M.N. protiv Belgije

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

VELIKO VIJEĆE

ODLUKA

Zahtjev br. 3599/18

M.N. i drugi protiv Belgije

Europski sud za ljudska prava, zasjedajući 5. ožujka 2020. u Velikom vijeću u sastavu:

Linos-Alexandre Sicilianos, predsjednik,
Robert Spano,
Jon Fridrik Kjølbro,
Angelika Nußberger,
Paul Lemmens,
Helen Keller,
André Potocki,
Krzysztof Wojtyczek,
Iulia Antoanella Motoc,
Mārtiņš Mits,
Stéphanie Mourou-Vikström,
Pauliine Koskelo,
Georgios A. Serghides,
Marko Bošnjak,
Jovan Ilievski,
Ivana Jelić,
Darian Pavli, suci,
i Johan Callewaert, zamjenik tajnika Velikog vijeća,

nakon vijećanja 24. travnja 2019. i 5. ožujka 2020. godine odlučuje kako slijedi:

POSTUPAK

1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 3599/18) protiv Belgije koji su bračni par i njihovo dvoje djece, sirijski državljani („podnositelji zahtjeva“), podnijeli Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 10. siječnja 2018. 
2. Podnositelje zahtjeva zastupali su g. O. Stein i gđa L. Lambert, odvjetnici iz Bruxellesa. Belgijsku Vladu („tužena Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa I. Niedlispacher, iz Federalnog ministarstva pravosuđa.
3. Zahtjev je dodijeljen Drugom odjelu Suda (pravilo 52. stavak 1. Poslovnika Suda). Dana 26. travnja 2018. vijeće toga Odjela obavijestilo je Vladu o prigovorima na temelju članka 3., članka 6. stavka 1. (izvršni aspekt) i članka 13. Ostatak zahtjeva odbačen je kao nedopušten sukladno pravilu 54. stavku 3. Dana 20. studenoga 2018. Vijeće je ustupilo nadležnost velikom vijeću, a nijedna stranka nije uložila prigovor na ustupanje (članak 30. Konvencije).
4. Predsjednik Odjela kojem je predmet dodijeljen udovoljio je zahtjevu podnositelja da im imena ne budu objavljena (pravilo 47. stavak 4. Poslovnika Suda).
5. Podnositelji zahtjeva i Vlada podnijeli su očitovanja o dopuštenosti i osnovanosti predmeta. Osim toga, pisana očitovanja dostavile su i Vlade Republike Hrvatske, Češke Republike, Danske, Francuske, Njemačke, Mađarske, Latvije, Nizozemske, Norveške, Slovačke i Ujedinjenog Kraljevstva, kao i Liga za ljudska prava („LDH“), Međunarodna federacija za ljudska prava („FIDH“), Centre for Advice on Individual Rights in Europe („Centar AIRE“), Nizozemsko vijeće za izbjeglice, Europsko vijeće za izbjeglice i prognanike („ECRE“), Međunarodna komisija pravnika i Odvjetnička komora odvjetnika koji govore francuski i odvjetnika koji govore njemački jezik („OBFG“), kojima je dopušteno da se umiješaju u pisani postupak (članak 36. stavci 2. i 3. Konvencije).
6. Javna rasprava održana je u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu (Human Rights Building) dana 24. travnja 2019. (pravilo 59. stavak 3.).

Pred Sudom su nastupili:

- za tuženu Vladu
gđa I. Niedlispacher, zastupnica,
gđa E. Derriks, odvjetnica,
gđa M. De Sousa,
g. G. Vanwitzenburg,
g. A. Paul, savjetnici;

- za podnositelje zahtjeva
g. O. Stein,
gđa L. Lambert, odvjetnici,
g. J. Englebert,
g. J. Callewaert, savjetnici;

- za francusku Vladu (treća strana)
gđa F. Merloz, zamjenica zastupnika,
gđa E. Leblond, savjetnica;

- za latvijsku Vladu (treća strana)
gđa K. Līce, zastupnica,
gđa E. L. Vītola, savjetnica;

- za norvešku Vladu (treća strana)
g. Marius Emberland, zastupnik;

- za Vladu Ujedinjenog Kraljevstva (treća strana)
g. G. Cox, Kraljičin savjetnik, državni odvjetnik,
sir J. Eadie,
g. D. Blundell,
g. C. Murphy,
gđa A. Sornarajah, savjetnici,
g. C. Wickremasinghe, zastupnik;

- za OBFG
g. F. Krenc, odvjetnik.

7. Sud je saslušao obraćanja gđe Niedlispacher, gđe Derriks, g. Steina i gđe Lambert; g. Geoffreyja Coxa, Kraljičinog savjetnika, i gđe Merloz, u ime Vlada Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Latvije i Norveške, te g. Krenca. Gđa Derriks, gđa Niedlispacher, g. Englebert, gđa Lambert, g. Callewaert i g. Stein naknadno su odgovorili na pitanja sudaca.

ČINJENICE

A. Upravna faza (zahtjevi za vizu i postupci pred Uredom za strance i upravnim sudovima)

8. Tijekom upravne faze, podnositelji zahtjeva pokušali su, kao prvo, pribaviti dokumente koji bi im omogućili da zakonito uđu u Belgiju i ondje borave u razdoblju potrebnom za podnošenje formalnog zahtjeva za azil; kao drugo, pokrenuli su postupak pred upravnim sudovima kako bi osporili odbijanje Ureda za strance da im izda vize. Sa svoje strane, belgijska država pred istim se sudovima usprotivila odobrenju viza.

1. Odluke od 13. rujna 2016. o odbijanju izdavanja viza

9. Dana 22. kolovoza 2016. supružnici podnositelji zahtjeva, u pratnji jednog svojeg djeteta, otputovali su u belgijsko veleposlanstvo u Bejrutu kako bi predali zahtjeve za vizu za sebe i svoje dvoje djece. Svoje su zahtjeve potkrijepili dopisom svog belgijskog odvjetnika od 15. srpnja 2016. godine i povezanim dokumentima.
10. Podnositelji zahtjeva zatražili su vize s ograničenom područnom valjanošću na temelju članka 25. Zakonika Zajednice o vizama (vidi stavak 62. ove odluke). S obzirom na uvjerljive humanitarne razloge potrebne za primjenu te odredbe, podnositelji zahtjeva izjavili su da se, u pogledu sigurnosti i životnih uvjeta, nalaze u iznimno hitnoj situaciji zbog oružanog sukoba u Siriji i, točnije, intenzivnog bombardiranja Alepa. Dostavili su dokumente u prilog svojim tvrdnjama. Podnositelji zahtjeva naveli su da je njihova kuća u Alepu uništena bombardiranjem; da su se sklonili u kuću srodnika koji je pobjegao iz Sirije; da je ratna situacija značajno otežala pristup hrani, vodi i električnoj energiji; te da djeca više ne pohađaju školu. Kao posljedica toga, željeli su napustiti Alep i dobiti vize kako bi otputovali u Belgiju i ondje podnijeli zahtjeve za azil. Naime, Belgija je 2015. godine odobrila međunarodnu zaštitu (azil ili supsidijarnu zaštitu) velikoj većini tražitelja azila koji su došli iz Sirije i u kojoj su bili u kontaktu s belgijskom obitelji koja je bila voljna osigurati im smještaj.
11. Dana 13. rujna 2016. Ured za strance, upravno tijelo odgovorno za izdavanje viza (vidi stavak 45. ove odluke), odbio je podnositeljima zahtjeva odobriti „humanitarne vize“ i o svojim ih je odlukama obavijestio porukom e-pošte od 29. rujna 2016. godine, poslanom preko odjela za vize belgijskog veleposlanstva u Bejrutu.
12. Ured za strance naveo je da su vize koje su zatražili podnositelji zahtjeva namijenjene samo osobama koje žele na kratko razdoblje putovati na državno područje neke schengenske države iz razloga koji su izvan njihove kontrole, kao što su bolest ili smrt srodnika, i koje nemaju namjeru trajno se nastaniti u predmetnoj državi. Ured za strance napomenuo je, međutim, da podnositelji zahtjeva, budući da im je namjera podnijeti zahtjev za azil nakon dolaska u Belgiju, ne mogu koristiti tu vrstu vize. Prema mišljenju Ureda za strance, odobravanje vize iz humanitarnih razloga pojedincu koji namjerava podnijeti zahtjev za azil u Belgiji stvorilo bi tako presedan koji bi opasno odstupao od iznimne prirode postupka za vize za kratkotrajni boravak. Ured za strance dodao je da diplomatska i konzularna predstavništva nisu navedena među tijelima pred kojima se može podnijeti zahtjev za azil na temelju Kraljevskog dekreta od 8. listopada 1981. godine o ulasku, boravku, naseljavanju i protjerivanju stranaca.
13. Konačno, Ured za strance pozvao je podnositelje zahtjeva da podnesu zahtjev za drugu vrstu vize, na temelju belgijskog zakonodavstva koje im omogućava boravak u Belgiji više od 90 dana. Podnositelji zahtjeva naknadno su podnijeli takav zahtjev koji su belgijske vlasti odbacile u prosincu 2016. godine (vidi stavak 34 ove odluke).
14. Podnositelji zahtjeva podnijeli su zahtjev po iznimno hitnom postupku pri Vijeću za sporove u vezi sa strancima – sudskom tijelu za žalbe protiv odluka Ureda za strance (vidi stavak 52. ove odluke) – tražeći obustavu izvršenja, po iznimno hitnom postupku, odluka Ureda za strance od 13. rujna 2016. godine (vidi stavak 11. ove odluke).
15. Dana 7. listopada 2016. godine, Vijeće za sporove u vezi sa strancima, postupajući po iznimno hitnom postupku, naložilo je obustavu izvršenja odluka Ureda za strance o odbijanju viza te je uputilo belgijsku državu da donese nove odluke u roku od 48 sati, a da pritom navede odgovarajuće pravne osnove, odnosno, pruži obrazloženje u kojem se uzima u obzir iznimno opasna situacija u Siriji.
16. Dana 6. ožujka 2017. Vijeće za sporove u vezi sa strancima napomenulo je da nije podnesen nikakav zahtjev za ukidanje odluka od 13. rujna 2016. godine o odbijanju izdavanja viza te je posljedično odlučilo ukinuti obustavu izvršenja odluka o odbijanju viza i privremene mjere. Nadalje je napomenulo da su odluke o odbijanju još uvijek primjenjive s obzirom na to da nisu ukinute.
17. Dana 8. veljače 2018. Conseil d’État odbio je reviziju podnositelja zahtjeva protiv presude od 6. ožujka 2017. godine. Presudio je da nije dokazano nikakvo odstupanje od sudske prakse i odbio je tvrdnje u kojima su podnositelji zahtjeva naveli da je došlo do kršenja načela pravne sigurnosti i povrede članaka 3. i 13. Konvencije.
18. Istog je dana Conseil d’État odbio reviziju koju je belgijska država podnijela protiv presude od 7. listopada 2016. godine uz obrazloženje da, nakon ukidanja obustave izvršenja 6. ožujka 2017. godine, osporavana presuda više ne utječe negativno na belgijsku državu.

2. Odluke od 10. listopada 2016. o odbijanju izdavanja viza

19. Kako je nalogom zahtijevalo Vijeće za sporove u vezi sa strancima (vidi stavak 15. ove odluke), Ured za strance donio je nove odluke od 10. listopada 2016. godine, odbijajući odobriti vize; međutim, pružio je isto obrazloženje kao i za prethodna odbijanja. U e-poruci s obavijesti poslanoj odvjetniku podnositelja zahtjeva, naveo je da se „članak 3. Konvencije ne [može] tumačiti kao da zahtijeva da države dopuste ulazak na svoj teritorij svim osobama koje žive u situacijama katastrofe, pod rizikom da se od razvijenih zemalja zahtijeva da prihvate cijela stanovništva iz zemalja u razvoju, zaraćenih zemalja ili zemalja koje su opustošile prirodne katastrofe“.
20. Presudom od 14. listopada 2016. godine, Vijeće za sporove u vezi sa strancima, postupajući po iznimno hitnom postupku, ponovno je naložilo obustavu izvršenja odluke od 10. listopada 2016. godine o odbijanju izdavanja viza te je uputilo Ured za strance da donese nove odluke u roku od 48 sati, a da pritom ovaj put navede odgovarajuće pravne osnove.
21. Vijeće za sporove u vezi sa strancima presudilo je da ne može prihvatiti tvrdnju države da članak 3. Konvencije ne može razumno podrazumijevati obvezu država članica Vijeća Europe da dopuste ulazak svim stanovništvima koja su suočena sa situacijama meteža ili velike opasnosti u njihovim zemljama. Također je ponovno istaknulo prirodu res judicata svojih presuda, posebice presude od 7. listopada 2016. godine, koja unatoč tome nije bila izvršena. Konačno, koristeći iste izraze kao u presudi od 7. listopada 2016. godine, Vijeće za sporove u vezi sa strancima navelo je da Ured za strance nije ispunio formalnu pretpostavku da pruži obrazloženje jer nije uzeo u obzir alarmantno stanje u Siriji ni vrlo ozbiljan rizik od povrede članka 3. Konvencije.
22. Podnositelji zahtjeva pokrenuli su postupak pred Vijećem za sporove u vezi sa strancima radi ukidanja odluka Ureda za strance od 10. listopada 2016. godine. Dana 24. ožujka 2017. Vijeće za sporove u vezi sa strancima odbilo je zahtjev za ukidanje tih odluka, utvrdivši da su odluke Ureda za strance od 13. rujna 2016. godine (vidi stavak 11. ove odluke) postale pravomoćne i da, kao posljedica toga, podnositelji zahtjeva više nemaju aktivnu legitimaciju za osporavanje naknadnih odluka.
23. Upravnu reviziju koju su podnositelji zahtjeva podnijeli protiv te presude Conseil d’État odbio je 17. svibnja 2018. godine. Svoju je odluku temeljio na tumačenju članaka 1. i 25. Zakonika o vizama od strane Suda Europske unije; dana 7. ožujka 2017. Sud Europske unije utvrdio je da se Zakonik o vizama primjenjuje samo na boravak u trajanju koje ne prelazi 90 dana i da se stoga ne može primijeniti u kontekstu zahtjeva za azil koji nužno podrazumijeva dugotrajniji boravak (vidi stavke 66. - 68. ove odluke).

3. Odluke od 17. listopada 2016. o odbijanju izdavanja viza

24. Dana 17. listopada 2016. Ured za strance ponovno je donio odluke o odbijanju izdavanja viza, navodeći iste razloge kao i u prethodnim odbijanjima.
25. Presudom od 20. listopada 2016. godine, Vijeće za sporove u vezi sa strancima, u biti ponavljajući suštinu svojih prethodnih presuda, naložilo je obustavu izvršenja odluka o odbijanju od 17. listopada 2016. godine. Osim toga, s obzirom na neposrednu opasnost s kojom su podnositelji zahtjeva bili suočeni, ustrajno odbijanje belgijske države da postupi u skladu s  načelomres judicata te važnost osiguranja djelotvornosti pravnog sredstva, smatralo je opravdanim uputiti državu da izda podnositeljima zahtjeva, u roku od 48 sati, propusnice (laissez-passers) ili vize koje vrijede tri mjeseca.
26. Presudom od 24. ožujka 2017. godine Vijeće za sporove u vezi sa strancima odbilo je zahtjev za ukidanje odluka i naložilo ukidanje obustave izvršenja odluka o odbijanju viza, kao i ukidanje privremenih mjera, na temelju istog obrazloženja kao što je ono izneseno u njegovoj prvoj presudi od istog datuma (vidi stavak 22. ove odluke).
27. Reviziju protiv te presude Conseil d’État odbio je presudom od 17. svibnja 2018. godine uz isto obrazloženje kao i ono izneseno u gore navedenoj presudi od istog datuma (vidi stavak 23. ove odluke).

B. Sudska faza (postupak pred građanskim sudovima u vezi s izvršenjem presude Vijeća za sporove u vezi sa strancima od 20. listopada 2016.) 

28. Za podnositelje zahtjeva, svrha sudske faze bila je ishoditi izvršenje presude Vijeća za sporove u vezi sa strancima od 20. listopada 2016. godine, na temelju koje su stekli pravo da zakonito putuju u Belgiju jer je belgijskoj Vladi naloženo da im dopusti ulazak i boravak u zemlji na tri mjeseca, a potom i presude Žalbenog suda u Bruxellesu od 7. prosinca 2016. godine. Sa svoje strane, belgijska država nastojala je spriječiti izvršenje navedenih odluka; taj je cilj osigurala presudom žalbenog suda od 30. lipnja 2017. godine.

1. Postupak koji su podnositelji zahtjeva pokrenuli pred sucem za hitne zahtjeve

29. Podnositelji zahtjeva poslali su belgijskim vlastima službenu obavijest, koju je dostavio sudski ovršitelj, tražeći izvršenje presude Vijeća za sporove u vezi sa strancima od 20. listopada 2016. godine (vidi stavak 25. ove odluke). Nakon što se taj pristup pokazao neuspješnim, podnositelji zahtjeva podnijeli su jednostrani zahtjev pred predsjednikom Prvostupanjskog suda u Bruxellesu („TPI“) za govornike francuskog jezika.
30. Uzimajući u obzir da propust Ureda za strance da postupi u skladu s presudom Vijeća za sporove u vezi sa strancima, iako je ta presuda bila odmah izvršiva, predstavlja „neprihvatljivu nezakonitu radnju“, vršitelj dužnosti predsjednika TPI-ja za govornike francuskog jezika državi je nalogom od 25. listopada 2016. godine, kao hitnu mjeru, naložio da postupi u skladu s presudom Vijeća od 20. listopada 2016. godine, odnosno da podnositeljima zahtjeva izda vize ili propusnice, te je za kašnjenje u postupanju po nalogu odredio novčanu kaznu u iznosu od 1.000,00 eura (EUR) po danu i po podnositelju zahtjeva.
31. U skladu s uvjetom koji je predsjednik odredio odlučujući o jednostranom zahtjevu, podnositelji zahtjeva podnijeli su tužbu inter partes protiv države radi potvrđivanja naloga od 25. listopada 2016. godine. Dana 7. studenoga 2016. drugi sudac koji je vršio dužnost predsjednika TPI-ja za govornike francuskog jezika proglasio je njihov zahtjev dopuštenim, ali neosnovanim, s obzirom na to da se belgijskim vlastima ne može zamjeriti što nisu dobrovoljno postupile u skladu s presudom Vijeća za sporove u vezi sa strancima, čak i s presudom koja je odmah bila izvršiva, ako su te iste vlasti namjeravale osporiti zakonitost presude pokretanjem žalbenog postupka predviđenog zakonom. Sudac je presudio i da, budući da zakonodavna vlast Vijeću za sporove u vezi sa strancima nije dodijelila ovlasti da izriče novčane kazne, ni TPI pak nije imao takve ovlasti u predmetu koji se ispituje.
32. Povodom žalbe podnositelja zahtjeva, Žalbeni sud u Bruxellesu donio je 7. prosinca 2016. presudu kojom je izmijenio nalog od 7. studenoga 2016. godine. Presudio je da su se podnositelji zahtjeva mogli pozvati na obvezujuću i izvršivu prirodu osporene presude i na svoje subjektivno pravo da traže izvršenje presude i okončaju štetu koju su pretrpjeli zbog neizvršenja te presude, koje je predstavljalo „nezakonitu radnju“ i očiglednu krivnju. Smatrao je i da, unatoč tome što nije pokrenut nikakav postupak za ukidanje odluka od 13. rujna 2016. godine o odbijanju viza, žalba koja mu je podnesena nije bila u potpunosti bespredmetna.
33. Kao posljedica toga, žalbeni sud naložio je belgijskoj državi da izvrši presudu Vijeća za sporove u vezi sa strancima od 20. listopada 2016. godine, kojom je belgijskim vlastima naloženo da izdaju vize ili propusnice, presudio je da je taj nalog odmah izvršiv i, konačno, presudio je da država treba platiti kaznu od 1.000,00 EUR po danu kašnjenja i po podnositelju zahtjeva.
34. U prepisci od 12. i 13. prosinca 2016. godine, odvjetnici belgijske države obavijestili su podnositelje zahtjeva da belgijske vlasti odbijaju izdati propusnice ili vize za dugotrajni boravak koje su zatražili kao alternativno rješenje umjesto odobravanja takozvane „humanitarne“ vize. Uputili su podnositelje zahtjeva da se obrate libanonskim vlastima sa zahtjevom za vize te su ih pozvali da ne nastavljaju s ishođenjem izvršenja presude žalbenog suda od 7. prosinca 2016. godine, s obzirom na to da je sličan predmet u tijeku pred Sudom Europske unije (vidi stavke 66. - 68. ove odluke).
35. Podnositelji zahtjeva izjavili su da ne mogu slijediti uputu belgijske Vlade i da namjeravaju tražiti izvršenje presude Žalbenog suda u Bruxellesu s obzirom na hitnost njihove osobne situacije i katastrofalne humanitarne uvjete koji prevladavaju za Sirijce u Libanonu. Dana 13. prosinca 2016. nalog za plaćanje u odnosu na obračunate kazne dostavljen je belgijskoj državi.
36. Dana 27. veljače 2017. belgijska država podnijela je reviziju protiv presude žalbenog suda od 7. prosinca 2016. godine. Ta je postupak trenutačno u tijeku.

2. Postupak koji je belgijska država pokrenula pred sucem za hitne zahtjeve

37. Belgijska država, koja je sa svoje strane zatražila obustavu izvršenja presude Žalbenog suda u Bruxellesu od 7. prosinca 2016. godine, podnijela je jednostranu tužbu u tu svrhu predsjedniku TPI-ja u Bruxellesu za govornike nizozemskog jezika dana 13. prosinca 2016., ali bez uspjeha (nalog od istog datuma). Međutim, povodom žalbe belgijske države, žalbeni sud izmijenio je odluku prvostupanjskog suda presudom od 14. prosinca 2016. godine. Primio je na znanje namjeru belgijske države da poteškoće povezane s poštovanjem presude od 7. prosinca 2016. godine iznese sucu nadležnom za izvršenje („le juge des saisies“) te je naložio podnositeljima zahtjeva da ne nastavljaju ovršni postupak do odluke suca nadležnog za izvršenje koji treba odlučiti o valjanosti ovršnog postupka i pravu države da ograniči dospjele iznose u pogledu novčanih kazni.

3. Postupak koji se odnosi na poteškoće povezane s izvršenjem presude žalbenog suda od 7. prosinca 2016. (zapljena vlasništva)

38. Dana 15. prosinca 2016. podnositelji zahtjeva podnijeli su tužbu protiv belgijske države pred sucem nadležnim za izvršenje na TPI-ju u Bruxellesu za govornike francuskog jezika, nastojeći osigurati izvršenje naloga za plaćanje od 13. prosinca 2016. godine.
39. Istog je datuma belgijska država pokrenula postupak protiv podnositelja zahtjeva pred sucem nadležnim za izvršenje na TPI-ju u Bruxellesu za govornike nizozemskog jezika, tražeći obustavu izvršenja glavne obveze (condamnation principale) koja proizlazi iz presude Vijeća za sporove u vezi sa strancima od 20. listopada 2016. godine (obveze da izda vize ili propusnice), i/ili obustavu izvršenja presude žalbenog suda od 7. prosinca 2016. godine, i/ili obustavu drugih mjera izvršenja, kao što su novčane kazne. Podredno, država je zatražila utvrđenje da su ispunjeni uvjeti za ograničavanje kazne na određen iznos sudskim putem („cantonnement“).
40. Ta dva postupka, pokrenuta pred različitim sudovima, dovela su do sporova o nadležnosti svakog suda i različitih odluka. U konačnici je tužbu koju je podnijela belgijska država (vidi stavak 37. ove odluke) prvu ispitao Žalbeni sud u Bruxellesu. Presudom od 30. lipnja 2017. odjel za govornike nizozemskog jezika Žalbenog suda presudio je da presuda Vijeća za sporove u vezi sa strancima od 20. listopada 2016. više nije primjenjiva s obzirom na to da podnositelji zahtjeva nisu podnijeli zahtjev za ukidanje odluka o odbijanju viza od 13. rujna 2016. godine. Presuda žalbenog suda od 7. prosinca 2016. stoga više nije bila primjenjiva s obzirom na to da su odluke Ureda za strance o odbijanju od 13. rujna 2016. godine postale pravomoćne i neopozive prije nego što je belgijskoj državi izrečena novčana kazna.
41. Podnositelji zahtjeva nisu podnijeli reviziju protiv presude Žalbenog suda u Bruxellesu od 30. lipnja 2017. godine jer ih je odvjetnik na Kasacijskom sudu kojemu je Odbor za pravnu pomoć dodijelio njihov predmet obavijestio da takva revizija ne bi imala nikakvih razumnih izgleda za uspjeh.
42. Dana 20. prosinca 2017. sudac nadležan za izvršenje za govornike francuskog jezika, ispitujući tužbu koju su podnositelji zahtjeva podnijeli 15. prosinca 2016., utvrdio je da je predmet postao lišen svrhe nakon presude Žalbenog suda u Bruxellesu od 30. lipnja 2017. godine.

PRAVNI OKVIR I PRAKSA

A. Domaće pravo i praksa

1. Izdavanje viza

(a) Zakonodavni okvir

43. Člankom 2/1. Zakona o ulasku, boravku, naseljavanju i protjerivanju stranaca od 15. prosinca 1980. („Zakon o strancima“) predviđene su dvije vrste viza: vize za kratkotrajni boravak, u trajanju od najviše 90 dana („C vize“) i vize za dugotrajni boravak, za razdoblje dulje od 90 dana („D vize“). U toj odredbi ne navodi se mogućnost izdavanja posebne vize iz humanitarnih razloga.
44. Vize u putovnice unose belgijska diplomatska i konzularna predstavništva u inozemstvu. Veleposlanstva i konzulati nemaju ovlast odbiti izdavanje vize. Kao posljedica toga, ako zahtjev za vizu zahtijeva detaljnu provjeru, prosljeđuje se Uredu za strance (vidi stavak 45. ove odluke).
45. Odluka o odobravanju vize ulazi u diskrecijske ovlasti ministra (u relevantno vrijeme državnog tajnika koji je odgovoran za azil i migracije) i njegova ovlaštenika, ovlaštenog državnog službenika iz Ureda za strance. Ured za strance upravno je tijelo, pod nadzorom ministra, koje je u praksi odgovorno za sve odluke koje se odnose na ulazak, boravak, naseljavanje i protjerivanje stranaca.
46. Vize za kratkotrajni boravak uređene su Zakonikom Zajednice o vizama, koji se izravno primjenjuje na Belgiju (vidi stavke 62. - 65. ove odluke). Ta vrsta vize, koja u načelu vrijedi u cijelom schengenskom prostoru, može se, iznimno, izdati „s ograničenom područnom valjanošću“, primjerice „iz humanitarnih razloga“ (članak 25. Zakonika o vizama, vidi stavak 66. ove odluke).
47. Vize za dugotrajni boravak – koje ne ulaze u područje primjene prava EU-a (vidi stavke 66. - 68. ove odluke) – uređene su člancima 9. - 13. Zakona o strancima. Člankom 9. alinejom 1. predviđeno je da, „kako bi ostao u Kraljevini nakon razdoblja utvrđenog u članku 6. [odnosno, više od 90 dana], strancu koji se ne nalazi u nekoj od situacija predviđenih člankom 10. [situacije u kojima se strancu automatski odobrava boravak duži od tri mjeseca] to mora odobriti ministar ili njegov ovlaštenik“. Člankom 13. stavkom 1. predviđeno je da se, osim ako nije izričito drugačije predviđeno, odobrenje za dugotrajni boravak daje na ograničeno razdoblje. Na temelju članka 13. stavka 2., to odobrenje mogu produljiti ministar ili njegov ovlaštenik.

(b) Praksa

48. Belgijski savezni centar za analizu migracijskih tokova, zaštitu temeljnih prava stranaca i borbu protiv trgovine ljudima, ili „Myria“ – neovisna javna institucija – provela je 2017. i 2019. godine istraživanje o praksi izdavanja viza iz humanitarnih razloga.
49. Myria je naglasila da je, s obzirom na diskrecijsku prirodu ovlasti koje izvršavaju ministar i Ured za strance, te u nedostatku kriterija za odobravanje ili odbijanje takozvane „humanitarne” vize, nemoguće precizno naznačiti situacije u kojima je odobravanje te vrste vize bilo opravdano. Unatoč tome, uspjela je razaznati osnovne odrednice postojeće politike.
50. Do presude Suda Europske unije od 7. ožujka 2017. godine (vidi stavke 66. - 68. ove odluke) vize za kratkotrajni boravak mogle su se izdati iz humanitarnih razloga osobama u uznemirujućim medicinskim ili humanitarnim okolnostima; strancima koji imaju pravo, na poziv belgijskih vlasti, podnijeti zahtjev za azil u Belgiji; korisnicima programa preseljenja koje vodi Ured Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice, a u Belgiji Ured glavnog povjerenika za izbjeglice i osobe bez državljanstva; i tražiteljima azila koji su sudjelovali u izvanrednoj akciji spašavanja, prema nalogu državnog tajnika za politiku useljavanja i azila.
51. Većina takozvanih „humanitarnih“ viza izdana je članovima obitelji koji nisu ispunjavali pravne pretpostavke za spajanje obitelji. Od presude Suda Europske unije od 7. ožujka 2017. godine samo se vize za dugotrajni boravak izdaju osobama koje podnose zahtjev za vize i žele zatražiti azil u Belgiji.

(c) Žalbe

52. Ako Ured za strance odbije izdati vizu, stranka koja podnosi zahtjev može se obratiti Vijeću za sporove u vezi sa strancima da ukine odluku Ureda za strance. Vijeće za sporove u vezi sa strancima upravni je sud koji odlučuje kao vijeće ili kao sudac pojedinac.
53. Tužbom za ukidanje odluke Ureda za strance ne obustavlja se izvršenje te odluke. Iz tog razloga, člankom 39/82. Zakona o strancima predviđena je mogućnost podnošenja zahtjeva za obustavu izvršenja ili u „redovnom“ postupku ili u okviru „iznimno hitnog“ postupka. U načelu, zahtjevi za obustavu i ukidanje moraju se podnijeti u istom zahtjevu, osim u iznimno hitnim slučajevima. U potonjem slučaju, zahtjev za obustavu izvršenja može se podnijeti odvojeno od tužbe za ukidanje odluke. Međutim, ta se tužba mora podnijeti u roku od 30 dana od obavijesti o odluci o odbijanju vize, a u protivnom će se ukinuti obustava izvršenja i sve ostale privremene mjere određene prije podnošenja tužbe za ukidanje odluke. Obustava izvršenja može se naložiti samo ako su razlozi na koje se poziva dovoljno ozbiljni da opravdavaju ukidanje osporavane odluke i ako bi neposredno izvršenje odluke moglo uzrokovati ozbiljnu štetu koju bi bilo teško popraviti.
54. Na temelju članka 39/67. Zakona o strancima, revizija protiv odluka Vijeća za sporove u vezi sa strancima izjavljuje se vijeću Conseil d’État.

2. Sudski postupak

55. Na temelju članaka 144. i 145. Ustava, sudovi su nadležni za ispitivanje sporova koji se odnose na subjektivna prava.
56. Člankom 584. Pravosudnog zakonika predviđena je mogućnost podnošenja zahtjeva predsjedniku prvostupanjskog suda putem hitnog zahtjeva ili ex parte zahtjeva:

„Predsjednik prvostupanjskog suda, u pogledu svih predmeta osim onih koji su zakonom isključeni iz nadležnosti sudova, donosi privremenu odluku u slučajevima koje prepozna kao hitne.

…

Predmet se podnosi predsjedniku hitnim zahtjevom ili, u slučaju nužne potrebe, ex parte zahtjevom.

 …“

57. Protiv odluka donesenih u prvom stupnju može se uložiti žalba, a protiv presuda donesenih povodom žalbe može se izjaviti revizija.
58. U slučaju poteškoća u izvršenju presude koja sadržava nalog za plaćanje kazni, svaka zainteresirana strana može podnijeti zahtjev sucu nadležnom za izvršenje („juge des saisies“) na temelju članka 1498. Pravosudnog zakonika, no takav zahtjev nema odgodni učinak.

B. Međunarodno pravo i pravo Europske unije 

1. Međunarodno pravo

59. Članak 1. Odjeljak A stavak 2. Konvencije o pravnom položaju izbjeglica, usvojene u Ženevi 28. srpnja 1951. g., te dopunjene u New Yorku Protokolom od 31. siječnja 1967. g. (‘’Ženevska konvencija’’), propisuje da je izbjeglica svaka osoba koja se, opravdano se bojeći progona zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti nekoj društvenoj skupini ili političkih uvjerenja, nađe izvan zemlje čije državljanstvo ima i koja ne želi, ili zbog tog straha neće tražiti zaštitu te zemlje. 
60. Članak 33. stavak 1. Ženevske konvencije propisuje da niti jedna država ugovornica neće izgnati ili silom vratiti (‘’refouler’’) na bilo koji način izbjeglicu na granice područja gdje bi njegov život ili sloboda bili ugroženi zbog rase, vjere, državljanstva, pripadnosti nekoj društvenoj skupini ili političkih uvjerenja.

2. Pravo Europske unije 

(a) Povelja o temeljnim pravima

61. Povelja  Europske  unije  o  temeljnim  pravima sadrži, između ostalog, sljedeće odredbe:

- Članak 18. propisuje da je zajamčeno   pravo  na  azil,  uz  poštovanje  pravila  iz  Ženevske  konvencije  te  u  skladu  s  Ugovorom  o  Europskoj  uniji  i  Ugovoru  o  funkcioniranju  Europske  unije;

- Članak 51. stavak 1., koji propisuje da se odredbe ove Povelje odnose na institucije, tijela, urede i agencije Unije, uz poštovanje načela supsidijarnosti, te na države članice samo kada provode pravo Unije; i

-  Članak 52. stavak 3., koji propisuje da u onoj mjeri u kojoj ova  Povelja sadrži prava koja odgovaraju pravima zajamčenima  Konvencijom za  zaštitu  ljudskih  prava  i  temeljnih  sloboda,  značenje  i  opseg  primjene  tih  prava  jednaki  su  onima  iz  Konvencije.  Ova  odredba  ne  sprječava  pravo  Unije  da  pruži  širu  zaštitu.

(b) Sekundarno zakonodavstvo

(i) Zakonik o vizama

62. Člankom 1. Uredbe  (EZ)  br.  810/2009 Europskog  parlamenta  i  Vijeća od  13.  srpnja  2009. o  uspostavi  Zakonika  Zajednice  o  vizama (Zakonik  o  vizama) koji je izravno primjenjiv na države članice EU-a utvrđuju se  postupci  i  uvjeti  za  izdavanje  viza  za  tranzit  preko  ili  planirani  boravak  na  području  država  članica koji  ne  prelazi  tri  mjeseca (90 dana)  unutar  šestomjesečnog  razdoblja (180 dana). Člankom 2. (2) (a) i (b) Zakonikom se definira pojam “vize” kao “odobrenje  koje  je  izdala  država  članica  radi “tranzita    preko    ili    planiranog    boravka    na    području država članica   u   najduljem   trajanju   od   tri   mjeseca   unutar  bilo  kojeg  šestomjesečnog  razdoblja ” odnosno “tranzita    preko    međunarodnih     tranzitnih     područja zračnih  luka  država  članica”.
63. Člankom 23. (4) Zakonika o vizama naslovljenog “Odlučivanje o zahtjevu” propisano je  da osim ako zahtjev nije povučen,  donosi  se  odluka, između ostalog, o izdavanju   jedinstvene   vize   u   skladu   s   člankom  24. Zakonika, o izdavanju    vize    s    ograničenom   područnom   valjanošću   u   skladu  s  člankom  25. Zakonika, ili o odbijanju   izdavanja   vize   u   skladu   s   člankom  32. Zakonika.
64. Članak 25. Zakonika o vizama, naslovljen “Izdavanje  vize  s  ograničenom  područnom  valjanošću” glasi::

“1. Viza s ograničenom područnom valjanošću izdaje se iznimno u sljedećim slučajevima:

(a)  ako konkretna država članica smatra da je potrebno iz humanitarnih razloga, razloga nacionalnog interesa ili međunarodnih obveza,

(i.) odstupiti od načela da uvjeti za ulazak iz članka 5. stavka 1. točke (a), (c), (d) i (e) Zakonika o schengenskim granicama moraju biti ispunjeni;

(ii.)  izdati jedinstvenu vizu,

... ”

65. Članak 32. Zakonika o vizama naslovljen “Odbijanje vize” propisuje:

“1.  Ne dovodeći u pitanje članak 25. stavak 1., viza se odbija:

...

(b) ako postoji opravdana sumnja o vjerodostojnosti popratnih isprava koje je dostavio podnositelj ili o istinitosti njihova sadržaja, vjerodostojnost izjava podnositelja ili njegova namjera da napusti područje država članica prije isteka zatražene vize.”

(ii) Zakonik o schengenskim granicama

66. Članak 4. Uredbe (EU) 2016/399 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016. o Zakoniku Unije o pravilima kojima se uređuje kretanje osoba preko granica (Zakonik o schengenskim granicama) propisuje da pri provedbi ove Uredbe, države članice djeluju u potpunoj sukladnosti s odgovarajućim pravom Unije, uključujući Povelju Europske unije o temeljnim pravima, odgovarajućim međunarodnim pravom, uključujući Ženevsku konvenciju, obvezama vezanima uz međunarodnu zaštitu, posebno načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja (non-refoulement), i temeljnim pravima. 
67. Članak 6. Zakonika o schengenskim granicama naslova “Uvjeti ulaska državljana trećih zemalja “ glasi:

“1.  Za planirani boravak na državnom području država članica u trajanju od ne više od 90 dana u bilo kojem razdoblju od 180 dana, koje podrazumijeva uzimanje u obzir razdoblja od 180 dana koje prethodi svakom danu boravka, uvjeti ulaska za državljane trećih zemalja su sljedeći:

(a)  imaju valjanu putnu ispravu...

(b)  imaju važeću vizu, ako se to traži ..., osim kad imaju važeću boravišnu dozvolu ili važeću vizu za dugotrajni boravak;

(c)  da opravdavaju svrhu i uvjete namjeravanog boravka te imaju dovoljno sredstava za uzdržavanje... ;

(d) da nisu osobe za koje je u SIS-u [Schengenskom informacijskom sustavu] izdano upozorenje u svrhu zabrane ulaska;

(e)  da ne predstavljaju prijetnju za javni poredak, unutarnju sigurnost, javno zdravlje ili međunarodne odnose bilo koje od država članica, a posebno ako u nacionalnim bazama podataka država članica nije izdano upozorenje u svrhu zabrane ulaska iz istih razloga.”

(iii) Dublinska uredba

68. Članak 1. Uredbe (EU) 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013., utvrđujući kriterije i mehanizme za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva (‘’Dublinska uredba’’), određuje kako slijedi:

“Ovom se Uredbom utvrđuju kriteriji i mehanizmi za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koju je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva...”

69. Sukladno članku 3. stavku 1. Dublinske uredbe:

‘’Države članice razmatraju svaki zahtjev za međunarodnu zaštitu državljanina treće zemlje ili osobe bez državljanstva koji podnese zahtjev na državnom području bilo koje države članice, uključujući granicu ili područje tranzita"

(iv) Direktiva o postupcima azila

70. Članak 3. Direktive 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite (preinačena) glasi kako slijedi: 

“1.  Ova se Direktiva primjenjuje na sve zahtjeve za međunarodnu zaštitu podnesene na državnom području države članice, uključujući na granici, teritorijalnim vodama ili tranzitnim zonama države članice, te na ukidanje međunarodne zaštite.

2.   Ova se Direktiva ne primjenjuje na zahtjeve za diplomatski ili teritorijalni azil koji su podneseni pri predstavništvima država članica...”

(c) Sudska praksa Suda Europske unije

71. Sudu Europske unije bio je upućen zahtjev za prethodnu odluku u kontekstu presude koju je donijela Opća skupština Vijeća za sporove u vezi sa strancima 8. prosinca 2016. godine, u predmetu koji ima određenih sličnosti s ovim predmetom (X i X protiv Belgije, C-638/16 PPU). Taj je predmet uslijedio nakon što je Ured za strance odbacio zahtjev za izdavanje vize s ograničenom područnom valjanošću koji je jedna sirijska obitelj podnijela u belgijskom veleposlanstvu u Bejrutu na temelju članka 25. stavka 1. točke (a) Zakonika o vizama. Nakon što je primilo zahtjev za obustavu izvršenja po iznimno hitnom postupku, Vijeće za sporove u vezi sa strancima zatražilo je od Suda Europske unije da pojasni opseg međunarodnih obveza iz članka 25. Zakonika o vizama.
72. U presudi od 7. ožujka 2017. godine, Sud Europske unije ponovio je da se na temelju članka 1. Zakonika o vizama taj zakonik odnosi na vize za boravak koji ne prelazi 90 dana. Međutim, u dotičnom predmetu zahtjevi za izdavanje viza podneseni su s ciljem podnošenja zahtjeva za azil, a time i izdavanja dozvole boravka čija valjanost nije ograničena na 90 dana. Sud Europske unije stoga je zaključio da ti zahtjevi, iako su formalno podneseni na temelju članka 25. Zakonika o vizama, ne ulaze u područje primjene navedenog zakonika, konkretno članka 25. stavka 1. točke (a). Nadalje, budući da zakonodavac Unije nije donio nijedan akt kad je riječ o uvjetima pod kojima države članice izdaju vize za dugotrajni boravak ili dozvole boravka iz humanitarnih razloga, zahtjevi o kojima je riječ u glavnom postupku ulazili su isključivo u područje primjene nacionalnog prava.
73. Sud Europske unije naveo je da bi suprotan zaključak ugrozio opću strukturu sustava uspostavljenog od strane Europske unije za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu i značio bi da su države članice na temelju Zakonika o vizama dužne državljanima trećih zemalja omogućiti da podnesu zahtjev za međunarodnu zaštitu pri diplomatskim ili konzularnim predstavništvima država članica koja se nalaze na državnom području treće zemlje. Međutim, to nije cilj Zakonika o vizama koji nije namijenjen usklađivanju propisa država članica povezanih s međunarodnom zaštitom.

PRIGOVORI

74. Podnositelji zahtjeva prigovorili su da su zbog odbijanja belgijskih vlasti da im izdaju takozvane „humanitarne“ vize bili izloženi situaciji koja je nespojiva s člankom 3. Konvencije (zabrana mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja), a da nisu imali mogućnost djelotvorno je ispraviti, kako to zahtijeva članak 13. (pravo na djelotvoran pravni lijek).
75. Podnositelji zahtjeva nadalje su prigovorili povredi članka 6. stavka 1. (pravo na pošteno suđenje) i članka 13. Konvencije jer nisu mogli ishoditi izvršenje presude Žalbenog suda u Bruxellesu od 7. prosinca 2016. godine, kojom je belgijskoj državi naloženo da izvrši presudu Vijeća za sporove u vezi sa strancima od 20. listopada 2016. godine, a kojom su belgijske vlasti upućene da im izdaju vize koje su zatražili na temelju članka 3. Konvencije.

PRAVO

A. Članak 3. i 13. Konvencije 

76. Članak 3. Konvencije glasi: 

‘’Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.’'

77. Članak 13. Konvencije glasi: 

‘’Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kada su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.’’

78. Tužena Vlada ustvrdila je da su prigovori koji se temelje na povredi članaka 3. i 13. nedopušteni ratione loci, uz obrazloženje da se podnositelji zahtjeva ne nalaze pod njezinom jurisdikcijom u smislu članka 1. Konvencije, koji glasi kako slijedi:

 ‘’Visoke ugovorne stranke osigurat će svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom prava i slobode određene u odjeljku I. ove Konvencije.’’

1. Tvrdnje stranaka o jurisdikciji

(a) Tužena Vlada

79. Vlada Belgije istaknula je da je dobro utvrđena praksa da se u članku 1. Konvencije odražava uobičajeno i, u biti, teritorijalno shvaćanje jurisdikcije država, pri čemu su druge osnove jurisdikcije iznimne i zahtijevaju posebno opravdanje u određenim okolnostima svakog predmeta i relevantnim pravilima međunarodnog prava, ne gubeći iz vida opći kontekst. U ovom predmetu, podnositelji zahtjeva nisu teritorijalno bili pod jurisdikcijom belgijske države s obzirom na to da se nisu nalazili na njezinu državnom području i da se, u skladu s Bečkom konvencijom od 18. travnja 1961. godine o diplomatskim odnosima, veleposlanstvo ne smatra dijelom državnog područja zemlje koju predstavlja. Isto tako, ovaj predmet ne spada u iznimne slučajeve za izvanteritorijalno izvršavanje jurisdikcije Belgije kako je Sud utvrdio u predmetu Banković i drugi protiv Belgije i drugih (odl.) [VV], br. 52207/99, ECHR 2001-XII).
80. Prema navodima Vlade, osobito nema govora o radnjama koje su proizvele učinke izvan državnog područja, jer je jedini učinak odluke da se podnositeljima zahtjeva ne izdaju vize za kratkotrajni boravak bio sprječavanje njihova ulaska u belgijsko državno područje radi kratkotrajnog boravka, bez utjecaja na njihovu situaciju u Libanonu ili Siriji. Tvrdnje o radnjama koje diplomatski ili konzularni predstavnici izvršavaju u inozemstvu također se ne mogu prihvatiti. Za razliku od ostalih predmeta koji uključuju takve radnje, a koje predmete je Sud već ispitivao, diplomatski predstavnici u ovom predmetu nisu izvršavali nikakav oblik vlasti ili kontrole nad prvim podnositeljem zahtjeva, koji je mogao slobodno doći i otići, te nisu izvršili nikakvu radnju koja bi utjecala na njega.
81. Konačno, pozivajući se na predmete Abdul Wahab Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstva ((odl.), br. 11987/11, 28. siječnja 2014.) i Markovic i drugi protiv Italije ([VV], br. 1398/03, ECHR 2006 XIV), Vlada je tvrdila da činjenica da su podnositelji zahtjeva imali pristup belgijskom upravnom i sudskom postupku radi ispitivanja njihovih zahtjeva za vizu i osporavanja donesenih odluka nije utjecala na jurisdikciju Belgije nad njima. Suprotan zaključak podrazumijevao bi gotovo univerzalnu primjenu Konvencije jer države stranke imaju veleposlanstva u cijelom svijetu i bilo koji strani državljanin mogao bi u njima podnijeti zahtjev za izdavanje vize.

(b) Podnositelji zahtjeva

82. Podnositelji zahtjeva tvrdili su da su belgijski sudovi u raznim prilikama utvrdili da su, iako su se nalazili izvan belgijskog državnog područja, podnositelji zahtjeva bili pod jurisdikcijom Belgije, te su stoga ti sudovi primijenili članak 3. Konvencije. Doista, sudska praksa Suda jasno ukazuje na to da do odgovornosti država može doći zbog radnji njihovih vlasti koje proizvode učinke izvan državnog područja.
83. U ovom su predmetu tijela belgijske države koja su se bavila zahtjevima podnositelja zahtjeva za izdavanje viza donijela odluke u svojstvu predstavnika Ureda za strance ili diplomatskih predstavnika, pod nadzorom belgijskih vlasti. Donoseći odluke, ti su predstavnici izvršavali državnu funkciju granične kontrole. Kada neka država utvrdi uvjete ulaska na svoje državno područje i uvjete boravka i naseljavanja na svom državnom području, baš kao i kad izvršava svoje ovlasti na tom području i donosi odluke o zahtjevima za izdavanje viza, djeluje na temelju, u biti, nacionalnih ovlasti, priznatih u međunarodnom pravu. To je nužno pokazatelj njezine jurisdikcije, do koje dolazi neovisno o tome gdje se izvršava, neovisno o tome koje ju vlasti, teritorijalne ili konzularne, provode i neovisno o tome izvršavaju li uključene vlasti de facto ili fizičku kontrolu nad dotičnim pojedincima.
84. Podnositelji zahtjeva zatim su skrenuli pozornost na sudsku praksu o udaljavanju, uspostavljenu od presude Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva (7. srpnja 1989., Serija A br. 161), u kojoj je utvrđeno da država stranka Konvencije može biti odgovorna za izvanteritorijalne posljedice odluka koje je donijela u slučaju rizika od mučenja ili zlostavljanja ili propusta, koji joj se mogu pripisati, da poduzme mjere s ciljem izbjegavanja ili sprječavanja izlaganja takvim rizicima.
85. Konačno, podnositelji zahtjeva smatrali su da gore navedeni predmet Abdul Wahab Khan nije primjenjiv na situaciju u ovom predmetu. Podnositelj zahtjeva u tom predmetu nastojao je uspostaviti jurisdikcijsku vezu svojeg prigovora na temelju članka 3. isključivo na temelju domaćeg postupka pred Posebnim povjerenstvom za žalbe u području useljavanja („SIAC“), iako je, kao prvo, taj žalbeni postupak imao drugačiji cilj, jer se odnosio na ukidanje dozvole za boravak, o kojem je odlučeno na temelju zaključka da taj podnositelj predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, i, kao drugo, isključivo izvanteritorijalni učinak osporavane odluke nije se mogao pripisati Ujedinjenom Kraljevstvu, već podnositelju zahtjeva, zbog njegovih aktivnosti i njegove odluke da se vrati u Pakistan. Za razliku od predmeta Abdul Wahab Khan, jurisdikcijska veza između Belgije i podnositelja zahtjeva u ovom predmetu proizlazi ne samo iz izvanteritorijalnih učinaka odluka koje je donijela Belgija već posebice i iz činjenice da su se te odluke odnosile na njihov ulazak na belgijsko državno područje i ostvarivanje povezanih prava, područje na kojem Belgija ima punu, isključivu i neprekidnu vlast.

2. Očitovanja trećih stranaka o jurisdikciji

(a) Češka Republika, Hrvatska, Danska, Francuska, Njemačka, Mađarska, Latvija, Nizozemska, Norveška, Slovačka i Ujedinjeno Kraljevstvo

86. Vlade trećih stranakanisu se složile da je Belgija izvršavala jurisdikciju. Prema njihovu mišljenju, potrebno je poći od načela utvrđenih u gore navedenoj odluci Banković i drugi u pogledu članka 1. Konvencije: Konvencija je regionalni instrument, pojam jurisdikcije prvenstveno je teritorijalni pojam i ne može se govoriti o pojmu jurisdikcije koja proizlazi iz „uzroka i posljedica“. Nadalje su tvrdili da u ovom predmetu nisu ispunjene iznimne okolnosti izvršavanja kontrole ili vlasti koje su u sudskoj praksi Suda priznate kao osnove za izvanteritorijalnu jurisdikciju u smislu članka 1. Konvencije, utvrđene u presudi Al-Skeini i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva ([VV], br. 55721/07, ECHR 2011-IV).
87. Konkretno, Vlade umješači tvrdile su da nijedna prethodna presuda Suda u kojoj se priznaje izvršavanje izvanteritorijalne jurisdikcije na temelju radnji i propusta diplomatskih predstavnika nije primjenjiva, s obzirom na to da ovaj predmet nema poveznica između podnositelja zahtjeva i dotične zemlje koje su karakterizirale te prethodne predmete. U svakom slučaju, ta iznimka iz nekoliko razloga ne obuhvaća ispitivanja pitanja azila ili imigracije. 
88. Kao prvo, podnositelji zahtjeva nisu se nalazili na državnom području države stranke. Nisu ni bili pod kontrolom ili vlašću veleposlanstva jer su mogli slobodno doći i otići, a odluka o izdavanju ili odbijanju vize ne podrazumijeva nikakav oblik fizičke kontrole ili vlasti nad osobom, bez obzira na to gdje je relevantan zahtjev podnesen. Nadalje, slaganje s tvrdnjom podnositelja zahtjeva značilo bi prihvaćanje da jurisdikcijska veza može sama nastati tako da pojedinac podnese zahtjev povezan s useljavanjem, bez obzira na to gdje se u svijetu on nalazi, a da država ne poduzme nikakvu radnju izvršavanja vlasti ili jurisdikcije kako bi se stvorila ta veza. Isto tako, ne može se razumno prihvatiti da je puko podnošenje zahtjeva ili puko donošenje odluke u području useljavanja dovoljno da određeni pojedinac dođe pod jurisdikciju dotične države. Dakle, kao što ni zahtjev za izdavanje vize podnesen putem interneta ili pošte ne stvara jurisdikciju, tako ni činjenica da je zahtjev podnesen ili čak da je odluka o imigracijskom statusu donesena u inozemnom veleposlanstvu ili konzulatu ne može stvoriti jurisdikcijsku vezu.
89. Potrebno je napomenuti i da nijedan predmet koji uključuje diplomatsko ili konzularno osoblje nije usporediv s ovim predmetom niti podržava proširenje područja primjene članka 1. Konvencije. Osim činjenice da su ti predmeti ispitani mnogo godina prije predmeta Banković i drugi i Al-Skeini i drugi, jurisdikcija predmetnih država bila je utvrđena na temelju posebnih činjenica svakog predmeta. Nadalje, Sud je uvijek tvrdio da je kontrola useljavanja pitanje u suverenoj nadležnosti država stranaka. Međutim, ako se prihvate tvrdnje podnositelja zahtjeva, dobro utvrđeno načelo iz međunarodnog prava da država nema opću obvezu dopustiti strancima ulazak na svoje državno područje postalo bi besmisleno i bilo bi zamijenjeno neograničenom obvezom država stranaka da dopuste ulazak na svoje državno područje osobama koje su izložene riziku od postupanja protivnog članku 3. bilo gdje u svijetu. Sud se izričito usprotivio takvom proširenju, kao što je to naveo u predmetu Abdul Wahab Khan.
90. Umješači treće strane otvorili su još jedno važno pitanje koje je, prema njihovu mišljenju, ključno: složeni čimbenici u vezi s azilom i imigracijom zahtijevaju međunarodnu suradnju i kontrolu. Ta je kontrola bila ključna kako bi se omogućilo da zaštitni sustavi djeluju učinkovito, u interesu onih osoba kojima je potrebna međunarodna zaštita. Jasno je da situacija u Siriji izaziva duboko suosjećanje i da je zbog takve situacije nesmetano funkcioniranje tog sustava bilo još važnije. Međutim, bilo je važno i zaštititi osobe koje bi možda trebale potražiti utočište od proganjanja i ne narušiti sustav uvođenjem čimbenika nereda i nestabilnosti koji bi neizbježno proizašli iz odluke Suda da udovolji zahtjevima podnositelja zahtjeva.

(b) Centar AIRE, Nizozemsko vijeće za izbjeglice, ECRE i Međunarodna komisija pravnika

91. Organizacije umješači istaknule su da organi Konvencije već dugo priznaju izvanteritorijalnu jurisdikciju država stranaka i da bi ona mogla biti aktivirana, osobito, kao rezultat radnji ili propusta predstavnika ili tijela države koji djeluju izvan njezina državnog područja i utječu na pojedince pod njihovom vlašću ili njihovom kontrolom. U gore citiranom predmetu Banković i drugi, Sud je priznao da bi drugi slučajevi izvršavanja izvanteritorijalne jurisdikcije od strane države mogli postojati u situacijama koje se odnose na radnje ili propuste diplomatskih ili konzularnih predstavnika kada izvršavaju neku javnu funkciju. Prema Bečkoj konvenciji, konzularne funkcije sastoje se, posebice, od izdavanja viza i odgovarajućih dokumenata osobama koje žele putovati u državu šiljateljicu. To odgovara ovlasti javnog tijela u području kontrole imigracije, koja spada u nadležnost države šiljateljice i mora se, u slučaju država stranaka Konvencije, izvršavati u skladu s pravima i slobodama priznatim Konvencijom, kako je već vidljivo iz opsežne sudske prakse nekadašnje Komisije. Ta je sudska praksa u skladu s praksom drugih međunarodnih tijela (Međunarodnog suda, Odbora za ljudska prava Ujedinjenih naroda, Međuameričkog suda za ljudska prava). Osim toga, Sud je u gore citiranoj presudi Soering prepoznao da, čak i ako nemaju stvarnu kontrolu nad dijelom svog državnog područja ili na stranom državnom području, države stranke Konvencije mogu imati pozitivnu obvezu na temelju članka 1. Konvencije da poduzmu mjere u okviru svojih ovlasti kako bi osigurale poštovanje prava zajamčenih Konvencijom.

(c) Liga za ljudska prava i Međunarodna federacija Saveza za ljudska prava

92. LDH i FIDH naglasili su da je Sud kao „ostale osnove za jurisdikciju” prihvatio situaciju u kojoj je država izvršila neki element državne vlasti, neovisno o tome je li riječ o izvršavanju jurisdikcijske nadležnosti kako je priznata međunarodnim pravom, je li riječ o jurisdikciji koju joj je treća država dodijelila na vlastitom državnom području ili proizlazi li ta jurisdikcija iz činjeničnih okolnosti (pritom su se pozvali na Banković i drugi, citirano gore, stavci 70.-71., te Al-Skeini i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], citirano gore, stavak 135.). Prema tome, kada država donosi odluku o odobravanju vize ili ulaska, boravka ili naseljavanja pojedinaca na svom državnom području, ona izvršava element državne vlasti čak i kada se bavi tim pitanjima u odnosu na strane državljane koji nisu prisutni na njezinu državnom području, a ta odluka ima učinak u inozemstvu bilo na temelju međunarodnog sporazuma (pozvali su se na X i Y protiv Švicarske br. 7289/75 i 7349/76, odluka Komisije od 14. srpnja 1977., D.R. 9, str. 76.), bilo na temelju činjeničnih okolnosti (pozvali su se na Nada protiv Švicarske [VV], br. 10593/08, ECHR 2012). 
93. Štoviše, iz sudske prakse Suda i osobito gore citirane presude Al-Skeini (stavci 134.-135.), jasno je da činjenica da neka država djeluje u cijelosti ili djelomično putem svojih diplomatskih ili konzularnih predstavnika u inozemstvu ne isključuje jurisdikciju država stranaka, pod uvjetom da ti predstavnici izvršavaju nadzor i kontrolu nad drugima i da se, u izvršavanju njihovih funkcija u skladu s nekim pravilom običajnog, konvencijskog ili drugog međunarodnog prava, sporne činjenice mogu pripisati njima, a ne državi na čijem državnom području djeluju. Priznato je da „funkcija” koju diplomatski ili konzularni predstavnici izvršavaju u kontekstu obavljanja radnji koje spadaju u nadležnost veleposlanstava i konzulata u inozemstvu, kao što je izdavanje putovnica njihovim državljanima, predstavlja osnovu za izvršavanje jurisdikcije. Organizacije umješači pozvale su se na X protiv Njemačke, br. 1611/62, odluka Komisije od 25. rujna 1965, Yearbook 8, str. 158. i 169.). Organizacije umješači ustvrdile su da bi isti zaključak trebao vrijediti za dozvole za ulazak ili boravak izdane stranim državljanima, s obzirom na to da je ta ovlast u isključivoj nadležnosti države u odnosu na čije državno područje stranka podnosi zahtjev za dozvolu boravka. S tim u vezi, Sud Europske unije presudio je da zahtjevi te vrste nisu uređeni pravom EUa i spadaju „isključivo” u područje primjene nacionalnog prava države kojoj je zahtjev podnesen putem njezina veleposlanstva u inozemstvu (v. gore stavke 71.-73.). 
94. Nakon utvrđivanja jurisdikcije, država bi pri izvršavanju te jurisdikcije trebala osobama pod svojom jurisdikcijom osigurati prava i slobode iz Konvencije te bi se mogla smatrati odgovornom, u skladu sa sudskom praksom Suda nakon gore citiranog predmeta Soering, za izvanteritorijalne posljedice radnji ili propusta koji joj se mogu pripisati, a koji su dotične pojedince možda izložili postupanju protivnom članku 3.

(d) Odvjetnička komora odvjetnika koji govore francuski i odvjetnika koji govore njemački jezik u Belgiji

95. OBFG je naglasio da je iz sudske prakse Suda, posebice predmeta Hirsi Jamaa i drugi protiv Italije ([VV], br. 27765/09, stavci 74. i 75., ECHR 2012), pa čak i ranije iz sudske prakse Komisije (M. protiv Danske, odluka, br. 17392/90, 14. listopada 1992., Odluke i izvješća 73, str. 199.), jasno da država stranka Konvencije izvršava jurisdikciju u smislu članka 1. Konvencije preko svojih konzularnih ili diplomatskih predstavnika u predstavništvu izvan državnog područja te države ako ti predstavnici izvršavaju svoje ovlasti u odnosu na druge osobe. Bilo koje drugo rješenje imalo bi za posljedicu oslobađanje državnih vlasti i dužnosnika njihove dužnosti da osiguraju poštovanje prava iz Konvencije.

3. Ocjena Suda o jurisdikciji

(a) Sažeti pregled primjenjive sudske prakse

96. Sud ponavlja da članak 1. Konvencije ograničava svoje područje primjene na „osobe” pod „jurisdikcijom” država stranaka Konvencije.
97. Izvršavanje jurisdikcije od strane tužene države uvjet je sine qua non da bi se ta država smatrala odgovornom za radnje ili propuste koji joj se mogu pripisati, a koji dovode do navoda o kršenju prava i sloboda utvrđenih u Konvenciji (v. Al-Skeini i drugi, citirano gore, stavak 130., te Güzelyurtlu i drugi protiv Cipra i Turske [VV] od 29. siječnja 2019., br. 36925/07, stavak 178.). Pitanje je li ta država stvarno odgovorna za radnje ili propuste iz kojih proizlaze prigovori podnositelja zahtjeva na temelju Konvencije zasebno je pitanje koje spada u fazu ispitivanja osnovanosti predmeta (v. Loizidou protiv Turske (preliminarni prigovori), 23. ožujka 1995., stavci 61. i 64., Serija A br. 310, te Güzelyurtlu i drugi, citirana gore, stavak 197.). 
98. Što se tiče značenja pojma „jurisdikcije“ u smislu članka 1. Konvencije, Sud je naglasio da je, s gledišta međunarodnog javnog prava, jurisdikcijska nadležnost države prvenstveno teritorijalna (vidi gore citirani predmet Güzelyurtlu i drugi, stavak 178.; vidi i gore citirani predmet Banković i drugi, stavci 59. - 61.). Pretpostavlja se da se obično izvršava na cijelom državnom području dotične države (vidi Assanidze protiv Gruzije [VV], br. 71503/01, stavak 139., + 2004-II).
99. U skladu s člankom 31. stavkom 1. Bečke konvencije iz 1969. godine o pravu međunarodnih ugovora, Sud je riječi „pod svojom jurisdikcijom“ tumačio utvrđivanjem uobičajenog smisla te fraze u njezinu kontekstu i u svjetlu cilja i svrhe Konvencije. Međutim, iako međunarodno pravo ne isključuje izvanteritorijalno izvršavanje jurisdikcije države, predložene osnove za takvu jurisdikciju (uključujući državljanstvo i zastavu), kao opće pravilo, definirane su i ograničene suverenim teritorijalnim pravima drugih relevantnih država (vidi gore citiranu odluku Banković i drugi, stavci 56. i 59.).
100. Taj teritorijalni pojam jurisdikcije država stranaka podupiru i travaux préparatoires Konvencije (v. Banković i drugi, citirano gore, stavci 19.-21. i 63.). U tekstu koji je pripremio Odbor za pravna i administrativna pitanja Savjetodavne skupštine Vijeća Europe prvobitno je bilo predviđeno, u odredbi koja je postala članak 1. Konvencije, da se „države članice obvezuju osigurati prava svim osobama koje borave na njihovu državnom području …”. Međutim, upućivanje na „sve osobe koje borave na njihovu državnom području” zamijenjeno je upućivanjem na osobe „pod [njihovom] jurisdikcijom” jer se pojam boravka smatrao previše restriktivnim i otvorenim za različita tumačenja koja ovise o dotičnom nacionalnom zakonodavstvu.
101. Sud je prepoznao da, iznimno od načela teritorijalnosti, radnje država stranaka koje su izvršene ili proizvode učinke izvan njihova državnog područja, mogu predstavljati izvršavanje jurisdikcije u smislu članka 1. Konvencije. To je dobro utvrđena sudska praksa (vidi, između ostalog, Ilaşcu i drugi protiv Moldavije i Rusije [VV], br. 48787/99, stavak 314., ECHR 2004-VII; Medvedyev i drugi protiv Francuske [VV], br. 3394/03, stavak 64., ECHR 2010; Al-Skeini i drugi, citirano gore, stavak 131.; i Güzelyurtlu i drugi, citirano gore, stavak 178.). 
102. Sud je u svakom predmetu, pozivajući se na konkretne činjenice, ocjenjivao postoje li iznimne okolnosti koje bi opravdale utvrđenje da je dotična država izvanteritorijalno izvršavala jurisdikciju (vidi gore citirani predmet Banković i drugi, stavak 61.; gore citirani predmet Al-Skeini i drugi, stavak 132.; gore citirani predmet Hirsi Jamaa i drugi, stavak 172.; i Catan i drugi protiv Republike Moldavije i Rusije [VV], br. 43370/04 i dva druga predmeta, stavak 103., ECHR 2012 (izvadci)).
103. Do iznimke od načela da je jurisdikcija na temelju članka 1. ograničena na vlastito državno područje države stranke dolazi kada ta država izvršava stvarnu kontrolu nad područjem izvan svog državnog područja. Obveza da na takvom području osigura prava i slobode utvrđene u Konvenciji proizlazi iz činjenice da ondje izvršava kontrolu, neovisno o tome izvršava li je izravno, preko oružanih snaga države ugovornice ili preko podređene lokalne uprave (za sažeti prikaz sudske prakse u ovim situacijama, v. AlSkeini i drugi, citirano gore, stavci 138.-140. i 142.; za recentniju praksu, v. Catan i drugi, citirano gore, stavci 121.-122.; Chiragov i drugi protiv Armenije [VV], br. 13216/05, stavak 186., ECHR 2015; Mozer protiv Moldavije i Rusije, br. 21034/05 i 7 drugih, stavci 36.-38., 17. srpnja 2018.). 
104. Stoga su Komisija i naknadno Sud zaključili da država izvršava jurisdikciju izvanteritorijalno kada na području izvan svog državnog područja izvršava javne ovlasti kao što su ovlast i odgovornost u pogledu održavanja sigurnosti (v. X i Y protiv Švicarske, citirano gore; Drozd i Janousek protiv Francuske i Španjolske, 26. lipanj 1992., stavci 91.-98., Serija A br. 240.; Gentilhomme, Schaff-Benhadji i Zerouki protiv Francuske, br.48205/99 i 2 drugih, stavak 20., 14. svibnja 2002.; Al-Skeini i drugi, citirano gore, stavci 143.-150.; i Al-Jedda protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 27021/08, stavci 75.-96., ECHR 2011.)
105. Nadalje, upotreba sile od strane predstavnika države koji djeluju izvan njezina državnog područja može, u određenim okolnostima, dovesti osobe koje se tako nađu pod kontrolom državnih vlasti, pod jurisdikciju države u smislu članka 1. (za sumarni prikaz sudske prakse vezane za ove situacije, v. Al-Skeini i drugi, citirano gore, stavak 136.). Isti je zaključak donesen i kada je pojedinac predan u pritvor predstavnika države u inozemstvu (v. Öcalan protiv Turske [VV], br. 46221/99, stavak 91., ECHR 2005-IV). Isto tako, izvanteritorijalna jurisdikcija priznata je kao rezultat situacija u kojima su službenici države koji su djelovali izvan njezina državnog područja, putem kontrole nad zgradama, letjelicama ili brodovima u kojima su se držali pojedinci, izvršavali ovlasti i fizičku kontrolu nad tim osobama (v. Issa i drugi protiv Turske, br. 31821/96, stavci 72.-82., 16. studenog 2004.; Al-Saadoon i Mufdhi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), br. 61498/08, stavci 86.-89., 30. lipnja 2009.; Medvedyev i drugi, citirano gore, stavci 62.-67; Hirsi Jamaa, citirano gore, stavci 76.-82.; i Hassan protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 29750/09, stavci 75.-80., ECHR 2014). 
106. Kako je Sud ponovio u presudi Al-Skeini i drugi (gore citirano, stavak 134.), jurisdikcija države stranke može proizaći iz radnji ili propusta njezinih diplomatskih ili konzularnih dužnosnika kada, u svom službenom svojstvu, u inozemstvu izvršavaju svoje ovlasti u odnosu na državljane te države ili njihovu imovinu (v. X protiv Njemačke, citirano gore; X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 7547/76, odluka Komisije od 15. prosinca 1977., Odluke i izvještaji 12, str. 73; i S. protiv Njemačke, br. 10686/83, odluka Komisije od 5. listopada 1984., D.R. 40, str. 191.), ili kada upotrebljavaju fizičku silu i kontrolu nad određenim osobama (v. M. protiv Danske, citirano gore, str. 193.). 
107. Konačno, posebne okolnosti postupovne prirode korištene su kako bi se opravdala primjena Konvencije u odnosu na događaje koji su se dogodili izvan državnog područja tužene države. Tako je, u pogledu parničnog postupka za naknadu štete koji su podnositelji zahtjeva pokrenuli pred talijanskim sudovima prema nacionalnom pravu u vezi sa smrću svojih srodnika kao posljedice zračnih napada koje je NATO savez izvršio na Saveznu Republiku Jugoslaviju, Sud presudio, unatoč izvanteritorijalnoj prirodi događaja iz kojih je proizašla tužba, da taj postupak spada u nadležnost Italije, koja je prema tome bila dužna u tom postupku osigurati poštovanje prava zaštićenih člankom 6. Konvencije (v. Markovic i drugi protiv Italije, (odl.), br. 1398/03, 12. lipanj 2003., i Markovic i drugi protiv Italije [VV], citirano gore, stavci 49.-55.). Nedavno je, u pogledu smrtnih slučajeva koji su se dogodili izvan državnog područja tužene države, Sud utvrdio da je zbog činjenice da je dotična država započela kaznenu istragu tih događaja bila uspostavljena jurisdikcijska veza u smislu članka 1. između te države i srodnika žrtve, koja podrazumijeva obvezu države da udovolji procesnim pretpostavkama iz članka 2. (v. Güzelyurtlu i drugi protiv Cipra i Turske, citirano gore, stavak 188.). 
108. Nasuprot tome, u gore citiranom predmetu Abdul Wahab Khan, Sud je odbio tvrdnju kojom se pozivalo na postupak koji je podnositelj zahtjeva, pakistanski državljanin s prebivalištem u Pakistanu, pokrenuo pred Posebnim povjerenstvom za žalbe u području useljavanja (SIAC) kako bi osporio odluku o ukidanju njegove dozvole za boravak u Ujedinjenom Kraljevstvu. Sud je presudio da, s obzirom na to da drugi kriteriji za utvrđivanje veze između podnositelja zahtjeva i Ujedinjenog Kraljevstva nisu ispunjeni, činjenica da je podnositelj zahtjeva pokrenuo taj postupak nije dovoljna za utvrđivanje jurisdikcije Ujedinjenog Kraljevstva u pogledu rizika, koji je naveo podnositelj zahtjeva, da će u Pakistanu biti podvrgnut postupanju protivnom članku 3. Konvencije (v. Abdul Wahab Khan, citirano gore, stavak 188.).
109. Radi usporedbe, Sud naglašava da gore citirane predmete treba razlikovati od predmeta u kojima su činjenice sadržavale međunarodni element, ali koji nisu uključivali izvanteritorijalnost u smislu članka 1. Konvencije. To je bio slučaj u predmetima na temelju članka 8. koji su se odnosili na odluke donesene u odnosu na pojedince, neovisno o tome jesu li državljani, koji su se nalazili izvan državnog područja tužene države, ali u kojim predmetima se nije otvorilo pitanje jurisdikcije te države, s obzirom na to da je jurisdikcijska veza proizlazila iz već postojećeg obiteljskog ili privatnog života koji je ta država bila dužna štititi (v. Nessa i drugi protiv Finske (odl.), br. 31862/02, 06. svibanj 2003.; Orlandi i drugi protiv Italije, br. 26431/12, 14. prosinca 2017.; i Schembri protiv Malte (odl.), br. 66297/13, 19. rujna 2017.). 

(b) Primjena u ovom predmetu

110. Sud napominje, kao prvo, da su osporavane odluke donijele belgijske vlasti u Belgiji. Te su odluke donesene kao odgovor na zahtjeve za izdavanje viza koje su podnositelji zahtjeva podnijeli konzularnim službama belgijskog veleposlanstva u Bejrutu, s ciljem dobivanja odobrenja za ulazak u Belgiju kako bi mogli zatražiti azil u toj zemlji i izbjeći postupanje protivno članku 3. Konvencije kojem su, kako su naveli, izloženi u Alepu. Odluke o odbijanju traženih viza naknadno su prenesene preko konzularnih službi veleposlanstva, koje su obavijestile podnositelje zahtjeva.
111. Podnositelji zahtjeva ustvrdili su da se u ovom predmetu pitanje „jurisdikcije“ u smislu članka 1. Konvencije ne otvara samo u smislu izvanteritorijalnog područja primjene osporavanih odluka. Prema njihovu mišljenju, prilikom obrade njihovih zahtjeva za izdavanje vize, belgijske vlasti odlučivale su o pitanju uvjeta za ulazak na državno područje. Time su te vlasti donijele nacionalne odluke u odnosu na podnositelje zahtjeva te su ih tako dovele pod jurisdikciju Belgije.
112. Sud prihvaća da su, odlučujući o zahtjevima za izdavanje vize podnositelja zahtjeva, belgijske vlasti donijele odluke koje se odnose na uvjete za ulazak na belgijsko „državno područje” te su tako izvršile javnu ovlast. Međutim, to utvrđenje samo po sebi nije dovoljno da podnositelje zahtjeva dovede pod „teritorijalnu” jurisdikciju Belgije u smislu članka 1. Konvencije. Puka činjenica da su odluke koje su donesene na nacionalnoj razini utjecale na položaj osoba s boravištem u inozemstvu također nije dovoljna da bi se utvrdila jurisdikcija dotične države nad tim osobama izvan njezina državnog područja (v. Banković i drugi, citirano gore, stavak 75.) 
113. Kako bi utvrdio primjenjuje li se Konvencija na ovaj predmet, Sud mora ispitati jesu li postojale izvanredne okolnosti koje bi mogle dovesti do zaključka da je Belgija izvršavala izvanteritorijalnu jurisdikciju u odnosu na podnositelje zahtjeva. Kao što je prethodno istaknuo (v. stavak 102.), to je prije svega činjenično pitanje koje zahtijeva da Sud istraži prirodu veze između podnositelja zahtjeva i tužene države i da utvrdi je li ta država stvarno izvršavala nadzor ili kontrolu nad njima.
114. S tim u vezi, nije bitno što su diplomatski predstavnici, kao u ovom predmetu, imali samo ulogu „poštanskog sandučića“ i nije bitno utvrditi tko je bio odgovoran za donošenje odluka, belgijske vlasti na državnom području ili diplomatski predstavnici u predstavništvu u inozemstvu.
115. Sud na početku napominje da podnositelji zahtjeva nikada nisu bili na državnom području Belgije i da ne tvrde da imaju bilo kakve već postojeće obiteljske ili privatne veze s tom zemljom.
116. Nadalje, pred Sudom nije navedeno da je jurisdikcijska veza proizašla iz bilo kakve kontrole koju su belgijske vlasti izvršavale na sirijskom ili libanonskom državnom području.
117. Sud napominje i da podnositelji zahtjeva osporavaju ishod postupka za ispitivanje njihovih zahtjeva za vizu, a ne radnje ili propuste diplomatskih predstavnika u belgijskom veleposlanstvu u Bejrutu. Ipak, konzularne funkcije primanja i izdavanja viza doživljavaju kao oblik kontrole ili vlasti, koja se u odnosu na njih izvršavala na temelju javnih ovlasti, i na toj osnovi pokušavaju pronaći podršku u sudskoj praksi Komisije u kojoj je priznato izvršavanje izvanteritorijalne jurisdikcije kao rezultat radnji i propusta diplomatskih predstavnika.
118. S tim u vezi, Sud prihvaća tvrdnju tužene Vlade, koju su potvrdile Vlade trećih stranaka, da nijedan od gore citiranih presedana iz sudske prakse u stavku 106. nije primjenjiv na ovaj predmet s obzirom na to da ovaj predmet ne sadržava nijednu od poveznica između podnositelja zahtjeva i dotične države koje su karakterizirale navedene predmete. Kao prvo, podnositelji zahtjeva nisu belgijski državljani koji žele iskoristiti zaštitu svog veleposlanstva. Kao drugo, diplomatski predstavnici ni u jednom trenutku nisu izvršavali de facto kontrolu nad podnositeljima zahtjeva. Podnositelji su slobodno odlučili pristupiti belgijskom veleposlanstvu u Bejrutu i ondje predati svoje zahtjeve za izdavanje vize – kao što su mogli i odlučiti pristupiti bilo kojem drugom veleposlanstvu; zatim su mogli slobodno i nesmetano napustiti prostorije belgijskog veleposlanstva.
119. Čak i uz pretpostavku, podredno, da se može iznijeti argument na temelju činjenice da belgijska država izvršava upravnu kontrolu nad prostorijama svojih veleposlanstava, prethodno navedena sudska praksa (vidi stavak Pogreška! Izvor reference nije pronađen.. ove odluke) ukazuje na to da taj kriterij nije dovoljan da svaku osobu koja uđe u te prostorije dovede pod jurisdikciju Belgije.
120. Nadalje, kao odgovor na usporedbu s gore navedenom presudom Soering, koju su naveli podnositelji zahtjeva, Sud ponavlja da se ovaj predmet bitno razlikuje od brojnih predmeta o protjerivanju koje je ispitivao nakon donošenja te presude i u kojima je prihvatio da može doći do odgovornosti države stranke na temelju članka 3. Konvencije kada je odluka države o udaljenju pojedinca izložila tog pojedinca stvarnom riziku da bude podvrgnut postupanju protivnom članku 3. u zemlji odredišta. Za razliku od podnositelja zahtjeva, pojedinci u predmetima koji uključuju udaljenje s državnog područja nalazili su se, u teoriji, na državnom području dotične države, ili na njezinoj granici (vidi M.A. i drugi protiv Litve, br. 59793/17, stavak 70., 11. prosinca 2018., i, mutatis mutandis, N.D. i N.T. protiv Španjolske [VV], br. 8675/15 i 8697/15, stavci 104. - 111., 13. veljače 2020.), te su se stoga očito nalazili pod njezinom jurisdikcijom (vidi gore citirani predmet Banković i drugi, stavci 68. i 77.).
121. Konačno, podnositelji zahtjeva tvrde da su došli pod „jurisdikciju” belgijske države pokretanjem postupka na domaćoj razini s ciljem osiguranja svojeg ulaska u Belgiju i da su tijekom tog postupka nadležna nacionalna tijela izvršavala punu i potpunu ovlast (vidi stavak 82. ove odluke). Sud je već odbacio tu tvrdnju u mjeri u kojoj se njome nastoji utvrditi teritorijalna jurisdikcija Belgije nad podnositeljima zahtjeva (vidi stavak 112. ove odluke). Međutim, još uvijek mora utvrditi je li činjenica da je pokrenut postupak na nacionalnoj razini mogla dovesti do iznimne okolnosti koja bi bila dovoljna da se jednostrano aktivira izvanteritorijalna jurisdikcijska veza između podnositelja zahtjeva i Belgije u smislu članka 1. Konvencije.
122. Prema mišljenju Suda, taj pristup nije potkrijepljen sudskom praksom. S tim u vezi, ističe da je u gore navedenom predmetu Markovic i drugi (vidi stavak Pogreška! Izvor reference nije pronađen.. ove odluke) proglasio nedopuštenima, zbog nenadležnosti, materijalne prigovore podnositelja zahtjeva na temelju drugih odredbi Konvencije osim članka 6. (vidi gore citirani predmet Markovic i drugi (odl.), i gore citirani predmet Markovic i drugi [VV], stavci 4. i 49. - 50.; vidi i, mutatis mutandis, gore citirani predmet Banković i drugi, stavci 83. - 84.). Ni postupak koji je doveo do jurisdikcije Turske u gore navedenom predmetu Güzelyurtlu i drugi (vidi stavak Pogreška! Izvor reference nije pronađen.. ove odluke) ne može se usporediti s upravnim postupkom koji su podnositelji zahtjeva pokrenuli u ovom predmetu. Relevantni postupak u predmetu Güzelyurtlu i drugi – koji je stvorio jurisdikcijsku vezu s Turskom – bio je kazneni postupak pokrenut na inicijativu turskih vlasti (koje su imale kontrolu nad „Turskom Republikom Sjeverni Cipar“). Taj je postupak stoga odgovarao postupanju države ugovornice u kontekstu njezinih postupovnih obveza na temelju članka 2. To se uvelike razlikuje od upravnih postupaka pokrenutih na inicijativu privatnih osoba koje nemaju nikakve veze s dotičnom državom osim postupaka koje su oni sami slobodno pokrenuli, a da im odabir te države, odnosno Belgije, nije nametnut bilo kakvom obvezom na temelju međunarodnog ugovora.
123. Nasuprot tome, u prilog tvrdnjama tužene Vlade i Vlada trećih stranaka treće strane ide i odluka donesena u predmetu Abdul Wahab Khan. Sud je u toj odluci pojasnio da puka činjenica da podnositelj zahtjeva pokreće postupak u državi stranci s kojom nema nikakve veze ne može biti dovoljna za utvrđivanje jurisdikcije te države nad njim (v. Abdul Wahab Khan, citirano gore, stavak 28.). Sud smatra da bi drugačiji zaključak predstavljao utvrđivanje gotovo univerzalne primjene Konvencije na temelju jednostranih odluka bilo kojeg pojedinca, neovisno o tome gdje se u svijetu nalazi, te bi prema tome stvorio neograničenu obvezu za države ugovornice, izvan njihove jurisdikcije, da odobravaju ulazak pojedincu koji bi mogao biti izložen riziku od zlostavljanja protivnog Konvenciji (ibid., stavak 27.). Kad bi činjenica da država stranka odlučuje o zahtjevu za imigraciju bila dovoljna da pojedinca koji podnosi zahtjev dovede pod njezinu jurisdikciju, stvorila bi se upravo takva obveza. Dotični bi pojedinac mogao stvoriti jurisdikcijsku vezu podnošenjem zahtjeva i tako, u određenim okolnostima, stvoriti obvezu iz članka 3. koja inače ne bi postojala.
124. Učinak takvog proširenja područja primjene Konvencije bio bi i negiranje dobro utvrđenog načela iz međunarodnog javnog prava, koje je priznao Sud, a prema kojem države stranke, u skladu sa svojim obvezama na temelju međunarodnih ugovora, uključujući Konvenciju, imaju pravo kontrolirati ulazak, boravak i protjerivanje stranaca (vidi, između ostalog, N. protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 26565/05, stavak 30., ECHR 2008, i Ilias i Ahmed protiv Mađarske [VV], br. 47287/15, stavak 125., 21. studeni 2019.). U tom smislu, Sud zapaža da je Sud Europske unije u sličnom predmetu, presudio da sukladno važećem EU pravu, izdavanje dugotrajnih viza spada pod isključivu nadležnost država članica (v. stavke 71.-73. gore). 
125. Zaključno, Sud smatra da podnositelji zahtjeva nisu bili pod jurisdikcijom Belgije u pogledu okolnosti zbog kojih prigovaraju na temelju članka 3. Konvencije. S obzirom na taj zaključak, isto utvrđenje primjenjuje se i na prigovor na temelju članka 13.
126. Konačno, Sud napominje da taj zaključak ne dovodi u pitanje napore država stranaka da olakšaju pristup postupcima azila putem svojih veleposlanstava i/ili konzularnih predstavništava (vidi gore citirani predmet N.D. i N.T. protiv Španjolske, stavak 222.).

B. Članci 6. i 13. Konvencije

127. Podnositelji zahtjeva tvrdili su da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije jer nisu mogli ishoditi izvršenje presude Žalbenog suda u Bruxellesu od 7. prosinca 2016. godine, kojom je belgijskoj državi naloženo da izvrši presudu Vijeća za sporove u vezi sa strancima od 20. listopada 2016. godine, a kojom su belgijske vlasti upućene da im izdaju vize koje su zatražili na temelju članka 3. Konvencije. Smatrali su da to predstavlja i povredu prava na djelotvoran pravni lijek u smislu gore navedenog članka 13.
128. Mjerodavnim dijelovima članka 6. stavka 1. Konvencije predviđeno je:

 ‘’Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi … svatko ima pravo da sud pravično … ispita njegov slučaj …’’

129. Sud smatra da se prigovor podnositelja zahtjeva mora analizirati kao prigovor koji se odnosi na pravo na izvršenje sudske odluke u smislu članka 6. Konvencije. S tim u vezi, ponavlja da su pretpostavke članka 6. strože od pretpostavki članka 13. i da ih obuhvaćaju (vidi Kudła protiv Poljske [VV], br. 30210/96, stavak 146., ECHR 2000-XI).
130. Uvodno, tužena Vlada iznijela je niz prigovora o dopuštenosti ovog dijela zahtjeva, na temelju nespojivosti ratione materiae prigovora na temelju članka 6. stavka 1. i neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava.
131. Otvara se pitanje je li Belgija izvršavala jurisdikciju nad podnositeljima zahtjeva u smislu članka 1. Konvencije u pogledu postupaka pokrenutih na njezinu državnom području. Međutim, Sud smatra da ne mora odlučivati o tom pitanju, s obzirom na svoja utvrđenja o primjenjivosti članka 6. stavka 1. (vidi stavak 109 ove odluke).
132. S tim u vezi, tužena Vlada ustvrdila je da se prigovor podnositelja zahtjeva, koji se formalno odnosi na nepostupanje po presudi od 7. prosinca 2016. godine kojom je belgijskoj državi naloženo da, pod prijetnjom dnevnih kazni, izvrši presudu Vijeća za sporove u vezi sa strancima od 20. listopada 2016. godine, zapravo odnosi na odluke o izdavanju viza i, posljedično, političko pravo na koje se članak 6. stavak 1. Konvencije ne primjenjuje.
133. Podnositelji zahtjeva tvrdili su da se njihov prigovor odnosi na subjektivno građansko pravo, priznato presudom Žalbenog suda u Bruxellesu od 7. prosinca 2016. godine, odnosno na pravo da osiguraju izvršenje obvezujuće i izvršne presude i da okončaju štetu do koje dolazi zbog neizvršenja te presude. Smatrali su da se nalog žalbenog suda – i popratne kazne za neizvršenje presude – odnose isključivo na „nezakonito djelovanje” koje je država počinila ne izvršivši obvezujuću odluku koju je donio upravni sud. Budući da je to „nezakonito djelovanje” predstavljalo krivnju u smislu belgijskog Građanskog zakonika, uputa žalbenog suda odnosila se na građansku obvezu davanja naknade u naravi za krivnju države.
134. Budući da nije sporno da je postojao „spor“ (contestation), zadaća Suda ograničena je na utvrđivanje toga je li u sporu bila riječ o „pravima i obvezama građanske naravi“.
135. Kao što je u ovom predmetu naglasio Žalbeni sud u Bruxellesu u svojoj presudi od 7. prosinca 2016. godine (vidi stavak 32. ove odluke), a uzimajući u obzir trenutačno stanje belgijskog prava, belgijske vlasti, konkretno u ovom predmetu zamjenik ministra za azil i migracije i Ured za strance, imale su na temelju članka 25. Zakonika Zajednice o vizama diskrecijsku ovlast prilikom odlučivanja o izdavanju viza za kratkotrajni boravak. Unatoč tome, podnositelji zahtjeva mogli su se obratiti sudu, odnosno Vijeću za sporove u vezi sa strancima, koje je presudom od 20. listopada 2016. godine obustavilo izvršenje odluka vlasti i imalo je ovlast ukinuti ih.
136. U takvoj situaciji, iako članak 6. stavak 1. Konvencije može biti primjenjiv, primjenjiv je, međutim, pod uvjetom da prednost ili povlastica, nakon što se dodijele, dovedu do prava građanske naravi (vidi presudu Regner protiv Češke Republike [VV], br. 35289/11, stavak 105., 19. rujna 2017.).
137. U pogledu prirode predmetnog prava u ovom predmetu, Sud, kao i belgijska Vlada, smatra da ulazak na belgijsko državno područje koji bi uslijedio nakon izdavanja viza ne dovodi do prava građanske naravi u smislu članka 6. stavka 1. Konvencije, kao što je slučaj i u pogledu svake druge odluke koja se odnosi na useljavanje i ulazak, boravak i udaljenje stranaca. Sukladno ustaljenoj sudskoj praksi, ta su područja izvan područja primjene članka 6. Konvencije (vidi, među drugim izvorima prava, Maaouia protiv Francuske [VV], br. 39652/98, stavak 40., 5. listopada 2000., i Mamatkulov i Askarov protiv Turske [VV], br. 46827/99 i 46951/99, stavci 82. - 83., 4. veljače 2005.).
138. Doduše, postupak koji su podnositelji zahtjeva naknadno pokrenuli na redovnim sudovima – u ovom slučaju na Žalbenom sudu u Bruxellesu – kako bi osigurali izvršenje presude Vijeća za sporove u vezi sa strancima od 20. listopada 2016. godine, odnosio se na odbijanje države da izvrši odluku koju je donio upravni sud, a žalbeni sud, utvrdivši svoju jurisdikciju prema domaćem pravu, presudio je da je u sporu koji mu je podnesen riječ o pravu građanske prirode. Međutim, Sud smatra da je cilj tog postupka bio samo nastaviti postupak u kojem se osporava osnovanost odluka vlasti o odbijanju izdavanja viza.
139. U svakom slučaju, Sud smatra da temeljni postupak ne postaje „građanski“ samo zato što je provođenje tog postupka zatraženo pred sudovima i taj postupak rezultira sudskom odlukom. Isto tako, postupak osiguranja izvršenja presude Žalbenog suda u Bruxellesu od 7. prosinca 2016. godine bio je iste prirode kao postupak za odobravanje viza koje su tražili podnositelji zahtjeva (vidi, mutatis mutandis, Pierre-Bloch protiv Francuske, 21. listopada 1997., stavak 51., Izvješća 1997-VI, i Panjeheighalehei protiv Danske (odl.), br. 11230/07, 13. listopada 2009.).
140. Prema tome, članak 6. stavak 1. Konvencije nije primjenjiv u ovom predmetu. Na taj zaključak ne utječe činjenica da belgijski sudovi nisu osporavali primjenjivost članka 6. na predmetni postupak. Konvencija ne sprječava države stranke da dodijele širu sudsku zaštitu u pogledu prava i sloboda zajamčenih u Konvenciji od one razine zaštite koja se pruža na temelju Konvencije (članak 53.).
141. Ovaj dio zahtjeva mora se stoga proglasiti nespojivim ratione materiae s odredbama Konvencije, a time i nedopuštenim sukladno članku 35. stavcima 3. i 4. Konvencije.
142. U svakom slučaju, zbog ovog utvrđenja da je članak 6. neprimjenjiv nije potrebno provoditi bilo kakvo prethodno ispitivanje toga postoji li jurisdikcija u smislu članka 1. u vezi s člankom 6. Konvencije.

Iz tih razloga, Sud većinom glasova

Utvrđuje da je zahtjev nedopušten.

Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 5. svibnja 2020. godine.

 Johan Callewaert                                                                 Linos-Alexandre Sicilianos

 Zamjenik tajnika                                                                     Predsjednik

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

GRAND CHAMBER

DECISION

Application no. 3599/18
M.N. and Others against Belgium

The European Court of Human Rights, sitting on 5 March 2020 as a Grand Chamber composed of:

 Linos-Alexandre Sicilianos, President,
 Robert Spano,
 Jon Fridrik Kjølbro,
 Angelika Nußberger,
 Paul Lemmens,
 Helen Keller,
 André Potocki,
 Krzysztof Wojtyczek,
 Iulia Antoanella Motoc,
 Mārtiņš Mits,
 Stéphanie Mourou-Vikström,
 Pauliine Koskelo,
 Georgios A. Serghides,
 Marko Bošnjak,
 Jovan Ilievski,
 Ivana Jelić,
 Darian Pavli, judges,
and Johan Callewaert, Deputy Grand Chamber Registrar,

Having deliberated on 24 April 2019 and 5 March 2020, decides as follows:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 3599/18) against Belgium lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) on 10 January 2018 by a married couple and their two minor children, all Syrian nationals (“the applicants”).

2.  The applicants were represented by Mr O. Stein and Ms L. Lambert, lawyers practising in Brussels. The Belgian Government (“the respondent Government”) were represented by their Agent, Ms I. Niedlispacher, of the Federal Justice Department.

3.  The application was allocated to the Second Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). On 26 April 2018 a Chamber of that Section gave notice to the Government of the complaints under Articles 3, 6 § 1 (enforcement limb) and 13. The remainder of the application was declared inadmissible pursuant to Rule 54 § 3. On 20 November 2018 the Chamber relinquished jurisdiction in favour of the Grand Chamber, none of the parties having objected to relinquishment (Article 30 of the Convention).

4.  The President of the Section to which the case had been assigned acceded to the applicants’ request not to have their names disclosed (Rule 47 § 4).

5.  The applicants and the Government both filed observations on the admissibility and the merits of the case. In addition, third-party comments were received from the Governments of Croatia, the Czech Republic, Denmark, France, Germany, Hungary, Latvia, the Netherlands, Norway, Slovakia and the United Kingdom, and from the Human Rights League (“LDH”), the International Federation for Human Rights (“FIDH”), the Centre for Advice on Individual Rights in Europe (“AIRE Centre”), the Dutch Council for Refugees, the European Council on Refugees and Exiles (“ECRE”), the International Commission of Jurists, and the Bar Council of French-speaking and German-speaking Lawyers (“OBFG”), which had been given leave to intervene in the written procedure (Article 36 §§ 2 and 3 of the Convention).

6.  A hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 24 April 2019 (Rule 59 § 3).

There appeared before the Court:

- for the respondent Government
Ms I. Niedlispacher, Agent,
Ms E. Derriks, Counsel,
Ms M. De Sousa,
Mr G. Vanwitzenburg,
Mr A. Paul, Advisers;

- for the applicants
Mr O. Stein,
Ms L. Lambert, Counsel,
Mr J. Englebert,
Mr J. Callewaert, Advisers;

- for the French Government (third party)
Ms F. Merloz, Co-Agent,
Ms E. Leblond, Adviser;

- for the Latvian Government (third party)
Ms K. Līce, Agent,
Ms E. L. Vītola, Adviser;

- for the Norwegian Government (third party)
Mr Marius Emberland, Agent;

- for the United Kingdom Government (third party)
Mr G. Cox QC, Attorney General,
Sir J. Eadie,
Mr D. Blundell,
Mr C. Murphy,
Ms A. Sornarajah, Advisers,
Mr C. Wickremasinghe, Agent;

- for the OBFG
Mr F. Krenc, Counsel.

7.  The Court heard addresses by Ms Niedlispacher, Ms Derriks, Mr Stein and Ms Lambert; by Mr Geoffrey Cox QC and Ms Merloz, on behalf of the Governments of the United Kingdom, France, Latvia and Norway, and by Mr Krenc. Ms Derriks, Ms Niedlispacher, Mr Englebert, Ms Lambert, Mr Callewaert and Mr Stein subsequently replied to questions put by the judges.

THE FACTS

1. Administrative phase (visa applications and proceedings before the Aliens Office and the administrative courts)

8.  During the administrative phase, the applicants attempted, firstly, to obtain documents that would enable them to enter and reside legally in Belgium for the period required to make a formal asylum claim; secondly, they brought proceedings before the administrative courts to challenge the refusal by the Aliens Office to issue them with visas. For its part, the Belgian State opposed, before the same courts, the granting of visas.

1. Decisions of 13 September 2016 refusing to issue visas

9.  On 22 August 2016 the applicant couple, accompanied by one of their children, travelled to the Belgian embassy in Beirut to submit visa applications for themselves and their two children. Their applications were supported by a letter from their Belgian lawyer, dated 15 July 2016, and related documents.

10.  The applicants requested visas with limited territorial validity on the basis of Article 25 of the Community Code on Visas (see paragraph 64 below). With regard to the compelling humanitarian reasons required for application of that provision, the applicants stated that in terms of both security and living conditions they were in a situation of absolute emergency on account of the armed conflict in Syria and, more specifically, the intensive bombardment of Aleppo. They submitted documents in support of their claims. The applicants stated that their house in Aleppo had been destroyed by bombing; that they had taken shelter in the house of an uncle who had fled Syria; that the war situation had made access to food, water and electricity very difficult; and that the children were no longer attending school. In consequence, they wished to leave Aleppo and obtain visas in order to travel to and apply for asylum in Belgium, which had granted international protection status (asylum or subsidiary protection) in 2015 to the vast majority of asylum-seekers arriving from Syria and where they were in contact with a Belgian family which was willing to provide accommodation.

11.  On 13 September 2016 the Aliens Office, the administrative body responsible for issuing visas (see paragraph 45 below), refused to grant “humanitarian visas” to the applicants and informed them of its decisions by an email of 29 September 2016, transmitted through the visa department of the Belgian embassy in Beirut.

12.  The Aliens Office indicated that the visas requested by the applicants were intended only for persons wishing to travel for a short period to the territory of a Schengen State for reasons beyond their control, such as the illness or death of a relative, and who had no intention of settling permanently in the State in question. The Aliens Office noted, however, that since the applicants’ avowed intention was to lodge an asylum claim on arrival in Belgium, they could not make use of this type of visa. In the view of the Aliens Office, granting a visa on humanitarian grounds to an individual who intended to apply for asylum in Belgium would therefore create a precedent which would derogate dangerously from the exceptional nature of the procedure for short-stay visas. The Aliens Office added that diplomatic and consular missions were not listed among the authorities before which an asylum claim could be lodged under the Royal Decree of 8 October 1981 on the entry, residence, settlement and expulsion of aliens.

13.  Lastly, the Aliens Office invited the applicants to apply for another type of visa, based on the Belgian legislation enabling them to stay in Belgium for more than 90 days. The applicants subsequently submitted such an application, which was rejected by the Belgian authorities in December 2016 (see paragraph 34 below).

14.  The applicants lodged an application under the extremely urgent procedure with the Aliens Appeals Board – the judicial appeal body against decisions by the Aliens Office (see paragraph 52 below) –, requesting a stay of execution, under the extremely urgent procedure, of the Aliens Office’s decisions of 13 September 2016 (see paragraph 11 above).

15.  On 7 October 2016 the Aliens Appeals Board, acting under the extremely urgent procedure, ordered a stay of execution of the refusals by the Aliens Office to grant visas and instructed the Belgian State to take new decisions within 48 hours, giving adequate legal grounds, that is, by giving reasons which took account of the extremely dangerous situation in Syria.

16.  On 6 March 2017 the Aliens Appeals Board noted that no application had been brought to have the decisions of 13 September 2016 refusing to issue the visas set aside, and decided in consequence to lift the stay of execution of the visa refusal decisions and the interim measures. It further noted that, since the refusal decisions had not been set aside, they were still operative.

17.  On 8 February 2018 the Conseil d’État dismissed an appeal on points of law by the applicants against the judgment of 6 March 2017. It held that no departure from the case-law had been made out and dismissed the arguments in which the applicants alleged a breach of the principle of legal certainty and a violation of Articles 3 and 13 of the Convention.

18.  On the same date the Conseil d’État dismissed an appeal on points of law brought by the Belgian State against the judgment of 7 October 2016 on the grounds that, following the lifting of the stay of execution on 6 March 2017, the contested judgment no longer adversely affected the Belgian State.

2. Decisions of 10 October 2016 refusing to issue visas

19.  As required by the order of the Aliens Appeals Board (see paragraph 15 above), the Aliens Office issued new decisions, dated 10 October 2016, refusing to grant the visas; however, it provided the same reasons as in the previous refusals. In the notification email sent to the applicants’ lawyer, it stated that “Article 3 of the Convention [could] not be interpreted as requiring States to admit to their territory all persons living in catastrophic situations, at the risk of requiring the developed countries to accept entire populations from the developing world, countries at war or those ravaged by natural disasters”.

20.  By a judgment of 14 October 2016 the Aliens Appeals Board, acting under the extremely urgent procedure, again ordered a stay of execution of the decision of 10 October 2016 refusing to issue the visas, and instructed the Aliens Office to take new decisions, this time giving adequate legal grounds, within 48 hours.

21.  The Aliens Appeals Board held that it was unable to accept the State’s argument that Article 3 of the Convention could not reasonably entail an obligation for the member States of the Council of Europe to admit all populations confronted with situations of chaos or great danger in their own countries. It also reiterated the res judicata nature of its judgments, in particular that of 7 October 2016, which had nonetheless not been executed. Lastly, using the same terms as in its judgment of 7 October 2016, the Aliens Appeals Board stated that the Aliens Office had not met the formal requirement to provide reasons, by failing to take into consideration the alarming situation in Syria and the very serious risk of a violation of Article 3 of the Convention.

22.  The applicants brought proceedings before the Aliens Appeals Board to have the Aliens Office’s decisions of 10 October 2016 set aside. On 24 March 2017 the Aliens Appeals Board dismissed the application to have those decisions set aside, finding that the Aliens Office’s decisions of 13 September 2016 (see paragraph 11 above) had become final and that, in consequence, the applicants no longer had standing to challenge the subsequent decisions.

23.  An administrative appeal on points of law lodged by the applicants against that judgment was dismissed by the Conseil d’État on 17 May 2018. It based its decision on the interpretation given by the Court of Justice of the European Union (“CJEU”) to Articles 1 and 25 of the Visa Code; the CJEU had found on 7 March 2017 that the Visa Code applied only to visits of less than 90 days, and that it could not therefore be applied in the context of an asylum request necessarily implying a longer stay (see paragraphs 71‑73 below).

3. Decisions of 17 October 2016 refusing to issue visas

24.  On 17 October 2016 the Aliens Office again took decisions refusing to issue the visas, citing the same reasons as in the previous refusals.

25.  By a judgment of 20 October 2016 the Aliens Appeals Board, essentially reiterating the substance of its previous judgments, ordered a stay of execution of the refusal decisions of 17 October 2016. In addition, in view of the imminent danger faced by the applicants, the Belgian State’s persistent refusal to comply with res judicata authority and the importance of ensuring that the remedy was effective, it considered that it was justified to direct the State to issue the applicants, within 48 hours, with laissez-passers or visas, valid for three months.

26.  By a judgment of 24 March 2017 the Aliens Appeals Board dismissed the application to have the decisions set aside and ordered that the stay of execution in respect of the visa refusal decisions be lifted, together with the interim measures, based on the same reasoning as that set out in its first judgment of the same date (see paragraph 22 above).

27.  An appeal on points of law against this judgment was dismissed by the Conseil d’État in a judgment of 17 May 2018, on the same grounds as those set out in the above-cited judgment of the same date (see paragraph 23 above).

2. Judicial phase (proceedings before the civil courts concerning execution of the Aliens Appeals Board’s judgment of 20 October 2016)

28.  For the applicants, the purpose of the judicial phase was to obtain execution of the Aliens Appeals Board’s judgment of 20 October 2016 – by virtue of which they had obtained the right to travel legally to Belgium, since the Belgian Government had been ordered to grant them leave to enter and remain in the country for 3 months –, and subsequently of the Brussels Court of Appeal’s judgment of 7 December 2016. For its part, the Belgian State sought to counter the execution of the above-cited decisions; it secured this aim through the court of appeal’s judgment of 30 June 2017.

1. Proceedings brought by the applicants before the urgent‑applications judge

29.  The applicants sent a formal notice, served by bailiff, to the Belgian authorities seeking execution of the Aliens Appeals Board’s judgment of 20 October 2016 (see paragraph 25 above). That approach having proved unsuccessful, the applicants brought a unilateral application before the President of the Brussels French-language Court of First Instance (“TPI”).

30.  By an order of 25 October 2016, considering that the failure by the Aliens Office to comply with a judgment of the Aliens Appeals Board, notwithstanding the fact that it had been immediately enforceable, constituted “an unacceptable illegal action”, the acting president of the French-language TPI ordered the State, as an urgent measure, to comply with the Board’s judgment of 20 October 2016, that is, to issue the applicants with visas or laissez-passers, and made the order subject to a penalty payment of 1,000 euros (EUR) per day of delay and per applicant.

31.  In compliance with a condition imposed by the president ruling on the unilateral application, the applicants brought an inter partes action against the State in order to have the order of 25 October 2016 confirmed. On 7 November 2016 another judge acting as president of the French‑language TPI declared their application admissible but unfounded, considering that the Belgian authorities could not be criticised for failing voluntarily to comply with a judgment by the Aliens Appeals Board, even one that was immediately enforceable, if these same authorities intended to challenge the legality of the judgment by pursuing an appeal procedure provided for by law. The judge also held that, since the legislature had not given the Aliens Appeals Board powers to impose penalty payments, the TPI in turn did not have such powers in the case under examination.

32.  On an appeal by the applicants, the Brussels Court of Appeal delivered a judgment on 7 December 2016 varying the order of 7 November 2016. It held that the applicants could rely on the binding and enforceable nature of the contested judgment and on their subjective right to seek compliance and obtain an end to the harm sustained by them as a result of non-execution of the judgment, which constituted “an illegal action” and manifest fault. It also considered that, despite the absence of any proceedings to have the decisions of 13 September 2016 refusing the visas set aside, the appeal lodged with it was not wholly devoid of purpose.

33.  In consequence, the court of appeal ordered the Belgian State to execute the Aliens Appeals Board’s judgment of 20 October 2016, which had instructed the Belgian authorities to issue visas or laissez-passers, held that this order was immediately enforceable and, lastly, ruled that the State was to pay a penalty of EUR 1,000 per day of delay and per applicant.

34.  In correspondence of 12 and 13 December 2016, the lawyers to the Belgian State informed the applicants that the Belgian authorities were refusing to issue the laissez-passers or long-stay visas requested by them as an alternative solution to granting the so-called “humanitarian” visas. They advised the applicants to approach the Lebanese authorities with a request for visas and urged them not to pursue the execution of the court of appeal’s judgment of 7 December 2016, in view of a similar case that was pending before the CJEU (see paragraphs 71-73 below).

35.  The applicants stated that they were unable to follow the advice of the Belgian Government and intended to seek enforcement of the Brussels Court of Appeal’s judgment, in view of the urgency of their personal situation and the disastrous humanitarian conditions prevailing for Syrians in Lebanon. On 13 December 2016 a payment order in respect of the penalties accrued was served on the Belgian State.

36.  On 27 February 2017 the Belgian State lodged an appeal on points of law against the court of appeal’s judgment of 7 December 2016. Those proceedings are currently pending.

2. Proceedings lodged by the Belgian State before the urgent‑applications judge

37.  The Belgian State, which sought for its part a stay of execution of the Brussels Court of Appeal’s judgment of 7 December 2016, lodged a unilateral action to that effect with the President of the Brussels Dutch‑speaking TPI on 13 December 2016, but was unsuccessful (order of the same date). However, on an appeal by the Belgian State, the court of appeal varied the decision of the first-instance court in a judgment of 14 December 2016. It noted the Belgian State’s intention to raise the difficulties of complying with the judgment of 7 December 2016 with the enforcement judge (“le juge des saisies”) and ordered the applicants not to pursue further enforcement proceedings pending a decision by the enforcement judge who was to rule on the validity of the enforcement procedure and the State’s right to restrict the amounts due in respect of penalty payments.

3. Proceedings concerning the difficulties involved in executing the court of appeal’s judgment of 7 December 2016 (attachment of property)

38.  On 15 December 2016 the applicants brought an action against the Belgian State before the enforcement judge at the Brussels French-language TPI, seeking to ensure that the payment order of 13 December 2016 was executed.

39.  On the same date the Belgian State brought proceedings against the applicants before the enforcement judge at the Brussels Dutch‑language TPI, seeking a stay of execution of the principal sentence (condamnation principale) resulting from the Aliens Appeals Boards’ judgment of 20 October 2016 (obligation to issue visas or laissez‑passers) and/or a stay of execution of the court of appeal’s judgment of 7 December 2016, and/or to prevent other enforcement measures, such as penalty payments. In the alternative, the State requested a finding that the conditions for a judicial deposit arrangement (“cantonnement”) had been met.

40.  Those two sets of proceedings, brought before different courts, gave rise to disputes concerning the jurisdiction of each court and to diverging decisions. It was ultimately the action lodged by the Belgian State (see paragraph 37 above) which was the first to be examined by the Brussels Court of Appeal. By a judgment of 30 June 2017 a Dutch-language division of the Court of Appeal held that the Aliens Appeals Boards’ judgment of 20 October 2016 was no longer operative, given that the applicants had not lodged an application to have the visa refusal decisions of 13 September 2016 set aside. The court of appeal’s judgment of 7 December 2016 was thus no longer operative, given that the Aliens Office’s refusal decisions of 13 September 2016 had become final and irrevocable before the penalty payment was issued against the Belgian State.

41.  The applicants did not appeal on points of law against the Brussels Court of Appeal’s judgment of 30 June 2017, on the grounds that the lawyer at the Court of Cassation assigned to their case by the Legal Aid Board had informed them such an appeal would have no reasonable prospect of success.

42.  On 20 December 2017 the French-language enforcement judge, examining the action brought by the applicants on 15 December 2016, found that the case had become devoid of purpose following the Brussels Court of Appeal’s judgment of 30 June 2017.

LEGAL FRAMEWORK AND PRACTICE

1. Domestic law and practice
   1. Issuing of visas

(a)  Legislative framework

43.  Section 2/1 of the Aliens (Entry, Residence, Settlement and Expulsion) Act of 15 December 1980 (“the Aliens Act”) provides for two types of visa: short-term visas, for a maximum duration of 90 days (“C-type visas”) and long-term visas, for a period of more than 90 days (“D‑type visas”). It does not refer to the possibility of issuing a specific visa for humanitarian reasons.

44.  Visas are entered in passports by the Belgian diplomatic and consular missions abroad. Embassies and consulates do not have authority to refuse to issue a visa. In consequence, where a visa application requires more in-depth scrutiny, it is sent to the Aliens Office (see paragraph 45 below).

45.  The decision on whether or not to grant a visa falls within the discretionary powers of the Minister (at the relevant time, the State Secretary with responsibility for asylum and migration), and his or her representative, an authorised civil servant from the Aliens Office. The Aliens Office is the administrative body, under the supervision of the minister, which has responsibility in practice for all decisions concerning the entry, residence, settlement and expulsion of aliens.

46.  Short-term visas are governed by the Community Code on Visas, which is directly applicable in Belgium (see paragraphs 62-65 below). This type of visa, which is in principle valid through the Schengen area, may, exceptionally, be issued “with limited territorial validity”, for example “on humanitarian grounds” (Article 25 of the Visa Code, see paragraph 71 below).

47.  Long-term visas – which fall outside the scope of EU law (see paragraphs 71-73 below) – are governed by sections 9 to 13 of the Aliens Act. Section 9 (1) provides that “to remain in the Kingdom beyond the period laid down in section 6 [namely for more than 90 days] an alien who is not in one of the cases provided for in section 10 [cases where an alien is automatically granted leave to remain for more than three months] must be authorised to do so by the Minister or his or her representative”. Section 13 § 1 provides that, except where expressly provided otherwise, long-term leave to remain is granted for a limited duration. Under section 13 § 2, this authorisation may be extended by the Minister or his or her representative.

(b)  Practice

48.  The Belgian Federal Centre for the analysis of migration flows, protection of the fundamental rights of aliens and action against trafficking in human beings, or “Myria” – an independent public institution –, carried out research in 2017 and 2019 into the practice of issuing visas on humanitarian grounds.

49.  Myria stressed that, given the discretionary nature of the powers exercised by the Minister and the Aliens Office, and in the absence of criteria for granting or refusing a so-called “humanitarian” visa, it was impossible to indicate with precision the situations which had justified granting this type of visa. Nonetheless, it was able to distinguish the broad outlines of the policy in place.

50.  Until the CJEU’s judgment of 7 March 2017 (see paragraphs 71-73 below) short-stay visas could be issued on humanitarian grounds to individuals in disturbing medical or humanitarian circumstances; to aliens entitled, at the invitation of the Belgian authorities, to submit an asylum claim in Belgium; to beneficiaries of resettlement programmes run by the Office of the United Nations High Commissioner for Refugees and, in Belgium, by the Commissioner-General’s Office for Refugees and Stateless Persons; and to asylum-seekers who had been involved in an exceptional rescue operation, on the instruction of the Secretary of State for Immigration and Asylum Policy.

51.  The majority of so-called “humanitarian” visas were issued to family members who did not meet the legal requirements for family reunion. Since the CJEU’s judgment of 7 March 2017, only long-stay visas are issued to persons applying for visas who wish to claim asylum in Belgium.

(c)  Appeals

52.  If the Aliens Office refuses to issue a visa, the requesting party may apply to the Aliens Appeals Board to have the Aliens Office’s decision set aside. The Aliens Appeals Board is an administrative court which rules in a collegial formation or as a single judge.

53.  An action to have a decision by the Aliens Office set aside does not suspend it. For this reason, section 39/82 of the Aliens Act provides for the possibility of submitting a request for a stay of execution either under an “ordinary” procedure or under the “extremely urgent” procedure. In principle, requests for suspension and for setting aside must be submitted in the same application, except in cases of extreme urgency. In the latter case, the request for a stay of execution may be submitted separately from the action to have the decision set aside. However, the latter must be submitted within 30 days of notification of the decision to refuse the visa, failing which the stay of execution and any other interim measures ordered prior to submission of the action to have the decision set aside will be lifted. A stay of execution may be ordered only if the grounds relied on are sufficiently serious to warrant setting aside the impugned decision, and if immediate enforcement of the decision is liable to cause serious damage that it would be difficult to repair.

54.  Under section 39/67 of the Aliens Act, an appeal on points of law against the decisions of the Aliens Appeals Board lies to the Conseil d’État.

2. Judicial proceedings

55.  Under Articles 144 and 145 of the Constitution, the courts have competence to examine disputes relating to subjective rights.

56.  Article 584 of the Judicial Code provides for the possibility of applying to the president of the court of first instance by means of an urgent application or by an ex parte application:

“The President of the Court of First Instance shall, in respect of all matters except those which the law excludes from the jurisdiction of the courts of justice, give a provisional ruling in cases which he recognises as being urgent.

...

The matter shall be brought before the President by means of an urgent application or, in cases of absolute necessity, an ex parte application.

 ....”

57.  An appeal lies against decisions taken at first instance, and an appeal on points of law may be lodged against judgments given on appeal.

58.  In the event of difficulties in executing a judgment containing an order to pay penalties, any interested party can apply to the enforcement judge (“juge des saisies”) on the basis of Article 1498 of the Judicial Code, without, however, such an application having suspensive effect.

2. International and European Union law
   1. International law

59.  Article 1, Section A, paragraph 2, of the Convention on the Status of Refugees, signed at Geneva on 28 July 1951, as amended by the New York Protocol of 31 January 1967 (“the Geneva Convention”), provides in particular that a refugee is any person who, owing to a well-founded fear of being persecuted for reasons of race, religion, nationality, membership of a particular social group or political opinion, is outside the country of his nationality and is unable or, owing to such fear, unwilling to avail himself of the protection of that country.

60.  Article 33 § 1 of the Geneva Convention provides that no Contracting State shall expel or return (“refouler”) a refugee in any manner whatsoever to the frontiers of territories where his life or freedom would be threatened on account of his race, religion, nationality, membership of a particular social group or political opinion.

2. European Union law

(a)  Charter of Fundamental Rights

61.  The Charter of Fundamental Rights of the European Union contains, inter alia, the following provisions:

- Article 18, which provides that the right to asylum is to be guaranteed with due respect for the rules of the Geneva Convention and in accordance with the Treaty establishing the European Union (“EU”) and the Treaty on the Functioning of the EU;

- Article 51 § 1, which provides that the provisions of the Charter are addressed to the EU’s institutions, bodies, offices and agencies with due regard for the principle of subsidiarity, and to the member States only when they are implementing EU law; and

- Article 52 § 3, which states that, in so far as the Charter contains rights which correspond to rights guaranteed by the Convention, their meaning and scope are to be the same as those laid down by the Convention, although this provision does not prevent EU law from providing more extensive protection.

(b)  Secondary legislation

(i) Visa Code

62.  Under Article 1 of Regulation (EC) No. 810/2009 of the European Parliament and of the Council of 13 July 2009 establishing a Community Code on Visas (“Visa Code”), which is directly applicable in the member States of the EU, the Regulation establishes the procedures and conditions for issuing visas for transit through or intended stays in the territory of the member States not exceeding three months (90 days) in any six-month period (180 days). Article 2 (2) (a) and (b) of the Code define the concept of “visa” as “an authorisation issued by a Member State” with a view to, respectively, “transit through or an intended stay in the territory of the Member States of a duration of no more than 90 days in any 180-day period” and “transit through the international transit areas of airports of the Member States”.

63.  Article 23 (4) of the Visa Code, headed “Decision on the application”, states that, unless the application has been withdrawn, a decision is to be taken, inter alia, to issue a uniform visa in accordance with Article 24 of the Code, to issue a visa with limited territorial validity in accordance with Article 25 of the Code or to refuse a visa in accordance with Article 32 of the Code.

64.  Article 25 of the Visa Code, headed “Issuing of a visa with limited territorial validity”, is worded as follows:

“1.  A visa with limited territorial validity shall be issued exceptionally, in the following cases:

(a)  when the Member State concerned considers it necessary on humanitarian grounds, for reasons of national interest or because of international obligations,

(i)  to derogate from the principle that the entry conditions laid down in Article 5(1)(a), (c), (d) and (e) of the Schengen Borders Code must be fulfilled;

(ii)  to issue a visa ...

...”

65.  Article 32 of the Visa Code, headed “Refusal of a Visa”, provides:

“1.  Without prejudice to Article 25(1), a visa shall be refused:

...

(b)  if there are reasonable doubts as to the authenticity of the supporting documents submitted by the applicant or the veracity of their contents, the reliability of the statements made by the applicant or his intention to leave the territory of the Member States before the expiry of the visa applied for.”

(ii) Schengen Borders Code

66.  Article 4 of Regulation (EU) 2016/399 of the European Parliament and of the Council of 9 March 2016 on a Union Code on the rules governing the movement of persons across borders (Schengen Borders Code) provides that, where they apply this Regulation, the member States are to act in full compliance with the relevant EU law provisions, including the Charter, of applicable international law, including the Geneva Convention, their obligations with regard to access to international protection, in particular the principle of non-refoulement, and fundamental rights.

67.  Article 6 of the Schengen Borders Code, entitled “Entry conditions for third-country nationals”, provides as follows:

“1.  For intended stays on the territory of the Member States of a duration of no more than 90 days in any 180-day period, which entails considering the 180-day period preceding each day of stay, the entry conditions for third-country nationals shall be the following:

(a)  they are in possession of a valid travel document ...

(b)  they are in possession of a valid visa, if required ... , except where they hold a valid residence permit or a valid long-stay visa;

(c)  they justify the purpose and conditions of the intended stay, and they have sufficient means of subsistence ... ;

(d)  they are not persons for whom an alert has been issued in the [Schengen Information System] for the purposes of refusing entry;

(e)  they are not considered to be a threat to public policy, internal security, public health or the international relations of any of the Member States, in particular where no alert has been issued in Member States’ national data bases for the purposes of refusing entry on the same grounds.”

(iii) Dublin Regulation

68.  Article 1 of Regulation (EU) No. 604/2013 of the European Parliament and of the Council of 26 June 2013 establishing the criteria and mechanisms for determining the Member State responsible for examining an application for international protection lodged in one of the Member States by a third-country national or a stateless person (the “Dublin Regulation”), provides as follows:

“This Regulation lays down the criteria and mechanisms for determining the Member State responsible for examining an application for international protection lodged in one of the Member States by a third-country national or a stateless person ...”

69.  Under Article 3 § 1 of the Dublin Regulation:

“Member States shall examine any application for international protection by a third-country national or a stateless person who applies on the territory of any one of them, including at the border or in the transit zones ...”

(iv) Asylum Procedures Directive

70.  Article 3 of Directive 2013/32/EU of the European Parliament and of the Council of 26 June 2013 on common procedures for granting and withdrawing international protection (recast) is worded as follows:

“1.  This Directive shall apply to all applications for international protection made in the territory, including at the border, in the territorial waters or in the transit zones of the Member States, and to the withdrawal of international protection.

2.  This Directive shall not apply to requests for diplomatic or territorial asylum submitted to representations of Member States ...”

(c)  Case-law of the CJEU

71.  A request for a preliminary ruling was submitted to the CJEU in a judgment delivered by the general assembly of the Aliens Appeals Board on 8 December 2016, in a case bearing some similarities to the present case (X and X v. Belgium, C-638/16 PPU). This case followed a rejection by the Aliens Office of a request for a visa with limited territorial validity, lodged on the basis of Article 25 § 1 (a) of the Visa Code by a Syrian family at the Belgian embassy in Beirut. Having received an application for a stay of execution under the extremely urgent procedure, the Aliens Appeals Board asked the CJEU to clarify the scope of the international obligations referred to in Article 25 of the Visa Code.

72.  In a judgment of 7 March 2017, the CJEU reiterated that under Article 1 of the Visa Code, the Code concerned visas for stays not exceeding 90 days. In the case in question, however, the visa applications had been lodged for the purpose of claiming asylum and therefore of being issued with a residence permit with a validity that was not restricted to 90 days. The CJEU thus concluded that those applications, although formally submitted on the basis of Article 25 of the Visa Code, fell outside the scope of the Code, in particular of Article 25 (1) (a). Furthermore, as no measure had been adopted by the EU legislature with regard to the conditions governing the issue by member States of long-term visas and residence permits on humanitarian grounds, the applications at issue fell solely within the scope of national law.

73.  The CJEU indicated that to conclude otherwise would undermine the general structure of the system established by the European Union to determine the member State responsible for examining a request for international protection and would imply that the Visa Code required the States to permit third-country nationals to submit applications for international protection to the diplomatic or consular missions of member States that were within the territory of a third country. However, this was not the aim of the Visa Code, which was not intended to harmonise the laws of member States on international protection.

COMPLAINTS

74.  The applicants complained that the Belgian authorities’ refusal to issue them with the so-called “humanitarian” visas had exposed them to a situation incompatible with Article 3 of the Convention (prohibition of torture and of inhuman or degrading treatment) with no possibility of remedying it effectively, as required by Article 13 (right to an effective remedy).

75.  The applicants further alleged a violation of Article 6 § 1 (right to a fair hearing) and Article 13 of the Convention, in that it was impossible for them to pursue the execution of the Brussels Court of Appeal’s judgment of 7 December 2016 ordering the Belgian State to execute the Aliens Appeals Board’s judgment of 20 October 2016, which had instructed the Belgian authorities to issue them with the visas they had requested under Article 3 of the Convention.

THE LAW

1. Articles 3 and 13 of the Convention

76.  Article 3 of the Convention provides:

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

77.  Article 13 of the Convention provides:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

78.  The respondent Government submitted that the complaints alleging a violation of Articles 3 and 13 were inadmissible ratione loci, on the grounds that the applicants did not fall within their jurisdiction within the meaning of Article 1 of the Convention, which is worded as follows:

“The High Contracting Parties shall secure to everyone within their jurisdiction the rights and freedoms defined in Section I of [the] Convention.”

1. The parties’ submissions on jurisdiction

(a)  The Respondent Government

79.  The Belgian Government pointed out that it was well-established case-law that Article 1 of the Convention reflected the ordinary and essentially territorial understanding of the States’ jurisdiction, other bases of jurisdiction being exceptional and requiring special justification in the particular circumstances of each case and the relevant rules of international law, without losing sight of the general context. In the present case, the applicants had not been territorially under the jurisdiction of the Belgian State, given that they were not in its national territory and that, in accordance with the Vienna Convention of 18 April 1961 on diplomatic relations, an embassy was not considered to be part of the national territory of the country it represented. Nor did the present case fall within the exceptional scenarios for extraterritorial exercise of Belgium’s jurisdiction as identified by the Court in the case of Banković and Others v. Belgium and Others (dec.) [GC], no. 52207/99, ECHR 2001‑XII).

80.  According to the Government, there was, in particular, no question of acts which had produced effects outside the territory, as the only effect of the decision not to issue the applicants with short-term visas had been to prevent them from entering Belgian territory for a short stay, with no impact on their situation in Lebanon or Syria. The scenario of acts performed abroad by diplomatic or consular agents could also not be accepted. In contrast to the other cases involving such acts that the Court had already examined, the diplomatic agents in the present case had not exercised any form of authority or control over the first applicant, who had been free to come and go, and they had not performed any act affecting him.

81.  Lastly, relying on the cases of Abdul Wahab Khan v. the United Kingdom ((dec.), no. 11987/11, 28 January 2014) and Markovic and Others v. Italy ([GC], no. 1398/03, ECHR 2006-XIV), the Government argued that the fact that the applicants had had access to Belgian administrative and judicial proceedings in order to have their visa requests examined and to challenge the decisions taken had no influence on Belgium’s jurisdiction over them. To conclude otherwise would imply a virtually universal application of the Convention, as the States Parties had embassies all over the world and any foreign national could apply to them for a visa.

(b)  The applicants

82.  The applicants argued that the Belgian courts had found on various occasions that although they were outside Belgian territory the applicants had been under Belgium’s jurisdiction, and these courts had accordingly applied Article 3 of the Convention. Indeed, the Court’s case-law clearly indicated that the responsibility of the States could be engaged on account of acts by their authorities which produced effects outside the national territory.

83.  In the present case, the Belgian State bodies which dealt with the applicants’ visa applications had reached decisions in their capacity as agents of the Aliens Office or as diplomatic agents, under the supervision of the Belgian authorities. In reaching their decisions these agents were exercising a State function of border control. When a State laid down the conditions of entry into its territory and the conditions of residence and settlement there, just as when it exercised its authority in this area and made decisions on visa applications, it was acting by virtue of what were in substance national powers, recognised in international law. This was necessarily a manifestation of its jurisdiction, which entered into play regardless of where it was exercised, regardless of which authorities, territorial or consular, implemented them, and regardless of whether or not the authorities involved exercised de facto or physical control over the individuals concerned.

84.  The applicants then drew attention to the case-law on removal, established since the Soering v. the United Kingdom judgment (7 July 1989, Series A no. 161), which had found that a State Party to the Convention could be held responsible for the extraterritorial consequences of decisions taken by it in the event of a risk of torture or ill-treatment, or of failures, attributable to it, to take measures with a view to avoiding or preventing exposure to such risks.

85.  Lastly, the applicants considered that the above-cited case of Abdul Wahab Khan was not applicable to the present situation. The applicant in that case had been seeking to establish the jurisdictional link of his complaint under Article 3 on the sole basis of the domestic proceedings before the Special Immigration Appeals Commission (“SIAC”), although, firstly, that appeal procedure had had a different purpose, in that it concerned the withdrawal of leave to remain, decided on the basis of a finding that he posed a threat to national security, and, secondly, the exclusively extraterritorial impact of the contested decision had not been attributable to the United Kingdom but to the applicant, on account of his activities and his decision to return to Pakistan. In contrast to the Abdul Wahab Khan case, the jurisdictional link between Belgium and the applicants in the present case arose not only from the extraterritorial effects of the decisions taken by Belgium, but also and especially from the fact that these decisions concerned their entry to Belgium territory and the exercise of the related rights, an area in which Belgium had had full, exclusive and uninterrupted authority.

2. Observations of the third-party interveners on jurisdiction

(a)  The Czech Republic, Croatia, Denmark, France, Germany, Hungary, Latvia, the Netherlands, Norway, Slovakia and the United Kingdom

86.  The intervening third-party States disagreed that Belgium had exercised its jurisdiction. In their view, it was necessary to proceed from the principles established in the above-cited Banković and Others decision with regard to Article 1 of the Convention: the Convention was a regional instrument, the concept of jurisdiction was primarily a territorial one, and no “cause-and-effect” notion of jurisdiction could be contemplated. They further argued that the exceptional circumstances of control or authority recognised by the Court’s case-law as providing grounds for extraterritorial jurisdiction within the meaning of Article 1 of the Convention, set out in the Al-Skeini and Others v. the United Kingdom judgment ([GC], no. 55721/07, ECHR 2011-IV), had not been met in this case.

87.  In particular, the intervening third-party Governments submitted that none of the Court’s previous judgments recognising the exercise of extraterritorial jurisdiction by virtue of the actions and omissions of diplomatic agents were transposable, given that the present case did not involve the connecting links which characterised these previous cases. In any event, this exception could not be extended to the scenario of examining issues of asylum or immigration, for several reasons.

88.  Firstly, the applicants had not been on the territory of the State Party. Nor had they been under the embassy’s control or authority, since they had been free to come and go and the decision to issue or refuse a visa did not imply any form of physical control or authority over a person, irrespective of where the relevant request was made. Further, assenting to the applicants’ argument would mean accepting that a jurisdictional link could be self‑generated by an individual submitting an immigration-related request, wherever he or she was in the world, without any act of authority or exercise of jurisdiction on the part of the State to create this link. Nor could it reasonably be accepted that the mere submission of an application or a mere decision in the area of immigration was sufficient to bring the individual in question under the jurisdiction of the State concerned. Thus, in the same way that an online or postal visa application did not create jurisdiction, that fact that an application or even a decision concerning immigrant status was made at a foreign embassy or consulate could not create a jurisdictional link.

89.  It was also to be noted that none of the cases involving diplomatic or consular staff were comparable to the present one; nor did they provide any support for extending the scope of Article 1 of the Convention. Apart from the fact that those cases predated those of Banković and Others and Al‑Skeini and Others by many years, the jurisdiction of the States in question had been established on the basis of the specific facts of each case. Furthermore, the Court had always maintained that immigration control was a matter for the States Parties’ sovereign jurisdiction. If the applicants’ arguments were to be accepted, however, the well-established principle of international law to the effect that a State is under no general obligation to admit aliens to its territory would become meaningless, and would give way to an unlimited obligation on the States Parties to authorise entry to their territory to individuals who were at risk of treatment in breach of Article 3 anywhere in the world. The Court had expressly objected to such an extension, as it had stated in Abdul Wahab Khan.

90.  The third-party interveners raised a further important point which was, in their view, crucial: the complex factors surrounding asylum and immigration required international cooperation and control. This control was essential to enable the protection systems to operate effectively, in the interests of those persons requiring international protection. It was clear that the situation in Syria elicited deep compassion and made the smooth functioning of this system all the more important. However, it was also important to protect those who might need to seek refuge from persecution and not to disrupt the system by introducing the factors of disorder and instability that would inevitably result from a decision by the Court to accede to the applicants’ claims.

(b)  The AIRE Centre, the Dutch Council for Refugees, ECRE and the International Commission of Jurists

91.  The third-party intervening organisations pointed out that the extraterritorial jurisdiction of States Parties had long been recognised by the Convention organs and could be engaged, in particular, as a result of acts or omissions by State agents or bodies operating outside its territory and affecting individuals under their authority or their control. In the above‑cited case of Banković and Others, the Court had recognised that other instances of extraterritorial exercise of jurisdiction by a State could exist in cases concerning acts or omissions by diplomatic or consular agents where they were exercising a governmental function. According to the Vienna Convention, consular functions consisted, in particular, in issuing visas and appropriate documents to persons wishing to travel to the sending State. This corresponded to a prerogative of government power in the field of immigration control, which fell within the jurisdiction of the sending State and had to be exercised, in the case of the States Parties to the Convention, in accordance with the rights and freedoms recognised by it, as was already apparent from the extensive case-law of the former Commission. This case‑law was consistent with that of other international bodies (the International Court of Justice, the United Nations Human Rights Committee, the Inter-American Court of Human Rights). In addition, the Court had recognised in the above-cited Soering judgment that, even in the absence of effective control over part of its territory or on foreign territory, the States Parties to the Convention could have a positive obligation under Article 1 of the Convention to take the measures within their power in order to ensure respect for the rights guaranteed by the Convention.

(c)  The Human Rights League and the International Federation for Human Rights

92.  The LDH and the FIDH stressed that the Court had accepted under “other bases of jurisdiction” a situation where the State exercised an element of governmental authority, whether this was in the exercise of jurisdictional competence as recognised by international law, whether it was jurisdiction granted by a third State within its own territory or whether it arose from factual circumstances (they referred to Banković and Others, cited above, §§ 70-71, and Al‑Skeini and Others v. the United Kingdom [GC], cited above, § 135). Thus, when a State ruled on the granting of a visa, or the entry, residence or settlement of individuals on its territory, it was exercising an element of governmental authority even when dealing with those matters in respect of foreign nationals who were not present on its territory and the decision produced its effect abroad, whether by virtue of an international agreement (they referred to X and Y v. Switzerland, nos. 7289/75 and 7349/76, Commission decision of 14 July 1977, D.R. 9, p. 76) or factual circumstances (they cited Nada v. Switzerland [GC], no. 10593/08, ECHR 2012).

93.  Moreover, it was clear from the Court’s case-law and particularly the above-cited Al-Skeini judgment (§§ 134-35) that the fact that a State acted in whole or in part through its diplomatic or consular agents abroad did not preclude the jurisdiction of the States Parties, provided that such agents exercised authority and control over others and that, in the exercise of their functions under a rule of customary, conventional or other international law, the facts in dispute were attributable to them and not to the territorial State. The “function” exercised by the diplomatic or consular agents in the context of performing acts which fell within the competence of embassies and consulates abroad, such as issuing passports to their nationals, had been recognised as forming grounds for the exercise of jurisdiction (the third‑party interveners referred to X v. Germany, no. 1611/62, Commission decision of 25 September 1965, Yearbook 8, pp. 158 and 169). The third‑party intervening organisations submitted that the same conclusion ought to apply with regard to entry or residence permits issued to foreign nationals, given that this power fell within the exclusive authority of the State in respect of whose territory the requesting party was applying for a residence permit. In this connection, the CJEU had held that requests of this type were not governed by EU law and fell “solely” within the scope of the national law of the State to which a request had been made through its foreign embassy (see paragraphs 71‑73 above).

94.  Jurisdiction having been established, the State should, in exercising it, secure to the persons who came within its jurisdiction the rights and freedoms of the Convention, and could be held responsible, in accordance with the Court’s case-law since the above-cited Soering case, for the extraterritorial consequences of acts or omissions attributable to it which might have exposed the individuals concerned to treatment contrary to Article 3.

(d)  Bar Council of French-speaking and German-speaking Lawyers of Belgium

95.  The OBFG emphasised that it was clear from the Court’s case-law, in particular the case of Hirsi Jamaa and Others v. Italy ([GC], no. 27765/09, §§ 74 and 75, ECHR 2012) and, even earlier, from the Commission’s case‑law (M. v. Denmark, decision, no. 17392/90, 14 October 1992, Decisions and Reports (DR) 73, p. 199), that a State Party to the Convention exercised its jurisdiction within the meaning of Article 1 of the Convention via its consular or diplomatic agents posted outside the territory of that State where the latter exercised their authority in respect of other persons. Any other solution would have the effect of absolving a State’s authorities and officials from their duty to ensure compliance with Convention rights.

3. The Court’s assessment as to jurisdiction

(a)  Recapitulation of the applicable case-law

96.  The Court reiterates that Article 1 of the Convention limits its scope to “persons” within the “jurisdiction” of the States Parties to the Convention.

97.  The exercise of jurisdiction by a respondent State is a condition sine qua non in order for that State to be held responsible for acts or omissions attributable to it which give rise to an allegation of the infringement of rights and freedoms set forth in the Convention (see Al‑Skeini and Others, cited above, § 130, and Güzelyurtlu and Others v. Cyprus and Turkey [GC], no. 36925/07, § 178, 29 January 2019). The question of whether that State is effectively liable for the acts or omissions at the origin of the applicants’ complaints under the Convention is a separate issue which belongs to the merits phase of the case (see Loizidou v. Turkey (preliminary objections), 23 March 1995, §§ 61 and 64, Series A no. 310, and Güzelyurtlu and Others, cited above, § 197).

98.  As to the meaning to be given to the concept of “jurisdiction” for the purposes of Article 1 of the Convention, the Court has emphasised that, from the standpoint of public international law, a State’s jurisdictional competence is primarily territorial (see Güzelyurtlu and Others, cited above, § 178; see also Banković and Others, cited above, §§ 59-61). It is presumed to be exercised normally throughout the territory of the State concerned (see Assanidze v. Georgia [GC], no. 71503/01, § 139, ECHR 2004-II).

99.  In line with Article 31 § 1 of the Vienna Convention on the Law of Treaties of 1969, the Court has interpreted the words “within their jurisdiction” by ascertaining the ordinary meaning to be given to the phrase in its context and in the light of the object and purpose of the Convention. However, while international law does not exclude a State’s extraterritorial exercise of its jurisdiction, the suggested bases of such jurisdiction (including nationality and flag) are, as a general rule, defined and limited by the sovereign territorial rights of the other relevant States (see Banković and Others, cited above, §§ 56 and 59).

100.  This territorial notion of the States Parties’ jurisdiction is supported by the travaux préparatoires of the Convention (ibid., §§ 19-21 and 63). The text prepared by the Committee on Legal and Administrative Questions of the Consultative Assembly of the Council of Europe initially provided, in what became Article 1 of the Convention, that the “member States shall undertake to ensure to all persons residing within their territories the rights ...”. However, the reference to “all persons residing within their territories” was replaced with a reference to persons “within their jurisdiction”, since the concept of residence was considered too restrictive and open to different interpretations depending on the national legislation concerned.

101.  The Court has recognised that, as an exception to the principle of territoriality, acts of the States Parties performed, or producing effects, outside their territories can constitute an exercise of jurisdiction within the meaning of Article 1 of the Convention. This is well-established case-law (see, among other authorities, Ilaşcu and Others v. Moldova and Russia [GC], no. 48787/99, § 314, ECHR 2004-VII; Medvedyev and Others v. France [GC], no. 3394/03, § 64, ECHR 2010; Al-Skeini and Others, cited above, § 131; and Güzelyurtlu and Others, cited above, § 178).

102.  In each case, it was with reference to the specific facts that the Court assessed whether there existed exceptional circumstances justifying a finding by it that the State concerned was exercising jurisdiction extraterritorially (see Banković and Others, cited above, § 61; Al-Skeini and Others, cited above, § 132; Hirsi Jamaa and Others, cited above, § 172; and Catan and Others v. the Republic of Moldova and Russia [GC], nos. 43370/04 and 2 others, § 103, ECHR 2012 (extracts)).

103.  An exception to the principle that jurisdiction under Article 1 is limited to a State Party’s own territory occurs where that State exerts effective control over an area outside its national territory. The obligation to secure the rights and freedoms set out in the Convention in such an area derives from the fact of such control, whether it be exercised directly, through the Contracting State’s own armed forces, or through a subordinate local administration (for a summary of the case-law on these situations, see Al‑Skeini and Others, cited above, §§ 138‑40 and 142; for more recent applications of this case-law, see Catan and Others, cited above, §§ 121‑22; Chiragov and Others v. Armenia [GC], no. 13216/05, § 186, ECHR 2015; Mozer v. the Republic of Moldova and Russia [GC], no. 11138/10, §§ 110‑11, 23 February 2016; and Sandu and Others v. the Republic of Moldova and Russia, nos. 21034/05 and 7 others, §§ 36‑38, 17 July 2018).

104.  Thus, the Commission and subsequently the Court concluded that a State was exercising its jurisdiction extraterritorially when, in an area outside its national territory, it exercised public powers such as authority and responsibility in respect of the maintenance of security (see X and Y v. Switzerland, cited above; Drozd and Janousek v. France and Spain, 26 June 1992, §§ 91‑98, Series A no. 240; Gentilhomme, Schaff-Benhadji and Zerouki v. France, nos. 48205/99 and 2 others, § 20, 14 May 2002; Al‑Skeini and Others, cited above, §§ 143-50; and Al-Jedda v. the United Kingdom [GC], no. 27021/08, §§ 75‑96, ECHR 2011).

105.  Further, the use of force by a State’s agents operating outside its territory may, in certain circumstances, bring persons who thereby find themselves under the control of the State’s authorities into the State’s Article 1 jurisdiction (for a summary of the case-law in respect of these situations, see Al‑Skeini and Others, cited above, § 136). The same conclusion has been reached where an individual is taken into the custody of State agents abroad (see Öcalan v. Turkey [GC], no. 46221/99, § 91, ECHR 2005‑IV). Equally, extraterritorial jurisdiction has been recognised as a result of situations in which the officials of a State operating outside its territory, through control over buildings, aircraft or ships in which individuals were held, exercised power and physical control over those persons (see Issa and Others v. Turkey, no. 31821/96, §§ 72‑82, 16 November 2004; Al-Saadoon and Mufdhi v. the United Kingdom (dec.), no. 61498/08, §§ 86-89, 30 June 2009; Medvedyev and Others, cited above, §§ 62‑67; Hirsi Jamaa and Others, cited above, §§ 76-82; and Hassan v. the United Kingdom [GC], no. 29750/09, §§ 75-80, ECHR 2014).

106.  As the Court reiterated in its judgment in Al-Skeini and Others (cited above, § 134), a State Party’s jurisdiction may arise from the actions or omissions of its diplomatic or consular officials when, in their official capacity, they exercise abroad their authority in respect of that State’s nationals or their property (see X v. Germany, cited above; X v. the United Kingdom, no. 7547/76, Commission decision of 15 December 1977, DR 12, p. 73; and S. v. Germany, no. 10686/83, Commission decision of 5 October 1984, DR 40, p. 191), or where they exercise physical power and control over certain persons (see M. v. Denmark, cited above, p. 193).

107.  Lastly, specific circumstances of a procedural nature have been used to justify the application of the Convention in relation to events which occurred outside the respondent State’s territory. Thus, with regard to civil proceedings for damages brought by the applicants before the Italian courts under national law in respect of the deaths of their relatives as a result of air strikes carried out by the NATO alliance against the Federal Republic of Yugoslavia, the Court held, in spite of the extraterritorial nature of the events at the origin of the action, that those proceedings fell within the jurisdiction of Italy, which was accordingly required to secure, in those proceedings, respect for the rights protected by Article 6 of the Convention (see Markovic and Others v. Italy (dec.), no. 1398/03, 12 June 2003, and Markovic and Others [GC], cited above, §§ 49‑55). More recently, with regard to deaths which occurred outside the territory of the respondent State, the Court found that the fact that the State in question had begun a criminal investigation into those events established a jurisdictional link for the purposes of Article 1 between that State and the victim’s relatives, entailing an obligation on the State to meet the procedural requirements of Article 2 (see Güzelyurtlu and Others, cited above, § 188).

108.  In contrast, in the above-cited Abdul Wahab Khan case, the Court dismissed the argument based on the proceedings brought by the applicant, a Pakistani national resident in Pakistan, before the SIAC to challenge the decision to withdraw his leave to remain in the United Kingdom. The Court held that, in the absence of other criteria of attachment, the fact that the applicant had brought those proceedings was not sufficient to establish the United Kingdom’s jurisdiction with regard to the risk, alleged by the applicant, that he would be subjected in Pakistan to treatment contrary to Article 3 of the Convention (see Abdul Wahab Khan, cited above, § 28).

109.  By way of comparison, the Court emphasises that the above-cited cases are to be distinguished from those in which the facts contained an international element but which did not involve extraterritoriality for the purposes of Article 1 of the Convention. This was the situation with regard to cases under Article 8 concerning decisions taken with regard to individuals, irrespective of whether they were nationals, who were outside the territory of the respondent State but in which the question of that State’s jurisdiction had not arisen, given that a jurisdictional link resulted from a pre‑existing family or private life that that State had a duty to protect (see Nessa and Others v. Finland (dec.), no. 31862/02, 6 May 2003; Orlandi and Others v. Italy, no. 26431/12, 14 December 2017; and Schembri v. Malta (dec.), no. 66297/13, 19 September 2017).

(b)  Application in the present case

110.  The Court notes, firstly, that the contested decisions were taken by the Belgian authorities in Belgium. They were issued in response to visa applications submitted by the applicants to the consular services of the Belgian embassy in Beirut, with a view to obtaining authorisation to enter Belgium so that they could claim asylum in that country and avoid treatment in breach of Article 3 of the Convention to which they alleged that they were exposed in Aleppo. The decisions refusing to grant the requested visas subsequently passed through the embassy’s consular services, which notified the applicants.

111.  The applicants have submitted that in the present case the question of “jurisdiction” within the meaning of Article 1 of the Convention does not arise solely in terms of the extraterritorial scope of the contested decisions. In their view, in processing their visa applications the Belgian authorities had ruled on the issue of the conditions for entry to the national territory. In so doing, those authorities had taken national decisions in respect of the applicants, bringing them under Belgium’s jurisdiction.

112.  The Court accepts that in ruling on the applicants’ visa applications, the Belgian authorities took decisions concerning the conditions for entry to Belgian “territory” and, in so doing, exercised a public power. In itself, however, this finding is not sufficient to bring the applicants under Belgium’s “territorial” jurisdiction within the meaning of Article 1 of the Convention. The mere fact that decisions taken at national level had an impact on the situation of persons resident abroad is also not such as to establish the jurisdiction of the State concerned over those persons outside its territory (see Banković and Others, cited above, § 75).

113.  In order to determine whether the Convention applies to the present case, the Court must examine whether exceptional circumstances existed which could lead to a conclusion that Belgium was exercising extraterritorial jurisdiction in respect of the applicants. As it has pointed out previously (see paragraph 102 above), this is primarily a question of fact, which requires it to explore the nature of the link between the applicants and the respondent State and to ascertain whether the latter effectively exercised authority or control over them.

114.  In this connection, it is irrelevant that the diplomatic agents had, as in the present case, merely a “letter box” role, or to ascertain who was responsible for taking the decisions, whether the Belgian authorities in the national territory or the diplomatic agents posted abroad.

115.  The Court notes at the outset that the applicants have never been within Belgium’s national territory and that they do not claim to have any pre-existing ties of family or private life with that country.

116.  Further, it is not alleged before the Court that the jurisdictional link arose from any kind of control exercised by the Belgian authorities in Syrian or Lebanese territory.

117.  The Court also notes that the applicants contest the outcome of the procedures for examining their visa applications, rather than acts or omissions on the part of the diplomatic agents at the Belgian embassy in Beirut. Nonetheless, they perceive the consular functions of receiving and issuing visas as a form of control or authority, exercised in respect of them under a public-authority prerogative, and they attempt on this basis to find support in the case-law of the Commission, which recognised the exercise of extraterritorial jurisdiction as a result of the acts and omissions of diplomatic agents.

118.  In this connection, the Court accepts the argument of the respondent Government, supported by the third-party intervening Governments, that none of the case-law precedents cited in paragraph 106 above are applicable to the present case, given that it contains none of the connecting links which characterised the above-mentioned cases. Firstly, the applicants are not Belgian nationals seeking to benefit from the protection of their embassy. Secondly, at no time did the diplomatic agents exercise de facto control over the applicants. The latter freely chose to present themselves at the Belgian embassy in Beirut, and to submit their visa applications there – as indeed they could have chosen to approach any other embassy; they were then free to leave the premises of the Belgian embassy without any hindrance.

119.  Even supposing, in the alternative, that an argument can be made from the administrative control exercised by the Belgian State over the premises of its embassies, the foregoing case-law (see paragraph 105 above) indicates that this criterion is not sufficient to bring every person who enters those premises within Belgium’s jurisdiction.

120.  Furthermore, the Court reiterates, in response to the comparison made by the applicants with the above-cited Soering judgment, that the present case is fundamentally different from the numerous expulsion cases which it has examined since that judgment and in which it accepted that a State Party’s responsibility could be engaged under Article 3 of the Convention when a State’s decision to remove an individual exposed him or her to a genuine risk of being subjected to treatment in breach of Article 3 in the country of destination. Unlike the applicants, individuals in cases involving removal from a State’s territory are, in theory, on the territory of the State concerned – or at its border (see M.A. and Others v. Lithuania, no. 59793/17, § 70, 11 December 2018, and, mutatis mutandis, N.D. and N.T. v. Spain [GC], nos. 8675/15 and 8697/15, §§ 104-11, 13 February 2020) – and thus clearly fall within its jurisdiction (see Banković and Others, cited above, §§ 68 and 77).

121.  Lastly, the applicants argue that they placed themselves under the Belgian State’s “jurisdiction” by bringing proceedings at domestic level with a view to securing their entry to Belgium, and that in the course of those proceedings the relevant national bodies exercised their full and complete authority (see paragraph 82 above). The Court has already rejected this argument in so far as it seeks to establish territorial jurisdiction over the applicants on Belgium’s part (see paragraph 112 above). However, it must still ascertain whether the fact of having brought proceedings at national level was capable of creating an exceptional circumstance which was sufficient to trigger, unilaterally, an extraterritorial jurisdictional link between the applicants and Belgium within the meaning of Article 1 of the Convention.

122.  In the Court’s opinion, this approach is not supported by the case-law. In this connection, it points out that in the above-cited case of Markovic and Others (see paragraph 107 above), it declared inadmissible, for lack of jurisdiction, the applicants’ substantive complaints under the Convention provisions other than Article 6 (see Markovic and Others (dec.), cited above, and Markovic and Others [GC], cited above, §§ 4 and 49-50; see also, mutatis mutandis, Banković and Others, cited above, §§ 83-84). Nor can the proceedings giving rise to Turkey’s jurisdiction in the above‑cited Güzelyurtlu and Others case (see paragraph 107 above) be compared to the administrative proceedings brought by the applicants in the present case. The relevant proceedings in Güzelyurtlu and Others – which created a jurisdictional link with Turkey – were criminal proceedings opened at the initiative of the Turkish authorities (which had control over the “Turkish Republic of Northern Cyprus”). They thus corresponded to action by a Contracting State in the context of its procedural obligations under Article 2. This is very different from administrative proceedings brought at the initiative of private individuals who have no connection with the State concerned except for proceedings which they themselves freely initiated, and without the choice of this State, namely Belgium, being imposed by any treaty obligation.

123.  In contrast, the submissions of the respondent Government and the third-party intervening Governments are supported by the decision adopted in Abdul Wahab Khan. The Court made clear in that decision that the mere fact that an applicant brings proceedings in a State Party with which he has no connecting tie cannot suffice to establish that State’s jurisdiction over him (see Abdul Wahab Khan, cited above, § 28). The Court considers that to find otherwise would amount to enshrining a near‑universal application of the Convention on the basis of the unilateral choices of any individual, irrespective of where in the world they find themselves, and therefore to create an unlimited obligation on the Contracting States to allow entry to an individual who might be at risk of ill-treatment contrary to the Convention outside their jurisdiction (ibid., § 27). If the fact that a State Party rules on an immigration application is sufficient to bring the individual making the application under its jurisdiction, precisely such an obligation would be created. The individual in question could create a jurisdictional link by submitting an application and thus give rise, in certain scenarios, to an obligation under Article 3 which would not otherwise exist.

124.  Such an extension of the Convention’s scope of application would also have the effect of negating the well-established principle of public international law, recognised by the Court, according to which the States Parties, subject to their treaty obligations, including the Convention, have the right to control the entry, residence and expulsion of aliens (see, among many other authorities, N. v. the United Kingdom [GC], no. 26565/05, § 30, ECHR 2008, and Ilias and Ahmed v. Hungary [GC], no. 47287/15, § 125, 21 November 2019). In this context, the Court notes that the CJEU ruled in a case similar to the present one that, as EU law currently stands, the issuing of long-stay visas falls solely within the scope of the member States’ national law (see paragraphs 71-73 above).

125.  In conclusion, the Court considers that the applicants were not within Belgium’s jurisdiction as regards the circumstances in respect of which they complain under Article 3 of the Convention. Having regard to that conclusion, the same finding applies as regards the complaint under Article 13.

126.  Lastly, the Court notes that this conclusion does not prejudice the endeavours made by the States Parties to facilitate access to asylum procedures through their embassies and/or consular representations (see N.D. and N.T. v. Spain, cited above, § 222).

2. Articles 6 and 13 of the Convention

127.  The applicants alleged that there had been a violation of Article 6 § 1 of the Convention in that it was impossible for them to pursue the execution of the Brussels Court of Appeal’s judgment of 7 December 2016, ordering the Belgian State to execute the Aliens Appeals Board’s judgment of 20 October 2016, which had instructed the Belgian authorities to issue the visas requested by them under Article 3 of the Convention. They considered that this also amounted to a violation of the right to an effective remedy within the meaning of the above-cited Article 13.

128.  The relevant parts of Article 6 § 1 of the Convention provide:

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

129.  The Court considers that the applicants’ grievance must be analysed as a complaint concerning the right to have a judicial decision enforced for the purposes of Article 6 of the Convention. In this connection, it reiterates that the requirements of Article 6 are stricter than, and absorb, those of Article 13 (see Kudła v. Poland [GC], no. 30210/96, § 146, ECHR 2000‑XI).

130.  As a preliminary point, the respondent Government raised a number of objections to the admissibility of this part of the application, on the grounds of the incompatibility ratione materiae of the complaints under Article 6 § 1 and of failure to exhaust the domestic remedies.

131.  The question arises whether Belgium exercised jurisdiction over the applicants within the meaning of Article 1 of the Convention in respect of the proceedings brought on its national territory. The Court considers, however, that it is not required to rule on this question, given its findings as to the applicability of Article 6 § 1 (see paragraph 141 below).

132.  In this connection, the respondent Government submitted that the applicants’ complaint, which formally concerned the failure to comply with the judgment of 7 December 2016 ordering the Belgian State to execute, subject to daily penalties, the Aliens Appeals Board’s judgment of 20 October 2016, in reality concerned the decisions on whether to grant the visas and, in consequence, a political right to which Article 6 § 1 of the Convention did not apply.

133.  The applicants submitted that their complaint concerned a subjective civil right, recognised by the Brussels Court of Appeal’s judgment of 7 December 2016, namely the right to secure the enforcement of a binding and enforceable judgment and to have the damage resulting from its non-execution brought to an end. They considered that the appeal court’s order – and the accompanying penalties for non-compliance – concerned exclusively the “illegal action” committed by the State in failing to execute a binding decision delivered by an administrative court. As this “illegal action” was a fault within the meaning of the Belgian Civil Code, the Court of Appeal’s instruction concerned a civil obligation to provide compensation in kind for the State’s fault.

134.  As it is common ground that there was a “dispute” (contestation), the Court’s task is confined to determining whether it was over “civil rights and obligations”.

135.  As emphasised in this case by the Brussels Court of Appeal in its judgment of 7 December 2016 (see paragraph 32 above), and having regard to the state of Belgian law, the Belgian authorities – specifically in this case the Deputy Minister for Asylum and Migration and the Aliens Office – had, under Article 25 of the Community Code on Visas, a discretionary power of assessment in deciding whether or not to issue short-stay visas. Nonetheless, the applicants were able to apply to a court, namely the Aliens Appeals Board, which, by its judgment of 20 October 2016, stayed the execution of the authorities’ decisions and had power to set them aside.

136.  In such a situation, while Article 6 § 1 of the Convention may be applicable, it is on condition, however, that the advantage or privilege, once granted, gives rise to a civil right (see Regner v. the Czech Republic [GC], no. 35289/11, § 105, 19 September 2017).

137.  As regards the nature of the right in question in the present case, the Court, like the Belgian Government, considers that the entry to Belgian territory which would have resulted from the visas being issued does not engage a civil right within the meaning of Article 6 § 1 of the Convention, as is also the case in respect of every other decision relating to immigration and the entry, residence and removal of aliens. It is settled case-law that these areas are outside the scope of Article 6 of the Convention (see, among other authorities, Maaouia v. France [GC], no. 39652/98, § 40, 5 October 2000, and Mamatkulov and Askarov v. Turkey [GC], nos. 46827/99 and 46951/99, §§ 82‑83, 4 February 2005).

138.  Admittedly, the proceedings subsequently pursued by the applicants in the ordinary courts – in this case the Brussels Court of Appeal – in order to secure execution of the Aliens Appeals Board’s judgment of 20 October 2016 concerned the State’s refusal to execute a decision delivered by an administrative court, and the Court of Appeal, in establishing its jurisdiction under domestic law, held that the dispute before it concerned a civil right. That being stated, the Court considers that the object of those proceedings was solely to continue the proceedings challenging the merits of the authorities’ decisions refusing to issue the visas.

139.  In any event, the Court considers that the underlying proceedings do not become “civil” merely because their execution is sought before the courts and they give rise to a judicial decision. Equally, the proceedings to secure execution of the Brussels Court of Appeal’s judgment of 7 December 2016 shared the same nature as the procedure for granting the visas requested by the applicants (see, mutatis mutandis, Pierre-Bloch v. France, 21 October 1997, § 51, Reports of Judgments and Decisions 1997-VI, and Panjeheighalehei v. Denmark (dec.), no. 11230/07, 13 October 2009).

140.  Accordingly, Article 6 § 1 of the Convention is not applicable in the present case. This conclusion is not affected by the fact that the Belgian courts did not contest the applicability of Article 6 to the proceedings in issue. The Convention does not prevent the States Parties from granting more extensive judicial protection in respect of the rights and liberties guaranteed therein than that implemented by it (Article 53).

141.  This part of the application must therefore be declared incompatible ratione materiae with the provisions of the Convention and, as such, inadmissible pursuant to Article 35 §§ 3 and 4 of the Convention.

142.  In any event, this finding that Article 6 is inapplicable makes it unnecessary to conduct any preliminary examination of whether jurisdiction exists within the meaning of Article 1 taken together with Article 6 of the Convention.

For these reasons, the Court, by a majority,

Declares the application inadmissible.

Done in English and French and notified in writing on 5 May 2020.

 Johan Callewaert                                                    Linos-Alexandre Sicilianos
Deputy to the Registrar                                          President