Bosphorus Hava Yolları Turizm ve Ticaret Anonim Şirketi protiv Irske

Država na koju se presuda odnosi
Irska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
45036/98
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
30.06.2005
Članovi
1
35
35-1
35-3
P1-1
P1-1-2
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
P1-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 1) Obaveza poštovanja ljudskih prava
(Čl. 1) Nadležnost država
(Čl. 1) Odgovornost država
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 35-1) Rok od četiri meseca (ranije rok od šest meseci)
(Čl. 35-3-a) Ratione loci
(Čl. 35-3-a) Ratione materiae
(Čl. 35-3-a) Ratione personae
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-2) Regulisanje korišćenja imovine
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Podnosilac predstavke je turska aviokompanija „Bosforus ervejz“.

U maju 1993. godine irske vlasti zaplenile su avion koji je „Boforus ervejz“, iznajmo od Jugoslovenskog avioprevoznika („JAT“). Avion je u Irskoj bio na održavanju kod irske državne kompanije „TIM er Lingus“. Avion je zaplenjen u skladu sa uredbom Evropske Zajednice 990/93 (u daljem tekstu EZ) kojom je primenjena rezolucija Saveta bezbednosti UN-a broj 820/1993,a koja se odnosi na režim sankcija uvedenih Jugoslaviji. Ovom rezolucijom predviđeno je da države privremeno zaplene, između ostalog sve vazhuplove u "u kojima većinski ili upravljački udeo drži lice ili preduzeće koje se nalazi u SRJ ili posluje iz SRJ".

Podnosilac predstavke, u početku je bio uspešan u osporavanju zadržavanja aviona i Viši sud je 1994. godine odlučio da Uredba 990/93 nije primenljiva na avion. Međutim, u žalbenom postupku, Vrhovni sud se povodom člana 177. Uredbe EZ obratio Evropskom sudu pravde sa pitanjem da li je vazduhoplov obuhvaćen Uredbom 990/93. ESP je utvrdio da jeste i u svojoj presudi iz 1996. godine, Vrhovni sud je primenio odluku ESP i odobrio žalbu države.

U to vreme, podnosiocu predstavke ugovor o zakupu aviona je već istekao. Pošto je do tog datuma ublažen i režim sankcija prema Jugoslaviji, irske vlasti su avion vratile direktno "JAT"-u. Podnosilac predstavke je zbog toga izgubio približno tri od ukupnog četiri godine zakupa aviona. Takođe, ovaj avion je jedini avion koji je ikada zaplenjen po propisima Ujedinjenih nacija i Evropske zajednice.

Turska aviokompanija „Bosforus ervejz“ sudu se obratila sa žalbom da je zaplena aviona bila diskreciona odluka Irske i da je irsko sprovođenje režima sankcija neusaglašeno sa članom 1.

U pogledu opravdanosti zaplene, Sud je utvrdio da se zaštita osnovnih prava po zakonu EZ mogla smatrati i da je u relevantno vreme bila „ekvivalentna“ onoj iz sistema Konvencije. Shodno tome, nastala je pretpostavka da Irska nije odstupila od zahteva Konvencije kada je primenila zakonske obaveze koje proističu iz njenog članstva u EZ. Takva pretpostavka bi se mogla opovrgnuti ako bi se u konkretnom slučaju smatralo da je zaštita prava iz Konvencije očigledno manjkava. U takvim slučajevima, interes međunarodne saradnje bio bi prevagnut ulogom Konvencije kao ustavnog instrumenta evropskog javnog poretka u oblasti ljudskih prava. Sud je uzeo u obzir prirodu mešanja, opšti interes kome se teži zaplenom i režimom sankcija i odluku ESP, odluku koju je Vrhovni sud bio dužan da ispoštuje. Ne može se reći da je zaštita prava iz Konvencije "Bosphorus Airvays" bila očigledno manjkava. Iz toga sledi da pretpostavka o poštovanju Konvencije nije opovrgnuta i da zaplena aviona nije dovela do povrede člana 1. Protokola br. 1.

Takođe, nije sporno da su zaplenu aviona sprovele irske vlasti na svojoj teritoriji nakon odluke irskog ministra saobraćaja. U takvim okolnostima, stvar je spadala u „jurisdikciju“ irske države u smislu člana 1. Konvencije. Što se tiče pravnog osnova za zaplenu, Sud je primetio da je Uredba EZ 990/93 bila opšte primenjiva i obavezujuća u celini, tako da se primenjuje na sve države članice od kojih nijedna nije mogla zakonito da odstupi od bilo koje njene odredbe. Osim toga, njegova direktna primenjivost nije bila, i nije mogla biti sporna. Uredba je postala deo irskog domaćeg zakona od 28. aprila 1993. godine, kada je objavljena u Službenom listu, pre datuma zaplene i bez potrebe za sprovođenjem zakonodavstva. Ovlašćenja za zaplenu su bila u potpunosti predvidljiva i irske vlasti su se s pravom smatrale obaveznim da zaplene svaki odlazeći avion za koji su smatrali da se na njega primenjuje član 8 Uredbe EZ 990/93. Njihovu odluku da se tako primenjuje kasnije je potvrdio ESP. Sud se dalje složio sa irskom vladom i Evropskom komisijom (koje su intervenisale u predmetu) da Vrhovni sud nije imao pravo da koristi diskreciono pravo u slučaju, ni pre ni posle njegovog preliminarnog upućivanja na ESP. U zaključku, sporno mešanje nije bilo rezultat korišćenja diskrecionog prava od strane irskih vlasti, bilo prema zakonu EZ ili irskom zakonu, već je predstavljalo poštovanje svojih zakonskih obaveza od strane Irske koje proizilaze iz zakona EZ, a posebno, člana 8 Uredbe EZ 990/93.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

VELIKO VEĆE

PREDMET BOSFORUS HAVA JOLARI TURIZM VE TICARET ANONIM ŠIKRETI protiv IRSKE

(Predstavka br. 45036/98)

PRESUDA

Strazbur,

30. jun 2005.

Ova presuda je konačna ali bi mogla da pretrpi uređivačke izmene

U predmetu Bosforus hava jolari turizm ve ticaret anonim šikreti protiv Irske, Evropski sud za ljudska prava, zasedajući u Velikom veću sastavljenom od sledećih sudija:

g. C. L. ROZAKIS (ROZAKIS), predsednik
g. J.-P. KOSTA (COSTA)
g. G. RES (RESS)
ser Nikolas BRACA (NICOLAS BRATZA)
g. I. KABRAL BARETO (CABRAL BARRETO)
gđa F. TULKENS (TULKENS)
gđa V. STRAŽNICKA
g. K. JUNGVIRT (JUNGWIERT)
g. V. BUTKEVIČ (BUTKEVYCH)
gđa N. VAJIĆ
g. J. HEDIGAN (HEDIGAN)
g. J. PELONPE
g. K. TRAJA (TRAJA)
gđa S. BOTUČAROVA (BOTOUCHAROVA)
g. V. ZAGREBELSKI (ZAGREBELSKY)
g. L. GARLICKI (GARLICKI)
gđa A. ĐULUMJAN (GYULUMYAN)
i g. P. Dž. MAHONI (MAHONEY), sekretar Suda,

nakon zatvorenih sednica dana 29. septembra 2004. godine i 11. maja 2005. godine, izriče sledeću presudu, koja je usvojena 11. maja 2005. godine:

POSTUPAK
  1. Predmet je započet predstavkom (br. 45036/98) koju je Evropskoj komisiji za ljudska prava (u daljem tekstu: "Komisija") u vezi sa bivšim članom 25 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: "Konvencija") podnela kompanija registrovana u Turskoj, "Bosforus hava jolari turizm" (Bosphorus Hava Yollari Turizm,u daljem tekstu "podnosilac") dana 25. marta 1997. godine.
  2. Podnosioca je zastupao g. Dž. Dojl, advokat iz Dablina, kome je uputstva davao g. M. I. Ezbaj, direktor podnosioca i vlasnik većinskog udela u firmi. Vladu Irske (u daljem tekstu: "Država") zastupali su vladini zastupnici ("agenti"), zamenik zastupnika gđa D. Mekkvejd, pa nakon toga dva zastupnika, prvo g. P. Obrajen pa onda g. Dž. Kingston, svi službenici Ministarstva inostranih poslova.
  3. Podnosilac je tvrdio da su privremenom zaplenom njegovih iznajmljenih vazduhoplova od strane tužene države povređena njegova prava zajamčena članom 1 Protokola br. 1.
  4. Predstavka je prosleđena Sudu dana 1. novembra 1998. godine, kada je na snagu stupio Protokol br. 11 uz Konvenciju (čl. 5, st. 2 Protokola br. 11).
  5. Nakon što je o predmetu obaveštena tužena strana, Vlada Turske je potvrdila da nema nameru da učestvuje u predmetu putem podnesaka (pravilo 4 Poslovnika Suda).
  6. Dana 13. septembra 2001. godine, predstavku je nakon rasprave o prihvatljivosti i suštini spora proglasilo prihvatljivom veće u sledećem sastavu: g. G. Res, g. I. Kabral Bareto, g. V. Butkevič, gđa N. Vajić, g. J. Hedigan, g. J. Pelonpe i gđa S. Botučarova, sudije, i g. V. Berger, podsekretar.
  7. Dana 30. januara 2004. godine, to veće je nadležnost predalo Velikom veću, na šta se strane nisu žalile (čl. 30 Konvencije i pravilo 72 Poslovnika Suda).
  8. Sastav Velikog veća određen je u skladu s odredbama člana 27, stava 2 i 3 Konvencije i pravila 24 Poslovnika Suda.
  9. I podnosilac i država su podneli opažanja o suštini spora u pismenom obliku, na koje su onda odgovorili na usmenoj raspravi (čl. 44, st. 5 Poslovnika Suda). Pismeni podnesci stigli su i od Vlada Italije i Velike Britanije kao i od Evropske komisije i "Instituta za ljudska prava" iz Pariza; ovima trećim stranama je dozvolu da intervenišu dao predsednik veća (čl. 36, st. 2 Konvencije i pravilo 44 ,st. 2).Evropska komisija je takođe dobila dozvolu da uzme učešće u usmenoj raspravi.
  10. Javna rasprava je održana u zgradi Suda u Strazburu dana 29. septembra 2004. godine (pravilo 59, st. 3).

Pred Sudom su se pojavili sledeći:

(a) za tuženu vladu:
g. Dž. Kingston (J. Kingston), zastupnik,
gđa D. Mekkvejd (D. McQuade), zamenik zastupnika,
g. G. Hogan (G. Hogan),
g. R. O'Hanlon (R. O'Hanlon), advokat,
g. P. Muni (P. Mooney), savetnik,

(b) za podnosioca:
g.Dž.Orajli (J. O'Reilly),
g. T. Ajke (T. Eicke), advokat,
g. Dž. Dojl (J. Doyle), advokat,
Prisutan je takođe bio direktor podnosioca, g. M. I. Ezbej (Ozbay),

(c) za Evropsku komisiju:
g. G. Marenko (G. Marenco),
gđa S. Fris (S. Fries),
g. C. Ladenburger (C. Ladenburger), zastupnici.

Sudu su se obratili g. Orajli, g. Hogan i g. Marenko.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI SLUČAJA

A. Iznajmljivanje JAT-ovih aviona od strane podnosioca

  1. Podnosilac je avio-čarter prevoznik registrovan u Turskoj od marta 1992. godine.
  2. Ugovorom od 17. aprila 1992. godine, podnosilac je iznajmio dva aviona tipa Boing 737-300 od Jugoslovenskog aerotransporta (u daljem tekstu: JAT), nacionalne avio-kompanije bivše Jugoslavije. U svim periodima koji se tiču ovog predmeta, ta dva aviona su bila i jedina dva u floti podnosioca. Ugovor o zakupu obuhvatao je samo avione bez posada, sa rokom važenja od 48 meseci od dana isporuke aviona (22. aprila i 6. maja 1992. godine). Prema ugovoru bi posade bile sastavljene od osoblja podnosioca a destinacije aviona bi određivao podnosilac. Avioni bi ostali u vlasništvu JAT-a, ali bi podnosilac mogao da ih preregistruje u Turskoj nakon što je prijavio da su vlasništvo JAT-a.
  3. Podnosilac je platio jednokratan iznos od po 1.000.000 USD po avionu nakon isporuke, a mesečna najamnina je bila 150.000 USD po avionu. Dana 11. i 29. maja, avioni se preregistrovani u Turskoj, u skladu sa odredbama ugovora. Dana maja 1992. godine, podnosilac je dobio dozvolu da se bavi avio-prevozom.

B. Pre dolaska aviona u Irsku

  1. Počevši od 1991. godine, Ujedinjene nacije (u daljem tekstu: UN) su usvajale a Evropska zajednica (u daljem tekstu: EZ) primenjivala niz sankcija protiv bivše Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora, u daljem tekstu:SRJ)kako bi izvršile uticaj na tadašnji oružani sukobi kršenja ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji.
  2. Januara 1993. godine podnosilac je započeo pregovore sa TEAM Aer Lingusom (u daljem tekstu: TEAM) sa ciljem da se na jednom od iznajmljenih aviona obavi takozvani "C-ček" ("C" pregled). TEAM je bila kompanija sa ograničenim jemstvom čija je glavna aktivnost bila održavanje vazduhoplova. To je bila podružnica dve irske avio-kompanije koje su u celini bile u državnom vlasništvu. Prema zabeleškama koje je TEAM sačinio 8. i 18. januara 1993. godine, ta firma je zaključila na osnovu dobijenih informacija da podnosilac nije činio nikakav prekršaj režima sankcija, napominjući da podnosilac sarađuje sa mnogim kompanijama, uključujući Boing, SABENA i SNECMA (proizvođač avio-motora iz Francuske). Dana 2. marta 1993. godine, TEAM je dopisom molio za mišljenje Ministarstvo saobraćaja, energetike i komunikacija (u daljem tekstu: Ministarstvo saobraćaja), i priložio kopije svojih beležaka iz januara te godine. Dana 3. marta, Ministarstvo saobraćaja je molbu prosledilo Ministarstvu inostranih poslova.
  3. Dana 17. aprila 1993. godine, Savet bezbednosti UN je usvojio rezoluciju br. 820 (1993). Rezolucijom je predviđeno da države privremeno zaplene između ostalog sve vazduhoplove na njihovim teritorijama "u kojima većinski ili upravljački udeo drži lice ili preduzeće koje se nalazi u SRJ ili posluje iz SRJ". Rezolucija je primenjena Uredbom EZ br. 990/93 koja je stupila na snagu dana 28. aprila 1993. godine (vidi st. 65 u ovom tekstu).
  4. Dana 5. maja 1993. godine, Ministarstvo inostranih poslova je odlučilo da stvar prosledi Komitetu za sankcije UN.
  5. Dopisom od 6. maja 1993. godine, Ministarstvo inostranih poslova Turske je obavestilo Ministarstvo saobraćaja Turske da smatra da iznajmljeni avioni nisu kršili režim sankcija i zatražilo odobrenje za letenje u periodu do odluke Komiteta za sankcije UN. Turska je zatražila mišljenje Komiteta za sankcije UN 12. maja 1993. godine.

C. Privremena zaplena aviona

  1. Dana 17. maja 1993. godine, jedan od iznajmljenih aviona podnosioca stigao je u Dablin. Potpisan je ugovor sa TEAM-om za izvršenje "C-čeka".
  2. Dana 18. maja 1993. godine, stalna misija Irske pri UN obavestila je faksom Ministarstvo saobraćaja da prema neslužbenom savetu sekretara Komiteta za sankcije nije postojao problem da TEAM obavi radove, ali da je od "pravnika u sekretarijatu" zatraženo "neslužbeno mišljenje". Dana 19. maja 1993. godine, Ministarstvo saobraćaja je telefonom objasnilo TEAM-u o ovome.
  3. Dana 21. maja 1993. godine, stalna misija Irske je potvrdila Ministarstvu inostranih poslova da bi prema "neslužbenom pravnom savetu" dobijenom od "pravne službe UN" TEAM trebalo da zatraži "savet i dozvolu" Komiteta za sankcije pre nego što zaključi bilo kakav ugovor sa podnosiocem. Preporučeno je da TEAM podnese Komitetu zahtev sa relevantnim podacima o poslu: ukoliko bi održavanje aviona platio podnosilac, nije bilo verovatno da bi Komitet osporio posao. Dana 24. maja 1993. godine, Ministarstvo saobraćaja je dobilo primerak faksa te poslalo kopiju TEAM-u i obavestilo tu firmu telefonom. Dopisom od 26. maja 1993. godine, stalna misija Irske je Komitetu za sankcije poslala neophodne podatke i zatražila od Komiteta "savete i dozvolu".
  4. Dana 21. maja 1993. godine, Komitet za sankcije se pozvao na Rezoluciju 820 (1993) i usprotivio se stavu Vlade Turske da bi vazduhoplovi mogli da nastave da lete. Stalna misija Turske pri UN je o ovome obaveštena dopisom od 28. maja 1993. godine.
  5. U podne 28. maja 1993. godine, TEAM je obavestio podnosioca da je "C-ček" obavljen i da će avion biti otpušten nakon isplate iznosa od 250.000 USD. Kasnije toga dana je izvršena isplata a TEAM je predao avion podnosiocu. Dok je čekao dozvolu kontrole letenja da uzleti, avion je zaustavljen. Dežurni upravnik na aerodromu Dablin je u svom izveštaju naveo da ga je TEAM obavestio da je firma od Ministarstva saobraćaja obaveštena da bi dopustiti avionu da odleti predstavljalo "kršenje sankcija". Takođe je zabeleženo da je avion trebalo po redu letenja da poleti tokom te smene i da je obaveštena aerodromska policija. TEAM je o tome obavestio podnosioca. Ministarstvo saobraćaja je kasnije (dopisom od 16. juna 1993. godine) potvrdilo uputstva koja je izdalo 28. maja 1993. godine:

"Ovo Ministarstvo je obavestilo TEAM da imajući u vidu okolnosti TEAM ne bi trebalo da otpusti (avion) ... Takođe je ukazano na to da bi sam TEAM, ukoliko bi otpustio avion, mogao da počini ozbiljnu povredu rezolucija UN (primenjenih propisom EZ br. 990/93) ... a stvar se istražuje. U isto vreme je Kontroli letenja, čija dozvola je neophodna da bi avioni mogli da polete, naloženo da ovom avionu ne izda dozvolu za poletanje"

  1. U dopisima podnosiocu od 29. maja 1993. godine, TEAM je naveo da se čeka mišljenje Komiteta za sankcije a da su vlasti obavestile TEAM da bi otpuštanje aviona pre prijema tog mišljenja predstavljalo povredu režima sankcija UN.

D. Pre postupaka sudskog preispitivanja

  1. Memorandumom od 29. maja 1993. godine, Ambasada Turske u Dablinu je zatražila, imajući u vidu privrženost države režimu sankcija, da se avionu dozvoli da odleti u Tursku.
  2. Dopisom od 2. juna 1993. godine, stalna misija Irske je obavestila Komitet za sankcije da su tehnički radovi na avionu već bili obavljeni, da Vlada žali što se nije držala postupka koji je bila zapo čela, a da se stvar razmatrala sa TEAM-om. Avion je bio blokiran do odluke Komiteta.
  3. Vlada Irske je 3. juna 1993. godine saznala za odgovor koji je Komitet za sankcije uputio Vladi Turske i da je predsedavajući Komiteta naveo da će Komitet najverovatnije glasati za privremenu zaplenu. Komitet nije nameravao da se sastaje pre 8. juna 1993. godine.
  4. Dana 4. juna 1993. godine je usvojen propis Evropske zajednice S. I. 144 iz 1993. godine (Zabrana trgovine sa Saveznom Republikom Jugoslavijom (Srbijom i Crnom Gorom)). Dopisom od 8. juna 1993. godine, ministar saobraćaja (energetike i komunikacija) je obavestio upravu aerodroma Dablin da je u skladu sa tim propisom odobrio privremenu zaplenu aviona do daljega.
  5. Ubrzo nakon toga je i drugi avion podnosioca blokiran u Istanbulu, mada se stranke nisu složile oko tačnog razloga.
  6. Dopisom od 14. juna 1993. godine, Komitet za sankcije je obavestio stalnu misiju Irske o svojim zaključcima na sastanku održanom 8. juna 1993. godine:

"... pružanje bilo kakvih usluga avionu koji je u vlasništvu preduzeća iz (SRJ), osim onih sa izričitom prethodnom dozvolom Komiteta..., ne bi bilo u skladu sa zahtevima relevantnih rezolucija Saveta bezbednosti. Članovi Komiteta su takođe naveli odredbe stava 24 (Rezolucije 820 (1993)) u vezi sa takvim vazduhoplovima, prema kojima je dotični avion već trebalo da bude privremeno zaplenjen od strane vlasti Irske. Komitet bi dakle bio veoma zahvalan za obaveštenje o bilo kakvom postupku u tom pogledu u ime vlade Vaše ekselencije"

Dopisom od 18. juna 1993. godine, stalna misija Irske je obavestila Komitet za sankcije da je avion blokiran 28. maja 1993. godine a službeno privremeno zaplenjen 8. juna 1993. godine.

  1. U dopisu Ministarstvu saobraćaja, podnosilac je 16. juna 1993. godine osporio privremenu zaplenu i naveo da svrha propisa EZ br. 990/93 nije da se bavi isključivo pravom vlasništva nego operativnom kontrolom. Ministarstvo je odgovorilo 24. juna 1993. godine:

"Ministar je obavešten da je svrha i dejstvo rezolucije UN primenjene (propisom EZ br. 990/93Ć nametanje sankcija putem privremene zaplene komercijalnih sredstava pomenutih u članu 6, što obuhvata i vazduhoplove, u svim slučajevima gde lice ili preduzeće u (SRJ) ili koje posluje u (SRJ) poseduje bilo kakav vlasnički udeo pomenute vrste. Budući da je ovaj stav o svrsi i dejstvu rezolucije potvrđen (od strane Komiteta za sankcije), ministar smatra da nema prava da primeni (propis EZ br. 990/93) na način koji bi odstupao od takvog pristupa. ... Avion mora da ostane privremeno zaplenjen. ... Ministar shvata teškoće u kojima se našao (podnosilac) i bio bi zadovoljan ako bi našao bilo kakvo rešenje koje bi mu bilo na raspolaganju (po propisu EZ br. 990/93) koje bi omogućilo otpust aviona"

  1. U dopisu od 5. jula 1993. godine, ambasada Turske u Dablinu je ponovila zahtev da se avion oslobodi i navela da će Vlada Turske obezbediti privremenu zaplenu u skladu sa sankcijama. Vlada Irske je Komitetu za sankcije dopisom od 6. jula 1993. godine javila da bi bila sklona da izađe u susret tom zahtevu. Dana 4. avgusta 1993. godine, Komitet za sankcije je presudio da avion mora da ostane u Irskoj, budući da relevantne rezolucije obavezuju irsku državu da odbije da pruži bilo kakvu uslugu avionu, uključujući i usluge koje bi mu omogućile da poleti.
E. Prvo sudsko preispitivanje: Viši sud
  1. Novembra 1993. godine, podnosilac je tražio da se odluka ministra da se avion privremeno zapleni preispita pred sudom. Kasnije je podnet dopunjen osnov u vezi s ulogom TEAM-a u zapleni. Dana 15. aprila 1994. godine je Viši sud odbacio TEAM kao tuženika, jer je spor podnosioca sa TEAM-om bio stvar privatnog prava.
  2. Dana 15. juna 1994. godine, direktor podnosioca je svedočio da je najam koji je firma bila dužna JAT-u bio odbijen od depozita već isplaćenog JAT-u a da će najamnina ubuduće biti uplaćivana na blokiran račun koji je pod nadzorom Narodne banke Turske.
  3. Dana 21. juna 1994. godine, sudija Marfi je izrekao presudu Višeg suda. Po njegovom mišljenju predmet pred sudom je mogao da se opiše veoma jednostavno: da li je članom 8 propisa EZ br. 990/93 ministar saobraćaja bio obavezan da privremeno zapleni avion? Sudija je smatrao da je dopis Ministarstva saobraćaja podnosiocu od 24. juna 1993. godine najbolje objašnjenje rezonovanja ministra, i naveo je:

"... jasno je da je posao koji su zaključili JAT i (podnosilac( sasvim bona fide. Nema govora o tome da JAT ima bilo kakav neposredan ili posredan udeo (u podnosiocu) ili u upravljanju, nadzoru ili usmeravanju poslovanja te kompanije. ...

Međutim, jasno je takođe da (rezolucije UN) nisu deo irskog domaćeg prava, pa time ne bi same po sebi opravdale odluku ministra da se avion privremeno zapleni. Pravi značaj (Rezolucija UN),u meri u kojoj se odnose na ovaj postupak, leži u tome da je (rezolucija Saveta bezbednosti UN 820 (1993)) ... pružila osnov za donošenje člana 8 (propisa EZ br. 990/93)..."

  1. Prilikom tumačenja propisa EZ br. 990/93, sudija Marfi je uzeo u obzir njegovu svrhu. Naveo je da avion nije podložan primeni člana 8 budući da to nije bio avion za koga većinski ili upravljački udeo drži lice ili preduzeće locirano u bivšoj SRJ ili koje posluje iz nje, pa da je dakle odluka ministra da se on privremeno zapleni ultra vires.Međutim, u tom trenutku je avion bio pod sudskom zabranom koju je (marta 1994. godine) sud dodelio poveriocu JAT-a (SNECMA) kojom je avion sprečen da napusti zemlju. Zabrana je kasnije podignuta, dana 11. aprila 1995. godine.

F. Drugo sudsko preispitivanje: Viši sud

  1. Nakon što je podnosiocu javljeno da ministar saobraćaja razmatra mogućnost produženja privremene zaplene na osnovu člana 1.1 (c) propisa EZ br. 990/90, Ministarstvo saobraćaja je 5. avgusta 1994. godine poslalo pismo podnosiocu sa sledećim obaveštenjem:

"Ministar je razmotrio status aviona u svetlu nedavne odluke Višeg suda i citiranih odredaba rezolucija Veća.

Kako proističe iz razmatranja ministra, naloženo mi je da Vas obavestim da je ministar ... naložio da se avion ... zadrži u skladu sa članom 9 (propisa EZ br. 990/93) kao vazduhoplov za koji se sumnja da je prekršio odredbe tog propisa a posebno člana 1.1 (e) i (propisa EZ) br. 1432/92. Avion će biti zadržan dok ministar ne završi istragu o navodnoj povredi, kako zahtevaju članovi 9 i 10 propisa ŠEZĆ br. 990/93"

Mada u pismu to nije pominjano, ministar je imao izvesne sumnje u vezi sa odbitkom finansijskih obaveza JAT-a od strane podnosioca (određene obaveze u vezi sa osiguranjem, održavanjem aviona i drugo), po ugovoru o zakupu, od zakupnine koju je već bio uplatio na zamrznut račun u banci.

  1. Dana 23. septembra 1994. godine, usvojena je rezolucija 943 (1994) Saveta bezbednosti UN kojom su privremene ukinute sankcije zbog početka mirovnih pregovora, ali se ona nije odnosila na vazduhoplove koji su već bili privremeno zaplenjeni. Primenjena je propisom EZ br. 2472/94 od 10. oktobra 1994. godine.
  2. Marta 1995. godine, podnosiocu je omogućeno da podnese zahtev da sud preispita odluku ministra da se obnovi privremena zaplena aviona. Presudom od 22. januara 1996. godine, Viši sud je poništio odluku ministra da obnovi privremenu zaplenu aviona. Sud je naveo da je gotovo sav novac koji je podnosilac bio položio na zamrznut račun bio potrošen (sa dozvolom banke koja je držala novac u Turskoj) kako bi se pokrile obaveze JAT-a po ugovoru o zakupu. Ključno pitanje pred Višim sudom je bilo kašnjenje ministra da se pozove na član 9 propisa EZ br. 990/93, budući da je podnosilac bio "nevina" stranka koja je svakodnevno trpela velike štete. Viši sud je zaključio da ministar nije izvršio svoju dužnost da takve stvari istraži i o njima odluči u razumnom vremenskom roku, da istragu obavi u skladu sa pravičnim postupcima i da dovoljno uzme u obzir prava podnosioca.
  3. Dana 7. februara 1996. godine, Vlada Irske je podnela žalbu Višem sudu i tražila odlaganje njegove odluke. Dana 9. februara 1996. godine, Viši sud je odbacio zahtev ministra za obustavom. U odlučivanju o zahtevu je glavni motiv Višeg suda bio da odredi ravnotežu kojom se nijedna strana ne bi lišila pravde. Ukazujući na značajno kašnjenje ministra u pozivanju na član 1.1 (e) i potencijalno malu štetu Državi (dug za održavanje aviona i njegovo parkiranje na aerodromu u Dablinu), u poređenju sa ogromnim gubicima podnosioca, pravda je u ovom slučaju bila u ogromnoj meri na strani podnosioca.
  4. Avionu je dakle dozvoljeno da odleti. Dopisima od 12. i 14. marta 1996. godine, podnosilac, JAT i TEAM su obavešteni da ministar smatra da nema više nikakvu pravnu odgovornost za vazduhoplov.

G. Prvo sudsko preispitivanje pred Evropskim sudom pravde (u daljem tekstu: ESP)

  1. Dana 8. avgusta 1994. godine, ministar saobraćaja je podneo žalbu Vrhovnom sudu na odluku Višeg suda od 21. juna 1994. godine. Ministar je osporio tumačenje Višeg suda propisa EZ br. 990/93 i zatražio prethodno pozivanje na ESP (čl. 177, sada čl. 234, Ugovora o osnivanju Evropske zajednice - u daljem tekstu: Ugovor o EZ).
  2. Nalogom od 12. februara 1995. godine, Vrhovni sud je sledeće pitanje prosledio ESP-u, i prekinuo svoj postupak:

"Da li bi član 8 (propisa EZ br. 990/93) trebalo tumačiti tako da se odnosi na vazduhoplov u svojini preduzeća u kome većinski ili upravljački udeo ima (SRJ) kada je takav vazduhoplov iznajmljen na četiri godine od 22. aprila 1992. godine preduzeću u kome većinski ili upravljački udeo ima lice ili preduzeće koje nije u (SRJ) niti posluje iz nje?"

  1. Stranke su prosledile svoje podneske ESP-u. Podnosilac je naveo kao čistu ironiju da nakon usvajanja rezolucije Saveta bezbednosti UN 943/1994 avioni JAT-a mogu da lete dok su njegovi avioni još uvek prizemljeni.
  2. Dana 30. aprila 1996. godine, generalni pravobranilac (u daljem tekstu: GP) Jakobs je izneo svoje mišljenje. Budući da je JAT imao većinski udeo u avionima, član 8 propisa EZ br. 990/93 se odnosio na te avione. GP se nije složio sa Višim sudom Irske, i naveo da niti ciljevi niti tekst relevantnih rezolucija Saveta bezbednosti UN nisu pružili nikakav osnov da se odstupi od po njegovom mišljenju jasne formulacije člana 8 propisa EZ br. 990/93.
  3. Osvrćući se na pitanje poštovanja osnovnih prava i proporcionalnosti tog propisa, GP je rekao:

"Dobro je poznato da poštovanje osnovnih prava predstavlja deo opštih načela prava EZ a da u obezbeđivanju poštovanja tih prava (ESP) uzima u obzir ustavne tradicije država članica i međunarodne ugovore, naročito (Konvenciju), koja je posebno značajna u tom pogledu.

Član F (2) Ugovora o EZ ... daje sudskoj praksi Evropskog suda pravde Ugovorni izraz. ... On u vezi sa Ugovorom o EZ potvrđuje i ojačava sudsku praksu (ESP-a) tako što naglašava ogroman značaj poštovanja osnovnih prava.

Poštovanje osnovnih prava je dakle uslov za zakonitost akta EZ -u ovom slučaju, Uredbe. Države članice, naravno, moraju takođe da poštuju osnovna prava kada primenjuju mere EZ. U svakom slučaju, sve države članice su potpisnice (Konvencije), mada ona nema status domaćeg prava u svim članicama. Mada sama EZ nije potpisnica Konvencije, a ne može ni da je potpiše bez menjanja i Konvencije i Ugovora o EZ, i mada formalno Konvencija nije obavezujuća za Evropsku zajednicu, Konvencija se ipak može smatrati delom prava EZ pa se u tom smislu mogu na nju pozvati i (ESP) i domaći sudovi u slučajevima gde postoji spor u vezi sa pravom EZ. To je posebno tačno tamo gde, kao u ovom slučaju, postoji spor u pogledu primene propisa EZ od strane država članica. Pravo EZ ne oslobađa države članice od svojih obaveza po Konvenciji"

  1. GP je naveo da se podnosilac pozvao na pravo neometanog uživanja imovine koje štiti Konvencija i na pravo da se bavi poslovnom delatnošću koje ESP priznaje kao osnovno pravo. Pošto je razmotrio predmet Sporrong and L¸nnroth v. Sweden (presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A br. 52), naveo je da je po njegovom mišljenju osnovno pitanje da li je ometanje podnosiočevog posedovanja aviona srazmerna mera u svetlu ciljeva opšteg interesa koje je imao propis EZ 990/93. Pomenuo je primenu ove probe u predmetu AGOSI v. the United Kingdom (presuda od 24. oktobra 1986. godine, Serija A br. 108) i predmetu Air Canada v. the United Kingdom (presuda od 5. maja 1995. godine, Serija A br. 316-A) i "sličan pristup" koji je zauzeo ESP u predmetima koji su se ticali imovinskih prava ili prava bavljenja komercijalnom delatnošću (uključujući i predmet Hauer v. Land Rheinland-Pfalz, predmet br. 44/79 (1979) ESP 3727, st. 17-30).
  2. Mada jeste bilo došlo do ozbiljnog ometanja interesa podnosioca u zakupu, bilo je teško zamisliti veći javni interes nego zaustavljanje brutalnog građanskog rata. Mada je, da bi neophodne sankcije bile delotvorne određeni imovinski gubitak bio neizbežan, da je bilo dokazano da je ometanje o kome se radilo bilo potpuno nerazumno u svetlu ostvarivanja poželjnih ciljeva, tada bi ESP intervenisao. Po njegovom mišljenju, međutim, niti odluka da se avion privremeno zapleni ni njegovo kasnije zadržavanje nisu mogli biti smatrani nerazumnim.
  3. Bilo da su materijalne posledice sankcija bile onakve kako ih je opisao podnosilac ili nisu, opšta mera ove vrste nije mogla da bude ukinuta samo zbog materijalnih posledica koje je ta mera mogla da izazove u određenom slučaju. Imajući u vidu veliki značaj javnog interesa u ovom slučaju, nikakvi gubici nisu mogli da izazovu kršenje načela srazmernosti.
  4. GP je zaključio da osporena odluka nije:

"... ustanovila nepravičnu ravnotežu između zahteva opšteg interesa i zahteva da se zaštite osnovna prava pojedinca. Čini se da je ovaj zaključak uglavnom u skladu sa sudskom praksom (ovog suda) ... niti je (podnosilac) naveo da postoje precedenti u sudskoj praksi po (Konvenciji) koji bi podržali njegov stav.

Čini se da se ne može doći do drugačijeg zaključka ukoliko se pozovemo na osnovna prava koja proizilaze iz 'ustavnih tradicija koje su zajedničke državama članicama' koja se pominju u sudskoj praksi (ESP) i u članu F (2) Ugovora o Evropskoj zajednici. U (gore-pomenutom predmetu Hauer,ESP) je naglasio ..., u referenci na nemački Osnovni zakon i na ustave Irske i Italije da ustavna pravila i praksa država članica dozvoljavaju zakonodavnim telima da kontrolišu korišćenje privatne imovine u skladu sa opštim interesom. I u ovom slučaju nije navedeno da postoji bilo kakva sudska praks a koja podržava stav da su osporenom odlukom kršena osnovna prava. Kao što smo videli, odluka Visokog suda Irske bila zasnovana na drugim osnovima"

  1. TEAM je dopisom od 19. jula 1996. godine obavestio JAT da je avion mogao da napusti Irsku pod uslovom da se pokriju dugovi prema TEAM-u.
  2. Dana 30 jula 1996. godine, ESP je presudio da se Uredba EZ br. 990/93 odnosila na vrstu aviona u pitanju koje je postavio Vrhovni sud. ESP je naveo da je u postupku pred domaćim sudom ustanovljeno da je zakup aviona obavljen "u potpunosti u dobroj nameri" i bez namere da se zaobiđu sankcije protiv SRJ.
  3. Sud nije prihvatio prvi argument podnosioca da Uredba EZ br. 990/93 nije bila primenljiva zbog toga što je avion konstantno kontrolisala nedužna stranka koja nije imala veze sa SRJ. Nakon što je razmotrio tekst Uredbe EZ br. 990/93, kao i njen kontekst i ciljeve (kao i tekst i ciljeve rezolucija Saveta bezbednosti UN koje je propis primenjivao), sud nije našao ništa što bi podržalo posebnost koju je naveo podnosilac. Štaviše, razlikovanje između s jedne strane svakodnevnog korišćenja i kontrole aviona a sa druge punog vlasništva, i njegovo korišćenje kao kriterijuma za primenu pomenutog propisa, ugrozilo bi delotvornost sankcija.
  4. Drugi argument podnosioca je bio da bi se primenom Uredbe EZ br. 990/93 kršilo njegovo pravo na neometano korišćenje poseda i sloboda da se bavi komercijalnom delatnošću jer bi se time uništilo preduzeće potpuno nedužne stranke u situaciji kada su vlasnici u SRJ već bili kažnjeni blokiranjem računa u banci. ESP nije prihvatio ovaj argument:

"Opšte je prihvaćena sudska praksa da osnovna prava na koja se poziva (podnosilac) nisu apsolutna a da njihova primena može da se ograniči u prisustvu ciljeva od opšteg interesa koje je ustanovila Zajednica (vidi predmet Hauer, predmet 5/88 Wachauf v. Bundesamt fuer Ernaehrung und Forstwirtschaft (1989) ESP 2609 kao i gore pomenut predmet Germany v. Council).

Već po definiciji, bilo koja mera kojom se uvode sankcije ima posledice koje utiču na pravo svojine i slobodu bavljenja komercijalnim aktivnostima kojima se čini šteta licima koja ni na kakav način nisu odgovorna za situaciju koja je dovela do uvođenja sankcija.

Štaviše, značaj ciljeva pomenute Uredbe je takav da opravdava negativne posledice za neke operatere, čak i znatnog obima.

Odredbe (Uredba EZ br. 990/93) pomažu u primeni na nivou Zajednice sankcija protiv SRJ koje je usvojio i kasnije ojačao Savet bezbednosti (UN)....

U svetlu tih okolnosti ciljevi sankcija dobijaju poseban značaj, koji je, posebno, u svetlu (Uredbe EZ br. 990/93) i naročito osmog stava njene preambule, odvraćanje SRJ od 'daljeg kršenja integriteta i bezbednosti Republike Bosne i Hercegovine i navođenje bosanskih Srba da sarađuju u vraćanju mira u tu Republiku'.

Član 8 (Uredbe EZ br. 990/93) primenjiv je na avion koji je u vlasništvu preduzeća koje ima sedište u SRJ ili posluje iz (SRJ), čak i kada ga je vlasnik iznajmio na četiri godine drugom preduzeću, koje nema sedište u (SRJ) ili posluje iz SRJ i u kome nijedno lice sa sedištem u (SRJ) ili koje posluje iz SRJ nema većinski ili upravni udeo"

  1. Odgovor na pitanje Vrhovnog suda bio je dakle sledeći:

"Član 8 (Uredbe EZ br. 990/93) koji se odnosi na trgovinu između Evropske ekonomske zajednice i SRJ primenljiv je na avion koji je u vlasništvu preduzeća koje ima sedište u SRJ ili posluje iz SRJ,mada ga je vlasnik iznajmio na četiri godine drugom preduzeću,koje niti ima sedište u SRJ niti posluje iz SRJ i u kome nijedno lice sa sedištem u SRJ ili koje posluje iz SRJ nema većinski ili upravni udeo"

  1. Dana 6. avgusta 1996. godine, ministar je obnovio privremenu zaplenu aviona u skladu sa članom 8 Uredbe EZ br. 990/93.

H. Prvo i drugo sudsko preispitivanje: presude Vrhovnog suda

  1. Podnosilac se 29. oktobra 1996. godine obratio sudu sa, između ostalog, zahtevom da se odredi prema predmetu "u svetlu odluka (ESPĆ) kao i u vezi sa troškovima postupaka pred Vrhovnim sudom i ESP. U podnesku od istog datuma podnosilac je naveo svoje dobre namere i korist od toga što je ESP po prvi put preispitao Uredbu, kao i da krajnju odgovornost za njegovu sudbinu snose vlasti SRJ i da je privremena zaplena aviona uništila poslovanje njegove firme. Podnosilac se pozvao na Uredbu EZ br. 2815/95, navodeći da je tim propisom avionima koji su već bili privremeno zaplenjeni bio zabranjen let a da se to nije odnosilo na one koji nisu bili plenjeni. Budući da je njegov avion bio jedini koji je bio privremeno zaplenjen po režimu sankcija, nijedan drugi zakupac nije ni mogao da podnese tužbu kakvu je on bio podneo kako bi se razjasnilo značenje pomenute Uredbe.
  2. Dana 29. novembra 1996. godine, Vrhovni sud je izrekao presudu u korist žalbe ministra za saobraćaj iz naloga Višeg suda od 21. juna 1994. godine. Sud je naveo da je jedino relevantno pitanje bilo da li je ministar bio članom 8 Uredbe EZ br. 990/93 obavezan da privremeno zapleni avion. Uzimajući u obzir i stav ESP, Vrhovni sud je naveo samo da ga je ta odluka obavezivala i izjasnio se u korist ministra.
  3. Maja 1998. godine, Vrhovni sud se izjasnio u korist žalbe iz naloga Višeg suda od 22. januara 1996. godine. Imajući u vidu presude ESP i Vrhovnog suda (iz jula i novembra 1996. godine), ta je žalba ionako bila nebitna, jer je od dana prvog naloga za privremenu zaplenu zaplena aviona bila zakonita prema članu 8 Uredbe EZ br. 990/93. Sud nije odredio troškove.
I. Povraćaj aviona JAT-u
  1. Zakup podnosioca i jednog i drugog aviona istekao je maja 1996. godine (vidi st. 12 gore). Nakon presude Vrhovnog suda iz novembra 1996. godine (vidi st. 58 gore) i ublaženja režima sankcija (vidi st. 67-71 dole), JAT i ministar za saobraćaj su jula 1997. godine ostvarili dogovor u vezi sa troškovima ministarstva: JAT je uplatio iznos od 389.609,95 irskih funti na privremen račun na ime glavnog državnog advokata i njegovih advokata za pokriće svih troškova parkiranja, održavanja i osiguranja i sudskih troškova ministra za saobraćaj u vezi sa privremenom zaplenom. Avion je vraćen JAT-u dana 30. jula 1997. godine.

II. REŽIM SANKCIJA - RELEVANTNE ODREDBE

A. Ustanovljenje režima sankcija

  1. Septembra 1991. godine, Savet bezbednosti UN je usvojio rezoluciju br. 713 (1991) po poglavlju VII Povelje UN kojom je izrazio zabrinutost zbog situacije u bivšoj Jugoslaviji i uveo embargo na oružje i vojnu opremu. Rezolucijom 724 (1991), usvojenom decembra 1991. godine, ustanovljen je Komitet za sankcije koji se starao o primeni relevantnih rezolucija Saveta bezbednosti.
  2. Rezolucijom 757 (1992), usvojenom 30. maja 1992. godine, određeno je kako sledi:

"5. Odlučeno je da nijedna država neće davati vlastima SRJ ili bilo kakvom trgovinskom, privrednom ili komunalnom preduzeću u SRJ bilo kakva novčana sredstva ili materijalna ili ekonomska sredstva i da će sprečiti njihove državljane i sva lica na njihovim teritorijama da izmeste sa svojih teritorija ili na drugi način ponude tim vlastima ili preduzećima bilo koja takva novčana ili druga sredstva ili da uplaćuju novčana sredstva telima unutar SRJ, osim plaćanja isključivo za zdravstvene ili humanitarne namene i hranu;

...

7. Odlučeno je da su sve države dužne da:

(a) Uskrate dozvolu svim vazduhoplovima da polete sa njihove teritorije, ateriraju na nju ili je prelete ukoliko je odredište tih vazduhoplova ili njihova tačka poletanja teritorija SRJ, osim ako je za određeni let, za humanitarne i druge namene u skladu sa relevantnim rezolucijama Saveta, dozvolu izdao (Komitet za sankcije);

(b) Zabrane svojim državljanima ili drugima da sa svoje teritorije pružaju tehničke usluge vazduhoplovima registrovanim u SRJ ili kojima upravljaju tela u SRJ ili drugi za njihov račun, ili usluge u vezi sa delovima za takve vazduhoplove, ili sertifikovanje plovidbenosti, ili plaćanje potraživanja po postojećim polisama osiguranja i izdavanje novih neposrednih polisa osiguranja za takve vazduhoplove:

...

9. Odlučeno je da su sve države, kao i vlasti u SRJ,dužne da preduzmu neophodne mere da nijedno potraživanje ne bude zasnovano na zahtevu vlasti SRJ ili bilo kog drugog lica koje potražuje u korist takvog lica ili tela, u vezi sa bilo kojim ugovorom ili drugom transakcijom tamo gde se naizvršenje istog uticalo iz razloga mera uvedenih ovom rezolucijom i srodnim rezolucijama;"

Ovu rezoluciju je Evropska zajednica (EZ) primenila rezolucijom Saveta EZ iz juna 1992. godine (rezolucija EZ 1432/92), koja je u Irskoj primenjena zakonskim aktom ('ZA'): Uredbom EZ (Zabrana trgovine sa Republikom Srbijom i Republikom Crnom Gorom - ZA br. 157 iz 1992. godine) je od 25. juna 1992. godine po irskom zakonu kršenje te Uredbe EZ postalo krivično delo.

  1. Rezolucijom Saveta bezbednosti UN br. 787 (1992), usvojenom novembra 1992. godine, ekonomske sankcije protiv SRJ su pooštrene. Ova rezolucija je primenjena decembra 1992. godine Uredbom EZ br. 3534 (1992).
  2. Rezolucijom Saveta bezbednosti UN br. 820 (1993), usvojenom 17. aprila 1993. godine, određeno je između ostalog i sledeće:

"24. Odlučeno je da su sve države dužne da privremeno zaplene sve brodove, teretna vozila, železnička vozila i vazduhoplove na njihovoj teritoriji u kojima većinski ili upravljački udeo drže lica ili preduzeća u SRJ ili koja posluju iz SRJ i da ti brodovi,teretna vozila,železnička vozila i vazduhoplovi mogu da budu oduzeti od strane države koja ih je zaplenila ukoliko se odredi da su prekršila rezolucije 713 (1991), 757 (1992), 787 (1992), ili ovu rezoluciju;"

  1. Ova rezolucija je primenjena Uredbom EZ br. 990/93 koja je stupila na snagu 28. aprila 1993. godine nakon što je toga dana objavljen u "Službenom listu" (OJL 102/14 (1993), (kako je navedeno u čl. 13 Uredbe), u skladu sa članom 1919 (2) (sada čl. 254 (2) Ugovora o osnivanju Evropske zajednice (Ugovor o EZ)). Članom 1.1 (e) i članovima 8-10 te Uredbe propisano je kako sledi:

Članak 1

"1. Počevši od 26. aprila 1993. godine, sledeće je zabranjeno:

...

(e) pružanje nefinansijskih usluga bilo kom licu ili telu za svrhe bilo kakvog poslovanja koje se obavlja u republikama Srbiji i Crnoj Gori.

Članak 8

"Nadležne vlasti država članica dužne su da privremeno zaplene sve brodove, teretna vozila, železnička vozila i vazduhoplove u kojima većinski ili upravljački udeo drže lica ili preduzeća u SRJ.

Troškovi privremene zaplene brodova, teretnih vozila, železničkih vozila i vazduhoplova mogu se naplatiti od vlasnika."

Članak 9

Nadležne vlasti država članica dužne su da do otpočinjanja istrage zadrže sve brodove, teretna vozila, železnička vozila i vazduhoplove za koje se sumnja ili je ustanovljeno da su prekršila (Uredbu EZ br. 1432/92) ili ovu Uredbu.

Članak 10

Sankcije koje će se primeniti za kršenje odredaba ove (Uredbe) odrediće svaka država članica.

Ukoliko je ustanovljeno da su brodovi, teretna vozila, železnička vozila i vazduhoplovi kršili ovu Uredbu, ti brodovi,teretna vozila, železnička vozila i vazduhoplovi mogu da budu trajno zaplenjeni od strane države članice čiji su ih nadležni organi privremeno zaplenili ili zadržali"

  1. Dana 4. juna 1993. godine, ministar za turizam i trgovinu Irske usvojio je propis Evropske zajednice S.I. 144 iz 1993. godine (Zabrana trgovine sa Saveznom Republikom Jugoslavijom (Srbijom i Crnom Gorom)). Relevantne odredbe su kako sledi:

"3. Kršenje odredaba (Uredbe EZ br. 990/93) je zabranjeno.

4. Svako ko na dan 4. juna 1993. godine ili kasnije prekrši Propis br. 3 ove Uredbe kriv je za krivično delo kažnjivo po kratkom postupku novčanom kaznom do iznosa od 1.000 irskih funti ili kaznom zatvora u trajanju do jedne godine, ili obema kaznama.

5. Ministar za saobraćaj, energetiku i komunikacije je nadležan organ za svrhe člana 8i9 (Uredbe EZ br. 990/93),osim kada se pomenuti član 8 odnosi na brodove a pomenuti član 9 na terete.

6. (1) Ovlašćenja data ministru za saobraćaj, energetiku i komunikacije članovima 8 i 9 (Uredbe EZ br. 990/93) kao nadležnom organu za svrhe tih članova mogu da vrše i sledeći organi:

(a) pripadnici policije,

(b) carinski organi,

(c)  aerodromska policija, protivpožarni organi ratnog vazduhoplovstva, ...,

(d) službenici Ministarstva za saobraćaj ... sa odgovarajućim pismenim ovlašćenjem ministra za saobraćaj, energetiku i komunikacije"

(...)

(3) U vršenju bilo kojeg ovlašćenja niko ne sme da ometa lica pomenuta u tačkama (a), (b) ili (c) stava (1) ove Uredbe ili lica sa odgovarajućim ovlašćenjima.

(4) Lice koje na dan 4. juna 1993. godine ili kasnije prekrši tačku 3) ovog stava krivo je za krivično delo kažnjivo po kratkom postupku novčanom kaznom do iznosa od 500 irskih funti ili kaznom zatvora u trajanju do tri meseca, ili obema kaznama.

7. Ukoliko krivično delo iz propisa 4 ili 6 ovih Uredbi počini pravno lice a dokaže se da je učinjeno sa dozvolom ili u dosluhu sa ili iz razloga nehata koji se može pripisati licu koje je upravnik, rukovodilac, sekretar ili drugi službenik tog pravnog lica ili licu koje je tvrdilo da ima takvo svojstvo, i to lice i pravno lice biće krivo za krivično delo i goniće se i kazniti kao da je krivo za krivično delo koje je prvo pomenuto"

B. Ukidanje režima sankcija

  1. Savet bezbednosti UN je 23. septembra 1994. godine usvojio rezoluciju br. 943 (1994) čija je relevantna odredba bila sledeća:

"(i) ograničenja nametnuta stavom 7 (rezolucije 757 (1992)) i stavom 24 (rezolucije 820 (1993)) u vezi sa vazduhoplovima koji nisu privremeno zaplenjeni na dan usvajanje ove rezolucije, ... biće privremeno ukinuta na početni period od 100 dana nakon prijema ... izveštaja od Generalnog sekretara"

Ova rezolucija primenjena je Uredbom EZ br 2472/94 od 10. oktobra 1994. godine čijim je članom 5 privremeno ukinuto dejstvo člana 8 Uredbe EZ br 990/93 "u vezi sa vazduhoplovima ... koji nisu bili privremeno zaplenjeni 23. septembra 1994. godine"

  1. Privremeno ukidanje Rezolucije Saveta bezbednosti UN 820 (1993) je 1995. godine nekoliko puta produženo za po 100 dana, a te rezolucije su onda primenjene propisima EZ.
  2. Rezolucija Saveta bezbednosti UN 820 (1993) je privremeno ukinuta do daljeg 1995. godine rezolucijom Saveta bezbednosti UN 1022 (1995), koja je primenjena Uredbom EZ 2815/95 od 4. decembra 1995. godine, kojom je između ostalog određeno sledeće:

"1. (Uredba EZ br. 990/93) je ovime privremeno ukinuta u odnosu na SRJ.

2. Sve dok je (Uredba EZ br. 990/93) privremeno ukinuta, države članice mogu da svu imovinu prethodno privremeno zaplenjenu u skladu sa tom Uredbom oslobode u skladu sa zakonom, pod uslovom da svaka takva imovina koja je predmet potraživanja, založnih prava, presuda ili tereta, ili koja je imovina lica, udruženja, preduzeća ili drugog tela za koje se ustanovi ili proceni da je nelikvidno po zakonu ili knjigovodstvenim načelima koje su na snazi u državi članici, ostane privremeno zaplenjena dok ne bude oslobođena u skladu sa nadležnim pravom"

  1. Rezolucija Saveta bezbednosti UN 820 (1993) trajno je ukinuta a to ukinuće primenjeno Uredbom EZ br. 462/96 od 27. februara 1996. godine čija relevantna odredba glasi kako sledi:

"Sve dok je (između ostalog, Uredba EZ br. 990/93) privremeno ukinuta, države članice mogu da sva prethodno zamrznuta ili privremena zaplenjena novčana sredstva i drugu imovinu oslobode u skladu sa zakonom, pod uslovom da svaka takva sredstva ili imovina koja su predmet potraživanja, založnih prava, presuda ili tereta, ... ostanu zamrznuta ili privremeno zaplenjena dok ne budu oslobođena u skladu sa nadležnim pravom"

  1. Dana 9. decembra 1996. godine, Uredbom EZ br. 2382/96 je ukinut, između ostalih, i propis EZ br. 990/93. Dana 2. marta 2000. godine, propis br. S.I. 144 iz 1993. godine je ukinut propisom S. I. br. 60 iz 2000. godine (Ukidanje trgovinskih sankcija koje se odnose na Saveznu republiku Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru) i određene oblasti u republikama Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini).
III. RELEVANTNO PRAVO I PRAKSA
  1. Ova presuda se tiče odredaba prava Evropske zajednice ("prava EZ" ili "Komunitarnog prava") prvog "stuba" Evropske zajednice.
A. Elementarna prava: sudska praksa Evropskog suda pravde
  1. Mada ugovor o osnivanju EZ nije sadržao eksplicitne odredbe o zaštiti ljudskih prava, ESP je već 1969. godine zauzeo stav da su osnovna prava uneta u opšta načela prava EZ koja je štitio ESP.[2]Ranih sedamdesetih je ESP potvrdio da je u zaštiti tih prava nadahnut kako ustavnom tradicijom država članica[3] tako i smernicama koje su pružali međunarodni ugovori o ljudskim pravima na kojima su države članice sarađivale ili ih potpisale.[4]Na odredbe Konvencije se po prvi put pozvalo izričito 1975. godine[5], a do 1979. godine je ESP prepoznao njen poseban značaj među drugim međunarodnim konvencijama o zaštiti ljudskih prava[6] . Nakon toga je ESP počeo da se često poziva na odredbe Konvencije (ponekad i kada su se propisi EZ koje je razmatrao pozivali na Konvenciju)[7], a kasnije i na praksu Suda[8] za ljudska prava, u čemu skorašnje presude ESP nisu dale predgovor takvim referencama na Konvenciju sa objašnjenjem njihove relevantnosti za pravo EZ.
  2. U presudi iz 1991. godine, ESP je objasnio ulogu Konvencije u pravu EZ na sledeći način:

"41. ... kako Sud dosledno tvrdi, osnovna prava su sastavni deo opštih načela prava, čije poštovanje on obezbeđuje. Za tu svrhu Sud nalazi nadahnuće u ustavnim tradicijama                    zajedničkim   državama   članicama   i   u   smernicama    koje   nude međunarodni ugovori za zaštitu ljudskih prava na kojima su države članice sarađivale ili su ih potpisale ... U tom pogledu (Konvencija) ima poseban značaj ... Sledi da Zajednica ne može da prihvati mere koje nisu saglasne sa tako priznatim i zajamčenim poštovanjem ljudskih prava.

42. Stanovište je Suda da ... nema ovlašćenje da ispituje saglasnost sa (Konvencijom)domaćih propisa koji ne spadaju u domen prava EZ. S druge strane, tamo gde su takvi propisi unutar okvira prava EZ, a podnese se zahtev Sudu da donese prethodnu odluku, on mora da pruži sve kriterijume tumačenja koji su potrebni domaćem sudu kako bi odredio da li su ti propisi u saglasnosti sa osnovnim pravima, čije poštovanje obezbeđuje Sud i koji izviru iz (Konvencije)"

  1. Ovu rečenicu je ESP često ponavljao, naročito u Mišljenju Suda o pristupanju Zajednice Konvenciji,[9]u kom je slučaju ESP naglasio da je poštovanje ljudskih prava "uslov za zakonitost akata Zajednice"
  2. U predmetu Kondova[10]na koji se pozvao podnosilac, ESP je doneo odluku u vezi sa odbijanjem Velike Britanije zahteva državljanke Bugarske za utvrđivanjem činjenica na osnovu odredbe Ugovora o asocijaciji između EZ i Bugarske:

"Štaviše, takve mere (iseljeničkih vlasti Britanije) moraju biti usvojene bez prejudiciranja obaveze da se poštuju osnovna prava toga državljanina, kao što je pravo da se poštuje njegov porodični život i pravo da se poštuje njegova imovina, koja slede, za države članice koje su u pitanju, iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda od 4. novembra 1950. godine ili drugih međunarodnih akata kojima je država pristupila"

B. Relevantne odredbe ugovora

1. Osnovna prava

  1. Sudska praksa izložena gore preneta je u određene dopune međunarodnih ugovora. U preambuli Zakona (EZ) o jednoj Evropi iz 1986. godine, ugovorne strane su izrazile svoju odlučnost:

"...da zajednički radimo na razvoju demokratije na osnovu elementarnih prava priznatih ustavima i zakonima država članica, u Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.."

  1. Članom 6 (bivši čl. F) Ugovora o Evropskoj uniji iz 1992. godine (u daljem tekstu: UEU) propisano je kako sledi:

"1. Unija je zasnovana na načelima slobode, demokratije, poštovanja ljudskih prava i osnovnih sloboda, i na vladavini prava, načelima koja su zajednička državama članicama.

2. Unija je dužna da poštuje osnovna prava kako su ona zajamčena Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda potpisanom u Rimu 4. novembra 1950. godine i kako slede iz ustavnih tradicija država članica, kao opšta načela prava EZ.

3. Unija je dužna da poštuje nacionalne ličnosti svojih država članica.

4. Unija je dužna da obezbedi sredstva koja su potrebna kako bi postigla svoje ciljeve i ostvarila svoju politiku"

  1. Ugovorom iz Amsterdama iz 1997. godine je ESP obavezan, u okviru svojih nadležnosti, da primeni standarde ljudskih prava na akta ustanova EZ i EU ovlašćena da postupi protiv države članice koja je ozbiljno i uporno kršila načela člana 6 (1) UEU, datog u gornjem tekstu.
  2. Povelja o osnovnim pravima u EU, proglašena u Nici 7. decembra 2000. godine (još nije potpuno obavezujuća), navodi u preambuli:

"...reafirmiše, imajući u vidu i ovašćenja i zadatke Zajednice i Unije i načelo supsidijarnosti, prava kako proizilaze, posebno, iz ustavnih tradicija i međunarodnih obaveza zajedničkih svim državama članicama, Ugovora o Evropskoj uniji, Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, Socijalnih povelja koje je usvojila Zajednica i Saveta Evrope i sudske prakse Suda pravde Evropskih zajednica i Evropskog suda za ljudska prava"

Član 52 (3) Povelje navodi:

"U meri u kojoj ova Povelja sadrži prava koja odgovaraju pravima zajamčenim Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, značenje i obim tih prava će biti isti kao i onih koje ustanovljava pomenuta Konvencija. Ova odredba ne sprečava pravo EU da obezbedi širi obim zaštite"

  1. Ugovor kojim je ustanovljen Ustav za Evropu, potpisan 29. oktobra 2004. godine (nije na snazi), navodi u članu I-9, pod naslovom "Osnovna prava":

"1. Unija je dužna da prizna prava, slobode i načela nabrojana u Povelji o osnovnim pravima, koja predstavlja 2. deo.

2. Unija je dužna da pristupi Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. To pristupanje neće uticati na nadležnosti Unije određene njenim Ustavom.

3. Osnovna prava, kako su zajamčena Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i kako proističu iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama, predstavljaće opšta načela prava EU"

Pomenuta Povelja o osnovnim pravima uneta je u Ustavni ugovor kao 2. deo.

2. Druge relevantne odredbe Ugovora o EZ

  1. Član 5 (sada čl. 10) navodi:

"Države članice su dužne da preduzmu sve odgovarajuće mere, opšte ili posebne, da obezbede ispunjenje obaveza koje izviru iz ovog Ugovora ili su posledica dela koja preduzmu institucije Zajednice. One su dužne da olakšaju ostvarivanje zadataka Zajednice.

Države članice su dužne da se uzdržavaju od svih mera koje bi mogle da ugroze ostvarenje zadataka Zajednice"

  1. Član 189 (sada čl. 249), u meri u kojoj je relevantan, navodi:

"Uredba je opšte primenljiva. Uredba je obavezujuća u celini i neposredno primenljiva na sve države članice. .."

Opis Uredbe kao "obavezujućeg u celini" i "neposredno primenljivog" na sve države članice znači da se primenjuje43 u domaćem pravu svih država članica bez potrebe da se vrši domaće ozakonjavanje.

  1. Član 234 (sada čl. 307) navodi:

"Odredbe ovog ugovora neće se odnositi na prava i obaveze koje proističu iz sporazuma sklopljenih pre 1. januara 1958. godine, ili, za zemlje pristupnice, pre datuma njihovog pristupa, između jedne ili više država članica s jedne strane i jedne ili više trećih zemalja sa druge.

U meri u kojoj takvi sporazumi nisu saglasni sa ovim Ugovorom, države članice ili druge dotične države su dužne da preduzmu sve potrebne korake kako bi se odstranile sve pronađene nesaglasnosti.Gde je to potrebno, države članice su dužne da pomažu jedna drugoj u toj nameri i gde je prikladno da zauzmu jedinstven stav.

Prilikom primene sporazuma navedenih u stavu 1, države članice su dužne da uzmu u obzir činjenicu da koristi odobrene ovim Ugovorom od strane svake države članice predstavljaju jedinstven deo obrazovanja Zajednice i time su neraskidivo vezane uz stvaranje zajedničkih institucija, ovlašćivanje tih institucija i odobravanje istih koristi od strane svih drugih država članica"

C. Kontrolni mehanizmi EZ

  1. Što se tiče kontrole koju ostvaruju ESP i domaći sudovi, ESP je naveo:

"39. Građani imaju pravo ... na delotvornu sudsku zaštitu prava koja proizilaze iz pravnog poretka Zajednice, i pravo na takvu zaštitu je jedno od opštih pravnih načela koje proističe iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama. To pravo je takođe zajamčeno članom 6 i članom 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ...

40. Članom 173 i članom 184 (sad čl. 231 EZ), s jedne strane, i s druge članom 177, Ugovor je ustanovio kompletan sistem pravnih lekova i procedura stvoren kako bi se obezbedilo sudsko ispitivanje zakonitosti akata institucija, i to je ispitivanje poverio sudovima Zajednice ... . U tom sistemu u slučajevima gde fizička ili pravna lica ne mogu, iz razloga uslova za prihvatlivost određenih stavom 4 člana 173 Ugovora, da neposredno ospore mere Zajednice koje imaju opštu primenu, ona mogu, u zavisnosti od slučaja, da ospore validnost tih akata pred sudovima Zajednice po članu 184 Ugovora ili da to učine pred domaćim sudovima i da traže od tih 43 Uredbe stupaju na snagu na datum naveden u tekstu ili, ako nije naveden datum, 20 dana nakon objavljivanja u "Službenom listu" (čl. 191 (2), sada čl. 254 (2)). sudova, budući da isti nisu ovlašćeni da proglase te mere nevažećim ..., da se obrate Sudu pravde za prethodnu odluku o valjanosti.

41. Zadatak je dakle država članica da ustanove sistem pravnih leko va i procedura koje obezbeđuju poštovanje prava na delotvornu sudsku zaštitu.

42. U tom kontekstu, u skladu sa načelom iskrene saradnje određenim članom 5 Ugovora, domaći sudovi su dužni da koliko je to moguće tumače i primenjuju domaća proceduralna pravila koja uređuju vršenje pravosudnih prava na način koji omogućava fizičkim i pravnim licima da pred sudom ospore zakonitost bilo koje odluke ili druge domaće mere prema primeni na njih akta Zajednice opšte primene, tako što ospore valjanost takvog akta"

1. Tužbe Evropskom sudu pravde

(a) Tužbe protiv institucija Zajednice

  1. Članom 173 (sada čl. 230) dato je pravo državama članicama, Evropskom parlamentu, Savetu EZ i Komisiji da se obrate ESP-u da preispita akt EZ ("tužba za poništenje"). Obim predstavki koje mogu da podnesu Revizioni sud i Evropska centralna banka je nešto više ograničen, a građani (fizička ili pravna lica), mada u još ograničenijem obimu, mogu takođe da ospore "odluku naslovljenu na to lice ili ... odluku koja, mada u obliku propisa ili odluke naslovljene na drugo lice, neposredno i pojedinačno utiče na prvoga" (čl. 173 (4), sada čl. 230 (4)).
  2. Prema članu 175 (sada čl. 232), države članice i institucije Zajednice mogu da traže između ostalih i od Saveta, Komisije i Evropskog parlamenta da se pred ESP- om izjasne o svom neispunjenju obaveza po Ugovoru. Član 184 (sada čl. 241) dozvoljava da se prigovor na nezakonitost Uredbe (koji usvoje zajedno Parlament i Savet, ili Savet, ili Komisija ili Evropska centralna banka) podnese tokom postupka koje je već u toku pred ESP na osnovu drugog člana: uspešno osporavanje će dovesti do toga da ESP objavi neprimenljivost inter partes, ali ne i poništenje dotične odredbe.
  3. Budući da je EZ pravno lice, može se tužiti za nadoknadu štete u građanskom pravu, što se opisuje kao njena neugovorna odgovornost. Njene institucije će se smatrati odgovornima za protivpravna (nezakonita ili nevažeća) dela ili nečinjenja institucije (fautes de service)ili njenih službenika (fautes personelles) kojima je tužilac oštećen (čl. 178 i 215, sada čl. 235 i 288). Za razliku od tužbi po članovima 173, 175 i 184 (sada čl. 230, 232 i 241), i u z avisnosti od raznih inherentnih ograničenja koja nameću elementi tužbe, ne postoje lična ili locus standi ograničenja prava da se podnese takva tužba. To može dakle da predstavlja nezavisan osnov za tužbu[13]pred ESP da se preispita zakonitost dela ili nečinjenja onih (uključujući i pojedince) koji nemaju locus standi po članu 173 ili članu 175 ali koji jesu pretrpeli štetu.

(b) Tužbe protiv država članica

  1. Prema članu 169 (sada čl. 226) i članu 170 (sada čl. 227) kako Komisiji (u izvršenju svoje uloge "čuvara Ugovora") tako i državi članici je dato pravo da tuži državu članicu za koju se smatra da nije ispunila svoje obaveze po Ugovoru. Ukoliko ESP odredi da država članica nije ispunila svoje obaveze po Ugovoru, ta država je dužna da preduzme potrebne mere kako bi ispoštovala presudu ESP (čl. 171, sada čl. 228). Komisija takođe može da preduzme mere protiv države članice po drugim pravnim propisima Zajednice (na primer Državna pomoć - čl. 93, sada čl. 88).

(c) Tužbe protiv pojedinaca

  1. Ugovor o EU ne sadrži mogućnost direktne tužbe ESP protiv pojedinca. Pojedinci mogu po nekim odredbama prava EU biti osuđeni na novčanu kaznu, a ta kazna može da bude osporena pred ESP.

2. Indirektne tužbe domaćim sudovima

  1. U slučajevima gde se pojedinci pozovu na svoja komunitarna prava pred domaćim sudovima ili tribunalima, mogu to da učine u kontekstu bilo kog postupka domaćeg prava, javnog ili privatnog, u kom su prava EZ relevantna, tražeći bilo kakav pravni lek, konačan ili privremen, po domaćem pravu.

(a)  Neposredno dejstvo

  1. "Neposredno dejstvo" odredbe prava EZ znači da ta odredba pojedincima daje prava i obaveze na koje mogu da se oslone pred domaćim sudovima. Ne samo da domaći sudovi moraju da primene odredbu sa neposrednim dejstvom, već će ta odredba imati prvenstvo nad sukobljenim domaćim propisima u skladu sa načelom suverenost prava EZ46[14]. Uslov za poprimanje neposrednog dejstva je da odredba:

"sadrži jasnu i bezuslovnu zabranu koja nije pozitivna već negativna obaveza. Pored toga, ta obaveza ne zavisi od bilo kakve rezerve od strane država kojom bi se njena primena učinila zavisna od pozitivne pravne mere usvojene po domaćem pravu. Sama priroda ove zabrane čini je idealno prilagođenom da proizvede neposredna dejstva u pravnom odnosu između država i njihovih podanika"[15]

  1. Za određene odredbe Ugovora o EZ se smatra da imaju neposredno dejstvo, bilo da uvode negativnu ili pozitivnu obavezu, a za neke je nađeno da pored "vertikalnog" (između države i pojedinca) imaju i "horizontalno" dejstvo (između pojedinaca). Imajući u vidu tekst člana 189 (sada čl. 249), za odredbe Uredbe se obično smatra da imaju neposredno dejstvo, i vertikalno i horizontalno. Direktive i odluke mogu u određenim okolnostima da imaju vertikalno dejstvo putem preporuka i mišljenja, ali kako nemaju obavezujuću snagu, na njih pojedinci najčešće ne mogu da se pozovu pred domaćim sudovima.

(b)  Načela posrednog dejstva i odgovornosti države

  1. Prava na koja pojedinac može da se pozove po pravu EZ više nisu ograničena na ona obuhvaćena odredbama prava EZ koje imaju neposredno dejstvo: ona sada obuhvataju i prava zasnovana na načelima posrednog dejstva i odgovornosti države koji je razvio ESP. Prema načelu "posrednog dejstva" ("interpretation conforme"), obaveze države članice po članu 5 (sada čl. 10) zahtevaju od njenih vlasti (uključujući i sudsku vlast) da tumače domaće zakonodavstvo koliko je moguće u svetlu slova i svrhe relevantne direktive[16].
  2. Načelo odgovornosti države razvijeno je u predmetu Francovich v. Italy[17]. ESP je zaključio da tamo gde država ne primeni Direktivu (bilo da je neposredno primenljiva ili ne) ona bi bila obavezna da obešteti pojedinca zbog štete koja je nastala zbog toga, ukoliko su ispunjena tri uslova: tom direktivom je dodeljeno neko pravo pojedincima; sadržina tog prava je bila jasna iz odredbe same direktive; i postojala je uzročna veza između neizvršenja obaveze od strane države i štete koju je pretrpela dotična osoba. ESP je 1997. godine[18] proširio pojam odgovornosti države na sva domaća činjenja i nečinjenja (zakonodavna, izvršna i sudska) kojima je prekršeno pravo EZ, pod uslovom da su bili ispunjeni uslovi za nastanak odgovornosti.

(c)  Prethodni referentni postupak

  1. Kako bi se pružila pomoć domaćim sudovima u ispravnoj primeni prava EZ i održavanju jedinstvene primene,[19]članom 177 (sada čl. 234) domaćim sudovima je data mogućnost da se konsultuju sa ESP. Releventne odredbe člana 177 su kako sledi:

"Sud pravde poseduje nadležnost za izdavanje prethodnih odluka u vezi sa sledećim:

(a)  tumačenjem ovog Ugovora;

(b)  valjanošću i tumačenjem odluka ustanova Zajednice ...;

(...)

U slučajevima gde se pred sudovima i tribunalima države članice pokrene takvo pitanje, taj sud ili tribunal može ukoliko smatra da je izdavanje presude potrebna odluka o tom pitanju da se obrati Sudu pravde za mišljenje.

U slučajevima gde se bilo koje takvo pitanje pokrene u predmetu pred sudom ili tribunalom države članice protiv čije odluke po domaćem pravu ne postoji pravni lek, taj sud ili tribunal je dužan da pitanje prosledi Sudu pravde"

  1. Sud je prirodu ovog prethodnog referentnog postupka opisao kako sledi[20]:

"30. ... postupak koji propisuje član 234 EZ je sredstvo saradnje između Suda pravde i domaćih sudova putem koga ESP pruža domaćim sudovima tumačenja propisa EZ koja su tim sudovima neophodna za presuđivanje u predmetima koje obrađuju ... .

31. U kontekstu te saradnje, dužnost je domaćeg suda koji se bavi sporom i koji jedini poseduje sve činjenice koje su u pozadini spora, i koji mora da preuzme odgovornost za izdavanje konačne sudske odluke, da u svetlu okolnosti slučaja odluči da li postoji potreba za prethodnom odlukom koja bi mu omogućila da sačini svoju presudu, tako i relevantnost pitanja koja prosledi Sudu pravde. Sledi da je u slučajevima gde se podneta pitanja tiču tumačenja prava EZ Sud pravde u načelu obavezan da izda svoju odluku "

  1. Član 177 pravi razliku između domaćih sudova koji imaju diskreciono pravo da proslede pitanja ESP-u i sudovima najvišeg stepena za koje je to obavezno. Međutim, prema presudi u predmetu CILFIT[21], i jedna i druga kategorija sudova mora da prethodno odluči da li je neka odluka ESP o pitanju prava EZ "neophodna za presuđivanje", iako bukvalno značenje člana 177 navodi na suprotan zaključak:

"iz odnosa člana 177 (2) i (3) sledi da sudovi ... pomenuti u članu 177 (3) imaju isto diskreciono pravo kao i svaki drugi domaći sud ... da odrede da li bi im odluka o pitanju prava EZ bila neophodna da sačine svoju presudu"

U predmetu CILFIT, ESP je naveo da sud najvišeg stepena ne bi bio obavezan da se obrati ESP-u u sledećim slučajevima: ako pitanje prava EZ ne bi bilo relevantno (dakle ako odgovor na pitanje prava EZ - bilo kakav da je - ne bi nikako mogao da utiče na ishod slučaja); ako je odredbu ESP već tumačio, mada sporna pitanja nisu sasvim identična; i ako bi ispravna primena prava EZ bila tako očigledna da ne bi ostala ni najmanja mogućnost razumne sumnje, i to ne samo za domaće sudove već i za sudove ostalih država članica i za ESP. Pitanje bi trebalo posmatrati u svetlu posebnih okolnosti prava EZ, posebnih teškoća koje bi izazvale njegovo tumačenje i opasnosti da sudske odluke u raznim državama članica odstupaju jedna od druge.

  1. Jednom kada je pitanje prosleđeno ESP-u, ESP se opredeljuje po tom pitanju i njegova odluka je obavezujuća za domaći sud. ESP nije nadležan da odlučuje o pitanju pred domaćim sudom i ne može dakle da primeni odredbu prava EZ na činjenice dotičnog predmeta.[22] O odgovarajućem pravnom leku odlučuje dakle domaći sud.

III. DRUGE RELEVANTNE ODREDBE

A. Bečka konvencija o ugovornom pravu ("Bečka konvencija iz 1969. godine")

  1. Članom 31 (1), naslovljenim "Opšte pravilo tumačenja", određeno je da se međunarodni ugovor mora tumačiti "u dobroj nameri u saglasnosti sa običnim značenjem koje treba dati odredbama ugovora u njihovom kontekstu i u svetlu cilja i svrhe". Pored ovoga, članom 31 (3) je propisano da pored konteksta mora da se uzme u obzir i sva naknadna praksa u primeni ugovora koja ustanovljava saglasnost stranaka u vezi sa tumačenjem kao i sva relevantna pravila međunarodnog prava koja su primenljiva u odnosima između stranaka.

B. Ustav Irske

  1. Članom 29 Ustava Irske, u meri u kojoj je to ovde relevantno, propisano je sledeće:

"1. Irska potvrđuje svoju privrženost idealu mira  i prijateljske saradnje između država na osnovu međunarodne pravde i morala.

...

3. Irska prihvata opšte-priznata načela međunarodnog prava kao svoje pravilo ponašanja u odnosima sa drugim državama.

4.

(10) ... Nijednom odredbom ovog Ustava nisu obesnaženi zakoni proglašeni, dela učinjena i mere usvojene od strane Države koji su uslovljeni obavezama članstva u Evropskoj uniji ili Zajednicama ili sprečeni zakoni proglašeni, dela učinjena i mere usvojene od strane Evropske unije ili Zajednica ili njihovih institucija ili tela nadležnih po ugovorima kojima su ustanovljene Zajednice da imaju zakonsku snagu u Državi"

PRAVO

I. PRETHODNI PRIGOVORI

  1. Država je tvrdila da podnosilac nije iscrpeo sve domaće pravne lekove jer nije podneo tužbu za naknadu štete (po ugovoru ili deliktu) protiv TEAM-a ili podneo ustavnu žalbu protiv Irske. U svakom slučaju, predstavku je trebalo podneti najkasnije šest meseci nakon odluke ESP (jer Vrhovni sud nije ni mogao drugo nego da tu odluku primeni) i to je bila zloupotreba prava na odnošenje predstavke (budući da podnosilac nije bio "nevina" stranka jer je pokušao da zavede i domaće sudove i ovaj Sud o jednom broju bitnih pitanja). Evropska komisija je takođe navela da Vrhovni sud nije prosledio ESP-u jedno pitanje u vezi sa Uredbom EZ br. 2472/94 jer se podnosilac nije ni pozvao na taj propis u postupku pred domaćim sudom. Osim što se pozvao na odluku Veća o prihvatljivosti, podnosilac nije dao druge primedbe. Veće je smatralo, iz razloga datih u njegovoj odluci, da ne bi bilo razumno zahtevati da podnosilac zahteva naknadu štete u postupcima po građanskom pravu, po ugovoru ili po Ustavu umesto ili za vreme tekućih sudskih postupaka. Pored toga, nije dokazano da bi ti postupci naknadno imali bilo kakvu realnu mogućnost da uspeju. Konačna odluka, za svrhu stava 1 člana 35 i vremenskog roka od šest meseci, bila je ona koju je objavio Vrhovni sud novembra 1996. godine kojom je primenjena odluka ESP. Sud je takođe odredio da su podnesci o bona fides podnosioca po stavu 3 člana 35 i članu 1 Protokola br. 1 bili istovetni, kao i da je pitanje bona fides tako blisko vezano uz meritum žalbe po članu 1 Protokola br. 1 da je bilo prikladno spojiti ga sa suštinom predstavke.
  2. Veliko veće nije sprečeno da razmatra pitanja prihvatljivosti u fazi suštine spora: Sud može da odbaci predstavke koje smatra neprihvatljivima "u bilo kojoj fazi postupka", tako da čak i u fazi suštine spora (i uzimajući u obzir pravilo 55 Poslovnika Suda), veće može da preinači odluku o prihvatljivosti ukoliko zaključi da je predstavku trebalo proglasiti neprihvatljivom iz jednog od razloga nabrojanih u članu 35 Konvencije (Pisano v. Italy (GC) (proglašena neprihvatljivom), br. 36732/97, st. 34, 24. oktobra 2002. godine i Odievre v. France (GC), br. 42326/98, st. 21-23, ECHR 2003 III).
  3. Međutim, Veliko veće primećuje da su u ovom slučaju prigovori na prihvatljivost identični sa onima koje je veće odbacilo u odluci o prihvatljivosti, pa Veliko veće ne vidi razlog da odstupi od odluke veća u tom pogledu. Veliko veće posebno naglašava da Država nije podnela Velikom veću nikakve nove pravne razloge u vezi sa njenim prigovorima u pogledu iscrpljenja i prekoračenja rokova. Mada Država jeste dodala nove činjenice po pitanju bona fides podnosioca na čemu se zasniva tvrdnja o procesnoj zloupotrebi, to ni na koji način ne utiče na stav veća a bi pitanje bona fides trebalo ispitivati, ukoliko je to uopšte potrebno, kao deo suštine spora tužbe po članu 1Protokola br.1.
  4. Bez prejudiciranja pitanja da li je trećoj strani koja je primljena u predmet nakon proglašenja prihvatljivosti dozvoljeno da podnese prethodan prigovor, Veliko veće ne smatra da opaska Evropske komisije pomenuta u gornjem tekstu zahteva zaključak da je podnosilac nije iscrpeo sve domaće pravne lekove. Uredba EZ br. 2472/94 je izričito isključila iz primene svojih odredaba vazduhoplove koji su već bili privremeno zaplenjeni po Uredbi EZ br. 990/93 a podnosilac je već osporio, baš u domaćem postupku koji je pomenula Evropska komisija, zakonitost prvobitne zaplene po Uredbi EZ br. 990/93.
  5. Sud dakle odbacuje sve prethodne prigovore koji su mu podneti.

 

II. PODNESCI U VEZI SA ČLANOM 1 KONVENCIJE I ČLANOM 1 PROTOKOLA BR. 1 UZ KONVENCIJU
  1. Podnosilac je tvrdio da je način na koji je Irska primenjivala režim sankcija da privremeno zapleni njen avion bio diskrecioni postupak podložan preispitivanju u smislu člana 1 Konvencije i povreda člana 1 Protokola br. 1. Država je izrazila suprotan stav, a to su učinile i treće stranke, osim (delimično) Instituta za ljudska prava iz Pariza.[23]Sud smatra da bi bilo jasnije da predstavke koje su stavljene pred njega izloži po redosledu datom kako sledi.

A. Država

1. Član 1 Konvencije

  1. Konvencija mora da bude tumačena na takav način da dozvoli državama ugovornicama da izvrše svoje međunarodne obaveze kako ne bi osujećavale savremeni trend širenja i jačanja međunarodne saradnje (Waite and Kennedy v. Germany (GC), br. 26083/94, st. 72, ECHR 1991-I i Beer and Regan v. Germany (GC), br. 28934/95, st. 62, 18. februara 1999. godine). Pristupanje međunarodnim organizacijama i primena takvih obaveza kada takve organizacije nude zaštitu ljudskih prava istovetnu onoj koju pruža Konvencija nije dakle protivno Konvenciji. Ovo načelo je po prvi put navedeno u predmetu "M. & Co" (vidi M. & Co v. Germany, br. 13258/87, odluka Komisije od 9. februara 1990. godine, Decisions and Reports (DR) 64, str. 138) a potvrđeno u predmetu Heinz v. the Contracting Parties also parties to the European Patent Convention (br. 21090/92, odluka Komisije od 10. januara 1994. godine, DR 76-A, str. 125).
  2. Za Državu je kritično pitanje bilo da li se osporeni postupak Države svodio na obavezu ili na vršenje diskrecionih prava. Ako je sa jedne strane Država imala obavezu po osnovu članstva u međunarodnoj organizaciji da postupi na određen način, jedino pitanje koji bi zahtevalo procenu bilo je jednakost zaštite ljudskih prava u relevantnoj organizaciji (doktrina "M. and Co", data u gornjem tekstu). Međutim, ukoliko bi Država na zakonskom osnovu mogla da nezavisno primenjuje diskreciona prava, ovaj Sud je nadležan. Nasuprot tvrdnji podnosioca, predmeti Matthews (Matthews v. the United Kingdom (GC), br. 24833/94 ECHR 1991 -I), Cantoni (Cantoni v. France, presuda od 19. marta 1997. godine, Reports 1996 -V) i Hornsby (Hornsby v. Greece, presuda od 19. marta 1997. godine, Reports 1997-II) nisu bili primenljivi u ovom slučaju, budući da su se ticali diskrecionih odluka koje su bile na raspolaganju državama i koje su ih i donele.
  3. Pored toga, Država je smatrala da je Irska postupila po obavezi a da su takvu jednaku (ekvivalentnu) zaštitu ljudskih prava pružale EZ i UN. U vezi sa međunarodnim obavezama države Irske, Država je tvrdila da je ispunila obaveze koje su proistekle iz rezolucije Saveta bezbednosti U. N. br. 820 (1993) i Uredbe EZ br. 990/93. Po pravu EZ, propis EZ ne ostavlja državama nikakva diskreciona prava. Neposredno dejstvo Uredbe EZ br. 990/93 značilo je da SI 144 iz 1993. godine nije ni na koji način uticao na zakonsku obavezu Države da izvrši privremenu zaplenu. ESP je kasnije potvrdio i utvrdio primenljivost člana 8 Uredbe EZ br. 900/93 pa time i zakonit osnov za privremenu zaplenu. Čak i da se jurisdikcija ESP u referentnom slučaju mogla da smatra ograničenom, ESP je posmatrani domaći sudski postupak razrešio na odlučan način. Ukoliko bi Država potom gledala iza odluke ESP, čak i u vezi sa saglasnošću s odredbama Konvencije, to bi bilo u suprotnosti sa njenom obavezom "odane saradnje" (čl. 5, sada čl. 10, Ugovora o EZ - stav 82 u gornjem tekstu) i potkopalo bi posebnu pravosudnu saradnju između domaćeg suda i ESP koju predviđa član 177 (sada čl. 234) Ugovora o EZ (st. 96-99 gore). U pogledu tvrdnje podnosioca da je Vrhovni sud trebalo da naredi plaćanje nadoknade uz primenu odluke ESP, Država je smatrala da je u odluci generalnog pravobranioca (u daljem tekstu: GP), u odluci ESP i u drugoj rečenici člana 8 Uredbe EZ br. 990/93 bilo implicitno da Uredba EZ br. 990/93 nije predviđala plaćanje nikakve nadoknade. Ako se predviđeni postupak svodio na zadržavanje bez nadoknade, bilo bi protivno načelu podjednake primene i prednosti prava EZ ako bi države članice ipak razmotrile mogućnost plaćanja odštete. Na kraju, Država je smatrala neuverljivom tvrdnju podnosioca da je Vrhovni sud primenio diskreciona prava kada nije uzeo u obzir ublažavanje režima sankcija koje se u međuvremenu dogodilo. Ako je prvobitna zaplena bila zakonita (po čl. 8 Uredbe EZ br. 990/93, kako je ESP i potvrdio) po definiciji se delimično ublažavanje režima sankcija iz oktobra 1994. godine nije odnosilo na vazduhoplov podnosioca jer je isti već bio zakonito privremeno zaplenjen. Odredbe Uredbe EZ br. 2472/94 bile su isto tako obavezujuće i jasne kao i odredbe Uredbe br. 990/93. Upravo Iz tog razloga bi drugo pozivanje na ESP sa referencom na Uredbu EZ br. 2472/94 bilo moguće ali i nepotrebno.
  4. Po pitanju jednakosti zaštite ljudskih prava EZ, Država se osvrnula između ostalog i na član 6 Ugovora o EZ, pravnu zaštitu koju nudi ESP i domaći sudovi, oslanjanje ESP na odredbe Konvencije i sudsku praksu, i deklaracije nekih institucija Zajednice. Pored toga, za razliku od predmeta Matthews, podnosilac je u ovom slučaju imao mogućnost potpunog ispitivanja svoje tvrdnje da su mu prekršena osnovna prava a odluka ESP je bila zasnovana na razmatranju njegovih imovinskih prava. U vezi sa UN, Država je pomenula član 1 (3) i član 55 Povelje UN, kao i Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima iz 1948. godine i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Međunarodni pakt o ekonomskim i socijalnim i kulturnim pravima iz 1966. godine.

2. Član 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju

  1. Osnovni argument Države bio je da je pridržavanje Irske svojim međunarodnim obavezama samo po sebi predstavljalo dovoljno opravdanje za bilo kakvo ometanje imovinskih prava podnosioca.
  2. Takođe se može reći da se privremena zaplena aviona svodila na z akonitu i srazmernu kontrolu korišćenja poseda podnosioca u javnom interesu (AGOSI v. the United Kingdom presuda od 24. oktobra 1986. godine, Serija A br. 108, st. 51, i AirCanadav. the United Kingdom, presuda od 5. maja 1995. godine, Serija A br. 316-A, st. 34). Polje slobodne procene je bilo široko, imajući u vidu značaj ciljeva javnog interesa: načela međunarodnog javnog prava, uključujući tu i pacta sunt servanda,u skladu sa kojima Država vrši jasne međunarodne obaveze nakon odluka relevantnih tela UN ili EZ (Komiteta za sankcije i ESP) i učešće u međunarodnim naporima da se okonča ratni sukob.
  3. Država se oslonila na svoje podneske u kontekstu člana 1 kako bi tvrdila da član 1 Protokola br. 1 ne zahteva odštetu ili uzimanje u obzir ublažavanje režima sankcija oktobra 1994. godine. Država je takođe detaljno osporila bona fides podnosioca, mada je tvrdila da nevinost podnosioca ne bi privremenu zaplenu učinila nespojivom sa članom 1 Protokola br.1.Na kraju, Država se osvrnula na detaljne navode podnosioca u vezi sa statusom TEAM-a, i, posebno, naglasila da protiv TEAM-a nije pokrenut postupak jer bi to predstavljalo retroaktivnu primenu krivične odgovornosti određene propisom SI 144 iz 1993. godine.

B. Podnosilac

1. Član 1 Konvencije
  1. Podnosilac je smatrao da odredbe Uredbe EZ br. 990/93 prethodni referentni postupak ukazali na diskreciju Države za koju je Irska bila odgovorna po Konvenciji. Podnosilac se složio da ako bi suština žalbe proistekla isključivo iz međunarodnih obaveza Irske ovaj Sud ne bi bio nadležan. U predmetu M. & Co. (i drugima na koje se oslonila Država) žalba se odnosila na postupke međunarodnih organizacija na čiju elaboraciju država članica nije mogla da utiče i u čijoj primeni država nije imala diskreciona prava. Budući da podnosilac nije osporio odredbe Uredbe EZ br. 990/93 ili režim sankcija same po sebi, načelo "ekvivalentne zaštite" predmeta M. & Co. nije bilo relevantno. Naprotiv, država Irska je učestvovala i u usvajanju i u primeni propisa EZ br. 990/93 i u svim trenucima od značaja za ovaj slučaj posedovala realna diskreciona prava u pogledu sredstava kojima bi mogli da se ostvare očekivani rezultati dotičnog propisa EZ.
  2. Posebno, podnosilac je smatrao da je Država privremeno zaplenila vazduhoplov kao preventivan korak, bez obaveze da to uradi, naložen od strane UN ili EZ. Nije imao obavezu da se žali na odluku Vrhovnog suda iz juna 1994. godine. Vrhovni sud nije bio obavezan da pitanje prosledi ESP-u (predmet br. 283/81 CILFIT v. Minister for Health (1982) ECR 3415, i odluka ovog Suda u predmetu Moosbrugger v. Austria (decision) br. 44861/98, 25. januara 2000). Nakon toga, prosleđujući pitanje koje je podneo ESP-u i budući da je po članu 177 (sada čl. 234) ESP mogao jedino da se oglasi u vezi sa pitanjem tumačenja (ili valjanosti) koje je pokrenuto, Vrhovni sud je u suštini izabrao da određena pitanja isključi iz razmatranja ESP-a. Štaviše, imajući u vidu odredbe člana 234 (sada čl. 307), Vrhovni sud je trebalo da primeni odluku ESP u predmetu koji se ticao Konvencije, a on je samo "pečatovao" tu odluku: trebalo je da razmotri, i ako je potrebno opet se obratio ESP-u, određena dopunska pitanja pre nego što je primenio odluku ESP- a. Pitanja koja dakle nije razmotrio Vrhovni sud i koja nisu dospela do ESP obuhvatala su, između ostalog, da li bi trebalo naplatiti troškove zaplene, da li bi trebalo platiti odštetu, kao i dejstvo Uredbe EZ br. 2472/94 i ublažavanje režima sankcija (vidi st. 67-71 u gornjem tekstu). Podnosilac je naveo da su određena bitna pitanja pokrenuta u pismenoj izjavi podnetoj Vrhovnom sudu u njegovo ime nakon odluke ESP-a (vidi st. 58 gore) ali da se Vrhovni sud nije osvrnuo na ta pitanja.
  3. Podnosilac je naveo da je njegova pozicija u saglasnosti sa sudskom praksom po Konvenciji. Pored ovoga, mada Konvencija nije isključivala prenos nadležnosti međunarodnim organizacijama, Država je bila u obavezi da nastavi da štiti prava zajemčena Konvencijom (vidi T. I. v. the United Kingdom (decision) br. 43844/98, ECHR 2000-III i predmet M. & Co.). Organi Konvencije su izvršili brojna ispitivanja saglasnosti sa Konvencijom diskrecionih ovlašćenja država u primeni prava EZ (vidi, između ostalog, predmete Van de Hurk v. the Netherlands, presuda od 19. aprila 1994. godine, Serija A br. 288; Procola v. Luxembourg, presuda od 28. septembra 1995. godine, Serija A br. 326; presude u pomenutim predmetima Cantoni v. France i Hornsby v. Greece; Pafitis and Others v. Greece, presuda od 26. februara 1998. godine, Reports 1998-I; Matthews v. the United Kingdom (GC), br. 24833/94, ECHR 1999; S. A. Dangeville v. France, br. 36677/97, presuda od 16. aprila 2002. godine i Soci┌t┌ Colas Est and Others v. France, br. 37971/97, ECHR 2002 -III). I sudska praksa ESP pružala je podršku podnosiocu (predmet br. C-235/99 R. v. Secretary of State for the Home Department, ex parte Kondova Š2001Ć ECR I-6427, st. 90) - ovaj drugi predmet je bio prvi u kome je, po podnosiocu, ESP priznao da on ne može da za sebe uzme pravo da bude poslednji arbitrator u pitanjima ljudskih prava jer su države članice uvek odgovorne ovom Sudu. Podnosilac se takođe oslonio na presudu u predmetu Pellegrini v. Italy (br. 30882/96, ECHR-2001 VIII) gde je Sud ustanovio povredu člana 6 jer se italijanski sudovi pre izvršenja odluke Crkvenog suda u Rimu nisu bili uverili da je postupak pred tim sudom bio pravičan. Prema podnosiocu, ukoliko bi Sud pratio oslanjanje Države na pomenute odluke u predmetu M. & Co. i presude u predmetima Waite and Kennedy v. Germany i Beer and Regan v. Germany, tada bi svaka država članica EZ mogla da izbegne odgovornost po Konvenciji nakon što njeni sudovi proslede neko pitanje ESP-u i primene njegovu odluku. Procenat domaćih propisa koji izvire iz prava EZ je veliki i stalno raste, a pitanja koja sada pokriva pravo EZ su sve šira i osetljivija: prihvatiti da bilo koja država koja primenjuje obavezu prema EZ ne potpada pod obaveze te države po Konvenciji bi stvorilo neprihvatljivu rupu u zaštiti ljudskih prava u Evropi.
  4. U svakom slučaju, podnosilac je tvrdio da EZ nije pružala "ekvivalentnu zaštitu". Ograničena uloga ESP-a po članu 177 (sada čl. 234) izložena je u gornjem tekstu: u ESP-u nije postojala inherentna sudska praksa za razmatranje da li su se pitanja kao što su neplaćanje odštete ili diskriminatoran tretman podnosioca svodila na povredu njegovih imovinskih prava. Postupak pred ESP protiv države članice u vezi sa postupanjem ili nepostupanjem koje navodno predstavlja kršenje prava EZ mogla je da pokrene jedino Evropska komisija ili druga država članica, a pojedinci su mogli jedino da pokrenu postupak pred domaćim sudom. Stranka u takvom postupku pred domaćim sudom nije imala pravo na referencu po članu 177 (sada čl. 234), budući da je to bila stvar domaćeg suda. Kao što se vidi iz pomenutog predmeta Kondova, ako se smatra da je nekom odredbom EZ prekršena Konvencija, konačni arbitratori bi bili domaći sudovi i ovaj Sud.
  5. Iz ovih razloga je podnosilac smatrao da bi ovaj Sud trebalo da razmotri da li je pomenuto korišćenje diskrecionih prava od strane irskih vlasti u vezi sa privremenom zaplenom aviona u saglasnosti sa Konvencijom.

2. Član 1 Protokola br. 1

  1. Podnosilac je tvrdio da se ometanje njegovog poseda (privremena zaplena) svodilo na lišavanje koje se imajući u vidu njegove posledice nije moglo smatrati "privremenim". Tvrdio je takođe da je nezakonito, jer Država nije iznela nikakav pismeni dokaz pravnog osnova za isto,i budući da primenjujući SI br. 144 iz 1993. godine,gde su navedeni organi nadležni za zaplenjivanje, nije ni bio usvojen u trenutku zaplene.
  2. Štaviše, takvo ometanje nije bilo opravdano jer nije bilo u skladu sa "opštim načelima međunarodnog prava" u smislu člana 1 Protokola br. 1 i zato što je nevinoj stranci ostavila da snosi pojedinačan i preteran teret jer Država nije uspostavila pravičnu ravnotežu između opšteg interesa (interesa međunarodne zajednice da se okonča rat i ozbiljna kršenja ljudskih prava i povrede humanitarnog prava) i štete koju trpi pojedinac (znatna materijalna šteta koju trpi nevina stranka). Posebno, podnosilac je smatrao da se u određenom pogledu njegov slučaj razlikuje od predmeta AGOSI i Air Kanada. Takođe je smatrao neopravdivom situaciju koja je nastala nakon usvajanja Uredbe EZ br. 2472/94 (njegov avion je još uvek bio zaplenjen dok su avioni JAT-a leteli). Za podnosioca je odšteta bila značajno pitanje, a njeno nepostojanje u situaciji kada je postojalo de facto lišavanje svodilo se na nesrazmerno ometanje, naročito zato što bi se cilj režima sankcija mogao da ostvari i uz plaćanje odštete. Konačno, podnosilac je izneo niz navoda o odnosu Države i TEAM-a, tvrdeći između ostalog da je činjenica da Država nije gonila TEAM (u situaciji kada je između ostalog i Komitet za sankcije naveo da je TEAM kršio režim sankcija) još više naglasila neopravdanost položaja u kom se našao podnosilac, inostrana kompanija koja nije bila odgovorna niti za kakav prekršaj. U vezi s tim je podnosilac ponovo naglasio svoje bona fides, oglasio se detaljno u pogledu tvrdnji Države o njegovim lošim namerama, i naglasio da su svi sudovi pred ko jima je slučaj ispitivan priznali njegovu nevinost.

C. Podnesci treće strane

1. Evropska komisija

(a) član 1 Konvencije

  1. Stav Evropske komisije je bio da se predstavka u suštini ticala odgovornosti države za postupke Zajednice: mada je država zadržala nešto odgovornosti po Konvenciji nakon što je ustupila ovlašćenja međunarodnoj organizaciji, ta odgovornost je ispunjena kada je u strukturi te organizacije osigurana delotvorna zaštita osnovnih prava u stepenu barem "ekvivalentnom" onome koji garantuje Konvencija. Evropska komisija je dakle podržala pristup koji je usvojen u predmetu M. &Co. (vidi gore) i pozvala Sud da usvoji to rešenje u periodu dok EZ ne pristupi Konvenciji. Posle toga bi se bilo kakva odgovornost po Konvenciji, iznad potrebe da se obezbedi jednaka (ekvivalentna) zaštita, javila jedino u slučajevima kada države primene diskreciona prava koja im omogući ta međunarodna organizacija.
  2. Stav Evropske komisije je bio da je ovaj pristup u saglasnosti sa skorašnjom praksom ovog Suda. Pozivanje u presudi u pomenutom predmetu Matthews na nastavljanje odgovornosti države po Konvenciji i posle prebacivanja ovlašćenja Evropskoj zajednici i na odgovornosti Velike Britanije po Konvenciji bilo je u saglasnosti sa pristupom u predmetu M. &Co. imajući u vidu različitost između osporenih mera u ta dva slučaja. Pomenute presude u predmetima Waite and Kennedy i Beer and Regan su u potpunosti potvrđivale stav Komisije. Predmet Cantoni je bio jasno različit jer je ovaj Sud preispitao diskrecione mere koje su primenile vlasti Francuske kako bi stvorile krivične sankcije u primeni direktive EZ.
  3. Razlog za prvobitno usvajanje ovog pristupa "ekvivalentne zaštite" (olakšavajući saradnju među državama kroz međunarodne organizacije) je aktuelan i danas, ako nije i još aktuelniji. To je pristup koji je od posebnog značaja za EZ imajući u vidu naročite karakteristike supranacionalnosti i prirode prava EZ; zahtevati od neke države da preispita saglasnost sa Konvencijom neki akt EZ pre nego što ga primeni (uz potencijalno jednostrano postupanje i nepoštovanje prava EZ) bi predstavljalo neprocenjivu opasnost za same temelje EZ, posledica koju nikad nisu ni zamislili autori Konvencije, koji su podržavali saradnju u Evropi i njenu integraciju. Štaviše, preispitivanje pojedinačnih akata EZ za saglasnost sa Konvencijom bi se svelo na to da se EZ učini tuženom stranom u postupku po Konvenciji bez da uživa bilo koje od proceduralnih prava i zaštite koje uživaju države ugovornice Konvencije. Sve to znači da bi pristup "M. & Co" dozvolio da se Konvencija primeni na način koji bi uzeo u obzir potrebe i realnosti međunarodnih odnosa i posebnosti sistema EZ.
  4. Stav Evropske komisije je bio da po pravu EZ tužena država nije imala nikakva diskreciona prava. Kada se slučaj ticao pozivanja na član 177 (sada čl. 234), ovaj Sud bi trebalo da pravi razliku izmeću uloga domaćih sudova i ESP-a, tako da bi ukoliko je osporeni postupak bio neposredan rezultat presude ESP-a ovaj Sud trebalo da odbije da ga preispituje. Stav Evropske komisije je bio da je Irska obavezana (naročito imajući u vidu stav Komiteta za sankcije) svojom dužnošću odane saradnje (čl. 5, sada čl. 10, Ugovora o EZ) da se žali Vrhovnom sudu protiv presude Sudije Marfija u Višem sudu kako bi obezbedila delotvornu primenu Uredbe EZ br. 990/93; Vrhovni sud je kao sud najvišeg stepena članom 177 (sada čl. 234) Ugovora o EZ obavezan da se obrati ESP-u, budući da nije bilo sumnje da je žalba Vlade pred njim pokretala ozbiljno i ključno pitanje tumačenja prava EZ; Vrhovni sud je zamolio ESP da odredi da li se član 8 Uredbe EZ br. 990/93 odnosi na vazduhoplove kao što je onaj koga je iznajmio podnosilac a ESP je presudio pozitivno nakon što je preispitao aspekte slučaja koji su se ticali elementarnih prava, tako da, mada ESP nije mogao da razmotri posebne okolnosti svakog slučaja, ESP je ispitao osporenu privremenu zaplenu i doneo odluku na sasvim nesumnjiv način. Odluka ESP-a je za Vrhovni sud bila obavezujuća. U tim okolnostima Vrhovni sud nije mogao da primeni nikakvu diskreciju, pa njegova primena odluke ESP-a nije podložna preispitivanju ovog Suda.
  5. Osim toga, Evropska komisija je zauzela stav da je "ekvivalentnu zaštitu" moguće pronaći u pravu i strukturama EZ. Komisija je navela da stalno i tekuće priznavanje odredaba Konvencije predstavlja značajan izvor opštih načela prava EZ koje upravlja aktivnostima institucija Zajednice i državama i koje primenjuje pravosudna mašinerija EZ. Komisija je pomenula i relevantne dopune Ugovora o EZ kojima je pravo ojačano sudskom praksom.
  6. Konačno, Evropska komisija je iznela mišljenje da je pomenuta odluka u predmetu Kondova u potpunosti podržavala njen stav da su diskrecioni postupci država u potpunosti podložni primeni Konvencije. Oslanjanje podnosioca na član 234 (sada čl. 307) Ugovora o EZ je takođe pogrešno a zaključci izvedeni iz njega neodgovarajući: izražavajući načela međunarodnog prava kao što je na primer pacta sunt servanda,član 234 (sada čl. 307) jednostavno potvrđuje početnu tačku relevantne analize Konvencije, naime da država ne može da izbegne svoju odgovornost po Konvenciji ustupajući ovlašćenja međunarodnoj organizaciji.

(b)  član 1 Protokola br. 1

  1. Evropska komisija je zauzela stav da nema sumnje da je Uredba EZ br. 990/93 predstavljala pravni osnov za privremenu zaplenu i odbacila tvrdnju podnosioca da je privremena zaplena bila nezakonita dok se čekalo drugostepeno preispitivanje domaćeg suda. Komisija se složila sa Državom da zakonski instrument za primenu sadrži odredbe o upravnoj nadležnosti i proceduralne odredbe koje nikako nisu uticale na neposredno primenljivu prirodu Uredbe EZ br. 990/93. Iz razloga datih u mišljenju GP-a iodluci ESP- a,Evropskakomisijajeiznelastavdaje privremena zaplena do oktobra 1994. godine bila srazmerna i odbacila argument podnosioca da je posle tog datuma bila neopravdana.

2. Vlada Italije

  1. Što se tiče člana 1 Konvencije, stav Vlade Italije je bio da se slučaj tiče osporavanja odredaba relevantne rezolucije Saveta bezbednosti EU i relevantne Uredbe EZ i da je kao takav bio nesaglasan. Irska država je bila obavezna da primeni ta akta, bila je obavezna da se obrati odgovarajućim organima (Komitetu za sankcije i ESP-u) i da se drži njihovih mišljenja: ovo bi zahtevalo zaključak o nesaglasnosti ratione personae.Što se tiče predavanja suverenih ovlašćenja Ujedinjenim nacijama i Evropskoj zajednici, ova Vlada se takođe oslonila na slučaj M. & Co, tvrdeći da kako UN tako i EZ pružaju "jednaku zaštitu": ovo bi zahtevalo zaključak o nesaglasnosti ratione materiae ili personae.Na kraju,nametanje obaveze državi da preispituje svoje obaveze prema UN i EZ za saglasnost sa odredbama Konvencije bi potkopalo pravni sistem međunarodnih organizacija pa time i međunarodni odgovor na ozbiljne međunarodne krize.
  2. Što se tiče suštine spora člana 1 Protokola br. 1, Vlada Italije je naglasila značaj cilja javnog interesa koji je privremena zaplena nameravala da ispuni.
3. Vlada Velike Britanije
  1. Stav Vlade Velike Britanije je bio da budući da je žalba bila protiv EZ ona nije bila saglasna s odredbama Konvencije. Učiniti jednu državu članicu odgovornom za postupke Zajednice bi ne samo bilo nesaglasno sa sudskom praksom Konvencije već bi i potkopalo osnovna načela međunarodnog prava (uključujući i poseban pravni subjektivitet međunarodnih organizacija) i bilo nespojivo s obavezama država članica EZ. Vlada se oslonila na pomenuti slučaj M. & Co inaglasila da su sredstva zaštite ljudskih prava u pravnom poretku Zajednice dodatno ojačana posle usvajanja odluke u predmetu M. & Co.
  2. Što se tiče merituma člana 1 Protokola br. 1, Vlada Velike Britanije je naglasila značaj javnog interesa, navela da je po njenom mišljenju polje slobodne procene time učinjeno širokim, i tvrdila da iako je podnosilac nevina stranka to ne bi učinilo ometanje njegovih imovinskih prava nesrazmernim (vidi presude u predmetima AGOSI i Air Kanada pomenute u gornjem tekstu).
4. Institut za ljudska prava iz Pariza (u daljem tekstu: "Institut")
  1. Stav Instituta je bio da je slučaj u saglasnosti s odredbama Konvencije.Međutim, takođe je izneo mišljenje da to ne bi sprečilo države članice da izvršavaju svoje obaveze prema Zajednici ili bi značilo da bi Sud bio nadležan da ispituje obaveze prema Zajednici u odnosu na Konvenciju. Predstavka je saglasna ratione personae, jer cilj predstavke nije da se ospore odredbe UN ili EZ već njihova primena od strane Irske. Kompatibilna je i ratione materiae jer član 1 ne isključuje preispitivanje određene vrste mere ili bilo kog dela nadležnosti države članice. Kao ilustraciju, Institut je naveo pitanja koja je Sud razmatrao u nekoliko slučajeva, uključujući predmete Cantoni, Matthews i Waite and Kennedy (vidi gore). Budući da ni UN ni EZ ne pružaju jednaku zaštitu ljudskih prava (posebno kada se posmatra sa tačke gledišta pristupa pojedinaca toj zaštiti i ograničenja prethodnog referentnog postupka), žalbu bi moralo proglasiti prihvatljivom.
  2. Što se tiče merituma žalbe po članu 1 Protokola br. 1, Institut je smatrao prvobitno oduzimanje aviona potpuno opravdanim ali je ostavio otvorenom opravdanost nastavka zadržavanja vazduhoplova posle oktobra meseca 1994. godine.
III. PROCENA SUDA
 
A. Član 1 Konvencije
  1. Stranke i treće strane su iznele brojna zapažanja u pogledu člana 1 Konvencije u vezi s obavezom države Irske po Konvenciji za privremenu zaplenu, imajući u vidu njene obaveze prema EZ. Članom 1 je propisano kako sledi:

"Visoke strane ugovornice jemče svakome u svojoj nadležnosti prava i slobode određene u delu I ove Konvencije"

  1. Tekst člana 1 zahteva da se države članice pozovu na odgovornost za svako kršenje prava i sloboda koje štiti Konvencija počinjeno protiv pojedinaca pod njihovom "nadležnošću" (Ilascu and Others v. Moldova and Russia (GC), br. 48787/99, st. 311, ECHR 2004-...). Pojam "nadležnost" odražava značenje te reči u međunarodnom pravu (Gentilhomme, Schaff-Benhadji and Zerouki v. France, presuda od 14. maja 2002. godine, st. 20, Banković and Others v. Belgium i 16 drugih zemalja ugovornica, (decision), br. 52207/99, st. 59-61, ECHR 2001-XII; i Assanidze v. Georgia, ECHR 2004-..., st. 137), tako da se sudska nadležnost države smatra prvenstveno teritorijalnom (vidi predmet Banković, st. 59), nadležnost za koju se smatra da se vrši na celoj teritoriji države (vidi Ilascu and Others, st. 312).
  2. U ovom slučaju nije osporeno da su postupak na koji se podnosilac žalio, zadržavanje vazduhoplova koji je on bio iznajmio na određeno vreme, izvršile vlasti tužene države na svojoj teritoriji nakon odluke o privremenoj zapleni koju je doneo ministar za saobraćaj Irske. U takvim okolnostima kompanija podnosilac, kao adresant osporenog postupka, potpada pod "nadležnost" države Irske, sa posledicom da je njena žalba na taj postupak saglasna s odredbama Konvencije ratione loci, personae i materiae.
  3. Stav Suda je takođe da su podnesci pomenuti u stavu 135 u vezi sa obimom odgovornosti tužene države zalaze u meritum žalbe po članu 1 Protokola br. 1 pa će biti razmotreni dole.

B. Član 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju

  1. Ovaj član glasi:

"Svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbedila naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni"

  1. Nije osporeno da je postojalo "ometanje" (zadržavanje vazduhoplova) "poseda" podnosioca (koristi od zakupa vazduhoplova) i Sud ne vidi razlog da zaključi drugačije (vidi, na primer, predmet Stretch v. the United Kingdom, br. 44277/98, st. 32-35, 24. juna 2003. godine).

1. Primenljivo pravilo

  1. Međutim stranke se nisu saglasile o pitanju da li se to ometanje svodilo na lišavanje imovine (prvi stav člana 1 Protokola br. 1) ili na regulisanje korišćenja te imovine (st. 2). Sud primećuje da u jemčenju imovinskog prava ovaj član obuhvata "tri odvojena pravila": prvo pravilo, koje je izloženo u prvoj rečenici drugog stava, je opšte prirode i izražava načelo neometanog uživanja imovine; drugo pravilo, u drugoj rečenici prvog stava, pokriva lišavanje imovine i određene uslove u vezi s tim; treće pravilo, navedeno u drugom stavu, priznaje da države ugovornice mogu da, između ostalog, regulišu korišćenje imovine u skladu s opštim interesom. Ta pravila nisu "različita" u smislu da su nevezana: drugo i treće pravilo se tiču određenih slučajeva ometanja prava na neometano uživanje imovine, pa bi ih znači trebalo tumačiti u svetlu opšteg načela izloženog u prvom pravilu (vidi predmet AGOSI,st. 48).
  2. Sud smatra da se režim sankcija svodio na regulisanje korišćenja imovine za koju se smatra da je od koristi bivšoj SRJ i da je osporeno zadržavanje vazduhoplova bilo izvršna mera tog režima. Podnosilac jeste izgubio korist iz oko tri godine od ukupno četiri godine zakupa, ali je taj gubitak bio sastavni deo pomenute kontrole korišćenja imovine. Sledi da je u posmatranom slučaju primenljiv drugi stav člana 1 (predmet AGOSI, st. 50-51 i Gasus Dosier-und F¸rdertechnik GmbH v. the Netherlands, presuda od 23. februara 1995. godine, Serija A br. 306-B, st. 59), pri čemu "opšta načela međunarodnog prava" u posebnom smislu prvog stava člana 1 Protokola br. 1 (na koji se oslonio podnosilac) ne zahtevaju da budu posebno razmotrena (Gasus Dosier-und F¸rdertechnik GmbH, st. 66-74).

2. Pravni osnov osporenog ometanja

  1. Stranke su zauzele dijametralno   oprečne stavove po   pitanju da  li je privremena zaplena u svakom trenutku bila zasnovana na pravnim obavezama države Irske koje su proizilazile iz člana 8 Uredbe EZ br.  990/93. Za svrhu razmatranja ovog pitanja, Sud napominje da je dužnost prvenstveno domaćih vlasti, posebno sudova, da tumače i primenjuju domaće zakonske propise, čak i kada se ti zakoni odnose na međunarodno pravo ili ugovore. Isto tako, pravosudni organi Zajednice su u boljoj poziciji da tumače i primenjuju pravo EZ. U oba slučaja, uloga ovog Suda je samo da odredi da li posledice takvih sudskih odluka u saglasnosti sa Konvencijom (vidi, mutatis mutandis, Waite and Kennedy,st. 54,i Streletz, Kessler and Krenz v. Germany (GC), br. 34044/96, 35532/87, 44801/ 98, st. 49, ECHR 2001-II).
  2. Mada se podnosilac ukratko osvrnuo i na ulogu Irske u Savetu EZ (st. 115 gore), Sud primećuje da je u suštini stav podnosioca da ne osporava odredbe same Uredbe već njihovu primenu.
  3. Nakon što je usvojena, Uredba EZ br. 990/93 je bila "opšte primenljiv" i "u potpunosti obavezujući" propis (prema čl. 189, sada čl. 249, Ugovora o EZ), tako da je važio za sve države članice, nijedna nije mogla da na zakonit način odstupi od bilo koje odredbe. Pored toga, njena "neposredna primenljivost" nije osporena, a po mišljenju Suda nije ni mogla biti osporena. Uredba je postala deo domaćeg prava na snazi od 28. aprila 1993. godine, kada je objavljena u "Službenom listu", pre dana privremene zaplene i bez potrebe za donošenje zakona za primenu tog propisa (vidi i st. 65 i83 u gornjem tekstu). Kasnije usvajanje SI br. 144 iz 1933. godine nije kako je podnosilac tvrdio imalo nikakav uticaj na zakonitost privremene zaplene; SI je jednostavno regulisao određena administrativna pitanja (identitet nadležnog organa i sankcije koje treba primeniti u slučaju kršenja propisa), kako je predviđeno članom 9 i 10 Uredbe EZ. Mada je podnosilac postavio pitanje o tome koje telo je nadležno za svrhe Uredbe (st. 120, gore), Sud smatra sasvim predvidljivim da bi ovlašćenje za privremenu zaplenu sadržano u članu 8 Uredbe EZ br. 990/93 primenio ministar za saobraćaj. Tačno je da je "postanak" Uredbe EZ br. 990/93 bila rezolucija Saveta bezbednosti UN usvojena po članu VII Povelje UN (stav koji je detaljno razvila Država i neke treće stranke). Mada je rezolucija bila od značaja za tumačenje Uredbe (vidi mišljenje GP-a i presudu ESP, st. 45-50 i 52-55 u gornjem tekstu), rezolucija nije bila deo domaćeg prava Irske (Sudija Marfi, st. 35 gore) pa nije ni mogla da predstavlja pravni osnov za privremenu zaplenu vazduhoplova od strane ministra za saobraćaj. Sledi da su vlasti Irske s pravom smatrale sebe obaveznima da privremeno zaplene bilo koji vazduhoplov u odlasku na kojeg su smatrale da se odnosi član 8 Uredbe EZ br. 990/93. Odluka vlasti da je član 8 bio primenljiv je kasnije potvrđena od strane između ostalih i ESP-a (st. 54-55 gore).
  4. Sud takođe smatra prihvatljivim stav Evropske komisije da je dužnost države da vrši odanu saradnju (čl. 5, sada čl. 10, Ugovora o EZ) zahtevala od nje da Vrhovnom sudu podnese žalbu na presudu Višeg suda iz juna 1997. godine kako bi se razjasnilo tumačenje Uredbe EZ br. 990/93. Bio je to prvi put da je ta Uredba bila primenjena, a tumačenje Višeg suda se razlikovalo od tumačenja Komiteta za sankcije, tela koje su UN formirale da bi se tumačila rezolucija Saveta bezbednosti primenjena Uredbom EZ.
  5. Sud se takođe slaže sa Državom i Evropskom komisijom da Vrhovni sud nije imao nikakva realna diskreciona ovlašćenja, kako pre tako i posle svog prethodnog obraćanja ESP-u, iz razloga datih dole. Kao prvo, budući da protiv njegovih odluka ne postoji domaći pravni lek, Vrhovni sud je morao da izvrši prethodno obraćanje uzimajući u obzir odredbe člana 177 (sada čl. 234) Ugovora o EZ i presudu ESP-a u predmetu CILFIT (vidi st. 98 gore): odgovor na pitanje tumačenja postavljeno ESP-u nije bio jasan (zaključci Komiteta za sankcije i ministra za saobraćaj su bilu u suprotnosti sa stavom Višeg suda); to pitanje je bilo od ključnog značaja za slučaj (vidi opis Višeg suda ključnog pitanja u slučaju i njegovu presudu, na koju se ministar za saobraćaj žalio Vrhovnom sudu, st. 35-36 gore); i po ovom pitanju nije postojala nikakva prethodna odluka ESP-a. Na ovaj nalaz ne utiče zaključak u odluci Suda upredmetu Moosbrugger v. Austria (na koji se oslonio podnosilac) da pojedinac per se nema pravo na obraćanje ESP-u. Kao drugo, odluka ESP-a je za Vrhovni sud bila obavezujuća (st. 99 gore). Kao treće, odluka ESP-a je u suštini odredila tok domaćeg sudskog postupka u ovom slučaju. Imajući u vidu pitanje Vrhovnog suda i odgovor ESP-a, jedini zaključak koji je Vrhovni sud mogao da načini je da je Uredba EZ br. 990/93 primenljiva na vazduhoplov podnosioca. Štaviše, pogrešno je tvrditi, kao je to učinio podnosilac, da je Vrhovni sud mogao da izda određene druge naloge pored odluke ESP-a (uključujući još jednu molbu ESP-u za "objašnjenje") u pogledu troškova privremene zaplene, odštete i ublažavanja režima sankcija do koga je u međuvremenu bilo došlo. U podnesku i izjavi Vrhovnom sudu iz oktobra 1996. godine podnosilac nije ova pitanja obrazložio do detalja ili molio taj sud da izda takve dopunske naloge. U svakom slučaju, od podnosioca se nije tražilo da plati troškove privremene zaplene. Da Uredba EZ br. 990/93 nije obuhvatala mogućnost nadoknade štete bilo je jasno iz nalaza GP-a i ESP-a (koji su smatrali da je primena propisa opravdana bez obzira na štetu koja bi bila izazvana) i iz odredbe o troškovima sadržane u drugoj rečenici člana 8 Uredbe. Sledi da su principi podjednake primene i prednosti prava EZ nad domaćim pravom (st. 92 i 96 gore) sprečavali Vrhovni sud da naloži nadoknadu štete. Kao što je navedeno u stavu 105 gore, Uredba EZ br. 2472/94 kojim je ublažen režim sankcija EZ iz oktobra 1994. godine je izričito isključila iz svog dejstva vazduhoplove koji su već bili zakonito privremeno zaplenjeni, a ni ESP (u svojoj odluci iz jula 1996. god.) ni Vrhovni sud (u presudi iz oktobra 1996. god.) nisu se osvrnuli na ovo pitanje.
  6. Iz ovih razloga Sud nalazi da osporeno ometanje nije bilo posledica primene diskrecionih ovlašćenja od strane vlasti Irske, ni po pravu EZ ni po irskom pravu, već da se svodilo na ispunjenje svojih pravnih obaveza koje izviru iz prava EZ od strane države Irske, posebno člana 8 Uredbe EZ br. 990/93.

3. Da li je privremena zaplena bila opravdana

(a) opšti pristup koji treba primeniti

  1. Budući da bi drugi stav trebalo tumačiti u svetlu opšteg načela izraženog u prvom stavu člana 1, mora da postoji razuman odnos srazmernosti između primenjenih sredstava i željenog cilja: Sud mora da odredi da je ustanovljena pravična ravnoteža između zahteva opšteg interesa u ovom pogledu i interesa pojedinačne kompanije koja je u pitanju. U svom odlučivanju država ima široko polje slobodne procene u pogledu sredstava koje će koristiti i pitanja da li su posledice opravdane u opštem interesu za svrhu postizanja željenog cilja (predmet AGOSI,st. 52).
  2. Sud iz svojih nalaza u stavovima 145-148 u gornjem tekstu smatra jasnim da je opšti interes koji je bio u pozadini osporenog postupka poštovanje pravnih obaveza koje proizilaze iz članstva države Irske u EZ. Štaviše, to je legitiman interes prilične težine. Konvencija mora da bude tumačena u svetlu svih relevantnih pravila i načela međunarodnog prava primenljivih u odnosima između strana ugovornica (čl. 31, st. 3 (c) Bečke konvencije o zakonu o međunarodnim ugovorima od 23. maja 1969. godine i predmet Al-Adsani v. the United Kingdom ((GC),br. 35763/97, st. 55, ECHR 2001-XI), a ta načela obuhvataju i načelo pacta sunt servanda. Sud takođe već dugo prepoznaje rastući značaj međunarodne saradnje i posledične potrebe da se osigura dobro funkcionisanje međunarodnih organizacija (predmeti Waite and Kennedy, st. 63 i 72, i Al-Adsani, st.54. Vidi takođe član 234(sada čl.307)Ugovora o EZ);ovo je od ključnog značaja za nadnacionalne organizacije kao što je EZ.[24]Ovaj Sud je dakle prihvatio da pridržavanje strane ugovornice pravu EZ predstavlja legitiman cilj od opšteg interesa u smislu člana 1 Protokola br. 1 (mutatis mutandis, S. A. Dangeville v. France dato gore,u st.47i55).
  3. Pitanje je dakle da li, i, ako jeste, u kojoj meri važan javni interes pridržavanja obavezama prema EZ može da opravda osporeno ometanje imovinskih prava podnosioca od strane države.
  4. Konvencija s jedne strane ne zabranjuje stranama ugovornicama da ustupe suverena ovlašćenja međunarodnoj organizaciji (uključujući tu i nadnacionalne organizacije) kako bi se ostvarivala saradnja u određenim oblastima (odluke u predmetu M. &Co., na str.144,i u predmetu Matthews, st. 32). Štaviše, čak i kao držalac takvih ustupljenih suverenih ovlašćenja, ta organizacija se ne smatra odgovornom po Konvenciji za postupke pred njenim organima ili za njihove odluke sve dok ona nije strana ugovornica (vidi CFDT v. European Communities, br. 8030/77, odluka Komisije od 10. jula 1978. godine, DR 13, str. 231; Dufay v. European Communities, br 13539/88, odluka Komisije od 19. januara 1989. godine; gore pomenute predmet M. & Co., str. 144, i presuda u predmetu Matthews, st. 32).
  5. S druge strane, prihvaćeno je takođe da je strana ugovornica odgovorna po članu 1 Konvencije za sva činjenja i nečinjenja svojih organa bez obzira na to da li je dotično činjenje ili nečinjenje posledica domaćeg prava ili neophodnosti poštovanja međunarodnih pravnih obaveza. Član 1 ne pravi razliku između vrste pravila ili mere koja je u pitanju i ne isključuje bilo koji deo "jurisdikcije" strane ugovornice iz preispitivanja saglasnosti sa Konvencijom (United Communist Party of Turkey and Others v. Turkey, presuda od 30. januara 1998. godine, Reports, 1998- I, st. 29).
  6. U cilju približavanja ovih stavova pa time ustanovljavanja dokle postupci države mogu da budu opravdani njenim pridržavanjem obavezama koje teku iz njenog članstva u nekoj međunarodnoj organizaciji kojoj je ustupila deo svog suvereniteta, Sud je zauzeo stav da bi oslobađanje država ugovornica od svojih obaveza prema Konvenciji u oblastima pokrivenim tim ustupanjima bilo nesaglasno sa svrhom i ciljem Konvencije: garantije koje pruža Konvencija bi bile ograničene i isključivane po želji, čime bi se Konvencija lišila svoje neopozive prirode i potkopala praktična i delotvorna priroda zaštite koju pruža (M. & Co.,str. 145, i Waite and Kennedy, str. 67). Smatra se da država zadržava odgovornosti po Konvenciji u vezi sa Ugovornim obavezama koje su nastale nakon što je Konvencija stupila na snagu (mutatis mutandis, gore pomenuta presuda u predmetu Matthews v. the United Kingdom, st. 29 i 32-34, i Prince Hans-Adam II of Liechtenstein v. Germany (GC), br. 42527/98, st. 47, ECHR 2001-VIII).
  7. Mišljenje je Suda da su postupci države preduzeti radi pridržavanja takvim pravnim obavezama opravdani sve dok se smatra da relevantna organizacija štiti osnovna prava, u pogledu kako bitnih jemstava koje pruža tako i mehanizama kojima kontroliše njihovo poštovanje, na način koji se može smatrati barem jednakim (ekvivalentnim) onom koji pruža Konvencija (vidi predmet M. & Co., odluka, str. 145, pristup sa kojim su se saglasile i stranke i Evropska komisija). Kada kaže "jednak" (ekvivalentan), Sud misli na "uporediv": zahtevati da bude "identičan" bi išlo protiv željenih interesa međunarodne saradnje (vidi st. 150 gore). Međutim, bilo koji nalaz jednakosti (ekvivalentnosti) ne bi mogao da bude konačan i bio bi podložan preispitivanju u svetlu bilo kakve relevantne promene u zaštiti osnovnih prava.
  8. Ako se smatra da organizacija pruža takvu ekvivalentnu zaštitu, pretpostavka će biti da država nije odstupila od zahteva Konvencije kada ona ne čini ništa više od primene pravnih obaveza koji teku iz njenog članstva u toj organizaciji. Međutim, takva pretpostavka može da bude i oborena ukoliko se, u okolnostima određenog slučaja, zaključi da je zaštita prava zajamčenih Konvencijom bila očigledno manjkava. U takvim slučajevima bi interes međunarodne saradnje bio podređen ulozi Konvencije kao "ustavnog instrumenta evropskog javnog reda" u oblasti ljudskih prava (Loizidou v. Turkey (prethodni prigovori), presuda od 23. marta 1995. godine, Serija A br.310,st. 75).
  9. Država dakle ostaje potpuno odgovorna po Konvenciji za sva dela koja su izvan njenih strogih međunarodnih obaveza. Ovo potvrđuju brojni slučajevi koje pominje podnosilac u stavu 117 u gornjem tekstu. Svaki od tih slučajeva (na primer presuda u predmetu Cantoni,st. 26) ticao se preispitivanja od strane ovog Suda primene diskrecionih prava države koje omogućava pravo EZ. Predmet Pellegrini je različit: pitanje odgovornosti države pokrenuto izvršenjem presude države koja nije ugovornica Konvencije (pomenuti predmet Drozd and Januosek, st. 110) ne može se porediti sa poštovanjem pravne obaveze koju je naložila međunarodna organizacija kojoj su stranke ugovornice ustupile deo svog suvereniteta. Predmet Matthews se takođe razlikuje: postupci za koje je ustanovljena odgovornost Velike Britanije bili su "međunarodni instrumenti kojima je ta država pristupila slobodnom voljom" (st. 33 presude). Presuda u predmetu Kondova (st. 76 u gornjem tekstu), na koju se podnosilac takođe oslonio, je u saglasnosti s odgovornošću države prema Konvenciji za postupke koje ne zahtevaju međunarodne pravne obaveze.
  10. Budući da se osporeni potupak ticao jedino pridržavanja Irske svojim pravnim obavezama koje proističu iz članstva u EZ (st. 148 gore), Sud će sada ispitati da li se javlja prezumpcija da se Irska pridržavala svojih obaveza po Konvenciji kada je ispunila te pravne obaveze, i da li je bilo kakva prezumpcija oborena u o kolnostima posmatranog slučaja.

(b) Da li je postojala prezumpcija poštovanja Konvencije u relevantnom vremenskom periodu?

  1. Sud je (st. 73-81 gore) opisao jemstva za osnovna prava EZ koja vladaju državama članicama, institucijama Zajednice kao i fizičkim i pravnim licima ("pojedincima"). Mada Ugovor o formiranju EZ u početku nije sadržao izričite odredbe za zaštitu ljudskih prava, ESP je kasnije zaključio da su takva prava sadržana u opštim načelima prava EZ koje on štiti i da Konvencija ima "poseban značaj" kao izvor tih prava. Poštovanje ljudskih prava je postalo "uslov zakonitosti akata Zajednice" (st. 73-75 gore, zajedno sa mišljenjem GP u ovom slučaju u st. 45 -50) i u svom zaključivanju se ESP veoma često poziva na odredbe Konvencije i na praksu ovog Suda. U relevantno vreme su ovi koraci preduzeti po osnovu sudske prakse već bili izraženi u određenim dopunama Ugovora o EZ (posebno određeni aspekti Zakona o jednoj Evropi iz 1986. godine i UEU u st. 77-78 gore). Evolucija je nastavljena i nakon toga. Ugovor iz Amsterdama iz 1997. godine pomenut je u stavu 79 gore. Mada nisu u potpunosti obavezujuće, odredbe Povelje o osnovnim pravima u EU nadahnute su u znatnoj meri odredbama Konvencije i Povelja priznaje da Konvencija ustanovljava minimalne standarde ljudskih prava. Članom I-9 Ugovora iz Amsterdama je uveden Ustav Evrope (nije na snazi), a Povelja postaje osnovni zakon EU i Unija pristupa Konvenciji (vidi st. 80 - 81 gore).
  2. Međutim, efikasnost takvih bitnih garantija osnovnih prava z avisi od postojećih mehanizama nadzora kako bi se osiguralo poštovanje takvih prava.
  3. Sud se (u st. 86-90 gore) pozvao na sudsku praksu ESP u, između ostalog, tužbama za poništenje(čl.173,sada čl. 230),u tužbama protiv institucija Zajednice za neizvršenje obaveza po Ugovoru (čl. 175, sada čl. 230), srodnim tvrdnjama o nezakonitosti po članu 184 (sada čl. 241) i u tužbama protiv država članica za neizvršenje obaveza po Ugovoru (čl. 169, 170, 171, sada čl. 226, 227, 228).
  4. Tačno je da je po ovim odredbama pristup pojedinaca ESP-u ograničen: oni nemaju nikakav locus standi po članovima 169 i 170; njihovo pravo da podnose tužbe po članovima 173 i 175, pa time i po članu 184, je ograničeno: takođe nemaju pravo da podnose tužbe protiv drugih pojedinaca.
  5. Međutim, predmeti koje ESP-u podnose institucije Zajednice i države članice ipak predstavljaju važnu kontrolu pridržavanja normama Zajednice od koje posrednu korist imaju pojedinci. Pojedinci takođe mogu da podnose tužbe ESP-u za nadoknadu štete u vezi sa neugovornim obavezama institucija (st. 88 gore).
  6. Štaviše, sistem EZ pojednicima pruža pravni lek u vezi sa povredama prava EZ od strane država članica ili drugih pojedinaca prvenstveno kroz domaće sudove (vidi st. 85 i 91 gore). Neke odredbe Ugovora o EZ su od samog početka predviđale za domaće sudove komplementarnu ulogu uz kontrolne mehanizme Zajednice, posebno član 189 (pojam neposredne primenljivosti, sada čl. 249) i član 177 (postupak prethodne reference, sada čl. 234). Upravo je razvoj od strane ESP-a značajnih pojmova kao što su preimućstvo prava EZ, neposredno dejstvo, posredno dejstvo i odgovornost države (st. 92-95 gore) u velikoj meri uvećao ulogu domaćih sudova u primeni prava EZ i njegovih garantija osnovnih prava. ESP zadržava svoj nadzor nad primenom prava EZ od strane domaćih sudova, uključujući tu i jemstva osnovnih prava, postupkom koji je propisan članom 177 Ugovora o EZ na način opisan u stavovima 96-99 gore. Mada je uloga ESP-a ograničena na odgovor na pitanja o tumačenju ili punopravnosti koja mu postavljaju domaći sudovi, odgovor će često biti određujući za domaći sudski postupak (kao što je to upravo i bio u ovom slučaju - vidi st. 147 gore), a detaljna uputstva o rokovima i sadržaju prethodnih referenci uspostavljena su odredbama Ugovora o EZ i kasnije razvijena od strane ESP-a sudskom praksom. Stranke u postupku pred domaćim sudom imaju pravo da svoj slučaj izlože ESP-u tokom postupka po članu 177. Takođe je od značaja činjenica da domaći sudovi funkcionišu u pravnim sistemima u koje je uneta Konvencija, mada u različitom stepenu.
  7. U tim okolnostima Sud nalazi da se za zaštitu osnovnih prava od strane prava EZ može smatrati da jeste, i da je u dotičnom trenutku bila, "ekvivalentna" (u smislu stava 155 u gornjem tekstu) sa sistemom Konvencije. Sledi da se javlja prezumpcija da Irska nije odstupila od zahteva Konvencije kada je primenila pravne obaveze koje proističu iz njenog članstva u EZ (vidi st. 156).

(c) Da li je u ovom slučaju ta prezumpcija oborena?

  1. Sud je uzeo u obzir prirodu ometanja, opšti interes i režim sankcija koji su stajali iza privremene zaplene, kao i odluku ESP-a (u svetlu mišljenja GP-a), odluku koju je Vrhovni sud bio obavezan da poštuje i to je i učinio. Sud smatra jasnim da nije došlo do nefunkcionisanja mehanizama kontrole poštovanja prava zajamčenih Konvencijom. Stav je Suda, dakle, da se ne može reći da je zaštita prava podnosioca zajamčenih Konvencijom bila očigledno manjkava, sa posledicom da relevantna prezumpcija pridržavanja Konvenciji od strane tužene države nije oborena.

4. Zaključak po članu 1 Protokola br. 1

  1. Sledi da privremena zaplena vazduhoplova nije proizvela povredu člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju.

IZ OVIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  1. Odbacuje prethodne prigovore; i
  2. Smatra da nije postojala povreda člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju;

 

Sačinjeno na engleskom i francuskom jeziku i objavljeno na javnoj raspravi u zgradi Suda u Strazburu dana 30. juna 2005. godine.

Hristos Rozakis                 Pol Mahoni

Predsednik                  Sekretar suda

 

U skladu sa člana 45, stavom 2 Konvencije i članom 74, stavom 2 Poslovnika Suda, uz ovu presudu pripojena su sledeća izdvojena mišljenja:

  1. zajedničko saglasno mišljenje g. Rozakisa, gospođe Tulkens, g. Traje, gospođe Botučarove, g. Zagrebelskog i g. Garlickog;
  2. saglasno mišljenje g. Resa.

 

ZAJEDNIČKO SAGLASNO MIŠLJENJE

SUDIJA ROZAKISA, TULKENSOVE, TRAJE, BOTUČAROVE, ZAGREBELSKOG I GARLICKOG

(Prevod)

Mada se slažemo s operativnim odredbama presude, naime da u ovom slučaju nije postojala povreda člana 1 Protokola br. 1, ne slažemo se sa svim koracima u rezonovanju većine, niti sa svim aspektima analize, pa nam je ovde namera da razjasnimo određena pitanja koja smatramo važnim.

1. U posmatranju člana 1 Konvencije, presuda ispravno naglašava, na osnovu sudske prakse Suda, da iz formulacije odredbe sledi da su države ugovornice odgovorne za sva kršenja prava i sloboda koje štiti Konvencija počinjena protiv lica koja su pod njihovom "jurisdikcijom" (vidi st. 136). Presuda zaključuje da je žalba kompanije-podnosioca saglasna s odredbama Konvencije ne samo ratione loci (što nije osporeno) i ratione personae (što nije ni osporavano) već i ratione materiae (vidi st. 137). Sud nedvosmisleno utvrđuje svoju nadležnost da ispita saglasnost sa Konvencijom domaće mere usvojene na osnovu Uredbe EZ, i u tome odstupa od odluke koju je u predmetu M. & Co. v. the Federal Republic of Germany donela Evropska komisija za ljudska prava 9. februara 1990. godine (br. 13258/87, Decisions and Reports 64,str.138).

Danas je prihvaćeno i potvrđeno da se načelo da član 1 Konvencije "ne pravi razliku između vrste pravila ili mere koja je u pitanju i ne isključuje nijedan deo "jurisdikcije" država članica iz ispitivanja saglasnosti sa Konvencijom" (United Communist Party of Turkey and Others v. Turkey, presuda od 30. januara 1998. godine, Reports, 1998-I, st. 29) takođe odnosi na pravo Evropske zajednice. Sledi da su države članice odgovorne, po članu 1 Konvencije, za sva postupanja i nepostupanja svojih organa, bez obzira da li im je izvor domaće pravo ili neophodnost ispunjivanja međunarodnih obaveza.

2. U razmatranju navodne povrede člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju, i nakon što je odredio primenljivo pravilo i pravni osnov za osporeno ometanje, zadatak Suda je bio da ispita da li postoji razuman odnos srazmernosti između sredstva koje je primenjeno i željenog cilja, i, u skladu s tim, da odredi da li je ustanovljena pravična ravnoteža između zahteva opšteg interesa i interesa kompanije- podnosioca. Po svojoj prirodi se takvo ispitivanje srazmernosti može da vrši jedino in concreto.

U posmatranom slučaju presuda usvaja opšti pristup zasnovan na pojmu prezumpcije: "Ako se smatra da organizacija pruža takvu (uporedivu) ekvivalentnu zaštitu (osnovnih prava), pretpostavka će biti da država nije odstupila od zahteva Konvencije kada ona ne čini ništa više od primene pravnih obaveza koji teku iz njenog članstva u toj organizaciji. Međutim, takva pretpostavka može da bude i oborena ukoliko se, u okolnostima određenog slučaja, zaključi da je zaštita prava zajamčenih Konvencijom bila očigledno manjkava" (vidi st. 156).

3. Čak i ako pretpostavimo da takva "ekvivalentna zaštita" postoji - nalaz koji, štaviše, kako je u presudi sasvim ispravno navedeno, ne bi mogao da bude konačan i bio bi podložan preispitivanju u svetlu bilo koje relevantne promene u zaštiti osnovnih prava (vidi st. 155) - ne smatramo sasvim ubedljivim pristup koji je usvojen kako bi se ustanovilo da je takva zaštita postojala u posmatranom slučaju.

Većina se bavi opštim apstraktnim preispitivanjem sistema EZ (vidi st. 159-164) - preispitivanjem na koje sve stranke ugovornice Evropske konvencije o ljudskim pravima ne bi ni na koji način mogle da polože pravo - i zaključuje da se zaštita osnovnih prava od strane prava EZ može smatrati "ekvivalentnom" sistemu Konvencije, time omogućujući da se u igru uvede pojam prezumpcije (vidi st. 165).

Nije ni potrebno da kažemo da mi taj nalaz ne osporavamo. Potpuno smo uvereni u rastući značaj osnovnih prava i njihove sveobuhvatne integracije u sistem EZ, kao i velikih promena sudske prakse koje se događaju u ovoj oblasti. Međutim, i dalje važi situacija u kojoj EU nije pristupila Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i da potpuna zaštita još uvek ne postoji na evropskom nivou.

Štaviše, kako je u presudi ispravno navedeno, "efikasnost takvih bitnih garantija osnovnih prava zavisi od postojećih mehanizama nadzora kako bi se osiguralo poštovanje takvih prava" (vidi st. 160). Gledano iz ove proceduralne perspektive, presuda minimizuje ili ne uzima uopšte u obzir određene činioce koji ustanovljavaju stvarnu razliku i čine nerazumnim zaključak da "ekvivalentna zaštita" postoji u svakom slučaju.

S jedne strane, imamo molbu za prethodnu odluku podnesenu Sudu pravde Evropskih zajednica koju je podneo ne kompanija-podnosilac već Vrhovni sud Irske. Takva referenca ne predstavlja žalbu već molbu za tumačenjem (čl. 234 Ugovora iz Rima). Mada je tumačenje prava EZ koje je dao Sud pravde Evropskih zajednica obavezujuće za sud koji je poslao upit, u odlučivanju o sporu pred njim taj sud zadržava u potpunosti diskreciono pravo da odluči kako da tu odluku primeni in concreto.Isto tako, u svome opštem preispitivanju "ekvivalentne zaštite" presuda je najverovatnije trebalo da detaljnije ispita one situacije koje se, doduše, ne tiču ovog slučaja ali u kojima Sud pravde Evropskih zajednica dozvoljava domaćim sudovima određenu diskrecionu fleksibilnost u primeni njegovih odluka i koje bi mogle da postanu predmet predstavki Evropskom sudu za ljudska prava. Međutim, iz stava 157 presude i reference na predmet Cantoni v. France (presuda od 15. novembra 1996. godine, Reports of Judgements and Decisions 1996-V) je jasno da korišćenje diskrecije u primeni prethodne odluke Suda pravde Evropskih zajednica nije pokriveno prezumpcijom "ekvivalentne zaštite".

S druge strane, kao što sama presuda priznaje, pristup pojedinaca sudu EZ je "ograničen" (vidi st. 162). Ipak, kako je Sud naveo u predmetu Mamatkulov and Askarov v. Turkey (GC), br. 46827/99 i 46951/99, od 4. februara 2005. godine, pravo na pojedinačnu predstavku je "jedan od kamena temeljaca u mašineriji primene prava i sloboda zajamčenih Konvencijom" (vidi st. 122 te presude). Pravosudna zaštita u pravu EZ jeste zasnovana na nizu žalbenih postupaka, među kojima obraćanje Sudu pravde za prethodnu odluku zauzima važno mesto. Međutim, i dalje je slučaj da bez obzira na njenu vrednost molba za prethodnu odluku podrazumeva interno, apriori, preispitivanje. Ono nema istu prirodu i nije zamena za spoljašnji, a posteriori, nadzor Evropskog suda za ljudska prava, koji se vrši nakon podnošenja pojedinačnih predstavki.

Pravo na pojedinačne predstavke je jedna od osnovnih obaveza koje preuzimaju države kada ratifikuju Konvenciju. Teško je dakle prihvatiti da je trebalo da bude moguće da one umanje delotvornost ovog prava za lica pod svojom jurisdikcijom po osnovu ustupanja određenih ovlašćenja Evropskoj zajednici. Za Sud bi značilo, da ostavi pravosudnom sistemu EU zadatak obezbeđenja "ekvivalentne zaštite" bez da ostavi za sebe sposobnost da se slučaj po slučaj uveri da je ta zaštita zaista "ekvivalentna", da se Sud prećutno miri sa zamenom, u oblasti prava EZ, neke norme Konvencije drugom normom Zajednice koja je možda nadahnuta normom Konvencije ali čija ekvivalentnost sa tom drugom više ne bi bila podložna preispitivanju više vlasti.

4. Presuda doduše navodi da bi takvo in concreto preispitivanje ostalo moguće, jer bi prezumpcija mogla da bude osporena ako bi, u okolnostima ovog slučaja, Sud zaključio da je "zaštita prava zajamčenih Konvencijom bila očigledno manjkava" (vidi st. 156).

Mada je njegova priroda prilično nedefinisana, izgleda da kriterijum "očigledne manjkavosti" ustanovljava relativno nizak prag, što prilično odudara od nadzora koji se obično vrši po Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima. Budući da Konvencija definiše minimalni stepen zaštite (čl. 53), bilo kakva ekvivalentnost između nje i zaštite EZ može da bude samo u pogledu sredstava, a ne rezultata. Štaviše, čini se da je još teže prihvatiti da bi pravo EZ moglo da bude ovlašćeno da u ime "ekvivalentne zaštite" primeni norme koje su blaže od onih u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, kada uzmemo u obzir da je formalno izvorište ovih drugih Povelja osnovnih prava Evropske unije, koja je i sama sastavni deo Ugovora o uniji koji ustanovljava Evropski ustav. Mada ovi dokumenti (još uvek) nisu stupili na snagu, član II-112 (3) Ugovora sadrži pravilo čija je moralna težina, čini se, već sada obavezujuća za bilo kakav budući zakonodavni ili pravosudni razvoj prava EU: "U meri u kojoj ova Povelja sadrži prava koja odgovaraju pravima zajamčenim Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, značenje i obim tih prava biće isti kao i onih zajamčenih pomenutom Konvencijom"

Da bi se dakle izbegla opasnost od dvostrukih standarda, neophodno je da stalno zadržimo dužnu pažnju. Ako bi se ta opasnost pojavila, ona bi stvorila različite obaveze strankama ugovornicama Evropske konvencije o ljudskim pravima, praveći razliku između onih koje su pristupile međunarodnim konvencijama i onih koje nisu. U drugom kontekstu, kontekstu zadržavanja prava, Sud je pomenuo mogućnost nejednakosti između država ugovornica i naglasio da bi to "išlo protiv cilja, izraženog u preambuli Konvencije, ostvarenja višeg stepena jedinstva u održavanju i daljem ostvarivanju ljudskih prava" (Loizidou v. Turkey, (prethodni prigovori), presuda od 23. marta 1995. godine, Serija A br. 310, st. 77).

 

SAGLASNO MIŠLJENJE SUDIJA RESA

1. Ova presuda pokazuje koliko će važno biti da Evropska unija pristupi Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima kako bi se kompletirao kontrolni mehanizam Konvencije, iako je ova presuda ostavila daleko iza sebe pristup u takozvanom predmetu M. & Co. (predstavka br. 13258/87, odluka Komisije od 9. februara 1990. godine, DR 64). Presuda je prihvatila nadležnost Suda ratione loci, personae i materiae po članu 1 Konvencije, jasno odstupajući od pristupa koji bi EZ proglasio imunom, makar posredno, od bilo kakvog nadzora ovog Suda. Što se tiče ispitivanja merituma žalbe, ovde je pitanje da li postoji razuman odnos srazmernosti između s jedne strane ometanja imovine podnosioca i s druge opšteg interesa. Na osnovu svoje prakse Sud je razvio, posebno u predmetu Waite and Kennedy v. Germany (GC), br. 26083, ECHR 1999-I, poseban ratio decidendi u pogledu obima svog nadzora u predmetima koji se tiču međunarodnih i nadnacionalnih organizacija. Mogu da se složim sa rezultatom u ovom predmetu da nije bilo povrede člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju, i da ometanje korišćenja imovine podnosioca - u opštem interesu održavanja režima sankcija UN i EU - nije prekoračilo ograničenja koja bi svaka trgovačka kompanija morala da bude spremna da prihvati u svetlu tog opšteg interesa. Moglo bi se tvrditi da bi čitav pojam pretpostavljenog poštovanja Konvencije od strane međunarodnih organizacija, posebno EZ, bio nepotreban, pa šak i opasan, za buduću zaštitu ljudskih prava u državama ugovornicama kada deo svojih suverenih prava ustupe međunarodnoj organizaciji.

2. Presudu ne treba smatrati korakom ka stvaranju dvostrukih merila. Pojam prezumpcije poštovanja Konvencije ne bi trebalo tumačiti tako da isključuje pojedinačno ispitivanje ovog Suda, slučaj po slučaj, da li je stvarno postojala povreda Konvencije. Slažem se sa nalazom Suda da unutar EZ postoji delotvorna zaštita osnovnih prava i sloboda, uključujući i onih zajemčenih Konvencijom, i pored toga što je pristup pojedinaca Evropskom sudu pravde prilično ograničen, kao što je Sud i rekao, ako ne i kritikovao, u stavu 162. Sud se nije bavio pitanjem da li je ovaj ograničeni pristup stvarno u saglasnosti sa stavom 1 člana 6 Konvencije i da li odredbe bivšeg člana 173 ne bi trebalo šire tumačiti u svetlu stava 1 člana 6, pitanje koje je pokrenuto i pred prvostepenim sudom i pred ESP-om u predmetu J┌go-Qu┌r┌ & Cie SA v. Commission of the European Communities (br. T-177/01, (2002) ECR II-02365 (prvostepeni sud) i predmet br. C-263/02 P, (2004) ECR I- 3425, pred ESP. Vidi i presudu ESP u predmetu Uniín de Pequenos Agricultores v. Council of the European Union, br. C-50/00 P, (2002) ECR 2002 I-06677). Iz stava 162 presude u ovom slučaju ne bi trebalo izvući zaključak da Sud prihvata da stav 1 člana 6 ne zahteva šire tumačenje. Budući da garantije Konvencije ustanovljavaju jedino obaveze "u pogledu rezultata", bez da definišu sredstva koja bi trebalo koristiti, čini se da je moguće da se zaključi da se za zaštitu osnovnih prava od strane prava EZ, uključujući i prava po Konvenciji, može smatrati da je bila "ekvivalentna" (vidi st. 165), mada zaštita Konvencije od strane ESP nije neposredna već posredna, putem različitih izvora zakona - opštih načela prava EZ.

Nekoliko puta je izrečena kritika da ova opšta načela prava EZ, kako je tumačeno sudskom praksom ESP-a, ne dostižu neophodna merila zaštite, budući da su ograničena opštim javnim interesom EZ. Ovo rezonovanje pravi prilične teškoće ESP-u da odredi postojanje povreda tih opštih načela prava EZ. Analiza Suda "ekvivalentnosti" zaštite je prilično formalna, i tiče se samo postupaka zaštite ali ne i sudske prakse ESP-a u odnosu na razne bitne garancije Konvencije: tu nedostaje veliki deo sudske prakse ESP-a u pogledu stepena i intenziteta zaštite imovinskih prava i primene člana 1 Protokola br. 1. Međutim, za očekivati je da bi u budućim slučajevima prezumpcija poštovanja Konvencije trebalo da bude i da će biti obogaćena razmatranjima o stepenu i intenzitetu zaštite određenog osnovnog prava zajamčenog Konvencijom. Po mom mišljenju nije moguće definitivno reći da u odnosu na prava zajamčena Konvencijom već postoji takva prezumpcija poštovanja Konvencije zbog samog formalnog sistema zaštite ESP-a. Trebalo bi očekivati da će odredbe Povelje o osnovnim pravima Evropske unije, ako ona stupi na snagu, možda pojačati i razjasniti ovaj stepen kontrole u budućnosti.

3. Sud je odredio da prezumpcija može da bude osporena jedino ako se, u okolnostima određenog slučaja, smatra da je zaštita prava zajamčenih Konvencijom bila očigledno manjkava. Zaštita je očigledno manjkava kada u proceduralnom pogledu nije postojalo odgovarajuće preispitivanje u datom slučaju, na primer: kada ESP nema nadležnost (kao u predmetu Segi and Gestoras Pro-AmnistŢa and Others v. Austria, Belgium, Denmark, Finland, France, Germany, Greece, Ireland, Italy, Luxembourg, the Netherlands, Portugal, Spain, Sweden and the United Kingdom (decision), br. 6422/02 i 9916/02, ECHR 2002-V); kada je ESP bio previše restriktivan u svom tumačenju pristupa pojedinaca tom sudu; ili pak u slučajevima kada je postojalo očigledno pogrešno tumačenje ili pogrešna primena od strane ESP garancija prava zajamčenih Konvencijom. Čak i ako stepen zaštite treba da bude samo "uporediv" a ne i "identičan", rezultat zaštite prava zajamčenih Konvencijom bi trebalo da bude isti. Nesumnjivo je da stepen kontrole obuhvata kako proceduralne tako i materijalne povrede garancija Konvencije. Stav 3 člana 35 Konvencije odnosi se na predstavke koje su očigledno neutemeljene i novi član 28, stav 1 (b), uveden Protokolom br. 14, ovlašćuje Komitet da očigledno dobro utemeljene predstavke proglasi prihvatljivim i da u isto vreme sačini presudu o suštini spora; to jest, prema slovu toga novog člana, ako se pitanje koje se obrađuje tiče tumačenja ili primene Konvencije (ili njenih Protokola) koji su već predmet utvrđene sudske prakse Suda. Moglo bi se zaključiti da je zaštita prava zajamčenog Konvencijom očigledno manjkava kada bi, u odlučivanju o ključnom pitanju u nekom predmetu, ESP odstupio od tumačenja ili primene Konvencije ili Protokola koji su već bili predmet utvrđene sudske prakse ovog Suda. U svim takvim slučajevima bi zaštita morala da bude smatrana očigledno manjkavom. U drugim slučajevima koji se tiču tumačenja ili primene prava zajamčenih Konvencijom, može se dogoditi da ESP odluči na način koji ovaj Sud ne bi bio spreman da prati u budućim slučajevima, ali bi u takvim slučajevima bilo teško reći da je manjkavost već bila očigledna. Ali ni taj rezultat ne bi trebalo isključiti ab initio. Oslanjajući se dakle na slovo Konvencije njenih Protokola, ne smatram stepen "očigledne manjkavosti" velikim korakom ka ustanovljavanju dvostrukog merila. Budući da bi u nekom budućem slučaju ESP bio pod obavezom da razmotri da li već postoji tumačenje ili primena Konvencije koje je predmet sudske prakse ovog Suda, ubeđen sam da će se očigledna manjkavost zaštite po javiti samo u sasvim izuzetnim slučajevima. U svetlu ovog tumačenja presude koje potvrđuje obavezu ESP-a da sledi "utvrđenu sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava", složio sam se sa geslom u stavu 156.

4. Verovatno je bilo moguće razmatrati do sitnijih detalja pitanja koja su pomenuta u stavu 166 ove presude. Sasvim kratko pominjanje prirode ometanja, opšteg interesa koji je stajao iza privremene zaplene, režima sankcija i odluke ESP-a (u svetlu mišljenja GP-a) ne bi trebalo smatrati otvorenim vratima kroz koja bi u budućnosti mogli da prođu bez daljeg preispitivanja slučajevi u kojima državne vlasti primenjuju pravo EZ. Sud se osvrnuo na činjenicu da nije nađeno nefunkcionisanje mehanizma kontrole i poštovanja prava zajamčenih Konvencijom. Nefunkcionisanje poštovanja prava zajamčenih Konvencijom pojavilo bi se baš u tim slučajevima u kojima je zaštita bila očigledno manjkava u smislu koji sam pokušao da objasnim. Bilo bi verovatno od koristi da se ovo detaljnije objasni kako bi se izbegao utisak da države članice EZ žive pod drugačijim i labavijim sistemom zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda. Međutim, nema velike razlike u intenzitetu kontrole i nadzora koje vrši ovaj Sud između ovih država i država van EZ (na primer Rusije i Ukrajine).

5. Stav 150 zahteva komentar opšte prirode u pogledu tumačenja Konvencije "u svetlu bilo kakvih relevantnih pravila i načela međunarodnog prava", koja obuhvataju i pacta sunt servanda.Ovo se ne može tumačiti tako da međunarodni ugovori sklopljeni između stranaka ugovornica imaju prvenstvo nad Konvencijom. Sasvim suprotno: kako je Sud naveo u predmetu Matthews v. the United Kingdom (GC), br. 24833/94, ECHR 1999-I - međunarodni ugovori sklopljeni izmeću stranaka ugovornica moraju da budu u saglasnosti sa odredbama Konvencije. Isto važi i za ugovore kojima su ustanovljene međunarodne organizacije. Značaj međunarodne saradnje i potreba da se obezbedi dobro funkcionisanje međunarodnih organizacija ne može da opravda da stranke ugovornice stvaraju i ulaze u međunarodne organizacije koje nisu u saglasnosti sa Konvencijom. Pored toga, međunarodni ugovori kao što je Konvencija mogu da odstupe od pravila i načela međunarodnog prava koja važe u odnosima između stranaka ugovornica. Sledi da u predmetu Al-Adsani v. the United Kingdom (GC), br. 35763/97, ECHR 2001-XI, koji je Sud naveo u presudi u ovom predmetu, pristup Suda u odnosu između raznih izvora međunarodnog prava nije bio ispravan. Ispravno pitanje bi bilo da li i u kojoj meri Konvencija garantuje pojedinačan pristup sudovima u smislu stava 1 člana 6 i da su se stranke mogle i da li bi ih trebalo posmatrati tako da su ipak zadržale pravilo o imunitetu država. Budući da li su stranke ugovornice mogle da se odreknu svog prava da se pozovu na imunitet države tako što bi se saglasile sa stavom 1 člana 6 Konvencije, početna tačka je trebalo da bude tumačenje samog stava 1 člana 6. Nažalost ovo pitanje nikad nije pokrenuto. U slučaju koji je pred nama ispravan je pristup trebalo da bude da se razmotri da li i u kojoj meri bi se moglo i trebalo pretpostaviti da stranke ugovornice zadržavaju poseban položaj međunarodnih ugovora kojima su formirane međunarodne organizacije u odnosu na Konvenciju. Čini se da Sud polazi od pretpostavke da su se države ugovornice prirodno složile da je vrednost međunarodne saradnje kroz međunarodne organizacije takva da može da nadjača Konvenciju u izvesnoj meri. S ovim zaključkom bih u principu mogao da se složim ukoliko bi sve stranke ugovornice Konvencije bile takođe članice dotičnih međunarodnih organizacija. Međutim, kako pokazuje primer Švajcarske i Norveške, čak i od samog početka evropskih integracija to nije bio slučaj.

 _________________________________

[1]  Pozivanje na ESP obuhvata gde je potrebno i pozivanje na prvostepeni sud.

[2]  Stauder v. City of Ulm, predmet br. 29/69 (1969) ECR 419

[3]  Internationale Handelsgesellschaft, predmet br. 11/70 (1979) ECR 1125.

[4]  Nold v. Commission, predmet br. 4/73 (1974) ECR 291.

[5]  Rutili v. Minister of the Interior, predmet br. 46/75 (1975) ECR 1219 , i vidi stav 10 mišljenja br. 256/2003 Venecijanske komisije za demokratiju putem prava (Venecijanske komisije) o "Implikacijama pravosnažne povelje EU o osnovnim pravima

[6]  Hauer v. Land Rheinland-Pfalz, predmet br. 44/79 (1979) ECR 3727.

[7]   Na primer, Hauer v. Land Rheinland-Pfalz, u stavu 17 (čl. 1 Protokola br. 1); Regina v. Kent Kirk, predmet br. 63/83 (1984) ECR 2689, stav 22 (čl. 7); Johnston v. Chief Constable of the Royal Ulster Constabulary,predmet br.222/84(1986)ECR 1651,stav18(čl.6i13); Hoechst AG v. Commission, združeni predmeti br. 46/87 i 227/88 (1989) ECR 2859, stav 18 (čl. 8); Commission v. Germany, predmet br. 249/86 (1989) ECR 12163, stav 10 (čl. 8); ERT v. DEP, predmet br. C-260/89 (1991) ECR I-2925, stav 45 (čl. 10); Bosman and Others, predmet br. C-415/93 (1995) ECR I-4921,stav79(čl.11); Philip Morris International, Inc and Others v. Commission, združeni predmeti br. T-377/00, T-379/00, T-380/00, T-260/01 i T- 272/01 (2003) ECRII-1, stav 121(čl.6 i13) i Bodil Lindqvist, presuda od 6. novembra 2003. godine, predmet br. C-101/01 (2003) nije objavljeno, stav 90 (čl. 10).

[8]   Na primer, Criminal proceedings against X, združeni predmeti br. C-74/95 i C129/95 (1996) ECR I-6609, stav 25 (u vezi sa članom 7); Vereinigte Familiapress Zeitungsverlags-und vertriebs GmbH v. Heinrich Bauer Verlag,predmet br.C368/95 (1997) ECR I-3689, stavovi 25 i 26 (u vezi sa čl. 10); Lisa Jacqueline Grant v. South-West Trains Ltd, predmet br. C-249/96 (1998) ECR I-621, stavovi 33 i 34 (u vezi sa čl. 8, 12 i 14); Baustahlgewebe GmbH v. Commission,predmet br. C-185/95 (1998) ECR I-8417, stavovi 20 i 29 (u vezi sa čl. 6); Dieter Krombach v. Andr┌ Bamberski, predmet br. C-7/98 (2000) ECR I-1935, stavovi 39 i 40 (u vezi sa čl. 6); Mannesmannr¸hren-Werke AG v. Commission, predmet br. T-112/98 (2001) ECR II-729, stavovi 59 i 77 (u vezi sa čl. 6); Connolly v. Commission, predmet br. C- 274/99 (2001) ECR I-1611, stav 39 (u vezi sa čl. 10); Mary Carpenter v. Secretary of State for the Home Department,predmet br.C-60/00 (2002) ECR I-6279, stavovi 41 i 42 (u vezi sa čl. 8); Joachim Steffensen, predmet br. C-276/01 (2003) ECR I- 3735, stavovi 72, 75, 76 i 77 (u vezi sa čl. 6); Rechnungshof et al., združeni predmeti br. C-465/01, 138/01 i C-139/01 (2003) ECR I-4989, stavovi 73-77 i 83(u vezi sa čl. 8); Archer Daniels Midland Company and Archer Daniels Midland Ingredients Ltd v. Commission, predmet br. T-224/00 (2003) ECR II-2597, stavovi 39, 85 i 91 (u vezi sa čl. 7); SecretaryofState for the Home Department v. Hacene Akrich, predmet br. C-109/01 (2003) ECR I-9607, stavovi 58-60 (u vezi sa čl. 8); K. B. v. National Health ServicePensions Agencyand SecretaryofState forHealth, presuda od 7. januara 2004. godine, predmet br. 117/01 (2004), još nije objavljeno, stavovi33-35(u vezisa čl. 12); Herbert Karner Industrie-Auktionen GmbH v. Troostwijk GmbH, presuda od 25. marta 2004. godine, predmet br. C- 71/02 (2004), još nije objavljeno, stavovi 50 i 51 (u vezi sa čl. 10); Georgios Orfanopoulos and Others v. Land Baden-Wěrttemberg, presuda od 29. aprila 2004. godine, združeni predmeti br. C-482/01 i C-493/01 (2004), još nije objavljeno, stavovi 98 i 99 (u vezi sa čl. 8) i JFE Engineering Corp., Nippon Steel Corp., JFE Steel Corp. and Sumitomo Metal Industries Ltd v. Commission, presuda od 8. jula 2004. godine, združeni predmeti br.T-67/00,T-68/00,T-71/00 i Z-78/00 (2004), još nije objavljeno, stav 178 (u vezi sa čl. 6).

[9]   Pristupanje Zajednice Evropskoj konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda,mišljenje br.2/94(1996)ECR-1759.

[10]   The Queen v. the Secretary of State for the Home Department, ex parte Eleanora Ivanova Kondova, predmet C-235/99 (2001), ECR I-6427.

[11]  Koristi se bivša numeracija članova Ugovora o EZ (nakon koje su dati brojevi koji su sada na snazi), imajući u vidu period koji pokrivaju činjenice ovog slučaja.

[12]  Uniín de Pequenos Agricultores v. Council of the European Union, C-50/00 ECR (2002), I-6677.

[13]  Aktien-Zuckerfabrik Sch¸ppenstedt v. Council, predmet 5/71 (1971) ECR 975.

[14]     Internationale  Handelsgesellschaft  mbH   v   Einfuhr-und  Vorratsstelle   fěr Getreide und Futtermittel, predmet br 11/70 (1970), ER 1125.

[15]  U predmetu Van Gend en Loos v. Nederlandse Administratie des Belastingen, predmet br. 26/62 (1963) ECR 1.

[16]   Von Colson and Kamann v. Land Nordrhein-Westfalen, predmet br. 14/83 (1984) ECR 1891, i Marleasing SA La Comercial Internacional de Alementaciín SA, predmet br. C-1096/89 (1990) ECR 1-4135.

[17]  Francovich and Others v. Italy,pred. br.C-6 i9/90(1991)ECR I-5337.

[18]   Brasserie du Pecheur and R v. Secretary of State for Transport ex parte Factortame Ltd.,pred. br.C-46i 48/93 (1996) ECR I-1029. Vidi takođe K¸bler v. Austria, pred. br. C-224/01 (2003) ECR I-10239.

[19]  Commission v. Portugal, pred. br. C-55/02, presuda od 18. novembra 2002. godine, još nije objavljeno, stav 45.

[20]  Eugen Schmidberger, Internationale Transporte und Planzěge v. Austria, pred. br. C-112/00 (2003), ECR I-05659.

[21]  CILFIT Srl v. Ministro della Sanit, pred. br. 283/81 (1982) ECR 3415

[22]   Jacob Adlerblum v. Caisse nationale d'assurance vieillesse des travailleurs salaries pred. br. 93-75 (1975) ECR 02147.

[23]  Institut de Formation en Droits de l'Homme du Barreau de Paris.

[24]   Costa v. Ente Nazionale per l'Energia Electtrica (ENEL), predmet br. 6/64 (1964) ECR 585.

____________________

Prevod presude preuzet iz zbirke presuda "Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude II", Savet Evrope, Beograd 2006

 

 

 

GRAND CHAMBER

CASE OF BOSPHORUS HAVA YOLLARI TURİZM VE TİCARET ANONİM ŞİRKETİ v. IRELAND

(Application no. 45036/98)

JUDGMENT

STRASBOURG

30 June 2005

 

In the case of Bosphorus Hava Yolları Turizm ve Ticaret Anonim Şirketi v. Ireland,

The European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

 Mr C.L.Rozakis, President,
 Mr J.-P.Costa,
 Mr G.Ress,
 Sir Nicolas Bratza,
 Mr I.Cabral Barreto,
 Mrs F.Tulkens,

 Mrs V.Strážnická,
 Mr K.Jungwiert,
 Mr V.Butkevych,
 Mrs N.Vajić,
 Mr J.Hedigan,
 Mr M.Pellonpää,
 Mr K.Traja,
 Mrs S.Botoucharova,
 Mr V.Zagrebelsky,
 Mr L.Garlicki,
 Mrs A.Gyulumyan, judges,
and Mr P.J.Mahoney, Registrar,

Having deliberated in private on 29 September 2004 and 11 May 2005,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 45036/98) against Ireland lodged with the European Commission of Human Rights (“the Commission”) under former Article 25 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a company incorporated in Turkey, Bosphorus Hava Yolları Turizm (“the applicant company”), on 25 March 1997.

2.  The applicant company was represented by Mr J. Doyle, a lawyer practising in Dublin, instructed by Mr M.I. Özbay, the company's managing director and majority shareholder. The Irish Government (“the Government”) were represented by two successive Agents, Ms P. O'Brien and Mr J. Kingston, and by a co-Agent, Ms D. McQuade, all of the Department of Foreign Affairs.

3.  The applicant company alleged that the impounding of its leased aircraft by the respondent State had breached its rights under Article 1 of Protocol No. 1.

4.  The application was transmitted to the Court on 1 November 1998, when Protocol No. 11 to the Convention came into force (Article 5 § 2 of Protocol No. 11).

5.  Following the communication of the case to the respondent Government, the Turkish Government confirmed that it did not intend to make submissions in the case (Rule 44 of the Rules of Court).

6.  On 13 September 2001, following a hearing on the admissibility and merits, the application was declared admissible by a Chamber composed of Mr G. Ress, President, Mr I. Cabral Barreto, Mr V. Butkevych, Mrs N. Vajić, Mr J. Hedigan, Mr M. Pellonpää, Mrs S. Botoucharova, judges, and Mr V. Berger, Section Registrar.

7.  On 30 January 2004 that Chamber relinquished jurisdiction in favour of the Grand Chamber, none of the parties having objected (Article 30 of the Convention and Rule 72).

8.  The composition of the Grand Chamber was determined according to the provisions of Article 27 §§ 2 and 3 of the Convention and Rule 24.

9.  The applicant company and the Government each filed observations on the merits, to which each replied at the oral hearing (Rule 44 § 5). Written comments were also received from the Italian and United Kingdom Governments, and from the European Commission and the Institut de formation en droits de l'homme du barreau de Paris, which were given leave by the President to intervene (Article 36 § 2 of the Convention and Rule 44 § 2). The European Commission also obtained leave to participate in the oral hearing.

10.  The hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 29 September 2004 (Rule 59 § 3).

 

There appeared before the Court:

(a)  for the Government
Mr J. Kingston,  Agent,
Ms D. McQuade,  Co-Agent,
Mr G. Hogan, Senior Counsel,
Mr R. O'Hanlon, Senior Counsel, Counsel,
Mr P. Mooney, Adviser;

(b)  for the applicant company
Mr J. O'Reilly, Senior Counsel,
Mr T. Eicke, Barrister-at-Law,  Counsel,
Mr J. Doyle,  Solicitor.

Mr M.I. Özbay, managing director of the applicant company, also attended.

(c)  for the European Commission
Mr G. Marenco,
Ms S. Fries,
Mr C. Ladenburger,  Agents.
 

The Court heard addresses by Mr O'Reilly, Mr Hogan and Mr Marenco.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

A.  The lease agreement between JAT and the applicant company

11.  The applicant company is an airline charter company incorporated in Turkey in March 1992.

12.  By an agreement dated 17 April 1992, the applicant company leased two Boeing 737-300 aircraft from Yugoslav Airlines (JAT), the national airline of the former Yugoslavia. These were, at all material times, the only two aircraft operated by the applicant company. The lease agreement was a “dry lease without crew” for a period of forty-eight months from the dates of delivery of the two aircraft (22 April and 6 May 1992). According to the terms of the lease, the crew were to be the applicant company's employees and the applicant company was to control the destination of the aircraft. While ownership of the aircraft remained with JAT, the applicant company could enter the aircraft on the Turkish Civil Aviation Register provided it noted JAT's ownership.

13.  The applicant company paid a lump sum of 1,000,000 United States dollars (USD) per aircraft on delivery. The monthly rental was 150,000 USD per aircraft. On 11 and 29 May 1992 the two aircraft were registered in Turkey as provided for in the lease. On 14 May 1992 the applicant company obtained its airline licence.

B.  Prior to the aircraft's arrival in Ireland

14.  From 1991 onwards the United Nations adopted, and the European Community implemented, a series of sanctions against the Federal Republic of Yugoslavia (Serbia and Montenegro) – “the FRY” – designed to address the armed conflict and human rights violations taking place there.

15.  In January 1993 the applicant company began discussions with TEAM Aer Lingus (“TEAM”) with a view to having maintenance work (“C-Check”) done on one of its leased aircraft. TEAM was a limited liability company whose principal business was aircraft maintenance. It was a subsidiary of two Irish airline companies wholly owned by the Irish State. Memoranda dated 8 and 18 January 1993 showed that TEAM considered, on the basis of information obtained, that the applicant company was not in breach of the sanctions regime, noting that it was doing business with many companies, including Boeing, Sabena and SNECMA (a French aero-engine company). By a letter of 2 March 1993, TEAM requested the opinion of the Department of Transport, Energy and Communications (“the Department of Transport”) and included copies of its memoranda of January 1993. On 3 March 1993 the Department of Transport forwarded the request to the Department of Foreign Affairs.

16.  On 17 April 1993 the United Nations Security Council adopted Resolution 820 (1993), which provided that States should impound, inter alia, all aircraft in their territories “in which a majority or controlling interest is held by a person or undertaking in or operating from the [FRY]”. That resolution was implemented by Regulation (EEC) no. 990/93, which came into force on 28 April 1993 (see paragraph 65 below).

17.  On 5 May 1993 the Department of Foreign Affairs decided to refer the matter to the United Nations Sanctions Committee.

18.  By a letter of 6 May 1993, the Turkish Foreign Ministry indicated to the Turkish Ministry of Transport that it considered that the leased aircraft were not in breach of the sanctions regime and requested flight clearance pending the Sanctions Committee's decision. On 12 May 1993 Turkey sought the opinion of the Sanctions Committee.

C.  The impounding of the aircraft

19.  On 17 May 1993 one of the applicant company's leased aircraft arrived in Dublin. A contract with TEAM was signed for the completion of C-Check.

20.  On 18 May 1993 the Irish Permanent Mission to the United Nations indicated by facsimile to the Department of Transport that informal advice from the Secretary to the Sanctions Committee was to the effect that there was no problem with TEAM carrying out the work, but that an “informal opinion” from the “legal people in the Secretariat” had been requested. On 19 May 1993 the Department of Transport explained this to TEAM by telephone.

21.  On 21 May 1993 the Irish Permanent Mission confirmed to the Department of Foreign Affairs that the “informal legal advice” obtained from the “United Nations legal office” was to the effect that TEAM should seek the “guidance and approval” of the Sanctions Committee before signing any contract with the applicant company. It was recommended that TEAM submit an application to the Committee with relevant transaction details; if the applicant company was to pay for the maintenance, it was unlikely that the Committee would have a problem with the transaction. On 24May 1993 the Department of Transport received a copy of that facsimile and sent a copy to TEAM, who were also informed by telephone. By a letter dated 26 May 1993, the Irish Permanent Mission provided the Sanctions Committee with the required details and requested the latter's “guidance and approval”.

22.  On 21 May 1993 the Sanctions Committee disagreed with the Turkish government's view that the aircraft could continue to operate, referring to Resolution 820 (1993) of the United Nations Security Council. The Turkish Permanent Mission to the United Nations was informed of that opinion by a letter dated 28 May 1993.

23.  At noon on 28 May 1993 the applicant company was informed by TEAM that C-Check had been completed and that, on payment of USD 250,000, the aircraft would be released. Later that day payment was received and the aircraft was released. While awaiting air traffic control clearance to take off, the aircraft was stopped. In his report, the duty manager of Dublin Airport noted that TEAM had informed him that it had been advised by the Department of Transport that it would be “in breach of sanctions” for the aircraft to leave. He also stated that the aircraft had been scheduled to depart during that shift and that the airport police had been advised. TEAM informed the applicant company accordingly. The Department of Transport later confirmed by a letter (of 16 June 1993) its instructions of 28 May 1993:

“... [TEAM] were advised by this Department that, in the circumstances, TEAM should not release the [aircraft] ... Furthermore, it was pointed out that if TEAM were to release the aircraft TEAM itself might be in serious breach of the UN resolutions (as implemented by Council Regulation (EEC) no. 990/93) ... and the matter was under investigation. At the same time directions were given to Air Traffic Control, whose clearance is necessary for departure of aircraft, not to clear this aircraft for take-off.”

24.  By letters dated 29 May 1993 to the applicant company, TEAM noted that it was waiting for the opinion of the Sanctions Committee and that it had been advised by the authorities that release of the aircraft before receipt of that opinion would be in violation of the United Nations sanctions regime.

D.  Prior to judicial review proceedings

25.  By a memorandum dated 29 May 1993, the Turkish embassy in Dublin requested the release of the detained aircraft to Turkey, given the latter's commitment to the sanctions regime

26.  By a letter dated 2 June 1993, the Irish Permanent Mission informed the Sanctions Committee that the maintenance work had in fact already been carried out, that the government regretted the failure to abide by the procedure it had initiated and that the matter had been taken up with TEAM. The aircraft was being detained pending the Committee's decision.

27.  On 3 June 1993 the Irish government learned of the Sanctions Committee's reply to the Turkish government and that the chairman of the Committee had indicated that it would be likely to favour impounding. The Committee would not meet until 8 June 1993.

28.  On 4 June 1993 the European Communities (Prohibition of Trade with the Federal Republic of Yugoslavia (Serbia and Montenegro)) Regulations 1993 (Statutory Instrument no. 144 of 1993) were adopted. By a letter dated 8 June 1993, the Minister for Transport (Energy and Communications) informed the Dublin Airport managers that he had authorised the impounding, until further notice, of the aircraft pursuant to that statutory instrument.

29.  Shortly afterwards the applicant company's second aircraft was grounded in Istanbul, although the parties disagreed as to precisely why.

30.  By a letter of 14 June 1993, the Sanctions Committee informed the Irish Permanent Mission of the findings of its meeting of 8 June 1993:

“... the provision of any services to an aircraft owned by an undertaking in the [FRY], except those specifically authorised in advance by the Committee ..., would not be in conformity with the requirements of the relevant Security Council resolutions. The members of the Committee also recalled the provisions of paragraph 24 of [Resolution 820 (1993) of the United Nations Security Council] regarding such aircraft, under which the aircraft in question should have already been impounded by the Irish authorities. The Committee, therefore, would be extremely grateful for being apprised of any action on behalf of Your Excellency's Government to that effect.”

By a letter dated 18 June 1993, the Irish Permanent Mission informed the Sanctions Committee that the aircraft had been detained on 28 May 1993 and formally impounded on 8 June 1993.

31.  In a letter of 16 June 1993 to the Department of Transport, the applicant company challenged the impoundment, arguing that the purpose of Regulation (EEC) no. 990/93 was not to deal simply with legal ownership, but rather with operational control. On 24 June 1993 the Department replied:

“The Minister is advised that the intention and effect of the UN resolution as implemented through [Regulation (EEC) no. 990/93] is to impose sanctions by impounding the types of commercial asset mentioned in Article 8, including aircraft, in any case where a person or undertaking in or operating from the [FRY] has any ownership interest of the kind mentioned. As this view of the scope and effect of the original resolution has been confirmed by the [Sanctions Committee], the Minister does not feel entitled to apply [Regulation (EEC) no. 990/93] in a manner which would depart from that approach. ... the aircraft must remain impounded. ... the Minister appreciates the difficulty that [the applicant company] finds itself in and would be anxious to find any solution that was available to him under [Regulation (EEC) no. 990/93] which would permit the release of the aircraft.”

32.  By a letter dated 5 July 1993, the Turkish embassy in Dublin repeated its request for the release of the aircraft, stating that the Turkish government would ensure impoundment in accordance with the sanctions. The Irish government indicated to the Sanctions Committee, by a letter of 6 July 1993, that it would be favourably disposed to grant that request. On 4 August 1993 the Sanctions Committee ruled that the aircraft had to remain in Ireland, since the relevant resolutions required the Irish State to withhold all services from the aircraft, including services that would enable it to fly.

E.  The first judicial review proceedings: the High Court

33.  In November 1993 the applicant company applied for leave to seek judicial review of the Minister's decision to impound the aircraft. Amended grounds were later lodged taking issue with TEAM's role in the impoundment. On 15 April 1994 the High Court struck out TEAM as a respondent in the proceedings, the applicant company's dispute with TEAM being a private-law matter.

34.  On 15 June 1994 the applicant company's managing director explained in evidence that rental payments due to JAT had been set off against the deposits initially paid to JAT and that future rental payments were to be paid into a blocked bank account supervised by the Turkish Central Bank.

35.  On 21 June 1994 Mr Justice Murphy delivered the judgment of the High Court. The issue before him could,he believed, be simply defined as the question of whether the Minister for Transport was bound by Article 8 of Regulation (EEC) no. 990/93 to impound the applicant company's aircraft. He considered the Department of Transport's letter of 24 June 1993 to the applicant company to be the most helpful explanation of the Minister's reasoning. He found that:

“... it is common case that the transaction between JAT and [the applicant company] was entirely bona fide. There is no question of JAT having any interest direct or indirect in [the applicant company] or in the management, supervision or direction of the business of that company. ...

It is, however, common case that [resolutions of the United Nations Security Council] do not form part of Irish domestic law and, accordingly, would not of themselves justify the Minister in impounding the aircraft. The real significance of the [resolutions of the United Nations Security Council], in so far as they relate to the present proceedings, is that [Resolution 820 (1993) of the United Nations Security Council] ... provided the genesis for Article 8 of [Regulation (EEC) no. 990/93]. ...”

36.  In interpreting Regulation (EEC) no. 990/93, Mr Justice Murphy had regard to its purpose. He found the aircraft not to be one to which Article 8 applied, as it was not an aircraft in which a majority or controlling interest was held by a person or undertaking in or operating from the former FRY, and that the decision of the Minister to impound was therefore ultra vires. However, the aircraft was, at that stage, the subject of an injunction obtained (in March 1994) by a creditor of JAT (SNECMA) preventing it from leaving the country. That injunction was later discharged on 11 April 1995.

F.  The second judicial review proceedings: the High Court

37.  Having indicated to the applicant company that the Minister for Transport was investigating a further impoundment based on Article 1.1(e) of Regulation (EEC) no. 990/93, the Department of Transport informed the applicant company by a letter of 5 August 1994 of the following:

“The Minister has now considered the continuing position of the aircraft in the light of the recent ruling of the High Court and the provisions of the Council regulations referred to.

Arising out of the Minister's consideration, I am now directed to inform you that the Minister has ... directed that the aircraft ... be detained pursuant to Article 9 of [Regulation (EEC) no. 990/93] as an aircraft which is suspected of having violated the provisions of that regulation and particularly Article 1.1(e) and [Regulation (EEC) no.] 1432/92. The aircraft will remain detained pending completion of the Minister's investigation of the suspected violation as required under Article 9 and Article 10 of Regulation [(EEC) no.] 990/93.”

Although not noted in that letter, the Minister's concern related to the applicant company's setting off of JAT's financial obligations (certain insurance, maintenance and other liabilities) under the lease against the rental monies already paid by it into the blocked bank account.

38.  On 23 September 1994 the United Nations Security Council adopted Resolution 943 (1994). Although it temporarily suspended the sanctions as peace negotiations had begun, it did not apply to aircraft already impounded. It was implemented by Regulation (EC) no. 2472/94 on 10 October 1994.

39.  In March 1995 the applicant company was given leave to apply for judicial review of the Minister's decision to re-impound the aircraft. By a judgment of 22 January 1996, the High Court quashed the Minister's decision to redetain the aircraft. It noted that almost all of the monies which had been paid into the blocked account by the applicant company had by then been used up (with the consent of the holding bank in Turkey) in order to discharge JAT's liabilities under the lease. The crucial question before the High Court was the Minister's delay in raising Article 9 of Regulation (EEC) no. 990/93 given that the applicant company was an “innocent” party suffering heavy daily losses. The High Court found that the Minister had failed in his duty to investigate and decide such matters within a reasonable period of time, to conduct the investigations in accordance with fair procedures and to have proper regard for the rights of the applicant company.

40.  On 7 February 1996 the Irish government appealed to the Supreme Court and applied for a stay on the High Court's order. On 9 February 1996 the Supreme Court refused the Minister's application for a stay. The overriding consideration in deciding to grant the stay or not was to find a balance which did not deny justice to either party. Noting the significant delay of the Minister in raising Article 1.1(e) and the potentially minor damage to the State (monies owed for the maintenance and parking in Dublin Airport) compared to the applicant company's huge losses, the justice of the case was overwhelmingly in the latter's favour.

41.  The aircraft was therefore free to leave. By letters dated 12 and 14 March 1996, the applicant company, JAT and TEAM were informed that the Minister considered that he no longer had any legal responsibility for the aircraft.

G.  The first judicial review proceedings: the European Court of Justice (ECJ)

42.  On 8 August 1994 the Minister for Transport lodged an appeal in the Supreme Court against the High Court judgment of 21 June 1994. He took issue with the High Court's interpretation of Regulation (EEC) no. 990/93 and requested a preliminary reference to the ECJ (Article 177, now Article 234, of the Treaty establishing the European Community – “the EC Treaty”).

43.  By an order dated 12 February 1995, the Supreme Court referred the following question to the ECJ and adjourned the proceedings before it:

“Is Article 8 of [Regulation (EEC) no. 990/93] to be construed as applying to an aircraft which is owned by an undertaking the majority or controlling interest in which is held by [the FRY] where such aircraft has been leased by the owner for a term of four years from 22 April 1992 to an undertaking the majority or controlling interest in which is not held by a person or undertaking in or operating from the said [FRY]?”

44.  The parties made submissions to the ECJ. The applicant company noted that it was ironic that, following Resolution 943 (1994) of the United Nations Security Council, JAT aircraft could fly whereas its own remained grounded.

45.  On 30 April 1996 Advocate General Jacobs delivered his opinion. Given the majority interest of JAT in the aircraft, Article 8 of Regulation (EEC) no. 990/93 applied to it. The Advocate General disagreed with the Irish High Court, considering that neither the aims nor the texts of the relevant resolutions of the United Nations Security Council provided any reason to depart from what he considered to be the clear wording of Article 8 of Regulation (EEC) no. 990/93.

46.  As to the question of the respect shown in that regulation for fundamental rights and proportionality, the Advocate General pointed out:

“It is well established that respect for fundamental rights forms part of the general principles of Community law, and that in ensuring respect for such rights, the [ECJ] takes account of the constitutional traditions of the Member States and of international agreements, notably [the Convention], which has a special significance in that respect.

Article F(2) of the Treaty on European Union ... gives Treaty expression to the [ECJ's] case-law. ... In relation to the EC Treaty, it confirms and consolidates the [ECJ's] case-law underlining the paramount importance of respect for fundamental rights.

Respect for fundamental rights is thus a condition of the lawfulness of Community acts – in this case, the Regulation. Fundamental rights must also, of course, be respected by Member States when they implement Community measures. All Member States are in any event parties to the [Convention], even though it does not have the status of domestic law in all of them. Although the Community itself is not a party to the Convention, and cannot become a party without amendment both of the Convention and of the Treaty, and although the Convention may not be formally binding upon the Community, nevertheless for practical purposes the Convention can be regarded as part of Community law and can be invoked as such both in the [ECJ] and in national courts where Community law is in issue. That is so particularly where, as in this case, it is the implementation of Community law by Member States which is in issue. Community law cannot release Member States from their obligations under the Convention.”

47.  The Advocate General noted that the applicant company had relied on the right to peaceful enjoyment of property, protected by the Convention, and the right to pursue a commercial activity, recognised as a fundamental right by the ECJ. Having considered Sporrong and Lönnroth v. Sweden (judgment of 23 September 1982, Series A no. 52), he defined the essential question as being whether the interference with the applicant company's possession of the aircraft was a proportionate measure in the light of the aims of general interest Regulation (EEC) no. 990/93 sought to achieve. He had regard to the application of this test in AGOSI v. the United Kingdom (judgment of 24 October 1986, Series A no. 108) and Air Canada v. the United Kingdom (judgment of 5 May 1995, Series A no. 316-A) and to a “similar approach” adopted by the ECJ in cases concerning the right to property or the right to pursue a commercial activity (including Hauer v. Land Rheinland-Pfalz, Case 44/79 [1979] European Court Reports (ECR) 3727, §§ 17-30).

48.  While there had been a severe interference with the applicant company's interest in the lease, it was difficult to identify a stronger type of public interest than that of stopping a devastating civil war. While some property loss was inevitable for any sanctions to be effective, if it were demonstrated that the interference in question was wholly unreasonable in the light of the aims sought to be achieved, then the ECJ would intervene. However, the Advocate General felt that neither the initial decision to impound nor the continued retention of the aircraft could be regarded as unreasonable.

49.  Whether or not the financial impact of the sanctions were as outlined by the applicant company, a general measure of the kind in question could not be set aside simply because of the financial consequences the measure might have in a particular case. Given the strength of the public interest involved, the proportionality principle would not be infringed by any such losses.

50.  The Advocate General concluded that the contested decision did not

“... strike an unfair balance between the demands of the general interest and the requirements of the protection of the individual's fundamental rights. That conclusion seems consistent with the case-law of [this Court] in general. Nor has [the applicant company] suggested that there is any case-law under [the Convention] supporting its own conclusion.

The position seems to be no different if one refers to the fundamental rights as they result from 'the constitutional traditions common to the Member States' referred to in the case-law of [the ECJ] and in Article F(2) of the Treaty on European Union. In the [above-cited Hauer case, the ECJ] pointed out ..., referring specifically to the German Grundgesetz, the Irish Constitution and the Italian Constitution, that the constitutional rules and practices of the Member States permit the legislature to control the use of private property in accordance with the general interest. Again it has not been suggested that there is any case-law supporting the view that the contested decision infringed fundamental rights. The decision of the Irish High Court was based, as we have seen, on different grounds.”

51.  By a letter of 19 July 1996, TEAM informed JAT that the aircraft was free to leave provided that debts owed to TEAM were discharged.

52.  On 30 July 1996 the ECJ ruled that Regulation (EEC) no. 990/93 applied to the type of aircraft referred to in the Supreme Court's question to it. The ECJ noted that the domestic proceedings showed that the aircraft lease had been entered into “in complete good faith” and was not intended to circumvent the sanctions against the FRY.

53.  It did not accept the applicant company's first argument that Regulation (EEC) no. 990/93 did not apply because of the control on a daily basis of the aircraft by an innocent non-FRY party. Having considered the wording of Regulation (EEC) no. 990/93, its context and aims (including the text and aims of the United Nations Security Council resolutions it implemented), it found nothing to support the distinction made by the applicant company. Indeed, the use of day-to-day operation and control as opposed to ownership as a criterion for applying the regulation would jeopardise the effectiveness of the sanctions.

54.  The applicant company's second argument was that the application of Regulation (EEC) no. 990/93 would infringe its right to peaceful enjoyment of its possessions and its freedom to pursue a commercial activity because it would destroy and obliterate the business of a wholly innocent party when the FRY owners had already been punished by having their bank accounts blocked. The ECJ did not find this persuasive:

“It is settled case-law that the fundamental rights invoked by [the applicant company] are not absolute and their exercise may be subject to restrictions justified by objectives of general interest pursued by the Community (see [the above-cited Hauer case]; Case 5/88, Wachauf v. Bundesamt fuer Ernaehrung und Forstwirtschaft [1989] ECR 2609; and Case C-280/93, Germany v. Council [1994] ECR I-4973).

Any measure imposing sanctions has, by definition, consequences which affect the right to property and the freedom to pursue a trade or business, thereby causing harm to persons who are in no way responsible for the situation which led to the adoption of the sanctions.

Moreover, the importance of the aims pursued by the regulation at issue is such as to justify negative consequences, even of a substantial nature, for some operators.

The provisions of [Regulation (EEC) no. 990/93] contribute in particular to the implementation at Community level of the sanctions against the [FRY] adopted, and later strengthened, by several resolutions of the Security Council of the United Nations. ...

It is in the light of those circumstances that the aim pursued by the sanctions assumes a special importance, which is, in particular, in terms of [Regulation (EEC) no. 990/93] and more especially the eighth recital in the preamble thereto, to dissuade the [FRY] from 'further violating the integrity and security of the Republic of Bosnia-Herzegovina and to induce the Bosnian Serb party to cooperate in the restoration of peace in this Republic'.

As compared with an objective of general interest so fundamental for the international community, which consists in putting an end to the state of war in the region and to the massive violations of human rights and humanitarian international law in the Republic of Bosnia-Herzegovina, the impounding of the aircraft in question, which is owned by an undertaking based in or operating from the [FRY], cannot be regarded as inappropriate or disproportionate.”

55.  The answer to the Supreme Court's question was therefore:

“Article 8 of Council Regulation (EEC) no. 990/93 of 26 April 1993 concerning trade between the European Economic Community and the [FRY] applies to an aircraft which is owned by an undertaking based in or operating from the [FRY], even though the owner has leased it for four years to another undertaking, neither based in nor operating from [the FRY] and in which no person or undertaking based in or operating from [the FRY] has a majority or controlling interest.”

56.  On 6 August 1996 the Minister reinstated the impounding of the aircraft under Article 8 of Regulation (EEC) no. 990/93.

 

H.  The first and second judicial review proceedings: judgments of the Supreme Court

57.  By a notice of motion dated 29 October 1996, the applicant company applied to the Supreme Court for, inter alia, an order determining the action “in the light of the decision of the [ECJ]” and for an order providing for the costs of the Supreme Court and ECJ proceedings. The grounding affidavit of the applicant company of the same date stressed its bona fides, the benefit of having had the ECJ examine the regulation for the first time, the fact that ultimate responsibility for its predicament lay with the FRY authorities and that its operations had been destroyed by the impoundment. It referred to Regulation (EC) no. 2815/95, noting that it did not allow aircraft already impounded to fly whereas those not previously impounded could do so. Since its aircraft was the only one impounded under the sanctions regime, no other lessee could have initiated the action it had in order to clarify the meaning of the relevant regulation.

58.  On 29 November 1996 the Supreme Court delivered its judgment allowing the appeal of the Minister for Transport from the order of the High Court of 21 June 1994. It noted that the sole issue in the case was whether the Minister had been bound by Article 8 of Regulation (EEC) no. 990/93 to impound the aircraft. Having noted the answer of the ECJ, the Supreme Court simply stated that it was bound by that decision and the Minister's appeal was allowed.

59.  In May 1998 the Supreme Court allowed the appeal from the order of the High Court of 22 January 1996. Given the intervening rulings of the ECJ and of the Supreme Court (of July and November 1996, respectively), the appeal was moot since, from the date of the initial order of impoundment, the aircraft had been lawfully detained under Article 8 of Regulation (EEC) no. 990/93. There was no order as to costs.

I.  The return of the aircraft to JAT

60.  The applicant company's leases on both aircraft had expired by May 1996 (see paragraph 12 above). Further to the judgment of the Supreme Court of November 1996 (see paragraph 58 above) and given the relaxation of the sanctions regime (see paragraphs 67-71 below), JAT and the Minister for Transport reached an agreement in July 1997 concerning the latter's costs. JAT deposited 389,609.95 Irish pounds into a blocked account in the joint names of the Chief State Solicitor and its solicitors to cover all parking, maintenance, insurance and legal costs of the Minister for Transport associated with the impoundment. On 30 July 1997 the aircraft was returned to JAT.

 

II.  THE SANCTIONS REGIME: THE RELEVANT PROVISIONS

A.  Setting up the sanctions regime

61.  In September 1991 the United Nations Security Council (UNSC) adopted a Resolution (Resolution 713 (1991)) under Chapter VII of its Charter by which it expressed concern about the conflict in the former Yugoslavia and implemented a weapons and military embargo. UNSC Resolution 724 (1991), adopted in December 1991, established a Sanctions Committee to administer the relevant resolutions of the United Nations Security Council.

62.  The relevant parts of UNSC Resolution 757 (1992), adopted on 30 May 1992, provided as follows:

“5.  Decides further that no State shall make available to the authorities in the [FRY] or to any commercial, industrial or public utility undertaking in the [FRY], any funds, or any other financial or economic resources and shall prevent their nationals and any persons within their territories from removing from their territories or otherwise making available to those authorities or to any such undertaking any such funds or resources and from remitting any other funds to persons or bodies within the [FRY], except payments exclusively for strictly medical or humanitarian purposes and foodstuffs;

...

7.  Decides that all States shall:

(a)  Deny permission to any aircraft to take off from, land in or overfly their territory if it is destined to land in or has taken off from the territory of the [FRY], unless the particular flight has been approved, for humanitarian or other purposes consistent with the relevant resolutions of the Council, by the [Sanctions Committee];

(b)  Prohibit, by their nationals or from their territory, the provision of engineering or maintenance servicing of aircraft registered in the [FRY] or operated by or on behalf of entities in the [FRY] or components for such aircraft, the certification of airworthiness for such aircraft, and the payment of new claims against existing insurance contracts and the provision of new direct insurance for such aircraft;

...

9.  Decides further that all States, and the authorities in the [FRY], shall take the necessary measures to ensure that no claim shall lie at the instance of the authorities in the [FRY], or of any person or body in the [FRY], or of any person claiming through or for the benefit of any such person or body, in connection with any contract or other transaction where its performance was affected by reason of the measures imposed by the present resolution and related resolutions;”

The resolution was implemented in the European Community by a Council regulation of June 1992 (Regulation (EEC) no. 1432/92), which was in turn implemented in Ireland by statutory instrument: the European Communities (Prohibition of Trade with the Republics of Serbia and Montenegro) Regulations 1992 (Statutory Instrument no. 157 of 1992) made it an offence under Irish law from 25 June 1992 to act in breach of Regulation (EEC) no. 1432/92.

63.  UNSC Resolution 787 (1992), adopted in November 1992, further tightened the economic sanctions against the FRY. This resolution was implemented by Regulation (EEC) no. 3534/92, adopted in December 1992.

64.  UNSC Resolution 820 (1993), adopted on 17 April 1993, provided, inter alia, as follows:

“24.  Decides that all States shall impound all vessels, freight vehicles, rolling stock and aircraft in their territories in which a majority or controlling interest is held by a person or undertaking in or operating from the [FRY] and that these vessels, freight vehicles, rolling stock and aircraft may be forfeit to the seizing State upon a determination that they have been in violation of resolutions 713 (1991), 757 (1992), 787 (1992) or the present resolution;”

65.  This resolution was implemented by Regulation (EEC) no. 990/93, which came into force on 28 April 1993, once published in the Official Journal (L 102/14 (1993)) of that date (as specified in Article 13 of the regulation) pursuant to Article 191(2) (now Article 254(2)) of the Treaty establishing the European Community (“the EC Treaty”).

Articles 1.1(e) and 8 to 10 of that regulation provided as follows:

Article 1

“1.  As from 26 April 1993, the following shall be prohibited:

...

(e)  the provision of non-financial services to any person or body for purposes of any business carried out in the Republics of Serbia and Montenegro.”

Article 8

“All vessels, freight vehicles, rolling stock and aircraft in which a majority or controlling interest is held by a person or undertaking in or operating from the [FRY] shall be impounded by the competent authorities of the Member States.

Expenses of impounding vessels, freight vehicles, rolling stock and aircraft may be charged to their owners.”

Article 9

“All vessels, freight vehicles, rolling stock, aircraft and cargoes suspected of having violated, or being in violation of Regulation (EEC) no. 1432/92 or this Regulation shall be detained by the competent authorities of the Member States pending investigations.”

Article 10

“Each Member State shall determine the sanctions to be imposed where the provisions of this [Regulation] are infringed.

Where it has been ascertained that vessels, freight vehicles, rolling stock, aircraft and cargoes have violated this Regulation, they may be forfeited to the Member State whose competent authorities have impounded or detained them.”

66.  On 4 June 1993 the Irish Minister for Tourism and Tradeadopted the European Communities (Prohibition of Trade with the Federal Republic of Yugoslavia (Serbia and Montenegro)) Regulations 1993 (Statutory Instrument no. 144 of 1993), the relevant part of which provided as follows:

“3.  A person shall not contravene a provision of [Regulation (EEC) no. 990/93].

4.  A person who, on or after the 4th day of June, 1993, contravenes Regulation 3 of these Regulations shall be guilty of an offence and shall be liable on summary conviction to a fine not exceeding £1,000 or to imprisonment for a term not exceeding 12 months or to both.

5.  The Minister for Transport, Energy and Communications shall be the competent authority for the purpose of Articles 8 and 9 of [Regulation (EEC) no. 990/93] except in so far as the said Article 8 relates to vessels and the said Article 9 relates to cargoes.

6.  (1)  The powers conferred on the Minister for Transport, Energy and Communications by Articles 8 and 9 of [Regulation (EEC) no. 990/93] as the competent authority for the purposes of those Articles may be exercised by –

(a)  members of the Garda Síochána,

(b)  officers of customs and excise,

(c)  Airport Police, Fire Services Officers of Aer Rianta, ...

(d)  Officers of the Minister for Transport ... duly authorised in writing by the Minister for Transport, Energy and Communications in that behalf.

...

(3)  A person shall not obstruct or interfere with a person specified in sub-paragraph (a), (b) or (c) of paragraph (1) of this Regulation, or a person authorised as aforesaid, in the exercise by him of any power aforesaid.

(4)  A person who, on or after the 4th day of June, 1993, contravenes sub-paragraph (3) of this Regulation shall be guilty of an offence and shall be liable on summary conviction to a fine not exceeding £500 or to imprisonment for a term not exceeding 3 months or to both.

7.  Where an offence under Regulation 4 or 6 of these Regulations is committed by a body corporate and is proved to have been so committed with the consent, connivance or approval of or to have been attributable to any neglect on the part of any person, being a director, manager, secretary or other officer of the body corporate or a person who was purporting to act in any such capacity, that person as well as the body corporate, shall be guilty of an offence and shall be liable to be proceeded against and punished as if he were guilty of the first-mentioned offence.”

B.  Lifting the sanctions regime

67.  UNSC Resolution 943 (1994), adopted on 23 September 1994, provided, inter alia, as follows:

“(i)  the restrictions imposed by paragraph 7 of Resolution 757 (1992), paragraph 24 of Resolution 820 (1993) with regard to aircraft which are not impounded at the date of adoption of this Resolution, ...

shall be suspended for an initial period of 100 days from the day following the receipt ... of a report from the Secretary-General ...”

This resolution was implemented by Regulation (EC) no. 2472/94 of 10 October 1994, Article 5 of which suspended the operation of Article 8 of Regulation (EEC) no. 990/93 “with regard to aircraft ... which had not been impounded at 23 September 1994”.

68.  The suspension of UNSC Resolution 820 (1993) was extended further by periods of 100 days on numerous occasions in 1995, and these resolutions were each implemented by Community regulations.

69.  UNSC Resolution 820 (1993) was suspended indefinitely in 1995 by Resolution 1022 (1995). It was implemented in the Community by Regulation (EC) no. 2815/95 of 4 December 1995 which provided, inter alia, as follows:

“1.  [Regulation (EEC) no. 990/93] is hereby suspended with regard to the [FRY].

2.  As long as [Regulation (EEC) no. 990/93] remains suspended, all assets previously impounded pursuant to that Regulation may be released by Member States in accordance with the law, provided that any such assets that are subject to any claims, liens, judgments, or encumbrances, or which are the assets of any person, partnership, corporation or other entity found or deemed to be insolvent under the law or the accounting principles prevailing in the relevant Member State, shall remain impounded until released in accordance with the applicable law.”

70.  UNSC Resolution 820 (1993) was later definitively suspended. That suspension was implemented by Regulation (EC) no. 462/96 of 27 February 1996, the relevant part of which provided as follows:

“As long as the Regulations [inter alia, Regulation (EEC) no. 990/93] remain suspended, all funds and assets previously frozen or impounded pursuant to those Regulations may be released by Member States in accordance with law, provided that any such funds or assets that are subject to any claims, liens, judgments or encumbrances, ... shall remain frozen or impounded until released in accordance with the applicable law.”

71.  On 9 December 1996 Regulation (EC) no. 2382/96 repealed, inter alia, Regulation (EEC) no. 990/93. On 2 March 2000 the European Communities (Revocation of Trade Sanctions concerning the Federal Republic of Yugoslavia (Serbia and Montenegro) and Certain Areas of the Republics of Croatia and Bosnia-Herzegovina) Regulations 2000 (Statutory Instrument no. 60 of 2000) repealed Statutory Instrument no. 144 of 1993.

III.  RELEVANT COMMUNITY LAW AND PRACTICE

72.  This judgment is concerned with the provisions of Community law of the “first pillar” of the European Union.

A.  Fundamental rights: case-law of the ECJ[1]

73.  While the founding treaties of the European Communities did not contain express provisions for the protection of human rights, the ECJ held as early as 1969 that fundamental rights were enshrined in the general principles of Community law protected by the ECJ[2]. By the early 1970s the ECJ had confirmed that, in protecting such rights, it was inspired by the constitutional traditions of the member States[3] and by the guidelines supplied by international human rights treaties on which the member States had collaborated or to which they were signatories[4]. The Convention's provisions were first explicitly referred to in 1975[5], and by 1979 its special significance amongst international treaties on the protection of human rights had been recognised by the ECJ[6]. Thereafter the ECJ began to refer extensively to Convention provisions (sometimes where the Community legislation under its consideration had referred to the Convention)[7] and latterly to this Court's jurisprudence[8], the more recent ECJ judgments not prefacing such Convention references with an explanation of their relevance to Community law.

74.  In a judgment of 1991, the ECJ was able to describe the role of the Convention in Community law in the following terms[9]:

“41.  ... as the Court has consistently held, fundamental rights form an integral part of the general principles of law, the observance of which it ensures. For that purpose the Court draws inspiration from the constitutional traditions common to the Member States and from the guidelines supplied by international treaties for the protection of human rights on which the Member States have collaborated or of which they are signatories ... The [Convention] has special significance in that respect ... It follows that ... the Community cannot accept measures which are incompatible with observance of the human rights thus recognised and guaranteed.

42.  As the Court has held ... it has no power to examine the compatibility with the [Convention] of national rules which do not fall within the scope of Community law. On the other hand, where such rules do fall within the scope of Community law, and reference is made to the Court for a preliminary ruling, it must provide all the criteria of interpretation needed by the national court to determine whether those rules are compatible with the fundamental rights the observance of which the Court ensures and which derive in particular from the [Convention].”

75.  This statement has often been repeated by the ECJ, as, notably, in its opinion on accession by the Community to the Convention[10], in which it opined, in particular, that respect for human rights was “a condition of the lawfulness of Community acts”.

76.  In Kondova[11], relied on by the applicant company, the ECJ ruled on the refusal by the United Kingdom of an establishment request of a Bulgarian national on the basis of a provision in an association agreement between the European Community and Bulgaria:

“... Moreover, such measures [of the British immigration authorities] must be adopted without prejudice to the obligation to respect that national's fundamental rights, such as the right to respect for his family life and the right to respect for his property, which follow, for the Member State concerned, from the European Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms of 4 November 1950 or from other international instruments to which that State may have acceded.”

B.  Relevant treaty provisions[12]

1.  Concerning fundamental rights

77.  The case-law developments noted above were reflected in certain treaty amendments. In the preamble to the Single European Act of 1986, the Contracting Parties expressed their determination

“to work together to promote democracy on the basis of the fundamental rights recognised in the constitutions and laws of the Member States, in the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms ...”.

78.  Article 6 (formerly Article F) of the Treaty on European Union of 1992 reads as follows:

“1.  The Union is founded on the principles of liberty, democracy, respect for human rights and fundamental freedoms, and the rule of law, principles which are common to the Member States.

2.  The Union shall respect fundamental rights, as guaranteed by the European Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms signed in Rome on 4 November 1950 and as they result from the constitutional traditions common to the Member States, as general principles of Community law.

3.  The Union shall respect the national identities of its Member States.

4.  The Union shall provide itself with the means necessary to attain its objectives and carry through its policies.”

79.  The Treaty of Amsterdam of 1997 required the ECJ, in so far as it had jurisdiction, to apply human rights standards to acts of Community institutions and gave the European Union the power to act against a member State that had seriously and persistently violated the principles of Article 6(1) of the Treaty on European Union, cited above.

80.  The Charter of Fundamental Rights of the European Union, proclaimed in Nice on 7 December 2000 (not fully binding),states in its preamble that it

“reaffirms, with due regard for the powers and tasks of the Community and the Union and the principle of subsidiarity, the rights as they result, in particular, from the constitutional traditions and international obligations common to the Member States, the Treaty on European Union, the Community Treaties, the European Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, the Social Charters adopted by the Community and by the Council of Europe and the case-law of the Court of Justice of the European Communities and of the European Court of Human Rights”.

Article 52 § 3 of the Charter provides:

“In so far as this Charter contains rights which correspond to rights guaranteed by the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, the meaning and scope of those rights shall be the same as those laid down by the said Convention. This provision shall not prevent Union law providing more extensive protection.”

81.  The Treaty establishing a Constitution for Europe, signed on 29 October 2004 (not in force),provides in its Article I-9 entitled “Fundamental Rights”:

“1.  The Union shall recognise the rights, freedoms and principles set out in the Charter of Fundamental Rights which constitutes Part II.

2.  The Union shall accede to the European Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms. Such accession shall not affect the Union's competences as defined in the Constitution.

3.  Fundamental rights, as guaranteed by the European Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms and as they result from the constitutional traditions common to the Member States, shall constitute general principles of the Union's law.”

The Charter of Fundamental Rights cited above has been incorporated as Part II of this constitutional treaty.

2.  Other relevant provisions of the EC Treaty

82.  Article 5 (now Article 10) provides:

“Member States shall take all appropriate measures, whether general or particular, to ensure fulfilment of the obligations arising out of this Treaty or resulting from action taken by the institutions of the Community. They shall facilitate the achievement of the Community's tasks.

They shall abstain from any measure which could jeopardise the attainment of the objectives of this Treaty.”

83.  The relevant part of Article 189 (now Article 249) reads as follows:

“A regulation shall have general application. It shall be binding in its entirety and directly applicable in all Member States. ...”

The description of a regulation as being “binding in its entirety” and “directly applicable” in all member States means that it takeseffect[13] in the internal legal orders of member States without the need for domestic implementation.

84.  Article 234 (now Article 307) reads as follows:

“The rights and obligations arising from agreements concluded before 1 January 1958 or, for acceding States, before the date of their accession, between one or more Member States on the one hand, and one or more third countries on the other, shall not be affected by the provisions of this Treaty.

To the extent that such agreements are not compatible with this Treaty, the Member State or States concerned shall take all appropriate steps to eliminate the incompatibilities established. Member States shall, where necessary, assist each other to this end and shall, where appropriate, adopt a common attitude.

In applying the agreements referred to in the first paragraph, Member States shall take into account the fact that the advantages accorded under this Treaty by each Member State form an integral part of the establishment of the Community and are thereby inseparably linked with the creation of common institutions, the conferring of powers upon them and the granting of the same advantages by all the other Member States.”

C.  The European Community control mechanisms

85.  As regards the control exercised by the ECJ and national courts, the ECJ has stated as follows:

“39.  Individuals are ... entitled to effective judicial protection of the rights they derive from the Community legal order, and the right to such protection is one of the general principles of law stemming from the constitutional traditions common to the Member States. That right has also been enshrined in Articles 6 and 13 of the European Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms ...

40.  By Article 173 and Article 184 (now Article 241 EC), on the one hand, and by Article 177, on the other, the Treaty has established a complete system of legal remedies and procedures designed to ensure judicial review of the legality of acts of the institutions, and has entrusted such review to the Community Courts ... Under that system, where natural or legal persons cannot, by reason of the conditions for admissibility laid down in the fourth paragraph of Article 173 of the Treaty, directly challenge Community measures of general application, they are able, depending on the case, either indirectly to plead the invalidity of such acts before the Community Courts under Article 184 of the Treaty or to do so before the national courts and ask them, since they have no jurisdiction themselves to declare those measures invalid ..., to make a reference to the Court of Justice for a preliminary ruling on validity.

41.  Thus it is for the Member States to establish a system of legal remedies and procedures which ensure respect for the right to effective judicial protection.

42.  In that context, in accordance with the principle of sincere cooperation laid down in Article 5 of the Treaty, national courts are required, so far as possible, to interpret and apply national procedural rules governing the exercise of rights of action in a way that enables natural and legal persons to challenge before the courts the legality of any decision or other national measure relative to the application to them of a Community act of general application, by pleading the invalidity of such an act.”[14]

1.  Direct actions before the ECJ

(a)  Actions against Community institutions

86.  Article 173 (now Article 230) provides member States, the European Parliament, the Council and the Commission with a right to apply to the ECJ for judicial review of a Community act (“annulment action”). Applications from the Court of Auditors and the European Central Bank are more restricted and, while subject to even greater restrictions, an individual (a natural or legal person) can also challenge “a decision addressed to that person or ... a decision which, although in the form of a regulation or a decision addressed to another person, is of direct and individual concern to the former” (Article 173(4), now Article 230(4)).

87.  According to Article 175 (now Article 232) member States and the Community institutions can also call, among others, the Council, the Commission and the European Parliament to account before the ECJ for a failure to perform their Treaty obligations. Article 184 (now Article 241) allows a plea of illegality of a regulation (adopted jointly by the European Parliament and the Council, by the Council, by the Commission or by the European Central Bank) to be made during proceedings already pending before the ECJ on the basis of another Article: a successful challenge will result in the ECJ declaring its inapplicability inter partes, but not the annulment of the relevant provision.

88.  Having legal personality of its own, the European Community can be sued for damages in tort, described as its non-contractual liability. Its institutions will be considered liable for wrongful (illegal or invalid) acts or omissions by the institution (fautes de service) or its servants (fautes personnelles) which have caused damage to the claimant (Articles 178 and 215, now Articles 235 and 288). Unlike actions under Articles 173, 175 and 184 (now Articles 230, 232 and 241), and subject to the various inherent limitations imposed by the elements of the action to be established, there are no personal or locus standi limitations on the right to bring such an action. It can therefore provide an independent cause of action[15] before the ECJ to review the legality of an act or failure to act to those (including individuals) who do not have locus standi under Articles 173 or 175 but who have suffered damage.

(b)  Actions against member States

89.  Under Article 169 (now Article 226) and Article 170 (now Article 227), both the Commission (in fulfilment of its role as “guardian of the Treaties”) and a member State are accorded, notably, the right to take proceedings against a member State considered to have failed to fulfil its Treaty obligations. If the ECJ finds that a member State has so failed, the State shall be required to take the necessary measures to comply with the judgment of the ECJ (Article 171, now Article 228).The Commission can also take proceedings against a member State in other specific areas of Community regulation (such as State aids – Article 93, now Article 88).

(c)  Actions against individuals

90.  There is no provision in the EC Treaty for a direct action before the ECJ against individuals. Individuals may, however, be fined under certain provisions of Community law; such fines may, in turn, be challenged before the ECJ.

2.  Indirect actions before the national courts

91.  Where individuals seek to assert their Community rights before national courts or tribunals, they may do so in the context of any proceedings of national law, public or private, in which Community rights are relevant, in pursuit of any remedy, final or interim, under national law.

(a)  Direct effects

92.  The “direct effect” of a provision of Community law means that it confers upon individuals rights and obligations they can rely on before the national courts. A provision with direct effect must not only be applied by the domestic courts, but it will take precedence over conflicting domestic law pursuant to the principle of supremacy of Community law[16]. The conditions for acquiring direct effect are that the provision

“contains a clear and unconditional prohibition which is not a positive but a negative obligation. This obligation, moreover, is not qualified by any reservation on the part of the States which would make its implementation conditional upon a positive legislative measure enacted under national law. The very nature of this prohibition makes it ideally adapted to produce direct effects in the legal relationship between States and their subjects”[17].

93.  Certain EC Treaty provisions are considered to have direct effect, whether they impose a negative or positive obligation and certain have been found to have, as well as “vertical” effect (between the State and the individual), a horizontal effect (between individuals). Given the text of Article 189 (now Article 249), the provisions of regulations are normally considered to have direct effect, both vertically and horizontally. Directives and decisions can, in certain circumstances, have vertical direct effect, though recommendations and opinions, having no binding force, cannot generally be relied on by individuals before national courts.

(b)  The principles of indirect effect and State liability

94.  The rights an individual may claim under Community law are no longer confined to those under directly effective Community provisions: they now include rights based on the principles of indirect effect and State liability developed by the ECJ. According to the principle of “indirect effect” (“interprétation conforme”),a member State's obligations under Article 5 (now Article 10) require its authorities (including the judiciary) to interpret as far as possible national legislation in the light of the wording and purpose of the relevant directive[18].

95.  The principle of State liability was first developed in Francovich[19]. The ECJ found that, where a State had failed to implement a directive (whether or not directly effective), it would be obliged to compensate individuals for resulting damage if three conditions were met: the directive conferred a right on individuals; the content of the right was clear from the provisions of the directive itself; and there was a causal link between the State's failure to fulfil its obligation and the damage suffered by the person affected. In 1996 the ECJ extended the notion of State liability to all domestic acts and omissions (legislative, executive and judicial) in breach of Community law provided the conditions for liability were fulfilled[20].

(c)  Preliminary reference procedure

96.  In order to assist national courts in correctly implementing Community law and maintaining its uniform application[21], Article 177 (now Article 234) provides national courts with the opportunity to consult the ECJ. In particular, Article 177 reads as follows:

“The Court of Justice shall have jurisdiction to give preliminary rulings concerning:

(a)  the interpretation of this Treaty;

(b)  the validity and interpretation of acts of the institutions of the Community ...;

...

Where such a question is raised before any court or tribunal of a Member State, that court or tribunal may, if it considers that a decision on the question is necessary to enable it to give judgment, request the Court of Justice to give a ruling thereon.

Where any such question is raised in a case pending before a court or tribunal of a Member State against whose decisions there is no judicial remedy under national law, that court or tribunal shall bring the matter before the Court of Justice.”

97.  The ECJ described the nature of this preliminary reference procedure as follows[22]:

“30.  ... the procedure provided for by Article 234 EC is an instrument of cooperation between the Court of Justice and national courts by means of which the former provides the latter with interpretation of such Community law as is necessary for them to give judgment in cases upon which they are called to adjudicate ...

31.  In the context of that cooperation, it is for the national court seised of the dispute, which alone has direct knowledge of the facts giving rise to the dispute and must assume responsibility for the subsequent judicial decision, to determine in the light of the particular circumstances of the case both the need for a preliminary ruling in order to enable it to deliver judgment and the relevance of the questions which it submits to the Court. Consequently, where the questions submitted concern the interpretation of Community law, the Court of Justice is, in principle, bound to give a ruling ... ”

98.  Article 177 distinguishes between domestic courts which have a discretion to refer and those courts of last instance for which referral is mandatory. However, according to the CILFIT[23] judgment, both categories of court must first determine whether an ECJ ruling on the Community law matter is “necessary to enable it to give judgment”, even if the literal meaning of Article 177 would suggest otherwise:

“It follows from the relationship between the second and the third paragraphs of Article 177 that the courts ... referred to in the third paragraph have the same discretion as any other national court ... to ascertain whether a decision on a question of Community law is necessary to enable them to give judgment.”

In CILFIT the ECJ indicated that a court of final instance would not be obliged to make a reference to the ECJ if: the question of Community law was not relevant (namely, if the answer to the question of Community law, regardless of what it may be, could in no way affect the outcome of the case); the provision had already been interpreted by the ECJ, even though the questions in issue were not strictly identical; and the correct application of Community law was so obvious as to leave no scope for reasonable doubt, not only to the national court but also to the courts of the other member States and to the ECJ. This matter was to be assessed in the light of the specific characteristics of Community law, the particular difficulties to which its interpretation gave rise and the risk of divergences in judicial decisions within the Community.

99.  Once the reference is made, the ECJ will rule on the question put to it and that ruling is binding on the national court. The ECJ has no power to decide the issue before the national court and cannot therefore apply the provision of Community law to the facts of the particular case in question[24]. The domestic court will decide on the appropriate remedy.

IV.  OTHER RELEVANT LEGAL PROVISIONS

A.  The Vienna Convention on the Law of Treaties of 1969

100.  Article 31 § 1, entitled “General rule of interpretation”, provides that a treaty shall be interpreted “in good faith in accordance with the ordinary meaning to be given to the terms of the treaty in their context and in light of its object and purpose”. Article 31 § 3 further provides that, as well as the context, any subsequent practice in the application of the treaty which establishes the agreement of the parties regarding its interpretation together with any relevant rules of international law applicable in the relations between the parties shall be taken into account.

B.  The Irish Constitution

101.  The relevant part of Article 29 of the Irish Constitution reads as follows:

“1.  Ireland affirms its devotion to the ideal of peace and friendly co-operation amongst nations founded on international justice and morality.

...

3.  Ireland accepts the generally recognised principles of international law as its rule of conduct in its relations with other States.

4. 1o ...

10o  No provision of this Constitution invalidates laws enacted, acts done or measures adopted by the State which are necessitated by the obligations of membership of the European Union or of the Communities, or prevents laws enacted, acts done or measures adopted by the European Union or by the Communities or by institutions thereof, or by bodies competent under the Treaties establishing the Communities, from having the force of law in the State.”

THE LAW

I.  PRELIMINARY OBJECTIONS

102.  The Government maintained that the applicant company had failed to exhaust domestic remedies because it had not brought an action for damages (in contract or tort) against TEAM or initiated a constitutional action against Ireland. In any event, the application should have been introduced within six months of the ECJ ruling (since the Supreme Court had no choice but to implement that ruling) and was an abuse of the right of petition (given that the applicant company was not an “innocent” party, attempting as it did to mislead the domestic courts and this Court in a number of material respects). The European Commission added that the Supreme Court did not refer a question concerning Regulation (EC) no. 2472/94 to the ECJ because the applicant company had not relied on the regulation in the domestic proceedings. Other than referring to the Chamber's admissibility decision, the applicant company did not comment.

The Chamber considered, for reasons outlined in its decision, that it would have been unreasonable to require the applicant company to have taken proceedings in tort, contract or under the Constitution instead of, or during, its action in judicial review. It had not, moreover, been demonstrated that such proceedings offered any real prospects of success thereafter. The final decision, for the purposes of Article 35 § 1 of the Convention and the six-month time-limit, was that of the Supreme Court of November 1996 which applied the ECJ's ruling. Finally, the Chamber found that the parties' submissions about the applicant company's bona fides made under Article 35 § 3 of the Convention and under Article 1 of Protocol No. 1 were the same and, further, that the bona fides issue was so closely bound up with the merits of the complaint under the latter Article that it was appropriate to join it to the merits.

103.  The Grand Chamber is not precluded from deciding admissibility questions at the merits stage: the Courtcan dismiss applications it considers inadmissible “at any stage of the proceedings”, so that even at the merits stage (and subject to Rule 55 of the Rules of Court) it may reconsider an admissibility decision where it concludes that the applicationshould have been declared inadmissible for one of the reasons listed in Article 35 of the Convention (see Pisano v. Italy (striking out) [GC], no. 36732/97, § 34, 24 October 2002, and Odièvre v. France [GC], no. 42326/98, §§ 21-23, ECHR 2003-III).

104.  However, the Grand Chamber observes that the present preliminary objections are precisely the same as those raised before the Chamber, and dismissed by the latter in its admissibility decision, and it sees no reason to depart from the Chamber's conclusions in those respects. In particular, the Government have made no new legal submissions to the Grand Chamber as regards their exhaustion of domestic remedies and time-limit objections. While they have made additional factual submissions as regards the applicant company's bona fides upon which their abuse of process claim is based, this does not affect in any respect the Chamber's view that the bona fides issue would fall to be examined, if at all, as part of the merits of the complaint under Article 1 of Protocol No. 1.

105.  Without prejudice to the question of whether it is open to a third party admitted to a case following its admissibility to make a preliminary objection, the Grand Chamber does not consider that the above-noted comment of the European Commission warrants a conclusion that the applicant company failed to exhaust domestic remedies. Regulation (EC) no. 2472/94 expressly excluded from its provisions aircraft already impounded under Regulation (EEC) no. 990/93 and the applicant company had already challenged, in the very domestic proceedings to which the European Commission referred, the lawfulness of the original impoundment under Regulation (EEC) no. 990/93.

106.  The Court therefore dismisses all preliminary objections before it.

II.  SUBMISSIONS CONCERNING ARTICLE 1 OF THE CONVENTION AND ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1

107.  The applicant company maintained that the manner in which Ireland had implemented the sanctions regime to impound its aircraft was a reviewable exercise of discretion within the meaning of Article 1 of the Convention and a violation of Article 1 of Protocol No. 1. The Government disagreed, as did the third parties with the exception (in part) of the Institut de formation en droits de l'homme du barreau de Paris. The Court considersit clearer to set out the submissions made to it in the order followed below.

A.  The Government

1.  Article 1 of the Convention

108.  The Convention must be interpreted in such a manner as to allow States Parties to comply with international obligations so as not to thwart the current trend towards extending and strengthening international cooperation (see Waite and Kennedy v. Germany [GC], no. 26083/94, § 72, ECHR 1999-I, and Beer and Regan v. Germany [GC], no. 28934/95, § 62, 18 February 1999). It is not therefore contrary to the Convention to join international organisations and undertake other obligations where such organisations offer human rights protection equivalent to the Convention. This principle was first outlined in M. & Co.v. the Federal Republic of Germany (no. 13258/87, Commission decision of 9 February 1990, Decisions and Reports (DR) 64, p. 138) and was then endorsed in Heinz v. the Contracting Parties also parties to the European Patent Convention (no. 21090/92, Commission decision of 10 January 1994, DR 76-A, p. 125).

109.  The critical point of distinction for the Government was whether the impugned State act amounted to an obligation or the exercise of a discretion. If, on the one hand, the State had been obliged as a result of its membership of an international organisation to act in a particular manner, the only matter requiring assessment was the equivalence of the human rights protection in the relevant organisation (the “M. & Co. doctrine” described above). If, on the other hand, the State could as a matter of law exercise independent discretion, this Court was competent. Contrary to the applicant company's submission, Matthews v. the United Kingdom ([GC], no. 24833/94, ECHR 1999-I), Cantoniv. France (judgment of 15 November 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996-V) and Hornsby v. Greece (judgment of 19 March 1997, Reports 1997-II), had no application to the present case, as they were concerned with discretionary decisions available to, and taken by, States.

110.  Moreover, the Government considered that Ireland had acted out of obligation and that the European Community and the United Nations provided human rights protection equivalent to that of the Convention.

As to the international obligations of the Irish State, the Government argued that it had complied with mandatory obligations derived from UNSC Resolution 820 (1993) and Regulation (EEC) no. 990/93. As a matter of Community law, a regulation left no room for the independent exercise of discretion by the State. The direct effectiveness of Regulation (EEC) no. 990/93 meant that Statutory Instrument no. 144 of 1993 had no bearing on the State's legal obligation to impound. The ECJ later conclusively confirmed the applicability of Article 8 of Regulation (EEC) no. 990/93 and, thereby, the lawful basis for the impoundment. Even if the jurisdiction of the ECJ in a reference case could be considered limited, it had authoritatively resolved the present domestic action.

For the State to have done anything other than apply the ECJ ruling, even with a view to its Convention compliance, would have been contrary to its obligation of “loyal cooperation” (Article 5, now Article 10, of the EC Treaty – see paragraph 82 above) and undermined the special judicial cooperation between the national court and the ECJ envisaged by Article 177 (now Article 234) of the EC Treaty (see paragraphs 96-99 above). As to the applicant company's suggestion that the Supreme Court should have awarded compensation while applying the ECJ ruling, the Government considered that it was implicit in the opinion of the Advocate General in the ruling of the ECJ and in the second sentence of Article 8 of Regulation (EEC) no. 990/93 that that regulation did not envisage the payment of compensation. If the scheme envisaged was one of detention without compensation, it would be contrary to the principle of uniform application and supremacy of Community law for member States nevertheless to consider making an award.

Finally, the Government found unconvincing the applicant company's suggestion that the Supreme Court had exercised discretion in not taking account of the intervening relaxation of the sanctions regime. If the initial impoundment was lawful (under Article 8 of Regulation (EEC) no. 990/93 as confirmed by the ECJ), by definition, the partial relaxation of the sanctions regime in October 1994 did not apply to the applicant company's aircraft as it had already been lawfully impounded. The terms of Regulation (EC) no. 2472/94 were as mandatory and clear as those of Regulation (EEC) no. 990/93. It was, indeed, for this reason that a second reference to the ECJ raising Regulation (EC) no. 2472/94 would have been possible but pointless.

111.  As to the equivalence of the European Community human rights protection, the Government pointed to, inter alia, Article 6 of the Treaty on European Union, the judicial remedies offered by the ECJ and the national courts, the reliance on Convention provisions and jurisprudence by the ECJ and the declarations of certain Community institutions. Moreover, the applicant company had had the opportunity, unlike in Matthews, fully to ventilate its claim that its fundamental rights had been breached and the decision of the ECJ had been based on a consideration of its property rights. As to the United Nations, the Government pointed to Articles 1 § 3 and 55 of the United Nations Charter, together with the Universal Declaration of Human Rights of 1948 and the International Covenants on Civil and Political Rights and on Economic and Social and Cultural Rights of 1966.

2.  Article 1 of Protocol No. 1

112.  The Government's primary argument was that Ireland's compliance with its international obligations constituted in itself sufficient justification for any interference with the applicant company's property rights.

113.  In the alternative, the impounding of the aircraft amounted to a lawful and proportionate control of use of the applicant company's possessions in the public interest (see AGOSI v. the United Kingdom,judgment of 24 October 1986, Series A no. 108, pp. 17-18, § 51, and Air Canada v. the United Kingdom,judgment of 5 May 1995, Series A no. 316-A, p. 16, § 34). The margin of appreciation was broad, given the strength of the two public-interest objectives pursued: the principles of public international law, including pacta sunt servanda, pursuant to which the State discharged clear mandatory international obligations following the decisions of the relevant United Nations and European Community bodies (the Sanctions Committee and the ECJ), and participation in an international effort to end a conflict.

114.  The Government relied on their submissions in the context of Article 1 of the Convention in order to argue that Article 1 of Protocol No. 1 did not require compensation or account to have been taken of the relaxation of the sanctions regime in October 1994. They also made detailed submissions challenging the applicant company's bona fides, although they maintained that its innocence would not have rendered the impoundment inconsistent with Article 1 of Protocol No. 1. Finally, they replied to the applicant company's detailed allegations concerning the position of TEAM and, in particular, explained that proceedings had not been issued against TEAM because that would have amounted to applying retrospectively the criminal liability for which Statutory Instrument no. 144 of 1993 had provided

B.  The applicant company

1.  Article 1 of the Convention

115.  The applicant company considered that the terms of Regulation (EEC) no. 990/93 and the preliminary reference procedure admitted of State discretion for which Ireland was responsible under the Convention.

It agreed that if the substance of its grievance had resulted solely from Ireland'sinternational obligations, this Court would have had no competence. In M. & Co. (and other cases relied on by the Government), the complaint had been directed against acts of international organisations over the elaboration of which the member State had no influence and in the execution of which the State had no discretion. Since the applicant company was not challenging the provisions of Regulation (EEC) no. 990/93 or the sanctions regime per se, the “equivalent protection” principle of M. & Co. was not relevant. On the contrary, the Irish State had been intimately involved in the adoption and application of Regulation (EEC) no. 990/93 and had, at all material times, a real and reviewable discretion as to the means by which the result required by that regulation could be achieved.

116.  In particular, the applicant company considered that the State had impounded the aircraft as a preventive measure without a clear United Nations or European Community obligation to do so, and that it had not been obliged to appeal from the High Court judgment of June 1994. The Supreme Court was not required to refer a question to the ECJ (see CILFIT, cited above, and this Court's decision in Moosbrugger v. Austria (dec.), no. 44861/98, 25 January 2000). Subsequently, in referring the question it did to the ECJ, and since, under the terms of Article 177 (now Article 234), the ECJ could only reply to the interpretative (or validity) question raised, the Supreme Court had effectively chosen to exclude certain matters from the examination of the ECJ. Moreover, given the terms of Article 234 (now Article 307),the Supreme Court should have implemented the ECJ ruling in a manner compatible with the Convention, whereas it had simply “rubber-stamped” that ruling: it should have considered, and made a further reference to the ECJ if necessary, certain additional matters prior to implementing the ruling of the ECJ. The matters thereby not considered by the Supreme Court and not put before the ECJ concerned, inter alia, whether impoundment expenses should be charged, whether compensation should be paid, and the effect of Regulation (EC) no. 2472/94 and the relaxation of the sanctions regime (see paragraphs 67-71 above). The applicant company noted that certain relevant matters were raised in an affidavit filed on its behalf in the Supreme Court following the ECJ ruling (see paragraph 57 above) but that the Supreme Court ignored those points.

117.  The applicant company considered its position to be consistent with Convention case-law. More generally, while the Convention did not exclude the transfer of competences to international organisations, the State had to continue to secure Convention rights (see T.I. v. the United Kingdom (dec.), no. 43844/98, ECHR 2000-III, and M. & Co., cited above). The Convention institutions had on numerous occasions examined the compatibility with the Convention of the discretion exercised by a State in applying Community law (see, inter alia, Van de Hurk v. the Netherlands, judgment of 19 April 1994, Series A no. 288; Procola v. Luxembourg, judgment of 28 September 1995, Series A no. 326; Cantoni and Hornsby, both cited above; Pafitis and Others v. Greece, judgment of 26 February 1998, Reports 1998-I; Matthews, cited above; S.A. Dangeville v. France, no. 36677/97, ECHR 2002-III; and Société Colas Est and Others v. France, no. 37971/97, ECHR 2002-III). The case-law of the ECJ itself supported the applicant company's position (see Kondova, cited above, § 90), that case being the first in which, according to the applicant company, the ECJ recognised that it could not claim to be the final arbiter of questions of human rights as member States remained answerable to this Court. The applicant company also relied on Pellegrini v. Italy (no. 30882/96, ECHR 2001-VIII), where the Court found a violation of Article 6 because the Italian courts did not satisfy themselves as to the fairness of proceedings before the ecclesiasticalcourtsof the Rome Vicariatebefore enforcing a decision of those tribunals.

If the Court were to follow the Government's reliance on M. & Co., Waite and Kennedy and Beer and Regan, then any member State of the European Community could, according to the applicant company, escape its Convention responsibility once its courts had referred a question to the ECJ and implemented its ruling. The percentage of domestic law sourced in the European Community is significant and growing and the matters now covered by Community law are increasingly broad and sensitive: to accept that all State acts implementing a Community obligation fall outside its Convention responsibility would create an unacceptable lacuna of human rights protection in Europe.

118.  In any event, the applicant company argued that the European Community did not offer “equivalent protection”. The limited role of the ECJ under Article 177 (now Article 234) has been outlined above: there was no inherent jurisdiction in the ECJ to consider whether matters such as the absence of compensation and discriminatory treatment of the applicant company amounted to a breach of its property rights. Proceedings against a member State for an act or omission allegedly in violation of Community law could only be initiated before the ECJ by the European Commission or another member State; individuals had to bring proceedings in the national courts. A party to such domestic proceedings had no right to make an Article 177 (now Article 234) reference, that being a matter for the domestic court. As indicated in Kondova, cited above, if a Community provision was considered to infringe the Convention, the national courts and this Court, rather than the ECJ, would be the final arbiters.

119.  For these reasons, the applicant company maintained that the exercise of discretion by the Irish authorities as described above regarding the impoundment of its aircraft should be reviewed by this Court for its compatibility with the Convention.

2.  Article 1 of Protocol No. 1

120.  The applicant company maintained that the interference with its possessions (the impoundment) amounted to a deprivation which could not be described as “temporary” given its impact. It was also unlawful, since the Government had not produced any documentary evidence of the legal basis for the interference and since implementing Statutory Instrument no. 144 of 1993, indicating which authority was competent to impound, was not adopted until after the impoundment.

121.  Moreover, such an interference was unjustified because it was not in accordance with the “general principles of international law” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1 and because it left an innocent party to bear an individual and excessive burden, as the Government had failed to strike a fair balance between the general interest (the international community's interest in putting an end to a war and the associated significant human rights violations and breaches of humanitarian law) and the individual damage (the significant economic loss of an innocent party).

In particular, the applicant company considered that certain factors distinguished its case from AGOSI and Air Canada (both cited above). It also considered unjustifiable the situation which obtained after the adoption of Regulation (EC) no. 2472/94 (its aircraft remained grounded while those of JAT could fly). Compensation was an important element in the overall justification and its absence in a de facto deprivation situation generally amounted to a disproportionate interference. This was especially so in the present case, as the aim of the sanctions regime could have been achieved while paying it compensation. Finally, the applicant company made a number of allegations concerning the State's relationship with TEAM and argued, notably, that the Government's failure to prosecute TEAM (when, inter alia, the Sanctions Committee had recognised that TEAM had broken the sanctions regime) highlighted the unjustifiable nature of the applicant company's position, a foreign company innocent of any wrongdoing. In this latter respect, the applicant company reaffirmed its bona fides, replied in detail to the Government's allegations of bad faith and pointed out that all the courts before which the case was examined had confirmed its innocence

C.  The third-party submissions

1.  The European Commission (“the Commission”)

(a)  Article 1 of the Convention

122.  The Commission considered that the application concerned in substance a State's responsibility for Community acts: while a State retained some Convention responsibility after it had ceded powers to an international organisation, that responsibility was fulfilled where there was proper provision in that organisation's structure for effective protection of fundamental rights at a level at least “equivalent” to that of the Convention. The Commission therefore supported the approach adopted in M. & Co. (cited above) and urged the Court to adopt this solution pending accession to the Convention by the European Union. Thereafter, any Convention responsibility, over and above the need to establish equivalent protection, would only arise when the State exercised a discretion accorded to it by the international organisations.

123.  The Commission considered this approach to be consistent with the recent case-law of this Court. The reference in Matthews (cited above)to a State's Convention responsibility continuing after a transfer of competence to the European Community and to the Convention responsibility of the United Kingdom was consistent with the M. & Co. approach, given the differing impugned measures in issue in both cases. Waite and Kennedy and Beer and Regan (both cited above)fully confirmed the Commission's position. Cantoni was clearly distinguishable, as this Court had reviewed the discretion exercised by the French authorities to create criminal sanctions in implementing a Community directive.

124.  The reason for initially adopting this “equivalent protection” approach (facilitating State cooperation through international organisations) was equally, if not more, pertinent today. It was an approach which was especially important for the European Community given its distinctive features of supranationality and the nature of Community law: to require a State to review for Convention compliance an act of the European Community before implementing it (with the unilateral action and non-observance of Community law that would potentially entail) would pose an incalculable threat to the very foundations of the Community, a result not envisaged by the drafters of the Convention, supportive as they were of European cooperation and integration. Moreover, subjecting individual Community acts to Convention scrutiny would amount to making it a respondent in Convention proceedings without any of the procedural rights and safeguards of a Contracting State to the Convention. In short, the M. & Co. approach allowed the Convention to be applied in a manner which took account of the needs and realities of international relations and the unique features of the Community system.

125.  In the opinion of the Commission, the respondent State had no discretion under Community law. When a case involved an Article 177 (now Article 234) reference, this Court should distinguish between the respective roles of the national courts and the ECJ, so that if the impugned act was a direct result of the ECJ's ruling this Court should refrain from scrutinising it.

In the Commission's view, Ireland was obliged (especially given the opinion of the Sanctions Committee) on account of its duty of loyal cooperation (Article 5, now Article 10, of the EC Treaty) to appeal the judgment of Mr Justice Murphy of the High Court to the Supreme Court in order to ensure effective implementation of Regulation (EEC) no. 990/93. The Supreme Court, as the last-instance court, was obliged under Article 177 (now Article 234) of the EC Treaty to make a reference to the ECJ since there was no doubt that the government's appeal before it raised a serious and central question of interpretation of Community law. The Supreme Court asked the ECJ whether Article 8 of Regulation (EEC) no. 990/93 applied to an aircraft such as that leased by the applicant company and the ECJ ruled that it did, having reviewed the fundamental rights aspects of the case so that, although the ECJ could not examine the particular facts of cases, the impoundment in question was conclusively assessed and decided by the ECJ. The ruling of the ECJ was binding on the Supreme Court.

In those circumstances, the Supreme Court had no discretion to exercise and, consequently, its implementation of the ECJ ruling could not be reviewed by this Court.

126.  Moreover, the Commission considered that “equivalent protection” was to be found in Community law and structures. It outlined the developing recognition of the Convention provisions as a significant source of general principles of Community law, which governed the activities of the Community institutions and States and was implemented by the Community's judicial machinery, and noted the relevant Treaty amendments reinforcing these case-law developments.

127.  Finally, the Commission considered that the ruling in Kondova (cited above) clearly supported its position that discretionary acts of the State remained fully subject to the Convention. The applicant company's reliance on Article 234 (now Article 307) of the EC Treaty was erroneous and the conclusions drawn therefrom inappropriate: in expressing international law principles such as pacta sunt servanda, the said Article simply confirmed the starting-point of the relevant Convention analysis, namely, that a State cannot avoid its Convention responsibilities by ceding power to an international organisation.

(b)  Article 1 of Protocol No. 1

128.  The Commission considered it indisputable that Regulation (EEC) no. 990/93 constituted the legal basis for the impoundment. It rejected the applicant company's suggestion that the impoundment was unlawful pending national secondary legislation and agreed with the Government that the implementing statutory instrument contained administrative competence and procedural provisions which had no bearing on the directly applicable nature of Regulation (EEC) no. 990/93. For the reasons set out in the Advocate General's opinion and the ECJ's ruling, the Commission argued that the impoundment until October 1994 was proportionate and it did not find persuasive the applicant company's argument that it was unjustified thereafter.

2.  The Italian Government

129.  As regards Article 1 of the Convention, the Italian Government considered that the case amounted to a challenge to the provisions of the relevant UNSC resolution and European Community regulation and fell, as such, outside the Court's jurisdiction. The Irish State was obliged to implement these instruments, it was obliged to address the relevant organs (the Sanctions Committee and the ECJ) and to comply with the rulings obtained: this warranted a conclusion of incompatibility ratione personae. As to the original handing over of sovereign power to the United Nations and European Community, the Italian Government also relied on M. & Co., arguing that both the United Nations and the European Community provided “equivalent protection”: this warranted a conclusion of incompatibility ratione materiae or personae. Finally, any imposition of an obligation on a State to review its United Nations and European Community obligations for Convention compatibility would undermine the legal systems of international organisations and, consequently, the international response to serious international crises.

130.  On the merits of Article 1 of Protocol No. 1, they underlined the importance of the public-interest objective pursued by the impoundment.

3.  The United Kingdom Government

131.  The United Kingdom Government considered that, since the complaint was against the European Community, it was incompatible with the Convention provisions. To make one member State responsible for Community acts would not only be contrary to Convention jurisprudence, but would also subvert fundamental principles of international law (including the separate legal personality of international organisations) and be inconsistent with the obligations of member States of the European Community. They relied on M. & Co., cited above, noting that human rights safeguards within the Community legal order had been further strengthened since the adoption of the decision in that case.

132.  On the merits of the complaint under Article 1 of Protocol No. 1, the United Kingdom Government underlined the importance of the public interest at stake, considered that the margin of appreciation was therefore wide, and argued that, even if the applicant company was an innocent party, this would not render the interference with its property rights disproportionate (see AGOSI and Air Canada, both cited above).

4.  The Institut de formation en droits de l'homme du barreau de Paris (“the Institut”)

133.  The Institut considered the case compatible with the provisions of the Convention. However, it was equally of the view that this would not prevent member States from complying with their Community obligations or mean that the Court would have jurisdiction to examine Community provisions in the light of the Convention. The application was compatible ratione personae, since the object of the case was not to challenge United Nations or European Community provisions but rather Ireland's implementation of them. It was compatible ratione materiae because Article 1 of the Convention did not exclude a particular type of measure or any part of a member State's jurisdiction from scrutiny. The Institut pointed, by way of illustration, to the matters assessed by the Court in a number of cases including those of Cantoni, Matthews, and Waite and Kennedy (all cited above). Since neither the United Nations nor the European Community provided equivalent human rights protection (especially when seen from the point of view of individual access to that protection and the limitations of the preliminary reference procedure), the complaint had to be found compatible with the provisions of the Convention.

134.  As to the merits of the complaint under Article 1 of Protocol No. 1, the Institut considered the initial impoundment of the aircraft to be entirely justified but left open the justifiability of the retention of the aircraft after October 1994.

III.  THE COURT'S ASSESSMENT

A.  Article 1 of the Convention

135.  The parties and third parties made substantial submissions under Article 1 of the Convention about the Irish State's Convention responsibility for the impoundment given its Community obligations. This Article provides:

“The High Contracting Parties shall secure to everyone within their jurisdiction the rights and freedoms defined in Section I of [the] Convention.”

136.  The text of Article 1 requires States Parties to answer for any infringement of the rights and freedoms protected by the Convention committed against individuals placed under their “jurisdiction” (see Ilaşcu and Others v. Moldova and Russia [GC], no. 48787/99, § 311, ECHR 2004-VII). The notion of “jurisdiction” reflects the term's meaning in public international law (see Gentilhomme and Others v. France, nos. 48205/99, 48207/99, and 48209/99, § 20, 14 May 2002; Banković and Others v. Belgiumand Others (dec.) [GC], no. 52207/99, §§ 59-61, ECHR 2001-XII; and Assanidze v. Georgia, no. 71503/01, § 137, ECHR 2004-II), so that a State's jurisdictional competence is considered primarily territorial (see Banković and Others, § 59), a jurisdiction presumed to be exercised throughout the State's territory (see Ilaşcu and Others, § 312).

137.  In the present case it is not disputed that the act about which the applicant company complained, the detention of the aircraft leased by it for a period of time, was implemented by the authorities of the respondent State on its territory following a decision made by the Irish Minister for Transport. In such circumstances the applicant company, as the addressee of the impugned act, fell within the “jurisdiction” of the Irish State, with the consequence that its complaint about that act is compatible ratione loci, personae and materiae with the provisions of the Convention.

138.  The Court is further of the view that the submissions referred to in paragraph 135 above concerning the scope of the responsibility of the respondent State go to the merits of the complaint under Article 1 of Protocol No. 1 and are therefore examined below.

B.  Article 1 of Protocol No. 1

139.  Article 1 of Protocol No. 1 reads as follows:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

140.  It was not disputed that there was an “interference” (the detention of the aircraft) with the applicant company's “possessions” (the benefit of its lease of the aircraft) and the Court does not see any reason to conclude otherwise (see, for example, Stretch v. the United Kingdom,no. 44277/98, §§ 32-35, 24 June 2003).

1.  The applicable rule

141.  The parties did not, however, agree on whether that interference amounted to a deprivation of property (first paragraph of Article 1 of Protocol No. 1) or a control of the use of property (second paragraph). The Court reiterates that, in guaranteeing the right of property, this Article comprises “three distinct rules”: the first rule, set out in the first sentence of the first paragraph, is of a general nature and enunciates the principle of the peaceful enjoyment of property; the second rule, contained in the second sentence of the first paragraph, covers deprivation of possessions and subjects it to certain conditions; the third rule, stated in the second paragraph, recognises that the Contracting States are entitled, amongst other things, to control the use of property in accordance with the general interest. The three rules are not “distinct” in the sense of being unconnected: the second and third rules are concerned with particular instances of interference with the right to peaceful enjoyment of property and should therefore be construed in the light of the general principle enunciated in the first rule (see AGOSI, cited above, p. 17, § 48).

142.  The Court considers that the sanctions regime amounted to a control of the use of property considered to benefit the former FRY and that the impugned detention of the aircraft was a measure to enforce that regime. While the applicant company lost the benefit of approximately three years of a four-year lease, that loss formed a constituent element of the above-mentioned control on the use of property. It is therefore the second paragraph of Article 1 of Protocol No. 1 which is applicable in the present case (see AGOSI, cited above, pp. 17-18, §§ 50-51, and Gasus Dosier- und Fördertechnik GmbH v. the Netherlands, judgment of 23 February 1995, Series A no. 306-B, pp. 47-48, § 59), the “general principles of international law” within the particular meaning of the first paragraph of Article 1 of Protocol No. 1 (and relied on by the applicant company) not therefore requiring separate examination (see Gasus Dosier- und Fördertechnik GmbH, pp. 51-53, §§ 66-74).

2.  The legal basis for the impugned interference

143.  The parties strongly disagreed as to whether the impoundment was at all times based on legal obligations on the Irish State flowing from Article 8 of Regulation (EEC) no. 990/93.

For the purposes of its examination of this question, the Court reiterates that it is primarily for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply domestic law even when that law refers to international law or agreements. Equally, the Community's judicial organs are better placed to interpret and apply Community law. In each instance, the Court's role is confined to ascertaining whether the effects of such adjudication are compatible with the Convention (see, mutatis mutandis, Waite and Kennedy, cited above, § 54, and Streletz, Kessler and Krenz v. Germany [GC], nos. 34044/96, 35532/97 and 44801/98, § 49, ECHR 2001-II).

144.  While the applicant company alluded briefly to the Irish State's role in the Council of the European Communities (see paragraph 115 above), the Court notes that its essential standpoint was that it was not challenging the provisions of the regulation itself but rather their implementation.

145.  Once adopted, Regulation (EEC) no. 990/93 was “generally applicable” and “binding in its entirety” (pursuant to Article 189, now Article 249, of the EC Treaty), so that it applied to all member States, none of which could lawfully depart from any of its provisions. In addition, its “direct applicability” was not, and in the Court's view could not be, disputed. The regulation became part of domestic law with effect from 28 April 1993 when it was published in the Official Journal, prior to the date of the impoundment and without the need for implementing legislation (see, in general, paragraphs 65 and 83 above).

The later adoption of Statutory Instrument no. 144 of 1993 did not, as suggested by the applicant company, have any bearing on the lawfulness of the impoundment; it simply regulated certain administrative matters (the identity of the competent authority and the sanction to be imposed for a breach of the regulation) as foreseen by Articles 9 and 10 of the EEC regulation. While the applicant company queried which body was competent for the purposes of the regulation (see paragraph 120 above), the Court considers it entirely foreseeable that the Minister for Transport would implement the impoundment powers contained in Article 8 of Regulation (EEC) no. 990/93.

It is true that Regulation (EEC) no. 990/93 originated in a UNSC resolution adopted under Chapter VII of the United Nations Charter (a point developed in some detail by the Government and certain third parties). While the resolution was pertinent to the interpretation of the regulation (see the opinion of the Advocate General and the ruling of the ECJ – paragraphs 45-50 and 52-55 above), the resolution did not form part of Irish domestic law (Mr Justice Murphy – paragraph 35 above) and could not therefore have constituted a legal basis for the impoundment of the aircraft by the Minister for Transport.

Accordingly, the Irish authorities rightly considered themselves obliged to impound any departing aircraft to which they considered Article 8 of Regulation (EEC) no. 990/93 applied. Their decision that it did so apply was later confirmed, in particular, by the ECJ (see paragraphs 54-55 above).

146.  The Court finds persuasive the European Commission's submission that the State's duty of loyal cooperation (Article 5, now Article 10, of the EC Treaty) required it to appeal the High Court judgment of June 1994 to the Supreme Court in order to clarify the interpretation of Regulation (EEC) no. 990/93. This was the first time that regulation had been applied, and the High Court's interpretation differed from that of the Sanctions Committee, a body appointed by the United Nations to interpret the UNSC resolution implemented by the regulation in question.

147.  The Court would also agree with the Government and the European Commission that the Supreme Court had no real discretion to exercise, either before or after its preliminary reference to the ECJ, for the reasons set out below.

In the first place, there being no domestic judicial remedy against its decisions, the Supreme Court had to make the preliminary reference it did having regard to the terms of Article 177 (now Article 234) of the EC Treaty and the judgment of the ECJ in CILFIT (see paragraph 98 above): the answer to the interpretative question put to the ECJ was not obvious (the conclusions of the Sanctions Committee and the Minister for Transport conflicted with those of the High Court); the question was of central importance to the case (see the High Court's description of the essential question in the case and its consequential judgmentfrom which the Minister appealed to the Supreme Court – paragraphs 35-36 above); and there was no previous ruling by the ECJ on the point. This finding is not affected by the observation in the Court's decisionin Moosbrugger (cited and relied on by the applicant company – see paragraph 116 above) that an individual does not per se have a right to a referral.

Secondly, the ECJ ruling was binding on the Supreme Court (see paragraph 99 above).

Thirdly, the ruling of the ECJ effectively determined the domestic proceedings in the present case. Given the Supreme Court's question and the answer of the ECJ, the only conclusion open to the former was that Regulation (EEC) no. 990/93 applied to the applicant company's aircraft. It is moreover erroneous to suggest, as the applicant company did, that the Supreme Court could have made certain orders additional to the ECJ ruling (including a second “clarifying” reference to the ECJ) as regards impoundment expenses, compensation and the intervening relaxation of the sanctions regime. The applicant company's motion and affidavit of October 1996 filed with the Supreme Court did not develop these matters in any detail or request that court to make such supplemental orders. In any event, the applicant company was not required to discharge the impoundment expenses.

The fact that Regulation (EEC) no. 990/93 did not admit of an award of compensation was implicit in the findings of the Advocate General and the ECJ (each considered the application of the regulation to be justified despite the hardship it implied) and in the expenses provisions of the second sentence of Article 8 of the regulation. Consequently, the notions of uniform application and supremacy of Community law (see paragraphs 92 and 96 above) prevented the Supreme Court from making such an award. As noted in paragraph 105 above, Regulation (EC) no. 2472/94 relaxing the sanctions regime as implemented in the European Community from October 1994 expressly excluded from its ambit aircraft already lawfully impounded, and neither the ECJ nor the Supreme Court referred to this point in their respective ruling (of July 1996) and judgment (of November 1996).

148.  For these reasons, the Court finds that the impugned interference was not the result of an exercise of discretion by the Irish authorities, either under Community or Irish law, but ratheramounted to compliance by the Irish State with its legal obligations flowing from Community law and, in particular, Article 8 of Regulation (EEC) no. 990/93.

3.  Whether the impoundment was justified

(a)  The general approach to be adopted

149.  Since the second paragraph of Article 1 of Protocol No. 1 is to be construed in the light of the general principle enunciated in the opening sentence of that Article, there must exist a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be realised: the Court must determine whether a fair balance has been struck between the demands of the general interest in this respect and the interest of the individual company concerned. In so determining, the Court recognises that the State enjoys a wide margin of appreciation with regard to the means to be employed and to the question of whether the consequences are justified in the general interest for the purpose of achieving the objective pursued (see AGOSI, cited above, p. 18, § 52).

150.  The Court considers it evident from its finding in paragraphs 145 to 148 above that the general interest pursued by the impugned measure was compliance with legal obligations flowing from the Irish State's membership of the European Community.

It is, moreover, a legitimate interest of considerable weight. The Convention has to be interpreted in the light of any relevant rules and principles of international law applicable in relations between the Contracting Parties (Article 31 § 3 (c) of the Vienna Convention on the Law of Treaties, and Al-Adsani v. the United Kingdom [GC], no. 35763/97, § 55, ECHR 2001-XI), which principles include that of pacta sunt servanda. The Court has also long recognised the growing importance of international cooperation and of the consequent need to secure the proper functioning of international organisations (see Waite and Kennedy, §§ 63 and 72, and Al-Adsani, § 54, both cited above; see also Article 234 (now Article 307) of the EC Treaty). Such considerations are critical for a supranational organisation such as the European Community[25]. This Court has accordingly accepted that compliance with Community law by a Contracting Party constitutes a legitimate general-interest objective within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1 (see, mutatis mutandis,S.A. Dangeville, cited above, §§ 47 and 55).

151.  The question is therefore whether, and if so to what extent,that important general interest of compliance with Community obligations can justify the impugned interference by the Irish State with the applicant company's property rights.

152.  The Convention does not, on the one hand, prohibit Contracting Parties from transferring sovereign power to an international (including a supranational) organisation in order to pursue cooperation in certain fields of activity (see M. & Co., p. 144, and Matthews, § 32, both cited above). Moreover, even as the holder of such transferred sovereign power, that organisationis not itself held responsible under the Convention for proceedings before, or decisions of, its organs as long as it is not a Contracting Party (see Confédération française démocratique du travail v. European Communities, no. 8030/77, Commission decision of 10 July 1978, DR 13, p. 231; Dufay v. European Communities, no. 13539/88, Commission decision of 19 January 1989, unreported; and M. & Co., p. 144, and Matthews, § 32, both cited above).

153.  On the other hand, it has also been accepted that a Contracting Party is responsible under Article 1 of the Convention for all acts and omissions of its organs regardless of whether the act or omission in question was a consequence of domestic law or of the necessity to comply with international legal obligations. Article 1 makes no distinction as to the type of rule or measure concerned and does not exclude any part of a Contracting Party's “jurisdiction” from scrutiny under the Convention (see United Communist Party of Turkey and Others v. Turkey, judgment of 30 January 1998, Reports 1998-I, pp. 17-18, § 29).

154.  In reconciling both these positions and thereby establishing the extent to which a State's action can be justified by its compliancewith obligations flowing from its membership of an international organisation to which it has transferred part of its sovereignty, the Court has recognised that absolving Contracting States completely from their Convention responsibility in the areas covered by such a transfer would be incompatible with the purpose and object of the Convention; the guarantees of the Convention could be limited or excluded at will, thereby depriving it of its peremptory character and undermining the practical and effective nature of its safeguards (see M. & Co., p. 145, and Waite and Kennedy, § 67, both cited above). The State is considered to retain Convention liability in respect of treaty commitments subsequent to the entry into force of the Convention (see mutatis mutandis, Matthews, cited above,§§ 29 and 32-34, and Prince HansAdam II of Liechtenstein v. Germany [GC], no. 42527/98, § 47, ECHR 2001-VIII).

155.  In the Court's view, State action taken in compliance with such legal obligations is justified as long as the relevant organisation is considered to protect fundamental rights, as regards both the substantive guarantees offered and the mechanisms controlling their observance, in a manner which can be considered at least equivalent to that for which the Convention provides (see M. & Co., cited above, p. 145, an approach with which the parties and the European Commission agreed). By “equivalent” the Court means “comparable”; any requirement that the organisation's protection be “identical” could run countertothe interest of international cooperation pursued (see paragraph 150 above). However, any such finding of equivalence could not be final and would be susceptible to review in the light of any relevant change in fundamental rights protection.

156.  If such equivalent protection is considered to be provided by the organisation, the presumption will be that a State has not departed from the requirements of the Convention when it does no more than implement legal obligations flowing from its membership of the organisation.

However, any such presumption can be rebutted if, in the circumstances of a particular case, it is considered that the protection of Convention rights was manifestly deficient. In such cases, the interest of international cooperation would be outweighed by the Convention's role as a “constitutional instrument of European public order” in the field of human rights (see Loizidou v. Turkey (preliminary objections), judgment of 23 March 1995, Series A no. 310, pp. 27-28, § 75).

157.  It remains the case that a State would be fully responsible under the Convention for all acts falling outside its strict international legal obligations. The numerous Convention cases cited by the applicant company in paragraph 117 above confirm this. Each case (in particular, Cantoni, p. 1626, § 26) concerned a review by this Court of the exercise of State discretion for which Community law provided. Pellegrini is distinguishable: the State responsibility issue raised by the enforcement of a judgment not of a Contracting Party to the Convention (see Drozd and Janousek v. France and Spain, judgment of 26 June 1992, Series A no. 240, pp. 34-35, § 110) is not comparable to compliance with a legal obligation emanating from an international organisation to which Contracting Parties have transferred part of their sovereignty.Matthews can also be distinguished: the acts for which the United Kingdom was found responsible were “international instruments which were freely entered into” by it (see paragraph 33 of that judgment). Kondova (see paragraph 76 above), also relied on by the applicant company, is consistent with a State's Convention responsibility for acts not required by international legal obligations.

158.  Since the impugned measure constituted solely compliance by Ireland with its legal obligations flowing from membership of the European Community (see paragraph 148 above), the Court will now examine whether a presumption arises that Ireland complied with the requirements of the Convention in fulfilling such obligations and whether any such presumption has been rebutted in the circumstances of the present case.

(b)  Whether there was a presumption of Convention compliance at the relevant time

159.  The Court has described above (see paragraphs 73-81) the fundamental rights guarantees of the European Community which apply to member States, Community institutions and natural and legal persons (“individuals”).

While the founding treaties of the European Communities did not initially contain express provisions for the protection of fundamental rights, the ECJ subsequently recognised that such rights were enshrined in the general principles of Community law protected by it, and that the Convention had a “special significance” as a source of such rights. Respect for fundamental rights has become “a condition of the legality of Community acts” (see paragraphs 73-75 above, together with the opinion of the Advocate General in the present case, paragraphs 45-50 above) and in carrying out this assessment the ECJ refers extensively to Convention provisions and to this Court's jurisprudence. At the relevant time, these jurisprudential developments had been reflected in certain treaty amendments (notably those aspects of the Single European Act of 1986 and of the Treaty on European Union referred to in paragraphs 77-78 above).

This evolution has continued. The Treaty of Amsterdam of 1997 is referred to in paragraph 79 above. Although not fully binding, the provisions of the Charter of Fundamental Rights of the European Union were substantially inspired by those of the Convention, and the Charter recognises the Convention as establishing the minimum human rights standards. Article I-9 of the later Treaty establishing a Constitution for Europe (not in force) provides for the Charter to become primary law of the European Union and for the Union to accede to the Convention (see paragraphs 80-81 above).

160.  However, the effectiveness of such substantive guarantees of fundamental rights depends on the mechanisms of control in place to ensure their observance.

161.  The Court has referred (see paragraphs 86-90 above) to the jurisdiction of the ECJ in, inter alia, annulment actions (Article 173, now Article 230, of the EC Treaty), in actions against Community institutions for failure to perform Treaty obligations (Article 175, now Article 232), to hear related pleas of illegality under Article 184 (now Article 241) and in cases against member States for failure to fulfil Treaty obligations (Articles 169, 170 and 171, now Articles 226, 227 and 228).

162.  It is true that access of individuals to the ECJ under these provisions is limited: they have no locus standi under Articles 169 and 170; their right to initiate actions under Articles 173 and 175 is restricted as is, consequently, their right under Article 184; and they have no right to bring anaction against another individual.

163.  It nevertheless remains the case that actions initiated before the ECJ by the Community institutions or a member State constitute important control of compliance with Community norms to the indirect benefit of individuals. Individuals can also bring an action for damages before the ECJ in respect of the non-contractual liability of the institutions (see paragraph 88 above).

164.  Moreover, it is essentially through the national courts that the Community system provides a remedy to individuals against a member State or another individual for a breach of Community law (see paragraphs 85 and 91 above). Certain EC Treaty provisions envisaged a complementary role for the national courts in the Community control mechanisms from the outset, notably Article 189 (the notion of direct applicability, now Article 249) and Article 177 (the preliminary reference procedure, now Article 234). It was the development by the ECJ of important notions such as the supremacy of Community law, direct effect, indirect effect and State liability (see paragraphs 92-95 above) which greatly enlarged the role of the domestic courts in the enforcement of Community law and its fundamental rights guarantees.

The ECJ maintains its control on the application by national courts of Community law, including its fundamental rights guarantees, through the procedure for which Article 177 of the EC Treaty provides in the manner described in paragraphs 96 to 99 above. While the ECJ's role is limited to replying to the interpretative or validity question referred by the domestic court, the reply will often be determinative of the domestic proceedings (as, indeed, it was in the present case – see paragraph 147 above) and detailed guidelines on the timing and content of a preliminary reference have been laid down by the EC Treaty provision and developed by the ECJ in its case-law. The parties to the domestic proceedings have the right to put their case to the ECJ during the Article 177process. It is further noted that national courts operate in legal systems into which the Convention has been incorporated, albeit to differing degrees.

165.  In such circumstances, the Court finds that the protection of fundamental rights by Community law can be considered to be, and to have been at the relevant time, “equivalent” (within the meaning of paragraph 155 above) to that of the Convention system. Consequently, the presumption arises that Ireland did not depart from the requirements of the Convention when it implemented legal obligations flowing from its membership of the European Community (see paragraph 156 above).

(c)  Whether the presumption in question has been rebutted in the present case

166.  The Court has had regard to the nature of the interference, to the general interest pursued by the impoundment and by the sanctions regime and to the ruling of the ECJ (in the light of the opinion of the Advocate General), a ruling with which the Supreme Court was obliged to and did comply. It considers it clear that there was no dysfunction of the mechanisms of control of the observance of Convention rights.

In the Court's view, therefore, it cannot be said that the protection of the applicant company's Convention rights was manifestly deficient, with the consequence that the relevant presumption of Convention compliance by the respondent State has not been rebutted.

4.  Conclusion under Article 1 of Protocol No. 1

167.  It follows that the impoundment of the aircraft did not give rise to a violation of Article 1 of Protocol No. 1.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1.  Dismisses the preliminary objections;

2.  Holds that there has been no violation of Article 1 of Protocol No. 1.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 30 June 2005.

  Christos Rozakis,   President
 Paul Mahoney,  Registrar

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the following separate opinions are annexed to this judgment:

(a)  joint concurring opinion of Mr Rozakis, Mrs Tulkens, Mr Traja, Mrs Botoucharova, Mr Zagrebelsky and Mr Garlicki;

(b)  concurring opinion of Mr Ress.

C.L.R.
P.J.M.


JOINT CONCURRING OPINION OF JUDGES ROZAKIS, TULKENS, TRAJA, BOTOUCHAROVA, ZAGREBELSKY AND GARLICKI

(Translation)

While we are in agreement with the operative provisions of the judgment, namely that there has been no violation of Article 1 of Protocol No. 1 in the instant case, we do not agree with all the steps in the reasoning followed by the majority, nor all aspects of its analysis. Accordingly, we wish to clarify certain points we consider important.

1.  In examining Article 1 of the Convention, the judgment rightly points out, on the basis of the Court's case-law, that it follows from the wording of that provision that the States Parties must answer for any infringement of the rights and freedoms protected by the Convention committed against persons placed under their “jurisdiction” (see paragraph 136). It concludes that the applicant company's complaint is compatible not only ratione loci (which was not contested) and ratione personae (which was not in issue) but also ratione materiae with the provisions of the Convention (see paragraph 137). Thus, the Court clearly acknowledges its jurisdiction to review the compatibility with the Convention of a domestic measure adopted on the basis of a Community regulation and, in so doing, departs from the decision of the European Commission of Human Rights of 9 February 1990 in M. & Co. v. the Federal Republic of Germany (no. 13258/87, Decisions and Reports64, p. 138).

It has now been accepted and confirmed that the principle that Article 1 of the Convention makes “no distinction as to the type of rule or measure concerned” and does “not exclude any part of the member States' 'jurisdiction' from scrutiny under the Convention” (see United Communist Party of Turkey and Others v. Turkey, judgment of 30 January 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-I, pp. 17-18, § 29) also applies to Community law. It follows that the member States are responsible, under Article 1 of the Convention, for all acts and omissions of their organs, whether these arise from domestic law or from the need to fulfil international legal obligations.

2.  In examining the alleged violation of Article 1 of Protocol No. 1, and having determined the applicable rule and the legal basis for the impugned interference, the Court's task was to examine whether there was a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be achieved and, consequently, to determine if a fair balance had been struck between the demands of the general interest and the interest of the applicant company. By its nature, such a review of proportionality can only be carried out in concreto.

In the instant case, the judgment adopts a general approach based on the concept of presumption: “If such [comparable] equivalent protection [of fundamental rights] is considered to be provided by the organisation, the presumption will be that a State has not departed from the requirements of the Convention when it does no more than implement legal obligations flowing from its membership of the organisation. However, any such presumption can be rebutted if, in the circumstances of a particular case, it is considered that the protection of Convention rights was manifestly deficient” (see paragraph 156).

3.  Even supposing that such “equivalent protection” exists – a finding which, moreover, as the judgment correctly observes, could not be final and would be susceptible to review in the light of any relevant change in fundamental rights protection (see paragraph 155) – we are not entirely convinced by the approach that was adopted in order to establish that such protection existed in the instant case.

The majority engages in a general abstract review of the Community system (see paragraphs 159-64 of the judgment) – a review to which all the Contracting Parties to the European Convention on Human Rights could in a way lay claim – and concludes that the protection of fundamental rights by Community law can be considered to be “equivalent” to that of the Convention system, thereby enabling the concept of presumption to be brought into play (see paragraph 165).

Needless to say, we do not wish to question that finding. We are fully convinced of the growing role of fundamental rights and their far-reaching integration into the Community system, and of the major changes in the case-law taking place in this field. However, it remains the case that the Union has not yet acceded to the European Convention on Human Rights and that full protection does not yet exist at European level.

Moreover, as the judgment rightly emphasises, “the effectiveness of such substantive guarantees of fundamental rights depends on the mechanisms of control in place to ensure observance of such rights” (see paragraph 160). From this procedural perspective, the judgment minimises or ignores certain factors which establish a genuine difference and make it unreasonable to conclude that “equivalent protection” exists in every case.

On the one hand, we have a reference for a preliminary ruling to the European Court of Justice, made not by the applicant company but by the Supreme Court of Ireland. Such a reference does not constitute an appeal but a request for interpretation (Article 234 of the EC Treaty). Although the interpretation of Community law given by the European Court of Justice is binding on the court which made the referral, the latter retains full discretion in deciding how to apply that ruling in concreto when resolving the dispute before it. Equally, in its general review of “equivalent protection”, the judgment should probably have explored further those situations which, admittedly, do not concern the instant case but in which the European Court of Justice allows national courts a certain discretion in implementing its judgment and which could become the subject matter of an application to the European Court of Human Rights. However, it is clear from paragraph 157 of the judgment and the reference to Cantoni v. France (judgment of 15 November 1996, Reports 1996-V) that the use of discretion in implementing a preliminary ruling by the European Court of Justice is not covered by the presumption of “equivalent protection”.

On the other hand, as the judgment itself acknowledges, individuals' access to the Community court is “limited” (see paragraph 162). Yet, as the Court reiterated in Mamatkulov and Askarov v. Turkey ([GC], nos. 46827/99 and 46951/99, ECHR 2005-I), the right of individual application “is one of the keystones in the machinery for the enforcement of the rights and freedoms set forth in the Convention” (see paragraph 122 of that judgment). Admittedly, judicial protection under Community law is based on a plurality of appeals, among which the reference to the Court of Justice for a preliminary ruling has an important role. However, it remains the case that, despite its value, a reference for a preliminary ruling entails an internal, a priori review. It is not of the same nature and does not replace the external, a posteriori supervision of the European Court of Human Rights, carried out following an individual application.

The right of individual application is one of the basic obligations assumed by the States on ratifying the Convention. It is therefore difficult to accept that they should have been able to reduce the effectiveness of this right for persons within their jurisdiction on the ground that they have transferred certain powers to the European Communities. For the Court to leave to the Community's judicial system the task of ensuring “equivalent protection”, without retaining a means of verifying on a case-by-case basis that that protection is indeed “equivalent”, would be tantamount to consenting tacitly to substitution, in the field of Community law, of Convention standards by a Community standard which might be inspired by Convention standards but whose equivalence with the latter would no longer be subject to authorised scrutiny.

4.  Admittedly, the judgment states that such in concreto review would remain possible, since the presumption could be rebutted if, in the circumstances of a particular case, the Court considered that “the protection of Convention rights was manifestly deficient” (see paragraph 156).

In spite of its relatively undefined nature, the criterion “manifestly deficient” appears to establish a relatively low threshold, which is in marked contrast to the supervision generally carried out under the European Convention on Human Rights. Since the Convention establishes a minimum level of protection (Article 53), any equivalence between it and the Community's protection can only ever be in terms of the means, not of the result. Moreover, it seems all the more difficult to accept that Community law could be authorised, in the name of “equivalent protection”, to apply standards that are less stringent than those of the European Convention on Human Rights when we consider that the latter were formally drawn on in the Charter of Fundamental Rights of the European Union, itself an integral part of the Union's Treaty establishing a Constitution for Europe. Although these texts have not (yet) come into force, Article II-112(3) of the Treaty contains a rule whose moral weight would already appear to be binding on any future legislative or judicial developments in European Union law: “In so far as this Charter contains rights which correspond to rights guaranteed by the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, the meaning and scope of those rights shall be the same as those laid down by the said Convention.”

Thus, in order to avoid any danger of double standards, it is necessary to remain vigilant. If it were to materialise, such a danger would in turn create different obligations for the Contracting Parties to the European Convention on Human Rights, divided into those which had acceded to international conventions and those which had not. In another context, that of reservations, the Court has raised the possibility of inequality between Contracting States and reiterated that this would “run counter to the aim, as expressed in the Preamble to the Convention, to achieve greater unity in the maintenance and further realisation of human rights” (Loizidou v. Turkey (preliminary objections), judgment of 23 March 1995, Series A no. 310, p. 28, § 77).


CONCURRING OPINION OF JUDGE RESS

1.  This judgment demonstrates how important it will be for the European Union to accede to the European Convention of Human Rights in order to make the control mechanism of the Convention complete, even if this judgment has left the so-called M. & Co. approach far behind (no. 13258/87, Commission decision of 9 February 1990, Decisions and Reports 64). It has accepted the Court's jurisdiction ratione loci, personae and materiae under Article 1 of the Convention, clearly departing from an approach which would declare the European Communities immune, even indirectly, from any supervision by this Court. On the examination of the merits of the complaint, the question is whether there exists a reasonable relationship of proportionality between the interference with the applicant company's property, on the one hand, and the general interest, on the other. On the basis of its case-law, the Court developed, in particular in Waite and Kennedy v. Germany ([GC], no. 26083/94, ECHR 1999-I), a special ratio decidendi regarding the extent of its scrutiny in cases concerning international and supranational organisations. I can agree with the result in this case that there was no violation of Article 1 of Protocol No. 1 and that the interference with the use of the applicant company's property – in the general interest of safeguarding the sanctions regime of the United Nations and the European Community – did not go beyond the limits any trading company must be prepared to accept in the light of that general interest. One could argue that to come to this conclusion the whole concept of presumed Convention compliance by international organisations, and in particular by the European Community, was unnecessary and even dangerous for the future protection of human rights in the Contracting States when they transfer parts of their sovereign power to an international organisation.

2.  The judgment should not be seen as a step towards the creation of a double standard. The concept of a presumption of Convention compliance should not be interpreted as excluding a case-by-case review by this Court of whether there really has been a breach of the Convention. I subscribe to the finding of the Court that there exists within the European Community an effective protection of fundamental rights and freedoms including those guaranteed by the Convention even if the access of individuals to the ECJ is rather limited, as the Court has recognised, if not criticised, in paragraph 162 of the judgment. The Court has not addressed the question of whether this limited access is really in accordance with Article 6 § 1 of the Convention and whether the provisions, in particular, of former Article 173 of the EC Treaty should not be interpreted more extensively in the light of Article 6 § 1 of the Convention, a point that was in issue before both the Court of First Instance and the ECJ in Jégo-Quéré & Cie S.A. v. Commission of the European Communities (Case T-177/01 [2002] ECR II-2365 (Court of First Instance) and Case C-263/02 P [2004] ECR I-3425 (ECJ)). See also the ECJ's judgment in Unión de Pequeños Agricultores v. Council of the European Union (Case C-50/00 P [2002] ECR I-6677). One should not infer from paragraph 162 of the judgment in the present case that the Court accepts that Article 6 § 1 does not call for a more extensive interpretation. Since the guarantees of the Convention only establish obligations “of result”, without specifying the means to be used, it seems possible to conclude that the protection of fundamental rights, including those of the Convention, by Community law can be considered to have been “equivalent” (see paragraph 165 of the judgment), even if the protection of the Convention by the ECJ is not a direct one but rather an indirect one through different sources of law, namely the general principles of Community law. The criticism has sometimes been made that these general principles of Community law do not, as interpreted by the case-law of the ECJ, fulfil the required standard of protection, as they are limited by considerations of the general public interest of the European Community. This reasoning makes it rather difficult for the ECJ to find violations of these general principles of Community law. The Court's analysis of the “equivalence” of the protection is a rather formal one, and relates only to the procedures of protection and not to the jurisprudence of the ECJ in relation to the various substantive Convention guarantees: a major part of the jurisprudence of the ECJ on the level and intensity of the protection of property rights and the application of Article 1 of Protocol No. 1 is missing. But it is to be expected in future cases that the presumption of Convention compliance should and will be enriched by considerations about the level and intensity of protection of a specific fundamental right guaranteed by the Convention. In my view, one cannot say once and for all that, in relation to all Convention rights, there is already such a presumption of Convention compliance because of the mere formal system of protection by the ECJ. It may be expected that the provisions of the Charter of Fundamental Rights of the European Union, if it comes into force, may enhance and clarify this level of control for the future.

3.  The Court decided that the presumption can only be rebutted if, in the circumstances of a particular case, it is considered that the protection of the Convention rights was manifestly deficient. The protection was manifestly deficient when there has, in procedural terms, been no adequate review in the particular case such as: when the ECJ lacks competence (as in Segi and Gestoras Pro-Amnistía and Others v. Germany, Austria, Belgium, Denmark, Spain, Finland, France, Greece, Ireland, Italy, Luxembourg, the Netherlands, Portugal, the United Kingdom and Sweden (dec.), nos. 6422/02 and 9916/02, ECHR 2002-V); when the ECJ has been too restrictive in its interpretation of individual access to it; or indeed where there has been an obvious misinterpretation or misapplication by the ECJ of the guarantees of the Convention right. Even if the level of protection must only be “comparable” and not “identical”, the result of the protection of the Convention rights should be the same. It is undisputed that the level of control extends to both procedural and substantive violations of the Convention guarantees. Article 35 § 3 of the Convention refers to applications which are manifestly ill-founded and the new Article 28 § 1 (b) as inserted by Protocol No. 14 gives Committees the power to declare applications which are manifestly well-founded admissible and render at the same time a judgment on the merits, that is, in the wording of that new Article, if the underlying question in the case concerns an interpretation or application of the Convention (or its Protocols) which is already the subject of well-established case-law of the Court. One would conclude that the protection of the Convention right would be manifestly deficient if, in deciding the key question in a case, the ECJ were to depart from the interpretation or the application of the Convention or the Protocols that had already been the subject of well-established ECHR case-law. In all such cases, the protection would have to be considered to be manifestly deficient. In other cases concerning new questions of interpretation or application of a Convention right, it may be that the ECJ would decide in a way the ECHR would not be prepared to follow in future cases, but in such cases it would be difficult to say that the deficiency was already manifest. But even that result should not be excluded ab initio. Accordingly, and relying on the wording of the Convention and its Protocols, I do not see the “manifestly deficient” level to be a major step in the establishment of a double standard. Since the ECJ would, in a future case, be under an obligation to consider whether there was already an interpretation or an application of the Convention which was the subject of well-established ECHR case-law, I am convinced that it is only in exceptional cases that the protection will be found to have been manifestly deficient. In the light of this interpretation of the judgment which confirms the ECJ's obligation to follow the “well-established case-law of the ECHR” I have agreed to the maxim in paragraph 156.

4.  It would probably have been possible to elaborate on the various points made in paragraph 166 of the judgment. The very brief reference to the nature of the interference, to the general interest pursued by the impoundment and by the sanctions regime, and to the ECJ's ruling (in the light of the opinion of the Advocate General) should not be seen as an open door through which any future cases where State authorities apply Community law can pass without any further scrutiny. The Court has referred to the fact that there was no dysfunction of the mechanism of control and of the observance of Convention rights. A dysfunction of the observance of Convention rights would arise precisely in those cases where the protection was manifestly deficient in the sense I have tried to explain. It would probably have been useful to explain this in more detail to avoid the impression that member States of the European Community live under a different and more lenient system as regards the protection of human rights and fundamental freedoms of the Convention. In fact, the intensity of control and supervision by the ECHR will not be too different between these States and others (such as Russia or Ukraine) which are not members of the European Community.

5.  A general remark is necessary on paragraph 150 of the judgment as regards the interpretation of the Convention “in the light of any relevant rules and principles of international law”, which principles include that of pacta sunt servanda. This cannot be interpreted as giving treaties concluded between the Contracting Parties precedence over the Convention. On the contrary, as the Court recognised in Matthews v. the United Kingdom ([GC], no. 24833/94, ECHR 1999-I), international treaties between the Contracting Parties have to be consistent with the provisions of the Convention. The same is true of treaties establishing international organisations. The importance of international cooperation and the need to secure the proper functioning of international organisations cannot justify Contracting Parties creating and entering into international organisations which are not in conformity with the Convention. Furthermore, international treaties like the Convention may depart from rules and principles of international law normally applicable to relations between the Contracting Parties. Therefore, in Al-Adsani v. the United Kingdom ([GC], no. 35763/97, ECHR 2001-XI, which the Court cited in this connection in its judgment in the present case), the Court's approach to the relationship between different sources of public international law was not the right one. The correct question should have been whether, and to what extent, the Convention guarantees individual access to tribunals in the sense of Article 6 § 1 and whether the Parties could and should have been seen as nevertheless reserving the rule on State immunity. Since the Contracting Parties could have waived their right to rely on State immunity by agreeing to Article 6 § 1 of the Convention, the starting-point should have been the interpretation of Article 6 § 1 alone. Unfortunately this question was never raised. In the present case, the correct approach should have been to examine whether, and to what extent, the Contracting Parties could and should be presumed to have reserved a special position in relation to the Convention for international treaties establishing an international organisation. The Court seems to proceed on the assumption that the Contracting States agreed inherently that the value of international cooperation through international organisations is such that it may prevail to a certain extent over the Convention. I could agree to this conclusion, in principle, if all Contracting Parties to the Convention were also parties to the international organisation in question. However, as Switzerland and Norway show, even from the very beginning of European integration, this has never been the case.


[1].  Reference to the ECJ includes, as appropriate, the Court of First Instance.

[2].  See Stauder v. City of Ulm, Case 29/69 [1969] ECR 419.

[3].  See Internationale Handelsgesellschaft, Case 11/70 [1970] ECR 1125.

[4].  See Nold v. Commission of the European Communities, Case 4/73 [1974] 491.

[5].  See Rutili v. Minister of the Interior, Case 36/75 [1975] ECR 1219; see also paragraph 10 of Opinion no. 256/2003 of the European Commission for Democracy through Law (Venice Commission) on the implications of a legally binding EU Charter of Fundamental Rights on human rights protection in Europe.

[6].  See Hauer v. Land Rheinland-Pfalz, Case 44/79 [1979] ECR 3727.

[7].  See, for example, Hauer, cited above, § 17 (Article 1 of Protocol No. 1); Regina v. Kent Kirk, Case 63/83 [1984] ECR 2689, § 22 (Article 7); Johnston v. Chief Constable of the Royal Ulster Constabulary, Case 222/84 [1986] ECR 1651, § 18 (Articles 6 and 13); Hoechst AG v. Commission of the European Communities, Joined Cases 46/87 and 227/88 [1989] ECR 2859, § 18 (Article 8); Commission of the European Communities v. the Federal Republic of Germany, Case 249/86 [1989] ECR 1263, § 10 (Article 8); ERT v. DEP, Case C-260/89 [1991] ECR I-2925, § 45 (Article 10); Union royale belge des sociétés de football and Others v. Bosman and Others, Case C-415/93 [1995] ECR I-4921, § 79 (Article 11); Philip Morris International, Inc. and Others v. Commission of the European Communities, Joined Cases T-377/00, T-379/00, T-380/00, T-260/01 and T-272/01 [2003] ECR II-1, § 121 (Articles 6 and 13); and Bodil Lindqvist, Case C-101/01 [2003] ECR I-12971, § 90 (Article 10).

[8].  See, for example, Criminal proceedings against X, Joined Cases C-74/95 and C-129/95 [1996] ECR I-6609, § 25 (Article 7); Vereinigte Familiapress Zeitungsverlags- und vertriebs GmbH v. Heinrich Bauer Verlag, Case C-368/95 [1997] ECR I-3689, §§ 25-26 (Article 10); Lisa Jacqueline Grant v. South-West Trains Ltd, Case C-249/96 [1998] ECR I-621, §§ 33-34 (Articles 8, 12 and 14); Baustahlgewebe GmbH v. Commission of the European Communities, Case C-185/95 P [1998] ECR I-8417, §§ 20 and 29 (Article 6); Dieter Krombach v. André Bamberski, Case C-7/98 [2000] ECR I-1935, §§ 39-40 (Article 6); Mannesmannröhren-Werke AG v. Commission of the European Communities, Case T-112/98 [2001] ECR II-729, §§ 59 and 77 (Article 6); Connolly v. Commission of the European Communities, Case C-274/99 [2001] ECR I-1611, § 39 (Article 10); Mary Carpenter v. Secretary of State for the Home Department, Case C-60/00 [2002] ECR I-6279, §§ 41-42 (Article 8); Joachim Steffensen, Case C-276/01 [2003] ECR I-3735,§§ 72 and 75-77 (Article 6); Rechnungshof and Others, Joined Cases C-465/00, C-138/01 and C-139/01 [2003] ECR I-4989, §§ 73-77 and 83 (Article 8); Archer Daniels Midland Company and Archer Daniels Midland Ingredients Ltd v. Commission of the European Communities, Case T-224/00 [2003] ECR II-2597, §§ 39, 85 and 91 (Article 7); Secretary of State for the Home Department v. Hacene Akrich, Case C-109/01 [2003] ECR I-9607, §§ 58-60 (Article 8); K.B. v. National Health Service Pensions Agency and Secretary of State for Health, Case C-117/01 [2004] ECR I-541, §§ 33-35 (Article 12); Herbert Karner Industrie-Auktionen GmbH v. Troostwijk GmbH, Case C-71/02 [2004] ECR I-3025, §§ 50-51 (Article 10); Orfanopoulos and Oliveri v. Land Baden-Württemberg, Joined Cases C-482/01 and C-493/01 [2004] ECR I-5257, §§ 98-99 (Article 8); and JFE Engineering Corp., Nippon Steel Corp., JFE Steel Corp. and Sumitomo Metal Industries Ltd v. Commission of the European Communities, Joined Cases T-67/00, T-68/00, T-71/00 and T-78/00 [2004] ECR II-2501, § 178 (Article 6).

[9].  ERT v. DEP, cited above.

[10].  Accession by the Community to the European Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, Opinion 2/94 [1996] ECR I-1759.

[11].  The Queen v. Secretary of State for the Home Department, ex parte Eleanora Ivanova Kondova, Case C-235/99 [2001] ECR I-6427.

[12].  Given the period covered by the facts of the case, the formernumbering of Articles of the EC Treaty is used (followed, where appropriate, by the present numbering).

[13].  Regulations come into force on the date specified therein or, where no such date is specified, twenty days after publication in the Official Journal (Article 191(2), now 254(2)).

[14].  Unión de Pequeños Agricultores v. Council of the European Union, Case C-50/00 P ECR [2002] I-6677.

[15].  See Aktien-Zuckerfabrik Schöppenstedt v. Council of the European Communities, Case 5/71 [1971] ECR 975.

[16].  See Internationale Handelsgesellschaft mbH v. Einfuhr- und Vorratsstelle für Getreide und Futtermittel, Case 11/70 [1970] ECR 1125.

[17].  Laid down in Van Gend en Loos v. Nederlandse Administratie des Belastingen, Case 26/62 [1963] ECR 1.

[18].  See Von Colson and Kamann v. Land Nordrhein-Westfalen, Case 14/83 [1984] ECR 1891, and Marleasing S.A. v. La Comercial Internacional de Alimentación S.A., Case C-106/89 [1990] ECR I-4135.

[19].  Francovich and Others v. Italian Republic, Joined Cases C-6/90 and C-9/90 [1991] ECR I-5357.

[20].  See Brasserie du Pêcheur S.A. v. Bundesrepublik Deutschland and The Queen v. Secretary of State for Transport, ex parte Factortame Ltd and Others, Joined Cases C46/93 and C-48/93 [1996] ECR I-1029; see also Gerhard Köbler v. Republik Österreich, Case C-224/01 [2003] ECR I-10239.

[21].  Commission of the European Communities v. Portuguese Republic, Case C-55/02 [2004] ECR I-9387, § 45.

[22].  See Eugen Schmidberger, Internationale Transporte und Planzüge v. Republik Österreich, Case C-112/00 [2003] ECR I-5659.

[23].  S.r.l. CILFIT and Lanificio di Gavardo S.p.a. v. Ministry of Health, Case 283/81 [1982] ECR 3415.

[24].  See Jacob Adlerblum v. Caisse nationale d’assurance vieillesse des travailleurs salariés, Case 93-75 [1975] ECR 2147.

[25].  See Costa v. Ente Nazionale Energia Elettrica (ENEL), Case 6/64 [1964] ECR 585.

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde