Pantalon protiv Hrvastke

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
2953/14
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
19.11.2020
Članovi
7
7-1
Kršenje
7
7-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 7) Kažnjavanje samo na osnovu zakona
(Čl. 7-1) Nullum crimen sine lege
Tematske ključne reči
carinski prekršaji
VS deskriptori
1.7 Član 7. - kažnjavanje samo na osnovu zakona
1.7.1 Kazna
1.7.2 Predvidivost
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnosilac predstavke se obratio ESLJP navodeći da mu je hrvatska granična policija oduzela pušku za podvodni ribolov, kao i da je presudom prekršajnog suda pravnosnažno oglašen krivim zbog prekršaja neprijavljivanje oružja pri prelasku državne granice iz Zakona o oružju, te su mu izrečne novčana kazna i zaštitna mera oduzimanja navedene podvodne puške. Pozvao se na povredu člana 7. Konvencije, navodeći da je osuđen zbog radnje koja nije predstavljala prekršaj prema Zakonu o oružju – podvodne puške su isključene iz pojma oružja kako je to definisano u tom Zakonu i podvodne puške nisu oružja s tetivom, kako je je pogrešno smatrao prekršajni sud. Pozvao se i na povredu procesnih prava koju je sud razmatrao kao povredu člana 2 Protokola broj 7 uz Konvenciju, ističući da nije imao na raspolaganju delotvorno domaće pravno sredstvo.

Sud je najpre utvrdio da je član 7. Konvencije primenjiv na ovaj predmet, jer je predmetni prekršaj bio kaznene prirode, pa je reč o „optužbi za kazneno delo“. Sud je zaključio da su domaći sudovi contra legem i nepredvidljivo tumačili merodavne odredbe Zakona o oružju na štetu podnosioca predstavke, a posebno je naglasio da niko ne može biti prisiljen da nagađa, uz rizik osude, da je li njegov postupak zabranjen, ili biti izložen neopravdano širokoj diskrecionoj oceni vlasti. Stoga je u konkretnom slučaju došlo do povrede člana 7. Konvencije.

Sud je presudio da tužena država treba isplatiti podnosiocu predstavke 520,00 EUR na ime naknade materijalne štete, 1.500,00 EUR na ime naknade nematerijalne štete i 1.660,00 EUR na ime naknade troškova i izdataka.

Sud je utvrdio da je podnosilac predstavke imao na raspolaganju žalbu protiv prvostepene presude kojom je oglašen krivim za prekršaj, te da je žalbu protiv te presude i uložio, pa je osudu i kaznu podnosioca predstavke ponovo razmotrio drugostepeni prekršajni sud, tako da je zahtev koji se odnosi na povredu člana 2 Protokola broj 7 uz Konvenciju očigledno nedopušten, zbog čega je isti odbačen.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

PRVI ODJEL 

PREDMET PANTALON protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 2953/14)

PRESUDA 

Članak 7. • Nullum crimen sine lege • Kazneno djelo • Osuda i novčana kazna za prekršaj sukladno Zakonu o oružju zbog neprijavljivanja podvodne puške na granici iako se nije smatrala oružjem na temelju mjerodavnog domaćeg zakona • Kazneno djelo u svjetlu prirode i težine novčane kazne i unatoč domaćoj kvalifikaciji • Nepredvidljivo tumačenje domaćeg propisa i propust odgovora na tvrdnje podnositelja zahtjeva u tom pogledu na nacionalnoj razini • Odbacivanje tvrdnje da je podnositelj, u slučaju nedoumice, trebao prijaviti podvodnu pušku na granici jer nijedna osoba ne bi trebala biti prisiljena nagađati je li njezino postupanje zabranjeno ni biti izložena neopravdano širokoj diskrecijskoj ovlasti vlasti

STRASBOURG

19. studenoga 2020.

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Pantalon protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Krzysztof Wojtyczek, predsjednik,
Ksenija Turković,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Alena Poláčková,
Péter Paczolay,
Gilberto Felici,
Erik Wennerström, suci,
i Renata Degener, zamjenica tajnika Odjela,

uzimajući u obzir: zahtjev (br. 2953/14) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Đani Pantalon („podnositelj zahtjeva“) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) dana 18. prosinca 2013.; odluku da se Vlada Republike Hrvatske („Vlada“) obavijesti o zahtjevu; očitovanja stranaka; nakon vijećanja zatvorenog za javnost 20. listopada 2020. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

UVOD

  1. Predmet se odnosi na osudu podnositelja zahtjeva za prekršaj zbog neprijavljivanja oružja, konkretno podvodne puške, prilikom granične kontrole, iako su podvodne puške bile izričito izuzete iz definicije oružja prema mjerodavnom domaćem zakonu.

ČINJENICE

  1. Podnositelj zahtjeva rođen je 1964. godine i živi u Zadru. Podnositelja zahtjeva zastupala je gđa S. Miličević, odvjetnica iz Zadra.
  2. Vladu je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Činjenično stanje predmeta, kako su ga iznijele stranke, može se sažeti kako slijedi.
  4. Dana 14. rujna 2009. podnositelja zahtjeva, koji se vraćao u Hrvatsku iz Bosne i Hercegovine, zaustavila je hrvatska granična policija dok je prelazio granicu između dviju država. Policija je pretražila automobil podnositelja zahtjeva i u prtljažniku pronašla, uz opremu za plažu, i podvodnu pušku. Policija je privremeno oduzela podvodnu pušku i istog dana pokrenula prekršajni postupak podnijevši optužni prijedlog protiv podnositelja zahtjeva pred Prekršajnim sudom u Imotskom zbog prekršaja neprijavljivanja oružja pri prelasku državne granice, kako je definirano u točki 27. članka 92. stavka 1. u vezi s člankom 4. stavkom 1. Zakona o oružju (vidi stavak 12. ove presude).
  5. Nastavno na zahtjev za pravnu pomoć koji je uputio Prekršajni sud u Imotskom, dana 2. veljače 2010. podnositelja zahtjeva saslušao je Prekršajni sud u Zadru. Na raspravi je podnositelj zahtjeva naveo kako slijedi:

„Točno je da sam … na graničnom prijelazu … kao odgovor na pitanje carinskog djelatnika o tome imam li što prijaviti, zaboravio spomenuti, iz neznanja, odnosno, bez ikakve namjere obmanjivanja, da u prtljažniku [svog automobila] imam rabljenu podvodnu pušku … Nisam imao namjeru ne prijaviti podvodnu pušku jer je već bila kod mene prilikom ulaska u Bosnu i Hercegovinu …“

  1. Presudom od 30. travnja 2010. godine, Prekršajni sud u Imotskom proglasio je podnositelja zahtjeva krivim za predmetni prekršaj, izrekao mu je novčanu kaznu u iznosu od 1.000,00 hrvatskih kuna (HRK) i naložio mu da plati 120,00 kuna na ime troškova postupka. Izrekao je i zaštitnu mjeru, oduzimanja podnositeljeve podvodne puške. Mjerodavni dio presude glasi kako slijedi:

„Na temelju izričitog priznanja okrivljenika, ovaj sud utvrđuje da je nedvojbeno dokazano da je okrivljenik počinio prekršaj [naveden] u izreci ove presude. Stoga se mora proglasiti krivim i sukladno tome kazniti.“

  1. Podnositelj zahtjeva uložio je žalbu tvrdeći (a) da su na temelju članka 4. Zakona o oružju podvodne puške izričito isključene iz pojma oružja kako je definirano u tom Zakonu (vidi stavak 12. ove presude) i (b) da prvostupanjski sud uopće nije ocijenio njegovu krivnju ni pružio bilo kakvo obrazloženje u pogledu bitnog obilježja prekršaja. U pogledu pitanja krivnje, podnositelj zahtjeva ustvrdio je da prvostupanjski sud uopće nije uzeo u obzir činjenicu da se predmetni incident dogodio krajem ljeta (u rujnu), kada je redovito držao svu opremu za plažu, uključujući i podvodnu pušku, u prtljažniku svog automobila, i nije smatrao nužnim ukloniti opremu kad je putovao na kratak, dvosatni poslovni sastanak u Bosnu i Hercegovinu.
  2. Presudom od 17. listopada 2012. godine Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske odbio je žalbu podnositelja zahtjeva i potvrdio prvostupanjsku presudu. Smatrao je da su podvodne puške oružje s tetivom te stoga oružje u smislu Zakona o oružju i da je podnositelj zahtjeva stoga bio dužan prijaviti svoju podvodnu pušku na granici. Mjerodavni dio te presude glasi kako slijedi:

„… navod u žalbi da … podvodna puška nije oružje nije osnovana.

U članku 5. Zakona o oružju [definirani su] određeni pojmovi koji se koriste u Zakonu. U točki 16. propisano je da se oružjem smatraju i ‘oružje s tetivom [kao što su] lukovi, samostreli i druge naprave koje snagom napete tetive potiskuju strijelu ili drugi projektil’.

Podvodne puške [spadaju u kategoriju] drugih naprava koje snagom napete tetive potiskuju strijelu ili drugi projektil … Sama činjenica da je ta podvodna puška namijenjena isključivo ribolovu ne znači da ona nije oružje …“

  1. Podnositelj zahtjeva zatim je podnio ustavnu tužbu, tvrdeći, inter alia, da je presudama prekršajnih sudova bilo povrijeđeno njegovo pravo na pošteno suđenje i njegovo pravo da ne bude osuđen za djelo koje ne predstavlja kazneno djelo, kako su zajamčena člankom 29. stavkom 1. i člankom 31. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske. Pozvao se i na članak 6. stavak 1. Konvencije. Ponovio je tvrdnju koju je iznio pred žalbenim sudom da podvodne puške nisu oružje i da je stoga bio osuđen zbog čina koji prema domaćem pravu ne predstavlja prekršaj (vidi stavak 8. ove presude). Osim toga, kritizirao je stav Visokog prekršajnog suda (vidi stavak 9. ove presude) da su podvodne puške oružje s tetivom te stoga oružje u smislu Zakona o oružju. Konkretno, tvrdio je da bi puki vizualni pregled podvodne puške koja mu je oduzeta otkrio da puška koristi snagu napete gume, a ne tetive, te da je isključivo namijenjena ribolovu.
  2. Odlukom od 9. svibnja 2013. godine, Ustavni sud Republike Hrvatske ispitao je predmet podnositelja zahtjeva samo na temelju članka 29. stavka 1. Ustava, odnosno, sa stajališta prava na pošteno suđenje, te je odbio njegovu ustavnu tužbu kao neosnovanu. Ta je odluka podnositelju zahtjeva dostavljena 24. lipnja 2013. godine.

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR

  1. Mjerodavnim odredbama Zakona o oružju (Narodne novine br. 63/07, s daljnjim izmjenama i dopunama), koji je bio na snazi od 1. rujna 2007. do 31. listopada 2018., predviđeno je kako slijedi:

Članak 3. st. 1.

„Oružje u smislu ovoga Zakona je naprava izrađena ili prilagođena da pod pritiskom zraka, barutnih i drugih plinova ili drugog potisnog sredstva može izbaciti zrno, kuglu, sačmu ili neki drugi projektil, odnosno raspršiti plin ili tekućinu te druge naprave koje su namijenjene  za  samoobranu, lov  ili  šport.“

Članak 4.

„U smislu ovoga Zakona ne smatra se oružjem: … podvodne puške i drugi predmeti koji snagom opruge, napete gume ili stlačenog plina [odnosno, predmeti koji pomoću opruge, pneumatski ili pomoću napete gume] izbacuju osti ili harpun koji su isključivo namijenjeni ribolovu (podvodno oružje) …“

Članak 5. st. 1.

„Pojedini pojmovi upotrijebljeni u ovom Zakonu imaju sljedeće značenje:

...

16.  Oružje s tetivom su lukovi, samostreli i druge naprave koje snagom napete tetive potiskuju strijelu ili drugi projektil.”

Članak 54.

„(1)  Hrvatski državljani i stranci dužni su, pri prelasku državne granice, oružje prijaviti graničnoj policiji.

(2)  Granična policija privremeno će oduzeti oružje i streljivo hrvatskom državljaninu ili strancu koji prilikom prelaska državne granice oružje i streljivo ne prijavi na graničnom prijelazu i pohraniti ga do okončanja [prekršajnog] postupka.“

Članak 92.

„(1) Novčanom kaznom od 3.000,00 do 15.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj fizička osoba:

 ...

27.   ako ne prijavi oružje pri prelasku državne granice graničnoj policiji (članak 54. stavak 1.);

...

(2)  Za prekršaje iz stavka 1. osim prekršaja iz točke 1), 9) i 10) ovoga Zakona izriče se i zaštitna mjera oduzimanja oružja i streljiva.”

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 7. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije da su domaći sudovi pogrešno protumačili mjerodavni domaći zakon kad su ga proglasili krivim u prekršajnom postupku. Prigovorio je i na temelju članka 7. Konvencije da je bio osuđen zbog čina koji nije predstavljao prekršaj prema Zakonu o oružju.
  2. Kao gospodar karakterizacije koja se u pravu daje činjenicama predmeta (vidi Guerra i drugi protiv Italije, 19. veljače 1998., stavak 44., Izvješća o presudama i odlukama 1998-I, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske [VV], br. 37685/10 i 22768/12, stavak 124., 20. ožujka 2018.), i uzimajući u obzir svoju sudsku praksu (vidi, primjerice, Korbely protiv Mađarske [VV], br. 9174/02, ECHR 2008, i Vasiliauskas protiv Litve [VV], br. 35343/05, ECHR 2015), Sud smatra da ove prigovore treba ispitati isključivo na temelju članka 7. Konvencije (vidi, primjerice, Žaja protiv Hrvatske, br. 37462/09, stavak 64., 4. listopada 2016., i Nadtochiy protiv Ukrajine, br. 7460/03, stavak 31., 15. svibnja 2008.).  Ta odredba glasi kako slijedi:

“1.  Nitko ne može biti proglašen krivim za kazneno djelo počinjeno činom ili propustom koji, u času počinjenja, po unutarnjem ili po međunarodnom pravu nisu bili predviđeni kao kazneno djelo. Isto se tako ne može odrediti teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kad je kazneno djelo počinjeno.

2. Ovaj članak ne priječi suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe za neki čin ili propust koji je u času počinjenja predstavljao kazneno djelo u skladu s općim načelima prava priznatim od civiliziranih naroda.“

A. Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Vlada

  1. Vlada je osporila dopuštenost ovog dijela zahtjeva na dvije osnove. Tvrdila je da podnositelj zahtjeva ne može tvrditi da je žrtva povreda kojima prigovara i da u svakom slučaju nije pretrpio značajnu štetu zbog navedenih povreda.
  2. U pogledu nepostojanja statusa žrtve, Vlada je tvrdila da se podnositelj zahtjeva izjasnio krivim (vidi stavak 6. ove presude) u prekršajnom postupku kojem prigovara, a domaći su sudovi potvrdili to priznanje kao valjano (vidi stavak 7. ove presude). Stoga on ne može tvrditi da je žrtva navodnih povreda.
  3. Podredno, Vlada je tvrdila da podnositelj zahtjeva nije pretrpio značajnu štetu. To stoga što je novčana kazna koja mu je izrečena (1.000,00 kuna) bila vrlo skromna i znatno niža od zakonskog praga (vidi stavak 7. ove presude, i članak 92. stavak 1. Zakona o oružju u stavku 12. ove presude). Zajedno sa 120,00 kuna koje mu je naloženo da plati na ime troškova postupka, ukupan iznos od 1.120,00 kuna koje je podnositelj zahtjeva mora platiti odgovarao je iznosu od otprilike 160,00 eura (EUR) (vidi stavak 7. ove presude).
  4. Vlada je istaknula da je u sličnim predmetima Sud zahtjeve proglasio nedopuštenima zbog nepostojanja značajne štete. Uputila je na predmet Škubonja protiv Hrvatske ((odl.), br. 27767/13, 19. svibnja 2015.), u kojem je relevantni iznos bio približno 260,00 eura; predmet Rinck protiv Francuske ((odl.), br. 18774/09, 19. listopada 2010.), u kojem je relevantni iznos bio 172,00 eura; i predmet Fernandez protiv Francuske ((odl.), br. 65421/10, 17. siječnja 2012.), u kojem je relevantni iznos bio 157,00 eura.
  5. Vlada je nadalje naglasila da je podnositelj zahtjeva po zanimanju prodavač i da podaci iz domaćeg spisa ukazuju na to da je njegov mjesečni dohodak iznosio otprilike 4.000,00 kuna, što je odgovaralo prosječnom mjesečnom dohotku osoba njegovog zanimanja u Hrvatskoj u to vrijeme. To je nadalje značilo da su novčana kazna i troškovi koje mu je naloženo platiti u predmetnom prekršajnom postupku iznosili manje od polovice njegova mjesečnog dohotka.
  6. Prema mišljenju Vlade, činjenica da podnositelj zahtjeva nije zatražio da plati dospjele iznose u nekoliko rata – mogućnost koja postoji prema domaćem pravu – nadalje je ukazivala na to da novčana kazna nije imala značajan financijski utjecaj na njega.
  7. Konačno, Vlada je tvrdila da interesi poštovanja ljudskih prava zajamčenih Konvencijom i dodatnim protokolima ne traže ispitivanje osnovanosti ovog dijela zahtjeva i da je predmet podnositelja zahtjeva bio propisno razmotren pred domaćim sudovima na tri razine nadležnosti.

(b) Podnositelj zahtjeva

  1. U pogledu svog statusa žrtve (vidi stavak 16. ove presude) podnositelj zahtjeva u odgovoru je ustvrdio sljedeće:

–   Vlada je pomiješala priznanje relevantnih činjenica s priznanjem krivnje, a to su dva različita pojma prema kaznenom i prekršajnom pravu;

–   prema domaćem pravu, sudovi su morali utvrditi je li počinjen prekršaj čak i ako se okrivljenik očitovao krivim; –  prema domaćem pravu, okrivljenik se mogao očitovati krivim samo kao odgovor na izričito pitanje suda o tome.

  1. Pojasnio je da je ono što je priznao pred domaćim sudovima bila činjenica da graničnoj policiji nije prijavio podvodnu pušku koju je imao u automobilu (vidi stavak 6 ove presude). Priznanje te činjenice nije značilo da se očitovao krivim, jer se branio pozivajući se na tvrdnju da podvodna puška nije oružje i da stoga nije bio dužan prijaviti je pri prelasku državne granice (vidi stavke 8. i 10. ove presude). S obzirom na to, podnositelj zahtjeva ustvrdio je da može tvrditi da je žrtva povreda kojima prigovara.
  2. U pogledu prigovora Vlade u vezi s navodnim nepostojanjem značajne štete (vidi stavke 17. - 21. ove presude), podnositelj zahtjeva ustvrdio je da su domaći sudovi povrijedili jedno od najvažnijih načela demokratskog društva, ono nullum crimen sine lege, te da se financijski gubitak koji je pretrpio nije sastojao samo od novčane kazne i troškova koje je morao platiti – koji su iznosili do trećine njegova mjesečnog dohotka – već i njegove podvodne puške koja mu je trajno oduzeta (vidi stavak 7. ove presude). Podnositelj zahtjeva procijenio je da je ukupan financijski gubitak koji je pretrpio iznosio otprilike 4.000,00 kuna.

2. Ocjena Suda

(a) Primjenjivost

  1. Iako Vlada nije osporila primjenjivost članka 7. Konvencije na činjenice ovog predmeta, Sud ipak smatra da mora ispitati to pitanje na vlastitu inicijativu.
  2. Članak 7. Konvencije primjenjiv je ako je podnositelj zahtjeva bio proglašen krivim za „kazneno djelo“ ili ako je izrečena sankcija predstavljala „kaznu“ u smislu te odredbe.
  3. Sud je u mnogo navrata utvrdio da se Konvencija mora čitati kao cjelina te tumačiti na način kojim se potiče unutarnja dosljednost i usklađenost njezinih odredbi (vidi, među brojnim drugim izvorima prava, Marguš protiv Hrvatske [VV], br. 4455/10, stavak 133., ECHR 2014 (izvadci), i A i B protiv Norveške [VV], br. 24130/11 i 29758/11, stavak 133., 15. studenoga 2016.). U skladu s načelom usklađenog tumačenja Konvencije, Sud je utvrdio, primjerice, da se pojam „kazneni postupak“ u tekstu članka 4. Protokola br. 7 mora tumačiti u svjetlu općih načela koja se odnose na odgovarajuće riječi „optužba za kazneno djelo“ i „kazna“ u člancima 6. odnosno 7. Konvencije (vidi, primjerice, predmet Sergey Zolotukhin protiv Rusije [VV], br. 14939/03, stavak 52., ECHR 2009).
  4. Pojam „kaznenog djela“ u članku 7. stoga odgovara pojmu „optužba za kazneno djelo“ iz članka 6. Konvencije i ima samostalno značenje. Prema tome, tri kriterija utvrđena u predmetu Engel i drugi protiv Nizozemske, 8. lipnja 1976., stavak 82., Serija A br. 22 (i naknadno potvrđena u predmetu Jussila protiv Finske [VV], br. 73053/01, stavak 30., ECHR 2006-XIV), koji su izvorno razvijeni kako bi se ocijenilo predstavlja li neka optužba optužbu „za kazneno djelo“ i je li članak 6. primjenjiv na temelju njegova „kaznenog aspekta“, jednako su relevantni za ocjenjivanje je li neko djelo „kazneno“ i pitanje primjenjivosti članka 7. (vidi gore citirani predmet Nadtochiy, stavak 32., i gore citirani predmet Žaja, stavak 86.).
  5. Proizlazi da, kako bi odredio je li članak 7. primjenjiv u ovom predmetu, Sud mora ispitati je li djelo za koje je podnositelj zahtjeva bio osuđen „kazneno djelo“ u smislu tog članka. Sud će pritom, kako je prethodno navedeno (vidi stavak 28. ove presude), razmotriti tri alternativna kriterija utvrđena u predmetu Engel (vidi gore citirani predmet Engel i drugi protiv Nizozemske, stavak 82., i gore citirani predmet Jussila, stavci 30. - 31.): (a) kvalifikaciju djela na temelju domaćeg prava, (b) prirodu djela, i (c) prirodu i stupanj težine kazne koja bi mogla biti izrečena dotičnoj osobi (vidi gore citirani predmet Žaja, stavak 86.). Prvi kriterij ima relativnu težinu i služi samo kao polazna točka. Ako je u domaćem pravu djelo okvalificirano kao kazneno, onda će to biti odlučujuće. U suprotnom, Sud će provjeriti što je u pozadini nacionalne kvalifikacije te će ispitati to djelo u svjetlu drugog i/ili trećeg kriterija. U slučaju primjene bilo kojeg drugog pristupa, primjena tog članka bila bi prepuštena diskreciji država ugovornica u mjeri koja bi mogla dovesti do rezultata nespojivih s predmetom i svrhom Konvencije (vidi, mutatis mutandis, gore citirani predmet Engel i drugi, stavak 81.).
  6. U pogledu pravne kvalifikacije djela prema domaćem pravu, Sud napominje da je ponašanje za koje je podnositelju zahtjeva bila izrečena novčana kazna formalno kvalificirano kao prekršaj, a ne kao kazneno djelo prema hrvatskom pravu. To proizlazi iz činjenice da je novčana kazna bila izrečena podnositelju zahtjeva sukladno točki 27. članka 92. stavka 1. u vezi s člankom 4. stavkom 1. Zakona o oružju (vidi stavke 7. i 12. ove presude), a ne na temelju neke odredbe Kaznenog zakona; činjenice da se takva novčana kazna ne upisuje u kaznenu evidenciju pojedinca; te činjenice da iznos te kazne ne ovisi o dohotku kao u kaznenom pravu. Međutim, budući da kvalifikacija djela prema domaćem pravu ima samo relativnu vrijednost, Sud mora nadalje ispitati predmetno djelo u svjetlu navedenog drugog i trećeg kriterija (vidi stavak 29. ove presude).
  7. U pogledu prirode predmetnog djela, Sud napominje da je djelo za koje je podnositelju zahtjeva izrečena novčana kazna definirano u Zakonu o oružju (vidi stavak 12. ove presude), odnosno u zakonodavstvu koje se odnosi na cijelo stanovništvo, a ne samo na određenu skupinu. Štoviše, novčana kazna koja je izrečena podnositelju zahtjeva bila je kaznene prirode jer je trebala služiti kao kazna za odvraćanje od ponavljanja djela. Sud te elemente smatra dovoljnima za zaključak da je predmetni prekršaj bio kaznene prirode te su se stoga na njega primjenjivala jamstva iz članka 7. Konvencije (vidi, mutatis mutandis, gore citirani predmet Nadtochiy, stavci 21. - 22., i gore citirani predmet Jussila, stavak 38.).
  8. Taj zaključak dodatno potvrđuje činjenica da je najveća kazna koja je mogla biti izrečena podnositelju zahtjeva bila dovoljno teška (15.000,00 kuna – vidi članak 92. stavak 1. Zakona o oružju u stavku 12. ove presude), pri čemu se podrazumijeva da je stvarna kazna koja je izrečena podnositelju (vidi stavak 7. ove presude) relevantna, ali ne može umanjiti važnost onog što je prvotno bilo u pitanju (vidi, primjerice, Ezeh i Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 39665/98 i 40086/98, stavak 120., ECHR 2003-X).
  9. U svjetlu gore navedenog (vidi stavke 29. - 32. ove presude), Sud utvrđuje da je članak 7. primjenjiv na ovaj predmet.

(b) U pogledu statusa žrtve podnositelja zahtjeva i nepostojanja značajne štete

  1. Sud napominje da podnositelj zahtjeva nije nikada, ni pred domaćim sudovima ni pred Sudom, osporio činjenicu da je imao podvodnu pušku u prtljažniku automobila pri prelasku državne granice 14. rujna 2009. godine i da je nije prijavio graničnoj policiji (vidi stavke 5. - 6., 8., 10. i 23. ove presude). Njegov prigovor pred domaćim sudovima i Sudom bio je da se podvodne puške prema mjerodavnom zakonodavstvu ne smatraju oružjem i da njegov propust da na graničnom prijelazu prijavi podvodnu pušku nije prekršaj prema domaćem pravu (vidi stavke 8., 10. i 12. ove presude). U tim okolnostima Sud smatra da podnositelj zahtjeva može tvrditi da je žrtva povreda kojima prigovara iako je priznao činjenice koje su, prema mišljenju domaćih sudova, bile bitna obilježja  prekršaja za koji su ga osudili.
  2. Sud nadalje napominje da su domaći sudovi, osim što su podnositelju zahtjeva izrekli novčanu kaznu u iznosu od 1.000,00 kuna i naložili mu da plati 120,00 kuna na ime troškova, podnositelju oduzeli i podvodnu pušku koju nije prijavio na granici (vidi stavak 7. ove presude). Stoga materijalna šteta koju je podnositelj zahtjeva pretrpio nije bila ograničena samo na novčanu kaznu i troškove postupka, kako je navela Vlada (vidi stavak 17. ove presude). Podnositelj zahtjeva procijenio je da je ukupan financijski gubitak koji je nastao zbog njegove osude iznosio otprilike 4.000,00 kuna. Vlada u svom odgovoru na očitovanje podnositelja zahtjeva nije dovela u pitanje taj iznos. Budući da je taj iznos, prema navodima Vlade, odgovarao mjesečnom dohotku podnositelja zahtjeva (vidi stavak 19. ove presude), Sud smatra da se ne može reći da podnositelj zahtjeva nije pretrpio značajnu štetu zbog povrede kojoj prigovara.
  3. Iz toga proizlazi da se preliminarni prigovori Vlade u pogledu statusa žrtve podnositelja zahtjeva i nepostojanja značajne štete moraju odbiti.

(c) Zaključak o dopuštenosti

  1. Sud nadalje primjećuje da ovaj dio zahtjeva nije ni očigledno neosnovan ni nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Podnositelj zahtjeva

  1. Podnositelj zahtjeva ponovio je tvrdnje koje je iznio pred domaćim sudovima da je bio osuđen zbog čina koji prema domaćem pravu nije predstavljao prekršaj (vidi stavke 8. i 10. ove presude). Konkretno, tvrdio je sljedeće:

–   na temelju članka 4. Zakona o oružju, podvodne puške izričito su bile isključene iz pojma oružja kako je definirano u tom Zakonu (vidi stavak 12. ove presude), i

–   podvodne puške nisu oružja s tetivom, kako je to pogrešno smatrao Visoki prekršajni sud (vidi stavak 9. ove presude).

  1. U pogledu druge tvrdnje, podnositelj zahtjeva ponovio je i da se činjenica da podvodne puške nisu oružje s tetivom mogla lako utvrditi u njegovu slučaju pukim vizualnim pregledom njegove podvodne puške, koja očito koristi snagu napete gume, a ne tetive (vidi stavak 10. ove presude). Ipak, domaći sudovi nisu pregledali njegovu podvodnu pušku ni fotografije te puške.
  2. Podnositelj zahtjeva nadalje je tvrdio da prema domaćem pravu pojedinac koji želi kupiti oružje ne može to učiniti bez dozvole. Međutim, podvodna puška može se bez dozvole kupiti u bilo kojoj trgovini s ribolovnom opremom, a čak je i dijete može kupiti. Prema njegovu mišljenju, to je bio dodatan dokaz da podvodne puške nisu oružje kako je definirano u Zakonu o oružju.
  3. Vlada je tvrdila da prigovor podnositelja zahtjeva predstavlja prigovor „četvrte instance“, jer on zapravo traži od Suda da ispravi činjenične i pravne pogreške koje su navodno počinili domaći sudovi i da zamijeni njihovo tumačenje toga predstavljaju li podvodne puške oružje ili ne svojim vlastitim tumačenjem, što bi bilo u suprotnosti s načelom supsidijarnosti.
  4. Vlada je nadalje tvrdila da je podnositelj zahtjeva bio osuđen zbog čina koji je, sukladno Zakonu o oružju, predstavljao prekršaj prema domaćem pravu, te da se osuda podnositelja za to djelo ne može smatrati proizvoljnom ili nezakonitom.
  5. Vlada je tvrdila da je u Zakonu o oružju, tekst kojega je bio objavljen u Narodnim novinama (vidi stavak 12. ove presude), bilo definirano što predstavlja oružje, bila je predviđena obveza prijavljivanja oružja nadležnim vlastima pri prelasku državne granice i bilo je predviđeno da neprijavljivanje oružja predstavlja prekršaj za koji je zapriječena novčana kazna. Taj je Zakon stoga bio dostupan svima i njegove su odredbe bile predvidljive.
  6. Konačno, prema navodima Vlade, čak i ako podnositelj zahtjeva nije bio siguran predstavljaju li podvodne puške oružje u smislu Zakona o oružju, trebao je obavijestiti vlasti pri prelasku granice da ima podvodnu pušku u prtljažniku automobila. Da je to učinio, vlasti bi ga obavijestile da podvodna puška doista predstavlja oružje i da se mora prijaviti. Na taj bi način također ispunio svoju obvezu prijavljivanja oružja i ne bi bio počinjen nikakav prekršaj.

(b) Vlada

2. Ocjena Suda

  1. Mjerodavna načela koja proizlaze iz sudske prakse Suda na temelju članka 7. Konvencije sažeta su u Savjetodavnom mišljenju o korištenju tehnike „općeg upućivanja“ ili „definiranja zakonodavstva upućivanjem“ prilikom definiranja kaznenog djela i kriterijima usporedbe kaznenog zakona na snazi u trenutku počinjenja kaznenog djela i izmijenjenog kaznenog zakona [VV], zahtjev br. P16-2019-001, Ustavni sud Armenije, stavci 60. - 62., 29. svibnja 2020., kao i u predmetu Vasiliauskas (gore citiran, stavci 153. - 155.), Rohlena protiv Češke Republike ([VV], br. 59552/08, stavci 50. - 53., ECHR 2015) i Dragotoniu i Militaru-Pidhorni protiv Rumunjske (br. 77193/01 i 77196/01, stavci 33. - 38., 24. svibnja 2007.).
  2. Na početku Sud smatra da je važno naglasiti da članak 7. nije ograničen na zabranu retroaktivne primjene kaznenog prava na štetu okrivljenika. On također sadržava, općenitije uzevši, načelo da jedino zakon može definirati kazneno djelo i propisati kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege – vidi, primjerice, gore citirani predmet Vasiliauskas, stavak 154.). Kao posljedica načela da jedino zakon može definirati kazneno djelo i propisati kaznu, odredbe kaznenog prava moraju se strogo tumačiti (vidi gore citirani predmet Dragotoniu i Militaru-Pidhorni, stavak 40.). Članak 7. tako sadržava i načelo lex stricta prema kojem se kazneno pravo ne smije široko tumačiti na štetu okrivljenika u mjeri u kojoj bi to tumačenje predstavljalo zaključivanje po analogiji (vidi, primjerice, gore citirani predmet Vasiliauskas, stavak 154.).
  3. U pogledu tvrdnje Vlade da podnositeljev prigovor predstavlja prigovor četvrte instance (vidi stavak 41. ove presude), Sud prvo ponavlja kako njegova uloga nije da zamijeni domaće sudove u utvrđivanju činjenica i njihovoj pravnoj kvalifikaciji, pod uvjetom da se navedeno temelji na razumnoj ocjeni dokaza. Općenitije, Sud ističe da je prvenstveno na nacionalnim vlastima, posebice sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćeg prava. Njegova je uloga stoga ograničena na utvrđivanje jesu li učinci takvog tumačenja u skladu s Konvencijom (vidi, primjerice, gore citirani predmet Rohlena, stavak 51., i njemu citirane predmete).
  4. Međutim, ovlasti Suda za preispitivanje moraju biti veće kada samo konvencijsko pravo, članak 7. u ovom predmetu, zahtijeva postojanje pravne osnove za osudu i kaznu. Članak 7. stavak 1. obvezuje Sud da ispita postoji li istovremeno pravna osnova za osudu podnositelja zahtjeva te se Sud, posebice, mora uvjeriti da je ishod do kojeg su došli nadležni domaći sudovi bio u skladu s člankom 7. Konvencije. Kad bi se Sudu dodijelilo manje ovlasti za preispitivanje, članak 7. bio bi lišen svrhe (ibid., stavak 52.). Sukladno tome, u takvim okolnostima, Sud mora biti nadležan za odlučivanje o tome je li postupak u skladu s mjerodavnom odredbom kaznenog prava jer bi njezina primjena na djelo koje nije obuhvaćeno tom odredbom izravno dovela do sukoba s člankom 7. Konvencije (vidi gore citirani predmet Žaja, stavak 92.).
  5. S obzirom na navedena načela koja se odnose na opseg njegova nadzora (vidi stavke 47. - 48. ove presude), Sud napominje da nije pozvan odlučivati o pojedinačnoj kaznenoj odgovornosti podnositelja zahtjeva, što je prije svega pitanje koje ocjenjuju domaći sudovi (vidi, primjerice, Navalnyye protiv Rusije, br. 101/15, stavak 58., 17. listopada 2017.).
  6. Umjesto toga, uzimajući u obzir prirodu prigovora podnositelja zahtjeva na temelju članka 7. Konvencije (vidi stavak 13. ove presude), funkcija je Suda razmotriti sa stajališta članka 7. stavka 1. Konvencije, ulazi li čin podnositelja zahtjeva u definiciju prekršaja za koji je osuđen i, prema tome, je li bilo predvidljivo da bi njegov čin mogao predstavljati takav prekršaj (ibid., stavci 58. i 62.). Konkretnije, njegova je zadaća ispitati jesu li, presudivši da podvodna puška podnositelja zahtjeva predstavlja oružje i osudivši ga za prekršaj zbog neprijavljivanja puške na granici, domaći sudovi nepredvidljivo tumačili mjerodavne odredbe Zakona o oružju na njegovu štetu.
  7. S tim u vezi, Sud smatra da su sljedeći elementi od odlučujuće važnosti:

–   člankom 4. Zakona o oružju podvodno oružje namijenjeno ribolovu, koje uključuje podvodne puške, bilo je izričito isključeno iz pojma oružja kako je definirano u tom Zakonu (vidi stavak 12. ove presude);

–  Vlada nije osporila da je podvodna puška koju podnositelj zahtjeva nije prijavio pri prelasku državne granice pronađena u prtljažniku njegova automobila zajedno s ostalom opremom za plažu (vidi stavke 5. i 8. ove presude), što ukazuje na to da je ta puška doista bila namijenjena ribolovu;

–  podvodno oružje (uključujući podvodne puške) i oružje s tetivom bili su različito definirani u Zakonu o oružju, na način da je podvodno oružje bilo definirano kao predmeti koji snagom opruge, napete gume ili stlačenog plina izbacuju osti ili harpun, dok je oružje s tetivom bilo definirano kao lukovi, samostreli i druge naprave koje snagom napete tetive potiskuju strijelu ili drugi projektil (vidi članak 4. i točku 16. članka 5. stavka 1. u stavku 12. ove presude);

–  Vlada nije osporila tvrdnju podnositelja zahtjeva da domaći sudovi nisu pregledali njegovu podvodnu pušku ni fotografije te puške (vidi stavak 39. ove presude) kako bi utvrdili koji mehanizam potiskivanja koristi;

–  Vlada nije dostavila preslike drugih domaćih presuda u kojima su domaći sudovi smatrali da podvodne puške predstavljaju oružje u smislu Zakona o oružju ili bilo kojeg sličnog pravnog propisa (vidi, mutatis mutandis, gore citirani predmet Dragotoniu i Militaru-Pidhorni, stavak 43., i Parmak i Bakır protiv Turske, br. 22429/07 i 25195/07, stavak 66., 3. prosinca 2019.); i

–  Na tvrdnju podnositelja zahtjeva (vidi stavak 40. ove presude) da za podvodne puške nije potrebna dozvola, koja je obično bila potrebna za oružje prema Zakonu o oružju, Vlada nije ni odgovorila, a pogotovo je nije osporila.

  1. Ti su elementi dovoljni da omoguće Sudu da zaključi da su domaći sudovi contra legem te stoga nepredvidljivo tumačili mjerodavne odredbe Zakona o oružju na štetu podnositelja zahtjeva (usporedi, mutatis mutandisBaşkaya i Okçuoğlu protiv Turske [VV], br. 23536/94 i 24408/94, stavak 42., ECHR 1999-IV).
  2. U pogledu tvrdnje Vlade da je podnositelj zahtjeva, ako je imao nedoumica o tome smatraju li se podvodne puške oružjem prema domaćem pravu, trebao obavijestiti vlasti na granici i na taj način spriječiti počinjenje prekršaja (vidi stavak 44. ove presude), Sud ponavlja da nijedna osoba ne bi trebala biti prisiljena nagađati, uz rizik osude, je li njegov ili njezin postupak zabranjen ili biti izložena neopravdano širokoj diskrecijskoj ovlasti vlasti (vidi gore citirani predmet Žaja, stavak 105.).
  3. Stoga je došlo do povrede članka 7. Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 2. PROTOKOLA BR. 7 UZ KONVENCIJU

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je i na temelju članka 13. Konvencije da nije imao na raspolaganju djelotvorno domaće pravno sredstvo za svoje prigovore na temelju Konvencije.
  2. Kao gospodar karakterizacije koja se u pravu daje činjenicama predmeta (vidi stavak 14. ove presude), i uzimajući u obzir svoju sudsku praksu (vidi, primjerice, Gurepka protiv Ukrajine, br. 61406/00, stavak 51., 6. rujna 2005.), Sud smatra da se ovaj prigovor treba ispitati na temelju članka 2. Protokola br. 7 uz Konvenciju, koji glasi kako slijedi:

„1. Svatko osuđen od suda za kazneno djelo ima pravo od višeg suda tražiti ponovno razmatranje svoje presude ili kazne. Ostvarenje toga prava, kao i razlozi iz kojih se ono može vršiti, uređuju se zakonom 

2.  Od ovoga prava mogu se zakonom propisati iznimke za lakša kaznena djela, ili u slučajevima kad je nekoj osobi u prvom stupnju suđeno pred najvišim sudom ili ako je osuđena povodom žalbe protiv oslobađajuće presude.“

  1. Vlada je tvrdila da je podnositelj zahtjeva za osporavanje osude za predmetni prekršaj na raspolaganju imao žalbu i ustavnu tužbu. On je iskoristio ta pravna sredstva (vidi stavke 8. i 10. ove presude). Visoki prekršajni sud odlučio je o osnovanosti njegove žalbe, a Ustavni sud o osnovanosti njegove ustavne tužbe (vidi stavke 9. i 11. ove presude). Činjenica da ta pravna sredstva nisu rezultirala povoljnim ishodom za podnositelja zahtjeva ne znači da su bila nedjelotvorna.
  2. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da su predmetna pravna sredstva bila nedjelotvorna jer njima nisu ispravljene povrede kojima prigovara.
  3. Sud napominje da je podnositelj zahtjeva imao na raspolaganju žalbu protiv prvostupanjske presude kojom je proglašen krivim za predmetni prekršaj, te da je žalbu protiv te presude i uložio (vidi stavak 8. ove presude). Visoki prekršajni sud ispitao je osnovanost njegove žalbe te ju je odbio (vidi stavak 9. ove presude). Prema tome, osudu i kaznu podnositelja zahtjeva ponovno je razmotrio viši sud, kako to zahtijeva članak 2. Protokola br. 7. Činjenica da ishod žalbenog postupka nije bio u korist podnositelja zahtjeva ne može se smatrati povredom tog članka. Osim toga, Sud primjećuje da je presudu Višeg prekršajnog suda dalje preispitao Ustavni sud (vidi stavke 9. - 11. ove presude), čime je ojačano pravo podnositelja zahtjeva na sudsko preispitivanje presude.
  4. Iz toga proizlazi da je ostatak zahtjeva nedopušten na temelju članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije kao očigledno neosnovan te se stoga mora odbaciti sukladno članku 35. stavku 4. Konvencije.

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Člankom 41. Konvencije propisano je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A. Šteta

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je 3.920,00 hrvatskih kuna (HRK) na ime naknade materijalne štete, koji iznos odgovara novčanoj kazni i troškovima postupka koje mu je naloženo platiti te vrijednosti oduzete podvodne puške (vidi stavke 7. i 24. ove presude). Potraživao je i 9.000,00 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete.
  2. Vlada je osporila potraživanje na ime naknade materijalne štete kao nepotkrijepljeno, a potraživanje na ime naknade nematerijalne štete kao prekomjerno.
  3. Sud je utvrdio da je osuda podnositelja zahtjeva za predmetni prekršaj bila u suprotnosti s člankom 7. Konvencije (vidi stavke 52. i 54. ove presude). Stoga postoji dostatna uzročno-posljedična veza između navodne materijalne štete i utvrđene povrede. Sud stoga prihvaća zahtjev podnositelja zahtjeva na ime naknade materijalne štete i dosuđuje mu iznos od 520,00 eura po toj osnovi – koji je jednak iznosu koji je potraživao podnositelj – uvećan za sve poreze koji bi mogli biti obračunati na taj iznos.
  4. Sud smatra i da je podnositelj zahtjeva zasigurno pretrpio određenu nematerijalnu štetu. Odlučujući na pravičnoj osnovi, dosuđuje mu iznos od 1.500,00 eura po toj osnovi, uvećan za sve poreze koji bi mogli biti obračunati na taj iznos.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je i 2.000,00 eura za troškove i izdatke nastale pred Sudom.
  2. Vlada je osporila to potraživanje kao nepotkrijepljeno jer podnositelj zahtjeva nije specificirao svoj zahtjev niti je dostavio bilo kakve dokumente kojima ga potkrepljuje.
  3. Prema praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je njihova visina razumna. U ovome predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i prethodno navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 1.660,00 eura na ime troškova i izdataka nastalih u postupku pred Sudom, uvećan za sve poreze koji bi mogli biti obračunati podnositelju zahtjeva.

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Utvrđuje, da je prigovor na temelju članka 7. Konvencije dopušten, dok je ostatak zahtjeva nedopušten;

  2. Presuđuje da je došlo do povrede članka 7. Konvencije;

  3. Presuđuje

(a) da tužena država treba isplatiti podnositelju zahtjeva, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane konačna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan isplate:

(i)   520,00 EUR (petsto dvadeset eura) na ime naknade materijalne štete, uvećano za sve poreze koji bi mogli biti obračunati;

(ii) 1.500,00 EUR (tisuću petsto eura) na ime naknade nematerijalne štete, uvećano za sve poreze koji bi mogli biti obračunati;

(iii) 1.660,00 EUR (tisuću šeststo šezdeset eura) na ime naknade troškova i izdataka, uvećano za sve poreze koji bi mogli biti obračunati podnositelju zahtjeva;

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

  1. Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravednom naknadom.

Renata Degener                                                               Krzysztof Wojtyczek

Zamjenica tajnika                                                                     Predsjednik

 

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF PANTALON v. CROATIA

(Application no. 2953/14) 

JUDGMENT

Art 7 • Nullum crimen sine lege • Criminal offence • Conviction and a fine for minor offence pursuant to the Weapons Act for failing to declare a diving speargun at the border, although not considered a weapon under the relevant domestic law • A criminal offence in light of nature and severity of the fine and notwithstanding domestic classification • Unforeseeable construction of domestic regulation and failure at national level to address applicant’s arguments in this regard • Rejection of argument that applicant should have declared speargun at border in case of doubt, as no person should be forced to speculate whether their conduct is prohibited or be exposed to unduly broad discretion of authorities

STRASBOURG

19 November 2020

FINAL

19/02/2021

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Pantalon v. CroatiaThe European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Krzysztof Wojtyczek, President,
Ksenija Turković,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Alena Poláčková,
Péter Paczolay,
Gilberto Felici,
Erik Wennerström, judges,
and Renata DegenerDeputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 2953/14) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Đani Pantalon (“the applicant”), on 18 December 2013;

the decision to give notice of the application to the Croatian Government (“the Government”);

the parties observations;

Having deliberated in private on 20 October 2020,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The case concerns the applicants conviction for a minor offence of failing to declare a weapon, specifically a diving speargun, at border control even though diving spearguns were expressly excluded from the definition of a weapon under the relevant domestic law.

THE FACTS

2.  The applicant was born in 1964 and lives in Zadar. He was represented by Ms S. Miličević, a lawyer practising in Zadar.

3.  The Government were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

4.  The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

5.  On 14 September 2009 the applicant, who was on his way back to Croatia from Bosnia and Herzegovina, was stopped by the Croatian border police while crossing the border between the two States. The police searched the applicants car and found in the luggage compartment, together with beach equipment, a diving speargun. The police temporarily seized the speargun and on the same day instituted minor-offence proceedings (prekršajni postupak) by indicting the applicant before the Imotski Minor Offences Court (Prekršajni sud u Imotskom) for the minor offence of failing to declare a weapon when crossing the State border as defined in subparagraph 27 of section 92(1) in conjunction with section 4(1) of the Weapons Act (see paragraph 12 below).

6.  Further to a request for legal assistance by the Imotski Minor Offences Court, on 2 February 2010 the applicant was heard before the Zadar Minor Offences Court (Prekršajni sud u Zadru). At the hearing the applicant stated as follows:

“It is true that ... at the border crossing ... in reply to the customs officials question whether I had anything to declare, I forgot to mention, out of ignorance, that is, without any intention to mislead, that in the luggage compartment [of my car] I had a used speargun ... I had no intention of not declaring the speargun because I already had it with me when entering Bosnia and Herzegovina ...”

7.  By a judgment of 30 April 2010, the Imotski Minor Offences Court found the applicant guilty of the minor offence in question, fined him 1,000 Croatian kunas (HRK) and ordered him to pay HRK 120 in respect of the costs of the proceedings. It also imposed a protective measure (zaštitna mjera), confiscating the applicants speargun. The relevant part of the judgment reads as follows:

“Based on the accuseds explicit confession, this court finds it proven beyond doubt that the accused committed the offence [mentioned] in the operative part of this judgment. He must therefore be found guilty and punished accordingly.”

8.  The applicant appealed, arguing (a) that under section 4 of the Weapons Act, spearguns were expressly excluded from the notion of a weapon as defined in that Act (see paragraph 12 below), and (b) that the first-instance court had not assessed his guilt at all or provided any reasons as regards the constituent element of the offence. As regards the issue of guilt, the applicant submitted that the first-instance court had not taken into account at all the fact that the incident in question had occurred in late summer (in September), when he had regularly kept all his beach equipment, including the speargun, in the luggage compartment of his car, and he had not considered it necessary to remove the equipment when travelling to a short, two-hour long, business meeting in Bosnia and Herzegovina.

9.  By a judgment of 17 October 2012, the High Minor Offences Court (Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske) dismissed the applicants appeal and upheld the first-instance judgment. It held that spearguns were bowstring weapons and thus weapons within the meaning of the Weapons Act, and that the applicant had therefore been obliged to declare his speargun at the border. The relevant part of that judgment reads as follows:

“... the argument in the appeal that ... a speargun is not a weapon is ill-founded.

Section 5 of the Weapons Act [defines] certain terms used in the Act. In subparagraph 16 it provides that bowstring weapons [such as] bows, crossbows and other devices which by force of a taut bowstring shoot an arrow or other projectile are also considered weapons.

Spearguns [fall into the category of] other devices which by force of a taut bowstring shoot an arrow or other projectile ... The mere fact that this speargun is intended exclusively for fishing does not mean that it is not a weapon ...”

10.  The applicant then lodged a constitutional complaint, arguinginter alia, that the minor-offences courts judgments had been in breach of his right to fair proceedings and of his right not to be convicted of an act which did not constitute an offence, as guaranteed by Article 29 § 1 and Article 31 § 1 of the Croatian Constitution respectively. He also relied on Article 6 § 1 of the Convention. He reiterated the argument he had made before the appellate court that spearguns were not weapons and that he had therefore been convicted on account of an act which had not constituted an offence under domestic law (see paragraph 8 above). In addition, he criticised the position of the High Court for Minor Offences (see paragraph 9 above) that spearguns were bowstring weapons and thus weapons within the meaning of the Weapons Act. Specifically, he submitted that a mere visual examination of the speargun confiscated from him would have revealed that it was band-powered rather than bowstring-powered, and that it was exclusively intended for fishing.

11.  In a decision of 9 May 2013, the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) examined the applicants case under Article 29 § 1 of the Constitution alone, that is, from the perspective of the right to fair proceedings, and dismissed his constitutional complaint as ill-founded. That decision was served on the applicant on 24 June 2013.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK

12.  The relevant provisions of the Weapons Act (Zakon o oružju, Official Gazette no. 63/07 with further amendments), which was in force from 1 September 2007 until 31 October 2018, provide as follows:

Section 3(1)

“A weapon, within the meaning of this Act, is a device made or adapted so that it shoots, under the pressure of air, gunpowder gas or other gases or other propellant, a bullet, pellet, round shot or other projectile, or disperses gas or liquid, as well as other devices intended for self-defence, hunting or sports.”

Section 4

“For the purposes of this Act, the following shall not be considered a weapon: ... spearguns and other implements which, by force of a spring, taut rubber-bands or compressed gas [that is, spring, pneumatic or band-powered implements] shoot spears or harpoons which are exclusively intended for fishing (underwater weapons) ...”

Section 5(1)

“Certain notions used in this Act have the following meaning:

...

16.  Bowstring weapons are bows, crossbows and other devices which by force of a taut bowstring shoot an arrow or other projectile.”

Section 54

“(1)  When crossing the State border, Croatian nationals and foreigners are obliged to declare weapons and ammunition to the border police and customs.

(2)  The border police shall temporarily confiscate weapons and ammunition from a Croatian citizen or foreigner who, when crossing the State border, did not declare weapons and ammunition at the border crossing, and [shall] store them until the conclusion of the [minor-offence] proceedings.”

Section 92

“(1)  Natural persons shall be fined between 3,000 and 15,000 kunas for a minor offence:

...

27.  if they do not declare a weapon and ammunition to the border police and customs when crossing the State border (section 54(1));

...

(2)  For the minor offences referred to in paragraph (1) of this section, save for the offences referred to in subparagraphs 1, 9 and 10, the protective measure of confiscation of the weapon and the ammunition shall be imposed.”

THE LAW

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 7 OF THE CONVENTION

13.  The applicant complained under Article 6 § 1 of the Convention that the domestic courts had erred in their interpretation of the relevant domestic law when finding him guilty in the minor-offence proceedings. He also complained, under Article 7 of the Convention, that he had been convicted on account of an act which had not constituted an offence under the Weapons Act.

14.  Being master of the characterisation to be given in law to the facts of the case (see Guerra and Others v. Italy, 19 February 1998, § 44, Reports of Judgments and Decisions 1998I, and Radomilja and Others v. Croatia [GC], nos. 37685/10 and 22768/12, § 124, 20 March 2018), and having regard to its case-law (see, for example, Korbely v. Hungary [GC], no. 9174/02, ECHR 2008, and Vasiliauskas v. Lithuania [GC], no. 35343/05, ECHR 2015), the Court considers that these complaints fall to be examined exclusively under Article 7 of the Convention (see, for example, Žaja v. Croatia, no. 37462/09, § 64, 4 October 2016, and Nadtochiy v. Ukraine, no. 7460/03, § 31, 15 May 2008).

 

This provision reads as follows:

“1.  No one shall be held guilty of any criminal offence on account of any act or omission which did not constitute a criminal offence under national or international law at the time when it was committed. Nor shall a heavier penalty be imposed than the one that was applicable at the time the criminal offence was committed.

2.  This Article shall not prejudice the trial and punishment of any person for any act or omission which, at the time when it was committed, was criminal according to the general principles of law recognised by civilised nations.”

  1. Admissibility
    1. Submissions by the parties

(a)   The Government

15.  The Government disputed the admissibility of this part of the application on two grounds. They argued that the applicant could not claim to be a victim of the violations complained of, and that in any event he had not suffered a significant disadvantage on account of the violations alleged.

16.  As regards the lack of victim status, the Government submitted that the applicant had pleaded guilty (see paragraph 6 above) in the minoroffences proceedings complained of, and the domestic courts had acknowledged that plea as valid (see paragraph 7 above). He thus could not claim to be a victim of the violations alleged.

17.  In the alternative, the Government argued that the applicant had not suffered a significant disadvantage. This was because the fine imposed on him (HRK 1,000) had been very modest and well below the statutory threshold (see paragraph 7 above, and section 92(1) of the Weapons Act in paragraph 12 above). Together with the HRK 120 he had been ordered to pay in respect of the costs of the proceedings, the total amount of HRK 1,120 the applicant had had to pay corresponded to some 160 euros (EUR) (see paragraph 7 above).

18.  The Government pointed out that in similar cases the Court had declared applications inadmissible for lack of significant disadvantage. They referred to Škubonja v. Croatia ((dec.), no. 27767/13, 19 May 2015), where the relevant amount had been approximately EUR 260; Rinck v. France ((dec.), no. 18774/09, 19 October 2010), where the relevant amount had been EUR 172; and Fernandez v. France ((dec.), no. 65421/10, 17 January 2012), where the relevant amount had been EUR 157.

19.  The Government further emphasised that the applicant was a salesman by profession and that the data in the domestic case file suggested that his monthly income was some HRK 4,000, which corresponded to the average monthly income of people in his profession in Croatia at the time. This further meant that the fine and the costs he had been ordered to pay in the minor-offence proceedings in question had amounted to less than half of his monthly income.

20.  In the Governments view, the fact that the applicant had not asked to pay the amounts due in several instalments – a possibility existing under domestic law – further suggested that the fine had not had a significant financial impact on him.

21.  Lastly, the Government argued that respect for human rights as defined in the Convention and the Protocols thereto did not require an examination of this part of the application on the merits, and that the applicants case had been duly considered by the domestic courts at three levels of jurisdiction.

(b)   The applicant

22.  As regards his victim status (see paragraph 16 above) the applicant submitted in response that:

  the Government had confused the admission of relevant facts with pleading guilty, those being two different notions under criminal and minoroffences law;

  under domestic law, the courts had to establish whether an offence had been committed even if the accused had pleaded guilty;

  under domestic law, an accused could plead guilty only in reply to the courts explicit question to that effect.

23.  He clarified that what he had admitted before the domestic courts was the fact that he had not declared to the border police the speargun he had had in his car (see paragraph 6 above). Admitting that had not meant that he had pleaded guilty as he had defended himself by relying on the argument that the speargun was not a weapon and he had thus not been obliged to declare it when crossing the State border (see paragraphs 8 and 10 above). In view of this, the applicant submitted that he could claim to be a victim of the violations complained of.

24.  As regards the Governments objection regarding the alleged lack of significant disadvantage (see paragraphs 17-21 above), the applicant submitted that the domestic courts had breached one of the most important principles of a democratic society, that of nullum crimen sine lege, and that the financial loss he had suffered had not consisted only of the fine and the costs he had had to pay – which had amounted to one-third of his monthly income – but also of his speargun, which had been permanently confiscated (see paragraph 7 above). The applicant estimated the total financial loss suffered at around HRK 4,000.

  1. The Courts assessment

(a)   Applicability

25.  Even though the Government did not contest the applicability of Article 7 to the facts of the present case, the Court nevertheless considers that it must examine this issue of its own motion.

26.  Article 7 of the Convention is applicable if an applicant was found guilty of a “criminal offence”, or if the sanction imposed amounted to a “penalty”, within the meaning of that provision.

27.  The Court has held on many occasions, the Convention must be read as a whole, and interpreted in such a way as to promote internal consistency and harmony between its various provisions (see, among many other authorities, Marguš v. Croatia [GC], no. 4455/10, § 133, ECHR 2014 (extracts), and A and B v. Norway [GC], nos. 24130/11 and 29758/11, § 133, 15 November 2016). In keeping with this principle of harmonious interpretation of the Convention, the Court has held, for example, that the notion of “penal procedure” in the text of Article 4 of Protocol No. 7 must be interpreted in the light of the general principles concerning the corresponding words “criminal charge” and “penalty” in Articles 6 and 7 of the Convention respectively (see, for example, Sergey Zolotukhin v. Russia [GC], no. 14939/03, § 52, ECHR 2009).

28.  The notion of “criminal offence” in Article 7 thus corresponds to the notion of “criminal charge” in Article 6 of the Convention and has an autonomous meaning. Therefore, the three criteria set out in the case of Engel and Others v. the Netherlands, 8 June 1976, § 82, Series A no. 22 (and subsequently reaffirmed in Jussila v. Finland [GC], no. 73053/01, § 30, ECHR 2006XIV), initially developed for assessing whether a charge is “criminal” and whether Article 6 of the Convention is applicable under its “criminal head”, are equally pertinent for assessing whether an offence is “criminal” and for determining the applicability of Article 7 (see Nadtochiy, cited above, § 32, and Žaja, cited above, § 86).

29.  It follows that, in order to ascertain whether Article 7 is applicable, in the present case the Court must examine whether the offence for which the applicant was convicted was “criminal” within the meaning of that Article. In so doing, the Court will, as indicated above (see paragraph 28), have regard to the three alternative criteria laid down in Engel (see Engel and Others, cited above, § 82, and Jussila, cited above, §§ 30-31): (a) the classification of the offence under domestic law, (b) the nature of the offence, and (c) the nature and degree of severity of the penalty that the person concerned risks incurring (see Žaja, cited above, § 86). The first criterion is of relative weight and serves only as a starting-point. If domestic law classifies an offence as criminal, then this will be decisive. Otherwise the Court will look behind the national classification and examine the offence in the light of the second and/or third criteria. Any other approach would leave the application of this Article to the discretion of the Contracting States to a degree that might lead to results incompatible with the object and purpose of the Convention (see, mutatis mutandisEngel and Others, cited above, § 81)

30.  As to the legal classification of the offence under domestic law, the Court notes that the behaviour for which the fine was imposed on the applicant is formally classified as a minor offence rather than a criminal offence under Croatian law. This follows from the fact that the fine was imposed on the applicant pursuant to subparagraph 27 of section 92(1) in conjunction with section 4(1) of the Weapons Act (see paragraphs 7 and 12 above) and not on the basis of any provision of the Criminal Code; that such a fine is not entered in a persons criminal record; and that its amount does not depend on income, as in criminal law. However, since the classification of the offence under domestic law is of relative value only, the Court must further examine the offence in question in the light of the second and third criteria mentioned above (see paragraph 29 above).

31.  As to the nature of the offence in question, the Court notes that the offence for which the applicant was fined was defined in the Weapons Act (see paragraph 12 above), that is to say in legislation that applied to the whole population and not just to a particular group. What is more, the fine imposed on the applicant was punitive in nature as it was intended to serve as a penalty to deter reoffending. The Court finds these elements sufficient for a conclusion that the minor offence in question was of a criminal character and thus attracted the guarantees of Article 7 of the Convention (see, mutatis mutandisNadtochiy, cited above, §§ 21-22, and Jussila, cited above, § 38).

32.  This conclusion is further reinforced by the fact that the maximum penalty the applicant risked incurring was sufficiently severe (HRK 15,000 – see section 92(1) of the Weapons Act in paragraph 12 above), it being understood that the actual penalty imposed on the applicant (see paragraph 7 above) is relevant but cannot diminish the importance of what was initially at stake (see, for example, Ezeh and Connors v. the United Kingdom [GC], nos. 39665/98 and 40086/98, § 120, ECHR 2003X).

33.  In the light of the foregoing (see paragraphs 29-32 above), the Court finds that Article 7 is applicable to the present case.

(b)   As regards the applicants victim status and the lack of significant disadvantage

34.  The Court notes that the applicant never, either before the domestic courts or before the Court, contested the fact that he had been carrying a speargun in the luggage compartment of his car when crossing the State border on 14 September 2009 and that he had not declared it to the border police (see paragraphs 5-6810 and 23 above). His complaint before the domestic courts and the Court was that spearguns were not considered weapons under the relevant legislation, and that his omission to declare his speargun at the border crossing had not been a minor offence under domestic law (see paragraphs 810 and 12 above). In these circumstances the Court considers that the applicant can claim to be a victim of the violations complained of even though he admitted the facts which, in the view of the domestic courts, were constituent elements of the offence of which they convicted him.

35.  The Court further notes that as well as imposing a fine of HRK 1,000 and ordering the applicant to pay HRK 120 in respect of costs, the domestic courts also confiscated the speargun he had failed to declare at the border (see paragraph 7 above). The applicants pecuniary loss was thus not limited only to the fine and the costs of the proceedings, as the Government suggested (see paragraph 17 above). The applicant estimated the total financial loss resulting from his conviction at around HRK 4,000. The Government in their comments in reply to the applicants observations did not call that amount into question. Since that amount, according to the Government, corresponded to the applicants monthly income (see paragraph 19 above), the Court considers that it cannot be said that the applicant did not suffer a significant disadvantage on account of the violation complained of.

36.  It follows that the Governments preliminary objections regarding the applicants victim status and the lack of significant disadvantage must be dismissed.

(c)   Conclusion as regards admissibility

37.  The Court further notes that this part of the application is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. Submissions by the parties

(a)   The applicant

38.  The applicant reiterated the arguments he had raised before the domestic authorities to the effect that he had been convicted on account of an act which had not constituted an offence under domestic law (see paragraphs 8 and 10 above). Specifically, he submitted

  that under section 4 of the Weapons Act, spearguns had been expressly excluded from the notion of a weapon as defined in that Act (see paragraph 12 above), and

  that spearguns were not bowstring weapons, as the High Court for Minor Offences had mistakenly held (see paragraph 9 above).

39.  As regards the second point, the applicant also reiterated that the fact that spearguns were not bowstring weapons could easily have been established in his case by a mere visual inspection of his speargun, which was evidently rubber-band-powered rather than bowstring-powered (see paragraph 10 above). Yet the domestic courts had not examined his speargun or the photographs of it.

40.  The applicant further submitted that under domestic law, an individual who wanted to buy a weapon could not do so without a permit. However, a speargun could be purchased in any fishing-equipment shop without a permit, and even a child could buy one. In his view, that was further proof that spearguns were not weapons as defined in the Weapons Act.

(b)   The Government

41.  The Government submitted that the applicants complaint was of a “fourth-instance” nature, as he was actually requesting the Court to remedy errors of fact and law allegedly committed by the domestic courts and to substitute their interpretation as to whether spearguns constituted a weapon or not with its own, which would be contrary to the principle of subsidiarity.

42.  The Government further submitted that the applicant had been convicted on account of an act which, pursuant to the Weapons Act, constituted a minor offence under domestic law, and that convicting him of that offence could not be seen as arbitrary or unlawful.

43.  The Government maintained that the Weapons Act, the text of which had been published in the Official Gazette (see paragraph 12 above), had defined what constituted a weapon, had provided for the obligation to declare weapons to the relevant authorities when crossing the State border, and had provided that the failure to do so constituted a minor offence punishable by a fine. The Act had therefore been accessible to everyone and its provisions foreseeable.

44.  Lastly, according to the Government, even if the applicant had been uncertain whether spearguns had constituted weapons within the meaning of the Weapons Act, he should have informed the authorities when crossing the border that he had a speargun in the luggage compartment of his car. Had he done so, the authorities would have informed him that the speargun was indeed a weapon and that it had to be declared. In that way he would also have complied with his obligation to declare the weapon and no offence would have been committed.

  1. The Courts assessment

45.  The relevant principles emerging from the Courts case-law under Article 7 of the Convention are summarised in Advisory opinion concerning the use of the “blanket reference” or “legislation by reference” technique in the definition of an offence and the standards of comparison between the criminal law in force at the time of the commission of the offence and the amended criminal law [GC], request no. P16-2019-001, Armenian Constitutional Court, §§ 60-62, 29 May 2020, as well as in Vasiliauskas (cited above, §§ 153-55), Rohlena v. the Czech Republic ([GC], no. 59552/08, §§ 50-53, ECHR 2015) and Dragotoniu and MilitaruPidhorni v. Romania (nos. 77193/01 and 77196/01, §§ 33-38, 24 May 2007).

46.  At the outset the Court finds it important to emphasise that Article 7 is not confined to prohibiting the retrospective application of the criminal law to an accuseds disadvantage. It also embodies, more generally, the principle that only the law can define a crime and prescribe a penalty (nullum crimennulla poena sine lege – see, for example, Vasiliauskas, cited above, § 154). As a corollary of the principle that only the law can define a crime and prescribe a penalty, the provisions of the criminal law are to be strictly construed (see Dragotoniu and Militaru-Pidhorni, cited above, § 40). Article 7 thus also embodies the principle of lex stricta according to which the criminal law must not be extensively construed to an accuseds detriment to an extent amounting to analogy (see, for example, Vasiliauskas, cited above, § 154).

47.  In view of the Governments argument that the applicants complaint is of a fourth-instance nature (see paragraph 41 above), the Court first reiterates that it is not its task to substitute itself for the domestic courts as regards the assessment of the facts and their legal classification, provided that these are based on a reasonable assessment of the evidence. More generally, the Court points out that it is primarily for the national authorities, notably the courts, to resolve problems of interpretation of domestic legislation. Its role is thus confined to ascertaining whether the effects of such an interpretation are compatible with the Convention (see, for example, Rohlena, cited above, § 51, and the cases cited therein).

48.  However, the Courts powers of review must be greater when the Convention right itself, Article 7 in the present case, requires that there was a legal basis for a conviction and sentence. Article 7 § 1 requires the Court to examine whether there was a contemporaneous legal basis for the applicants conviction and, in particular, it must satisfy itself that the result reached by the relevant domestic courts was compatible with Article 7 of the Convention. To accord a lesser power of review to the Court would render Article 7 devoid of purpose (ibid., § 52). Accordingly, in such circumstances the Court must have jurisdiction to decide whether the relevant provision of criminal law has been complied with, as its application to an act not covered by that provision would directly result in a conflict with Article 7 of the Convention (see Žaja, cited above, § 92).

49.  In view of the above-mentioned principles concerning the scope of its supervision (see paragraphs 47-48 above), the Court notes that it is not called upon to rule on the applicants individual criminal responsibility, that being primarily a matter for assessment by the domestic courts (see, for example, Navalnyye v. Russia, no. 101/15§ 58, 17 October 2017).

50.  Rather, having regard to the nature of the applicants complaint under Article 7 of the Convention (see paragraph 13 above), the Courts function is to consider, from the standpoint of Article 7 § 1 of the Convention, whether the applicants act fell within the definition of the minor offence of which he was convicted and, consequently, whether it was foreseeable that his act could constitute such an offence (ibid., §§ 58 and 62). More specifically, its task is to examine whether, by holding that the applicants speargun constituted a weapon and convicting him of the minor offence of failing to declare it at the border, the domestic courts unforeseeably construed the relevant provisions of the Weapons Act to his detriment.

51.  In this connection the Court finds the following elements to be of decisive importance:

  section 4 of the Weapons Act expressly excluded underwater weapons intended for fishing, including spearguns, from the notion of a weapon as defined in that Act (see paragraph 12 above);

  the Government did not contest that the speargun the applicant had failed to declare when crossing the State border had been found in the luggage compartment of his car together with other beach equipment (see paragraphs 5 and 8 above), which suggests that it was indeed intended for fishing;

  underwater weapons (including spearguns) and bowstring weapons were defined differently in the Weapons Act, in that underwater weapons were defined as implements shooting spears or harpoons by force of a spring, taut rubber-bands or compressed gas, whereas bowstring weapons were defined as bows, crossbows and other devices shooting arrows or other projectiles by force of a taut bowstring (see section 4 and subparagraph 16 of section 5(1) in paragraph 12 above);

  the Government did not contest the applicants argument that the domestic courts had not examined his speargun or the photographs of it (see paragraph 39 above) in order to establish what propulsion mechanism it used;

  the Government provided no copies of other domestic judgments in which the domestic courts had considered spearguns to constitute weapons within the meaning of the Weapons Act or any similar legislation (see, mutatis mutandisDragotoniu and Militaru-Pidhorni, cited above, § 43, and Parmak and Bakır v. Turkey, nos. 22429/07 and 25195/07, § 66, 3 December 2019); and

  the applicants argument (see paragraph 40 above) that spearguns did not require a permit, which would normally be required for weapons under the Weapons Act, was not even addressed, less still contested, by the Government.

52.  These elements are sufficient to enable the Court to conclude that the domestic courts contra legem and thus unforeseeably construed the relevant provisions of the Weapons Act to the applicants detriment (compare, mutatis mutandis, Başkaya and Okçuoğlu v. Turkey [GC], nos. 23536/94 and 24408/94, § 42, ECHR 1999IV).

53.  As regards the Governments argument that if the applicant had been in doubt as to whether spearguns were considered weapons under domestic law, he should have informed the authorities at the border and thus prevented the commission of the minor offence (see paragraph 44 above), the Court reiterates that no person should be forced to speculate, at peril of conviction, whether his or her conduct is prohibited or not, or to be exposed to unduly broad discretion of the authorities (see Žaja, cited above, § 105).

54.  There has accordingly been a violation of Article 7 of the Convention.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 2 OF PROTOCOL No. 7 TO THE CONVENTION

55.  The applicant also complained, under Article 13 of the Convention, that he had not had an effective domestic remedy in respect of his Convention complaints.

56.  The Court, being master of the characterisation to be given in law to the facts of the case (see paragraph 14 above), and having regard to its caselaw (see, for example, Gurepka v. Ukraine, no. 61406/00, § 51, 6 September 2005), considers that this complaint falls to be examined under Article 2 of Protocol No. 7 to the Convention, which reads as follows:

“1.  Everyone convicted of a criminal offence by a tribunal shall have the right to have his conviction or sentence reviewed by a higher tribunal. The exercise of this right, including the grounds on which it may be exercised, shall be governed by law.

2.  This right may be subject to exceptions in regard to offences of a minor character, as prescribed by law, or in cases in which the person concerned was tried in the first instance by the highest tribunal or was convicted following an appeal against acquittal.”

57.  The Government submitted that an appeal and a constitutional complaint had been available to the applicant to challenge his conviction for the minor offence in question. He had availed himself of those remedies (see paragraphs 8 and 10 above). The High Court for Minor Offences had decided his appeal on the merits and the Constitutional Court had decided on the merits of his constitutional complaint (see paragraphs 9 and 11 above). The fact that those remedies had not resulted in a favourable outcome for the applicant did not mean that they had been ineffective.

58.  The applicant submitted that the remedies in question had been ineffective because they had not remedied the violations complained of.

59.  The Court notes that the applicant had at his disposal an appeal against the first-instance judgment finding him guilty of the minor offence in question, and that he did appeal against that judgment (see paragraph 8 above). The High Court for Minor Offences examined his appeal on the merits and dismissed it (see paragraph 9 above). The applicant thus had his conviction and sentence reviewed by a higher tribunal, as required by Article 2 of Protocol No. 7. The fact that the outcome of the appellate proceedings was not in the applicants favour cannot be seen as a breach of that Article. Additionally, the Court observes that the High Court for Minor Offences judgment was subject to further review by the Constitutional Court (see paragraphs 9-11 above), which reinforced the applicants right to a judicial review of the judgment.

60.  It follows that the remainder of the application is inadmissible under Article 35 § 3 (a) of the Convention as being manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 thereof.

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

61.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

62.  The applicant claimed 3,920 Croatian kunas (HRK) in respect of pecuniary damage, corresponding to the fine and the costs of the proceedings he had been ordered to pay and to the value of the confiscated speargun (see paragraphs 7 and 24 above). He also claimed 9,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

63.  The Government contested the claim in respect of pecuniary damage as unsubstantiated and the claim in respect of non-pecuniary damage as excessive.

64.  The Court has found that the applicants conviction for the minor offence in question was in breach of Article 7 of the Convention (see paragraphs 52 and 54 above). Therefore, there is a sufficient causal link between the alleged pecuniary damage and the violation found. The Court therefore accepts the applicants claim in respect of pecuniary damage and awards him EUR 520 under this head – equivalent to the sum sought by the applicant – plus any tax that may be chargeable on that amount.

65.  The Court also considers that the applicant must have sustained some non-pecuniary damage. Ruling on an equitable basis, it awards him EUR 1,500 under that head, plus any tax that may be chargeable on that amount.

  1. Costs and expenses

66.  The applicant also claimed EUR 2,000 for the costs and expenses incurred before the Court.

67.  The Government contested the claim as unsubstantiated, as the applicant had not submitted itemised particulars of his claim or any supporting documents.

68.  According to the Courts case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these were actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 1,660 for the proceedings before the Court, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

  1. Default interest

69.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the complaint under Article 7 of the Convention admissible and the remainder of the application inadmissible;
  2. Holds that there has been a violation of Article 7 of the Convention;
  3. Holds,

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:

(i)  EUR 520 (five hundred and twenty euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary damage;

(ii)  EUR 1,500 (one thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(iii)  EUR 1,660 (one thousand six hundred and sixty euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicants claim for just satisfaction.

Renata Degener                        Krzysztof Wojtyczek
Deputy Registrar                       President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 7 | DIC | Rohlena protiv Republike Češke
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1429/2019 od 22.01.2020. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 2K broj 223/18 od 03.06.2019. godine i Apelacionog suda u Nišu Kž1 broj 830/2019 od 01.10.2019. godine, u odnosu na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2). Zakonika o krivičnom postupku u vezi člana 61. Krivičnog zakonika, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 2K broj 223/18 od 03.06.2019. godine, okrivlјeni AA oglašen je krivim zbog izvršenja produženog krivičnog dela nasilјe u porodici iz člana 194. stav 3. u vezi stava 1. u vezi člana 61 Krivičnog Zakonika, za koje delo je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka, o čijoj visini će sud odlučiti posebnim rešenjem, shodno odredbi člana 264. ZKP, a oštećena BB je na osnovu člana 258 ZKP upućena na parnični postupak radi ostvarivanja imovinskopravnog zahteva. Presudom Apelacionog suda u Nišu Kž1 broj 830/2019 od 01.10.2019. godine, delimičnim usvajanjem žalbe branioca okrivlјenog, presuda Osnovnog suda u Nišu 2K.broj 223/18 od 03.06.2019. godine preinačena je samo u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog dela, tako što su radnje okrivlјenog, zbog kojih je oglašen krivim prvostepenom presudom, pravno kvalifikovane kao krivično delo nasilјe u porodici iz člana 194. stav 3. u vezi stava 1. KZ, dok su žalba branioca okrivlјenog u preostalom delu, kao i žalbe Osnovnog javnog tužioca u Nišu i branioca okrivlјenog odbijene kao neosnovane, a prvostepena presuda u nepreinačenom delu potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 7 | DIC | Rohlena protiv Republike Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1042/2018 od 04.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog M. J., podnet protiv pravnosnažne presude Apelacionog suda u Beogradu Kž1 516/17 od 06.07.2017.

Presudom Višeg suda u Valјevu K.br.43/16 od 20.02.2017. godine, izrekom pod I, okrivlјeni M.J. oglašen je krivim za krivično delo laka telesna povreda iz člana 122. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika (KZ) u sticaju sa krivičnim delom neovlašćena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 4. u vezi sa stavom 1.KZ.
Apelacioni sud u Beogradu, presudom Kž1 516/17 od 06.07.2017. godine, delimičnim usvajanjem žalbe javnog tužioca Višeg javnog tužilaštva u Valјevu, preinačio je presudu Višeg suda u Valјevu K.br.43/16 od 20.02.2017. godine, tako što je okrivlјenog M.J. oglasio krivim za krivično delo izazivanje opšte opasnosti iz člana 278. stav 5. u vezi sa st. 1. i 4. KZ, za koje delo mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 6-šest meseci, a za krivično delo laka telesna povreda iz člana 122. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ, za koje je prvostepenom presudom oglašen krivim, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 2-dve godine i za krivično delo neovlašćena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 4. u vezi sa stavom 1. KZ, za koje je okrivlјeni prvostepenom presudom takođe oglašen krivim, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od godinu dana pa je okrivlјenog osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3-tri godine i 2-dva meseca u koju mu se uračunava vreme provedeno u pritvoru od 07.11.2013. godine do 29.11.2013. godine, dok je žalbu javnog tužioca Višeg javnog tužilaštva u Valјevu u preostalom delu i žalbu branioca okrivlјenog u celosti odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu u nepreinačenom delu potvrdio.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 7 | DIC | Streletz, Kessler i Krenz protiv Nemačke
Presuda je povezana sa rešenjem Gž-4472/2018 od 20.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P-11538/14 od 03.06.2016. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije, radi naknade štete zbog pretrplјenih duševnih bolova i straha zbog navodnih bitnih povreda odredaba parničnog postupka u predmetu koji je vođen pred nekadašnjim Trećim opštisnkim sudom u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude