Majski protiv Hrvatske (No.2)

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
16924/08
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
19.07.2011
Članovi
6
6-1
41
Kršenje
6-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Upravni postupak
(Čl. 6-1) Pristup sudu
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
javna funkcija
prava manjina
upravni spor
VS deskriptori
1.6 Član 6. - pravo na pravično suđenje
1.6.4 Pristup sudu
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak je pokrenut po predstavci hrvatskog državljanina Radovana Majskog protiv Republike Hrvatske u kome navodi da je došlo do povrede prava na pritup sudu.

Podnosilac predstavke je srpskog porekla. Dana 28. oktobra 2004. on se prijavio za mesto zamenika okružnog državnog tužioca u Okružnom državnom tužilaštvu u Vukovaru. Pozvao se na član 22. stav 2. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i član 63. stav 2. Zakona o državnom tužilaštvu. Državno tužilačko veće je 11. januara 2005. godine donelo rešenje kojim je D.K.I. imenovan za zamenika okružnog državnog tužioca u Okružnom državnom tužilaštvu u Vukovaru. Utvrdilo je da oba kandidata ispunjavaju zakonske uslove za imenovanje, ali je dalo prednost D.K.I., s obzirom na njeno dugo iskustvo u radu u građanskim i upravnim predmetima. Rešenje je sadržalo pouku o pravnom leku da se protiv njega može pokrenuti upravni spor podnošenjem tužbe Upravnom sudu Republike Hrvatske u roku od trideset dana od dana dostavljanja. Podnosilac predstavke je 4. februara 2005. godine pokrenuo upravni spor pred Upravnim sudom. Upravni sud je 16. marta 2005. godine proglasio tužbu podnosioca predstavke neprihvatljivom, utvrdivši da osporeno rešenje ne predstavlja upravni akt u smislu člana 6. stav 2. Zakona o upravnim sporovima. Dakle, umesto pokretanja upravnog spora tužbom (protiv upravnog akta), podnosilac je trebalo da podnese „prijavu za zaštitu Ustavom zajemčenog prava“, pravni lek predviđen članom 66. Zakona o upravnim sporovima. Upravni sud je takođe odlučio da se radnja podnosioca, čak ni suštinski, ne može smatrati takvim zahtevom, jer se ne poziva ni na jednu odredbu Ustava, već samo na Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Podnosilac predstavke je 18. jula 2005. godine podneo ustavnu žalbu Ustavnom sudu protiv odluke Upravnog suda. Pri tome, podnosilac predstavke je naveo povredu svog prava na pristup sudu i pozvao se na član 6. stav 1. Konvencije.

U predstavci ESLJP, podnosilac se žalio da je, uprkos činjenici da ga je Državno odvjetničko vijeće pogrešno informisalo o pravnim lekovima dostupnim protiv njegove odluke od 11. januara 2005. godine, Upravni sud odbio da preispita osnovanost njegovog postupka i time prekršio njegovo pravo na pristup sudu. Pozvao se na član 6. stav 1. Konvencije. Vlada je osporila prihvatljivost ovog prigovora po dva osnova: da je član 6 neprimenljiv i da, u svakom slučaju, podnosilac predstavke nije iscrpeo domaće pravne lekove.

Sud naglašava da član 6. stav 1. garantuje svakome pravo da pred sudom ili tribunalom iznese bilo koju tužbu u vezi sa njegovim ili njenim građanskim pravima i obavezama. Pravo na pristup, odnosno pravo na pokretanje postupka pred sudom u građanskim stvarima, predstavlja svojevrsno „pravo na sud“.Sud nalazi da je član 6. Konvencije primenjiv na ovaj predmet na temelju svog građanskog aspekta. U odnosu na navode Vlade o neiscrpljivanju domaćih pravnih lekova, Sud primećuje da u tekstu odluke Upravnog suda nema ničega što bi ukazalo da je podnosilac trebao ponovno da podnese svoju tužbu podnetu na temelju člana 23. Zakon o upravnim sporovima, kao zahtev za zaštitu Ustavom zajamčenog prava na temelju člana 66. istoga Zakona.

Sud primećuje da Zakon o državnom odvjetništvu ne sadrži nikakve odredbe o pravnim sredstvima koja su na raspolaganju protiv odluka Državnoodvjetničkog vijeća o imenovanju zamenika državnog tužioca i da stoga iz njegovog teksta nije izvesno koje je pravno sredstvo trebalo koristiti. Ova je neizvesnost ispravljena sudskim tumačenjem dana 17. novembra 2004. godine kad je Upravni sud presudio po prvi put da se takve odluke mogu pobijati samo zahtevom za zaštitu Ustavom zajamčenog prava temeljem člana 66. Zakona o upravnim sporovima. Iako je istina da je navedena odluka Upravnog suda donesena oko dva meseca pre nego što je podnosilac predstavke podneo svoju tužbu istom sudu, Sud ne smatra da je podnosilac trebao biti svestan te odluke i zanemariti izričita uputstva o pravnim sredstvima sadržanim u odluci Državnoodvjetničkog vijeća koju je pobijao. To zato što je u predmetima kao što je ovaj, u kome je pravno sredstvo o kome je reč rezultat sudskog tumačenja, po pravilu potrebno šest meseci da takav razvoj sudske prakse dosegne dovoljni stepen pravne sigurnosti pre nego što se može smatrati da je javnost delotvorno svesna domaće odluke koja je uspostavila pravno sredstvo i da su osobe kojih se to tiče sposobne i obvezne koristiti ga. Podnosilac predstavke je mogao razumno očekivati, s obzirom na član 29., stav 1. i 2. u vezi sa članom 66. Zakon o upravnim sporovima, da ga Upravni sud prvo obavesti da se njegova tužba može ispitati samo kao zahtev za zaštitu Ustavom zajamčenog prava, te da ga pozove da tačno navede svoje ustavno pravo koje smatra da mu je povređeno. Umesto toga, Upravni sud je odmah utvrdio da je njegova tužba nedopuštena. Usled toga se podnosilac našao u situaciji u kojoj je bio sprečen, bez vlastite krivice, da se ispita osnovanost pobijane odluke Državnoodvjetničkog vijeća. Po mišljenju Suda, ta je situacija povredila samu bit prava podnosioca predstavke na pristup sudu, kako je osigurano članom 6., stav 1. Konvencije.

Podnosilac predstavke se takođe žalio da je dužina gore navedenog postupka nespojiva sa zahtevom „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Konvencije. Sud napominje da je postupak na koji se žali trajao oko tri godine i tri meseca, za koje vreme je predmet razmatran na tri nivoa nadležnosti. Kada je to slučaj, Sud smatra, u svetlu kriterijuma utvrđenih njegovom sudskom praksom po pitanju „razumnog roka“ (složenost predmeta, ponašanje podnosioca predstavke i nadležnih organa) i uzimajući u obzir sve informacije koje poseduje, taj period se ne može smatrati preteranim. Stoga, dužina postupka u ovom predmetu nije bila nerazumna.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

 PREDMET MAJSKI PROTIV HRVATSKE (br. 2)

(Zahtjev br. 16924/08)

PRESUDA

STRASBOURG

19. srpnja 2011.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Majski protiv Hrvatske (br. 2), Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel) zasjedajući u vijeću u sastavu:
g.Christos Rozakis, predsjednik,
gđa Nina Vajić,
g. Peer Lorenzen,
gđa Elisabeth Steiner,
g. Khanlar Hajiyev,
gđa Julia Laffranque,
g. Linos-Alexandre Sicilianos, suci,
i g. Søren Nielsen, tajnik Odjela,
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 28. lipnja 2011. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena ovog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 16924/08) protiv Republike Hrvatske što ga je 17. ožujka 2008. godine hrvatski državljanin g. Radovan Majski ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija").
  2. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.
  3. Podnositelj zahtjeva posebice navodi da je došlo do povrede njegovog prava na pristup sudu.
  4. Dana 10. studenog 2010. godine predsjednik Prvog odjela odlučio je o prigovoru koji se tiče pristupa sudu obavijestiti Vladu. Odlučeno je istovremeno odlučiti o dopuštenosti i osnovanosti prigovora (članak 29., stavak 1.).

ČINJENICE

1. OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositelj zahtjeva je srpskog porijekla, rođen je 1949. godine i živi u Vukovaru.
  2. Dana 28. listopada 2004. godine podnositelj zahtjeva podnio je prijavu za mjesto zamjenika županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Vukovaru. Pozvao se na članak 22., stavak 2. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i članak 63., stavak 2. Zakona o državnom odvjetništvu (vidi stavke 17. i 19. ove presude).
  3. Dana 11. siječnja 2005. godine Državnoodvjetničko vijeće je donijelo odluku kojom je D.K.I. imenovalo zamjenicom Županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Vukovaru. Utvrdilo je da oba kandidata ispunjavaju zakonske uvjete za imenovanje zamjenikom državnog odvjetnika, ali je prednost dalo D.K.I., s obzirom na njeno dugo iskustvo u radu na građanskopravnim i upravno pravnim predmetima. Odluka je sadržavala uputu o pravnom lijeku da se protiv nje može pokrenuti upravni spor na način da se podnese tužba Upravnom sudu Republike Hrvatske u roku od trideset dana od dostave. Ta uputa o pravnom lijeku je glasila kako slijedi:

“Protiv ove odluke može se pokrenuti upravni spor tužbom Upravnom sudu Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave odluke.”

  1. Dana 4. veljače 2005. godine podnositelj zahtjeva je pokrenuo upravni spor pred Upravnim sudom, podnijevši tužbu temeljem članka 23. Zakona o upravnim sporovima (vidi stavak 26. ove presude) protiv odluke Državnoodvjetničkog vijeća od 11. siječnja 2005. godine. Ponovno se pozvao na članak 22., stavak 2. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.
  2. Dana 16. ožujka 2005. godine Upravni sud je utvrdio da je tužba podnositelja zahtjeva nedopuštena, našavši da pobijana odluka ne predstavlja upravni akt u smislu članka 6., stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (vidi stavak 24. ove presude). Stoga je podnositelj zahtjeva, umjesto pokretanja upravnog spora podnošenjem tužbe (protiv upravnog akta), trebao podnijeti "zahtjev za zaštitu ustavom zajamčenog prava", pravni lijek predviđen člankom 66. Zakona o upravnim sporovima (vidi stavak 34. ove presude). Upravni sud je također presudio da se tužba podnositelja zahtjeva nije mogla, čak ni po sadržaju, smatrati takvim zahtjevom, jer se nije pozvao na bilo koju odredbu Ustava, nego samo na Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina.
  3. Dana 18. srpnja 2005. godine podnositelj zahtjeva podnio je ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, protiv rješenja Upravnoga suda. Pri tome je podnositelj zahtjeva naveo povredu svoga prava na pristup sudu te se pozvao na članak 6., stavak 1. Konvencije.
  4. Dana 13. veljače 2008. godine Ustavni sud je odbio ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva. Mjerodavni dio te odluke glasi kako slijedi:

“Ustavni sud je ocijenio da podnositelju u postupku pred Upravnim sudom Republike Hrvatske nisu povrijeđena prava iz čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer Upravni sud Republike Hrvatske nije postupao protivno pravnim stajalištima, koja je u primjeni odredbe čl. 6. st. 1. Konvencije na konkretne slučajeve ustanovio Europski sud za ljudska prava.

Ustavni sud napominje da je u svojoj dosadašnjoj praksi utvrdio da pravilo da protiv odluke o imenovanju zamjenika državnog odvjetnika postoji sredstvo pravne zaštite pred upravnim sudom (zahtjev iz čl. 66. ZUS) mora biti iscrpljeno prije no što se Ustavnom sudu podnese ustavna tužba (rješenje broj: U-III-4364/2005 od 19. prosinca 2005).”

2. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Ustav

1. Mjerodavne odredbe

  1. Mjerodavni dio Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 56/1990, 135/1997, 8/1998 (pročišćeni tekst), 113/2000, 124/2000 (pročišćeni tekst), 28/2001, 41/2001 (pročišćeni tekst), 55/2001 (corrigendum) i 76/2010) glase kako slijedi: 

Članak 18.

"Jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom.Pravo na žalbu može biti iznimno isključeno u slučajevima određenima zakonomako je osigurana druga pravna zaštita."

Članak 29., stavak 1.

"Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. 

Članak 44.

"Svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe." 

2. Sudska praksa Ustavnog suda

  1. U svojim je odlukama br. U-III-1733/2000 od 24. studenoga 2004. (objavljena u „Narodnim novinama“, br. 179/2004 od 17. prosinca 2004.), br. U-III-2808/2007 od 13. veljače 2008. (objavljena u „Narodnim novinama“, br. 26/2008 od 29. veljače 2008.) i br. U-III-3071/2006 (objavljena u „Narodnim novinama“, br. 42/2009 od 6. travnja 2009.) Ustavni sud smatrao da se u predmetima u kojima su prvostupanjski sudovi pogrešno informirali stranke o pravnim lijekovima tako što su naznačili dulje rokove za podnošenje žalbi protiv njihovih odluka od onih predviđenih mjerodavnim zakonodavstvom, a stranke su podnijele svoje žalbe izvan zakonskih rokova, ali u rokovima koje su naznačili prvostupanjski sudovi, ne može utvrditi da su te žalbe nedopuštene kao nepravovremene. To bi bilo protivno ustavnom pravu na žalbu zajamčenom člankom 18., stavkom 1. Ustava, i ustavnom pravu na pošteno suđenje, u dijelu koji se tiče pristupa sudu, zajamčenog člankom 29., stavkom 1. Ustava (vidi prethodni stavak).

3. Sudska praksa Upravnog suda

  1. U svojoj odluci br. Zpa-2004-5 od 2. prosinca 2004. godine, Upravni sud je, povodom zahtjeva za zaštitu ustavom zajamčenog prava, ukinuo odluku Državnog sudbenog vijeća o imenovanju suca općinskog suda. Smatrao je da svaki kandidat koji ispunjava zakonske uvjete ima pravo na jednako sudjelovanje u natječaju za neku javnu dužnost. Stoga je Državno sudbeno vijeće, imenujući kandidata koji nije ispunio uvjete za suca općinskog suda, povrijedilo ustavno pravo kandidata na jednak pristup javnoj službi zajamčeno člankom 44. Ustava (vidi stavak 12. ove presude).

B. Ustavni Zakon o ustavnom sudu

1.  Mjerodavne odredbe

  1. Mjerodavni dio Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 99/1999 od 29. rujna 1999. godine  - "Ustavni zakon o Ustavnom sudu"), kako je izmijenjen i dopunjen Izmjenama i dopunama iz 2002. godine (Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, („Narodne novine“, br. 29/2002 od 22. ožujka 2002. godine) koji je stupio na snagu 15. ožujka 2002. godine glasi kako slijedi:

Članak 62.

"(1) Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (u daljnjem tekstu: ustavno pravo).

(2)  Ako je zbog povrede ustavnih prava dopušten drugi pravni put, ustavna tužba može se podnijeti tek nakon što je taj pravni put iscrpljen.

(3)  U stvarima u kojima je dopušten upravni spor, odnosno revizija u parničnom ili izvanparničnom postupku, pravni put je iscrpljen nakon što je odlučeno i o tim pravnim sredstvima."

2.  Sudska praksa Ustavnog suda

  1. U svojoj odluci br. U-III-4364/2005 od 19. prosinca 2005. godine („Narodne novine“, br. 6/2006 do 13. siječnja 2006. godine) Ustavni sud je presudio da je zahtjev za zaštitu ustavom zajamčenog prava iz članka 66. Zakona o upravnim sporovima pravni lijek koji treba upotrijebiti protiv odluke Državnoodvjetničkog vijeća o imenovanju zamjenika državnog odvjetnika prije podnošenja ustavne tužbe na temelju članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu.

C. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina

1.  Mjerodavne odredbe

  1. Mjerodavni dio Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, („Narodne novine“, br. 155/2002 i 80/2010), koji je stupio na snagu  23. prosinca 2002. godine propisuje kako slijedi:

Članak 22., stavci 2. i 4.

"(2) Pripadnicima nacionalnih manjina osigurava se zastupljenost u tijelima državne uprave i pravosudnim tijelima sukladno odredbama posebnog zakona, vodeći računa o sudjelovanju pripadnika nacionalnih manjina u ukupnom stanovništvu na razini na kojoj je ustrojeno tijelo državne uprave ili pravosudno tijelo i stečenim pravima.

(4) U popunjavanju mjesta iz stavka 2. i 3. ovoga članka, prednost pod istim uvjetima imaju predstavnici nacionalnih manjina."

2. Sudska praksa Upravnog suda

  1. Dana 23. ožujka 2006. godine Upravni je sud donio svoju presudu br. Zpa-39/2005 u kojoj je kandidat koji nije imenovan, pripadnik nacionalne manjine, podnio zahtjev za zaštitu ustavom zajamčenog prava temeljem članka 66. Zakona o upravnim sporovima (vidi stavak 34. ove presude) protiv odluke Državnog sudbenog vijeća o imenovanju suca općinskog suda. Tvrdio je da je pobijanom odlukom povrijeđeno njegovo pravo zajamčeno člankom 44. Ustava (vidi stavak 12. ove presude) u vezi sa člankom 22. stavkom 4. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (vidi stavak 17. ove presude). Upravni sud je odbio njegov zahtjev (samo) zato što u svojoj molbi za mjesto suca općinskog suda nije izrazio želju da se prema njemu postupa kao prema pripadniku nacionalne manjine te se nije pozvao na članak 22., stavak 4. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.

D. Zakon o državnom odvjetništvu

1.  Mjerodavne odredbe

  1. Mjerodavna odredba Zakona o državnom odvjetništvu  („Narodne novine“, br. 51/2001, 16/2007, 20/2007 (corrigendum), 146/2008), koja je bila na snazi u mjerodavno vrijeme glasila je kako slijedi:

a) Imenovanje zamjenika državnog odvjetnika

Članak 62.

"(1) Zamjenici državnih odvjetnika imenuju se na način, pod uvjetima i po postupku u kojem se osigurava njihova stručnost, samostalnost i dostojnost za obnašanje državnoodvjetničke dužnosti.

(2) Za zamjenika državnog odvjetnika može se imenovati hrvatski državljanin koji ima završen pravni fakultet, položen pravosudni ispit ."

Članak 63., stavak 2.

"Za zamjenika državnog odvjetnika u općinskom državnom odvjetništvu može se imenovati osoba koja je nakon položenoga pravosudnog ispita radila kao savjetnik u državnom odvjetništvu ili drugom pravosudnom tijelu najmanje dvije godine, ili je isto toliko vremena bila odvjetnik, javni bilježnik, odnosno javnobilježnički prisjednik ili nastavnik pravnih predmeta na pravnom fakultetu, ili osoba koja je radila na drugim pravnim poslovima nakon položenoga pravosudnog ispita najmanje četiri godine.

  1.  Zakon o državnom odvjetništvu propisuje da se  odluke Državnoodvjetničkog vijeća donesene u stegovnom postupku (članak 114.) i odluke o razrješenju državnog odvjetnika (članak 118., stavak 5.) mogu pobijati pokretanjem upravnog spora pred Upravnim sudom u obliku tužbe iz članka 23. Zakona o upravnim sporovima. Međutim, u Zakonu o državnom odvjetništvu nema odredbi o pravnim sredstvima koja su na raspolaganju protiv odluka Državnoodvjetničkog vijeća o imenovanju državnih odvjetnika.

2.  Sudska praksa Upravnog suda

  1. U svojoj odluci br. Us-6683/2004 od 17. studenog 2004. godine Upravni je sud po prvi puta presudio da odluka Državnoodvjetničkog vijeća o imenovanju zamjenika državnog odvjetnika nije upravni akt u smislu članka 6., stavka 2. Zakona o upravnim sporovima. Također je presudio da se takva odluka može pobijati  pred tim sudom samo na način da se podnese zahtjev za zaštitu ustavom zajamčenog prava temeljem članka 66. Zakona o upravnim sporovima (vidi stavak 34. ove presude).

E. Zakon o upravnim sporovima

1.  Mjerodavne odredbe

  1. Zakon o upravnim sporovima („Službeni list“ Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, br. 4/1977 i „Narodne novine“ Republike Hrvatske, br. 53/1991, 9/1992 i 77/1992) u svom mjerodavnom dijelu propisuje kako slijedi:
  2. Članak 6., stavak 1. propisuje da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta.
  3. Članak 6., stavak 2. propisuje da je upravni akt, prema ovom zakonu, akt kojim organ iz članka 5. ovog Zakona, u vršenju javnih ovlaštenja, rješava o stanovitom pravu ili obvezi određenog pojedinca ili organizacije u kakvoj upravnoj stvari.
  4. Članak 10., stavak 1. propisuje da se upravni akt može pobijati zbog: (a) pogrešne primjene materijalnog prava; (b) nenadležnosti, ili (c) postupovnih pogrešaka ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
  5. Članak 23. propisuje da se upravni spor pokreće tužbom.
  6. Članak 24., stavak 1. propisuje da se tužba podnosi u roku od 30 dana od dana dostave upravnog akta (tj. odluke) koja se pobija tužbom stranci koja je podnosi.
  7. Članak 27., stavak 1. propisuje da tužba mora sadržavati: (a) ime i prezime, zanimanje i mjesto stanovanja, odnosno naziv i sjedište tužitelja, (b) upravni akt protiv kojega je tužba upravljena i (c) kratko izlaganje zbog čega se tuži, te u kojem se pravcu i opsegu predlaže poništavanje upravnog akta i (d) potpis podnosioca. Uz tužbu se mora podnijeti akt u izvorniku ili prijepisu.
  8. Članak 29., stavak 1. propisuje da ako je tužba nepotpuna ili nerazumljiva, predsjednik vijeća pozvat će tužitelja, prema potrebi, i preko drugoga redovnog suda da u ostavljenom roku otkloni nedostatke tužbe. Pri tome će ga poučiti što i kako treba učiniti i upozoriti ga na posljedice koje će nastati ako ne postupi po traženju suda.
  9. Članak 29., stavak 2. propisuje da ako tužitelj u ostavljenom roku ne otkloni nedostatke tužbe, a oni su takvi da sprečavaju rad suda, sud će rješenjem odbaciti tužbu kao neurednu, ako ne nađe da je osporeni upravni akt ništav.
  10. Članak 30. propisuje da će Upravni sud odbaciti tužbu ako, inter alia, akt koji se tužbom osporava nije upravni akt u smislu članka 6. toga zakona.
  11. Članci 52.-59. predviđaju pravni lijek ponavljanje postupka pred Upravnim sudom i uređuju postupak povodom prijedloga za ponavljanje postupka.
  12. Člankom 60. je propisano da će se, ako ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, na odgovarajući način primjenjivati odredbe Zakona o parničnom postupku.
  13. Članak 66. glasi kako slijedi:  

"O zahtjevu za zaštitu ustavom zajamčenog prava i slobode čovjeka i građanina, ako je takva sloboda ili pravo povrijeđeno konačnim pojedinačnim aktom a nije osigurana druga sudska zaštita odlučuje sud nadležan za upravne sporove odgovarajućom primjenom ovoga zakona."

2. Sudska praksa Upravnog suda

  1. Prema zaključku donesenom na plenarnoj sjednici sudaca Upravnog suda održanoj dana 26. listopada 1987. godine, tužba protiv upravnog akta treba se smatrati zahtjevom za zaštitu ustavom zajamčenog prava i slobode čovjeka i građanina u smislu članka 66. Zakona o upravnim sporovima ako je iz sadržaja tužbe razvidno da se može ticati povrede prava ili sloboda zajamčenih Ustavom. U takvim predmetima Upravni sud ne bi mogao preispitati svaku povredu postupovnog ili materijalnog prava nego samo one koje predstavljaju povrede ustavom zajamčenih prava i sloboda.
  2. Prema sudskoj praksi Upravnog suda (presuda br. Zpa-5/2004-5 od 2. prosinca 2004. godine), uvjeti za dobivanje sudske zaštite na temelju članka 66. Zakona o upravnim sporovima, koji se u cijelosti moraju ispuniti su: (a) zahtjev se mora ticati prava ili sloboda izričito zajamčenih Ustavom, (b) ta su prava i slobode navodno povrijeđeni konačnom odukom koja nema značajke upravnog akta i (c) pravni sustav ne osigurava drugi sudski put za zadovoljštinu. Ako se zahtjev podnesen temeljem članka 66. Zakona o upravnim sporovima ne tiče prava ili slobode zajamčene Ustavom, treba utvrditi da je nedopušten (odluka br. Zpa-4/2003 od 15. prosinca 2004.) Rok za podnošenje tog zahtjeva je isti kao i rok za podnošenje tužbe protiv upravnog akta temeljem članka 23. Zakona o upravnim sporovima (vidi stavke 26.-27. ove presude), tj. trideset dana do dostave pobijane odluke (Zpa-9/05  od 13. travnja 2005.).

F. Zakon o upravnom postupku

1.  Mjerodavne odredbe

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o općem upravnom postupku (Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije br. 47/1986 (pročišćeni tekst) i Narodne novine br. 53/1991) propisuju kako slijedi:

Članak 210., stavci 1. i 4.

"(1) Uputom o pravnom lijeku stranka se obavještava da li protiv rješenja može izjaviti žalbu ili pokrenuti upravni spor ili drugi postupak pred sudom.

(3) Kad se protiv rješenja može pokrenuti upravni spor, u uputi se navodi kojem se sudu tužba podnosi i u kojem roku, a kad se može pokrenuti drugi postupak pred sudom, navodi se sud kojem se može obratiti i u kojem roku. a kad se može pokrenuti drugi postupak pred sudom, navodi se sud kojem se može obratiti i u kojem roku.

(4) Kad je u rješenju dana pogrešna uputa, stranka može postupiti po važećim propisima ili po uputi. Stranka koja postupi po pogrešnoj uputi ne može zbog toga imati štetnih posljedica.

2. Sudska praksa Upravnog suda

  1. U svojoj odluci br. Zpa-9/2005-4 od 13. travnja 2005. godine Upravni je sud presudio da pogrešna uputa o pravnim lijekovima koji su na raspolaganju protiv neke odluke Državnoodvjetničkog vijeća ne daje prava navedena u članku 210. Zakona o upravnom postupku (vidi prethodni stavak).

G. Zakon o parničnom postupku

  1. Mjerodavni dio Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ, br. 4/1977, 36/1977 (corrigendum), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990 i 35/1991 i „Narodne novine“, br. 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 84/2008 i 123/2008), glase kako slijedi:

5.a.  Ponavljanje postupka u povodu konačne presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu o povredi temeljnog ljudskog prava ili slobode

Članak 428.a

(1) Kad Europski sud za ljudska prava utvrdi povredu kojeg ljudskog prava ili temeljne slobode zajamčene Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i dodatnih Protokola uz tu Konvenciju koje je Republika Hrvatska ratificirala, stranka može, u roku od trideset dana od konačnosti presude Europskog suda za ljudska prava, podnijeti zahtjev sudu u Republici Hrvatskoj koji je sudio u prvom stupnju u postupku u kojemu je donesena odluka kojom je povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda, za izmjenu odluke kojom je to pravo ili temeljna sloboda povrijeđeno.

(2) Postupak iz stavka 1. ovoga članka provodi se uz odgovarajuću primjenu odredaba o ponavljanju postupka.

(3) U ponovljenom postupku sudovi su dužni poštivati pravna stajališta izražena u konačnoj presudi Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda temeljnog ljudskog prava ili slobode.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6., STAVKA 1. KONVENCIJE ZBOG NEMOGUĆNOSTI PRISTUPA SUDU

  1. Podnositelj zahtjeva prigovara da je usprkos činjenici što ga je Državnoodvjetničko vijeće pogrešno obavijestilo o pravnim sredstvima koja su na raspolaganju protiv njegove odluke od 11. siječnja 2005. godine, Upravni sud odbio preispitati osnovanost njegove tužbe i time povrijedio njegovo pravo na pristup sudu. Pozvao se na članak 6, stavak 1. Konvencije koji glasi kako slijedi:

"Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi...svatko ima pravo da  sud pravično... ispita njegov slučaj...."

  1. Vlada osporava tu tvrdnju.

A. Dopuštenost

  1. Vlada osporava dopuštenost ovoga prigovora s dvije osnove. Tvrdi da je članak 6. neprimjenjiv i da, u svakom slučaju, podnositelj zahtjeva nije iscrpio domaća pravna sredstva.

1.  Primjenjivost

(a) Tvrdnje stranaka

  1. Vlada prvo upućuje na sudsku praksu Suda prema kojoj se pravo na pristup sudu proteže samo na "sporove" o "građanskim pravima i obvezama" koji su, barem na osnovi o kojoj se može raspravljati, priznati prema domaćem pravu (vidi predmet James i drugi v. the United Kingdom 21. veljače 1986., stavak 81., Serija A br. 98). Kad je jasno da to pravo ne postoji u domaćem pravnom sustavu, članak 6. nije primjenjiv, i Sud ne može, tumačeći taj članak, stvoriti pravo koje nema nikakav temelj u domaćem pravom sustavu. 
  2. S tim u vezi Vlada prvo tvrdi da u hrvatskom pravu nema materijalnog (građanskog) prava na zaposlenje ili imenovanje u državnu službu. Posebice objašnjava da za stjecanje prava da se bude imenovan na mjesto zamjenika županijskog državnog odvjetnika nije dovoljno da kandidat zadovolji formalne zakonske uvjete navedene u člancima 62., stavku 2. i 63. stavku 2. Zakona o državnom odvjetništvu (vidi stavak 19. ove presude). Također potrebno je da kandidat ima traženu stručnost i neovisnost, kako to predviđa članka 62., stavak 1. Zakon o državnom odvjetništvu (vidi stavak 19. ove presude), i da je dobio dovoljan broj glasova članova Državnoodvjetničkog vijeća. Stoga bi, čak da svi kandidati zadovoljavaju formalne zakonske uvjete, mjesto zamjenika državnog odvjetnika moglo ostati nepopunjeno ako niti jedan od njih ne dobije potreban broj glasova. Državnoodvjetničko vijeće je, procijenivši stručnost i neovisnost kandidata u ovome predmetu, nakon tajnog glasovanja  imenovalo gđu D.K.I., a ne podnositelja zahtjeva, zamjenicom županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Vukovaru. Slijedi da podnositelj zahtjeva nije imao pravo biti imenovan na to dužnost.
  3. Vlada nadalje tvrdi da podnositelj zahtjeva ne bi bio imenovan umjesto gđe D.K.I., nego bi to mjesto ostalo nepopunjeno čak i da je Upravni sud ukinuo pobijanu odluku Državnoodvjetničkog vijeća. Bio bi objavljen novi natječaj i proveden novi postupak za izbor. Ova je činjenica snažan pokazatelj da: (a) kao što je već naprijed navedeno, podnositelj zahtjeva nije imao pravo biti imenovan na dužnost zamjenika županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Vukovaru (vidi, mutatis mutandis, predmet Sultana v. Malta (dec.), br. 970/04, 11. prosinca 2007.), i (b) čak i da je imao to pravo, postupak o kojemu je riječ nije bio izravno odlučan za njegova "prava i obveze" (vidi, mutatis mutandis, predmet Revel and Mora v. France (dec.), br. 171/03,15. studenog 2005.).
  4. I kao posljednje, Vlada tvrdi da u hrvatskom pravu ne postoji ni pravo pobijati imenovanja u državnu službu. Naime, odluke Državnoodvjetničkog vijeća o imenovanjima mogu se preispitati samo na temelju članka 66. Zakona o upravnim sporovima, ukoliko nisu u skladu s Ustavom zajamčenim pravima ili slobodama (vidi stavak 21. ove presude). Ujedno, Sud je u predmetu Sultana već presudio da pravo podnijeti sličan pravni lijek nema nikakve značajke privatnog prava i stoga nikakve elemente koji bi ga mogli učiniti srodnim "građanskom" pravu, a koje bi tražilo da članak 6. bude primjenjiv (vidi naprijed citirani predmet Sultana).
  5. S obzirom na naprijed navedeno, Vlada smatra da članak 6. nije primjenjiv na ovaj predmet. 
  6. Podnositelj zahtjeva tvrdi da domaći sudovi nisu zaštitili njegovo pravo na pristup državnoj službi. Po njegovom je mišljenju to pravo bilo "građansko pravo" u smislu članka 6. stavka 1. Konvencije.

(b) Ocjena Suda

  1. Sud ponavlja da članak 6. stavak 1. svakome osigurava pravo da pred sud ili sudište iznese svaki zahtjev vezan za svoja građanska prava i obveze. Pravo na pristup, to jest pravo na pokretanje postupka pred sudom u građanskim stvarima, čini jedan vid "prava na sud" (vidi osobito presudu u predmetu Golder v. the United Kingdom, 21. veljače 1975., stavci 28.-36., Serija A,  br. 18). To se pravo proteže samo na "građanska prava i obveze" za koje se može reći, barem s osnova o kojima se može raspravljati, da su priznate u domaćem pravu (vidi naprijed citirani predmet James i drugi, loc.cit.). Stoga, da bi se utvrdilo je li građanski vid članka 6. primjenjiv u ovome predmetu, i, posljedično, može li se podnositelj zahtjeva pozvati na pravo na pristup sudu, Sud treba prvo ispitati je li on imao "pravo" za koje se može tvrditi i reći da je priznato na temelju konvencijskog prava, i, drugo, je li to pravo bilo "građansko" pravo.

(i)   Postojanje prava

  1. Sud s tim u vezi primjećuje da prema sudskoj praksi Upravnog suda svaki kandidat koji ispunjava zakonske uvjete ima pravo ravnopravno sudjelovati u natječaju za javnu dužnost, a to je pravo nužna posljedica prava na jednaki pristup javnoj službi, zajamčenog člankom 44. Ustava (vidi stavke 12. i 14. ove presude). S obzirom na nalaze Državnoodvjetničkog vijeća u ovome predmetu, prema kojima su i podnositelj zahtjeva i gđa D.K.I. zadovoljili zakonske uvjete za imenovanje na mjesto zamjenika državnog odvjetnika Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru (vidi stavak 7. ove presude), Sud smatra da je podnositelj zahtjeva imao "pravo" za koje se može osnovano tvrditi da je priznato u hrvatskom pravu (vidi, na primjer, predmete, Kübler v. Germany, br. 32715/06, stavak 46., 13. siječnja 2011. i Lombardi Vallauri v. Italy, br. 39128/05, stavak 62., ECHR 2009-...(izvaci) i Fiume v. Italy, br. 20774/05, stavak 35., 30. lipnja 2009.).

(ii)   Građanska narav prava

  1. Glede "građanske" prirode tog prava, Sud je presudio da je pristup koji je razvijen u predmetu Vilho Eskelinen i Others v. Finland ([GC], br.63235/00, ECHR 2007IV, vidi stavak 53. ove presude) također primijenjen na pravo na pristup javnoj dužnosti (vidi osobito naprijed citirani predmet Kübler, stavak 45. i, podrazumijevajući, predmet Josephides v. Cyprus, br. 33761/02, stavak 54., 6. prosinca 2007.; vidi naprijed citirani predmet Lombardi Vallauri,stavak 62. i Penttinen v. Finland (dec.), br. 9125/07, 5. siječnja 2010.).
  2. Prije presude u predmetu Vilho Eskelinen Sud je presudio da radni sporovi između nacionalnih vlasti i javnih službenika čije su dužnosti tipične upravo za aktivnosti javne službe, te ako oni djeluju kao povjerenici javne vlasti odgovorni za zaštitu općih interesa države, nisu "građanski" te su isključeni iz opsega članka 6., stavka 1. Konvencije (vidi predmet Pellegrin v. France [GC], br. 28541/95, stavak 66., ECHR 1999VIIIVIII). Slično tome, radni sporovi u kojima sudjeluju državni odvjetnici također su isključeni iz opsega članka 6., stavka 1. (vidi predmet Mickovski v. the former Yugoslav Republic of Macedonia (dec.), br. 68329/01, 10. studenoga 2005.).
  3. U predmetu Vilho Eskelinen  Sud se vratio na pitanje primjenjivosti članka 6., stavka 1. i presudio da je na državama ugovornicama, posebice na nadležnom nacionalnom zakonodavcu, a ne na Sudu, da izričito odredi ona područja javne službe koja uključuju vršenje diskrecijskih ovlasti koje su sastavni dio državnoga suvereniteta, gdje interesi pojedinca moraju ustupiti prvenstvo. Ako domaći sustav priječi pristup sudu, Sud će provjeriti je li spor uistinu takav da opravdava primjenu iznimke od  jamstava članka 6. Ako ne opravdava, tada se to pitanje ne postavlja i članak 6., stavak 1. se  primjenjuje (vidi naprijed citirani predmet Vilho Eskelinen i drugi stavak 61.).
  4. Nakon predmeta Vilho Eskelinen Sud je utvrdio da je članak 6. neprimjenjiv na postupak koji se tiče odabira i zapošljavanja (vidi predmet Apay v. Turkey, br. 3964/05, 11. prosinca 2007.) te stegovnih postupaka koji se odnose na  prestanak zaposlenja državnih odvjetnika (vidi predmet Nazsiz v. Turkey, br. 22412/05 26. svibnja 2009.), ali samo zato što je domaće pravo izričito isključilo pristup sudu. Međutim, vraćajući se okolnostima ovoga predmeta, Sud prvo primjećuje da članak 66. Zakona o upravnim sporovima predviđa "zahtjev za zaštitu Ustavom zajamčenog prava i slobode čovjeka i građanina", pravni lijek koji može podnijeti svatko tko smatra da su mu odlukom javne vlasti povrijeđena Ustavom zajamčena prava ili slobode, u situaciji kada nije osigurana druga sudska zaštita (vidi stavak 34. ove presude). Nadalje primjećuje da je u ovome predmetu podnositelj       zahtjeva imao pravo pobijati spornu odluku Državnoodvjetničkog vijeća od 11. siječnja 2005. godine pred Upravnim sudom na način da podnese takav zahtjev, ako je ta odluka bila protivna njegovom ustavnom pravu na jednak pristup javnoj službi (vidi stavke 9., 14., 16. i 21. ove presude).

(iii)  Zaključak

  1. U svjetlu naprijed navedenog Sud nalazi da je članak 6. Konvencije  primjenjiv na ovaj predmet na temelju svog građanskog vida (vidi, mutatis mutandis. naprijed citirani predmet Josephides i Kravchenko i Others (vojni stanovi) v. Russia, br. 11609/05, 12516/05, 17393/05, 20214/05, 25724/05, 32953/05, 1953/06, 10908/06, 16101/06, 26696/06, 40417/06, 44437/06, 44977/06, 46544/06, 50835/06, 22635/07, 36662/07, 36951/07, 38501/07, 54307/07, 22723/08, 36406/08 i 55990/08, stavak 23, 16. rujna 2010. i naprijed citirani predmet Kübler, stavak 46)i, posljedično, da je podnositelj zahtjeva trebao imati pristup sudu u odnosu na svoje pravo na jednaki pristup javnoj službi zajamčeno člankom 44. Ustava.
  2. Slijedi da prigovor Vlade glede primjenjivosti članka 6. Konvencije treba odbiti.

2.  Neiscrpljenje domaćih pravnih sredstava

(a) Tvrdnje stranaka

  1. Vlada nadalje tvrdi da je, nakon što je Upravni sud dana 16. ožujka 2005. godine utvrdio da je njegova tužba nedopuštena, podnositelj zahtjeva trebao podnijeti zahtjev za zaštitu Ustavom zajamčenog prava na temelju članka 66. Zakona o upravnim sporovima. Prema Vladi, to slijedi iz odluke Upravnog suda od 16. ožujka 2005. godine. To bi Ustavnom sudu omogućilo odlučiti o osnovanosti zahtjeva podnositelja zahtjeva bez obzira na činjenicu da bi taj zahtjev bio podnesen izvan zakonskog roka, a s obzirom na sudsku praksu Ustavnog suda, prema kojoj stranka koja postupi po netočnoj uputi o pravnom lijeku ne smije uslijed toga trpjeti negativne posljedice. Čak i da je Upravni sud utvrdio da je takav zahtjev nedopušten kao nepravovremen, podnositelj zahtjeva je mogao podnijeti ustavnu tužbu protiv takve odluke, pozivajući se na naprijed navedenu sudsku praksu Ustavnog suda.
  2. Uz to, Vlada tvrdi da se podnositelj zahtjeva u svojoj tužbi Upravnom sudu od 4. veljače 2005. godine nije pozvao niti na jedno Ustavom zajamčeno pravo, osobito na pravo na jednak pristup javnim službama, zajamčeno člankom 44. Ustava. Da je to učinio, Upravni sud ne bi utvrdio da je njegova tužba nedopuštena, nego bi s njom postupao kao za zahtjevom za zaštitu Ustavom zajamčenog prava te bi ispitao njenu osnovanost. Međutim, budući da on to nije učinio, njegova se tužba ne može, niti po obliku, niti po sadržaju, smatrati zahtjevom za zaštitu Ustavom zajamčenog prava u smislu članka 66. Zakona o upravnim sporovima, te je stoga trebalo utvrditi da je nedopuštena.
  3. Podnositelj zahtjeva nije dao primjedbe na to pitanje.

(b) Ocjena Suda

  1. Sud prvo primjećuje da u tekstu odluke Upravnog suda od 16. ožujka 2005. godine nema ničega što bi ukazalo, kao što to smatra Vlada (vidi stavak 57. ove presude) da je podnositelj zahtjeva trebao ponovno podnijeti svoju tužbu podnesenu na temelju članka 23. Zakon o upravnim sporovima, kao zahtjev za zaštitu Ustavom zajamčenog prava na temelju članka 66. istoga Zakona (vidi stavak 9. ove presude). Da je on to učinio, bilo bi utvrđeno da je njegov zahtjev nedopušten zbog toga što nije poštovao zakonski rok od trideset dana. Sud nadalje primjećuje da je Ustavni sud odbio naknadnu ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva podnesenu protiv odluke Upravnog suda (vidi stavak 11. ove presude). To navodi na zaključak da je Ustavni sud smatrao da pobijana odluka nije protivna njegovoj sudskoj praksi, prema kojoj stranka koja slijedi netočne informacije o pravnim lijekovima ne smije uslijed toga trpjeti negativne posljedice. Štoviše, ta je sudska praksa razvijena u odnosu na predmete u kojima su prvostupanjski sudovi davali pogrešne upute strankama, naznačujući dulje rokove za podnošenje žalbi protiv svojih odluka od rokova propisanih mjerodavnim zakonodavstvom. U takvim je predmetima Ustavni sud smatrao da se ne može utvrditi da su njihove žalbe nedopuštene kao nepravovremene, ako su podnesene u rokovima koje su naznačili prvostupanjski sudovi (vidi stavak 13. ove presude). Međutim u ovom se predmetu radi o situaciji u kojoj je podnositelj zahtjeva bio upućen koristiti sredstvo različito od onoga koje se stvarno dostupno na temelju mjerodavnog zakonodavstva, a Sud nije svjestan bilo koje odluke Ustavnog suda koja bi sankcionirala takvu pogrešnu uputu o pravnim sredstvima.
  2. Nadalje, Vlada nije uvjerila Sud svojom tvrdnjom da se u svojoj tužbi Upravnom sudu podnositelj zahtjeva trebao pozvati na neko Ustavom zajamčeno pravo, kao što je, na primjer, pravo na jednak pristup javnoj službi zajamčeno člankom 44. Ustava, u kojem bi slučaju Upravni sud mogao odlučiti o osnovanosti njegove tužbe, postupajući s njom, u biti, kao sa zahtjevom iz članka 66. Zakon o upravnim sporovima. S tim u vezi Sud primjećuje da, iako se sudskom praksom Upravnog suda traži da tužitelji u svojim prijedlozima podnesenim temeljem članka 66. Zakon o upravnim sporovima točno navedu koje im je ustavno pravo navodno povrijeđeno spornom odlukom (vidi stavak 36. ove presude), isti ili sličan zahtjev (vidi stavak 28. ove presude) ne postoji u odnosu na tužbe kojima se pokreće upravni spor, podnesene na temelju članka 23. istoga Zakona, na koji se podnositelj zahtjeva poziva. S obzirom da je u ovome predmetu Državnoodvjetničko vijeće uputilo podnositelja zahtjeva da podnese takvu tužbu protiv njegove odluke od 11. siječnja 2005. godine, umjesto da ga je uputilo da podnese zahtjev za zaštitu Ustavom zajamčenog prava, Sud smatra da on nije bio obvezan ispuniti navedeni zahtjev.
  3. U svijetlu naprijed navedenog, slijedi da prigovor Vlade o neiscrpljivanju domaćih pravnih sredstava treba odbiti.
  4. Sud nadalje primjećuje da ovaj zahtjev nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. (a) Konvencije. Uz to primjećuje i da on nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

1.  Tvrdnje stranaka

  1. Vlada tvrdi da nije povrijeđeno pravo podnositelja zahtjeva na pristup sudu. Pri tome se pozivaju na iste tvrdnje kao one čiji se sažetak nalazi u stavku 58. ove presude.
  2. Podnositelj zahtjeva i dalje smatra da je Upravni sud, time što je odbacio njegovu tužbu, usprkos tome što ga je Državno odvjetničko vijeće pogrešno uputilo da iskoristi to pravno sredstvo, povrijedio njegovo pravo na pristup sudu.

2.  Ocjena Suda

  1. Sud prvo ponavlja da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena, jer pravo na pristup po sâmoj svojoj naravi zahtijeva uređenje od strane države. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštivanju zahtjeva iz Konvencije donosi Sud. Međutim, ta ograničenja ne smiju ograničiti niti umanjiti pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sâma bît prava (vidi, na primjer, predmet Ashingdane v. the United Kingdom, 28. svibnja 1985., stavak 57, Serija A br. 93).
  2. Vraćajući se okolnostima ovoga predmeta, Sud primjećuje da je Državnoodvjetničko vijeće pogrešno uputilo podnositelja zahtjeva o pravnim sredstvima koja su na raspolaganju protiv njegove odluke od 11. siječnja 2005. godine. Odnosno, uputilo ga je da  može pokrenuti upravni spor podnošenjem tužbe Upravnom sudu temeljem članka 23. Zakon o upravnim sporovima (vidi stavak 7. ove presude), dok je (jedino) pravno sredstvo na raspolaganju u stvari bio zahtjev za zaštitu Ustavom zajamčenog prava temeljem članka 66. istoga Zakona (vidi stavke 9. i 21. ove presude). Kad je podnositelj zahtjeva konačno podnio tužbu kao što je bio upućen, Upravni sud je utvrdio da je ona nedopuštena i odbio ispitati osnovanost pobijane odluke. To je učinio zato: (a) što pobijana odluka nije predstavljala upravni akt u smislu članka 6., stavka 2. Zakon o upravnim sporovima, i (b) što se podnositelj zahtjeva u svojoj tužbi nije pozvao na bilo koje pravo ili slobodu zajamčenu Ustavom, čime je onemogućio Upravni sud da njegovu tužbu u suštini smatra zahtjevom za zaštitu Ustavom zajamčenog prava iz članka 66. Zakona o upravnim sporovima (vidi stavak 9. ove presude).
  3. Sud ponavlja da zadaću tumačenja i primjene domaćega prava prvenstveno imaju nacionalne vlasti, i to sudovi. To se osobito odnosi na tumačenje postupovnih pravila od strane sudova. Uloga Suda ograničava se na utvrđivanje jesu li učinci takvog tumačenja u skladu s Konvencijom (vidi, na primjer, predmete Tejedor García v. Spain, 16. prosinca 1997., stavak 31, Reports of Judgments amd Decisions 1997 VIIIVIII, te Pérez de Rada Cavanilles v. Spain, 28. listopadaa 1998., stavak 43, Reports of Judgments and Decisions 1998 VIII).
  4. Da bi se mogao uvjeriti da nije narušena sama bit podnositeljevog "prava na sud", Sud mora ispitati može li se odluka Upravnog suda kojom je utvrđeno da je njegova tužba nedopuštena, smatrati predvidivom, s obzirom na mjerodavno zakonodavstvo i sudsku praksu i s obzirom na činjenicu da je podnositelj zahtjeva dobio pogrešnu uputu o pravnim sredstvima (vidi, mutatis mutandis, predmet Levages Prestations Services v. France, 23. listopadaa 1996., stavak 42, Reports of Judgments i Decisions 1996 V, te Osu v. Italy, br. 36534/97, stavak 35, 11. srpnja 2002.).
  5. U vezi s time, Sud prvo primjećuje da Zakon o državnom odvjetništvu ne sadrži nikakve odredbe o pravnim sredstvima koja su na raspolaganju protiv odluka Državnoodvjetničkog vijeća o imenovanju zamjenika državnog odvjetnika (vidi stavak 20. ove presude), i da stoga iz njegovog teksta nije izvjesno koje je pravno sredstvo trebalo koristiti. Ova je neizvjesnost ispravljena sudskim tumačenjem dana 17. studenoga 2004. godine kad je Upravni sud presudio po prvi puta da se takve odluke mogu pobijati samo zahtjevom za zaštitu Ustavom zajamčenog prava temeljem članka 66. Zakona o upravnim sporovima (vidi stavak 21. ove presude). Iako je istina da je navedena odluka Upravnog suda donesena oko dva mjeseca prije nego što je podnositelj zahtjeva podnio svoju tužbu istom sudu, Sud ne smatra da je podnositelj zahtjeva trebao biti svjestan te odluke i zanemariti izričitu uputu o pravnim sredstvima sadržanu o odluci Državnoodvjetničkog vijeća koju je pobijao. To zato što je u predmetima kao što je ovaj, u kojemu je pravno sredstvo o kojemu je riječ rezultat sudskog tumačenja, u pravilu potrebno šest mjeseci da takav razvoj sudske prakse dosegne dovoljni stupanj pravne sigurnosti prije nego što se može smatrati da je javnost djelotvorno svjesna domaće odluke koja je uspostavila pravno sredstvo i da su osobe kojih se to tiče sposobne i obvezne koristiti ga (vidi, mutatis mutandis, predmete Depauw v. Belgium (dec.), br. 2115/04, ECHR 2007-V (extracts), i Provide S.r.l. v. Italy, br. 62155/00, stavak 18, ECHR 2007-VIII (extracts).
  6. U ovom konkretnim okolnostima podnositelj zahtjeva je mogao razumno očekivati, s obzirom na članak 29., stavak 1. i 2. u vezi sa člankom 66. Zakon o upravnim sporovima (vidi stavak 29.-30.i 34. ove presude), da ga Upravni sud prvo obavijesti da se njegova tužba može ispitati samo kao zahtjev za zaštitu Ustavom zajamčenog prava, te da ga pozove da točno navede svoje ustavno pravo koje smatra da mu je povrijeđeno. Umjesto toga, Upravni sud je odmah utvrdio da je njegova tužba nedopuštena. Uslijed toga se podnositelj zahtjeva našao u situaciji u kojoj je bio spriječen, bez vlastite krivnje, da se ispita osnovanost pobijane odluke Državnoodvjetničkog vijeća (vid, mutatis mutandis, predmete Société Anonyme Sotiris i Nikos Koutras Attee v. Greece, br. 39442/98, §§ 21-23, ECHR 2000-XII; i Platakou v. Greece, br. 38460/97, §§ 39 i 49, ECHR 2001-I). Po mišljenju Suda, ta je situacija povrijedila samu bit prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu, kako je osigurano člankom 6., stavkom 1. Konvencije. 
  7. Stoga je u ovome predmetu došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije.

II.  NAVODNA POVREDA ČLANKA 6., STAVKA 1. KONVENCIJE ZBOG PREKOMJERNE DULJINE POSTUPKA

  1. Podnositelj zahtjeva prigovara i da je duljina naprijed navedenog postupka nespojiva sa zahtjevom "razumnog roka" navedenim u članku 6., stavku 1. Konvencije. 
  2. Sud primjećuje da je postupak kojemu se prigovara trajao oko tri godine i tri mjeseca, tijekom kojeg razdoblja je predmet ispitan na tri razine nadležnosti. Kad je to tako, Sud smatra, u svjetlu kriterija uspostavljenih njegovom sudskom praksom o pitanju "razumnog roka" (složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i nadležnih vlasti) i uzimajući u obzir sve informacije koje posjeduje, da se to razdoblje ne može smatrati prekomjernim. Stoga duljina postupka u ovome predmetu nije bila nerazumna.
  3. Slijedi da je ovaj prigovor nedopušten na temelju članka 35., stavka 3. (a) Konvencije kao očigledno neosnovan, te da ga stoga treba odbiti na temelju članka 35.,stavka 4. Konvencije.

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Članak 41. Konvencije propisuje kako slijedi:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Šteta

  1. Podnositelj zahtjeva potražuje 243.896,37 eura (EUR) na ime materijalne štete nastale na ime izgubljene zarade.  Potražuje i 60.000,00 EUR na ime nematerijalne štete. 
  2. Vlada osporava te zahtjeve
  3. Sud ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i navodne materijalne štete te stoga odbija taj zahtjev.
  4. S druge strane, Sud nalazi da je podnositelj zahtjeva sigurno pretrpio  nematerijalnu štetu. Sud prvo ponavlja da bi u predmetima u kojima utvrdi povredu članka 6. stavka 1. Konvencije najprimjereniji oblik zadovoljštine u pravilu bio da se u odgovarajućem roku postupak ponovi i da se predmet ponovno ispita u skladu sa svim zahtjevima poštenog suđenja (vidi, na primjer, predmete Lungoci v. Romania, br. 62710/00, stavak 56, 26. siječnja 2006., te Yanakiev v. Bulgaria, br. 40476/98, stavak 90, 10. kolovoza 2006.  i Lesjak v. Croatia, br. 25904/06, stavak 54, 18 February 2010).). S tim u vezi Sud primjećuje da, s obzirom na članak 60. Zakona o upravnim sporovima (vidi stavak 33. ove presude) podnositelj zahtjeva sada može, pozivajući se na članke 25. do 59. toga Zakona (vidi stavak 32. ove presude) u vezi sa člankom 428.a Zakona o parničnom postupku (vidi stavak 39. ove presude) podnijeti zahtjev za ponavljanje naprijed navedenog postupka, u odnosu na koji je Sud utvrdio povredu članka 6., stavka 1. Konvencije.U takvim okolnostima, Sud, odlučujući na pravičnoj osnovi, podnositelju zahtjeva dosuđuje iznos od 1.800,00  EUR na ime nematerijalne štete, uz sav porez koji bi mogao biti zaračunat podnositelju  zahtjeva.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositelj zahtjeva nije postavio nikakav zahtjev za naknadu troškova i izdataka nastalih u postupku pred domaćim sudovima ili pred ovim Sudom. Stoga sud smatra da nije pozvan dosuditi mu bilo koji iznos s tog osnova.

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Utvrđuje da je prigovor koji se odnosi na pristup sudu dopušten, a ostatak zahtjeva nedopušten;

  2. Presuđuje da je došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije.

  3. Presuđuje

(a)   da tužena država podnositelju zahtjeva treba isplatiti, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, iznos od 1.800,00 EUR (tisuću osamsto eura) na ime naknade nematerijalne štete, uz sav porez koji bi mogao biti zaračunat, a koji iznos je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan namirenja;

(b)   da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

  1. Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravičnom naknadom.

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 19. srpnja 2011. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

 Søren Nielsen Anatolij Kovler
 tajnik predsjednik

 

______________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

FIRST SECTION

CASE OF MAJSKI v. CROATIA (No. 2)

(Application no. 16924/08)

JUDGMENT

STRASBOURG 

19 July 2011

FINAL

19/10/2011

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Majski v. Croatia (no. 2)The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Anatoly Kovler, President,
Nina Vajić,
Peer Lorenzen,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Julia Laffranque,
Linos-Alexandre Sicilianos, judges,
and Søren NielsenSection Registrar,

Having deliberated in private on 28 June 2011,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 16924/08) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Radovan Majski (“the applicant”), on 17 March 2008.

2.  The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs Š. Stažnik.

3.  The applicant alleged, in particular, that there had been a violation of his right of access to court.

4.  On 10 November 2010 the President of the First Section decided to communicate the complaint concerning access to court to the Government. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1).

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5.  The applicant, who is of Serbian origin, was born in 1949 and lives in Vukovar.

6.  On 28 October 2004 the applicant submitted an application for the post of deputy county state attorney in the Vukovar County State Attorneys Office. He relied on section 22(2) of the Constitutional Act on the Rights of National Minorities and section 63(2) of the State Attorneys Act (see paragraphs 17 and 19 below).

7.  On 11 January 2005 the State Attorneys Council (Državnoodvjetničko vijeće), after a secret ballot, unanimously adopted decision appointing D.K.I. deputy county state attorney in the Vukovar County State Attorneys Office. It found that both candidates satisfied the statutory requirements to be appointed deputy state attorney but gave priority to D.K.I., having regard to her extensive experience of working on civil and administrative law cases. The decision contained an information notice (pouka o pravnom lijeku) to the effect that administrative dispute proceedings could be instituted against it by bringing an action in the Administrative Court (Upravni sud Republike Hrvatske) within thirty days of its service. The information notice reads as follows:

“Against this decision an administrative dispute may be instituted by bringing an action in the Administrative Court within thirty days of the service of the decision.”

8.  On 4 February 2005 the applicant instituted administrative dispute proceedings in the Administrative Court by bringing an action under section 23 of the Administrative Disputes Act (see paragraph 26 below) against the State Attorneys Councils decision of 11 January 2005He again relied on section 22(2) of the Constitutional Act on the Rights of National Minorities.

9.  On 16 March 2005 the Administrative Court declared the applicants action inadmissible, finding that the contested decision did not constitute an administrative act within the meaning of section 6(2) of the Administrative Disputes Act (see paragraph 24 below)Therefore, instead of instituting administrative dispute proceedings by bringing an action (against an administrative act), the applicant should have lodged “a request for the protection of a constitutionally guaranteed right” (zahtjev za zaštitu ustavom zajamčenog prava), a remedy provided in section 66 of the Administrative Disputes Act (see paragraph 34 below). The Administrative Court also held that the applicants action could not have been, even in substance, regarded as such a request, because he had not relied on any provision of the Constitution, but only on the Constitutional Act on the Rights of National Minorities.

10.  On 18 July 2005 the applicant lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) against the Administrative Courts decision. In so doing the applicant, alleging violation of his right of access to court, relied on Article 6 § 1 of the Convention.

11.  On 13 February 2008 the Constitutional Court dismissed the applicants constitutional complaint. The relevant part of that decision reads as follows:

“The Constitutional Court finds that the complainants rights under Article 6 § 1 of the European Convention on Human Rights and Fundamental Freedoms were not breached in the proceedings before the Administrative Court because the Administrative Court did not proceed contrary to the legal views established by the European Court of Human Rights in the application of that provision to individual cases.

...

The Constitutional Court notes that in its practice it has established the rule that there is a remedy before the Administrative Court (a request under section 66 of the Administrative Disputes Act) against a decision on appointment of a deputy state attorney, and that this remedy has to be used before a constitutional complaint is lodged with the Constitutional Court (decision no. U-III-4364/2005 of 19 December 2005).”

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A.  The Constitution

1.  Relevant provisions

12.  The relevant provisions of the Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette of the Republic of Croatia nos. 56/1990, 135/1997, 8/1998 (consolidated text), 113/2000, 124/2000 (consolidated text), 28/2001 and 41/2001 (consolidated text), 55/2001 (corrigendum) and 76/2010) read as follows:

Article 18

“The right to appeal against decisions adopted in the first-instance proceedings before a court or other authorised body shall be guaranteed.

The right of appeal may exceptionally be excluded in cases provided by law if other legal protection is ensured.”

Article 29(1)

“In the determination of his rights and obligations or of any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair hearing within a reasonable time by an independent and impartial court established by law.”

Article 44

“Every national of the Republic of Croatia shall have the right, under equal conditions, to take part in the conduct of public affairs, and to be admitted to public service.

2.  The Constitutional Courts jurisprudence

13.  In its decisions no. U-III-1733/2000 of 24 November 2004 (published in the Official Gazette no. 179/2004 of 17 December 2004), no. U-III-2808/2007 of 13 February 2008 (published in the Official Gazette no. 26/2008 of 29 February 2008) and no. U-III-3071/2006 (published in the Official Gazette no. 42/2009 of 6 April 2009) the Constitutional Court held that in cases where the first-instance courts had wrongly informed parties on legal remedies by indicating longer time-limits for lodging appeals against their decisions than those provided in the relevant legislation, and the parties lodged their appeals outside of the statutory time-limits but within the time-limits indicated by the first-instance courts, those appeals could not be declared inadmissible as lodged out of time. To do so would run contrary to the constitutional right to appeal guaranteed by Article 18(1) of the Constitution, and the constitutional right to a fair hearing, in its part concerning access to court, guaranteed by Article 29(1) of the Constitution (see preceding paragraph).

3.  The case-law of the Administrative Court

14.  In its judgment no. Zpa-5/2004-5 of 2 December 2004, following a request for the protection of a constitutionally guaranteed right (see paragraph 34 below) the Administrative Court quashed the decision of the National Judicial Council on appointment of a municipal court judge. It held that every candidate satisfying the statutory requirements had the right to equal participation in a competition for public office. Therefore, by appointing a candidate who did not satisfy the statutory requirements for appointment as a judge of a municipal court, the National Judicial Council violated the other candidates constitutional right to equal access to public service guaranteed by Article 44 of the Constitution (see paragraph 12 above).

B.  The Constitutional Court Act

1.  Relevant provisions

15.  The relevant provision of the 1999 Constitutional Act on the Constitutional Court of the Republic of Croatia (Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Official Gazette of the Republic of Croatia no. 99/1999 of 29 September 1999 – “the Constitutional Court Act”), as amended by the 2002 Amendments (Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike HrvatskeOfficial Gazette of the Republic of Croatia no. 29/2002 of 22 March 2002), which entered into force on 15 March 2002, reads as follows:

Section 62

(1) Anyone may lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court if he or she deems that the decision of a state authority, local or regional government, or a legal person invested with public authority, on his or her rights or obligations, or as regards suspicion or accusation of a criminal offence, has violated his or her human rights or fundamental freedoms, or the right to local or regional government, guaranteed by the Constitution (constitutional right)...

(2) If another legal remedy is available in respect of the violation of the constitutional right [complained of], constitutional complaint may be lodged only after this remedy has been used.

(3) In matters in which an administrative action or, in civil and non-contentious proceedings, an appeal on points of law [revizija] is available, remedies shall be considered to have been exhausted only after a decision on these legal remedies has been given.”

2.  The Constitutional Courts jurisprudence

16.  In its decision no. U-III-4364/2005 of 19 December 2005 (Official Gazette no. 6/2006 of 13 January 2006) the Constitutional Court held that a request for the protection of a constitutionally guaranteed right under section 66 of the Administrative Disputes Act (see paragraph 34 below) must be lodged against a decision of the State Attorneys Council on appointment of a deputy state attorney before a constitutional complaint under section 62 of the Constitutional Court Act.

C.  The Constitutional Act on the Rights of National Minorities

1.  Relevant provisions

17.  The relevant provisions of the Constitutional Act on the Rights of National Minorities (Zakon o pravima nacionalnih manjina, Official Gazette of the Republic of Croatia nos. 155/2002 and 80/2010), which entered into force on 23 December 2002, read as follows:

Section 22(2) and (4)

“(2) The representation of members of national minorities in the organs of State administration and judicial organs shall be secured in accordance with special legislation, and taking into account the proportion of members of national minorities in the total population at the level in respect of which the organ of state administration or judicial organ is established, and acquired rights.

(4) In filling the posts referred to in paragraphs 2 and 3 of this section, priority shall be given under the same conditions to members of national minorities.”

2.  The case-law of the Administrative Court

18.  On 23 March 2006 the Administrative Court delivered its judgment in case no. Zpa-39/2005, where an aggrieved candidate, member of national minority, lodged a request for the protection of constitutionally guaranteed right under section 66 of the Administrative Disputes Act (see paragraph 34 below) against decision of the National Judicial Council on appointment of a municipal court judge. He argued that the contested decision had breached his right guaranteed by Article 44 of the Constitution (see paragraph 12 above) in conjunction with section 22(4) of the Constitutional Act on the Rights of National Minorities (see paragraph 17 above). The Administrative Court dismissed his request (only) because in his application for the post of a municipal court judge he had not expressed the wish to be treated as a member of a national minority and had not relied on section 22(4) of the Constitutional Act on the Rights of National Minorities.

D.  The State Attorneys Act

1.  Relevant provisions

19.  The relevant provision of the State Attorneys Act (Zakon o državnom odvjetništvu, Official Gazette of the Republic of Croatia nos. 51/2001, 16/2007, 20/2007 (corrigendum), 146/2008), as in force at the material time, provided as follows:

a)  Appointment of deputy state attorneys

Section 62

“(1)  Deputy state attorneys shall be appointed in a manner, under the conditions and according to a procedure that guarantees they possess the expertise, independence and moral standing necessary to discharge the duty of a state attorney.

(2)  Any Croatian national who holds a law degree and has passed the bar exam may be appointed a deputy state attorney.

Section 63(2)

“A person may be appointed a deputy state attorney in a county state attorneys office if he or she has, as a holder of public office in the judiciary, exercised judicial duties, or has been an advocate, notary public or notary publics assessor, or lecturer of law courses at a law faculty for at least ten years, or has worked in another legal profession for at least twenty years after passing the bar exam.”

20.  The State Attorneys Act provided that decisions of the State Attorneys Council rendered in disciplinary proceedings (section 114) and decisions on removal from the office of a state attorney (section 118(5)) could be challenged by instituting administrative disputes proceedings before the Administrative Court in the form of an action under section 23 of the Administrative Disputes Act. However, the State Attorneys Act had no provisions on remedies available against decisions of the State Attorneys Council on appointment of state attorneys.

2.  The case-law of the Administrative Court

21.  In its decision no. Us-6683/2004 of 17 November 2004 the Administrative Court held for the first time that a decision of the State Attorneys Council on appointment of a deputy state attorney was not an administrative act within the meaning of section 6(2) of the Administrative Disputes Act. It also held that such a decision could only be contested before that court by lodging a request for the protection of a constitutionally guaranteed right under section 66 of the Administrative Disputes Act (see paragraph 34 below).

E.  The Administrative Disputes Act

1.  Relevant provisions

22.  The Administrative Disputes Act (Zakon o upravnim sporovima, the Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia no4/1977, and the Official Gazette of the Republic of Croatia nos. 53/1991, 9/1992 and 77/1992) in its relevant part provides as follows:

23.  Section 6(1) provides that administrative dispute proceedings may be initiated only against an administrative act.

24.  Section 6(2) provides that an administrative act, within the meaning of the Act, is an act whereby a State organ, in the exercise of public authority, decides on a right or obligation of an individual or an organisation in an administrative matter.

25.  Section 10(1) provides that an administrative act may be challenged for: (a) misapplication of substantive law, (b) lack of jurisdiction, or (c) procedural errors or incorrect findings of fact.

26.  Section 23 provides that administrative dispute proceedings are instituted by bringing an action.

27.  Section 24(1) provides that the action has to be brought within thirty days from the service on the plaintiff of the administrative act (that is, a decision) being contested by the action.

28.  Section 27(1) provides that a statement of claim must contain: (a) the first and last name, or the name and the seat, of the plaintiff; (b) the administrative act being contested by the action; (c) brief statement of the cause of action; as well as (d) to which direction and to what extent it is proposed to quash the administrative act, and (e) the signature of the plaintiff. The statement of claim must be accompanied by the original or a copy of the contested act.

29.  Section 29(1) provides that if the action is incomplete or incomprehensible, the president of the panel shall invite the plaintiff to rectify the shortcomings within a certain time-limit. In doing so, the president should instruct the plaintiff as to what has to be done and how and warn him or her of the consequences of failing to comply with the courts request.

30.  Section 29(2) provides that if the plaintiff does not rectify the shortcomings in his action within the time-limit fixed, and they are of such a nature as to prevent the court proceeding with the case, the court shall declare the action inadmissible as deficient.

31.  Section 30 provides that the Administrative Court must declare an action inadmissible if, inter alia, the contested decision does not constitute an administrative act within the meaning of section 6 of that Act.

32.  Sections 52-59 provide for the remedy of reopening of proceedings before the Administrative Court and regulate the procedure following a petition for reopening.

33.   Section 60 provides that if the Administrative Disputes Act does not contain specific provisions on the procedure before the Administrative Court (that is, in administrative disputes), the provisions of the Civil Procedure Act should apply mutatis mutandis.

34.  Section 66 reads as follows:

“A request for the protection of a constitutionally guaranteed right or freedom ... if such a right or freedom has been violated by a final individual act [that is, decision], and no other judicial protection is ensured, shall be decided by the [Administrative Court], by applying the provisions of this Act mutatis mutandis.”

2.  The case-law of the Administrative Court

35.  According to the conclusion reached at the plenary session of judges of the Administrative Court held on 26 October 1987, an action against an administrative act is to be considered a request for judicial protection within the meaning of section 66 of the Administrative Disputes Act if from the content of the action it transpires that it may concern a breach of rights or freedoms guaranteed by the Constitution. In such cases the Administrative Court could not review every breach of procedural or substantive law but only those that amount to breaches of constitutionally guaranteed rights or freedoms.

36.  According to the Administrative Courts case-law (judgment no. Zpa-5/2004-5 of 2 December 2004), the requirements for affording judicial protection under section 66 of the Administrative Disputes Act, which must be met in their totality, are: (a) the request has to concern rights or freedoms expressly guaranteed by the Constitution, (b) those rights or freedoms were allegedly breached by a final decision which does not have the characteristics of an administrative act, and (c) the legal system does not provide for another judicial avenue of redress. If the request lodged under section 66 of the Administrative Disputes Act does not concern a right or freedom guaranteed by the Constitution, it should be declared inadmissible (decision no. Zpa-4/2003 of 15 December 2004). The time-limit for lodging such a request is the same as the time-limit for bringing an action against an administrative act under section 23 of the Administrative Disputes Act (see paragraphs 26-27 above), that is, thirty days from the service of the contested decision (Zpa-9/05 of 13 April 2005).

F.  The Administrative Procedure Act

1.  Relevant provisions

37.  The relevant provisions of the Administrative Procedure Act (Zakon o općem upravnom postupku, the Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia 47/1986 (consolidated text), and the Official Gazette of the Republic of Croatia no. 53/1991) provide as follows:

Section 210(1), (3) and (4)

(1) By notice on legal remedies a party is informed whether he or she may lodge an appeal against the decision or institute administrative dispute proceedings or other judicial proceedings.

(3) Where administrative dispute proceedings may be instituted against the decision, the notice shall indicate in which court and within what time-limit the action should be brought. Where other judicial proceedings may be instituted, it [the notice] shall indicate before which court and within what time-limit the proceedings should be instituted.

(4) When incorrect information has been given, a party may follow the legislation in force or the notice. A party which followed the incorrect information shall not suffer any adverse consequences as a result.”

2.  The case-law of the Administrative Court

38.  In its decision no. Zpa-9/2005-4 of 13 April 2005 the Administrative Court held that an incorrect information as regards the remedies available against a decision of the State Attorneys Council did not give rise to the rights stipulated in section 210 of the Administrative Procedure Act (see preceding paragraph).

G.  The Civil Procedure Act

39.  The relevant provision of the Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia nos. 4/1977, 36/1977 (corrigendum), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990 and 35/1991, and Official Gazette of the Republic of Croatia nos. 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008 and 123/2008) reads as follows:

5.a.  Reopening of proceedings following a final judgment of the European Court of Human Rights in Strasbourg finding a violation of a fundamental human right or freedom

Section 428a

“(1) When the European Court of Human Rights has found a violation of a human right or fundamental freedom guaranteed by the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms or additional protocols thereto ratified by the Republic of Croatia, a party may, within thirty days of the judgment of the European Court of Human Rights becoming final, file a petition with the court in the Republic of Croatia which adjudicated in the first instance in the proceedings in which the decision violating the human right or fundamental freedom was rendered, to set aside the decision by which the human right or fundamental freedom was violated.

(2) The proceedings referred to in paragraph 1 of this section shall be conducted by applying, mutatis mutandis, the provisions on the reopening of proceedings.

(3) In the reopened proceedings the courts are required to respect the legal opinions expressed in the final judgment of the European Court of Human Rights finding a violation of a fundamental human right or freedom.”

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION ON ACCOUNT OF THE LACK OF ACCESS TO COURT

40.  The applicant complained that despite the fact that the State Attorneys Council had wrongly informed him on the legal remedies available against its decision of 11 January 2005, the Administrative Court had refused to review his action on its merits and thereby violated his right of access to court. He relied on Article 6 § 1 of the Convention, which reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal ...”

41.  The Government contested that argument.

A.  Admissibility

42.  The Government disputed the admissibility of this complaint on two grounds. They argued that Article 6 was inapplicable and that, in any event, the applicant had failed to exhaust domestic remedies.

1.  Applicability

(a)  The arguments of the parties

43.  The Government first referred to the Courts case-law, according to which the right of access to court extended only to “contestations” (disputes) over (civil) “rights and obligations” which were, at least on arguable grounds, recognised under domestic law (see James and Others v. the United Kingdom, 21 February 1986, § 81, Series A no. 98). When it was clear that that right did not exist in the domestic legal system, Article 6 was not applicable, and the Court, when interpreting that Article, could not create a right which had no foundation in the domestic legal system.

44.  In that connection the Government first submitted that in Croatian law there was no substantive (civil) right to employment or appointment to the civil service. In particular, they explained that in order to acquire the right to be appointed to the position of deputy county state attorney it was not sufficient for a candidate to meet the formal statutory requirements set forth in sections 62(2) and 63(2) of the State Attorneys Act (see paragraph 19 above). It was also necessary that a candidate had the required expertise and independence, as provided in section 62(1) of the State Attorneys Act (see paragraph 19 above), and received a sufficient number of votes from the members of the State Attorneys CouncilTherefore, even if all candidates met the formal statutory requirements, the post of deputy county state attorney could remain vacant if none of them received the required number of votes. In assessing the expertise and independence of the candidates in the present caseafter holding a secret ballot the State Attorneys Council appointed Mrs D.K.I., and not the applicant, deputy county state attorney in the Vukovar County State Attorneys Office. It followed that the applicant had not had the right to be appointed to that post.

45.  The Government further argued that, even if the Administrative Court had quashed the impugned decision of the State Attorneys Council, the applicant would not have been appointed instead of Mrs D.K.I.; rather, the position would have remained vacant. A new advertisement would have been published and a new selection procedure conducted. That fact was a strong indication that: (a) as already stated above, the applicant had not had the right to be appointed to the post of deputy county state attorney in the Vukovar County State Attorneys Office (see, mutatis mutandisSultana v. Malta (dec.), no. 970/04, 11 December 2007), and (b) even if he had had that right, the proceedings in question had not been directly decisive for his “rights and obligations” (see, mutatis mutandisRevel and Mora v. France (dec.), no. 171/03, 15 November 2005).

46.  Lastly, the Government submitted that in Croatian law there was no right to challenge an appointment to the civil service either. In particular, decisions of the State Attorneys Council on appointments could only be reviewed, under section 66 of the Administrative Disputes Act, if they were not in accordance with constitutionally guaranteed rights or freedoms (see paragraph 21 above)However, in the Sultana case, the Court had already held that the right to lodge similar remedy had no features of private law and thus had no elements which could make it akin to a “civil” right, which would be required to make Article 6 applicable (see Sultanacited above).

47.  Having regard to the above, the Government considered that Article 6 was not applicable in the present case.

48.  The applicant argued that the domestic courts failed to protect his right to access to public service. In his view, that right was a “civil right” within the meaning of Article 6 § 1 of the Convention.

(b)  The Courts assessment

49.  The Court reiterates that Article 6 § 1 of the Convention secures to everyone the right to have any claim relating to his civil rights and obligations brought before a court or tribunal. The right of access, namely the right to institute proceedings before a court in civil matters, constitutes one aspect of this “right to a court” (see, notably, Golder v. the United Kingdom, 21 February 1975, §§ 28-36, Series A no. 18). This right extends only to “civil rights and obligations” which can be said, at least on arguable grounds, to be recognised under domestic law (see James and Othersloc. cit.). Therefore, in order to establish whether the civil head of Article 6 is applicable in the present case, and, consequently, whether the applicant could rely on the right of access to court, the Court should first examine whether he had a “right” which could arguably be said to be recognised under Croatian law, and secondly, whether that right was a “civil” one.

(i)  Existence of a right

50.  The Court notes in this connection that according to the Administrative Courts case-law, every candidate satisfying the statutory requirements has the right to equal participation in a competition for a public office, which right is a corollary of the right to equal access to public service guaranteed by Article 44 of the Constitution (see paragraphs 12 and 14 above). Having regard to the findings of the State Attorneys Council in the present case, according to which both the applicant and Mrs D.K.I. satisfied the statutory conditions for appointment to the post of deputy county state attorney in the Vukovar County State Attorneys Office (see paragraph 7 above), the Court considers that the applicant had a “right” which could arguably be said to be recognised under Croatian law (see, for example, Kübler v. Germany, no. 32715/06, § 46, 13 January 2011; Lombardi Vallauri v. Italy, no. 39128/05, § 62, ECHR 2009... (extracts); and Fiume v. Italy, no. 20774/05, § 35, 30 June 2009).

 (ii)  Civil nature of the right

51.  As regards the “civil” nature of the right, the Court held that the approach developed in the case of Vilho Eskelinen and Others v. Finland ([GC], no. 63235/00ECHR 2007IV, see paragraph 53 below) also applied to the right of access to a public office (see, notably, Küblercited above, § 45; and, implicitly, Josephides v. Cyprus, no. 33761/02, § 54, 6 December 2007; Lombardi Vallauricited above, loc. cit.; and Penttinen v. Finland (dec.), no. 9125/07, 5 January 2010).

52.  Before the judgment in the Vilho Eskelinen case, the Court held that employment disputes between the authorities and public servants whose duties typified the specific activities of public service, in so far as the latter was acting as the depositary of public authority responsible for protecting the general interests of the State, were not “civil” and were excluded from the scope of Article 6 § 1 of the Convention (see Pellegrin v. France [GC], no. 28541/95, § 66, ECHR 1999VIII). Likewise, employment disputes involving state attorneys (solicitors general) were also excluded from the scope of Article 6 § 1 (see Mickovski v. the former Yugoslav Republic of Macedonia (dec.), no. 68329/01, 10 November 2005).

53.  In the Vilho Eskelinen case the Court revisited the applicability of Article 6 § 1 and held that it was for the Contracting States, in particular the competent national legislature, and not the Court, to identify expressly those areas of public service involving the exercise of the discretionary powers intrinsic to State sovereignty where the interests of the individual must give way. If a domestic system barred access to court, the Court would verify that the dispute was indeed such as to justify the application of the exception to the guarantees of Article 6. If it did not, then there was no issue and Article 6 § 1 would apply (see Vilho Eskelinen and Others, cited above, § 61).

54.  Following the Vilho Eskelinen case, the Court found Article 6 to be inapplicable to proceedings concerning recruitment (see Apay v. Turkey, no. 3964/05, 11 December 2007) and (disciplinary) proceedings concerning the termination of employment of public prosecutors (see Nazsiz v. Turkey, no. 22412/05 26 May 2009) but only because the domestic law expressly excluded access to court. However, turning to the circumstances of the present case, the Court first notes that section 66 of the Administrative Disputes Act provides for “a request for the protection of a constitutionally guaranteed right”, a judicial remedy open to anyone who considers that his or her rights or freedoms guaranteed by the Constitution have been violated by a decision of a public authority in a situation where no other judicial remedy is available (see paragraph 34 above). It further notes that in the present case the applicant was entitled to contest the impugned decision of the State Attorneys Council of 11 January 2005 before the Administrative Court by lodging such a request in so far as that decision was contrary to his constitutional right to equal access to the public service (see paragraphs 9, 14, 16 and 21 above).

 (iii)  Conclusion

55.  In the light of the foregoing, the Court finds that Article 6 of the Convention under its civil head is applicable to the present case (see, mutatis mutandisJosephidescited above, § 55; Penttinen, cited above; Kravchenko and Others (military housing) v. Russia, nos. 11609/0512516/0517393/0520214/0525724/0532953/051953/0610908/0616101/0626696/0640417/0644437/0644977/0646544/0650835/0622635/0736662/0736951/0738501/0754307/0722723/0836406/08 and 55990/08, § 23, 16 September 2010; and Küblercited above, § 46) and, consequently, that the applicant should have had access to court in respect of his right to equal access to public service guaranteed by Article 44 of the Constitution.

56.  It follows that the Governments objection to the applicability of Article 6 of the Convention must be dismissed.

2.  Non-exhaustion of domestic remedies

(a)  The arguments of the parties

57.  The Government further argued that, after the Administrative Court declared his administrative action inadmissible on 16 March 2005, the applicant should have lodged a request for the protection of a constitutionally guaranteed right under section 66 of the Administrative Disputes Act. According to the Government, that followed from the Administrative Courts decision of 16 March 2005. That would have enabled the Administrative Court to decide on the merits of the applicants request regardless of the fact that it would have been submitted outside of the statutory time-limit, and having regard to the Constitutional Courts jurisprudence, according to which a party which followed an incorrect information on legal remedies should not suffer any adverse consequences as a result. Even if the Administrative Court had declared such a request inadmissible as lodged out of time, the applicant could have lodged a constitutional complaint against such a decision relying on the above-mentioned jurisprudence of the Constitutional Court.

58.  In addition, the Government submitted that in his administrative action of 4 February 2005 the applicant had not relied on any of the constitutionally guaranteed rights, in particular the right to equal access to public service guaranteed by Article 44 of the Constitution. Had he done so, the Administrative Court would not have declared his action inadmissible but it would have treated it as a request for the protection of a constitutionally guaranteed right and examined it on its merits. However, since he had not done so, his action could not, either in form or in substance, be viewed as a request for the protection of a constitutionally guaranteed right within the meaning of section 66 of the Administrative Disputes Act, and therefore had to be declared inadmissible.

59.  The applicant did not comment on this issue.

(b)  The Courts assessment

60.  The Court first notes that there is nothing in the text of the Administrative Courts decision of 16 March 2005 that would indicate, as suggested by the Government (see paragraph 57 above), that the applicant should have re-submitted his action brought under section 23 of the Administrative Disputes Act as a request for the protection of a constitutionally guaranteed right under section 66 of the same Act (see paragraph 9 above)Had he done so, his request would have been declared inadmissible for failure to comply with the statutory time-limit of thirty days. The Court further notes that the Constitutional Court dismissed the applicants subsequent constitutional complaint lodged against the Administrative Courts decision (see paragraph 11 above). This suggests that the Constitutional Court considered the contested decision not to be contrary to its jurisprudence, according to which a party which followed an incorrect information on legal remedies should not suffer any adverse consequences as a result. Moreover, that jurisprudence was developed in respect of cases where the first-instance courts wrongly informed parties by indicating longer time-limits for lodging appeals against their decisions than those provided in the relevant legislation. In such cases the Constitutional Court held that their appeals could not be declared inadmissible as lodged out of time if they had been lodged within the time-limits indicated by the first-instance courts (see paragraph 13 above). However, the present case concerns a situation where the applicant was informed to use a different remedy from the one actually available under the relevant legislation, and the Court is unaware of any decision of the Constitutional Court that would sanction such erroneous information on legal remedies.

61.  Furthermore, the Court is not convinced by the Governments argument that in his administrative action the applicant should have relied on constitutionally guaranteed right, such as, for example, the right to equal access to public service guaranteed by Article 44 of the Constitution, in which case the Administrative Court would have decided on the merits of his action, treating it, in substance, as a request under section 66 of the Administrative Disputes Act. In this connection the Court notes that while the case-law of the Administrative Court requires claimants to specify in their requests lodged under section 66 of the Administrative Disputes Act the constitutional right which has allegedly been violated by the contested decision (see paragraph 36 above), the same or similar requirement (see paragraph 28 above) does not exist in respect of administrative actions instituting administrative dispute proceedings brought under section 23 of the same Act, to which the applicant resorted to. Given that in the present case the State Attorneys Council had informed the applicant to bring such an action against its decision of 11 January 2005instead of informing him to lodge a request for the protection of constitutionally guaranteed right, the Court considers that he was not obliged to comply with the above-mentioned requirement.

62.  It follows, in the light of the foregoing, that the Governments objection of failure to exhaust domestic remedies must also be dismissed.

63.  The Court further notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It also notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  The arguments of the parties

64.  The Government maintained that the applicants right of access to court had not been violated. In so doing they relied on the same arguments summarised in paragraph 58 above.

65.  The applicant maintained his view that by declaring his action inadmissible, despite the fact that the State Attorneys Council had wrongly informed him to resort to that remedy, the Administrative Court had violated his right of access to court.

2.  The Courts assessment

66.  The Court reiterates that the right of access to court is not absolute, but may be subject to limitations. These are permitted by implication since the right of access by its very nature calls for regulation by the State. In this respect, the Contracting States enjoy a certain margin of appreciation, although the final decision as to the observance of the Conventions requirements rests with the Court. However, these limitations must not restrict or reduce the access left to an individual in such a way or to such an extent that the very essence of the right is impaired (see, for example, Ashingdane v. the United Kingdom, 28 May 1985, § 57, Series A no. 93).

67.  Turning to the circumstances of the present case, the Court notes that the State Attorneys Council had wrongly informed the applicant on the legal remedies available against its decision of 11 January 2005. In particular, it informed him that administrative dispute proceedings could be instituted by bringing an action in the Administrative Court under section 23 of the Administrative Disputes Act (see paragraph 7 above), whereas the (only) available remedy was in fact a request for the protection of constitutionally guaranteed right under section 66 of the same Act (see paragraphs 9 and 21 above). When the applicant eventually brought the action as informedthe Administrative Court declared it inadmissible and refused to review the contested decision on the merits. It did so because: (a) the contested decision did not constitute an administrative act within the meaning of section of 6(2) the Administrative Disputes Act, and (b) in his action the applicant had not relied on any right or freedom guaranteed by the Constitution and thereby prevented the Administrative Court from viewing his action, in substance, as a request for the protection of constitutionally guaranteed right under section 66 of the Administrative Disputes Act (see paragraph 9 above).

68.  The Court reiterates that it is in the first place for the national authorities, and notably the courts, to interpret and apply the domestic law. This applies in particular to the interpretation by courts of rules of a procedural nature. The Courts role is confined to ascertaining whether the effects of such an interpretation are compatible with the Convention (see, for example, Tejedor García v. Spain, 16 December 1997, § 31Reports of Judgments and Decisions 1997VIII, and Pérez de Rada Cavanilles v. Spain, 28 October 1998, § 43Reports 1998VIII).

69.   In order to satisfy itself that the very essence of the applicants right of access to court was not impaired, the Court must examine whether the Administrative Courts decision to declare his action inadmissible could be regarded as foreseeable having regard to the relevant legislation and the case-law and given the fact that the applicant was wrongly informed on legal remedies (see, mutatis mutandisLevages Prestations Services v. France, 23 October 1996, § 42, Reports 1996V, and Osu v. Italy, no. 36534/97, § 35, 11 July 2002).

70.  In this connection the Court first notes that the State Attorneys Act had no provisions on remedies available against decisions of the State Attorneys Council on appointment of deputy state attorneys (see paragraph 20 above), and that therefore from its text it was not certain what the right remedy to be used was. This uncertainty was remedied by judicial interpretation on 17 November 2004 when the Administrative Court held for the first time that such decisions could only be challenged by a request for the protection of a constitutionally guaranteed right under section 66 of the Administrative Disputes Act (see paragraph 21 above). While it is true that the above-mentioned decision of the Administrative Court was rendered some two months before the applicant brought his action in the same court, the Court does not consider that the applicant should have been aware of it and disregarded the explicit information on legal remedies contained in the decision of the State Attorneys Council he was contesting. This is so because in cases like the present one, where the remedy in question was the result of interpretation by the courts, it normally takes six months for such a development of the case-law to acquire a sufficient degree of legal certainty before the public may be considered to be effectively aware of the domestic decision which had established the remedy and the persons concerned be enabled and obliged to use it (see, mutatis mutandisDepauw v. Belgium (dec.), no. 2115/04ECHR 2007V (extracts), and Provide S.r.l. v. Italy, no. 62155/00, § 18, ECHR 2007VIII (extracts).

71.  In these particular circumstances the applicant might have reasonably expected, having regard to section 29(1) and (2) in conjunction with section 66 of the Administrative Disputes Act (see paragraphs 29-30 and 34 above), from the Administrative Court to first inform him that his action could only be examined as a request for a protection of a constitutionally guaranteed right, and to invite him to specify which constitutional right he considered to have been violated. Instead, the Administrative Court declared his action inadmissible outright. As a result, the applicant found himself in a situation, where he was prevented, through no fault of his own, from having the impugned decision of the State Attorneys Council examined on its merits (see, mutatis mutandisSociété Anonyme Sotiris and Nikos Koutras Attee v. Greece, no. 39442/98, §§ 21-23, ECHR 2000XII; and Platakou v. Greece, no. 38460/97, §§ 39 and 49, ECHR 2001I). In the Courts view, that situation impaired the very essence of the applicants right of access to court as secured by Article 6 § 1 of the Convention.

72.  There has accordingly been a violation of Article 6 § 1 of the Convention in the present case.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION ON ACCOUNT OF THE EXCESSIVE LENGTH OF THE PROCEEDINGS

73.  The applicant also complained that the length of the above proceedings had been incompatible with the “reasonable time” requirement laid down in Article 6 § 1 of the Convention.

74.  The Court notes that the proceedings complained of lasted some three years and three months, during which period the case was examined at three levels of jurisdiction. That being so, the Court considers, in the light of the criteria established in its case-law on the question of “reasonable time” (the complexity of the case, the applicants conduct and that of the competent authorities), and having regard to all the information in its possession, that such a period cannot be considered excessive. Consequently, the length of the proceedings in the present case was not unreasonable.

75.  It follows that this complaint is inadmissible under Article 35 § 3 (a) of the Convention as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 thereof.

III.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

76.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

77.  The applicant claimed 243,896.37 euros (EUR) in respect of pecuniary damage sustained on account of loss of earnings. He also claimed EUR 60,000 in respect of non-pecuniary damage.

78.  The Government contested these claims.

79.  The Court does not discern any causal link between the violation found and the pecuniary damage alleged; it therefore rejects this claim.

80.  On the other hand, the Court finds that the applicant must have sustained non-pecuniary damage. In this connection the Court first reiterates that the most appropriate form of redress in cases where it finds that an applicant has not had access to court in breach of Article 6 § 1 of the Convention would, as a rule, be to reopen the proceedings in due course and reexamine the case in keeping with all the requirements of a fair hearing (see, for example, Lungoci v. Romania, no. 62710/00, § 56, 26 January 2006; Yanakiev v. Bulgaria, no. 40476/98, § 90, 10 August 2006; and Lesjak v. Croatia, no. 25904/06, § 54, 18 February 2010). In this connection the Court notes that, having regard to section 60 of the Administrative Disputes Act (see paragraph 33 above), the applicant can now, relying on sections 25-59 of the same Act (see paragraph 32 above) in conjunction with section 428a of the Civil Procedure Act (see paragraph 39 above), file a petition for the reopening of the above proceedings in respect of which the Court has found violation of Article 6 § 1 of the Convention. In these circumstances, ruling on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 3,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable on that amount.

B.  Costs and expenses

81.  The applicant did not submit any claim for costs and expenses incurred in the proceedings before the domestic courts or before this Court. The Court therefore considers that there is no call to award him any sum on that account.

C.  Default interest

82.  The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1.  Declares the complaint concerning access to court admissible and the remainder of the application inadmissible;

2.  Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;

3.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 3,000 (three thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

4.  Dismisses the remainder of the applicants claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 19 July 2011, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen                          Anatoly Kovler
Registrar                                  President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde


Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Publikacije