Stamenković protiv Srbije

Država na koju se presuda odnosi
Srbija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
30009/15
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
01.03.2022
Članovi
P7-4
Kršenje
P7-4
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(P7-4) Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput u istoj stvari - opšte
(P7-4) Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput u istoj stvari
Tematske ključne reči
Non bis in idem
prekršajni i krivični postupak
VS deskriptori
1.25.1 Non bis in idem
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Odbor
Sažetak
Predstavka se odnosi na pritužbu podnosioca predstavke da mu je dva puta suđeno i da je dva puta osuđen za isto delo u vezi sa incidentom od 24. maja 2008. godine, kada je fizički napao M.V. ispred Spomen-kompleksa Kadinjača.

Opštinski organ za prekršaje u Užicu je 14. decembra 2009. godine kaznio podnosioca predstavke zbog narušavanja javnog reda i mira jer je, između ostalog, udario pesnicom M.V. u glavu usled čega je drugopomenuti pao na zemlјu. Ta odluka je postala pravosnažna 2. januara 2010. godine. Više javno tužilaštvo u Užicu je optužilo podnosioca predstavke 3. avgusta 2010. godine za krivično delo nanošenje teških telesnih povreda M.V.-u u vezi sa gore navedenim incidentom. Podnosilac predstavke je 23. decembra 2011. godine oglašen krivim i osuđen na godinu i šest meseci zatvora. Apelacioni sud u Kragujevcu je 17. oktobra 2012. potvrdio tu presudu, ali mu je kaznu smanjio na godinu dana zatvora. Podnosilac predstavke je protiv svoje dve osuđujuće presude podneo Ustavnom sudu ustavnu žalbu, koja je odbačena rešenjem od 16. decembra 2014. godine kao očigledno neosnovana.

Podnosilac predstavke se pozvao na član 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Konvenciju.

Sud napominje da su relevantni kriterijumi za primenlјivost načela ne bis in idem navedeni u predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije i A. i B. protiv Norveška.

Prema članu 4. Protokola broj 7 uz Konvenciju, Sud mora da utvrdi da li su ova dva postupka bila krivična po prirodi, da li su se odnosili na iste činjenice (idem) i da li je bilo dupliranja postupka (bis).

Sud nalazi – a stranke to nisu osporile – da su se oba postupka u ovom predmetu odnosila na „krivično” delo u autonomnom značenju člana 4. stav 1. Protokola broj 7. Sud dalјe primećuje da su se i prekršajni i krivični postupak odnosili na fizički napad podnosioca predstavke na M.V. (naime, usled udarca pesnicom u glavu zbog čega je drugopomenuti pao) istog datuma, u isto vreme i na istom mestu. Činjenica da je prekršajna prijava sadržala dodatni element, koji je proistekao iz istog kontinuiranog nasilničkog ponašanja podnosioca predstavke, nije dovolјan razlog da se utvrdi da činjenice koje su protiv podnosioca predstavke u dva seta postupaka nisu bile „suštinski iste”. Na kraju, Sud primećuje da je podnosilac predstavke optužen 3. avgusta 2010. godine, sedam meseci nakon što je odluka Prekršajnog suda postala pravosnažna. Stoga se postupak nikada nije vodio paralelno. Imajući u vidu ovaj nedostatak vremenskog preklapanja i uglavnom nezavisno prikuplјanje i procenu dokaza i izricanje sankcija, Sud nije mogao da utvrdi da je postojala dovolјno bliska veza u pogledu suštine i vremena između prekršaja i krivičnog postupka u ovom predmetu da bi bili kompatibilni sa bis kriterijumom iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7. U skladu s tim, došlo je do povrede člana 4. stav 1. Protokola br. 7. uz Konvenciju.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 ЕВРОПСКИ СУД ЗА ЉУДСКА ПРАВА

ДРУГО ОДЕЉЕЊЕ

ПРЕДМЕТ СТАМЕНКОВИЋ ПРОТИВ СРБИЈЕ

(Представка број 30009/15)

ПРЕСУДА

СТРАЗБУР

1. март 2022. године

Ова пресуда је коначна, али може бити предмет редакцијских измена.

У предмету Стаменковић против Србије, Европски суд за људска права (Друго одељење), на заседању Одбора у саставу:

Jovan Ilievski, председник,
Branko Lubarda,
Diana Sârcu, судије,
и Hasan Bakırcı, заменик секретара одељења,

Имајући у виду:

представку (број 30009/15) против Републике Србије, коју је Суду по члану 34. Конвенције за заштиту људских права и основних слобода (у даљем тексту: Конвенција) поднео 13. јуна 2015. године држављанин Србије, господин Марко Стаменковић, рођен 1989. године, с пребивалиштем у Чачку (у даљем тексту: подносилац представке), кога је заступао господин И. Ћаловић, адвокат из Чачка;

одлуку да се о притужбама у вези са чланом 4. став 1. Протокола број 7 обавести Влада Републике Србије (у даљем тексту: Влада), коју заступа њена заступница, госпођа З. Јадријевић Младар, те прогласи остатак представке неприхватљивом;

Запажања странака;

После већања на затвореној седници 1. фебруара 2022. године,

Доноси следећу пресуду, која је усвојена тог дана:

ПРЕДМЕТ СЛУЧАЈА

  1. Представка се односи на притужбу подносиоца представке да му је два пута суђено и да је два пута осуђен за исто дело у вези са инцидентом од 24. маја 2008. године, када је физички напао М.В. испред Спомен-комплекса Кадињача.
  2. Општински орган за прекршаје у Ужицу је 14. децембра 2009. године казнио подносиоца представке због нарушавања јавног реда и мира јер је, између осталог, ударио песницом М.В. у главу услед чега је другопоменути пао на земљу. Та одлука је постала правоснажна 2. јануара 2010. године. Више јавно тужилаштво у Ужицу је оптужило подносиоца представке 3. августа 2010. године за кривично дело наношење тешких телесних повреда М.В.-у у вези са горе наведеним инцидентом. Подносилац представке је 23. децембра 2011. године оглашен кривим и осуђен на годину и шест месеци затвора. Апелациони суд у Крагујевцу је 17. октобра 2012. потврдио ту пресуду, али му је казну смањио на годину дана затвора. Подносилац представке је против своје две осуђујуће пресуде поднео Уставном суду уставну жалбу, која је одбачена решењем од 16. децембра 2014. године као очигледно неоснована.
  3. Подносилац представке се позвао на члан 4. став 1. Протокола број 7 уз Конвенцију.

ОЦЕНА СУДА

  1. Суд напомиње да ова жалба није очигледно неоснована у смислу члана 35. став 3 (а) Конвенције нити неприхватљива по било ком другом основу. Стога се мора прогласити прихватљивом.
  2. Релевантни критеријуми за применљивост начела ne bis in idem наведени су у предмету Sergey Zolotukhin против Русија ([ВВ], број 14939/03, ст. 78–84, ЕСЉП 2009) и А. и Б. против Норвешка ([ВВ] бр. 24130/11 и 29758/11, ст. 117–134, од 15. новембра 2016. године).
  3. Према члану 4. Протокола брoj 7 уз Конвенцију, Суд мора да утврди да ли су ова два поступка била кривична по природи, да ли су се односили на исте чињенице (idem) и да ли је било дуплирања поступка (bis).
  4. Суд налази – а странке то нису оспориле – да су се оба поступка у овом предмету односила на „кривично” дело у аутономном значењу члана 4. став 1. Протокола брoj 7 (видети Миленковић против Србија, број 50124/13, ст. 31–37, од 1. марта 2016. године у вези са дотичним прекршајем у српском праву).
  5. Суд даље примећује да су се и прекршајни и кривични поступак односили на физички напад подносиоца представке на М.В. (наиме, услед ударца песницом у главу због чега је другопоменути пао) истог датума, у исто време и на истом месту. Чињеница да је прекршајна пријава садржала додатни елемент, који је проистекао из истог континуираног насилничког понашања подносиоца представке, није довољан разлог да се утврди да чињенице које су против подносиоца представке у два сета поступака нису биле „суштински исте” (видети случај Sergey Zolotukhinа, цитиран горе, став 84, и упоредити с предметом Bashin и Chekunov против Русије, број 44015/07, став 61, од 14. јануара 2020. године).
  6. На крају, Суд примећује да је подносилац представке оптужен 3. августа 2010. године, седам месеци након што је одлука Прекршајног суда постала правоснажна. Стога се поступак никада није водио паралелно. Имајући у виду овај недостатак временског преклапања и углавном независно прикупљање и процену доказа и изрицање санкција, Суд није могао да утврди да је постојала довољно блиска веза у погледу суштине и времена између прекршаја и кривичног поступка у овом предмету да би били компатибилни са bis критеријумом из члана 4. став 1. Протокола број 7 (видети предмет А. и Б. против Норвешке, цитиран горе, ст. 132–134.).
  7. У складу с тим, дошло је до повреде члана 4. став 1. Протокола бр. 7. уз Конвенцију.

ПРИМЕНА ЧЛАНА 41. КОНВЕНЦИЈЕ

  1. Подносилац представке није поднео захтев за правичну накнаду. Сходно томе, Суд сматра да нема разлога да му се додели било који износ по том основу.

ИЗ ОВИХ РАЗЛОГА, СУД, ЈЕДНОГЛАСНО,

1. Проглашава представку прихватљивом;

2. Утврђује да је дошло до повреде члана 4. став 1. Протокола број 7 уз Конвенцију;

Састављено на енглеском и прослеђено у писаном облику 1. марта 2022. године, у складу с чланом 77. ст. 2. и 3. Пословника о раду суда.

Hasan Bakırcı                                                                     Jovan Ilievski

Заменик секретара Одељења                                     Председник

 

SECOND SECTION

CASE OF STAMENKOVIĆ v. SERBIA

(Application no. 30009/15)

JUDGMENT

 STRASBOURG

1 March 2022

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Stamenković v. Serbia, The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Committee composed of:

 Jovan Ilievski, President,
 Branko Lubarda,
 Diana Sârcu, judges,
and Hasan Bakırcı, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 30009/15) against the Republic of Serbia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) on 13 June 2015 by a Serbian national, Mr Marko Stamenković, born in 1989 and living in Čačak (“the applicant”) who was represented by Mr I. Ćalović, a lawyer practising in Čačak;

the decision to give notice of the complaint concerning Article 4 § 1 of Protocol No. 7 to the Serbian Government (“the Government”), represented by their Agent, Ms Z. Jadrijević Mladar, and to declare the remainder of the application inadmissible;

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 1 February 2022,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

SUBJECT MATTER OF THE CASE

1.  The application concerns the applicant’s complaint that he was tried and convicted twice for the same offence related to an incident of 24 May 2008, when he had physically attacked M.V. in front of the Kadinjača Memorial Complex.

2.  On 14 December 2009 the Minor Offences Court judge in Užice fined the applicant for breach of public order and peace on account of, inter alia, his punching M.V. in the head which made him fall to the ground. That decision became final on 2 January 2010. On 3 August 2010 the Užice Public Prosecutor’s Office charged the applicant with the criminal offence of inflicting grievous bodily harm on M.V. in connection with the above-mentioned incident. On 23 December 2011 the applicant was convicted and sentenced to one year and six months’ imprisonment. On 17 October 2012 the Kragujevac Court of Appeal upheld that judgment, but reduced the sentence to one year’s imprisonment. The applicant appealed against his two convictions to the Constitutional Court, but the court rejected his case on 16 December 2014.

3.  The applicant relied on Article 4 § 1 of Protocol No. 7 to the Convention.

THE COURT’S ASSESSMENT

4.  The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention or inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

5.  The relevant criteria for the applicability of the ne bis in idem principle are set out in Sergey Zolotukhin v. Russia ([GC], no. 14939/03, §§ 78-84, ECHR 2009) and A and B v. Norway ([GC] nos. 24130/11 and 29758/11, §§ 117-34, 15 November 2016).

6.  Under Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention, the Court has to determine whether the two sets of proceedings were criminal in nature, whether they concerned the same facts (idem), and whether there was duplication of the proceedings (bis).

7.  The Court finds – and it was not contested by the parties – that both sets of proceedings in the present case concerned a “criminal” offence within the autonomous meaning of Article 4 § 1 of Protocol No. 7 (see Milenković v. Serbia, no. 50124/13, §§ 31-37, 1 March 2016 as regards the minor offence at issue in Serbian law).

8.  The Court further observes that both the minor offence and the criminal case dealt with the applicant’s physical attack against M.V. (namely, punching him in the head which caused him to fall) of the same date, time and place. The fact that the minor offence charge contained an additional element, which originated from the same continuous violent conduct of the applicant, is not a sufficient reason to find that the facts held against the applicant in the two sets of proceedings were not “substantially the same” (see Sergey Zolotukhin, cited above, § 84, and compare Bashin and Chekunov v. Russia, no. 44015/07, § 61, 14 January 2020).

9.  Lastly, the Court observes that the applicant was indicted on 3 August 2010, seven months after the decision taken by the Minor Offences Court became final. The proceedings were thus never conducted in parallel. Having regard to this lack of overlap in time and the largely independent collection and assessment of evidence and imposition of sanctions, the Court cannot find that there was a sufficiently close connection in substance and in time between the minor offence and the criminal proceedings in the case, for them to be compatible with the bis criterion in Article 4 § 1 of Protocol No. 7 (see A and B v. Norway, cited above, §§ 132-34).

10.  There has accordingly been a violation of Article 4 § 1 of Protocol No. 7 to the Convention.

APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

11.  The applicant did not submit a claim for just satisfaction. Accordingly, the Court considers that there is no call to award him any sum on that account.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the application admissible;
  2. Holds that there has been a violation of Article 4 § 1 of Protocol No. 7 to the Convention.

Done in English, and notified in writing on 1 March 2022, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Hasan Bakırcı                                     Jovan Ilievski
 Deputy Registrar                              President

 
Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član P7-4 | DIC | A. i B. protiv Norveške
Na presudu se poziva u obrazloženju presude Kž1 186/2018 od 20.04.2018. godine Apelacionog suda u Nišu. Presudom se delimično usvaja žalba branioca optuženog i preinačuje se presuda Osnovnog suda u Nišu 4K.786/2016 od 07.11.2017. godine.

Ispitujući da li u konkretnom slučaju postoji identitet kaznenih dela za koja je optuženi oglašen krivim u prekršajnom i krivičnom postupku, ovaj sud je pošao od utvrđenih kriterijuma Evropskog suda za lјudska prava kojima se zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ono proizilazi iz istovetnih činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna odluka. U konkretnom slučaju optuženi preduzeće i vlasnik u prekršajnom postupku oglašeni su krivim zato što nisu obračunali PDV po izdatom računu dok je u krivičnom postupku optuženi oglašen krivim što kao osnivač i odgovorno lice preduzeća u nameri da delimično izbegne plaćanje poreza na dodatu vrednost preduzeća prikrio činjenice koje su od uticaja za utvrđivanje ovog poreza tako što je izdao račune drugom preduzeću bez obračuna PDV-a sa lažnom napomenom da je promet oslobođen PDV-a po čl.6. Zakona o PDV-u, iako je znao da je nepomena neistinita i da je bio dužan da navedeni promet obračuna. Iz navedenog proizilazi da radnja koja predstavlјa prekršaj iz čl.60. st.1. tač.12. i st.2. Zakona o porezu na dodatu vrednost i radnja koja predstavlјa radnju krivičnog dela poreska utaja iz čl.229. st.1. KZ nisu iste a iz zakonskog opisa prekršaja ne proizilazi da je namera izbegavanja plaćanja poreskih obaveza bitan element prekršaja, kao kod krivičnog dela poreska utaja,pri čemu prekršajni sud svojom izrekom nije proširio činjenični opis prekršaja niti je obuhvatio subjektivni element navedenog krivičnog dela za koje je optuženi u ovom postupku oglašen krivim. Istitujući treći kriterijum - dvostrukost postupka (bis), ovaj sud je primenjujući kriterijume i standarde iz presude Velikog veća Evropskog suda za lјudska prava iz predmeta A. i B. protiv Norveške od 15.11.2016. godine (broj predstavke 24130/11 i 29758/11) na konkretan predmet, našao da nema povrede načela ne bis in idem.

Presuda Apelacionog suda u Nišu je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P7-4 | DIC | Maresti protiv Hrvatske
Presuda se navodi u rešenju Kž1 Po1 22/17 od 13.12.2017. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojim se usvajaju žalbe branilaca i ukida se presuda Posebnog odelјenja Višeg suda u Beogradu K.Po1 br.36/15 od 17.03.2017. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Po oceni Apelacionog suda u Beogradu, Posebnog odelјenja, razlozi koje prvostepeni sud daje za svoj zaklјučak da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi načela “Ne bis in idem”, za sada se ne mogu prihvatiti. Najpre, ne može se prihvatiti stav prvostepenog suda da se načelo “Ne bis in idem” odnosi isklјučivo na prethodno okončan krivični postupak, pri čemu je posebno nejasno pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 17 stav 3 Zakonika o krivičnom postupku. Krivično-procesni princip “Ne bis in idem” definisan je članom 6 stav 1 Zakonika o krivičnom postupku, kojim je propisano da niko ne može da bude gonjen i kažnjen za krivično delo za koje je pravnosnažnom presudom oslobođen ili osuđen ili je za to delo postupak protiv njega pravnosnažno obustavlјen ili optužba pravnosnažno odbijena.

Evropski sud za lјudska prava je u standardima iskazanim u presudi Zolotukin protiv Rusije (Zolothukin v. Russia, 14939/03 od 10.02.2009. godine), uveo pojam materijalnog identiteta dela za razliku od prethodno prihvaćenih identiteta kvalifikacije i identiteta zaštićenih dobara. Materijalni identitet postoji kada se radi o istom događaju na osnovu činjenično utemelјenog pristupa, to jest član 4 Protokola 7 Evropske konvencije o zaštiti lјudskih prava mora se shvatiti na način da zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ona proizlazi iz istovetnih činjenica ili činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna osuđujuća ili oslobađajuća presuda, koji stav je Evropski sud za lјudska prava u nekoliko predmeta potvrdio – Maresti protiv Hrvatske (55759/07 od 29. juna 2009. godine), Muslija protiv BiH (Muslia v. Bosnia and Herzegovina 32042/11 od 14.01.2014. godine), Milenković protiv Srbije (Milenkovic v. Serbia, 50124/13 od 01.03.2016. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P7-4 | DIC | Milenković protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Kž1 Po1 22/17 od 13.12.2017. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojim se usvajaju žalbe branilaca i ukida se presuda Posebnog odelјenja Višeg suda u Beogradu K.Po1 br.36/15 od 17.03.2017. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Po oceni Apelacionog suda u Beogradu, Posebnog odelјenja, razlozi koje prvostepeni sud daje za svoj zaklјučak da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi načela “Ne bis in idem”, za sada se ne mogu prihvatiti. Najpre, ne može se prihvatiti stav prvostepenog suda da se načelo “Ne bis in idem” odnosi isklјučivo na prethodno okončan krivični postupak, pri čemu je posebno nejasno pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 17 stav 3 Zakonika o krivičnom postupku. Krivično-procesni princip “Ne bis in idem” definisan je članom 6 stav 1 Zakonika o krivičnom postupku, kojim je propisano da niko ne može da bude gonjen i kažnjen za krivično delo za koje je pravnosnažnom presudom oslobođen ili osuđen ili je za to delo postupak protiv njega pravnosnažno obustavlјen ili optužba pravnosnažno odbijena.

Evropski sud za lјudska prava je u standardima iskazanim u presudi Zolotukin protiv Rusije (Zolothukin v. Russia, 14939/03 od 10.02.2009. godine), uveo pojam materijalnog identiteta dela za razliku od prethodno prihvaćenih identiteta kvalifikacije i identiteta zaštićenih dobara. Materijalni identitet postoji kada se radi o istom događaju na osnovu činjenično utemelјenog pristupa, to jest član 4 Protokola 7 Evropske konvencije o zaštiti lјudskih prava mora se shvatiti na način da zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ona proizlazi iz istovetnih činjenica ili činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna osuđujuća ili oslobađajuća presuda, koji stav je Evropski sud za lјudska prava u nekoliko predmeta potvrdio – Maresti protiv Hrvatske (55759/07 od 29. juna 2009. godine), Muslija protiv BiH (Muslia v. Bosnia and Herzegovina 32042/11 od 14.01.2014. godine), Milenković protiv Srbije (Milenkovic v. Serbia, 50124/13 od 01.03.2016. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P7-4 | DIC | Milenković protiv Srbije
Presuda je povezana preko primenjenog načela "non bis in idem" sa zahtevom za zaštitu zakonitosti Republičkog javnog tužilaštva KTZ. br. 1306/20 od 23.11.2020. godine, protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 210/20 od 25.06.2020 godine, Zbog povrede odredaba člana 438 stav 1 tačka 1 ZKP u vezi člana 4 ZKP i bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438 stav 2 ZKP.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br.741715 od 20.12.2019 godine optuženi AA oglašen je krivim da je izvršio krivično delo neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246 stav 1 KZ, i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4. godine u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.07.2010. godine do 30.03.2011.godine.

U postupku odlučivanja po podnetim žalbama, Apelacioni sud u Beogradu presudom Kž1 210/20 od 25.06.2020 godine usvojio je žalbu okrivlјenog AA i njegovog branioca i preinačio presudu Višeg suda u Beogradu 7K br.741/15 od 20.12.2020 godine tako što je na osnovu člana 422 tačka 2 ZKP odbio optužbu protiv okrivlјenog. U obrazloženju presude navodi se da je presudom Prekšajnog suda u Beogradu, Odelјenje suda u Barajevu Šr.br. 198-23361/10 od 03.8.2015. godine, okrivlјeni AA oglašen krivim za prekršaj iz člana 292 stav1. tačka 3 Carinskog zakona. te kako se navedena presuda Prekršajnog suda tako i prvostepena krivična presuda odnose na istog okrivlјenog , na tačno isti događaj i iste radnje, odnosno u konkretnom slučaju se radi o identičnom činjeničnom opisu prekršaja i radnje izvršenja krivičnog dela , u kom smislu bi kažnjavanjem okrivlјenog u krivičnom postupku bilo povređeno načelo ne bis in idem iz člana 4 ZKP, jer bi došlo do ponavlјanja svojstva okrivlјenog, te je navedena presuda Prekršajnog suda po svojoj snazi res iudicata, u kom smislu ima mesta primeni člana 422 tač. 2 ZKP, te je doneo presudu kojom se optužba odbija jer se radi o presuđenoj stvari.

Zahtev za zaštitu zakonsti dostupan je u javnoj bazi tužilačke prakse ovde

Član P7-4 | DIC | Muslija protiv Bosne i Hercegovine
Presuda se navodi u rešenju Kž1 Po1 22/17 od 13.12.2017. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojim se usvajaju žalbe branilaca i ukida se presuda Posebnog odelјenja Višeg suda u Beogradu K.Po1 br.36/15 od 17.03.2017. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Po oceni Apelacionog suda u Beogradu, Posebnog odelјenja, razlozi koje prvostepeni sud daje za svoj zaklјučak da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi načela “Ne bis in idem”, za sada se ne mogu prihvatiti. Najpre, ne može se prihvatiti stav prvostepenog suda da se načelo “Ne bis in idem” odnosi isklјučivo na prethodno okončan krivični postupak, pri čemu je posebno nejasno pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 17 stav 3 Zakonika o krivičnom postupku. Krivično-procesni princip “Ne bis in idem” definisan je članom 6 stav 1 Zakonika o krivičnom postupku, kojim je propisano da niko ne može da bude gonjen i kažnjen za krivično delo za koje je pravnosnažnom presudom oslobođen ili osuđen ili je za to delo postupak protiv njega pravnosnažno obustavlјen ili optužba pravnosnažno odbijena.

Evropski sud za lјudska prava je u standardima iskazanim u presudi Zolotukin protiv Rusije (Zolothukin v. Russia, 14939/03 od 10.02.2009. godine), uveo pojam materijalnog identiteta dela za razliku od prethodno prihvaćenih identiteta kvalifikacije i identiteta zaštićenih dobara. Materijalni identitet postoji kada se radi o istom događaju na osnovu činjenično utemelјenog pristupa, to jest član 4 Protokola 7 Evropske konvencije o zaštiti lјudskih prava mora se shvatiti na način da zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ona proizlazi iz istovetnih činjenica ili činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna osuđujuća ili oslobađajuća presuda, koji stav je Evropski sud za lјudska prava u nekoliko predmeta potvrdio – Maresti protiv Hrvatske (55759/07 od 29. juna 2009. godine), Muslija protiv BiH (Muslia v. Bosnia and Herzegovina 32042/11 od 14.01.2014. godine), Milenković protiv Srbije (Milenkovic v. Serbia, 50124/13 od 01.03.2016. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P7-4 | DIC | Sergej Zolotukhin protiv Rusije
Presuda se navodi u presudi Kž3 17/2019 od 28.11 2019. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojom se delimično usvaja žalba zajedničkog branioca okrivlјenih AA i BB i preinačava se presuda Višeg suda u Kragujevcu Kž1-159/19 od 16.07.2019. godine, samo u pogledu odluke o kazni dok se u ostalom delu žalba odbiaj kao neosnovana i presuda potvrđuje.

Apelacioni sud je cenio žalbene navode zajedničkog branioca okrivlјenih da drugostepeni sud prilikom odlučivanja nije razmatrao, niti poštovao pravilo ne bis in idem niti stav Evropskog suda za lјudska prava, kao ni odluke Ustavnog suda Republike Srbije po tom pitanju, iako je bio upoznat sa činjenicom da se pred Osnovnim sudom u Kragujevcu povodom identičnog činjeničnog stanja, istog događaja, među istim učesnicima postupka, kao okrivlјenih, oštećenih i istim svedocima, i sa istim opisom po optužnim aktima Osnovnog javnog tužioca u Kragujevcu vode dva krivična postupka i to jedan postupak radi ugrožavanja sigurnosti iz čl. 138. st. 1 KZ i krivični postupak 9K.8/19 zbog krivičnog dela nasilničko ponašanje i da je bio dužan da obrati posebnu pažnju i razluči po tzv. testu dovolјno uske povezanosti u sadržinskom i vremenskom smislu da li različiti postupci koji se vode protiv okrivlјenih u suštini predstavlјaju usklađenu celinu, između kojih postoji dovolјno bliska veza u sadržini i vremenu, zbog koje njihovo paralelno vođenje i kažnjavanje nije u suprotnosti sa načelom ne bis in idem, a iz istog činjeničnog stanja povodom događaja koji se po navodima odbrane nikad nije ni dogodio, pokrenuta tri krivična postupka što je suprotno navedenom pravilu i odredbama Zakonika o krivičnom postupku.

Apelacioni sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava (presuda Sergej Zolotukhin…. protiv Rusije) koja prihvata mogućnost da je izricanje različitih sankcija od strane različitih organa koje se odnose na isto ponašanje u određenoj meri dopušteno na osnovu čl. 4 Protokola 7. uz Evropsku konvenciju za zaštitu lјudskih prava i osnovnih sloboda, bez obzira na postojanje odluke koja ima svojstvo res judicata. Evropski sud je zaklјučio da treba ostaviti mogućnost državi da legitimno izabere komplementarne odgovore na društveno nerihvatlјivo ponašanje putem različitih postupaka koji čine povezanu celinu, kako bi se rešili različiti aspekti određenog društvenog problema, pod uslovom, da ukupnost tih pravnih odgovora ne predstavlјa prekomeran teret za pojedinca na kojeg se odnose, pri tome vodeći računa za uspostavlјanje pravične ravnoteže između zaštite interesa pojedinca koji je zaštićen načelom ne bis in idem, sa jedne strane i interesa javnog interesa da se uspostavi potpuni regulatorni pristup u predmetnom području s druge strane, kao i da bi preširoko tumačenje načela ne bis in idem bilo štetno u zaštiti temelјnih društvenih vrednosti i protivno svrsi koja se ostvaruje u svakom pojedinačnom kaznenom postupku.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P7-4 | DIC | Sergej Zolotukhin protiv Rusije
Presuda se navodi u rešenju Kž1 Po1 22/17 od 13.12.2017. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojim se usvajaju žalbe branilaca i ukida se presuda Posebnog odelјenja Višeg suda u Beogradu K.Po1 br.36/15 od 17.03.2017. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Po oceni Apelacionog suda u Beogradu, Posebnog odelјenja, razlozi koje prvostepeni sud daje za svoj zaklјučak da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi načela “Ne bis in idem”, za sada se ne mogu prihvatiti. Najpre, ne može se prihvatiti stav prvostepenog suda da se načelo “Ne bis in idem” odnosi isklјučivo na prethodno okončan krivični postupak, pri čemu je posebno nejasno pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 17 stav 3 Zakonika o krivičnom postupku. Krivično-procesni princip “Ne bis in idem” definisan je članom 6 stav 1 Zakonika o krivičnom postupku, kojim je propisano da niko ne može da bude gonjen i kažnjen za krivično delo za koje je pravnosnažnom presudom oslobođen ili osuđen ili je za to delo postupak protiv njega pravnosnažno obustavlјen ili optužba pravnosnažno odbijena.

Evropski sud za lјudska prava je u standardima iskazanim u presudi Zolotukin protiv Rusije (Zolothukin v. Russia, 14939/03 od 10.02.2009. godine), uveo pojam materijalnog identiteta dela za razliku od prethodno prihvaćenih identiteta kvalifikacije i identiteta zaštićenih dobara. Materijalni identitet postoji kada se radi o istom događaju na osnovu činjenično utemelјenog pristupa, to jest član 4 Protokola 7 Evropske konvencije o zaštiti lјudskih prava mora se shvatiti na način da zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ona proizlazi iz istovetnih činjenica ili činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna osuđujuća ili oslobađajuća presuda, koji stav je Evropski sud za lјudska prava u nekoliko predmeta potvrdio – Maresti protiv Hrvatske (55759/07 od 29. juna 2009. godine), Muslija protiv BiH (Muslia v. Bosnia and Herzegovina 32042/11 od 14.01.2014. godine), Milenković protiv Srbije (Milenkovic v. Serbia, 50124/13 od 01.03.2016. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije