K.F. protiv Nemačke

Država na koju se presuda odnosi
Nemačka
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
25629/94
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
27.11.1997
Članovi
5
5-1
5-1-c
26
41
Kršenje
5-1-c
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-1) Lišenje slobode
(Čl. 5-1-c) Opravdana sumnja
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
U maju 1991. godine podnosilac predstavke i njegova supruga iznajmili su stan za odmor u Ulmenu po dnevnoj zakupnini od 40-50 nemačkih maraka. U stan su se uselili 24. maja 1991. godine i platili su 350 DEM na ime stanarine za boravak u maju. Dana 3. jula 1991. gazdarica stana, gđa S, zatražila je od gospođe G.-H. da isplati troškove stanarine, uključujući i telefonske troškove, od oko 4.000 DEM. Dana 4. jula 1991, oko 19.50, gđa S. telefonirala je policijskoj stanici u Kohen-Celu i obavestila ih da su g. i gđa K.-F. prouzrokovali saobraćajnu nezgodu. Dodala je da su oni od nje iznajmili stan, a da nemaju nameru da udovolje obavezama koje su preuzeli kao zakupci stana već nameravaju da pobegnu ne plativši ono što duguju. Po prijemu poziva, dvojica policajaca su otišla do stana i uzeli su izjave od gazde i gazdarice (g. i gđa S.) i od stanozakupaca. Vlasnici stana su priznali da su, strahujući da će g. i gđa K.-F. otići ne plativši stanarinu, pokušali da spreče njihovog sina da se odveze automobilom; naglasili su, međutim, da je on bio čvrsto rešen da se po svaku cenu odveze, ne prezajući da pri tom primeni i silu. G. i gđa K.-F. su, s druge strane, rekli da je saobraćajna nezgoda bila izazvana agresivnim i nobjašnjivim ponašanjem g. S. prema njihovom sinu. Pošto su prethodno konsultovali nadležnog javnog tužioca, policajci su se raspitali o adresi stalnog boravka podnosioca predstavke i njegove supruge u Bad Zodenu i utvrdili da je to zapravo samo poštanski pretinac. Policija iz Bad Zodena ih je takođe obavestila da je podnosilac predstavke i ranije bio pod istragom zbog finansijske prevare i pronevere.

U 21.45 istog dana g. i gđu K.-F. i njihov sin su uhapšeni i odvedeni u policijsku stanicu Kohem-Cel kako bi se izvršila provera identiteta. Sin je ubrzo potom pušten, ali su g. i gđa K.-F. privremeno zadržani u policijskom pritvoru. U izveštaju koji je sačinjen u policiji, navedeno je da postoje ozbiljne sumnje da su g. i gđa K.-F. počinili prevaru u vezi sa plaćanjem stanarine i da postoji opasnost da će pobeći. Tokom noći izvršene su provere na različitim adresama podnosioca predstavke i tom prilikom je utvrđeno da je on bio predmet drugih krivičnih istraga pod sumnjom za prevaru i proneveru, kao i da je protiv njega javno tužilaštvo u Hanauu pokrenulo predistražne radnje iz istog razloga. Ispitivanje uhapšenih je završeno oko 0.45 i nastavljeno ujutru u 8.30. Oko 9.25 javni tužilac u Hanauu obavestio je načelnika u policijskoj stanici Kohem-Cel da nema nameru da izda nalog za hapšenje podnosioca predstavke. G. i gđa K.-F. pušteni su i vraćeni u Ulmen u 10.30.

Stanodavac, gospođa S. je podnela krivičnu prijavu protiv g i gđe K.-F. u kojoj je navela da su oni navodno pokušali da izvrše prevaru u pogledu plaćanja stanarine. Kako nije bilo dokaza za ovo, budući da su većinu duga isplatili sredinom jula, javno tužilaštvo je obustavilo krivični postupak.

Dana 7. oktobra 1991. g K.-F. podneo je tužbu Kancelariji javnog tužioca u Koblencu protiv policajaca i javnih tužilaca koji su bili umešani u događaje od 4. i 5. jula 1991. godine tvrdeći da je bio neopravdano lišen slobode, da je prema njemu izvršena prinuda i uvredljivo ponašanje. Dana 2. januara 1992. Kancelarija javnog tužioca u Koblencu obustavila je postupak protiv policajaca koji su učestvovali u hapšenju, kao i protiv dvojice javnih tužilaca.
Tužilaštvo je zaključilo da u svim datim okolnostima oni nisu postupili nezakonito. Podnosilac predstavke se žalio na ovu odluku Apelacionom sudu, koji je žalbu odbacio. Podnosilac se ponovo žalio Apelacionom sudu protiv višeg načelnika policije koji je učestvovao u procesu, tražeći da bude gonjen zbog pokušaja prinude, nezakonitog hapšenja i uvredljivog ponašanja. Sud je žalbu odbacio, nakon čega je podnoslac uložio ustavnu žalbu Saveznom ustavnom sudu tvrdeći da su povređena njegova osnovna prava. Savezni ustavni sud, u zasedanju Veća od tri člana, odbio je da prihvati tu žalbu i izrekne svoju odluku o njoj
(adjudikacija).

Podnosilac predstavke izjavio je da je njegovim držanjem u pritvoru tokom noći od 4. do 5. jula 1991. godine prekršen član 5. § 1. Konvencije.

Sud je razmotrio različite osnove za hapšenje i pritvaranje na koje se pozvao Apelacioni sud u Koblencu i utvrdio sledeće: (i) Apelacioni sud je utvrdio da su hapšenje i držanje u pritvoru podnosioca predstavke bili zakoniti i da Sud nema razloga da donese drugačiji zaključak; (ii) pritvor podnosioca predstavke od 4. jula uveče do 5. jula ujutro bio je opravdan; (iii) s druge strane, kako je Apelacioni sud u Koblencu ukazao u svojoj presudi od 30. novembra 1993, dužina vremena koje je podnosilac predstavke proveo u pritvoru premašila je pravni maksimum propisan važećim Zakonom o krivičnom postupku. Iako se navodi da u određenim okolnostima, moguće je da dođe do ograničenog kašnjenjenja pre puštanja na slobodu pritvorenika, u slučaju o kome govorimo, maksimalni period od 12 sati pritvora u svrhu provere identiteta propisan je zakonom i apsolutan je - pa su nadležne vlasti bile dužne da preduzmu sve neophodne mere predostrožnosti kako bi osigurale da ne bude prekoračeno dopušteno trajanje pritvora.

Imajući na umu sve faktore slučaja, Sud zaključuje da je, budući da je prekoračeno maksimalno zakonom propisano vreme zadržavanja u pritvoru, došlo do povrede člana 5, stav 1 (c).

Preuzmite presudu u pdf formatu

SAVET EVROPE

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PREDMET K.-F. PROTIV NEMAČKE

(144/1996/765/962)

PRESUDA

STRAZBUR

27. novembar 1997.

U predmetu K.-F. protiv Nemačke, Evropski sud za ljudska prava koji je zasedao, u skladu sa članom 43. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu Konvencija) i odgovarajućim odredbama Pravila rada (Poslovnika) Suda B , u Veću sastavljenom od sledećih sudija:

G. R. Rizdal, predsednik,
G. R. Bernhard,
G. K. Ruso,
G. N. Valtikos,
Gđa E. Palm,
G. G. Mifsud Boniči,
G. B. Repik,
G. K. Jungvirt,
G. U. Lemus,
kao i g.H. Pecold, sekretar, i g. P.Dž. Mahoni, zamenik sekretara,
Razmotrivši predmet na privatnim sednicama 29. avgusta i 24. oktobra 1997, Izriče sledeću presudu, koja je doneta poslednjeg pomenutog datuma:

POSTUPAK

  1. Predmet je Sud dobio od Evropske komisije za ljudska prava (u daljem tekstu Komisija) 28. oktobra 1996, u okviru propisanog roka od tri meseca iz člana 32. § 1. i člana 47. Konvencije. Kao osnova za predmet poslužio je podnesak (broj 25629/94) protiv Savezne Republike Nemačke koji je Komisiji na osnovu člana 25. uputio nemački državljanin, g. K.-F., 14. decembra 1993. Podnosilac predstavke je tražio od Suda da ne otkriva njegov identitet. Zahtev Komisije odnosio se na članove 44. i 48. i na deklaraciju kojom je Nemačka priznala obaveznu nadležnost Suda (član 46). Svrha zahteva jeste da se donese odluka o tome da li su činjenice ovog slučaja takve da ukazuju na to da je država-ugovornica prekršila svoje obaveze koje proističu iz člana 5. § 1. Konvencije.
  2. Podnosilac predstavke je izjavio da želi da učestvuje u postupku (pravilo 35. § 3 (d) Pravila Suda B). Dana 27. novembra 1996. i 5. avgusta 1997. predsednik mu je dozvolio da predoči svoj slučaj (pravilo 31) i da pritom koristi nemački jezik i u pisanom i u usmenom postupku (pravilo 28 § 3).
  3. Veće je bilo u sastavu ex officio g. R. Bernhard, izabrani sudija nemačke nacionalnosti (član 43. Konvencije) i g. R. Rizdal, predsednik Suda (pravilo 21. § 4 (b)). Dana 29. oktobra 1996, u prisustvu Sekretara, Predsednik je žrebom izvukao imena preostalih sedam članova Veća, g. K. Rusoa, g. N. Valtikosa, gđe E. Palm, g G. Mifsuda Boničija, g B. Repika, g. K. Jungvirta i g. U. Lemusa član 43. in fine Konvencije i pravilo 21. § 5).
  4. Kao Predsednik Veća (pravilo 21. § 6) g. Risdal, postupajući preko Sekretara, konsultovao je agenta nemačke Vlade ( u daljem tekstu Vlada), podnosioca predstavke i delegata Komisije o organizaciji postupka (pravilo 39. § 1. i 40). U skladu sa nalozima koje je dobio određenim sledom, Sekretar je primio i podneske podnosioca predstavke i Vlade 20, odnosno 27. juna 1997.
  5. Dana 17. januara 1997. Komisija je sačinila predmet (dosije) ovog slučaja, onako kako je to tražio Sekretar prema uputstvima Predsednika.
  6. U skladu sa odlukom Predsednika, održano je javno saslušanje u zdanju ljudskih prava u Strazburu 28. avgusta 1997. Sud je pre toga održao pripremni sastanak.

Pred sudom su se pojavili:

(a) za Vladu
G. M. Vekerling, regierungsdirektor, Savezno ministarstvo pravosuđa, agent,
Gđa Medrih, Regierungsdirektorin, Savezno ministarstvo pravosuđa,
G. L. Maur, sudija regionalnog suda, savetnici;

(b) za Komisiju
G. K. Herndl, delegat;

(c) podnosilac predstavke.

Sud je saslušao obraćanja g. Herndla, g. K.-F. i g. Vekerlinga.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI SLUČAJA

  1. G K.-F. rođen je 1946. i nemački je državljanin. Ranije je radio kao pravnik i živi sa svojom suprugom u Karlsrueu.

A. Istorijat slučaja

  1. U maju 1991. godine podnosilac predstavke i njegova supruga iznajmili su stan za odmor u Ulmenu po dnevnoj zakupnini od 40-50 nemačkih maraka (DEM). U stan su se uselili 24. maja 1991. godine i platili su 350 DEM na ime stanarine za boravak u maju.
  2. Dana 3. jula 1991. gazdarica stana, gđa S, zatražila je od gospođe G.-H. da isplati troškove stanarine, uključujući i telefonske troškove, od oko 4.000 DEM.
  3. Dana 4. jula 1991, oko 19.50, gđa S. telefonirala je policijskoj stanici u Kohen-Celu i obavestila ih da su g. i gđa K.-F. prouzrokovali saobraćajnu nezgodu. Dodala je da su oni od nje iznajmili stan a da nemaju nameru da udovolje obavezama koje su preuzeli kao zakupci stana već nameravaju da pobegnu ne plativši ono što duguju.
  4. Po prijemu poziva, dvojica policajaca su otišla do stana i uzeli su izjave od gazde i gazdarice (g. i gđa S.) i od stanozakupaca. Vlasnici stana su priznali da su, strahujući da će g. i gđa K.-F. otići ne plativši stanarinu, pokušali da spreče njihovog sina da se odveze automobilom; naglasili su, međutim, da je on bio čvrsto rešen da se po svaku cenu odveze, ne prezajući da pri tom primeni i silu. G. i gđa K.-F. su, s druge strane, rekli da je saobraćajna nezgoda bila izazvana agresivnim i nobjašnjivim ponašanjem g. S. prema njihovom sinu.
  5. Pošto su prethodno konsultovali nadležnog javnog tužioca (Staatsanwalt), policajci su se raspitali na adresi stalnog boravka podnosioca predstavke i njegove supruge u Bad Zodenu i utvrdili da je to zapravo samo poštanski pretinac. Policija iz Bad Zodena ih je takođe obavestila da je podnosilac predstavke i ranije bio pod istragom zbog finansijske prevare i pronevere.

B. Pritvor podnosioca predstavke

  1. U 21.45 istog dana detektiv poručnik Lauks, u pratnji pozornika Valtera, Kugela i Rojtera, uhapsio je g. i gđu K.-F. i njihovog sina i odveo ih u policijsku stanicu KohemCel kako bi se izvršila provera identiteta. Sin je ubrzo potom pušten, ali su g. i gđa K.-F. privremeno zadržani u policijskom pritvoru. U izveštaju sačinjenom u 23.30 policija je navela da postoje ozbiljne sumnje da su g. i gđa K.-F. počinili prevaru u vezi sa plaćanjem stanarine (Einmietbetrug) i da postoji opasnost da će pobeći. Ispitivanje je završeno u 00.45.
  2. Tokom noći izvršene su provere na različitim adresama podnosioca predstavke i tom prilikom je utvrđeno da je on bio predmet drugih krivičnih istraga pod sumnjom za prevaru i proneveru, kao i da je Javno tužilaštvo u Hanauu (Staatsanwaltschaft) pokrenulo predistražne radnje protiv njega iz istog razloga.
  3. Ujutru 5. jula 1991. (između 8.30 i 9.40) viši načelnik Blang u policijskoj stanici Kohem-Cel nastavio je da ispituje podnosioca predstavke. Njegova supruga je ispitana u 9.05.
  4. Oko 9.25 javni tužilac u Hanauu obavestio je višeg načelnika Berga u policijskoj stanici Kohem-Cel da nema nameru da izda nalog za hapšenje podnosioca predstavke.
  5. G. i gđa K.-F. pušteni su i vraćeni u Ulmen u 10.30.

C. Odluka da se ne pokrene krivični postupak protiv podnosioca predstavke

  1. Dana 5. jula 1991. gđa S. podnela je krivičnu prijavu protiv g i gđe K.-F. u kojoj je navela da su oni navodno pokušali da izvrše prevaru u pogledu plaćanja stanarine.
  2.  Dana 13. septembra 1991. Javno tužilaštvo u Koblencu obustavilo je krivični postupak protiv podnosioca predstavke i njegove supruge na osnovu toga što nije bilo dokazano da su g. i gđa K.-F. nameravali da ne plate stanarinu ili da nisu mogli da plate stanarinu, budući da su sredinom jula 1991. isplatili najveći deo duga i da je oko isplate ostatka povedena građanska parnica. Sem toga, incident koji se dogodio u Ulmenu 4. jula 1991. nije opravdao zaključak da g. i gđa K.-F. nisu nameravali da plate svoj dug, pošto je samo njihov sin pokušao da se odveze, pa nije bilo konkretnih dokaza koji bi mogli da potkrepe tvrdnju da su svi oni nameravali da odu bez plaćanja.

D. Krivična prijava koju je podnosilac predstavke podneo protiv policajaca i javnih tužilaca u ovom predmetu

1. Postupak pred Kancelarijom javnog tužioca u Koblencu i glavnog javnog tužioca u Koblencu

  1. Dana 7. oktobra 1991. g K.-F. podneo je tužbu Kancelariji javnog tužioca u Koblencu protiv policajaca i javnih tužilaca koji su bili umešani u događaje od 4. i 5. jula 1991. godine tvrdeći da je bio neopravdano lišen slobode (Freiheitsberaubung), da je prema njemu izvršena prinuda (versuchter Nötigung) i uvredljivo ponašanje (Beleidigung). On je izneo tvrdnju da su njegovo hapšenje i držanje u pritvoru u policijskoj stanici KohemCel bili nezakoniti, budući da nije počinio nikakvo krivično delo jer samo poseban sud koji se bavi problematikom izdavanja stanova i plaćanja stanarine ima nadležnost za sporove oko iznosa stanarine. Policajci su takođe postupali nezakonito kada su zabeležili njegove lične podatke.
  2.  Dana 2. januara 1992. Kancelarija javnog tužioca u Koblencu obustavila je postupak protiv detektiva Lauksa i trojice drugih policajaca koji su učestvovali u hapšenju, kao i protiv dvojice javnih tužilaca. Tužilaštvo je zaključilo da u svim datim okolnostima oni nisu postupili nezakonito. Posebno je istaknuto da su policajci koji su otišli u Ulmen uveče 4. jula 1991. godine imali razumne osnove za sumnju da su g i gđa K.-F. prevarili g i gđu S. i da nameravaju da odu ne plativši iznos koji duguju.
  3.  Podnosilac predstavke je uložio žalbu na odluku Kancelarije glavnog javnog tužioca u Koblencu (Generalstaatsanwaltschaft) kojom je potvrđena odluka od 28. februara 1992.

2. Postupak pred Apelacionim sudom u Koblencu.

  1. Dana 6. aprila 1992. podnosilac predstavke je podneo žalbu Apelacionom sudu u Koblencu (Oberlandesgericht) tražeći da taj sud izda nalog da detektiv Lauks i pozornici Valter, Kugel i Rojter budu podvrgnuti krivičnom gonjenju zbog pokušaja prinude i nezakonitog hapšenja. Podnosilac predstavke je opisao šta se dogodilo i izjavio da je između njegove supruge i gđe S. postignut dogovor o tome da će stanarina biti plaćena 8. jula 1991. Njihov odgovor se, međutim, nije dopao gdinu S. koji je onda napao sina podnosioca predstavke ne bi li ga sprečio da se odveze. Njegova supruga je čak pozvala policiju tražeći pomoć. Štaviše, ni on ni njegova supruga nisu nameravali da napuste stan koji su zakupili; nisu uopšte počeli da se pakuju i sve njihove lične stvari nalazile su se u ormanima i fiokama. Prema tome, brutalni pretres njega, njegove supruge i njihovog sina koji su izvršili policajci, pretres njihove kuće, njihovo hapšenje i potonje držanje u pritvoru bili su potpuno nezakoniti i lišeni bilo kakvog zakonskog osnova, budući da nisu bili u skladu ni sa zahtevima člana 163 b ni sa zahtevima člana 127. § 2. u sticaju sa članom 112. Zakona o krivičnom postupku (Strafprozessordnung - videti dole navedeni paragraf 35.).
  2. Dana 21. maja 1992. Apelacioni sud je odbacio žalbu g K.-F. pozivajući se na to da nema dovoljno osnova da bi se krivično gonili policajci (kein hinreichender Tatverdacht). Sud je, inter alia zaključio:

“Dovoljno razloga za krivični postupak postoji tamo gde, u svetlosti svih dokaza i tužilačke procene činjenica, može da se očekuje da će potencijalni optuženi biti osuđeni (cf. Kleinknecht/Meyer, /Zakon o krivičnom postupku/, 40. izdanje , § 170. broj 1). Nalazi do kojih se došlo u ovoj istrazi ne pružaju osnov za takvo očekivanje. Bilo bi dovoljno razloga za krivično gonjenje za neopravdano hapšenje (član 239. Krivičnog zakonika) da su optuženi policajci nezakonito odveli podnosioce predstavke u policijsku stanicu i tamo ih držali. Istraga međutim nije ukazala na takve nezakonite radnje. Raspitujući se u Ulmenu, dežurni policajci su imali razlog da posumnjaju da predstoji prevara g i gđe (S) (stanarina sa čijom se isplatom kasnilo i telefonski računi iznosili su oko 4.000 maraka), posebno budući da su podnosioci predstavke priznali da nisu u stanju da nađu tu svotu. [taviše ako je suditi prema izjavama svedoka (J.) i (S.) (strana 4. dosijea Js 25638/91) i zaključcima optuženih policajaca (položaj točkova na vozilu ... - strana 4 gore pomenutog dosijea) optuženi policajci su stekli utisak da “/K.-F./ namerava po svaku cenu da se odveze te večeri. Činjenica da su optuženi policajci, u svetlosti svih tih okolnosti, dosledno sumnjali da podnosilac predstavke “pokušava da izbegne plaćanje stanarine” ne može se kritikovati. Hapšenje je samim tim, na osnovu činjenice, bilo opravdano. U policijskoj stanici su navodni prekršioci, koji su proverili adresu podnosilaca predstavke, saznali da, prema nalazima do kojih se došlo u Bad Orbu, adrese nisu ispravne, već su “lažne” i da je, prema daljim raspitivanjima koje je inicirala Kancelarija javnog tužioca u Hanauu, protiv podnosilaca predstavke u toku nekoliko istraga za proneveru i prevaru. Prema tome, pritvaranje podnosilaca predstavke u policijskoj stanici bilo je opravdano. Pitanje da li je bilo neophodno držati ih tamo do narednog jutra može ostati otvoreno u ovom slučaju, bar na osnovu namere, s obzirom na to da nije verovatno da će potencijalni optuženici biti osuđeni na temelju optužbe za nezakonito hapšenje.

Isto tako, istraga nije otkrila dovoljno dokaza o zajedničkoj prinudi (član 240. i član 25. § 2. Krivičnog zakonika). Na temelju informacija dobijenih u Ulmenu o kojima je u ovom dokumentu i ranije bilo govora, optuženi policajci mogli su razumno da pretpostave da je počinjeno krivično delo. Prema tome u tim okolnostima bilo je zakonito sprovesti pretres (član 163b § 1, treća alineja, Zakona o krivičnom postupku). Sem toga, čak i ako bi se prihvatilo da je došlo do prinude, ponašanje optuženih policajaca ne može se tumačiti kao kažnjivo u smislu sadržaja člana 240. § 2. Krivičnog zakona. U svrhu te odredbe, kažnjivo ponašanje jeste ono ponašanje koje je u svim situacijama tako izrazito neprihvatljivo da zahteva da bude kažnjeno na osnovu Krivičnog zakona kao obimno mešanje u slobodno izražavanje volje drugih ljudi (videti odluke Saveznog suda pravde u oblasti krivičnog prava 17, 328, 332).

Ako se meri u odnosu na ova načela, ponašanje optuženih policajaca ne može se oceniti kao kažnjivo i nedopustivo. Zaključci istrage u Ulmenu - pre no što su policajci ušli u prostorije - i posebno ponašanje sina podnosilaca predstavke koji je, prema kazivanju porodice /S./ nastojao da se agresivno odveze u svom automobilu, sasvim je lako moglo da navede policajce da poveruju u to da će i podnosioci predstavke takođe pokušati da pobegnu a da prethodno ne plate relativno velika sredstva koja su dugovali na ime stanarine.

Prema tome, javni tužilac u Koblencu s pravom je obustavio postupak, jer nije bilo dovoljno razloga da se vodi krivični postupak za nezakonito hapšenje i prinudu”.

3. Obnova postupka protiv višeg načelnika Blanga pred Javnim tužilaštvom u Koblencu i glavnim javnim tužiocem u Koblencu

  1. Dana 21. septembra 1992. podnosilac predstavke je uputio žalbu kancelariji glavnog javnog tužioca u Koblencu navodeći da nije doneta zvanična odluka o navodima protiv višeg načelnika Blanga iz policijske stanice u Kohem-Celu.
  2. Dana 28. decembra 1992. Javno tužilaštvo u Koblencu obustavilo je postupak i u tom slučaju. Tužilaštvo je navelo da je prekršaj koji predstavlja uvredljivo ponašanje statutarno zabranjen. Kada je reč o delima pokušaja prinude i nezakonitog hapšenja, Tužilaštvo se pozvalo na presudu Apelacionog suda u Koblencu od 21. maja 1992. i na taj način opravdalo obustavu postupka. 
  3. Podnosilac predstavke je uložio žalbu na tu odluku glavnom Javnom tužilaštvu u Koblencu.
  4. Dana 15. februara 1993. Javno tužilaštvo je ponovo otvorilo istragu u slučaju višeg načelnika Blanga i uzelo je nekoliko pisanih izjava, zaključujući tu i izjavu od gospodina K.-F. i izjavu od samog višeg načelnika Blanga.
  5. Dana 18. juna 1993. Javno tužilaštvo u Koblencu trajno je obustavilo postupak.
  6. Podnosilac predstavke se ponovo žalio na tu odluku Glavnom javnom tužilaštvu u Koblencu i to tužilaštvo je 3. septembra 1993. potvrdilo odluku.

4. Obnova postupka protiv višeg načelnika Blanga pred Apelacionim sudom u Koblencu

  1. Dana 7. oktobra 1993. g K.-F. pozivajući se na iste argumente koje je i ranije navodio (videti gore navedeni paragraf 23), podneo je novu žalbu Apelacionom sudu u Koblencu tražeći da viši načelnik Blang bude sudski gonjen zbog pokušaja prinude, nezakonitog hapšenja i uvredljivog ponašanja.
  2. Dana 30. novembra 1993. Apelacioni sud je odbacio žalbu pozivajući se na sledeći osnov: nema dovoljno razloga za pokretanje krivičnog postupka protiv višeg načelnika. Sud je, inter alia, zaključio:

Bilo bi dovoljno razloga da se pokrene krivični postupak zbog nezakonitog hapšenja (član 239. Krivičnog zakona) da je optuženi policajac nezakonito sprečio podnosioca predstavke da napusti policijsku stanicu. Prema razlozima navedenim na stranici 3 presude Odeljenja od 21. maja 1992. (1Ws 164/92), podnosilac predstavke je zakonito zadržan u policijskoj stanici. U gore navedenoj presudi Odeljenja već je objašnjeno da pitanje da li je bilo neophodno zadržati podnosioca predstavke u pritvoru do narednog jutra može ostati otvoreno, ali nije verovatno da će potencijalni optuženici (Lauks, Valter, Kugel i Rojter) biti osuđeni pod optužbom za nezakonito hapšenje. U svom izveštaju od 4. jula 1991. (str. 23. i potonje stranice dosijea) detektiv narednik Lauks rekao je (str. 24) da su “gospodin i gđa /K.-F./ i njihov sin prvo odvedeni u policijsku stanicu kako bi mogao da se proveri njihov identitet”, a gospodin i gospođa /K.-F./ zadržani su u policijskom pritvoru posle konsultacija sa višim načelnikom Blangom. Druga alineja člana 127. § 1. Zakona o krivičnom postupku propisuje da provera identiteta osobe koju vrše policajci mora biti sprovedena u skladu sa članom 163 b § 1. tog zakona. Lice na koje se odnosi mera propisana članom 163b u svrhe provere identiteta ne može biti lišena slobode za period duži od ukupno 12 sati. Podnosilac predstavke uhapšen je u 21.45 4. jula 1991. (str. 19), a pušteni iz pritvora u 10.30 5. jula 1991. (strana 20). Za ovo zadržavanje u pritvoru, koje je trajalo više od 12 sati odgovoran je viši načelnik Blang. Na temelju sadašnjeg dokaza, međutim, malo je verovatno da bi on bio osuđen pod optužbom za nezakonito hapšenje i zadržavanje u zatvoru budući da na kraju-krajeva ne bi bilo mogućno utvrditi da li je bio svestan da je prekoračen maksimalni dozvoljeni period.

Podjednako je malo verovatno da bi moglo doći do osude za prinudu (član 240. Krivičnog zakona).

Kada je reč o tvrdnjama podnosioca predstavke da mu je bilo naloženo da napusti okrug (Verweisung), u odluci o obustavi postupka s pravom se ukazuje na to da je ta tvrdnja veoma daleko od stvarnosti. “Podignuta pesnica” i tvrdnja da će “vrcati varnice” negirane su u izjavi optuženog policajca. Nema nikakvih drugih dokaza za to sem tvrdnji podnosioca predstavki. Na temelju sadašnjih dokaza ne može se kritikovati odluka o obustavi postupka. Iz tih razloga, ne može se govoriti ni o iznuđivanju priznanja (član 343. Krivičnog zakona). Ako je suditi po informacijama koje je Odeljenje već pomenulo u svojoj presudi od 21. maja 1992. godine, provera identiteta podnosioca predstavke bila je opravdana. Konačno, ne može se reći da je optuženi policajac kriv za ponašanje koje sadrži elemente iznuđivanja zbog toga što je zabranio podnosiocu predstavke da uđe u stan i Ulmenu i prikupi lične stvari. Po mišljenju policajca njegovo ponašanje nije bilo nedopustivo ni kažnjivo budući da je imao razloga da veruje da je, s obzirom na to da stanarina nije bila plaćena, vlasnik stana imao pravo da izvrši zaplenu.

Žalba upućena Sudu zbog odbijanja da se pokrene krivični postupak (Klageerzwingungsverfahren) na prvi pogled je bila prihvatljiva s obzirom na optužbe za uvredljivo ponašanje, zbog toga što navedeno krivično delo u značenju koje podrazumeva član 264. Zakona o krivičnom postupku takođe obuhvata i krivično delo prinude i neopravdanog (nezakonitog) hapšenja, s tim što to može da goni samo kancelarija Javnog tužilaštva po službenoj dužnosti (Offizialdelikte). Kako, međutim, nema dovoljno razloga za pokretanje krivičnog postupka zbog krivičnih dela koja se mogu goniti isključivo po službenoj dužnosti, ovde ponovo stupa na snagu treća alineja člana 172. § 2. Zakona o krivičnom postupku i sprečava (Sperrwirkung) sadašnji postupak kojim se dovodi u pitanje odbijanje da se goni navodno uvredljivo ponašanje, jer je to delo koje se može privatno goniti (Privatklaedelikt), pa stoga Odeljenje nije u mogućnosti da razmotri suštinu navedene optužbe”.

5. Postupak pred Saveznim ustavnim sudom

  1. Dana 22. januara 1994. podnosilac predstavke je uložio ustavnu žalbu (Verfassungsbeschwerde) Saveznom ustavnom sudu (Bundesverfassungsgericht) tvrdeći da su povređena njegova osnovna prava.
  2. Dana 15. marta 1994. Savezni ustavni sud, u zasedanju Veća od tri člana, odbio je da prihvati tu žalbu i izrekne svoju odluku o njoj (adjudikacija).

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO

A. Osnova za hapšenje i držanje u pritvoru

  1. Relevantna odredba Zakona o krivičnom postupku propisuje:

 Član 81 b

“U meri u kojoj su neophodne za obavljanje krivične istrage ili u svrhu identifikacije počinioca krivičnog dela, fotografije i otisci prstiju osumnjičenog mogu biti uzeti čak i protiv njegove vere, njegove fizičke mere mogu biti zabeležene i mogu biti preduzete druge slične mere”.

Član 112. (uslovi pritvora do istrage; osnov za pritvor)

“1. Može biti naloženo pritvaranje osumnjičenog do istrage, tamo gde postoji snažna sumnja da je on počinio delo o kome je reč i ukoliko postoji osnov za njegovo pritvaranje. Pritvaranje neće biti naređeno ukoliko je neproporcionalno ozbiljnosti slučaja i verovatnoj zaprećenoj kazni ili rehabilitacionoj ili bezbednosnoj meri.

2. Osnov za pritvaranje postoji tamo gde, na osnovu definitivnih činjenica:

(1) utvrđeno je da je osumnjičeni u bekstvu ili da se skriva;

(2) postoji rizik, u okolnostima datog slučaja, da će osumnjičeni izbeći krivični postupak (opasnost od bekstva);

ili (3) ponašanje osumnjičenog daje osnov za ozbiljnu sumnju da će on

(a) uništiti, izmeniti, osloboditi se ili falsifikovati dokaze;

ili (b) na neodgovarajući način uticati na druge osumnjičene, svedoke ili veštake;

ili (c) podstaći treće strane da to učine;

i tamo gde kao rezultat postoji opasnost da bude osujećeno utvrđivanje istine (opasnost od prikrivanja dokaza). ...”

Član 127. (privremeno hapšenje /vorläufige Festnahme/)

“1. Svako može privremeno uhapsiti bez sudskog naloga osobu uhvaćenu u trenutku kada je počinila nezakonito delo ili je gonjena pošto je takvo delo počinila, ukoliko postoji razlog za verovanje da ta osoba beži ili da se njen identitet ne može odmah utvrditi. Provera identiteta kojoj će pristupiti Kancelarija javnog tužioca ili policija biće sprovedena u skladu sa članom 163b § 1.

2. Pripadnici Kancelarije javnog tužioca i policajci imaju ovlašćenje da sprovedu privremeno hapšenje u slučajevima gde postoji neposredna opasnost, pod uslovom da su zadovoljeni uslovi za izdavanje naloga za hapšenje ili naloga za izvršenje. ...”

Član 128. (pojavljivanje osumnjičenog pred sudijom)

“1. Ako nije puštena na slobodu, uhapšena osoba mora odmah - i u svakom slučaju najkasnije sutradan po hapšenju - biti izvedena pred sudiju Okružnog suda (Amtsgericht) u čijem je rejonu uhapšen... ...”

Član 163 b § 1.

“Policija i kancelarija javnog tužioca mogu preduzeti takve mere koje su neophodne za utvrđivanje identiteta osobe osumnjičene za kršenje zakona... Oni ga mogu uhapsiti ukoliko se njegov identitet ne može drugačije utvrditi ili se može utvrditi samo uz velike teškoće. Pod uslovima navedenim u drugoj alineji, osumnjičeni može biti pretresen, stvari koje ima u posedu mogu biti pregledane i mogu biti preduzete mere koje će omogućiti njegovu identifikaciju”.

Član 163 c

“1. Osoba na koju se odnosi mora propisano članom 163 b neće ni u kakvim okolnostima biti pritvorena duže nego što je potrebno da se proveri njen identitet. Osoba koja je na taj način pritvorena mora smesta biti izvedena pred sudiju okružnog suda u čijem je području uhapšena da bi se odlučilo da li je lišenje slobode zakonito i da li ono treba da ostane na snazi, ukoliko se ne može predvideti da će biti potrebno više vremena za donošenje sudske odluke nego za proveru identiteta te osobe. ...

3. Lišenje slobode u svrhu provere identiteta neće premašiti ukupno 12 sati”.

  1. Član 11. § 1, subparagraf 2, Zakona o policiji u Rajnland-Pfalcu (RheinlandPfälzisches Polizeiverwaltungsgesetz) propisuje:

“Policija može preduzeti mere kako bi utvrdila ili zabeležila identitet tamo gde su ... takve mere neophodne za sprečavanje krivičnog dela zbog toga što se za navedenu osobu sumnja da je počinila kažnjivo delo a priroda tog dela i način na koji je ona počinjena takvi su da postoji opasnost da bi ono moglo biti ponovljeno”.

B. Pregled pravosudno-administrativnih mera

  1. Član 98. §§ 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku propisuje:

“1. Zaplenu može narediti samo sudija ili, u slučaju gde postoji neposredna opasnost, javni tužilac ili policajac ...

2. Zvaničnik koji zapleni dobra bez sudskog naloga mora, u roku od tri dana, zatražiti retroaktivnu dozvolu za zaplenu od sudije ukoliko je zaplena izvršena u odsustvu lica o kome je reč ili njegovog bliskog odraslog rođaka, ili ukoliko su se lice o kome je reč ili (u njegovom odsustvu) bliski odrasli rođak izričito usprotivili zapleni. Lice o kome je reč može u svakom trenutku da se obrati sudiji za odluku ... ...”

  1. Na osnovu odeljka 23 (1) Uvodnog zakona za Zakon o pravosuđu (Einführungsgesetz zum Gerichtsverfassungsgesetz),

“Zakonitost naloga ili drugih mera koje izdaju sudske vlasti kako bi rešile specifična pitanja u oblasti Građanskog prava (bürgerliches Recht) i sprovođenje Krivičnog prava (Strafrechtspflege) jeste stvar o kojoj će, po primeni, odlučivati obični sudovi...

 POSTUPAK PRED KOMISIJOM

  1.  G K.-F. uputio je Komisiji predstavku 14. decembra 1993. Pozivajući se na član 5. § 1. Konvencije, on je naveo da su njegovo hapšenje i potonje držanje u pritvoru u policijskoj stanici Kohem-Cel bili nezakoniti. Takođe je naveo da su navodno prekršeni članovi 3. i 8. Konvencije, član 1. Protokola broj 1. i članovi 1. i 2. Protokola broj 4.
  2.  Dana 16. januara 1996. Komisija (Prva komora) proglasila je da je predstavka (broj 25629/94) prihvatljiva u smislu žalbe po osnovu člana 5. § 1, ali neprihvatljiva u ostalim delovima. U svom izveštaju od 10. septembra 1996. (član 31) Komisija je izrazila mišljenje doneto sa sedam glasova prema šest da nije bilo kršenja člana 5. § 1. Konvencije. Puni tekst tog mišljenja Komisije i pomenutog protivnog mišljenja sadržan u izveštaju objavljuje se kao aneks ove presude.

KONAČNI PREDLOZI SUDU

  1.  U svome podnesku Vlada je zatražila od Suda da proglasi predstavku neprihvatljivom zbog toga što nisu iscrpljeni svi domaći pravni lekovi i da, alternativno, zaključi da nije bilo kršenja člana 5. § 1.
  2.  Podnosilac predstavke zatražio je od Suda da zaključi kako je prekršen član 5. § 1.

ZAKON

I. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 5. § 1. KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke izjavio je da je njegovim držanjem u pritvoru tokom noći od 4. do 5. jula 1991. godine prekršen član 5. § 1. Konvencije, čiji odgovarajući deo glasi:

“1. Svako ima pravo na slobodu i bezbednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sledećim slučajevima i u skladu sa Zakonom propisanim postupkom: ...

(c) u slučaju zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja lica pred nadležnu sudsku vlast zbog opravdane sumnje da je to lice izvršilo krivično delo, ili kada se to opravdano smatra potrebnim kako bi se sprečilo izvršenje krivičnog dela ili bekstvo po izvršenju tog dela; ...”

A. Prethodna primedba Vlade 

  1. Vlada smatra, onako kako je to iznela i pred Komisijom, da podnosilac predstavke nije iscrpeo sva domaća pravna sredstva (član 26. Konvencije). Time što je samo podneo prijavu protiv policajaca i žalbu Apelacionom sudu tražeći da se protiv njih pokrene krivični postupak (Klaggerzwingungsverfahren), g. K.-F. izabrao je neadekvatna i nedelotvorna sredstva za dobijanje presude o zakonitosti svog pritvaranja. Apelacioni sud u Koblencu morao je da odluči samo o pitanju krivične odgovornosti policajaca a ne i o zakonitosti hapšenja i držanja u pritvoru podnosioca predstavke, i Sud je to pitanje izričito ostavio otvorenim. Ipak, g. K.-F. mogao je da postigne da domaći sudovi razmotre to pitanje ili tako što bi poveo postupak pred okružnim sudom (Amtsgericht) na osnovu člana 98. § 2. druga alineja, Zakona o krivičnom postupku, primenjenog po analogiji (videti gore navedeni paragraf 37) bilo tako što bi uputio podnesak Apelacionom sudu na osnovu odeljka 23 (1) Uvodnog zakona za Zakon o pravosuđu (videti gore navedeni paragraf 8). Time što nije primenio ta pravna sredstva podnosilac predstavke je, suprotno običajnom pravu Suda na osnovu člana 26. Konvencije - lišio domaće sudove mogućnosti da isprave navodno kršenje Konvencije.
  2. Podnosilac predstavke je, s druge strane, smatrao da je ispunio sve zahteve tog člana Konvencije, budući da je Apelacioni sud u Koblencu morao da ispita pitanje zakonitosti njegovog hapšenja i pritvora na isti način na koji bi to učinio da se odlučio za druge pravne lekove na koje se Vlada poziva.
  3. Sud još jednom naglašava da je svrha člana 26. da se državama-ugovornicama pruži mogućnost da preduprede ili da isprave - obično preko sudova - navodna kršenja Konvencije pre no što pitanje tih kršenja bude pokrenuto pred institucijama Konvencije. Na taj način da bi neka predstavka bila podneta Komisiji ona prvo mora biti upućena odgovarajućim nacionalnim sudovima, barem u svom suštinskom delu, u skladu sa formalnim zahtevima domaćeg prava i u okviru propisanih rokova (videti, na primer, presudu u predmetu Ankerl protiv Švajcarske od 23. oktobra 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996-V, str. 1565, § 34). Međutim, jedini pravni lekovi koji moraju biti iscrpljeni jesu oni koji su efikasni i kadri da isprave navodno kršenje (videti, među ostalim pravnim autoritetima, presudu u predmetu Remli protiv Francuske od 23. aprila 1996, Reports 1996-II, str. 571, § 33), a član 26. Konvencije takođe mora biti primenjen uz izvesnu dozu fleksibilnosti i bez prekomernog formalizma (videti, na primer, presudu u predmetu Hentrih protiv Francuske od 22. septembra 1994, Serija A broj 296-A, str. 17, § 30, kao i presudu u predmetu Ankerl koja je već navedena u ovom tekstu, ibid.).
  4. U ovom slučaju Sud konstatuje da je i u svojoj žalbi podnetoj Kancelariji javnog tužioca u Koblencu i u prijavi upućenoj Apelacionom sudu u Koblencu podnosilac predstavke pomenuo da su njegovo hapšenje i pritvor u policijskoj stanici Kohem-Cel bili nezakoniti (videti gore navedene paragrafe 20. i 23.). U žalbi koju je uputio Saveznom ustavnom sudu na odluku Apelacionog suda, podnosilac predstavke je naveo da su bila prekršena njegova osnovna prava (videti gore navedeni paragraf 33). Zbog toga je podnosilac predstavke predstavku bazirao na članu 5. § 1. Konvencije u suštini ... nemačkim sudovima.
  5. Samim tim na Sudu je da odluči da li je podnošenje prijave protiv policajaca koji su bili umešani u hapšenje i pritvaranje, a potom i obraćanje Apelacionom sudu kako bi se protiv njih proveo krivični postupak, delotvorno i adekvatno posezanje podnosioca prijave za pravnim lekom.
  6. U tom smislu Sud, kao i Komisija, primećuje da je, kako bi utvrdio da li su policajci krivi za nezakonito hapšenje, Apelacioni sud u Koblencu razmotrio pitanje zakonitosti hapšenja i pritvaranja gospodina gospodina K.-F. U svojoj presudi od 21. maja 1992. (videti gore navedeni paragraf 24), Sud je, inter alia, naveo sledeće: “Bilo bi dovoljno razloga za krivično gonjenje zbog nezakonitog hapšenja (član 239. Krivičnog zakonika) da su optuženi policajci nezakonito odveli podnosioce predstavke (gospodina i gospođu K.-F.) u policijsku stanicu i tamo ih držali u pritvoru. Istraga, međutim, nije otkrila neku takvu nezakonitu akciju”. Apelacioni sud je potom nastojao da utvrdi da li su policajci zakonito uhapsili podnosioca predstavke na osnovu sumnje u prevaru oko stanarine (Einmietbetrug) i zaključio je: “Prema tome, na osnovu činjenica, hapšenje je bilo opravdano”. Apelacioni sud dalje razmatra da li su postojali valjani razlozi za zadržavanje podnosioca predstavke u pritvoru u policijskoj stanici i zaključuje: “Pritvaranje podnosilaca predstavke u policijskoj stanici (Festhalten auf der Wache) stoga je bilo opravdano”.
  7. Tačno je da je Apelacioni sud ostavio otvorenim pitanje da li je bilo neophodno zadržavanje podnosioca predstavke u pritvoru do sledećeg jutra. Međutim, u svojoj presudi od 30. novembra 1993. (videti gore navedeni paragraf 32) Apelacioni sud zaključuje da je g K.-F. bio u pritvoru duže od maksimalnog propisanog perioda od 12 sati koji je dopušten na osnovu člana 163 c § 3. Zakona o krivičnom postupku (videti gore navedeni paragraf 35) radi provere identiteta.
  8. Sud nema nikakve sumnje u to da su sem krivičnog postupka za koji se opredelio podnosilac predstavke njemu u načelu bila na raspolaganju i druga sredstva za postizanje donošenja presude o zakonitosti njegovog hapšenja. Sud, međutim, smatra da se, s obzirom na činjenicu da je podnosilac predstavke podneo predstavku po osnovu člana 5. § 1. u suštini i s obzirom na to da je Apelacioni sud njegovu žalbu bar delimično razmotrio, od njega nije moglo zahtevati da koristi i druga sredstva.
  9. Budući da stvari tako stoje, Sud, kao i Komisija, smatra da su pravni lekovi koje je primenio g. K.-F. bili delotvorni i adekvatni za postupanje po njegovom predmetu. Stoga se mora odbaciti prethodna primedba (Vlade).

B. Suština predstavke

  1. U podnesku podnosioca predstavke i njegovo hapšenje i njegovo držanje u pritvoru tretiraju se kao nezakoniti, budući da on nije počinio nijedno krivično delo, jer spor oko iznosa stanarine, po njegovom mišljenju, spada u domen građanskog parničnog postupka. Štaviše, on uopšte nije ni pokušao da beži: nijedan njegov kofer nije bio zapakovan, a njegove lične stvari i stvari njegove žene i dalje su se nalazile u ormanima i fiokama zakupljenog stana u trenutku kada je stigla policija. Isto tako, on ni u jednoj fazi nije pokušao da prikrije svoj identitet, već je zapravo sam dao policiji sve neophodne podatke. U svakom slučaju, vreme koje je proveo u pritvoru premašilo je zakonom propisani maksimum za 45 minuta.
  2. Vlada smatra da postoji distinkcija između, s jedne strane, hapšenja i držanja podnosioca predstavke u pritvoru od 21.45 4. jula 1991. do 9.45 5. jula 1991. i, s druge strane, beleženje njegovih ličnih podataka između 9.45 i 10.30 5. jula 1991. godine. Hapšenje i pritvor bili su opravdani ne samo po osnovu člana 163 b § 1. prva alineja, Zakona o krivičnom postupku (utvrđivanje identiteta osobe za koju se sumnja da je počinila krivično delo), već i na osnovu člana 127. § 1, prva alineja (opasnost od bežanja), kao i člana 127. § 2. (uslovi za izdavanje naloga za hapšenje bili su ispunjeni) (videti gore navedeni paragraf 35.). Maksimalni vremenski rok od 12 sati primenjen je samo na pritvor na osnovu prve ovde pomenute odredbe. Kada je reč o drugim dvema odredbama, pritvoreno lice trebalo je da bude izvedeno pred sudiju najkasnije jedan dan po hapšenju, u skladu sa članom 128. § 1, prva alineja (videti gore navedeni paragraf 35. i u vezi sa tim zahtevom propisani vremenski period nije bio prekoračen. [taviše, lični podaci g. K.-F. zabeleženi su na osnovu člana 81 b Zakona o krivičnom postupku (videti gore navedeni paragraf 35) i člana 11. § 1. Zakona o policiji Rajnland-Pfalca (videti gore navedeni paragraf 36).
  3. Komisija je izrazila mišljenje da je podnosilac predstavke uhapšen i pritvoren pod osnovanom sumnjom da je počinio krivično delo u smislu člana 5. § 1. (c) i u svrhu koja je propisana tim članom. Štaviše, Komisija nije zaključila da postoji ma šta što bi je uverilo da je relativno malo zakašnjenje od 45 minuta kod oslobađanja podnosioca predstavke rezultiralo time što je on proizvoljno lišen slobode suprotno svrsi i cilju člana 5. § 1.
  4. Sud mora prvo da razmotri da li je hapšenje i pritvaranje podnosioca predstavke bilo utemeljeno na “osnovanoj sumnji” da je on počinio krivično delo.
  5. S tim u vezi Sud naglašava da osnovanost sumnje na kojoj se hapšenje mora temeljiti predstavlja suštinski deo zaštite od proizvoljnog hapšenja i pritvaranja koja je propisana članom 5. § 1. (c). “Osnovana sumnja” podrazumeva postojanje činjenica ili informacija koje će zadovoljiti objektivnog posmatrača u tom smislu da je osoba o kojoj je reč zaista mogla počiniti krivično delo (videti presudu u predmetu Foks, Kembel i Hartli protiv Velike Britanije od 30. avgusta 1990, serija A broj 182, str. 16, § 32). Međutim, činjenice koje podstiču sumnju ne moraju biti na istom nivou kao one činjenice koje su neophodne da bi opravdale izricanje osuđujuće presude, pa čak ni one činjenice koje su neophodne za podizanje optužnice, što nastupa u docnijoj fazi postupka istrage po krivičnom predmetu (videti presudu u predmetu Marej protiv Velike Britanije od 28. oktobra 1994, serija A broj 300-A, str. 27, § 55).
  6. U ovom slučaju gospođa S., gazdarica stana, obavestila je policiju da su g i gđa K.-F. iznajmili njen stan a da nemaju nameru da ispune obaveze koje imaju kao stanari, već žele da pobegnu ne plativši ono što duguju (videti gore navedeni paragraf 10). Pošto je početnim raspitivanjem utvrđeno da je adresa koju su naveli gospodin i gospođa K.-F. samo poštanski pretinac i da je g. K.-F. i ranije bio pod istragom za prevaru i proneveru http://www.advokat-prnjavorac.com 20 (videti gore navedeni paragraf 12), policija je uhapsila taj bračni par u 21.45 4. jula 1991. godine i odvela ga u policijsku stanicu kako bi se izvršila provera identiteta (videti gore navedeni paragraf 13). U izveštaju koji je sačinjen u 23.30 policija je saopštila da ozbiljno sumnja da su g i gđa K.-F. izvršili prevaru u vezi sa stanarinom i da postoji opasnost da bi oni mogli da pobegnu.
  7. Imajući na umu sve te okolnosti, Sud u načelu može da sledi način rezonovanja Apelacionog suda u Koblencu koji je u svojoj presudi od 21. jula 1992. i 30. novembra 1993. (videti gore navedene paragrafe 24. i 32) zaključio da su sumnje policajaca da je reč o prevari sa stanarinom i o opasnosti da bi g. K.-F. mogao da pobegne bile opravdane. Samim tim, podnosilac predstavke je bio pritvoren pod osnovanom sumnjom da je počinio krivično delo, u smislu člana 5. § 1 (c).
  8. Ta odredba takođe nalaže da hapšenje i pritvor budu preduzeti u svrhu izvođenja osobe o kojoj je reč pred nadležni sudski organ.
  9. S tim u vezi Sud ističe da činjenica da podnosilac predstavke nije optužen ni izveden pred sud ne mora nužno značiti da svrha njegovog pritvaranja nije bila u skladu sa članom 5. § 1 (c). Postojanje takve svrhe mora se razmotriti nezavisno od njenog ostvarivanja i subparagraf (c) člana 5. § 1. ne prejudicira da policija mora pribaviti dovoljne dokaze za podizanje optužnice ni u trenutku hapšenja, ni u vreme dok je podnosilac predstavke bio u pritvoru (videti presudu u predmetu Brogan i drugi protiv Velike Britanije od 29. novembra 1988, serija A, broj 145-B, str. 29, § 53).
  10. U ovom slučaju nema ničeg što bi ukazivalo da policijsko ispitivanje nije bilo obavljeno u dobrim namerama ili da je hapšenje i pritvaranje podnosioca predstavke, o čemu je inače doneta odluka posle konsultacija sa Kancelarijom javnog tužioca, bilo izvedeno u neku drugu svrhu a ne zato da bi se okončalo ispitivanje proverom identiteta podnosioca predstavke i da bi se istražili navodi koji su izrečeni protiv njega. U tom cilju su g. K.-F. i gđa S., gazdarica, dalje ispitivani ujutru 5. jula 1991. Samim tim može se legitimno pretpostaviti da bi, da je bilo mogućno potvrditi sumnje u vezi sa prevarom oko stanarine, podnosilac predstavke bio izveden pred nadležni sudski organ. Sud zato smatra da je lišenje slobode o kome je ovde reč bilo izvedeno u svrhu navedenu u paragrafu 1 (c).
  11. Konačno, Sud mora utvrditi da li su hapšenje i držanje u pritvoru podnosioca predstavke bili “zakoniti”, uključujući tu da li su oni bili izvedeni “u skladu sa postupkom koji je propisan Zakonom”. Sud ponovo naglašava da se Konvencija ovde odnosi suštinski na nacionalne zakone i propisuje obavezu da se poštuju suštinske i proceduralne odredbe, ali isto tako zahteva da svaka mera lišavanja pojedinca od slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5, to jest, mora biti u skladu sa potrebom zaštite pojedinca od proizvoljnosti (videti, na primer, presudu u predmetu Lukanov protiv Bugarske od 20. marta 1997, Reports 1997-II, str. 543-44, § 41; kao i presudu u predetu \ulija Manconi protiv Italije od 1. jula 1997, Reports 1997-IV, str. 1190, § 21). Kako bi rešio ovo pitanje, Sud će razmotriti razne osnove za hapšenje i pritvaranje koje je navela Vlada (videti gore navedeni paragraf 54). 
  12. Kada je reč o opasnosti da podnosilac predstavke pobegne, Sud zaključuje da iz presude Apelacionog suda u Koblencu (videti gore navedeni paragraf 32) ne sledi da je taj sud smatrao kako opasnost od bekstva predstavlja valjan razlog za držanje podnosioca predstavke u pritvoru nego što je propisao Zakon - odnosno, više od perioda od 12 sati. [taviše, u dosijeu ovog slučaja nema ničeg što bi moglo opravdati dalje zadržavanje u pritvoru na toj osnovi. Prilikom odlučivanja da obustavi postupak, javno tužilaštvo u Koblencu je takođe zaključilo da nema konkretnih dokaza na osnovu kojih bi se moglo smatrati da su g i gđa K.-F. nastojali da iznenadno pobegnu (videti gore navedeni paragraf 19).
  13. Kada je reč o osnovu za hapšenje propisanom u članu 127. § 2. Zakona o krivičnom postupku (videti gore navedeni paragraf 35) iz celog dosijea ovog slučaja ne sledi da je policija koristila taj osnov za hapšenje i pritvor ili da su bili zadovoljeni strogi uslovi koje propisuje ta odredba. U vezi sa ovim potonjim Sud se slaže sa procenom Komisije. U svakom slučaju, čak i da je taj osnov postojao, on bi prestao da postoji onog trenutka kad je tužilac iz Hanaua obavestio policiju da nema nameru da izdaje nalog za hapšenje g. K.- F., drugačije rečeno, u 9.25 5. jula 1991.
  14. Treba razmotriti osnov na koji se poziva Apelacioni sud u Koblencu, koji se temelji u članu 127. § 1. i članu 163 b Zakona o krivičnom postupku, gde se, u svrhu provere identiteta, dozvoljava hapšenje i pritvaranje osobe uhvaćene u trenutku izvršenja krivičnog dela ukoliko se njen identitet ne može odmah utvrditi (videti gore navedeni paragraf 35).
  15. Prvo, Sud konstatuje da je Apelacioni sud, nacionalni sud koji je u boljoj poziciji nego što su to institucije konvencije da verifikuje saglasnost sa domaćim pravom, utvrdio da su hapšenje i pritvor podnosioca predstavke bili zakoniti (videti gore navedeni paragraf 24). Sud ne nalazi nijedan razlog na osnovu koga bi doneo drugačiji zaključak.
  16. Apelacioni sud je ostavio otvorenim pitanje da li je bilo neophodno držati podnosioca predstavke u pritvoru do narednog jutra “budući da, bar na osnovu namere, nije bilo verovatno da će potencijalni optuženici biti proglašeni krivim za nezakonito hapšenje”. Utvrđeno je, međutim, da se policija raspitivala tokom cele noći i sve do oslobađanja podnosioca predstavke, delimično i zato da bi proverila da li je bio izdat nalog za njegovo hapšenje (videti gore navedene paragrafe 14-16). Imajući na umu sve te okolnosti, Sud zaključuje da je podnosilac predstavke zakonito držan u pritvoru od 21.45 4. jula do 9.45 5. jula
  17. S druge strane, Sud konstatuje da je dužina vremena koju je podnosilac predstavke proveo u pritvoru premašila zakonom propisani maksimum iz člana 163 c § 3 Zakona o krivičnom postupku (videti gore navedeni paragraf 35). Apelacioni sud u Koblencu doneo je isti zaključak u svojoj presudi od 30. novembra 1993. (videti gore navedeni paragraf 32): “Lice na koje se odnosi mera preduzeta u skladu sa članom 163 b u svrhu provere identiteta ne može biti lišeno slobode duže od ukupno 12 sati. Podnosilac predstavke bio je u pritvoru od 21.45 4. jula 1991. (strana 19), a oslobođen je 5. jula 1991. u 10.30 (strana 20). Za taj pritvor koji je trajao više od 12 sati odgovoran je viši načelnik Blang”. 
  18. Sud ponovo naglašava s tim u vezi da je spisak izuzetaka u vezi sa pravom na slobodu propisanim članom 5. § 1. veoma iscrpan i da je samo usko tumačenje tih izuzetaka u skladu sa svrhom te odredbe - obezbeđivanjem da niko ne bude proizvoljno lišen slobode (videti, kao najnoviji pravni autoritet u tom pogledu, presudu u predmetu Đulije Manconi koja je već navedena u ovom dokumentu, str. 1191, § 25).
  19. Tačno je da je Sud prihvatio kako, u određenim okolnostima, može doći do izvesnog ograničenog kašnjenja pre no što pritvorena osoba bude puštena na slobodu. Međutim, to se dešavalo u slučajevima kada period pritvora nije unapred zakonski propisan već je pritvor okončan na osnovu sudskog naloga. Praktični razlozi u vezi sa funkcionisanjem sudova i ispunjavanjem svih formalnosti dovode do toga da je za realizaciju takvog sudskog naloga možda potrebno da prođe izvesno vreme (videti presudu u predmetu Kvin protiv Francuske od 22. marta 1995, serija A, broj 311, str. 17, § 42, kao i gore navedenu presudu u predmetu Đulija Manconi, str. 1191, § 25).
  20. Međutim, u ovom slučaju, maksimalni period pritvora od 12 sati u svrhu provere identiteta propisan je zakonom i apsolutan je. Budući da je maksimalna dužina trajanja pritvora bila unapred poznata, vlasti koje snose odgovornost za pritvor bile su dužne da preduzmu sve neophodne mere predostrožnosti da bi osigurale da taj rok neće biti prekoračen. To se odnosi i na beleženje svih ličnih podataka g. K.-F. koje je - budući da je spadalo u mere provere identiteta - trebalo da bude obavljeno tokom perioda pritvora koji i jeste bio određen u te svrhe.
  21. Imajući na umu sve te faktore, Sud zaključuje da je, budući da je prekoračeno maksimalno zakonom propisano vreme zadržavanja u pritvoru, došlo do povrede člana 5. § 1 (c).

II. PRIMENA ČLANA 50. KONVENCIJE

  1. Član 50. Konvencije propisuje:

Ako Sud utvrdi da je neka odluka ili mera koju je doneo sudski organ ili ma koji drugi organ u državi-ugovornici potpuno ili delimično u sukobu sa obavezama koje proističu iz ove ... Konvencije, i ako unutrašnje pravo pomenute države-ugovornice dopušta samo delimičnu nadoknadu za posledice te odluke ili mere, onda će Sud svojom odlukom, ako je to neophodno, propisati pravično zadovoljenje oštećenoj strani”.

A. Šteta

  1. G. K.-F. zahtevao je da mu se isplati 3.134,10 nemačkih maraka (DEM) na ime materijalne štete za lične stvari koje su mu nezakonito oduzeli policija i gazda i gazdarica, g. i gđa S. On je takođe zahtevao da mu se isplati 30.000 DEM na ime nematerijalne štete koju je, kako je naveo, pretrpeo usled ozbiljnih posledica koje su događaji što su se zbili u noći između 4. i 5. jula 1991. imali na njegov život, kao i na život njegove supruge i njegovog sina.
  2.  Vlada je smatrala da su zahtevani iznosi prekomerni i da nema nikakve uzročnoposledične veze između eventualnog kršenja Konvencije i navodno pretrpljene štete.
  3. Sud konstatuje da nema uzročno-posledične veze između kršenja Konvencije na koje se podnosilac predstavke žalio i navodne materijalne štete. Kada je reč o nematerijalnoj šteti, Sud smatra da zaključak da je do povrede člana 5. § 1 (c) zaista došlo predstavlja dovoljnu kompenzaciju.

B. Sudski i ostali troškovi

  1. Podnosilac predstavke je takođe tražio isplatu 11.280 DEM na ime sudskih i ostalih troškova koje je imao u postupku pred nacionalnim sudovima i Komisijom, kao i 2.300 DEM za postupak pred Sudom.
  2.  U vladinom podnesku navedeno je da su zatraženi iznosi prekomerni i neutemeljeni, budući da se ne čini da je podnosilac predstavke snosio takve troškove da bi sprečio kršenje Konvencije ili da bi ispravio stanje do koga je kršenjem Konvencije došlo.
  3.  Na temelju informacijama kojima raspolaže i na temelju sopstvenog relevantnog običajnog prava, Sud vršeći procenu na pravičnoj oceni odlučuje da podnosiocu predstavke treba da bude isplaćeno 10.000 DEM.

C. Važeća kamatna stopa

Prema informacijama kojima Sud raspolaže, obavezna kamatna stopa koja se primenjuje u Nemačkoj na dan donošenja ove presude iznosi četiri posto godišnje.

IZ TIH RAZLOGA, SUD:

  1. Odbacuje sa sedam glasova prema dva prethodnu primedbu Vlade;
  2. Zaključuje jednoglasno da je došlo do povrede člana 5. § 1 (c) Konvencije;
  3. Zaključuje jednoglasno da ova presuda, sama po sebi, predstavlja adekvatno pravično zadovoljenje u pogledu bilo kakve nematerijalne štete;
  4. Zaključuje jednoglasno
    1. da država-ugovornica treba da isplati podnosiocu predstavke, u roku od tri meseca, 10.000 nemačkih maraka na ime sudskih i ostalih troškova;
    2.  da će na taj iznos biti zaračunata godišnja kamatna stopa od četiri posto od trenutka isteka gore navedenog roka od tri meseca do trenutka isplate,
  5. Odbacuje jednoglasno ostale zahteve za pravičnu nadoknadu navedene u predstavci.

 

 

Ova presuda je sačinjena na engleskom i francuskom jeziku i izrečena na javnoj raspravi u Palati ljudskih prava u Strazburu 27. novembra 1997. godine

Rolf Risdal                                        Herbert Pecold 

Predsednik                                        Sekretar

U skladu sa članom 51. § 2. Konvencije i pravilom 55. § 2. Pravila Suda B, delimično protivno i delimično saglasno mišljenje g. Bernharda kome se pridružio g. Lemus, priloženo je ovoj presudi.

                                                                                                                                                                                                                                                               Parafirao: R.R.

                                                                                                                                                                                                                                                                Parafirao: H.P.

 DELIMIČNO PROTIVNO, DELIMIČNO SAGLASNO MIŠLJENJE SUDIJE BERNHARDA, KOME SE PRIDRUŽIO SUDIJA LEMUS

I

Po mom mišljenju, u ovom slučaju nisu bili iscrpljeni domaći pravni lekovi, pa su institucije Evropske konvencije o ljudskim pravima morale da odbace čitav predmet upravo iz navedenog razloga.

Nemačka policija uhapsila je podnosioca predstavke 4. jula 1991. u 21.45 i on je bio zadržan u policijskom pritvoru do 10.30 5. jula. Hapšenje je, kako izgleda, bilo utemeljeno na dvema pravnim odredbama: (1) članu 127. § 2. Zakona o krivičnom postupku (sumnja da je g. K.F. počinio krivično delo i opasnost da pobegne); (2) članu 127. § 1. u vezi sa članom 163 b (potreba za identifikacijom lica). Kada danas, nekoliko godina posle celog događaja, čita fajlove koje ima na raspolaganju u Strazburu, čovek može imati sumnje u to da li su to hapšenje i dužina zadržavanja u pritvoru bili stvarno neophodni i da li bi se mogli opravdati jednom ili obema pomenutim odredbama. Kako bi se razjasnilo pitanje zakonitosti hapšenja, konačno i na odgovarajući način, podnosilac predstavke je mogao da pokrene odgovarajući postupak na koji po nemačkoj zakonu ima pravo; ne samo da je mogao, već je i trebalo da pokrene taj postupak. Te mogućnosti su pomenute u paragrafima 37. i 38. ove presude. Podnosilac predstavke je, međutim, namerno izabrao drugačiji put; on je pokušao da pokrene krivični postupak protiv policajaca i izvesnih javnih tužilaca. Ti postupci se nisu primarno odnosili na zakonitost hapšenja, već na pitanje da li je postojala dovoljna sumnja da su državni činovnici namerno počinili nezakonite akcije. Odluke navedene u paragrafima 24. i 32. ove presude pokazuju da je na kraju odsustvo lične krivice bilo odlučujući činilac i da iz tog razloga nije pokrenut krivični postupak. Centralno pitanje, ono koje se odnosi na objektivnu zakonitost izvornog pritvora odgovor je dat tek slučajno, a pitanje zadržavanja u pritvoru preko noći ostalo je u celosti otvoreno; bilo je neminovno da to pitanje ostane otvoreno ako iz drugih razloga nije bilo mogućno pokrenuti krivični postupak protiv policajaca.

Zahtev da se iscrpe svi domaći pravni lekovi ima za cilj da se nacionalnim sudovima pruži mogućnost da ispitaju i ako je neophodno isprave povrede nacionalnog zakona. Nemački sudovi nisu bili u prilici da to učine u ovom slučaju na temelju krivičnih navoda protiv policajaca o kojima je reč, što samim tim nije bilo adekvatna alternativa.

II

Budući da je većina članova Suda donela drugačiji odgovor na ovo prethodno pitanje, osećam se dužnim da iznesem mišljenje u vezi sa suštinom ovog slučaja, povredom člana 5. § 1. Konvencije, pod pretpostavkom da su domaći pravni lekovi iscrpljeni.

U 9.25 5. jula 1991. (videti paragraf 16. ove presude) bilo je jasno da nije predviđeno dalje zadržavanje u pritvoru što je imalo za posledicu da se zadržavanje podnosioca predstavke u pritvoru nije moglo opravdati na osnovu članova 112. ili 127. § 2. nemačkog  Zakona o krivičnom postupku. S druge strane, član 163c zabranjuje pritvor u svrhu provere identiteta na vreme duže od 12 sati. Tačno je da je podnosilac predstavke pušten 5. jula u 10.30, dakle, samo jedno kraće vreme po isteku maksimalno dopuštenog perioda; ipak, u realnim okolnostima ovog slučaja, čak i to kratko vreme neopravdanog pritvora predstavljalo je prekršaj Konvencije. Treba dodati da član 163c dopušta takvo hapšenje i pritvor samo u periodu koji je striktno neophodan radi identifikacije, a teško je verovati da se vreme od dvanaest sati može smatrati neophodnim u datim okolnostima. 

_________________________________________
Prevod presude preuzet sa https://vk.sud.rs/

 

CASE OF K.-F. v. GERMANY

(144/1996/765/962)

JUDGMENT

STRASBOURG

27 November 1997

The present judgment is subject to editorial revision before its reproduction in final form in Reports of Judgments and Decisions 1997. These reports are obtainable from the publisher Carl Heymanns Verlag KG (Luxemburger Straße 449, D-50939 Köln), who will also arrange for their distribution in association with the agents for certain countries as listed overleaf.

List of Agents

Belgium: Etablissements Emile Bruylant (rue de la Régence 67, B-1000 Bruxelles)

Luxembourg: Librairie Promoculture (14, rue Duchscher (place de Paris), B.P. 1142, L-1011 Luxembourg-Gare)

The Netherlands: B.V. Juridische Boekhandel & Antiquariaat A. Jongbloed & Zoon (Noordeinde 39, NL-2514 GC 's-Gravenhage)

SUMMARY[1]

Judgment delivered by a Chamber

Germany – lawfulness of arrest and detention (Article 127 § 1 and Article 163 b and c of Code of Criminal Procedure)

  1. ARTICLE 5 § 1 OF THE CONVENTION

A.Government’s preliminary objection (non-exhaustion of domestic remedies)

Applicant had raised his complaint under Article 5 § 1 of the Convention in substance in the German courts – Koblenz Court of Appeal had examined, at least in part, question of lawfulness of applicant’s arrest and detention – remedy used by applicant had been effective and adequate.

Conclusion: objection dismissed (seven votes to two).

B.Merits of the complaint

Recapitulation of case-law.

Court could, in principle, follow the reasoning of the Koblenz Court of Appeal in its judgments of 21 May 1992 and 30 November 1993 – applicant had been detained on reasonable suspicion of having committed an offence, within meaning of Article 5 § 1 (c).

Arrest and detention effected also for purpose of bringing person concerned before the competent legal authority, as laid down in that Article.

Court considered various grounds for arrest and detention relied on by Koblenz Court of Appeal, in particular the one based on Article 127 § 1 and Article 163 b of Code of Criminal Procedure: (i) Court of Appeal had found that applicant’s arrest and detention had been lawful and the Court saw no reason to come to a different conclusion; (ii) applicant’s detention from evening of 4 July to morning of 5 July had been justifiable; (iii) on the other hand, as Koblenz Court of Appeal had indicated in its judgment of 30 November 1993, length of time applicant had spent in detention had exceeded legal maximum laid down by Article 163 c § 3 of Code of Criminal Procedure – in certain circumstances, there might be some limited delay before a detained person was released – however, in the case before the Court, maximum period of twelve hours’ detention for purposes of checking identity had been laid down by law and was absolute – it had been for authorities responsible for the detention to take all necessary precautions to ensure that permitted duration was not exceeded.

Conclusion: violation (unanimously).

  1. ARTICLE 50 OF THE CONVENTION

A. Pecuniary damage: no causal link between violation complained of and alleged pecuniary damage.

B. Non-pecuniary damage: finding of a violation constituted sufficient compensation.

C. Costs and expenses: reimbursed on equitable basis.

Conclusion: respondent State to pay applicant specified sum for costs and expenses (unanimously).

COURT'S CASE-LAW REFERRED TO

29.11.1988, Brogan and Others v. the United Kingdom; 30.8.1990, Fox, Campbell and Hartley v. the United Kingdom; 22.9.1994, Hentrich v. France; 28.10.1994, Murray v. the United Kingdom; 22.3.1995, Quinn v. France; 23.4.1996, Remli v. France; 23.10.1996, Ankerl v. Switzerland; 20.3.1997, Lukanov v. Bulgaria; 1.7.1997, Giulia Manzoni v. Italy

In the case of K.-F. v. Germany[2],

The European Court of Human Rights, sitting, in accordance with Article 43 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) and the relevant provisions of Rules of Court B[3], as a Chamber composed of the following judges:

Mr R. Ryssdal, President,
Mr R. Bernhardt,
Mr C. Russo,
Mr N. Valticos,
Mrs E. Palm,
Mr G. Mifsud Bonnici,
Mr B. Repik,
Mr K. Jungwiert,
Mr U. Lōhmus,
and also of Mr H. Petzold, Registrar, and Mr P.J. Mahoney, Deputy Registrar,

Having deliberated in private on 29 August and 24 October 1997,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1.  The case was referred to the Court by the European Commission of Human Rights (“the Commission”) on 28 October 1996, within the three-month period laid down by Article 32 § 1 and Article 47 of the Convention. It originated in an application (no. 25629/94) against the Federal Republic of Germany lodged with the Commission under Article 25 by a German national, Mr K.-F., on 14 December 1993. The applicant asked the Court not to reveal his identity.

The Commission’s request referred to Articles 44 and 48 and to the declaration whereby Germany recognised the compulsory jurisdiction of the Court (Article 46). The object of the request was to obtain a decision as to whether the facts of the case disclosed a breach by the respondent State of its obligations under Article 5 § 1 of the Convention

2.  The applicant stated that he wished to take part in the proceedings (Rule 35 § 3 (d) of Rules of Court B). On 27 November 1996 and 5 August 1997 the President gave him leave to present his own case (Rule 31) and to use the German language in both the written and the oral procedure (Rule 28 § 3).

3.  The Chamber to be constituted included ex officio Mr R. Bernhardt, the elected judge of German nationality (Article 43 of the Convention), and Mr R. Ryssdal, the President of the Court (Rule 21 § 4 (b)). On 29 October 1996, in the presence of the Registrar, the President drew by lot the names of the other seven members, namely Mr C. Russo, Mr N. Valticos, Mrs E. Palm, Mr G. Mifsud Bonnici, Mr B. Repik, Mr K. Jungwiert and Mr U. Lōhmus (Article 43 in fine of the Convention and Rule 21 § 5).

4.  As President of the Chamber (Rule 21 § 6), Mr Ryssdal, acting through the Registrar, consulted the Agent of the German Government (“the Government”), the applicant and the Delegate of the Commission on the organisation of the proceedings (Rules 39 § 1 and 40). Pursuant to the orders made in consequence, the Registrar received the applicant’s and the Government’s memorials on 20 and 27 June 1997 respectively.

5.  On 17 January 1997 the Commission had produced the file on the proceedings before it, as requested by the Registrar on the President’s instructions.

6.  In accordance with the President’s decision, the hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 28 August 1997. The Court had held a preparatory meeting beforehand.

There appeared before the Court:

(a)for the Government
MrM. WeckerlingRegierungsdirektor,
Federal Ministry of Justice,Agent,
Mrs MädrichRegierungsdirektorin,
Federal Ministry of Justice,
MrL. Maur, Regional Court judge,Advisers;

(b)for the Commission
MrK. Herndl,Delegate;

(c)    the applicant.

The Court heard addresses by Mr Herndl, Mr K.-F. and Mr Weckerling.

AS TO THE FACTS

  1.                CIRCUMSTANCES OF THE CASE

7.  Mr K.-F. was born in 1946 and is a German national. He was formerly a lawyer and lives with his wife in Karlsruhe.

A. Background to the case

8.  In May 1991 the applicant and his wife rented a holiday flat at Ulmen at a daily rent of 40 or 50 German marks (DEM). They occupied the flat from 24 May 1991 and paid DEM 350 rent for their stay in May.

9.  On 3 July 1991 the landlady of the flat, Mrs S., asked Mrs K.-F. for payment of rent arrears, including telephone calls, of approximately DEM 4,000.

10.  On 4 July 1991, at about 7.50 p.m., Mrs. S. telephoned Cochem-Zell police station and reported that Mr and Mrs K.-F. had caused a car accident. She added that they had rented her flat without intending to perform their obligations as tenants and were about to make off without paying what they owed.

11.  Following that call, two police officers went to the flat and took statements from the landlord and the landlady (Mr and Mrs S.) and the tenants. The owners admitted that, for fear that Mr and Mrs K.-F. would make off without paying the rent, they had attempted to stop the couple’s son from driving off; they emphasised, however, that he had been determined to force his way through at all costs. Mr and Mrs K.-F., on the other hand, said that the accident had been caused by Mr S.’s aggressive and incomprehensible behaviour towards their son.

12.  After consulting the appropriate public prosecutor (Staatsanwalt), the police officers inquired into the address of the applicant and his wife at Bad Soden and discovered that it was merely a Post Office box. The Bad Soden police also informed them that the applicant had previously been under investigation for fraud.

B. The applicant’s detention

13.  At 9.45 p.m. on the same day Detective Sergeant Laux, accompanied by Constables Walther, Kugel and Reuter, arrested Mr and Mrs K.-F. and their son and took them to Cochem-Zell police station so that their identities could be checked. The son was released shortly afterwards but Mr and
Mrs K.-F. were provisionally held in police custody. In a report drawn up at 11.30 p.m. the police stated that they strongly suspected Mr and Mrs K.-F. of rent fraud (Einmietbetrug) and that there was a risk that they would abscond. The questioning ended at 12.45 a.m.

14.  Inquiries made during the night into the applicant’s various addresses revealed that he had been the subject of other criminal proceedings on suspicion of fraud and that the Hanau Public Prosecutor’s Office (Staatsanwaltschaft) had opened a preliminary investigation in respect of him for the same reason.

15.  On the morning of 5 July 1991 (between 8.30 a.m. and 9.40 a.m.), Superintendent Blang of the Cochem-Zell police questioned the applicant further. His wife was interviewed at 9.05 a.m.

16.  At about 9.25 a.m. the Hanau Public Prosecutor informed Superintendent Berg, likewise of the Cochem-Zell police, that he did not intend to issue a warrant for the applicant’s arrest.

17.  At 10.30 a.m. Mr and Mrs K.-F. were released and taken back to Ulmen.

C. Decision not to prosecute the applicant

18.  On 5 July 1991 Mrs S. lodged a complaint against Mr and Mrs K.-F. alleging attempted rent fraud.

19.  On 13 September 1991 the Koblenz Public Prosecutor’s Office discontinued the criminal proceedings against the applicant and his wife on the ground that it had not been proved that Mr and Mrs K.-F. had not intended – or had not been able – to pay the rent owed, as they had paid most of the arrears in mid-July 1991 and there was a civil dispute over the balance. Furthermore, the incident that had occurred at Ulmen on 4 July 1991 did not justify concluding that Mr and Mrs K.-F. had not intended to pay their debts, as only their son had attempted to drive off and there was no concrete evidence to show that they had sought to make off surreptitiously.

  1. The criminal proceedings brought by the applicant against the police officers and public prosecutors in the case

1. Proceedings before the offices of the Koblenz Public Prosecutor and the Koblenz Principal Public Prosecutor

20.  On 7 October 1991 Mr K.-F. lodged a complaint with the Koblenz Public Prosecutor’s Office against the police officers and public prosecutors concerned in the events of 4 and 5 July 1991 alleging false imprisonment (Freiheitsberaubung), attempted coercion (versuchter Nötigung) and insulting behaviour (Beleidigung). He maintained that his arrest and detention at Cochem-Zell police station had been unlawful, since he had not committed any criminal offence as only the rent tribunal had jurisdiction to hear disputes over the amount of rent. The police officers had likewise acted unlawfully in recording his personal details.

21.  On 2 January 1992 the Koblenz Public Prosecutor’s Office discontinued the proceedings against Detective Sergeant Laux and three other police officers who had taken part in the arrest, and against the two public prosecutors. The Office considered that in all the circumstances they had not acted unlawfully. In particular, the police officers who had gone to Ulmen during the evening of 4 July 1991 had had reasonable grounds for suspecting Mr and Mrs K.-F. of defrauding Mr and Mrs S. and intending to leave without paying the sums due.

22.  The applicant appealed against that decision to the Koblenz Principal Public Prosecutor’s Office (Generalstaatsanwaltschaft), who confirmed the decision on 28 February 1992.

2. Proceedings in the Koblenz Court of Appeal

23.  On 6 April 1992 the applicant applied to the Koblenz Court of Appeal (Oberlandesgericht) for an order that Detective Sergeant Laux and Constables Walther, Kugel and Reuter be prosecuted for attempted coercion and false imprisonment.

He described what had happened and said that it had been agreed between his wife and Mrs S. that the rent would be paid on 8 July 1991. That agreement had not been to the liking of Mr S., who had assaulted his son to prevent him driving off. His wife had even called the police for assistance. Furthermore, neither he nor his wife had intended to leave the rented flat; they had not started to pack any suitcases and their personal belongings were still in the cupboards and drawers. The police officers’ brutal searching of him, his wife and his son, the searching of their home, their arrest and their subsequent detention had accordingly been totally illegal for want of any basis in law, as they had not complied with the requirements of either Article 163 b or Article 127 § 2 taken together with Article 112 of the Code of Criminal Procedure (Strafprozeßordnung – see paragraph 35 below).

24.  On 21 May 1992 the Court of Appeal dismissed Mr K.-F.’s application on the ground that there was insufficient cause to prosecute the police officers (kein hinreichender Tatverdacht).


It held, inter alia:

“There is sufficient cause to prosecute where, in the light of all the evidence and the prosecution’s assessment of the facts, it is to be expected that the potential defendants will be convicted (cf. Kleinknecht/Meyer, [Code of Criminal Procedure], 40th ed., § 170 no. 1). The findings of the investigation do not found such an expectation. There would have been sufficient cause to prosecute for false imprisonment (Article 239 of the Criminal Code) if the accused police officers had unlawfully taken the applicants to the police station and held them there. The investigation did not disclose any such unlawful act. The inquiries made at Ulmen gave the police officers on duty cause to suspect a fraud on Mr and Mrs [S.] (rent arrears and telephone bills amounting to approximately DEM 4,000), especially as the applicants had admitted that they were not then able to find that sum. Furthermore, according to the statements of the witnesses [J.] and [S.] (page 4 of file Js 25638/91) and the findings of the accused police officers (position of the wheels of the vehicle ... – page 4 of the above-mentioned file), the accused police officers had the impression that ‘[K.-F.] intended to drive off come what might’. The fact that the accused police officers, in the light of all these circumstances, consequently suspected the applicant of ‘attempted rent fraud’ cannot be criticised. The arrest was accordingly, on the facts, likewise justified. At the police station the alleged offenders, who had had the applicants’ address checked, learned that, according to inquiries made at Bad Orb, the address there was ‘fictitious’ and that, according to further inquiries made of the Hanau Public Prosecutor’s Office, several sets of proceedings were pending against the applicants for fraud. The applicants’ detention at the police station was therefore justified. The question whether it was necessary to hold them until the following morning can be left open in the instant case as, on grounds of intent at least, the potential defendants’ conviction on a charge of false imprisonment is unlikely.

Nor did the investigation disclose sufficient evidence of joint coercion (Article 240 and Article 25 § 2 of the Criminal Code). On the basis of the information obtained at Ulmen that has previously been referred to, the accused police officers could reasonably presume that an offence had been committed. It was accordingly lawful in the circumstances to carry out a search (Article 163 b § 1, third sentence, of the Code of Criminal Procedure). Besides, even if it were to be accepted that there had been coercion, the accused police officers’ behaviour could not be considered reprehensible within the meaning of Article 240 § 2 of the Criminal Code. For the purposes of that provision, reprehensible behaviour is behaviour which in all the circumstances is so manifestly objectionable that it calls for punishment under the criminal law as a gross interference with other people’s exercise of free will (see Criminal Decisions of the Federal Court of Justice 17, 328, 332).

Measured against these principles, the accused police officers’ behaviour cannot be said to have been reprehensible. The findings of the investigation at Ulmen – before the police officers entered the premises – and in particular the conduct of the applicants’ son, who, according to the [S.] family, sought to drive off aggressively in his car, could perfectly well have led the police officers to believe that the applicants might also make off without paying their relatively substantial rent arrears.

The Koblenz Public Prosecutor was therefore right to discontinue the proceedings, there being insufficient cause to bring a prosecution for false imprisonment and coercion.”

3. Resumption of the proceedings against Superintendent Blang before the offices of the Koblenz Public Prosecutor and the Koblenz Principal Public Prosecutor

25.  On 21 September 1992 the applicant complained to the Koblenz Principal Public Prosecutor’s Office that no official decision had been taken on the allegations against Superintendent Blang of the Cochem-Zell police.

26.  On 28 December 1992 the Koblenz Public Prosecutor’s Office discontinued proceedings in that case also. It said that the offences of insulting behaviour were statute-barred. As to the offences of attempted coercion and false imprisonment, it pointed to the Koblenz Court of Appeal’s judgment of 21 May 1992 to justify discontinuing the proceedings.

27.  The applicant appealed against that decision to the Koblenz Principal Public Prosecutor’s Office.

28.  On 15 February 1993 the Public Prosecutor’s Office reopened the investigation in respect of Superintendent Blang and took several written statements, including one from Mr K.-F. and one from Superintendent Blang.

29.  On 18 June 1993 the Koblenz Public Prosecutor’s Office discontinued the proceedings permanently.

30.  The applicant appealed against that decision to the Koblenz Principal Public Prosecutor’s Office, which confirmed it on 3 September 1993.

4. Resumption of the proceedings against Superintendent Blang in the Koblenz Court of Appeal

31.  On 7 October 1993 Mr K.-F., relying on the same arguments as before (see paragraph 23 above), made a further application to the Koblenz Court of Appeal for an order that Superintendent Blang be prosecuted for attempted coercion, false imprisonment and insulting behaviour.

32.  On 30 November 1993 the Court of Appeal dismissed the application on the ground that there was not sufficient cause to bring a prosecution against the superintendent.

It held, inter alia:

“There would be sufficient cause to bring a prosecution for false imprisonment (Article 239 of the Criminal Code) if the accused police officer had unlawfully prevented the applicant from leaving the police station. According to the reasons set out on p. 3 of the Division’s judgment of 21 May 1992 (1 Ws 164/92), the applicant was held at the police station lawfully. In the aforementioned judgment the Division had already explained that the question whether it had been necessary to hold the applicant in detention until the following morning could be left open as, on grounds of intent at least, the potential defendants (Laux, Walther, Kugel and Reuter) were unlikely to be convicted of false imprisonment. In his report dated 4 July 1991 (pp. 23 et seq. of the file) Detective Sergeant Laux said (p. 24) that ‘Mr and Mrs [K.-F.] and their son were first taken to the police station so that their identity could be checked’ and Mr and Mrs [K.-F.] were held in police custody after consultation of Supt. Blang. The second sentence of Article 127 § 1 of the Code of Criminal Procedure provides that the checking of a person’s identity by police officers must be conducted in accordance with Article 163 b § 1 of that code. A person affected by a measure taken under Article 163 b for the purposes of checking his identity cannot be deprived of his liberty for more than twelve hours in all. The applicant was detained at 9.45 p.m. on 4 July 1991 (page 19) and released at 10.30 a.m. on 5 July 1991 (page 20). For this detention, which lasted for more than twelve hours, Superintendent Blang was responsible. On the basis of the evidence as it currently stands, however, it appears unlikely that he would be convicted of false imprisonment as ultimately it will not be possible to establish that he was aware that the maximum permitted period had been exceeded.

A conviction for coercion (Article 240 of the Criminal Code) appears equally unlikely.

As to the applicant’s allegation that he was ordered to leave the district (Verweisung), the decision to discontinue the proceedings rightly points out that it is far removed from reality. The ‘raised fist’ and the assertion that ‘sparks are going to fly’ are denied in the accused police officer’s statement. No other evidence, beyond the applicant’s statements, is to be found. On the basis of the evidence as it currently stands, the decision to discontinue the proceedings cannot be criticised. For these reasons, no offence of extorting a confession (Article 343 of the Criminal Code) has been made out either. Given the information to which the Division has already referred in its judgment of 21 May 1992, the checking of the applicant’s identity was justified. Nor, lastly, can the accused police officer be said to be guilty of coercive behaviour in having forbidden the applicant to enter the flat at Ulmen to collect personal belongings. In the police officer’s view, his behaviour cannot be shown to have been reprehensible since he had cause to believe that as the rent for the holiday flat had not been paid as agreed, the landlord was entitled to exercise a lien.

The application to the Court against the refusal to prosecute (Klageerzwingungsverfahren) was at first sight also admissible in respect of the accusation of insulting behaviour, because the reported criminal act within the meaning of Article 264 of the Code of Criminal Procedure also includes the offences of coercion and false imprisonment, which only the Public Prosecutor’s Office can prosecute (Offizialdelikte). As, however, there is insufficient cause to bring a prosecution for the offences which can be prosecuted only officially, the third sentence of Article 172 § 2 of the Code of Criminal Procedure again operates to bar (Sperrwirkung) the present proceedings to challenge the refusal to prosecute in respect of the alleged insulting behaviour, an offence that can be prosecuted privately (Privatklagedelikt), so that the Division is unable to consider the merits of the related accusation.”

5. Proceedings in the Federal Constitutional Court

33.  On 2 January 1994 the applicant lodged a constitutional complaint (Verfassungsbeschwerde) with the Federal Constitutional Court (Bundesverfassungsgericht) alleging a violation of his fundamental rights.

34.  On 15 March 1994 the Federal Constitutional Court, sitting with three members, declined to accept the complaint for adjudication.


II.RELEVANT DOMESTIC LAW

  1. Grounds for arrest and detention

35.  The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure read as follows:

Article 81 b

“To the extent that they are necessary for the conduct of a criminal investigation or for the purposes of the criminal identification department, a suspect’s photographs and fingerprints may be taken even against his will, his measurements may be recorded and other similar measures taken.”

Article 112 [conditions of detention pending investigation; grounds for detention]

“1.A suspect’s detention pending investigation may be ordered where it is strongly suspected that he has committed an offence and a ground for his detention exists. Detention shall not be ordered if it is disproportionate to the seriousness of the case and to the likely sentence or rehabilitative or security measure.

  1. A ground for detention exists where, on the basis of definite facts:

(1)  it is established that the suspect is on the run or in hiding;

(2)  there is a risk, in the circumstances of the case, that the suspect will evade the criminal process (danger of absconding); or

(3)  the suspect’s behaviour gives rise to a strong suspicion that he will

(a)  destroy, alter, dispose of, suppress, or falsify evidence; or

(b)  improperly influence other suspects, witnesses or experts; or

(c)  incite third parties to do so;

and where as a result there is a danger that the discovery of the truth will be impeded (risk of suppression of evidence).

…”


Article 127 [provisional arrest (vorläufige Festnahme)]

“1.Anyone may provisionally arrest without a judicial warrant a person caught in the act of committing an offence or being pursued after committing one, if there is reason to believe that he is absconding or if his identity cannot be immediately established. Identity checks by the public prosecutor’s office or the police shall be carried out in accordance with Article 163 b § 1.

2.Members of the public prosecutor’s office and police officers shall have authority to effect a provisional arrest in cases where there is imminent danger, provided that the conditions for the issue of an arrest warrant or warrant of commitment are satisfied.

…”

Article 128 [bringing a suspect before a judge]

“1.If not released, an arrested person must immediately – and in any event no later than the day after his arrest – be brought before a judge of the District Court (Amtsgericht) in whose area he was arrested …

…”

Article 163 b § 1

“The police and the public prosecutor’s office may take such measures as are necessary to establish the identity of a person suspected of an offence … They may arrest him if his identity cannot be otherwise established or can only be established with great difficulty. On the conditions laid down in the second sentence, the suspect may be searched, articles in his possession examined and measures taken to enable him to be identified.”

Article 163 c

“1.A person affected by a measure provided for in Article 163 b shall under no circumstances be detained for longer than is necessary for his identity to be checked. A person so detained must immediately be brought before a judge of the District Court in whose area he was arrested for it to be decided whether the deprivation of liberty is lawful and whether it should be continued, unless it would foreseeably take longer to obtain a judicial decision than to check his identity.

3.Deprivation of liberty for the purpose of checking identity shall not exceed a total of twelve hours.”


36.  Article 11 § 1, sub-paragraph 2, of the Rhineland-Palatinate Police Administration Act (Rheinland-Pfälzisches Polizeiverwaltungsgesetz) provides:

“The police may take measures to establish or record identity where … such measures are necessary for the prevention of criminal offences because the person concerned is suspected of having committed a punishable offence and the nature of the offence and the manner in which it was committed are such that there is a danger that it may be repeated.”

  1. Review by the courts of judicial administration measures

37.  Article 98 §§ 1 and 2 of the Code of Criminal Procedure provide:

“1.Seizure can only be ordered by a judge or, in cases where there is imminent danger, by the public prosecutor or a police officer …

2.An official who seizes goods without a judicial warrant must, within three days, seek retrospective authority for the seizure from a judge if the seizure was carried out in the absence of the person concerned or a close adult relative, or if the person concerned or (in his absence) a close adult relative expressly objected to it. The person concerned may at any time apply to a judge for a decision …

…”

38.  Under section 23 (1) of the Introductory Act to the Judicature Act (Einführungsgesetz zum Gerichtsverfassungsgesetz),

“The lawfulness of orders, injunctions or other measures issued by the judicial authorities in order to settle specific matters in the field of civil law (bürgerliches Recht) ... and the administration of criminal justice (Strafrechtspflege), shall, upon application, be determined by the ordinary courts ...”

PROCEEDINGS BEFORE THE COMMISSION

39.  Mr K.-F. applied to the Commission on 14 December 1993. Relying on Article 5 § 1 of the Convention, he maintained that his arrest and subsequent detention at Cochem-Zell police station were unlawful. He also alleged breaches of Articles 3 and 8 of the Convention, Article 1 of Protocol No. 1 and Articles 1 and 2 of Protocol No. 4.


40.  On 16 January 1996 the Commission (First Chamber) declared the application (no. 25629/94) admissible as regards the complaint under Article 5 § 1 and inadmissible as to the remainder. In its report of 10 September 1996 (Article 31), it expressed the opinion by seven votes to six that there had been no violation of Article 5 § 1 of the Convention. The full text of the Commission’s opinion and of the dissenting opinion contained in the report is reproduced as an annex to this judgment[4].

FINAL SUBMISSIONS TO THE COURT

41.  In their memorial the Government asked the Court to declare the application inadmissible for failure to exhaust domestic remedies and, in the alternative, to hold that there had been no breach of Article 5 § 1.

42.  The applicant asked the Court to hold that there had been a breach of Article 5 § 1.

AS TO THE LAW

I.ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 1 OF THE CONVENTION

43.  The applicant said that his detention overnight from 4 to 5 July 1991 had infringed Article 5 § 1 of the Convention, the relevant part of which provides:

“1.  Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

...

(c)the lawful arrest or detention of a person effected for the purpose of bringing him before the competent legal authority on reasonable suspicion of having committed an offence or when it is reasonably considered necessary to prevent his committing an offence or fleeing after having done so;

...”

A.The Government’s preliminary objection

44.  The Government maintained, as they had done before the Commission, that the applicant had not exhausted domestic remedies (Article 26 of the Convention). By merely lodging a complaint against the police officers and making an application to the Court of Appeal to have a prosecution brought (Klageerzwingungsverfahren) against them, Mr K.-F. had chosen an inadequate and ineffective means of obtaining a ruling on the lawfulness of his detention. The Koblenz Court of Appeal had had to decide only the issue of the police officers’ criminal liability and not the lawfulness of the applicant’s arrest and detention, which it had expressly left open. Yet Mr K.-F. could have had the latter issue considered by the domestic courts either by bringing proceedings in the District Court (Amtsgericht) under Article 98 § 2, second sentence, of the Code of Criminal Procedure, applied by analogy (see paragraph 37 above) or by making an application to the Court of Appeal under section 23 (1) of the Introductory Act to the Judicature Act (see paragraph 38 above). In failing to use those remedies, the applicant had – contrary to the Court’s settled case-law on Article 26 of the Convention – deprived the domestic courts of the possibility of putting right the alleged violation.

45.  The applicant, on the other hand, considered that he had satisfied the requirements of that Article, since the Koblenz Court of Appeal had had to examine the issue of the lawfulness of his arrest and detention in the same way as it would have done if he had opted for the other remedies referred to by the Government.

46.  The Court reiterates that the purpose of Article 26 is to afford the Contracting States the opportunity of preventing or putting right – usually through the courts – the violations alleged against them before those allegations are submitted to the Convention institutions. Thus the complaint to be submitted to the Commission must first have been made to the appropriate national courts, at least in substance, in accordance with the formal requirements of domestic law and within the prescribed time-limits (see, for example, the Ankerl v. Switzerland judgment of 23 October 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996-V, p. 1565, § 34). However, the only remedies that must be exhausted are those that are effective and capable of redressing the alleged violation (see, among other authorities, the Remli v. France judgment of 23 April 1996, Reports 1996-II, p. 571, § 33), and Article 26 of the Convention must also be applied with some degree of flexibility and without excessive formalism (see, for example, the Hentrich v. France judgment of 22 September 1994, Series A no. 296-A, p. 17, § 30, and the Ankerl judgment cited above, ibid.).

47.  In the instant case the Court notes that, both in his complaint lodged with the Koblenz Public Prosecutor’s Office and in his applications to the Koblenz Court of Appeal, the applicant mentioned that his arrest and detention at Cochem-Zell police station had been unlawful (see paragraphs 20 and 23 above). In his appeal to the Federal Constitutional Court against the decisions of the Court of Appeal, he alleged a violation of his fundamental rights (see paragraph 33 above).

The applicant therefore raised his complaint under Article 5 § 1 of the Convention in substance in the German courts.

48.  Accordingly, it remains for the Court to determine whether lodging a complaint against the police officers involved in the arrest and detention and then applying to the Court of Appeal to have a prosecution brought against them amounted to an effective and adequate remedy for the applicant’s complaint.

49.  In that respect the Court, like the Commission, notes that in order to establish whether the police officers had been guilty of false imprisonment, the Koblenz Court of Appeal considered the question of the lawfulness of Mr K.-F.’s arrest and detention.

In its judgment of 21 May 1992 (see paragraph 24 above) it held, inter alia, as follows: “There would have been sufficient cause to prosecute for false imprisonment (Article 239 of the Criminal Code) if the accused police officers had unlawfully taken the applicants [Mr and Mrs K.-F.] to the police station and held them there. The investigation did not disclose any such unlawful act.” The Court of Appeal then sought to determine whether the police officers had arrested the applicant lawfully on the basis of suspected rent fraud (Einmietbetrug) and concluded: “The arrest was accordingly, on the facts, likewise justified.” It went on to consider whether there were valid reasons for holding the applicant at the police station and concluded: “The applicants’ detention at the police station (Festhalten auf der Wache) was therefore justified.”

50.  It is true that the Court of Appeal left open the question whether the applicant’s detention until the following morning had been necessary. However, in its judgment of 30 November 1993 (see paragraph 32 above) it held that Mr K.-F. had been detained for more than the maximum statutory period of twelve hours permitted under Article 163 c § 3 of the Code of Criminal Procedure (see paragraph 35 above) for checking a person’s identity.

51.  The Court does not doubt that means other than the criminal proceedings the applicant chose to institute were in principle available for obtaining a ruling on the lawfulness of his detention. It considers, however, that in view of the fact that the applicant raised his complaint under Article 5 § 1 in substance and the Court of Appeal examined it at least in part, it cannot be required of him that he should have used other remedies.

52.  That being so, the Court, like the Commission, considers that the remedy used by Mr K.-F. was effective and adequate to deal with his complaint. The preliminary objection must consequently be dismissed.

B.Merits of the complaint

53.  In the applicant’s submission, both his arrest and his detention were unlawful as he had not committed any offence, disputes over the amount of rent belonging, in his view, to the realm of civil law. Furthermore, he had not made any attempt to flee: none of his suitcases had been packed and his personal effects and those of his wife were still in the cupboards and drawers of the rented flat when the police arrived. Nor had he sought at any stage to conceal his identity, having, indeed, supplied the police with all necessary information. In any event, the time he had spent in detention had exceeded the statutory maximum by forty-five minutes.

54.  The Government drew a distinction between, on the one hand, the applicant’s arrest and detention from 9.45 p.m. on 4 July 1991 to 9.40 a.m. on 5 July 1991 and, on the other hand, the recording of his personal details between 9.45 a.m. and 10.30 a.m. on 5 July 1991. The arrest and detention were justified not only under Article 163 b § 1, first sentence, of the Code of Criminal Procedure (establishing the identity of a person suspected of an offence), but also under Article 127 § 1, first sentence (risk of absconding), and Article 127 § 2 (conditions for issue of an arrest warrant satisfied) (see paragraph 35 above). The maximum limit of twelve hours applied only to detention under the first of those provisions. Under the other two provisions, the person detained had to be brought before a judge at the latest on the day after his arrest, in accordance with Article 128 § 1, first sentence (see paragraph 35 above), and in regard to that requirement the statutory period had not been exceeded. Furthermore, Mr K.-F.’s personal details had been recorded by virtue of Article 81 b of the Code of Criminal Procedure (see paragraph 35 above) and Article 11 § 1 of the Rhineland-Palatinate Police Administration Act (see paragraph 36 above).

55.  The Commission expressed the view that the applicant had been arrested and detained on reasonable suspicion of having committed an offence, within the meaning of Article 5 § 1 (c), and for the purpose set out in that Article. Furthermore, it found nothing to persuade it that the relatively minor delay of forty-five minutes in releasing the applicant had resulted in his being arbitrarily deprived of his liberty contrary to the object and purpose of Article 5 § 1.


56.  The Court must firstly consider whether the applicant’s arrest and detention were based on “reasonable suspicion” of his having committed an offence.

57.  In this connection it reiterates that the reasonableness of the suspicion on which an arrest must be based forms an essential part of the safeguard against arbitrary arrest and detention which is laid down in Article 5 § 1 (c). Having a “reasonable suspicion” presupposes the existence of facts or information which would satisfy an objective observer that the person concerned might have committed the offence (see the Fox, Campbell and Hartley v. the United Kingdom judgment of 30 August 1990, Series A no. 182, p. 16, § 32). However, facts which raise a suspicion need not be of the same level as those necessary to justify a conviction or even the bringing of a charge, which comes at a later stage of the process of criminal investigation (see the Murray v. the United Kingdom judgment of 28 October 1994, Series A no. 300-A, p. 27, § 55).

58.  In the present case Mrs S., the landlady, had informed the police that Mr and Mrs K.-F. had rented her flat without intending to perform their obligations as tenants and were about to make off without paying what they owed (see paragraph 10 above). After initial inquiries had revealed that Mr and Mrs K.-F.’s address was merely a Post Office box and that Mr K.-F. had previously been under investigation for fraud (see paragraph 12 above), the police arrested the couple at 9.45 p.m. on 4 July 1991 and took them to the police station so that their identities could be checked (see paragraph 13 above). In a report drawn up at 11.30 p.m. the police stated that they strongly suspected Mr and Mrs K.-F. of rent fraud and that there was a risk that they would abscond.

59.  Having regard to those circumstances, the Court can, in principle, follow the reasoning of the Koblenz Court of Appeal, which in its judgments of 21 May 1992 and 30 November 1993 (see paragraphs 24 and 32 above) held that the police officers’ suspicions of rent fraud and the danger that Mr K.-F. would abscond were justified. Consequently, the applicant was detained on reasonable suspicion of having committed an offence, within the meaning of Article 5 § 1 (c).

60.  It is also a requirement under that provision that the arrest and detention be effected for the purpose of bringing the person concerned before the competent legal authority.


61.  The Court points out in this connection that the fact that the applicant was neither charged nor brought before a court does not necessarily mean that the purpose of his detention was not in accordance with Article 5 § 1 (c). The existence of such a purpose must be considered independently of its achievement and sub-paragraph (c) of Article 5 § 1 does not presuppose that the police should have obtained sufficient evidence to bring charges, either at the point of arrest or while the applicant was in custody (see the Brogan and Others v. the United Kingdom judgment of 29 November 1988, Series A no. 145-B, p. 29, § 53).

62.  In the instant case there is nothing to suggest that the police inquiries were not conducted in good faith or that the applicant’s arrest and detention, which were decided after consultation of the public prosecutor’s office, were effected for a purpose other than to complete the inquiries by checking the identity of the applicant and investigating the allegations made against him. To that end, Mr K.-F. and Mrs S., the landlady, were questioned further during the morning of 5 July 1991. Accordingly, it may legitimately be supposed that, had it been possible to confirm the suspicions of rent fraud, the applicant would have been brought before the relevant judicial authority.

The Court therefore finds that the deprivation of liberty in issue pursued the purpose indicated in paragraph 1 (c).

63.  Lastly, the Court must determine whether the applicant’s arrest and detention were “lawful”, including whether they were effected “in accordance with a procedure prescribed by law”. It reiterates that the Convention here refers essentially to national law and lays down an obligation to comply with its substantive and procedural provisions, but also requires that any measure depriving the individual of his liberty must be compatible with the purpose of Article 5, namely to protect the individual from arbitrariness (see, for example, the Lukanov v. Bulgaria judgment of 20 March 1997, Reports 1997-II, pp. 543–44, § 41; and the Giulia Manzoni v. Italy judgment of 1 July 1997, Reports 1997-IV, p. 1190, § 21). In order to resolve that issue, the Court will consider in turn the various grounds for arrest and detention put forward by the Government (see paragraph 54 above).

64.  With respect to the danger of the applicant’s absconding, the Court observes that it does not follow from the judgment of the Koblenz Court of Appeal (see paragraph 32 above) that that court regarded the danger of absconding as a valid reason for keeping the applicant in custody for more than the permitted twelve-hour period. Furthermore, there is nothing in the case file capable of justifying continued detention on that basis. In deciding to discontinue the proceedings, the Koblenz Public Prosecutor’s Office likewise found that there was no concrete evidence to show that Mr and Mrs K.-F. had sought to make off surreptitiously (see paragraph 19 above).

65.  As to the ground for arrest set out in Article 127 § 2 of the Code of Criminal Procedure (see paragraph 35 above), it is not apparent from the file that the police relied on that ground as the basis for the arrest and detention or that the strict conditions laid down in that provision were satisfied. On the latter point the Court agrees with the Commission’s assessment. In any event, even if that ground had existed, it would have ceased to do so when the Hanau prosecutor informed the police that he did not intend to issue a warrant for Mr K.-F.’s arrest, in other words at 9.25 a.m. on 5 July 1991.

66.  There remains to be considered the ground relied on by the Koblenz Court of Appeal, based on Article 127 § 1 and Article 163 b of the Code of Criminal Procedure, which permit, for the purposes of checking identity, the arrest and detention of a person caught in the act of committing an offence if his identity cannot be immediately established (see paragraph 35 above).

67.  The Court observes, firstly, that the Court of Appeal, a national court which is in a better position than the Convention institutions to verify compliance with domestic law, found that the applicant’s arrest and detention were lawful (see paragraph 24 above). The Court sees no reason to come to a different conclusion.

68.  The Court of Appeal left open the question whether it was necessary to hold the applicant until the following morning “as, on grounds of intent at least, the potential defendants’ conviction on a charge of false imprisonment [was] unlikely”. It has been established, however, that the police continued to make inquiries throughout the night and up until the applicant’s release, partly in order to check whether an arrest warrant had been issued against him (see paragraphs 14–16 above). Having regard to those circumstances, the Court concludes that the applicant’s detention from 9.45 p.m. on 4 July to 9.45 a.m. the following day was justifiable.

69.  On the other hand, it notes that the length of time the applicant spent in detention exceeded the legal maximum laid down by Article 163 c § 3 of the Code of Criminal Procedure (see paragraph 35 above). The Koblenz Court of Appeal came to the same conclusion in its judgment of 30 November 1993 (see paragraph 32 above): “A person affected by a measure taken under Article 163 b for the purposes of checking his identity cannot be deprived of his liberty for more than twelve hours in all. The applicant was detained at 9.45 p.m. on 4 July 1991 (page 19) and released at 10.30 a.m. on 5 July 1991 (page 20). For this detention, which lasted for more than twelve hours, Superintendent Blang was responsible.”

70.  The Court reiterates in this connection that the list of exceptions to the right to liberty secured in Article 5 § 1 is an exhaustive one and only a narrow interpretation of those exceptions is consistent with the aim of that provision, namely to ensure that no one is arbitrarily deprived of his or her liberty (see, as the most recent authority, the Giulia Manzoni judgment cited above, p. 1191, § 25).

71.  It is true that the Court has accepted that, in certain circumstances, there may be some limited delay before a detained person is released. However, this has been in cases where the period of detention was not laid down in advance by statute and ended as a result of a court order. Practical considerations relating to the running of the courts and the completion of special formalities mean that the execution of such a court order may take time (see the Quinn v. France judgment of 22 March 1995, Series A no. 311, p. 17, § 42, and the Giulia Manzoni judgment cited above, p. 1191, § 25).

72.  However, in the instant case, the maximum period of twelve hours’ detention for the purposes of checking identity was laid down by law and was absolute. Since the maximum period of detention was known in advance, the authorities responsible for the detention were under a duty to take all necessary precautions to ensure that the permitted duration was not exceeded. That applies also to the recording of Mr K.-F.’s personal details, which – being included among the measures for checking identity – should have been carried out during the period of detention allotted for that purpose.

73.  Having regard to those factors, the Court holds that, because the maximum period laid down by law for detaining the applicant was exceeded, there has been a breach of Article 5 § 1 (c).

II.APPLICATION OF ARTICLE 50 OF THE CONVENTION

74.  Article 50 of the Convention provides:

“If the Court finds that a decision or a measure taken by a legal authority or any other authority of a High Contracting Party is completely or partially in conflict with the obligations arising from the ... Convention, and if the internal law of the said Party allows only partial reparation to be made for the consequences of this decision or measure, the decision of the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.Damage

75.  Mr K.-F. claimed 3,134.10 German marks (DEM) for pecuniary damage in respect of belongings unlawfully seized by the police and his landlord and landlady, Mr and Mrs S. He also sought DEM 30,000 for non-pecuniary damage on account of the serious consequences which the events of the night of 4 to 5 July 1991 had had on his, his wife’s and his son’s lives.

76.  The Government maintained that the amounts claimed were excessive and that there was no causal link between any possible breach of the Convention and the alleged damage.

77.  The Court notes that there is no causal link between the violation complained of and the alleged pecuniary damage.

As to any non-pecuniary damage, the Court considers that the finding of a violation of Article 5 § 1 (c) constitutes sufficient compensation.

B.Costs and expenses

78.  The applicant also claimed DEM 11,280 for costs and expenses incurred in the proceedings before the national courts and the Commission, and DEM 2,300 for the proceedings before the Court.

79.  In the Government’s submission, the amounts claimed were excessive and unfounded as it did not appear that the applicant had incurred them in order to prevent or to have redressed a breach of the Convention.

80.  On the basis of the information in its possession and of its relevant case-law, the Court, making its assessment on an equitable basis, awards the applicant DEM 10,000.

C.Default interest

According to the information available to the Court, the statutory rate of interest applicable in Germany at the date of adoption of the present judgment is 4% per annum.

FOR THESE REASONS, THE COURT

  1. Dismisses by seven votes to two the Government’s preliminary objection;

2.Holds unanimously that there has been a violation of Article 5 § 1 (c) of the Convention;

3.Holds unanimously that the present judgment constitutes in itself sufficient just satisfaction in respect of any non-pecuniary damage suffered;

4.Holds unanimously

(a)that the respondent State is to pay to the applicant, within three months, 10,000 (ten thousand) German marks in respect of costs and expenses;

(b)that simple interest at an annual rate of 4% shall be payable on that sum from the expiry of the above-mentioned three months until settlement;

5.Dismisses unanimously the remainder of the claim for just satisfaction.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 27 November 1997.

Signed: Rolv Ryssdal
President

Signed: Herbert Petzold
Registrar

In accordance with Article 51 § 2 of the Convention and Rule 55 § 2 of Rules of Court B, the partly dissenting, partly concurring opinion of Mr Bernhardt, joined by Mr Lōhmus, is annexed to this judgment.

Initialled: R. R.
Initialled: H. P.

PARTLY DISSENTING, PARTLY CONCURRING OPINION OF JUDGE BERNHARDT, JOINED BY JUDGE LŌHMUS

I.

In my opinion, local remedies were not exhausted in the present case, and the case should have been dismissed for this reason by the institutions of the European Convention on Human Rights.

The applicant was arrested by the German police on 4 July 1991 at 9.45 p.m., and he was kept in police custody until 10.30 a.m. on 5 July. The arrest seems to have been based on two legal provisions: (1) Article 127 § 2 of the Code of Criminal Procedure (the suspicion that Mr K.F. had committed an offence and the risk that he would abscond); (2) Article 127 § 1 in conjunction with Article 163 b (the need to identify persons). On reading, several years after the event, the files available in Strasbourg, one may have doubts as to whether the arrest and its duration were really necessary and could be justified under one or both of these provisions. In order to clarify the lawfulness of the arrest, adequately and finally, the applicant could and should have instituted appropriate proceedings available under German law. These possibilities are mentioned in paragraphs 37 and 38 of the present judgment. The applicant deliberately chose a different procedure; he tried to instigate criminal proceedings against the police officers and certain public prosecutors. These proceedings did not concern primarily the lawfulness of the arrest, but the question whether there was sufficient suspicion that the officials had intentionally committed illegal acts. The decisions quoted in paragraphs 24 and 32 of the present judgment show that ultimately the lack of personal guilt was decisive and that for that reason no criminal proceedings were instituted. The central question of the objective legality of the initial detention was answered only incidentally, and that of its continuation overnight remained entirely open; it would inevitably remain open if no criminal proceedings against the police officers could be instituted for other reasons.

It is the essence of the requirement that domestic remedies be exhausted that national courts have the opportunity to investigate and if necessary redress violations of national law. This the German courts were not able to do in the present case on the basis of the criminal allegations against the officers concerned, which were therefore not an adequate alternative.

II.

Since the majority of the Court decided this preliminary question differently, I feel obliged to base my opinion concerning the merits of the case, the violation of Article 5 § 1 of the Convention, on the assumption that domestic remedies were exhausted.

It was clear at 9.25 a.m. on 5 July 1991 (see paragraph 16 of the judgment) that continued detention was no longer envisaged, and this had the consequence that holding the applicant in custody could not be justified under Articles 112 or 127 § 2 of the German Code of Criminal Procedure. Article 163 c, on the other hand, prohibits detention for the purpose of checking identity for more than twelve hours. Admittedly, the release of the applicant on 5 July at 10.30 a.m. occurred only a short time after the end of the maximum permissible period; nevertheless, in the actual circumstances even this short time of unjustified detention violated the Convention. One could add that Article163 c permits such an arrest only for the period strictly necessary for identification, and it is difficult to believe that even twelve hours could be considered necessary in the circumstances.

 ___________________

[1]. This summary by the registry does not bind the Court.

[2]Notes by the Registrar

1.  The case is numbered 144/1996/765/962. The first number is the case’s position on the list of cases referred to the Court in the relevant year (second number). The last two numbers indicate the case’s position on the list of cases referred to the Court since its creation and on the list of the corresponding originating applications to the Commission.

[3]2.  Rules of Court B, which came into force on 2 October 1994, apply to all cases concerning States bound by Protocol No. 9.

[4]1.  Note by the Registrar. For practical reasons this annex will appear only with the printed version of the judgment (in Reports of Judgments and Decisions 1997), but a copy of the Commission’s report is obtainable from the registry.

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde