation for the plaintiffs as a family, in particular seeing that the family has never learned the complete truth about his disappearance.

In her statement the first plaintiff vividly described the atmosphere of utter despair and uncertainty which the plaintiffs felt at the time when M.S. was arrested and then disappeared, stressing that she had taken tranquilisers because she had received no answers as regards the fate of her husband.

The statement of the second plaintiff that as a six-year old child she had been constantly crying, that she and her brother had retreated into themselves and that she would like to know at least where her father had been buried so that she could attend his grave on All Saints Day was also moving.

The third plaintiff, who was three at the time of [the disappearance of his father], stressed the strong bond between himself and his father and the time of his arrest and uncertainty about his fate, describing it as 'horrible in which he cannot remember a single nice moment.'

It is clear that the mental suffering caused by the loss of a parent or a husband is immeasurable. In the case at issue the plaintiffs' suffering has an additional dimension owing to the fact that they still do not know the exact circumstances of M.S.'s death or the place of his grave.”

47.  The part of the judgment concerning the award for non-pecuniary damage was upheld by the Gospić County Court on 12 January 2006, whereas the part concerning the monthly allowance was quashed. On 10 October 2007 the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske) upheld the County Court's judgment concerning the award for non-pecuniary damage. This judgment was fully enforced on 29 April 2008.

48.  The proceedings concerning the claim for a monthly allowance resumed before the Otočac Municipal Court, which delivered a fresh judgment on 11 February 2009, again awarding the applicants a monthly allowance, which was upheld by the Gospić County Court on 3 July 2009.

49.  On 31 August 2009 the applicants sought enforcement of that judgment in the Otočac Municipal Court and an enforcement order was issued on 9 September 2009.

50.  However, upon a request by the State on 22 September 2009, the enforcement of the judgment was adjourned on the grounds that the State had in the meantime lodged an appeal on points of law with the Supreme Court, which was still pending.

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 2 OF THE CONVENTION

51.  The applicants complained that M.S. had been arrested by the Croatian police in November 1991 and had subsequently disappeared and that no effective investigation into the circumstances of his arrest and disappearance had taken place. They relied on Article 2 of the Convention, the relevant parts of which read:

“1.  Everyone's right to life shall be protected by law. No one shall be deprived of his life intentionally save in the execution of a sentence of a court following his conviction of a crime for which this penalty is provided by law.

...

A.  Admissibility

1.  The parties' arguments

52.  The Government argued that the application had been lodged outside the six-month time-limit because on 9 December 2005 the applicants had already complained to the State Attorney about the inefficiency of the investigation and therefore that date should be taken as the starting date for the six-month time-limit.

53.  The Government also argued that the applicants were no longer victims of the alleged violations because in the civil proceedings against the State the national courts had established the State's responsibility for the disappearance of M.S. and awarded the applicants damages.

54.  In reply, the applicants submitted that the investigation into the disappearance of their close relative was still pending and that this had been confirmed in the letters sent by the national authorities to the applicants in reply to their enquiries about the progress of the investigation. Furthermore, the applicants had lodged a constitutional complaint which was aimed at remedying the violation claimed.

2.  The Court's assessment

(a)  Compatibility ratione temporis

55.  The Court notes that the issue of the Court's temporal jurisdiction arises in respect of the applicants' complaints under both the substantive and procedural aspects of Article 2 of the Convention.

(i)  Substantive aspect

56.  The Court reiterates that the provisions of the Convention do not bind a Contracting Party in relation to any act or fact which took place or any situation which ceased to exist before the date of the entry into force of the Convention with respect to that Party; this is an established principle in the Court's case-law based on the general rule of international law (see, among other authorities, Šilih v. Slovenia [GC], no. 71463/01, § 140, 9 April 2009).

57.  In this connection the Court firstly notes that the Convention entered into force in respect of Croatia on 5 November 1997. Therefore, any complaints by the applicants asserting the responsibility of the Contracting State for factual events in 1991 are outside the Court's temporal jurisdiction.

58.  The Court notes that the applicants' respective husband and father was arrested by the Croatian police at the beginning of November 1991 and since then his whereabouts have remained unknown. The Court further notes that M.S. was declared dead as of 2 November 1996. The alleged substantive violation of Article 2 of the Convention therefore occurred prior to 5 November 1997, when the Convention entered into force in respect of Croatia.

59.  It follows that the complaint under the substantive aspect of Article 2 of the Convention is incompatible ratione temporis with the provisions of the Convention within the meaning of Article 35 § 3 and must be rejected in accordance with Article 35 § 4.

(ii)  Procedural aspect

60.  In so far as any complaints are raised concerning acts or omissions of the Contracting State after 5 November 1997, the Court may take cognisance of them (see Varnava and Others v. Turkey [GC], nos. 16064/9016065/9016066/9016068/9016069/9016070/9016071/9016072/90 and 16073/90§ 134, 18 September 2009). It notes in this respect that part of the applicants' claims relate to the situation pertaining after 5 November 1997, namely, the continuing failure to account for the fate and whereabouts of M.S. by providing an effective investigation.

61.  The Court further notes that M.S. was declared dead as of 2 November 1996. However, even where a missing person is declared dead, this does not dispose of the applicants' complaints concerning the lack of an effective investigation (see Varnava, cited above, §144). In this connection the Court refers to the principles established in paragraphs 145 and 148 of the Varnava judgment (cited above):

“145.  The Court would recall that the procedural obligation to investigate under Article 2 where there has been an unlawful or suspicious death is triggered by, in most cases, the discovery of the body or the occurrence of death. Where disappearances in life-threatening circumstances are concerned, the procedural obligation to investigate can hardly come to an end on discovery of the body or the presumption of death; this merely casts light on one aspect of the fate of the missing person. An obligation to account for the disappearance and death, and to identify and prosecute any perpetrator of unlawful acts in that connection, will generally remain.

...

148.  It cannot therefore be said that a disappearance is, simply, an “instantaneous” act or event; the additional distinctive element of subsequent failure to account for the whereabouts and fate of the missing person gives rise to a continuing situation. Thus, the procedural obligation will, potentially, persist as long as the fate of the person is unaccounted for; the ongoing failure to provide the requisite investigation will be regarded as a continuing violation (see the fourth inter-State case, § 136). This is so, even where death may, eventually, be presumed.”

62.  As to the present case, the Court notes that the first steps aimed at ascertaining the fate of M.S. were taken on 17 December 1991 when the Ministry of the Interior sent an official letter to Otočac police station enquiring as to the whereabouts of M.S. (see paragraph 11 above). Before 5 November 1997 several police reports had been drawn up recording the circumstances of M.S.'s arrest, but no official investigation had been opened.

63.  Following a letter by the first applicant of 14 July 1999 calling for an official investigation, the first investigative measures were ordered by the Gospić County State Attorney's Office on 7 July 2000 when that Office asked the Otočac police to interview former police officer D.R. and former head of Otočac police station J.O. about the disappearance of M.S. (see paragraph 17 above).

64.  After that, various investigative steps were taken until 10 February 2005, when an investigating judge of the Zagreb County Court heard evidence from J.O.

65.  Thus, all relevant investigative steps, aimed at establishing the whereabouts of M.S., took place after 5 November 1997 when the Convention entered into force in respect of Croatia. It follows that all issues pertaining to the procedural aspect of Article 2 of the Convention do fall under the Court's temporal jurisdiction.

(b)  The applicants' victim status

66.  The Court firstly takes note of the applicants' complaint that their close relative was arrested by the Croatian police and then disappeared and that the investigation into the circumstances of his arrest and disappearance was not effective. The Court reiterates that the procedural aspect of Article of the Convention in circumstances such as those in the present case in principle require an investigation capable of leading to the identification and punishment of those responsible. The essential purpose of such investigation is to secure the effective implementation of the domestic laws which protect the right to life and, in those cases involving State agents or bodies, to ensure their accountability for deaths occurring under their responsibility (see Paul and Audrey Edwards v. the United Kingdom, no. 46477/99, § 69, ECHR 2002II).

67.  The Court has already held that a civil procedure undertaken on the initiative of an applicant which does not involve the identification or punishment of any alleged perpetrator cannot be taken into account in the assessment of the State's compliance with its procedural obligations under Article 2 of the Convention (see Hugh Jordan v. the United Kingdom, no. 24746/94, § 141, ECHR 2001III (extracts)).

68.  As to the present case, the Court notes that by means of a civil action against the State the applicants did indeed obtain just satisfaction in connection with their sufferings caused by the arrest and subsequent disappearance of their close relative as well as the acknowledgement of the State's responsibility for the disappearance of M.SDespite a positive outcome for the applicants in the form of a financial award, their civil action was not capable, without the benefit of the conclusions of a criminal investigation, of making any findings as to the identity of the perpetrators, and still less of establishing their responsibility (see, mutatis mutandisKaya v. Turkey, 19 February 1998, § 105Reports of Judgments and Decisions 1998IYaşa v. Turkey, 2 September 1998, § 74, Reports of Judgments and Decisions 1998VI; and Shanaghan v. the United Kingdom, no. 37715/97, § 99, 4 May 2001). Furthermore, a Contracting State's obligation under the procedural aspect of Article 2 of the Convention to conduct an investigation capable of leading to the identification and punishment of those responsible in cases of a person's death at the hands of State officials might be rendered illusory if an applicant were to cease being a victim in respect of complaints under those Articles only on the ground of an award of damages (see, mutatis mutandisIsayeva and Others v. Russia, nos. 57947/0057948/00 and 57949/00, § 149, 24 February 2005) even where it is, as in the present case, accompanied by the acknowledgment of the State's responsibility.

69.  It follows that the applicants in the present case may still claim to be victims of the alleged violations of the procedural aspect of Article 2 of the Convention and that the Government's objections in that respect must be dismissed.

(c)  Compliance with the six-month rule

70.  As to the Government's objection concerning compliance with the six-month rule, the Court refers to the following principles established in Varnava (cited above):

“158.  ...where a death has occurred, applicant relatives are expected to take steps to keep track of the investigation's progress, or lack thereof, and to lodge their applications with due expedition once they are, or should have become, aware of the lack of any effective criminal investigation ...

159.  Nonetheless it has been said that the six month time-limit does not apply as such to continuing situations ...

161.  ... Not all continuing situations are the same; the nature of the situation may be such that the passage of time affects what is at stake. In cases of disappearances, just as it is imperative that the relevant domestic authorities launch an investigation and take measures as soon as a person has disappeared in life-threatening circumstances, it is indispensable that the applicants, who are the relatives of missing persons, do not delay unduly in bringing a complaint about the ineffectiveness or lack of such investigation before the Court. With the lapse of time, memories of witnesses fade, witnesses may die or become untraceable, evidence deteriorates or ceases to exist, and the prospects that any effective investigation can be undertaken will increasingly diminish; and the Court's own examination and judgment may be deprived of meaningfulness and effectiveness. Accordingly, where disappearances are concerned, applicants cannot wait indefinitely before coming to Strasbourg. They must make proof of a certain amount of diligence and initiative and introduce their complaints without undue delay. What this involves is examined below.

162.  The Court would comment, firstly, that a distinction must be drawn with cases of unlawful or violent death. In those cases, there is generally a precise point in time at which death is known to have occurred and some basic facts are in the public domain. The lack of progress or ineffectiveness of an investigation will generally be more readily apparent. Accordingly the requirements of expedition may require an applicant to bring such a case before Strasbourg within a matter of months, or at most, depending on the circumstances, a very few years after events. In disappearance cases, where there is a state of ignorance and uncertainty and, by definition, a failure to account for what has happened, if not an appearance of deliberate concealment and obstruction on the part of some authorities, the situation is less clear-cut. It is more difficult for the relatives of the missing to assess what is happening, or what can be expected to happen. Allowances must be made for the uncertainty and confusion which frequently mark the aftermath of a disappearance.

163.  Secondly, the Court would take cognisance of the international materials on enforced disappearances. The International Convention for the Protection of All Persons from Enforced Disappearance stipulates that any time-limit on the prosecution of disappearance offences should be of long duration proportionate to the seriousness of the offence, while the Rome Statute of the International Criminal Court excludes any statute of limitations as regards the prosecution of international crimes against humanity, which includes enforced disappearances. Bearing in mind therefore the consensus that it should be possible to prosecute the perpetrators of such crimes even many years after the events, the Court considers that the serious nature of disappearances is such that the standard of expedition expected of the relatives cannot be rendered too rigorous in the context of Convention protection.

164.  Thirdly, in line with the principle of subsidiarity, it is best for the facts of cases to be investigated and issues to be resolved in so far as possible at the domestic level. It is in the interests of the applicant, and the efficacy of the Convention system, that the domestic authorities, who are best placed to do so, act to put right any alleged breaches of the Convention.

165.  Nonetheless, the Court considers that applications can be rejected as out of time in disappearance cases where there has been excessive or unexplained delay on the part of applicants once they have, or should have, become aware that no investigation has been instigated or that the investigation has lapsed into inaction or become ineffective and, in any of those eventualities, there is no immediate, realistic prospect of an effective investigation being provided in the future. Where there are initiatives being pursued in regard to a disappearance situation, applicants may reasonably await developments which could resolve crucial factual or legal issues. Indeed, as long as there is some meaningful contact between families and authorities concerning complaints and requests for information, or some indication, or realistic possibility, of progress in investigative measures, considerations of undue delay will not generally arise. However, where there has been a considerable lapse of time, and there have been significant delays and lulls in investigative activity, there will come a moment when the relatives must realise that no effective investigation has been, or will be provided. When this stage is reached will depend, unavoidably, on the circumstances of the particular case.

166.  In a complex disappearance situation such as the present, arising in a situation of international conflict, where it is alleged that there is a complete absence of any investigation or meaningful contact with the authorities, it may be expected that the relatives bring the case within, at most, several years of the incident. If there is an investigation of sorts, even if sporadic and plagued by problems, the relatives may reasonably wait some years longer until hope of progress being made has effectively evaporated. Where more than ten years has elapsed, the applicants would generally have to show convincingly that there was some ongoing, and concrete, advance being achieved to justify further delay in coming to Strasbourg. Stricter expectations would apply in cases where the applicants have direct domestic access to the investigative authorities.”

71.  As to the case at issue, the Court notes that the competent State Attorney's Office ordered the first investigative measures concerning the disappearance of M.S. on 7 July 2000, upon a letter by the first applicant of 14 July 1999. The present application was lodged with the Court on 22 February 2008. At that time the inquiry into the disappearance of the applicants' close relative conducted by the State Attorney's Office was pending, as it still is now. In that connection the Court notes that the last step in the inquiry was taken on 10 February 2005, when an investigating judge of the Zagreb County Court heard evidence from witness J.O.

72.  In February 2008, when the applicants submitted the present application with the Court, their constitutional complaint about the ineffectiveness of the inquiry was pending, as it still is now. Furthermore, in view of the long delays in the inquiry, which has now been pending for more than ten years, the fact that the applicants waited for some years before bringing their application to Strasbourg appears reasonable (see Varnava, cited above, § 166).

73.  The inquiry is still ongoing. It cannot therefore be said that the six-month time-limit expired at any time during that period. It follows that the Government's objection must be dismissed.

Conclusion as to the admissibility

74.  The Court notes that the complaint under the procedural aspect of Article 2 is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  The parties' submissions

75.  The applicants contended that their close relative had been arrested by the police and had subsequently disappeared. His body had never been found and the relevant State authorities had failed to establish the circumstances of his disappearance. The investigation into his disappearance had been conducted by the Otočac and Gospić authorities, which could not be regarded as independent because the officials of those authorities had been implicated in the events at issue.

76.  The Government argued that the national authorities had done everything they could in order to establish the circumstances of M.S.'s disappearance.

2.  The Court's assessment

(a)  Alleged lack of an effective and prompt investigation

77.  The Court reiterates that, according to its case-law, the obligation to protect the right to life under Article 2, read in conjunction with the State's general duty under Article 1 to “secure to everyone within [its] jurisdiction the rights and freedoms defined in [the] Convention”, requires by implication that there should be some form of effective official investigation when individuals have been killed as a result of the use of force. This obligation is not confined to cases where it has been established that the killing was caused by an agent of the State. Nor is it decisive whether members of the deceased's family or others have lodged a formal complaint about the killing with the competent investigation authority. The mere fact that the authorities were informed of the killing of an individual gives rise ipso facto to an obligation under Article 2 of the Convention to carry out an effective investigation into the circumstances surrounding the death (see Tanrıkulu v. Turkey [GC], no. 23763/94, §§ 101 and 103, ECHR 1999-IV). The nature and degree of scrutiny which satisfies the minimum threshold of an investigation's effectiveness depends on the circumstances of each particular case. It must be assessed on the basis of all relevant facts and with regard to the practical realities of investigation work (see Velikova v. Bulgaria, no. 41488/98, § 80, ECHR 2000-VI, and Ülkü Ekinci, cited above, §144).

78.  There is also a requirement of promptness and reasonable speediness implicit in this context (see Yaşa v. Turkey, judgment of 2 September 1998, Reports 1998-VI, pp. 2439-40, §§ 102-04, and Çakıcı v. Turkey [GC], no. 23657/94, §§ 80, 87 and 106, ECHR 1999-IV). It must be accepted that there may be obstacles or difficulties which prevent an investigation from making progress in a particular situation. However, a prompt response by the authorities in investigating a disappearance may generally be regarded as essential in ensuring public confidence in their maintenance of the rule of law and in preventing any appearance of collusion in or tolerance of unlawful acts (see, in general, McKerr v. the United Kingdom, no. 28883/95, §§ 108-15, ECHR 2001-III; Avşar v. Turkey, no. 25657/94, §§ 390-95, ECHR 2001-VII; and Myronenko v. Ukraine, no. 15938/02, § 35, 18 February 2010).

79.  The Court notes that there is no proof that M.S. was killed. However, the above-mentioned procedural obligations extend, but are not confined, to cases which concern intentional killings resulting from the use of force by agents of the State. The Court considers that these obligations also apply to cases where a person has disappeared in circumstances which may be regarded as life-threatening. In this connection it must be accepted that the more time passes without any news of the person who has disappeared, the greater the likelihood that he or she has died (see Tahsin Acar v. Turkey [GC], no. 26307/95, § 226, ECHR 2004-III, and Şeker v. Turkey, no. 52390/99, § 69, 21 February 2006).

80.  The Court notes that M.S. was presumed dead from 2 November 1996 onwards by virtue of a decision of the Otočac Municipal Court of 26 March 1998. In view of that decision and the fact that he was arrested in November 1991 during the Homeland War in Croatia and that his whereabouts have remained unknown ever since the Court accepts that he must be presumed dead following his arrest by State servicemen.

81.  In the present case an official inquiry was indeed carried out into the disappearance of the applicants' close relative. However, there were substantial shortcomings in the conduct of the investigation. In this connection the Court will examine only the part of the inquiry that took place after 5 November 1997, when the Convention entered into force in respect of Croatia.

82.  First of all, the Court notes that although the inquiry started soon after the disappearance of M.S., it came to a standstill in October 1992. After the ratification of the Convention by Croatia (i.e. 5 November 1997) the first steps were taken only upon the first applicant's letter of 14 July 1999, when on 7 July 2000 the Gospić County State Attorney's Office ordered investigative measures in connection with the disappearance of M.S. and asked the Otočac police to interview former police officer D.R. and former head of Otočac police station J.O. about the disappearance of M.S.

83.  Further investigative measures were plagued by inexplicable delays. Thus, D.R. was interviewed only on 14 June 2002, almost two years after the request by the State Attorney's Office had been made. As regards J.O, although the Otočac police had informed the Gospić County State Attorney's Office as early as 11 July 2000 that they had not been able to interview J.O. because he had moved to Zagreb, no steps were taken to establish his whereabouts and interview him until 18 June 2004.

84.  The Court further observes that between June 2002 and February 2004 no serious attempts were made to obtain the relevant evidence.

85.  These delays alone compromised the effectiveness of the investigation and could not but have had a negative impact on the prospects of establishing the truth.

86.  Other elements of the investigation also call for comment. For example, two police officers of Otočac police station, D.V. and M.Č., testified that they had taken M.S. to the Police Department of the nearby town of Gospić and handed him over to I.O. They had seen I.O. handcuffing M.S. and had then returned to Otočac. However, the authorities did not see fit to confront these two police officers with I.O. and ask them whether he was the man they were referring to in their statements.

87.  It also appears that the authorities made no serious effort to establish the identity of all the police officers or other persons present at the time of M.S.'s detention in the Gospić Police Department in order to obtain their statements about the events surrounding M.S.'s arrival at that Police Department and his further fate. Furthermore, since February 2005 there has been no specific activity aimed at identifying those responsible for the fate of M.S.

88.  The Court considers that the deficiencies described above are sufficient to conclude that the national authorities failed to carry out an adequate and effective investigation into the circumstances surrounding the disappearance of M.S.

(b)  Alleged lack of independence of the investigation

89.  The Court reiterates that for an investigation into an alleged unlawful arrest of a person by State agents and his or her subsequent disappearance to be effective, it may generally be regarded as necessary for the persons responsible for carrying out the investigation to be independent from those implicated in the events (see, for example, Güleç v. Turkey, 27 July 1998, Reports 1998-IV, §§ 81-82, and Oğur v. Turkey [GC], no. 21954/93, §§ 91-92, ECHR 1999-III). This means not only a lack of hierarchical or institutional connection but also a practical independence (see, for example, Ergi v. Turkey, 28 July 1998, Reports 1998IV, §§ 83-84; Hugh Jordan v. the United Kingdom, no. 24746/94, § 120, ECHR 2001III (extracts); and Kelly and Others v. the United Kingdom, no. 30054/96, § 114, 4 May 2001).

90.  As to the present case, the Court notes that the preliminary inquiry into the circumstances of M.S.'s arrest by the police officers of Otočac police station and his subsequent disappearance was not independent. Notably, the inquiry was entrusted to the same police station of which the police officers had arrested M.S. and then transferred him to Gospić. Some of them, such as J.R., who had arrested M.S., were still working at the same police station at the time of the inquiry. In the Court's view, those factors produced an obvious conflict of interests and lack of independence of the investigating authorities (see, mutatis mutandisGharibashvili v. Georgia, no. 11830/03, § 68, 29 July 2008). In this connection the Court also notes that the first applicant's request from 2005 that the case be entrusted to a different authority has remained unanswered.

(c)  Conclusion

91.  The Court finds that the shortcomings in the inquiry into the disappearance of M.S. regarding its effectiveness and the lack of independence of the authorities involved failed to comply with the requirements of Article 2 of the Convention. There has accordingly been a violation of the procedural obligation of Article 2 of the Convention in those respects.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION

92.  The applicants complained that the prolonged uncertainty as to the fate of M.S. had caused them continual anxiety and fear. They relied on Article 3 of the Convention which reads:

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

Admissibility

93.  The Court will firstly examine whether the applicants may still be considered victims of the alleged violation of Article 3 of the Convention in connection with disappearances of their close relative. In this connection the Court refers to the general principles stated above in paragraphs 66 and 67. It also considers that for this issue further principles, as stated in the Varnava case (cited above), are also relevant in the circumstances of the present case:

“200.  The phenomenon of disappearances imposes a particular burden on the relatives of missing persons who are kept in ignorance of the fate of their loved ones and suffer the anguish of uncertainty. Thus the Court's case-law recognised from very early on that the situation of the relatives may disclose inhuman and degrading treatment contrary to Article 3. The essence of the violation is not that there has been a serious human rights violation concerning the missing person; it lies in the authorities' reactions and attitudes to the situation when it has been brought to their attention (see, amongst many authorities, Orhan v. Turkey, no. 25656/94, § 358, 18 June 2002, and Imakayeva, cited above, § 164). Other relevant factors include the proximity of the family tie, the particular circumstances of the relationship, the extent to which the family member witnessed the events in question, the involvement of the family member in the attempts to obtain information about the disappeared person (Tanış, cited above, § 219). The finding of such a violation is not limited to cases where the respondent State has been held responsible for the disappearance (see Osmanoğlu, cited above, § 96) but can arise where the failure of the authorities to respond to the quest for information by the relatives or the obstacles placed in their way, leaving them to bear the brunt of the efforts to uncover any facts, may be regarded as disclosing a flagrant, continuous and callous disregard of an obligation to account for the whereabouts and fate of a missing person.

201.  The Court notes that in the fourth inter-State case the Grand Chamber found that in the context of the disappearances in 1974, where the military operation resulted in considerable loss of life, large-scale arrests and detentions and enforced separations of families, the relatives of the missing men had suffered the agony of not knowing whether their family member had been killed in the conflict or had been taken into detention and, due to the continuing division of Cyprus, had been faced with very serious obstacles in their search for information. The silence of the authorities of the respondent State in face of the real concerns of the relatives could only be categorised as inhuman treatment (at § 157).

202.  The Court finds no basis on which it can differ from this finding in the present case. The length of time over which the ordeal of the relatives has been dragged out and the attitude of official indifference in face of their acute anxiety to know the fate of their close family members discloses a situation attaining the requisite level of severity. There has, accordingly, been a breach of Article 3 in respect of the applicants.”

94.  As regards the present case, the Court notes that in the judgment of the Otočac Municipal Court of 6 May 2005 the applicants were awarded HRK 230,000 each in compensation for their suffering in connection with the disappearance and death of M.S. In its judgment the Municipal Court expressly acknowledged the applicants' suffering in connection with the arrest and subsequent disappearance of M.S. and the prolonged period during which they had been left without any information as to his fate (see paragraph 46 above).

95.  In the Court's view, the language of the Municipal Court's judgment amounts to acknowledging a violation of Article 3 of the Convention because the Municipal Court found the State authorities responsible for the disappearance of the applicants' close relative and awarded them just satisfaction for their suffering as regards the uncertainty of his fate. As to the amount of the just satisfaction awarded, the Court notes that it actually exceeds the amount the Court usually awards in the same type of case.

96.  Against that background, the Court finds that the national courts expressly acknowledged the breach of the applicants' right not to be subjected to inhuman treatment and afforded them appropriate redress for their suffering. Therefore, the applicants can no longer claim to be the victims of the violation alleged.

97.  It follows that this complaint must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 and 4 of the Convention.

III.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 OF THE CONVENTION

98.  The applicants further complained that the arrest of their close relative was illegal and that there was no effective investigation into the circumstances of his arrest. They relied on Article 5 of the Convention which reads:

“1.  Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

(a)  the lawful detention of a person after conviction by a competent court;

(b)  the lawful arrest or detention of a person for non- compliance with the lawful order of a court or in order to secure the fulfilment of any obligation prescribed by law;

(c)  the lawful arrest or detention of a person effected for the purpose of bringing him before the competent legal authority on reasonable suspicion of having committed an offence or when it is reasonably considered necessary to prevent his committing an offence or fleeing after having done so;

(d)  the detention of a minor by lawful order for the purpose of educational supervision or his lawful detention for the purpose of bringing him before the competent legal authority;

(e)  the lawful detention of persons for the prevention of the spreading of infectious diseases, of persons of unsound mind, alcoholics or drug addicts or vagrants;

(f)  the lawful arrest or detention of a person to prevent his effecting an unauthorised entry into the country or of a person against whom action is being taken with a view to deportation or extradition.

2.  Everyone who is arrested shall be informed promptly, in a language which he understands, of the reasons for his arrest and of any charge against him.

3.  Everyone arrested or detained in accordance with the provisions of paragraph 1 (c) of this Article shall be brought promptly before a judge or other officer authorised by law to exercise judicial power and shall be entitled to trial within a reasonable time or to release pending trial. Release may be conditioned by guarantees to appear for trial.

4.  Everyone who is deprived of his liberty by arrest or detention shall be entitled to take proceedings by which the lawfulness of his detention shall be decided speedily by a court and his release ordered if the detention is not lawful.

5.  Everyone who has been the victim of arrest or detention in contravention of the provisions of this Article shall have an enforceable right to compensation.”

A.  Admissibility

99.  In so far as the applicants' complaint relates to the actual arrest and detention of M.S., the Court notes it occurred in 1991 while the Convention entered into force in respect of Croatia on 5 November 1997.

100.  It follows that this complaint is incompatible ratione temporis with the provisions of the Convention within the meaning of Article 35 § 3 and must be rejected in accordance with Article 35 § 4.

101.  In so far as the applicants' claim concerns a duty of the State which arose after M.S. had been arrested by the Croatian police and subsequently disappearedmeaning that the Government, which were responsible for his fate, had an obligation to account for him and carry out a prompt, effective, independent and thorough investigation into the circumstances of his arrest, the Court concludes that this complaint concerns a continuous situation and falls within its competence ratione temporis (see Varnava and Others v. Turkey [GC], cited above, § 208). Furthermore, the Court considers that this complaint is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  The parties' submissions

102.  The applicants maintained that the national authorities had not submitted any documents regarding M.S.'s arrest despite the fact that it had been their duty to keep records of the arrest, detention, removal and transfer.

103.  The Government argued that the relevant authorities had taken all measures in order to establish the circumstances of M.S.'s arrest.

2.  The Court's assessment

104.  The Court notes that M.S. was arrested and taken away by the Croatian police in November 1991 and that his whereabouts have remained unknown ever since. The Court refers to the relevant paragraph of the Cyprus v. Turkey judgment ([GC], no. 25781/94, ECHR 2001IV):

“147.  The Court stresses at the outset that the unacknowledged detention of an individual is a complete negation of the guarantees of liberty and security of the person contained in Article 5 of the Convention and a most grave violation of that Article. Having assumed control over a given individual, it is incumbent on the authorities to account for his or her whereabouts. It is for this reason that Article 5 must be seen as requiring the authorities to take effective measures to safeguard against the risk of disappearance and to conduct a prompt and effective investigation into an arguable claim that a person has been taken into custody and has not been seen since (see the Kurt v. Turkey judgment of 25 May 1998, Reports 1998-III, p. 1185, § 124).”

and, further, to the relevant paragraph in Varnava (cited above):

208.  The Court recalls that it has found above that there was a prima facie or arguable case that two of the men were last seen in circumstances falling within the control of the Turkish or Turkish Cypriot forces, namely, Eleftherios Thoma and Savvas Hadjipanteli who were included on ICRC lists as detainees (see paragraphs 77 and 80 above). They have not been seen since. However, the Turkish authorities have not acknowledged their detention; they have not provided any documentary evidence giving official trace of their movements. The Court notes the patent disregard of the procedural safeguards applicable to the detention of persons. While there is no evidence that any of the missing persons were still in detention in the period under the Court's consideration, it remains incumbent on the Turkish Government to show that they have since carried out an effective investigation into the arguable claim that the two missing men had been taken into custody and not seen subsequently (see, amongst many authorities, Kurt, cited above, § 124). The Court's findings above in relation to Article 2 leave no doubt that the authorities have also failed to conduct the requisite investigation in that regard. This discloses a continuing violation of Article 5.”

105.  As to the present case, the Court notes that, contrary to the situations in the two above-cited cases, the Croatian authorities did acknowledge their responsibility for the arrest and disappearance of M.S. In a final civil judgment (see paragraphs 46 and 47 above) the national courts established that M.S. had been arrested by the police and that the State was responsible for his disappearance and death. On the basis of those findings, they awarded the applicants compensation.

106.  While this element cannot in itself satisfy the procedural obligation to investigate the circumstances surrounding the arrest of a person who subsequently disappeared, the Court notes that in the present case the national authorities took steps to establish the circumstances of M.S.'s arrest. They interviewed the police officers involved and established that M.S. had been arrested by two police officers of the Otočac police on 3 November 1991 and taken to Otočac police station on suspicion of having been involved in terrorist activities. On the same day two other police officers took him to the Police Department of the nearby town of Gospić and handed him over to I.O. They saw I.O. handcuffing M.S. and then left. The whereabouts of M.S. have remained unknown. As regards shortcomings in establishing M.S.'s further fate, the Court has already found a violation of the procedural aspect of Article 2 of the Convention.

107.  Against this background, and in view of the violation found under the procedural aspect of Article 2 of the Convention, the Court finds that it is not necessary to examine further any complaint under Article 5 of the Convention.

IV.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

108.  The applicants complained further that they had no effective domestic remedy at their disposal by which to submit their Convention complaints. They relied on Article 13 of the Convention, which reads:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

A.  Admissibility

109.  The Court considers that this complaint is closely linked to the one concerning the procedural aspect of Article 2 of the Convention and must also therefore be declared admissible.

B.  Merits

110.  The Court notes that the applicants were able to institute civil proceedings against the State in the national courts seeking compensation in connection with the arrest and disappearance of M.S. and that they were duly awarded compensation.

111.  They were also able to enquire as to the whereabouts of M.S. and call for an official investigation and to lodge a constitutional complaint about the ineffectiveness of the investigation. The issue of effectiveness of these remedies has already been addressed in the context of Article 2 of the Convention. In view of its findings under Article 2 of the Convention, the Court considers that there is no need to examine further the complaint under Article 13 of the Convention.

V.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 14 OF THE CONVENTION IN CONJUNCTION WITH THE PROCEDRUAL ASPECT OF ARTICLE 2 OF THE CONVENTION

112.  The applicants complained that M.S. had been arrested purely because of his Serbian ethnic origin and that the national authorities had failed to investigate that factor, contrary to Article 14 of the Convention, which reads:

“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

A.  Admissibility

113.  The Court considers that this complaint is closely linked to the one concerning the procedural aspect of Article 2 of the Convention and must also therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  The parties' submissions

114.  The applicants argued that the reason for arresting M.S. had been his Serbian ethnic origin and that there had been no evidence of his supposed terrorist activities.

115.  The Government argued that M.S. had been arrested on suspicion of having been involved in terrorist activities and that there had been no indication whatsoever that his arrest had been based on his ethnic origin or any ground other than a suspicion of criminal activity. In these circumstances the national authorities had had no reason to investigate possible racial motivation for his arrest.

2.  The Court's assessment

116.  The Court reiterates that Article 14 has no independent existence, but plays an important role by complementing the other provisions of the Convention and its Protocols, since it protects individuals placed in similar situations from any discrimination in the enjoyment of the rights set forth in those other provisions. Where a substantive Article of the Convention or its Protocols has been relied on both on its own and in conjunction with Article 14 and a separate breach has been found of the substantive Article, the Court may not always consider it necessary to examine the case under Article 14 as well, though the position is otherwise if a clear inequality of treatment in the enjoyment of the right in question is a fundamental aspect of the case (see Dudgeon v. the United Kingdom, 22 October 1981, § 67, Series A no. 45; Chassagnou and Others v. France [GC], nos. 25088/9428331/95 and 28443/95, § 89, ECHR 1999-III; and Timishev v. Russia, nos. 55762/00 and 55974/00, § 53, ECHR 2005-XII).

117.  As to the present case, the Court notes that the applicants claimed that M.S. had been arrested solely on the basis of his Serbian origin, while the Government claimed that he had been arrested by the Croatian police during the Homeland War in Croatia on suspicion of having committed the criminal offence of terrorism and in execution of an arrest warrant, signed by the then head of Otočac police station.

118.  The Court considers that the main issue in the present case is the one concerning effectiveness of the investigation into the disappearance of M.S. In this regard the Court has already found a violation of the procedural aspect of Article 2 of the Convention after establishing various shortcomings in the investigation. In view of the Court's analysis under that Article and the violation found, the Court considers that in the circumstances of the present case it is not necessary to examine any further complaint under Article 14 of the Convention.

VI.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

119.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

120.  The applicants claimed 30,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage as regards the complaint under Article 2 of the Convention; EUR 10,000 as regards the complaint under Article 5 of the Convention; EUR 10,000 each as regards the complaint under Article 3 of the Convention; and EUR 12,000 as regards the complaint under Article 13 of the Convention.

121.  The Government argued that the applicants had received adequate compensation in the civil proceedings where the State had been found responsible for the disappearance of M.S. and where the applicants were awarded the sum of approximately EUR 150,000.

122.  The Court firstly notes that the violation found relates to the procedural aspect of Article 2 only. The Court notes that by a final judgment of the Otočac Municipal Court the applicants were awarded HRK 230,000 each. That judgment has been enforced and the amount awarded fully paid. The compensation was awarded on account of their suffering as a result of the disappearance of their respective husband and father, for which the State was found responsible.

123.  Thus, although the Court has found that the complaint under the procedural aspect of Article 2 could not be remedied by paying monetary compensation alone, it nevertheless considers it relevant when assessing the applicants' claim in respect of non-pecuniary damage. In view of the compensation awarded and the fact that the violation found by the Court concerns the procedural aspect of Article 2 of the Convention, namely, the lack of an effective, adequate and thorough investigation into the disappearance of M.S, the Court finds that the just satisfaction awarded by the national courts is sufficient and that the applicants' claim in respect of non-pecuniary damage has to be rejected.

B.  Costs and expenses

124.  The applicants also claimed EUR 7,615 for the costs and expenses incurred before the Court.

125.  The Government deemed the claim excessive and unsubstantiated.

126.  According to the Court's case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and were reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 3,000 for costs and expenses in the proceedings before the Court.

C.  Default interest

127.  The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1.  Declares the complaints concerning the procedural aspect of Article 2 and the complaints under Articles 5, 13 and 14 of the Convention admissible and the remainder of the application inadmissible;

2.  Holds that there has been a violation of Article 2 of the Convention on account of failings in the investigative procedures concerning the disappearance of M.S.;

3.  Holds that there is no need to examine the complaint under Article 5 of the Convention;

4.  Holds that there is no need to examine the complaint under Article 13 of the Convention;

5.  Holds that there is no need to examine the complaint under Article 14 of the Convention;

6.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicants, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 3,000 (three thousand euros), plus any tax that may be chargeable to the applicants, in respect of costs and expenses, to be converted into Croatian kuna at the rate applicable on the date of settlement;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

7.  Dismisses the applicants' claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 20 January 2011, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen                           Christos Rozakis
Section Registrar                            President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judges Spielmann, Jebens and Malinverni is annexed to this judgment.

C.L.R.
S.N.

JOINT CONCURRING OPINION OF JUDGES SPIELMANN, JEBENS AND MALINVERNI

1.  We are unable to agree with the reasoning concerning the alleged violation of Article 14 of the Convention in conjunction with the procedural aspect of Article 2 of the Convention.

2.  To begin with, we would like to emphasise that the applicants complained that M.S. had been arrested purely because of his Serbian ethnic origin and that the national authorities had failed to investigate that factor, contrary to Article 14 of the Convention (see paragraphs 113 and 115 of the judgment). This complaint has thus been phrased mainly in connection with the arrest and the failure to investigate the discriminatory factor as to that arrest. To frame the complaint, as identified in the judgment, in terms of an alleged violation of Article 14 in conjunction with Article 2 (see paragraph 118) is thus, in our respectful submission, at best artificial and, at worst, entirely misconceived.

3.  Moreover, we are unable to agree with the general principle set out in paragraph 116 and going back to Dudgeon v. the United Kingdom (22 October 1981Series A no. 45):

“Where a substantive Article of the Convention or its Protocols has been relied on both on its own and in conjunction with Article 14 and a separate breach has been found of the substantive Article, the Court may not always consider it necessary to examine the case under Article 14 as well, though the position is otherwise if a clear inequality of treatment in the enjoyment of the right in question is a fundamental aspect of the case (see Dudgeon v. the United Kingdom, 22 October 1981, § 67, Series A no. 45; Chassagnou and Others v. France [GC], nos. 25088/9428331/95 and 28443/95, § 89, ECHR 1999-III; and Timishev v. Russia, nos. 55762/00 and 55974/00, § 53, ECHR 2005-XII).”

As Judge Matscher eloquently put it in his dissenting opinion annexed to the Dudgeon judgment:

“I regret that I do not feel able to agree with this line of reasoning. In my view, when the Court is called on to rule on a breach of the Convention which has been alleged by the applicant and contested by the respondent Government, it is the Court's duty, provided that the application is admissible, to decide the point by giving an answer on the merits of the issue that has been raised. The Court cannot escape this responsibility by employing formulas that are liable to limit excessively the scope of Article 14 (art. 14) to the point of depriving it of all practical value.

Admittedly, there are extreme situations where an existing difference of treatment is so minimal that it entails no real prejudice, physical or moral, for the persons concerned. In that event, no discrimination within the meaning of Article 14 (art. 14) could be discerned, even if on occasions it might be difficult to produce an objective and rational explanation for the difference of treatment. It is only in such conditions that, in my opinion, the maxim "de minimis non curat praetor" would be admissible (see, mutatis mutandis, my separate opinion appended to the Marckx judgment, p. 58). I do not, however, find these conditions satisfied in the present case, with the result that a definite position must be taken regarding the alleged violation of Article 14 (art. 14) in relation to the complaints made by the applicant.”

4.  We would like to add that it was unnecessary to make such a broad and problematical obiter dictum in the above-mentioned judgments (Dudgeon, Chassagnou and Timishev) and to repeat it in the present case. Indeed, in the case of Dudgeon, and in connection with one aspect of his complaint under Article 14 taken in conjunction with Article 8 (namely, different laws concerning male homosexual acts in various parts of the United Kingdom), the applicant himself had conceded that, if the Court were to find a breach of Article 8, then this particular question would cease to have the same importance (see Dudgeon v. the United Kingdom, 22 October 1981, § 68, Series A no. 45). In Chassagnou the Court found a violation of Article 1 of Protocol No. 1 taken in conjunction with Article 14 of the Convention (see Chassagnou and Others v. France [GC], nos. 25088/9428331/95 and 28443/95, § 95, ECHR 1999III) and in Timishev the Court found a violation of Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 2 of Protocol No. 4 to the Convention (see Timishev v. Russia, nos. 55762/00 and 55974/00, § 59, ECHR 2005XII).

5.  The importance of Article 14 is, furthermore, apparent in the Court's Grand Chamber judgment in the case of D.H. (see D.H. and Others v. the Czech Republic [GC], no. 57325/00, ECHR 2007...), in which it found Article 14 to be applicable in conjunction with Article 2 of Protocol No. 1 and found a violation of the two provisions taken together. In our view, the repetition in paragraph 116 of the judgment of the aforementioned obiter dictum therefore runs counter to the robust case-law that the Court has recently developed under Article 14 of the Convention. It should be abandoned or at least qualified.

 

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde


Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Publikacije