Poltoratskiy protiv Ukrajine

Država na koju se presuda odnosi
Ukrajina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
38812/97
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Crnogorski
Datum
29.04.2003
Članovi
3
8
8-1
8-2
9
9-1
9-2
10
10-2
41
Kršenje
3
8
9
Nekršenje
3
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 3) Zabrana torture
(Čl. 3 / CAT-16) Ponižavajuće postupanje
(Čl. 3 / CAT-16) Nečovečno postupanje
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje prepiske
(Čl. 8-1) Poštovanje porodičnog života
(Čl. 8-2) Mešanje
(Čl. 8-2) U skladu sa zakonom
(Čl. 9) Sloboda misli, savesti i veroispovesti
(Čl. 9-1) Ispovedanje vere ili ubeđenja
(Čl. 9-2) Mešanje
(Čl. 9-2) Propisano zakonom
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-2) Propisano zakonom
(Čl. 10-2) Predvidljivost
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je formiran na osnovu predstavke koju je protiv Ukrajine podneo ukrajinski državljanin, Borislav Yevgenyevich Poltoratskiy (Poltoracki). Predmet se odnosi na uslove u kojim je podnosilac predstavke čekao izvršenje smrtne kazne u zatvoru u Ivano-Frankivsku, i postupanja prema njemu u tom zatvoru.

Oblasni sud u Ivano-Frankivsku je 12. decembra 1995. godine podnosioca predstavke proglasio krivim za ubistvo četiri osobe, osudio ga na smrt i naredio oduzimanje njegove lične imovine. Vrhovni sud je 22. februara 1996. potvrdio odluku prvostepenog suda. Vlasti odgovorne za blok za izolaciju u Oblasnoj upravi Ministarstva unutrašnjih poslova u Ivano-Frankivsku su podnosioca predstavke prebacile u jednu od ćelija namenjenih osobama koje čekaju izvršenje smrtne kazne. Predsednik Ukrajine je 11. marta proglasio moratorijum na izvršenje. Ustavni sud Ukrajine je u presudi iz decembra 1999. godine zaključio da su odredbe Krivičnog zakonika koje se odnose na smrtnu kaznu u suprotnosti sa Ustavom Ukrajine. Posledica toga je bila da su smrtne kazne zamenjene kaznama doživotnog zatvora Zakonom od 22. februara 2000. godine. Oblasni sud u Ivano-Frankivsku je 2. juna 2000. smrtnu kaznu izrečenu podnosiocu predstavke zamenio kaznom doživotnog zatvora.

Uslovi zatvaranja lica osuđenih na smrt bili su propisani Zakonom o pritvoru iz 1993 i Instrukcijom od 20. aprila 1998. godine, čiji je sadržaj bio stroga državna tajna. Prema pravilima iz Instrukcije, bilo je zabranjeno šetati na otvorenom, gledati televiziju, kupovati novine i primati pakete sa hranom od rodbine. Podnosilac predstavke je naveo da se nekoliko puta žalio na uslove u kojim je bio držan, budući da je bio uskraćen čak i za posete roditelja i komunikaciju preko pošte, iako je po Zakonu zatvorenicima osuđenim na smrt, po pravilu, dozvolom suda u čijoj nadležnosti je bio njihov predmet, bilo dozvoljeno da primaju posete rođaka i drugih osoba, najviše jednom mesečno, kao i da šalju neograničen broj pisama. On je takođe od uprave zatvora bezuspešno tražio da mu se dozvoli da uputi predstavku Evropskoj Komisiji za ljudska prava.

Podnosilac je naveo da je, kao osuđenik na smrt, proveo oko dve godine u vrlo lošim materijalnim uslovima, zaključan 24 sata dnevno u ćeliji s vrlo malo prostora za život, u kojoj je prozor bio pokriven tako da nije bilo nikakvog prirodnog osvetljenja, bez mogućnosti za boravak na svežem vazduhu, bez ičega čime bi mogao da se bavi i bez kontakta s drugim ljudima. Njegova situacija je bila dodatno pogoršana time što je mesec dana proveo u ćeliji bez lavaboa, u kojoj je postojala samo jedna česma pored WC-a, ali se voda puštala i zatvarala samo iz hodnika, u jako lošim higijenskim uslovima. On se takođe žalio da je bio pretučen nekoliko puta tokom boravka u zatvoru.

Evropski sud za ljudska prava je naveo da je, razmatrajući uslove u kojim je podnosilac bio zatvoren i aktivnosti koje su mu u zatvoru bile na raspolaganju, imao u vidu činjenicu da se Ukrajina u procesu sistemske tranzicije suočava s ozbiljnim socijalno-ekonomskim problemima i da se zatvorske vlasti nalaze u teškoj ekonomskoj situaciji, ali je zaključio da se nedostatkom sredstava ne mogu pravdati uslovi boravka u zatvoru koji su toliko loši da predstavljaju kršenje člana 3 Evropske konvencije o ljudskim pravima, kojim je propisana zabrana mučenja i nečovečnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja.

U odnosu na navode o tome da je bio pretučen nekoliko puta tokom boravka u zatvoru, Sud je smatrao da ovi navodi nisu dokazani van osnovane sumnje, pa prema tome nije utvrdio kršenje člana 3 u pogledu mučenja i nečovečnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja. Međutim, Sud je bio mišljenja da je službena istraga navoda o zlostavljanju bila površna i nepažljiva, i nije predstavljala pravi napor da se otkrije šta se odista dogodilo. Prema tome, postojao je prekršaj proceduralne garancije sadržane u članu 3, odnosno obaveze sprovođenja istrage o uverljivoj pritužbi podnosioca predstavke.

Podnosilac predstavke se žalio i da mu je bilo ograničeno pravo da vidi porodicu, da je sprečen da vidi advokata i da šalje i prima poštu, i da mu nije dozvoljeno da gleda televiziju i da ima bilo kakvu komunikaciju sa spoljašnjim svetom. Vlada je navela da su ograničenja na koja se pritužuje podnosilac predstavke bila u skladu sa Instrukcijom, koja je zamenjena donošenjem Privremenih mera koje su proširile prava osoba osuđenih na smrt. Konkretno, zatvorenicima je dozvoljeno da primaju šest pošiljki i tri mala paketa godišnje, da šalju i primaju pisma bez bilo kakvih ograničenja i da jednom mesečno primaju posete rodbine u trajanju do dva sata. Međutim, Privremene mere nisu bile primenjivane na stvari na koje se žalio podnosilac predstavke, koje su se desile pre 11. jula 1999, kada su Mere stupile na snagu.

Sud smatra da pomenuta ograničenja predstavljaju mešanje javnih vlasti u uživanje prava podnosioca predstavke na privatni i porodični život i prepisku, garantovano članom 8, stav 1 Konvencije, kao i da se ne može reći da je mešanje u pravo podnosioca predstavke na privatni i porodični život i prepisku bilo „u skladu sa zakonom“, što se zahteva prema članu 8, stav 2 Konvencije. Stoga, došlo je do povrede člana 8 Konvencije.

U svojoj predstavci, podnosilac je tvrdio da mu nije bilo dozvoljeno da primi posetu sveštenika. Sud smatra da pritužba podnosioca predstavke treba da bude razmatrana u vezi sa članom 9 Konvencije.

Sud je, kada je razmatrao pritužbe podnosioca predstavke u vezi sa članom 8 Konvencije, već primetio da su uslovi pod kojim su bile zatvorene osobe osuđene na smrt bili uređeni Instrukcijom koja, prema izvodima iz nje koje je priložila Država, nije osobama osuđenim na smrt davala pravo na posetu svešetnika. Pored toga, Sud je već zaključio da Instrukcija ne ispunjava zahteve potrebne da bi bila smatrana „zakonom“ u smislu člana 8, stav 2 Konvencije. Istina je da je Instrukcija zamenjena Privremenim merama koje su stupile na snagu 11. jula 1999. Međutim, iako su one osobama koje su u zatvoru čekale izvršenje smrtne kazne garantovale pravo da se mole, čitaju literaturu u vezi sa religijom i primaju posete sveštenika, Privremene mere nisu mogle biti primenjene na stvari na koje se podnosilac predstavke žalio, a koje su se dešavale pre 11. jula 1999. U ovakvim okolnostima, Sud zaključuje da mešanje u pravo podnosioca predstavke da ispoveda veru ili ubeđenja nije bilo „u skladu sa zakonom“, kao što zahteva član 9, stav 2 Konvencije. U skladu sa tim, došlo je do povrede člana 9 Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

ČETVRTO ODELJENJE

PREDMET POLTORATSKIY PROTIV UKRAJINE

(predstavka broj 38812/97)

PRESUDA

Strazbur,

29. april 2003.

U predmetu Poltoratskiy protiv UkrajineEvropski sud za ljudska prava (Četvrto odjeljenje), koji je zasjedao u vijeću u sljedećem sastavu:

N. Bratza, predsjednik,
E. Palm,
J. Makarczyk,
V. Strážnická,
M. Fischbach,
V. Butkevych,
R. Maruste, sudije,
i M. O’Boyle, sekretar Odjeljenja,

pošto je razmatrao predmet na zatvorenoj sjednici 25. marta 2003, donosi sljedeću presudu, usvojenu istog dana:

POSTUPAK

  1. Predmet je formiran na osnovu predstavke (br. 38812/97) protiv Ukrajine koju je Evropskoj komisiji za ljudska prava (u daljem tekstu „Komisija“) u skladu sa nekadašnjim članom 25 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu „Konvencija“) podnio ukrajinski državljanin, Borislav Yevgenyevich Poltoratskiy (u daljem tekstu „podnosilac predstavke“), 19. septembra 1997.
  2. Podnosioca predstavke su zastupali njegov otac, Y. N. Poltoratskiy, I. G. Voskoboynikov i kasnije O. O. Kostyan. Vladu Ukrajine (u daljem tekstu „Država“) je zastupala njena zastupnica, V. Lutkovska, iz Ministarstva pravde.
  3. Predmet se odnosi na uslove u kojim je podnosilac predstavke čekao izvršenje smrtne kazne u zatvoru u Ivano-Frankivsku, i postupanja prema njemu u tom zatvoru.
  4. Komisija je 30. oktobra 1998. proglasila predstavku prihvatljivom u jednom dijelu. Od 23. do 26. novembra 1998. godine Komisija je posjetila Kijev i zatvor u Ivano-Frankivsku. Ona je u svom izvještaju od 26. oktobra 1999. (nekadašnji član 31 Konvencije)[1] iznijela mišljenje da nije došlo do povrede člana 3 u pogledu pritužbi podnosioca predstavke u vezi sa zlostavljanjem u zatvoru u Ivano-Frankivsku (jednoglasno), da je došlo do povrede člana 3 zbog uslova u kojim je podnosilac predstavke tamo zatvoren (jednoglasno), da je došlo do povrede člana 3 zbog toga što nije sprovedena djelotvorna istraga u vezi sa tvrdnjama podnosioca predstavke o zlostavljanju u zatvoru (dvadeset i četiri glasa protiv jednog), da je došlo do povrede člana 8 (jednoglasno) i da je došlo do povrede člana 9 (jednoglasno).
  5. Komisija je 11. septembra 1999. predstavku uputila Sudu, u skladu sa odredbama koje su se primjenjivale prije stupanja na snagu Protokola br. 11 uz Konvenciju (čl. 5, st. 4 Protokola br. 11 i nekadašnji čl. 47 i 48 Konvencije). Ona je dodijeljena Četvrtom odjeljenju Suda (pravilo 52, st. 1 Poslovnika Suda). U tom Odjeljenju, Vijeće koje će odlučivati o predmetu formirano je u skladu sa pravilom 26, stav 1.
  6. Pošto se konsultovao sa stranama u postupku, predsjednik Vijeća je odlučio da je u interesu ispravne primjene Konvencije da se postupak u ovom predmetu vodi zajedno sa onim u predmetima Nazarenko protiv Ukrajine, Aliev protiv Ukrajine, Dankevich protiv Ukrajine, Khokhich protiv Ukrajine i Kuznetsov protiv Ukrajine (predstavke br. 39483/98, 41220/98, 40679/98, 41707/98 i 39042/97) (pravilo 43, st. 2).
  7. Podnosilac predstavke i Država su podnijeli svoje napomene o meritumu (pravilo 59, st. 1).
  8. Sud je 1. novembra 2001. promijenio sastav svojih Odjeljenja (pravilo 25, st. 1). Ovaj predmet je dodijeljen novoformiranom Četvrtom odjeljenju.

ČINJENICE

I.   OKOLNOSTI SLUČAJA

A. Pregled događaja

  1. Oblasni sud u Ivano-Frankivsku (oблacний суд) je 12. decembra 1995. podnosioca predstavke proglasio krivim za ubistvo četiri osobe, osudio ga na smrt i naredio oduzimanje njegove lične imovine.
  2. Vrhovni sud (Верхoвний суд) je 22. februara 1996. potvrdio odluku prvostepenog suda. Vlasti odgovorne za blok za izolaciju u Oblasnoj upravi Ministarstva unutrašnjih poslova u Ivano-Frankivsku (Адміністрація слідчого ізолятору Управління міністерства внутрішніх справ) su podnosioca predstavke prebacile u jednu od ćelija namijenjenih osobama koje čekaju izvršenje smrtne kazne.
  3. Predsjednik Ukrajine je 11. marta proglasio moratorijum na izvršenje.U presudi br. 11pп/99 od 29. decembra 1999, Ustavni sud Ukrajine je zaključio da su odredbe Krivičnog zakonika koje se odnose na smrtnu kaznu u suprotnosti sa Ustavom Ukrajine. Posljedica toga je bila da su smrtne kazne zamijenjene kaznama doživotnog zatvora Zakonom br. 1483-III od 22. februara 2000.
  4. Oblasni sud u Ivano-Frankivsku je 2. juna 2000. smrtnu kaznu izrečenu podnosiocu predstavke zamijenio kaznom doživotnog zatvora.

B. Činjenice

  1. Činjenice ovog slučaja koje se tiču uslova u kojima je podnosilac predstavke bio zatvoren u zatvoru u Ivano-Frankivsku i događajima koji su se tamo odvijali su sporne.
  2. Činjenično stanje, na način na koji ga je predstavio podnosilac predstavke, izloženo je u nastavku, u stavovima 17 do 23. Činjenično stanje, na način na koji ga je predstavila Država, izloženo je u stavovima 24 do 30.
  3. Opis materijala koji je Sudu dostavila Komisija može se vidjeti u nastavku, u stavovima 31 do 58.
  4. Da bi utvrdila činjenice o kojima postoji spor, tj. o uslovima u kojim je podnosilac predstavke zatvoren i događajima koji su nastupili u zatvoru u Ivano-Frankivsku, Komisija je sprovela sopstvenu istragu, u skladu sa nekadašnjim članom 28, stav 1(a) Konvencije. U tu svrhu, Komisija je ispitala niz dokumenata koje su priložili podnosilac predstavke i Država kako bi potkrijepili svoje tvrdnje i imenovala trojicu delegata da prikupe dokaze od svjedoka, na saslušanjima održanim u Ministarstvu pravde u Kijevu 23. i 26. novembra 1998, i u Ivano-Frankivsku 24. i 25. novembra 1998. Ocjena dokaza i zaključci do kojih je došla Komisija su ukratko izloženi u nastavku, u stavovima 59 do 75.

1. Činjenice slučaja prema navodima podnosioca predstavke

  1. Oblasni sud u Ivano-Frankivsku je 12. decembra 1995. podnosioca predstavke proglasio krivim za ubistvo četiri osobe, osudio ga na smrt i naredio oduzimanje njegove lične imovine. Nakon prvostepene presude, on je smješten u zasebnu ćeliju. Nije mu dozvoljeno da piše svojoj porodici, niti da primi posjetu advokata. On je nekoliko puta tražio dozvolu da se sastane sa svojim advokatom.
  2. Vrhovni sud je 22. februara 1996. potvrdio presudu prvostepenog suda. Na osnovu odluke vlasti odgovornih za blok za izolaciju Ministarstva unutrašnjih poslova, podnosilac predstavke je prebačen u ćeliju namijenjenu zatvorenicima koji čekaju izvršenje smrtne kazne. Advokat podnosioca predstavke je 30. marta 1996. zahtjevao da ga vidi kako bi mu predao odluku Vrhovnog suda. Upravnik zatvora mu nije dao dozvolu za to.
  3. Uslovi zatvaranja lica osuđenih na smrt bili su propisani Zakonom o pritvoru iz 1993. (u daljem tekstu „Zakon“) i Instrukcijom od 20. aprila 1998. godine (u daljem tekstu „Instrukcija“), čiji je sadržaj bio stroga državna tajna. Prema pravilima iz Instrukcije, bilo je zabranjeno šetati na otvorenom, gledati televiziju, kupovati novine i primati pakete sa hranom od rodbine. Instrukcija je, stoga, podnosioca predstavke sprječavala da ostvaruje prava garantovana Zakonom.
  4. U odgovoru na pritužbu oca podnosioca predstavke u vezi sa uslovima u kojim je podnosilac predstavke bio zatvoren, zamjenik načelnika Uprave Ministarstva unutrašnjih poslova u Ivano-Frankivsku se pozvao na Instrukciju. Štaviše, prema informacijama koje je otac podnosioca predstavke dobio od zamjenika upravnika zatvora, izgleda da se na njega Zakon nije primjenjivao. Da je Zakon bio primjenljiv na podnosioca predstavke, on bi, prema članu 9, stav 1 i članu 13, imao pravo da svakog dana vježba na otvorenom, prima pakete dva puta mjesečno i gleda televiziju. Međutim, ovo je bilo strogo zabranjeno od 1995. do 1998. Do septembra 1997. podnosiocu predstavke je takođe bilo zabranjeno da šalje i prima poštu. Tek tada je zamjenik upravnika zatvora usmeno obavijestio majku podnosioca predstavke da on može da šalje i prima poštu. Osim toga, njegovom ocu nije bilo dozvoljeno da ga pojseti 29. maja 1995. i 10. juna i 31. jula 1996, bez ikakvog obrazloženja zatvorske uprave. Od jula 1996. nadalje, umjesto posjeta jednom mjesečno u trajanju do dva sata, ocu podnosioca predstavke je dozvoljavano da podnosioca predstavke posjeti jednom u tri mjeseca, na ne više od sat vremena.
  5. Kad su u pitanju posjete svještenika, otac podnosioca predstavke i članovi svještenstva su od zatvorske uprave i odgovornih za blok za izolaciju u Oblasnoj upravi Ministarstva unutrašnjih poslova u Ivano-Frankivsku više puta neuspješno tražili da podnosiocu predstavke bude dozvoljeno da primi posjetu svještenika.
  6. Podnosilac predstavke je naposlijetku izjavio da se nekoliko puta žalio na uslove u kojim je bio držan. On je takođe od uprave zatvora bezuspješno tražio da mu se dozvoli da uputi predstavku Evropskoj Komisiji za ljudska prava.
  7. U dopisu Komisiji od 6. marta 1998, otac podnosioca predstavke je naveo da je 4. marta 1998. vidio svog sina, koji mu je pričao o kontroli koju je sredinom februara 1998. sprovela komisija iz Ministarstva unutrašnjih poslova. Pošto je komisija otišla, podnosilac predstavke je premješten u ćeliju koja je bila lošije opremljena i prljava. Prozor ćelije je bio potpuno zamračen. Kofa kojom se spirao nužnik je bila odnijeta, pa toalet nije mogao biti valjano čišćen, što je izazivalo nesnosan smrad. Osim toga, podnosiocu predstavke je davano svega 25 cl tople vode za pripremu čaja i mlijeka. Svo njegovo posuđe je bilo sklonjeno. Biblija mu je bila oduzeta. Nije mu bilo dozvoljeno da čita časopise, a bilježnica i kalendar su mu bili oduzeti.

2.   Činjenice slučaja prema navodima Države

  1. Država je istakla da su pravni položaj i uslovi zatvaranja osoba osuđenih na smrt bili uređeni Zakonom i Zakonikom o krivičnom postupku. Prema članu 8 Zakona, osoba osuđena na smrt je u zatvoru držana odvojeno od ostalih zatvorenika. Ćelija u koju je podnosilac predstavke prebačen nakon što je njegova kazna postala pravosnažna bila je u skladu sa sanitarnim i higijenskim pravilima propisanim u članu 11 Zakona: ćelija je bila površine 9 kvadratnih metara i imala je ležaj, sto, dovoljno prirodne svjetlosti i sijalicu, grijanje, tekuću vodu i toalet.
  2. Podnosiocu predstavke su bila obezbijeđena tri obroka dnevno, uobičajena odjeća i obuća, kao i druge stvari za svakodnevnu upotrebu. Zdravstvena njega, liječenje, profilaktičke i anti-epidemijske mjere protiv zaraznih bolesti su bile organizovane i sprovedene u skladu sa zakonima o zaštiti zdravlja.
  3. Prema članu 12 Zakona, prije nego što bi kazna bila izvršena, zatvorenicima osuđenim na smrt bi, po pravilu, dozvolom suda u čijoj nadležnosti je bio njihov predmet, bile dozvoljene posjete rođaka i drugih osoba, najviše jednom mjesečno. Trajanje posjete je bilo najviše dva sata. Nakon što bi o predmetu odlučio drugostepeni sud, posjete advokata i pravnih savjetnika je mogao odobriti direktor Centralne uprave Ministarstva unutrašnjih poslova, načelnik oblasne uprave Ministarstva unutrašnjih poslova ili njegov zamjenik odgovoran za blok za izolaciju. Prema članu 12 Zakona, posjete branioca su dozvoljavane bez ograničenja u pogledu njihove učestalosti i trajanja.
  4. Roditelji podnosioca predstavke i njegov advokat su 13. decembra 1995, nakon prvostepene presude, dobili dozvolu da ga posjete. Roditelji su podnosioca predstavke posjetili 21. decembra 1995. i 7. januara 1996. Advokat podnosioca predstavke ga je posjetio 21. decembra 1995. i 7. januara 1996. Tokom perioda od 22. februara 1996. do 29. decembra 1997, roditelji podnosioca predstavke su od Oblasne uprave Ministarstva unutrašnjih poslova u Ivano-Frankivsku tražili dozvolu da ga posjete 24. februara, 4. marta, 5. aprila, 4. maja, 2. jula, 1. oktobra, 18. novembra i 25. decembra 1996, i 3. i 20. juna i 19. septembra 1997. Dozvole su dobili za posjete 24 februara, 5. marta, 5. aprila, 4. maja, 2. jula, 4. oktobra i 4. decembra 1996, i 4. marta, 4. juna, 4. septembra i 4. decembra 1997.
  5. Advokat podnosioca predstavke je tražio dozvolu da ga posjeti 25. aprila, 11. novembra, i 18. i 19. decembra 1996. Za prvu posjetu dozvolu je dobio 7. maja 1996. a za druge posjete onda kada ih je i zahtjevao.
  6. Osobama osuđenim na smrt je bilo dozvoljeno da šalju neograničen broj pisama. Tokom perioda od 1995. do 1998. podnosilac predstavke je poslao 31 pismo: 24 u vezi sa svojim krivičnim postupkom i sedam rodbini. Podnosilac predstavke je dozvolu da šalje pisma rodbini od Oblasne uprave Ministarstva unutrašnjih poslova prvi put tražio 17. septembra 1997. Poslije toga, poslao je pisma svojim roditeljima 19. i 26. novembra i 31. decembra 1997, i 5, 16, 20. i 30. januara, 3. februara, 11. marta, 6. aprila, 15. maja, 17. juna, 6. jula, 10. avgusta, 15. septembra, 22. oktobra, 13. novembra i 11. decembra 1998. Pisma od roditelja je dobio 18. i 29. septembra, 19. oktobra, 20. novembra i 24. decembra 1997, i 16. i 26. januara, 6, 10. i 23. februara, 14. i 16. marta, 17. aprila, 14. maja, 1. i 8. juna, 1. i 30. jula, 20. avgusta, 29. septembra, 10, 22. i 27. oktobra, 4, 20, 26. i 30. novembra i 4, 17. i 21. decembra 1998.
  7. Država je dalje navela da je glavni državni tužilac sproveo detaljnu istragu povodom pritužbi podnosioca predstavke i njegovih roditelja u vezi s upotrebom nezakonitih metoda u istrazi u predmetu podnosioca predstavke, tačnije mučenja i brutalnog i nečovječnog postupanja. Njihove tvrdnje nijesu dokazane i proglašene su neosnovanim. Konkretno, pritužbe podnosioca predstavke, njegovih roditelja, njegovog zastupnika i njegovog branioca primljene su 11. marta, 8. aprila, 13, 14. i 29. maja, 24. jula, 11. septembra i 25. oktobra 1996, i 5. i 17. marta, 19. maja i 25. jula 1997, i na njih je odgovoreno 20. i 23. marta, 23. i 24. aprila, 23. maja, 27. juna, 1. avgusta, 30. septembra i 14. novembra 1996, i 28. i 31. marta i 20. maja 1997. Ova prepiska i postupak u vezi sa pritužbama podnosioca prepiske i njegovih roditelja prekinuti su 31. jula 1997. u skladu sa članom 12 Zakona.

C. Dokumentacija iznijeta pred Sud

  1. Dopisom od 26. maja 1998, upravnik zatvora je odgovorio na pritužbu koju je podnio otac podnosioca predstavke i obavijestio ga da je osobama osuđenim na smrt dozvoljeno da pošalju dvanaest pisama godišnje. On je takođe naveo da je podnosilac predstavke svjestan svojih prava i obaveza.
  2. U dopisu od 10. avgusta 1998, oblasni tužilac u Ivano-Frankivsku je obavijestio oca podnosioca predstavke da su posjećivanje i prepiska osoba osuđenih na smrt regulisani Instrukcijom, a ne Zakonom, na koji se otac podnosioca predstavke pozivao u svojoj pritužbi.
  3. U pisanoj pritužbi od 4. septembra 1998. poslatoj oblasnom tužiocu, roditelji podnosioca predstavke su, između ostalog, naveli da tri mjeseca nijesu vidjeli podnosioca predstavke, da od 5. jula 1998. od njega nijesu dobili nijedno pismo, da su 2. septembra saznali da je on bio prebijan i ponižavan, da je gospodin Ivashko, zamjenik upravnika zatvora, intervenisao tokom njihove posjete 2. septembra 1998. kada je podnosilac predstavke počeo govoriti o uslovima u zatvoru, i da za godinu dana i šest mjeseci podnosiocu predstavke, uprkos njegovim zahtjevima, nije dozvoljeno da ga posjeti sveštenik.
  4. U dopisu od 10. septembra 1998, oblasni tužilac je obavijestio oca podnosioca predstavke da su posjete podnosiocu predstavke i prepiska sa njim regulisani nacionalnim zakonodavstvom i da zatvorska uprava djeluje u skladu sa tim zakonodavstvom.
  5. Zamjenik oblasnog tužioca u Ivano-Frankivsku je 10. septembra 1998. poslao izvještaj glavnom državnom tužiocu. Izvještaj se ticao istrage sprovedene u vezi sa pritužbom oca podnosioca predstavke o navodnom nezakonitom postupanju zatvorske uprave u pogledu prepiske i posjeta podnosiocu predstavke. U izvještaju se zaključuje da istragom nije utvrđena bilo kakva povreda prava podnosioca predstavke od strane zatvorske uprave.
  6. Otac podnosioca predstavke je 11. septembra 1998. poslao pritužbu gospodinu Shtanku, direktoru Državne uprave za izvršenje sankcija, na koju je ovaj odgovorio 4. septembra 1998. Gospodin Shtanko je odgovorio da je podnosilac predstavke smješten u samicu jer je prekršio pravila. Dalje, istraga nije pokazala da je protiv podnosioca predstavke bila upotrebljavana bilo kakva fizička sila, niti da ga je zatvorska uprava ponižavala ili mu ograničavala prava, što je i sam podnosilac predstavke potvrdio. Otac podnosioca predstavke je takođe obaviješten da posjete, uključujući posjete sveštenika, može odobriti Oblasna uprava Ministrarstva unutrašnjih poslova u Ivano-Frankivsku.
  7. Roditelji podnosioca predstavke su 23. oktobra 1998. oblasnom tužiocu, Oblasnoj upravi Ministarstva unutrašnjih poslova i upravniku zatvora podnijeli zahtjev da se formira nezavisna ljekarska komisija kako bi se utvrdilo zdravstveno stanje podnosioca predstavke. Oni su tvrdili da su zatvorenici u ovom zatvoru bili mučeni, što je dovelo do toga da jedan od njih pokuša da se ubije, ili je neko pokušao da ga ubije. Upravnik zatvora je 3. novembra 1998. obavijestio roditelje podnosioca predstavke da je njihov zahtjev odbijen pošto nije bilo tragova mučenja ili upotrebe bilo kakve fizičke sile protiv podnosioca predstavke i pošto je njegovo zdravstveno stanje bilo zadovoljavajuće.
  8. Roditelji podnosioca predstavke su 23. i 24. oktobra 1998. poslali pismo gospođi Leni Fischer, tada predsjednici Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope. Oni su se žalili da su podnosilac predstavke i jedan od zatvorenika koji je bio smješten s njim, gospodin Kuznetsov, bili mučeni, usljed čega je ovaj drugi pokušao samoubistvo, i tvrdili da su oni onda odvedeni u bolnicu i da je gospodin Kuznetsov bio paralizovan. Roditelji su se još žalili da im je zabranjeno da vide podnosioca predstavke.
  9. Pismom od 26. oktobra 1998, roditelji podnosioca predstavke su obavijestili Komisiju da se „u ustanovi BI 304/199 u Ivano-Frankivsku desio nezakonit pokušaj ubistva nepravedno osuđenih M. Kuznetsova i B. Poltoratskog, i da je Vlada pokušala da sakrije tu činjenicu.“
  10. Podnosilac predstavke je potpisao rukom pisani ljekarski izvještaj od 28. oktobra 1998. U izvještaju se navodi da podnosilac predstavke nije pokazao bilo kakve znake prebijanja i da je njegovo zdravstveno stanje zadovoljavajuće.
  11. U rukom pisanoj izjavi od 28. oktobra 1998. podnosilac predstavke je naveo da protiv njega nije korišćena fizička sila, da su sve disciplinske mjere koje su mu izrečene bile opravdane i da su pritužbe njegovih roditelja bile neosnovane.
  12. Kao odgovor na pritužbu oca podnosioca predstavke zbog mučenja i na njegov zahtjev da se formira nezavisna ljekarska komisija koja bi utvrdila zdravstveno stanje podnosica predstavke, Oblasna uprava za izvršenje sankcija Ministarstva unutrašnjih poslova je 29. oktobra 1998. usvojila izvještaj. U izvještaju se navodi da su 28. oktobra zatvorski ljekari pregledali podnosioca predstavke i da nijesu pronašli tragove fizičkih povreda. U izvještaju se takođe navodi da je podnosilac predstavke negirao da je bio mučen.
  13. U dopisu od 30. oktobra 1998, zamjenik načelnika Oblasne uprave Ministarstva unutrašnjih poslova je obavijestio majku podnosioca predstavke da je njena pritužba zbog mučenja kojem je podnosilac predstavke navodno bio podvrgnut ispitana i da je utvrđeno da je neosnovana. Ljekarski pregled podnosioca predstavke nije pokazao bilo kakve tragove mučenja. Shodno tome, nije bilo razloga da se formira ljekarska komisija koja bi ispitivala navode o mučenju.
  14. Zamjenik Oblasnog tužioca je dopisom od 2. novembra 1998. obavijestio Glavnog tužioca o nalazima istrage sprovedene povodom pritužbe oca podnosioca predstavke u vezi sa ograničenjima prepiske i posjeta podnosiocu predstavke, prekidom posjete roditelja podnosioca predstavke 2. septembra 1998. od strane zatvorske uprave i fizičkim mučenjem kome je podnosilac predstavke bio podvrgnut. U dopisu se navodi da se, kad su u pitanju ograničenja prepiske i posjeta podnosiocu predstavke, otac pogrešno pozivao na Zakon, koji se nije primenjivao na tu kategoriju zatvorenika, da je zatvorski službenik opravdano prekinuo posjetu, i da je podnosilac predstavke 25. septembra 1998. podvrgnut detaljnom ljekarskom pregledu kojim nijesu utvrđene bilo kakve fizičke povrede. Na kraju, objašnjeno je da je podnosilac predstavke smješten u samicu 26. avgusta 1998. jer je prekršio zatvorska pravila kada je odbio da ga zatvorski čuvar pretrese po povratku iz dnevne šetnje.
  15. Zamjenik Oblasnog tužioca je dopisom od 20. novembra 1998. odgovorio na pritužbu majke podnosioca predstavke u vezi sa fizičkim mučenjem kome je podnosilac predstavke navodno bio podvrgnut i na njen zahtjev da se izvrši ljekarski pregled podnosioca predstavke. On je naveo da je 28. oktobra 1998. podnosilac predstavke prošao ljekarski pregled kojim je utvrđeno da su optužbe o mučenju neosnovane. Podnosilac predstavke je potvrdio sadržaj ljekarskog nalaza i potpisao ga.
  16. Oblasni tužilac je dopisom od 23. novembra 1998. obavijestio oca podnosioca predstavke da je utvrđeno da su neosnovani njegovi navodi o nezakonitim radnjama zatvorske uprave.
  17. Zamjenik načelnika Oblasne uprave Ministarstva unutrašnjih poslova je dopisom od 30. novembra 1998. obavijestio zastupnika podnosioca predstavke, gospodina Voskoboynikova, da mu ne može biti izdata dozvola da posjeti podnosioca predstavke, pošto je on već imao posjetu rodbine tog mjeseca.
  18. Državna uprava za izvršenje sankcija je dopisom od 8. decembra 1998. obavijestila oca podnosioca predstavke da je detaljna istraga pokazala da je njegova pritužba o nezakonitom pokušaju da se njegov sin ubije bila neosnovana i da je zdravstveno stanje njegovog sina zadovoljavajuće.
  19. Podnosilac predstavke je 22. decembra 1998. od načelnika Oblasne uprave Ministarstva unutrašnjih poslova tražio dozvolu da vidi sveštenika. Njegov zahtjev je usvojen i on je vidio sveštenika 26. decembra 1998.
  20. Dopisom od 15. februara 1999, upravnik zatvora je obavijestio oca podnosioca predstavke da je njegova pritužba od 22. januara 1999. ispitana. On je naveo da je osobama osuđenim na smrt dozvoljeno da prime dva paketa godišnje, ali ne pakete sa hranom.
  21. Odlukom od 5. marta 1999, Viši tužilac je odbacio krivičnu prijavu roditelja podnosioca predstavke protiv zamjenika Oblasnog tužioca. On je odbio da pokrene krivični postupak protiv njega jer nije bilo dokaza da je izvršio krivično djelo. On je, između ostalog, naveo da se Zakon ne primjenjuje na uslove zatvaranja zatvorenika koji čekaju izvršenje smrtne kazne. Ovi uslovi su regulisani Instrukcijom, na koju se primjenjuju pravila o državnoj tajni.
  22. Prema zatvorskoj evidenciji, roditelji podnosioca predstavke su podnijeli zahtjev da ga posjete 19. septembra 1997, i 4. marta, 8. aprila, 19. juna, 22. jula, 2. novembra i 1. decembra 1998. godine. Dozvola im je data 7. oktobra 1997, i 4. marta, 22. aprila, 20. avgusta, 17. novembra i 11. decembra 1998. za posjete koje su se desile 4. decembra 1997. i 4. marta, 12. juna, 2. septembra i 26. novembra 1998. i 4. januara 1999. Zahtjev od 19. juna 1998. nije bio odobren.
  23. Prema zatvorskoj evidenciji, podnosilac predstavke je roditeljima poslao pisma 17. septembra, 19. i 26. novembra, i 31. decembra 1997, i 5, 16, 20. i 30. januara, 3. februara, 11. marta, 6. aprila, 15. maja, 17. juna, 6. jula, 10. avgusta, 15. septembra, 22. oktobra, 13. novembra i 11. decembra 1998. On je primio pisma od njih i drugih osoba 18. i 29. septembra, 19. oktobra, 20. novembra i 24. decembra 1997, i 16. i 26. januara (dva pisma), 6, 10, 17. i 23. februara, 6, 14. i 16. marta, 6, 17, 20, 27. i 29. aprila, 14. maja, 1, 8. i 30. juna, 1, 20. i 30. jula, 20. avgusta (dva pisma), 29. septembra, 10, 22. (dva pisma) i 27. oktobra, 4, 13, 20, 26. i 30. novembra, 4, 17. i 21. decembra 1998.
  24. U nedatiranom dokumentu, gospodin Y. M. Pavlyuk, zamjenik načelnika bloka za izolaciju, izjavio je da u periodu od 11. septembra 1997. do 18. decembra 1998. ni podnosilac predstavke ni njegovi roditelji nijesu tražili da se podnosiocu predstavke dozvoli da vidi sveštenika. On je još izjavio da tokom navedenog perioda niko iz redova sveštenstva nije tražio takvu dozvolu.
  25. Prema zdravstvenom kartonu podnosioca predstavke, njemu je načinjen rendgenski snimak i izvršen test krvi 23. aprila 1998. godine. Zatvorski psihijatar je podnosioca predstavke vidio 25. septembra, 1. i 28. oktobra, 9, 19. i 27. novembra, 3, 10, 17. i 24. decembra 1998.
  26. Otac podnosioca predstavke je, u svojstvu njegovog pravnog zastupnika, 2. maja 2000. uputio pisani zahtjev načelniku Oblasne uprave za izvršenje sankcija Ministarstva unutrašnjih poslova, gospodinu Boyku, tražeći da održi povjerljiv sastanak sa podnosiocem predstavke kako bi razgovarali o stvarima vezanim za njegovu predstavku podnijetu Evropskom sudu za ljudska prava. Pošto je 15. maja 2000. ponovo podnio zahtjev, 23. maja je dobio dozvolu za običnu posjetu, 5. juna 2000. godine.
  27. Otac podnosioca predstavke se 16. maja 2000. zamjeniku ministra unutrašnjih poslova žalio da na njegov zahtjev za povjerljiv sastanak od 2. maja 2000. nije odgovoreno.
  28. U dopisu od 14. jula 2000. zamjenik direktora Državne uprave za izvršenje sankcija, gospodin V. A. Lyovochkin, odgovorio je da je gospodin Boyko ocu podnosioca predstavke dao dozvolu da ga posjeti 5. juna 2000. i da je posjeta održana kada je i planirano. On je dodao da, u skladu sa članom 40 Zakonika o kazneno-popravnom radu, advokatu može biti izdata dozvola za povjerljiv razgovor sa klijentom ako pokaže svoju dozvolu za rad i ličnu kartu.

D. Ocjena dokaza i činjenice koje je utvrdila Komisija

  1. Pošto su činjenice u ovom predmetu bile sporne, Komisija je, uz pomoć strana u postupku, sprovela istragu u okviru koje su usmene izjave dali sljedeći svjedoci: podnosilac predstavke, roditelji podnosioca predstavke, Bronislav S. Stichinskiy, zamjenik ministra pravde; gospodin Drishchenko, zamjenik Glavnog državnog tužioca; Ivan V. Shtanko, zamjenik Ministra unutrašnjih poslova; Petro A. Yaremkiv, upravnik zatvora u Ivano-Frankivsku; Bogdan V. Kachur, zatvorski ljekar; Stanislav V. Prokhnitskiy, medicinski tehničar; Yuriy M. Pindus, pomoćnik upravnika zatvora, koji je bio na dužnosti 3. septembra 1998; Fedir O. Savchuk, pomoćnik upravnika zatvora, koji je bio na dužnosti tokom noći između 2. i 3. septembra 1998; Igor P. Ivashko, zamjenik upravnika zatvora; Yaroslav M. Pavlyuk, zamjenik načelnika bloka za izolaciju; Valentin M. Nabiulin, načelnik Odjeljenja za nadzor nad blokovima za izolaciju i zatvorima u Državnoj upravi za izvršenje sankcija; Oleksand V. Kmyta, zamjenik načelnika Oblasne uprave Ministarstva unutrašnjih poslova u Ivano-Frankivsku; i Anatoliy O. Boyko, načelnik Oblasne uprave za izvršenje sankcija Ministarstva unutrašnjih poslova. Nalazi Komisije mogu se sumirati na sljedeći način.

1.  Navodno zlostavljanje podnosioca predstavke koje su počinili zatvorski službenici

  1. Podnosilac predstavke je pred delegacijom Komisije dao izjavu da je bio pretučen 2. septembra 1998, nakon što su ga istog dana posjetili roditelji. Tokom te posjete, on je svojim roditeljima rekao da je bio tučen i da su mu govorili da je zvijer. Roditelji podnosioca predstavke su pred delegacijom Komisije izjavili da im je sin 2. septembra 1998. rekao da je bio tučen i ponižavan. Komisija je, međutim, primijetila da je podnosilac predstavke pred njenom delegacijom negirao da je bio tučen prije 2. septembra 1998. Ona je stoga smatrala da nije utvrđeno da je podnosilac predstavke bio tučen prije 2. septembra 1998.
  2. Kad su u pitanju događaji 2. septembra 1998, podnosilac predstavke je pred delegacijom Komisije izjavio da je, nakon posjete njegovih roditelja tog dana, bio odveden u „sobu-bioskop“ gdje su ga četiri osobe, uključujući gospodina Pavlyuka, zamjenika načelnika bloka za izolaciju, čekale sa palicama. Tri puta su od njega tražili da „kaže sve“, ali pošto je odbio bio je udaran po nogama, bedrima, leđima i grudima. Vratio se u svoju ćeliju i do jutra ispisao četiri stranice papira, koje su uključene u ovaj predmet.
  3. U nastavku, podnosilac predstavke je izjavio da su ga tukli 10, 14. i 22. septembra 1998. Jednog dana, tokom rutinskog pretresa njegove ćelije, bilo mu je naređeno da se skine, kako bi se pretresla njegova odjeća. Kada je ostao go, bio je pretučen. Bilo mu je naređeno da leži na podu licem okrenut nadolje, sa rukama iza glave. U vezi sa ovim, delegaciji Komisije je pomenuo ime K. Y. Hrevnina.
  4. Komisija je smatrala da opis događaja podnosioca predstavke sadrži brojne detalje i elemente koje ne možete očekivati da pronađete u izmišljenoj priči. Ona je, međutim, primijetila da nije bilo nikakve bilješke o bilo kakvom dešavanju u vezi sa zlostavljanjem koje je podnosilac predstavke opisao. Komisija je prihvatila da se podnosilac predstavke mogao plašiti da se požali ili piše bilo kome, kao što je on rekao. Ipak, ona je teško prihvatila ovaj argument, imajući u vidu da se on nije plašio da 2. septembra svojim roditeljima kaže da je bio tučen. Štaviše, zatvorski psihijatar ga je vidio 25. septembra 1998. i nije zabilježio bilo kakve probleme u vezi sa njegovim zdravstvenim stanjem ili nekakvim povredama. Komisija je dodala da je u izvještaju ljekara od 28. oktobra 1998, koji je podnosilac predstavke potpisao, zaključeno da nije pokazivao bilo kakve znake prebijanja i da je njegovo zdravstveno stanje bilo zadovoljavajuće.
  5. Komisija je u nastavku zabilježila da je podnosilac predstavke 28. oktobra 1998. potpisao pisanu izjavu kojom je potvrdio da zatvorska uprava prema njemu propisno postupa, da protiv njega nije upotrebljavana fizička sila, da su disciplinske mjere koje su mu bile izrečene bile opravdane i da su pritužbe njegovih roditelja bile neosnovane. Ona je uzela u obzir činjenicu da je, pred delegacijom Komisije, podnosilac predstavke negirao sadržaj svoje izjave, i ukazala na to da praksa zatvorske uprave, koja od zatvorenika zahtijeva da pismeno potvrde da zatvorski službenici prema njima propisno postupaju, daje razloga za sumnju.
  6. U vezi sa tvrdnjom koju su roditelji podnosioca predstavke iznijeli pred delegacijom Komisije, da je poslije navodnog prebijanja i mučenja 2. septembra 1998. on, u rano jutro 3. septembra 1998, prebačen u Neurološku bolnicu u Čukopovskom (Chukopovskiy) i tamo smješten na odjeljenje intenzivne njege, gdje mu je transfuzijom data krv, Komisija je primijetila da je, iako je podnosilac predstavke tvrdio da je poslije posjete roditelja 2. septembra bio pretučen, on sam negirao da je bio prebačen u bolnicu. Ovo je potvrđeno izjavama zatvorskog ljekara, medicinskog tehničara, pomoćnika upravnika koji je tada bio na dužnosti i zamjenika upravnika, koje je delegacija Komisije saslušala. Uz to, nije postojala bilo kakva dokumentacija koja bi dokazivala da je podnosilac predstavke bio primljen u bolnicu pomenutog dana. U vezi sa ovim, Komisija nije smatrala da je izjava roditelja podnosioca predstavke uvjerljiva ili pouzdana.
  7. Komisija je utvrdila da nema medicinskih ili drugih materijalnih dokaza koji potvrđuju da je podnosilac predstavke pretrpio povrede kao rezultat zlostavljanja od strane zatvorskih službenika u zatvoru u Ivano-Frankivsku, kako je on tvrdio. Ona je uzela u obzir činjenicu da je podnosilac predstavke negirao da je bio tučen prije 2. septembra 1998. i da je bio prebačen u bolnicu poslije tog dana, i da su svjedoci od kojih je delegacija Komisije uzela usmene izjave potvrdili da zatvorski službenici nijesu upotrebljavali bilo kakvu silu 2, 10, 14. i 22. septembra. Komisija je stoga zaključila da je nemoguće van razumne sumnje dokazati da je podnosilac predstavke u zatvoru bio zlostavljan, kao što je on tvrdio.

2.  Istraga u vezi sa tvrdnjama podnosioca predstavke i njegovih roditelja

  1. Roditelji podnosioca predstavke su 4. septembra 1998. poslali pritužbu oblasnom tužiocu, tvrdeći, između ostalog, da su saznali da su ga zatvorski službenici tukli i ponižavali. Slične tvrdnje su 11. septembra 1998. iznijeli direktoru Državne uprave za izvršenje sankcija. On je 12. oktobra 1998. obavijestio oca podnosioca predstavke da istragom nije utvrđeno da je protiv njegovog sina korišćena bilo kakva fizička sila ili da ga je zatvorska uprava ponižavala ili mu ograničavala prava. Naveo je i da je ovo pismeno potvrdio i sam podnosilac predstavke.
  2. Roditelji podnosioca predstavke su 23. oktobra 1998. od oblasnog tužioca, Oblasne uprave Ministarstva unutrašnjih poslova i upravnika zatvora zatražili da se formira nezavisna ljekarska komisija koja bi ispitala zdravstveno stanje podnosioca predstavke. Oni su tvrdili da su zatvorenici u ovom zatvoru mučeni, što je za posljedicu imalo to da je jedan od njih, gospodin Kuznetsov, pokušao da se ubije, ili je pak neko pokušao da ga ubije. Zamjenik načelnika Oblasne uprave Ministarstva unutrašnjih poslova je 30. oktobra 1998. obavijestio majku podnosioca predstavke da je njena pritužba u vezi sa navodnim mučenjem podnosioca predstavke ispitana i da je utvrđeno da je neosnovana, i da ljekarski pregled podnosioca predstavke nije otkrio bilo kakve tragove mučenja. Shodno tome, nije bilo razloga da se formira ljekarska komisija kako bi se ispitale njene tvrdnje. Upravnik zatvora je 3. novembra 1998. obavijestio roditelje podnosioca predstavke da je njihov zahtjev odbijen pošto nije bilo tragova mučenja ili upotrebe bilo kakvog oblika fizičke sile protiv podnosioca predstavke, a da je njegovo zdravstveno stanje zadovoljavajuće. Dopisom od 20. novembra 1998. upućenim roditeljima podnosioca predstavke, zamjenik oblasnog tužioca je potvrdio da je podnosilac predstavke 28. oktobra 1998. bio podvrgnut ljekarskom pregledu koji je pokazao da su njihove tvrdnje neosnovane. Osim toga, zamjenik oblasnog tužioca je 2. novembra 1998. Glavnom tužiocu poslao dopis kojim ga je izvijestio o rezultatima istrage sprovedene u vezi sa, između ostalog, tvrdnjama da je podnosilac predstavke bio fizički mučen. Dopisom je potvrđeno da je podnosilac predstavke 25. septembra bio podvrgnut detaljnom ljekarskom pregledu koji nije otkrio bilo kakve fizičke povrede.
  3. Komisija je zabilježila da je otac podnosioca predstavke 8. decembra 1998. iz Državne uprave za izvršenje sankcija primio dopis u kom se navodi da je detaljna istraga pokazala da je njegova pritužba u vezi sa pokušajem da se njegov sin ubije neosnovana i da je zdravstveno stanje njegovog sina zadovoljavajuće. Istraga na nacionalnom nivou je završena 5. marta 1999. odlukom višeg tužioca u vezi sa krivičnom prijavom roditelja podnosioca predstavke protiv oblasnog tužioca. Viši tužilac je odbio da pokrene krivični postupak pošto nije utvrđeno da je izvršeno krivično djelo.
  4. Komisija je utvrdila da istovremeno ne postoji nikakva dokumentacija koja bi sadržala podatke o bilo kakvoj istrazi koju su domaće vlasti sprovele povodom tvrdnji roditelja podnosioca predstavke u vezi sa događajima iz septembra 1998. Ona nije vidjela nijedan dokument koji dokazuje da su bilo kakve domaće vlasti, osim onih direktno uključenih u događaje u vezi kojih su se roditelji podnosioca predstavke žalili, sprovele istragu. Osim toga, izvještaj ljekara od 28. oktobra 1998. je sačinjen skoro dva mjeseca poslije navodnog zlostavljanja podnosioca predstavke, koga ni zatvorski ljekar ni zatvorski psihijatar nijesu videli od 23. aprila do 25. septembra 1998. godine.

3.  Uslovi u zatvoru u kojim je podnosilac predstavke čekao izvršenje smrtne kazne

  1. Komisija je utvrdila da su osmorica zatvorenika koji su čekali izvršenje smrtne kazne u zatvoru u Ivano-Frankivsku, uključujući podnosioca predstavke, bili držani u pojedinačnim ćelijama, bez mogućnosti da komuniciraju sa drugim zatvorenicima. Ćelija podnosioca predstavke je bila dimenzija 2 x 5 x 3 m. U njoj su postojali otvoreni nužnik, umivaonik sa slavinom sa hladnom vodom, dva kreveta, sto i mala klupa pričvršćeni za pod, centralno grijanje i prozor sa rešetkama. Podnosilac predstavke je imao neke knjige, novine, šah, zalihu sapuna i toalet papira i nešto voća i druge hrane. Tokom posjete delegacije Komisije 24. i 25. novembra 1998, ćelija je bila pretjerano ugrijana, naročito u poređenju sa drugim prostorijama u zatvoru. Svijetlo je bilo upaljeno 24 časa dnevno, a radio koji je radio preko centralnog razglasa je gašen tokom noći. Zatvorski čuvari su često gledali zatvorenike kroz špijunku na vratima ćelije, što je ove lišavalo svake vrste privatnosti. Ćelija je bila svježe okrečena, iz čega se može zaključiti da je prije dolaska delegacije Komisije bila u lošijem stanju. Komisija je prihvatila tvrdnju podnosioca predstavke da od 24. februara do 24. marta 1998. u njegovoj ćeliji nije bilo slavine ili umivaonika, već je postojala samo mala cijev za vodu na zidu blizu nužnika, i da je voda mogla biti puštena samo iz hodnika, a da su zidovi bili pokriveni fekalijama i da je kofa za spiranje nužnika bila odnijeta. Komisija je zaključila da je ova tvrdnja podnosioca predstavke – koju država nije osporila – uvjerljiva.
  2. Komisija je takođe prihvatila tvrdnju podnosioca predstavke da je do maja 1998. prozor u njegovoj ćeliji bio zamračen i da mu nije bilo dozvoljeno da izlazi u dnevne šetnje na svježem vazduhu.
  3. Kad su u pitanju zahtjevi roditelja podnosioca predstavke da ga posjete, Komisija je utvrdila da su, ako se izuzme zahtjev roditelja od 19. juna 1998, svi bili usvojeni. Roditelji su podnijeli zahtjev da posjete svog sina 19. septembra 1997. i 4. marta, 8. aprila, 22. jula, 2. novembra i 1. decembra 1998. Dozvola im je data 7. oktobra 1997. i 4. marta, 22. aprila, 20. avgusta, 17. novembra i 11. decembra 1998, za posjete koje su se desile 4. decembra 1997. i 4. marta, 12. juna, 2. septembra i 26. novembra 1998. i 4. januara 1999. Komisija je primijetila da su zahtjevi roditelja da posjete podnosioca predstavke bili odobravani uglavnom tako što bi im posjeta bila odobrena na dan koji je dva ili tri mjeseca nakon dana kog je zahtjev podnijet. Pored toga, dvojica čuvara su bili prisutni tokom posjeta i bili ovlašćeni da prekinu razgovor ukoliko bi smatrali da su roditelji ili podnosilac predstavke govorili bilo šta „neistinito“.
  4. Kad je u pitanju prepiska podnosioca predstavke, Komisija je zabilježila da je podnosilac predstavke od Oblasne uprave Ministarstva unutrašnjih poslova dozvolu da pošalje pismo svojim rođacima prvi put tražio 17. decembra 1997. Poslije toga je poslao pisma roditeljima 19. i 26. novembra 1997, 31. decembra 1997, i 5, 16, 20. i 30. januara, 3. februara, 11. marta, 6. aprila, 15. maja, 17. juna, 6. jula, 10. avgusta, 15. septembra, 22. oktobra, 13. novembra i 11. decembra 1998. On je primio pisma od roditelja 18. i 29. septembra, 19. oktobra, 20. novembra i 24. decembra 1997, i 16. i 26. januara, 6, 10. i 23. februara, 14. i 16. marta, 17. aprila, 14. maja, 1. i 8. juna, 1. i 30. jula, 20. avgusta, 29. septembra, 10, 22. i 27. oktobra, 4, 20, 26. i 30. novembra i 4, 17. i 21. decembra 1998.
  5. Komisija nije mogla jasno zaključiti da li su podnosilac predstavke ili njegovi roditelji tražili dozvolu da sveštenik dođe i posjeti podnosioca predstavke. Ona je ipak utvrdila da, mada je sveštenik posjetio podnosioca predstavke 26. decembra 1998, nakon što je on to zahtjevao 22. decembra 1998, nije bilo redovnih posjeta sveštenika zatvorenicima.

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO

A. Ustav Ukrajine

  1. Prema članu 8, stavovi 2 i 3, Ustav je neposredno primjenljiv. Garantovano je pravo na pokretanje postupka za zaštitu ustavnih prava i sloboda pojedinca i građanina, neposredno na osnovu Ustava.
  2. Član 9, stav 1 predviđa da su međunarodni ugovori koji su na snazi i koje je kao obavezujuće prihvatio parlament Ukrajine (Verkhovna Rada), dio nacionalnog zakonodavstva.
  3. Član 15, stav 3 zabranjuje cenzuru.
  4. Prema članu 19, pravni poredak u Ukrajini se zasniva na načelu da niko ne može biti prinuđen da čini nešto što nije predviđeno zakonom. Od državnih vlasti i organa lokalne samouprave i njihovih činovnika se zahtjeva da djeluju isključivo u skladu sa ovim načelom, u okviru svojih ovlašćenja, i na način predviđen Ustavom i zakonima Ukrajine.
  5. Član 22 predviđa da su ljudska i građanska prava i slobode garantovani i da ne mogu biti umanjeni usvajanjem novih ili izmjenama postojećih zakona.
  6. Prema članu 29, stavovi 2 i 4, niko ne može biti uhapšen ili zadržan u pritvoru osim na osnovu obrazložene sudske odluke i na osnovu i u skladu sa pravilima propisanim zakonom. Svako ko je uhapšen ili zadržan mora bez odlaganja biti obaviješten o razlozima za njegovo hapšenje ili zadržavanje, obaviješten o svojim pravima i mora mu, od trenutka zadržavanja, biti omogućeno da se brani sam ili uz pomoć advokata.
  7. Prema članu 55, stavovi 2 i 4, svakome se garantuje pravo da osporava odluke, radnje ili propuste državnih vlasti, organa lokalne samouprave i sudskih vlasti i činovnika. Nakon što iscrpi sve domaće pravne ljekove, svako ima pravo da traži zaštitu svojih prava i sloboda pred odgovarajućim međunarodnim sudskim institucijama ili pred odgovarajućim organima međunarodnih organizacija čija je Ukrajina članica ili u čijem radu učestvuje.
  8. Prema članu 59, svako ima pravo na pravnu pomoć. Takva pomoć se pruža besplatno u slučajevima predviđenim zakonom. Svako ima slobodu da izabere ko će braniti njegova prava. U Ukrajini, advokatska komora (адвокатура) obezbjeđuje odbranu i pruža pravnu pomoć pred sudovima i drugim državnim organima.
  9. Član 63, stav 3 predviđa da osuđena osoba uživa sva ljudska i građanska prava, koja se mogu ograničiti samo na osnovu zakona, i to sudskom odlukom.
  10. Prema članu 64, ljudska i građanska prava i slobode garantovani Ustavom se ne mogu ograničavati, osim u slučajevima predviđenim Ustavom.

B. Zakonski propisi o uslovima pod kojima se čeka izvršenje smrtne kazne

  1. Uslovi pod kojima se čeka izvršenje smrtne kazne u zatvorskom sistemu u Ukrajini su bili uređeni najprije Instrukcijom o uslovima zatvaranja osoba osuđenih na smrtnu kaznu od 20. aprila 1998. godine (u daljem tekstu „Instrukcija“), a kasnije Privremenim mjerama o uslovima zatvaranja osoba osuđenih na smrt u blokovima za izolaciju od 25. juna 1999. godine (u daljem tekstu „Privremene mjere“).
  2. Instrukcija je propisivala da se, nakon što kazna postane pravosnažna, osobe osuđene na smrt drže izolovano od drugih zatvorenika u posebno uređenim ćelijama. Osim u izuzetnim slučajevima, u jednoj ćeliji nije moglo biti više od dva takva zatvorenika. Površina koja se mora obezbijediti jednom zatvoreniku je bila 4 kvadratna metra u pojedinačnoj ili 3 kvadratna metra u ćeliji za dva zatvorenika. Za svakog zatvorenika je obezbijeđivan poseban ležaj sa posteljinom. Oni su morali da nose uniformu rezervisanu za naročito opasne osuđenike povratnike. Određeni su bili i njihov pravni položaj i obaveze. Instrukcija je određivala i koliko česte mogu biti posjete rodbine i koliko pisama zatvorenici mogu poslati i primiti: njima je bila dozvoljena jedna posjeta mjesečno i mogli su poslati jedno pismo mjesečno. Nije bilo ograničenja u pogledu prepiske koju su mogli dobijati. Oni su mogli dobiti dva mala paketa godišnje. Jednom dnevno im je bila dozvoljena jednočasovna šetnja na svježem vazduhu. Van ćelija su im bile vezivane ruke. Nije im bilo dozvoljeno da rade.
  3. Zatvorenicima je takođe bilo dozvoljeno da čitaju knjige, časopise i novine posuđene iz zatvorske biblioteke i/ili kupljene putem zatvorske službe za snabdijevanje; oni su mogli dobijati novčane uplate, u svojim ćelijama su mogli držati lične stvari i hranu, mogli su kupovati hranu i sredstva za ličnu higijenu u zatvorskoj kantini dva puta mjesečno (vrijednosti do visine zakonom određene minimalne zarade), i igrati društvene igre. Oni su se mogli sretati sa svojim advokatima u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom. Zdravstvena njega je takođe obezbijeđivana u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom.
  4. Zatvorenici su mogli ulagati pritužbe državnim vlastima. Takve pritužbe su morale biti poslate u roku od tri dana. Pritužbe poslate javnom tužiocu nijesu pregledane.
  5. Privremene mjere su, u poređenju sa Instrukcijom, proširile prava osoba osuđenih na smrt. Konkretno, zatvorenicima je dozvoljeno osam sati sna tokom noći; oni su mogli da prime šest pošiljki i tri mala paketa godišnje, kupe hranu i sredstva za ličnu higijenu u zatvorskoj kantini (vrijednosti do visine 70% zakonom određene minimalne zarade), mole se, čitaju literaturu o religiji i primaju posjete sveštenika i šalju pisane pritužbe državnim organima. Bilo im je dozvoljeno da šalju i primaju pisma bez ograničenja i da primaju posjete rodbine jednom mjesečno u trajanju do dva sata. Zatvorski službenik je morao biti prisutan tokom ovih posjeta. Sastanci sa advokatima radi obezbijeđivanja pravne pomoći su morali biti organizovani u skladu sa zakonodavstvom o kazneno-popravnom radu.

C. Zakon o pritvoru iz 1993. godine (u daljem tekstu „Zakon“)

  1. Prema Zakoniku o krivičnom postupku, pritvor je preventivna mjera koja se može izreći okrivljenom ili osumnjičenom za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora ili osuđenoj osobi čija presuda još nije izvršena.
  2. Prema članu 8, stav 4 Zakona, osobe osuđene na smrt čija kazna nije postala pravosnažna trebalo je da budu držane odvojeno od svih ostalih zatvorenika.
  3. Član 9, stav 1 Zakona predviđa, između ostalog, da pritvorenici imaju pravo: (a) da budu branjeni u skladu sa pravilima krivičnog prava; (b) da budu upoznati sa pravilima o pritvoru; (c) da provedu jedan sat dnevno u šetnji; (d) da dvaput mjesečno dobiju pošiljku težine do 8 kg i da primaju neograničene novčane uplate i novčane iznose putem doznaka ili ličnom dostavom; (e) da kupuju hranu i sredstva za ličnu higijenu u vrijednosti do visine jedne zakonom određene minimalne mjesečne zarade (plaćajući pisanim nalogom); (f) da koriste svoju garderobu i obuću i da uz sebe drže dokumente i bilješke koje se tiču njihovog krivičnog postupka; (g) da koriste televizore koje su dobili od rodbine ili drugih osoba, društvene igre, novine i knjige posuđene iz biblioteke u zatvoru u kom su prethodno boravili ili kupljene u prodavnici; (h) da pojedinačno vrše vjerske rituale i koriste literaturu o religiji i predmete izrađene od poluplemenitih materijala u vezi sa njihovim vjerovanjima, pod uslovom da to ne vodi povredi pravila koja se primjenjuju u pritvorskim ustanovama ili ograničenjima prava drugih; (i) da spavaju osam sati tokom noći, za koje vrijeme se od njih ne može zahtjevati da učestvuju u suđenjima ili da rade bilo šta drugo, osim u slučajevima vanredne opasnosti; i (j) da ulažu pritužbe i molbe i šalju pisma državnim organima i službenicima u skladu sa procedurom propisanom članom 13 Zakona.
  4. Prema članu 11, zatvorenicima se moraju obezbijediti svakodnevni uslovi u skladu sa sanitarnim i higijenskim standardima. Površina ćelije ne sme biti manja od 2,5 kvadratnih metara po osobi. Zatvorenicima se moraju, besplatno i u skladu sa pravilima koja propisuje Vlada, obezbijediti hrana, pojedinačni ležaj sa posteljinom i drugi proizvodi i svakodnevne potrepštine. Ako je potrebno, njima se mora obezbijediti odjeća i obuća uobičajenog kvaliteta.
  5. Prema članu 12, stav 1, uprava ustanove u kojoj se pritvorenik nalazi može dati dozvolu da ga posjeti rodbina ili druge osobe (u načelu, jednom mjesečno u trajanju do dva sata), ali samo uz pismeno odobrenje istražitelja, istražnog organa ili suda koji je nadležan za predmet pritvorenika. Prema stavu 4 istog člana, zatvorenici imaju pravo da ih posjeti branilac, koga mogu vidjeti nasamo bez ograničenja u pogledu broja posjeta i njihovog trajanja, od trenutka od kada je advokat u pitanju ovlašćen da djeluje u njihovo ime, pri čemu takvo ovlašćenje mora pismeno potvrditi osoba ili organ u čijoj je predmet nadležnosti.
  6. Prema članu 13, stav 1, zatvorenici mogu razmjenjivati pisma sa svojom rodbinom i drugim osobama i preduzećima, ustanovama i organizacijama, uz pismenu dozvolu organa nadležnog za njihov predmet. Kada kazna počne da teče, prepiska ne podliježe nikakvim ograničenjima.

D. Zakonik o kazneno-popravnom radu (u daljem tekstu „Zakonik“)

  1. U skladu sa članom 28 Zakonika (Glavne odlike režima u kaznenim ustanovama), glavne odlike režima u kaznenim ustanovama su: obavezna izolacija i stalan nadzor nad osuđenim osobama, tako da bude isključena svaka mogućnost da vrše krivična djela ili druga djela protiv društva; stroga i kontinuirana kontrola nad njihovim izvršavanjem obaveza; i različiti uslovi zatvaranja u zavisnosti od karaktera i težine krivičnog djela i ličnosti i ponašanja osuđene osobe. Osuđene osobe moraju nositi uniformu. One moraju biti pretresane; pretrese tijela moraju vršiti osobe onog pola kog je osoba koja se pretresa. Prepiska se pregleda, a pošiljke i paketi otvaraju i provjeravaju. Stroga interna rutina i stroga pravila moraju biti uspostavljeni u ustanovama za kaznenopopravni rad. Osuđenim osobama je u ustanovama za kazneno-popravni rad zabranjeno da drže novac i dragocjenosti, ili druge, pravilima određene stvari. Kada se pronađu novac ili dragocjenosti, moraju se oduzeti i, po pravilu, prenijeti na Državu u skladu sa obrazloženom odlukom upravnika ustanove, koju mora potvrditi tužilac. Internim pravilima ustanove mora biti određena lista stvari koje osuđene osobe mogu posjedovati, uz dozvoljen broj ili količinu svake od ovih stvari i proceduru koja se primjenjuje za oduzimanje stvari čija je upotreba zabranjena u ustanovama za kazneno-popravni rad. Prema odredbama Zakonika, osuđenim osobama je dozvoljeno da kupuju hranu i sredstva za ličnu higijenu (plaćajući pismenim nalogom), da primaju posjete, da primaju pošiljke, poštanske pakete i novac putem doznaka, da se dopisuju i šalju novac rodbini putem doznaka.
  2. Član 37, stav 1 (Kupovina hrane i sredstava za higijenu) predviđa da je osuđenim osobama dozvoljeno da kupuju hranu i sredstva za higijenu, koja se plaća pisanim nalozima, novcem koji je primljen putem doznaka.
  3. Član 40 predviđa, između ostalog, da advokat može dobiti dozvolu da vidi svog klijenta ako pokaže svoju radnu dozvolu i ličnu kartu. Posjete nijesu ograničene u pogledu broja i dužine trajanja i, na zahtjev advokata, mogu biti sprovedene bez prisustva zatvorskog stražara.
  4. Prema članu 41 (Prijem pošiljki i malih paketa za osobe osuđene na kaznu zatvora), osuđene osobe koje se nalaze u ustanovama za kazneno-popravni rad (виправнo-тpудова колонія)mogu u toku godine primiti: sedam pošiljki u ustanovama sa opštim režimom (колонія загального режиму), šest pošiljki u ustanovama sa strogim režimom (колонія посиленого режиму) i pet pošiljki u ustanovama sa strogim specijalnim režimom (колонія суворого режиму). Osuđene osobe koje se nalaze u ustanovama za obrazovni rad (колонія виховно-трудова) mogu u toku godine primiti: deset pošiljki u ustanovama sa opštim režimom i devet pošiljki u ustanovama sa strogim režimom. Osuđenici koji svoju kaznu izdržavaju u zatvoru ne mogu dobijati pošiljke. Bez obzira na režim pod kojim služe kaznu, osuđenici mogu primiti najviše dva mala paketa godišnje, i mogu kupovati štampu i knjige koristeći sistem za nabavke, bez ograničenja. Količina pošiljki i malih paketa svih vrsta nije ograničena za osuđenike koji se nalaze u kampovima za kazneno-popravni rad (виправнo-тpудова колонія-поселення). Na ustanovama za kazneno-popravni rad je da svojim internim propisima utvrde listu namirnica i sredstava za ličnu higijenu koja osuđenici mogu primati u pošiljkama i malim paketima, kao i proceduru za njihov prijem i dostavljanje osuđenicima.
  5. Prema članu 42 (Prijem i slanje novca osuđenih osoba putem doznaka), osuđenici mogu primiti neograničen iznos novca putem doznaka, kao i slati novac svojoj rodbini i, ukoliko to dozvoli uprava ustanove za kazneno-popravni rad, i drugim osobama. Novac primljen putem doznaka se prebacuje na lični račun osuđenika.
  6. Član 43, stav 2 (Prepiska osoba osuđenih na kaznu zatvora) propisuje da osuđenici koji se nalaze u zatvoru mogu primati poštu bez ograničenja i slati pisma po sljedećim pravilima: oni koji služe kaznu pod opštim režimom mogu slati jedno pismo mjesečno, a oni pod strogim režimom jedno pismo svaka dva mjeseca.

E. Zakon o javnom tužilaštvu

  1. Prema članu 12, stav 1 Zakona o javnom tužilaštvu, javni tužilac postupa po zahtjevima i pritužbama u vezi sa povredama prava građana i pravnih lica, izuzev po pritužbama koje su u nadležnosti sudova. Stav 4 istog člana propisuje da je na odluku tužioca moguće uložiti žalbu višem tužiocu i, u izvjesnim slučajevima, sudu. Stav 5 istog člana propisuje da je odluka glavnog državnog tužioca konačna.
  2. Prema članu 38, tužilac ili njegov zamjenik ima ovlašćenje da od suda zahtjeva bilo kakvu dokumentaciju iz predmeta u kojem je donijeta presuda ili druga odluka koja je stupila na snagu. Ukoliko postoji bilo koji osnov za ponovno otvaranje postupka, tužilac može osporavati presudu suda ili bilo koju drugu odluku.
  3. Prema članu 44, stav 1, pitanja nad kojima javni tužilac vrši kontrolu su: poštovanje pravila u pritvorskim jedinicama, ustanovama za kazneno-popravni rad i drugim ustanovama u kojima se izvršavaju kazne ili mjere prinude koje je odredio sud; poštovanje pravila i uslova za zadržavanje ili kažnjavanje lica u takvim ustanovama; poštovanje prava osoba u ovim ustanovama; način na koji određeni organi vrše dužnosti koje imaju prema krivičnom pravu; i sprovođenje zakona o izvršenju sankcija. Javni tužilac može u bilo koje doba posjetiti mjesta na kojima se nalaze pritvorena lica, ustanove u kojim osuđena lica izdržavaju kazne ili ustanove u kojima se vrši obavezni korektivni ili vaspitni rad, da bi sproveo saslušanja ili pregledao dokumente na osnovu kojih su osobe pritvorene, uhapšene ili osuđene ili na osnovu kojih su im određene prinudne mjere; on takođe može ispitivati zakonitost naređenja, predloga i odluka koje donose upravni organi takvih ustanova, prekidati primjenu takvih akata, ulagati pravne ljekove protiv njih ili ih poništavati kada nijesu u skladu sa zakonom, i zahtjevati od službenih lica da daju objašnjenja u vezi sa povredama pravila do kojih je došlo.

III. RELEVANTNA DOKUMENTA SAVJETA EVROPE

A. Rezolucija 1097 (iz 1996. godine) Parlamentarne skupštine o ukidanju smrtne kazne u Evropi

  1. U svojoj Rezoluciji, Skupština je osudila pogubljenja koja su navodno nedavno izvršena u Letoniji, Litvaniji i Ukrajini. Ona je posebno osudila Ukrajinu jer je, po svemu sudeći, pogazila svoje obećanje da će uvesti moratorijum na izvršenje smrtnih kazni po pristupanju Savjetu Evrope. Ona je pozvala ovu zemlju da poštuje svoje obećanje u vezi sa uvođenjem moratorijuma na smrtne kazne i trenutnim ukidanjem smrtne kazne, upozoravajući je da će dalje nepoštovanje njenih obaveza, posebno izvršavanje pogubljenja, imati posljedice u skladu sa Naredbom br. 508 (1995).

B. Rezolucija 1112 (iz 1997. godine) o poštovanju obaveze da se stavi moratorijum na izvršenje smrtne kazne koju je Ukrajina prihvatila po ulasku u Savjet Evrope

  1. Skupština je ovom Rezolucijom potvrdila da je dobila zvaničnu informaciju da je u prvoj polovini 1996. u Ukrajini izvršeno 89 pogubljenja, i izrazila žaljenje zbog toga što joj ukrajinske vlasti nijesu priložile informaciju o broju pogubljenja izvršenih u drugoj polovini te godine. Skupština je bila posebno šokirana da čuje da su pogubljenja u Ukrajini pokrivena velom tajnosti, pri čemu se o njima izgleda ne obavještavaju čak ni porodice zatvorenika, i da su pogubljeni zatvorenici bili sahranjivani u neobilježene grobove. Ona je osudila Ukrajinu zbog toga što nije ispunila svoje obećanje da će staviti moratorijum na smrtne kazne, osudila pogubljenja do kojih je došlo, i zahtjevala od Ukrajine da smjesta ispuni svoje obaveze i zaustavi izvršenje svih smrtnih kazni.

C. Rezolucija 1179 (iz 1999. godine) i Preporuka 1395 (iz. 1999. godine) o poštovanju obaveza i obećanja koja je Ukrajina dala

  1. U ovim tekstovima, Skupština je istakla da Ukrajina očigledno nije ispunila svoja obećanja (212 osoba je pogubljeno između 9. novembra 1995. i 11. marta 1997, prema zvaničnim izvorima). Istovremeno, ona je primijetila da je od 11. marta 1997. u Ukrajini na snazi de facto moratorijum na izvršenje smrtnih kazni. Skupština je zahtjevala da moratorijum bude potvrđen de jure i da Verkhovna Rada (parlament) ratifikuje Protokol br. 6 uz Konvenciju. Ona je istakla značaj de facto moratorijuma na smrtne kazne i snažno istakla da će, ukoliko se pogubljenja nastave, akreditivi ukrajinske parlamentarne delegacije biti poništeni na sljedećoj sjednici Skupštine, u skladu sa pravilom 6 njenog Poslovnika.

IV. IZVJEŠTAJI EVROPSKOG KOMITETA ZA SPRJEČAVANJE MUČENJA I NEČOVJEČNOG ILI PONIŽAVAJUĆEG POSTUPANJA ILI KAŽNJAVANJA (CPT)

  1. Delegacija CPT posjetila je mjesta na kojima se nalaze lica lišena slobode u Ukrajini 1998, 1999. i 2000. Izvještaji o sve tri posjete su objavljeni 9. oktobra 2002, zajedno sa odgovorima Vlade Ukrajine.

A. Izvještaj o posjeti 1998. godine

  1. Posjeta delegacije, koja se odvijala od 8. do 24. februara 1998, bila je prva periodična posjeta CPT Ukrajini. Tokom ove posjete, delegacija je obišla, između ostalih, i Istražni zatvor (SIZO – „istražna izolaciona ustanova“) br. 313/203 u Harkovu. U vrijeme posjete u prizemlju zgrade br. 2 bilo je smješteno petnaest zatvorenika osuđenih na smrt, premda je, kao što je zabilježeno u fusnoti izvještaja, delegacija dobila uvjeravanja da se od 11. marta 1997. poštuje de facto moratorijum na smrtne kazne.
  2. U svom izvještaju (st. 131), CPT je od početka istakao svoju ozbiljnu zabrinutost zbog uslova u kojim su ovi zatvorenici bili zatvoreni i zbog režima koji je na njih primjenjivan. Zabilježeno je da su zatvorenici osuđeni na smrt obično bili smješteni po dvojica u ćeliji, pri čemu je ćelija bila površine 6,5 do 7 kvadratnih metara. U ćelijama nije bila dostupna prirodna svjetlost, prozori su bili zamračeni metalnim pločama. Vještačko svijetlo, koje je stalno bilo uključeno, nije uvijek bilo dovoljno jako, što je za posljedicu imalo to da su neke ćelije bile mračne. Da bi provjetrili prostorije, zatvorenici su mogli povući konopac kojim bi se otvarao jedan poklopac. Pored toga, ćelije su bile vrlo vlažne i prilično hladne (st. 132). Oprema u ćelijama je u izvještaju opisana kao osnovna, a sastojala se od metalnog kreveta i/ili platforme za spavanje (postavljenih tankim dušekom, posteljinom sumnjive čistoće i ćebetom, očigledno nedovoljnim da zaštiti od hladnoće), police i dvije uske hoklice. Trebalo je da zatvorenici budu u mogućnosti da slušaju radio programe putem zvučnika ugrađenog u zidu ćelije, ali delegaciji je rečeno da je radio funkcionisao samo sporadično (ibid.). Sve ćelije su imale toalete koji nijesu bili odvojeni od ostatka ćelije; posljedica toga je bilo to da je zatvorenik koji je koristio toalet to radio pred očima zatvorenika s kojim je dijelio ćeliju. Kad su u pitanju sredstva za održavanje lične higijene, zatvorenici osuđeni na smrt su bili u jednako teškoj situaciji kao i mnogi drugi zatvorenici; stvari kao što su sapun i pasta za zube su bile deficitarne (ibid.). Dalje je primijećeno da zatvorenici osuđeni na smrt nemaju nikakav oblik aktivnosti van svojih ćelija, čak ni sat vremena šetnje na otvorenom. Oni su u najboljem slučaju svoje ćelije mogli napuštati jednom nedjeljno kad bi se tuširali, i jednom mjesečno na sat vremena ako bi im bilo dozvoljeno da prime posjetu porodice. Aktivnosti u ćeliji sastojale su se od čitanja i slušanja radija, kada je radio. Pored mjesečnih posjeta koje su neki zatvorenici primali, kontakt sa ljudima je u suštini bio ograničen na povremene posjete pravoslavnog svještenika ili kontakt sa medicinskim osobljem, koje je sa zatvorenicima razgovaralo kroz rešetku na vratima ćelije (st. 133).
  3. CPT je svoje nalaze sumirao na sljedeći način (st. 134):

„Ukratko, zatvorenici osuđeni na smrt su bili zaključani 24 časa dnevno u svojim ćelijama, u vrlo ograničenom životnom prostoru i bez pristupa prirodnom svijetlu i sa ponekad vrlo slabim vještačkim svijetlom, bukvalno bez aktivnosti koje bi ispunile njihovo vrijeme i sa veoma malim mogućnostima za kontakt s ljudima. Većina njih je bila držana u tako štetnim uslovima tokom značajnog vremenskog perioda (koji se kretao od deset mjeseci do preko dvije godine). Takva situacija može biti u potpunoj saglasnosti sa propisima koji su na snazi u Ukrajini, a tiču se postupanja prema zatvorenicima osuđenim na smrt. Ipak, to ne mijenja činjenicu da, prema mišljenju CPT, ovo predstavlja nečovječno i ponižavajuće postupanje.“

CPT je u nastavku zabilježio da je delegacija primila brojne pritužbe od zatvorenika osuđenih na smrt u vezi sa činjenicom da su im nedostajale informacije o njihovoj pravnoj situaciji (o razvoju događaja u njihovim predmetima, o tome da li je nešto preduzeto u vezi sa zahtjevima da se predmet ponovo razmatra, o ispitivanju njihovih pritužbi itd.) (st. 138).

  1. U svom odgovoru na izvještaj o posjeti 1998, Vlada Ukrajine je zabilježila da su brojni organizacioni i praktični koraci preduzeti kako bi se riješili problemi koje je primjetio CPT. Konkretno, Privremene mjere su uvedene kako bi se zatvorenicima osuđenim na smrt obezbijedilo da ih rodbina posjećuje jednom mjesečno, da ih posjećuje advokat kako bi dobili pravnu pomoć, da ih posjećuje sveštenik i da primaju i šalju poštu bez ograničenja. Dalje je navedeno:

(i) da će zatvorenici osuđeni na smrt imati svakodnevne šetnje na svježem vazduhu i da je u ovu svrhu 196 jardi istražnih zatvora obnovljeno i opremljeno;
(ii) da su, kako bi se poboljšali osvijetljenost prirodnim svijetlom i provjetrenost svih ćelija, roletne i metalne ploče uklonjene sa prozora ćelija; i
(iii) da su, kako bi zatvorenici osuđeni na smrt bili obaviješteni o svojim pravima i pravnom položaju, izvodi iz Privremenih mjera istaknuti na zidovima svake ćelije.

B. Izvještaj o posjeti 1999. godine

  1. Delegacija CPT je posjetila Ukrajinu od 15. do 23. jula 1999, i tom prilikom ponovo obišla SIZO br. 313/203 u Harkovu gdje su, u to vrijeme, bila zatvorena 23 zatvorenika osuđena na smrt. U izvještaju se navodi da su u periodu od prethodne posjete nastupile izvjesne promjene. Konkretno, ćelije su imale prirodno svijetlo, bile su bolje opremljene i zatvorenicima je omogućeno da na sat vremena dnevno budu na svježem vazduhu, mada je primijećeno da tamo nemaju dovoljno prostora da bi vježbali (st. 34 i 35). U izvještaju se dalje navodi da je značajan napredak načinjen u pogledu prava zatvorenika da primaju posjete rodbine i da se dopisuju (st. 36). Ipak, CPT je primjetio izvjesne neprihvatljive uslove zatvaranja, uključujući činjenicu da su zatvorenici nastavili da provode 23 od 24 sata dnevno u svojim ćelijama i to da su mogućnosti za kontakt sa ljudima ostale vrlo ograničene (st. 37).

C. Izvještaj o posjeti 2000. godine

  1. Treća posjeta Ukrajini trajala je od 10. do 21. septembra 2000, a tokom nje je delegacija posjetila, između ostalih, Istražni zatvor (SIZO) br. 15 u Simferopolju (Simferopol). CPT je pozdravio odluku ukrajinskih vlasti da ukinu smrtnu kaznu i zabilježio da su smrtne kazne izrečene protiv većine od oko 500 zatvorenika zamijenjene kaznom doživotnog zatvora.
  2. Uprkos ovim promjenama, CPT je istakao da je postupanje prema ovoj kategoriji zatvorenika ozbiljan razlog za zabrinutost (st. 67). Zabilježeno je da su, u skladu sa privremenom instrukcijom izdatom u julu 2000, dok se čeka otvaranje dva odjeljenja visokog stepena bezbjednosti posebno namijenjenih zatvorenicima osuđenim na smrt, takvi zatvorenici podvrgnuti strogom zatvorskom režimu (st. 68). Iako je životni prostor u ćelijama uglavnom zadovoljavajući i iako su u svim posjećenim ustanovama počeli radovi na renoviranju ćelija, postojali su značajni nedostaci u pogledu dostupnosti prirodnog svijetla, kvaliteta vještačkog svijetla i ventilacije (st. 69). Pored toga, zatvorenici osuđeni na doživotni zatvor su bili zatvoreni u svojim ćelijama 23 i po sata dnevno bez bilo kakvih organizovanih aktivnosti i, kad su u pitanju aktivnosti van njihovih ćelija, imali su pravo na pola sata šetnje na otvorenom, koja se odvijala u neprihvatljivim uslovima. Nije bilo bukvalno nikakvog kontakta sa ljudima: od stupanja na snagu instrukcije iz jula 2000, posjete rodbine su bile zabranjene, a zatvorenicima je dozvoljeno da šalju samo jedno pismo svaka dva mjeseca, mada nije bilo ograničenja u pogledu prijema pisama (st. 70).
  3. U svom odgovoru na Izvještaj, Vlada Ukrajine je pomenula dalje izmjene propisa kojim je omogućeno da osuđeni na kaznu doživotnog zatvora provedu na svježem vazduhu jedan sat dnevno i da prime dvije porodične posjete mjesečno, u trajanju do četiri sata. Pored toga, da bi se obezbijedio odgovarajući dotok svjetlosti, metalne roletne su uklonjene sa prozora svih ćelija.

PRAVO

I. OCJENA ČINJENIČNOG STANJA KOJU JE NAČINIO SUD

  1. Sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu prema kojoj su, prije 1. novembra 1998, utvrđivanje i provjera činjenica u sistemu ustanovljenom Konvencijom bile stvari kojima se bavila prevashodno Komisija (nekadašnji čl. 28, st. 1 i čl. 31 Konvencije). Iako zaključci Komisije u pogledu činjenica ne obavezuju Sud, te on ima slobodu da donese svoju sopstvenu ocjenu na osnovu cjelokupnog materijala koji posjeduje, on će, ipak, samo u izuzetnim okolnostima koristiti svoja ovlašćenja u ovom pogledu (vidi, među ostalim izvorima, Akdivar i drugi protiv Turske, presuda od 16. septembra 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996-IV, str. 1214, st. 78).
  2. Imajući u vidu složenost činjeničnog stanja u ovom predmetu, uključujući brojne svjedoke i veliku količinu dokaznog materijala u vidu dokumenata, Sud smatra da je Komisija pristupila svom zadatku, ocjeni dokaza, sa potrebnom pažnjom, pažljivo razmatrajući okolnosti koje su išle u prilog tvrdnjama podnosioca predstavke, kao i one okolnosti koje su dovodile u sumnju vjerodostojnost ovih tvrdnji. On stoga prihvata onakvo činjenično stanje kakvo je utvrdila Komisija.

II. NAVODNA POVREDA ČLANA 3 KONVENCIJE

  1. Član 3 Konvencije propisuje sljedeće:

„Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.“

A. Navodno zlostavljanje podnosioca predstavke u zatvoru

  1. Pred delegacijom Komisije, podnosilac predstavke je tvrdio da je bio pretučen 2. septembra 1998, nakon posjete roditelja, i ponovo 10, 14. i 22. septembra 1998. Njegovi roditelji su izjavili da im je tokom posjete 2. septembra podnosilac predstavke rekao da je bio tučen i ponižavan. Oni su još izjavili da je podnosilac predstavke 3. septembra 1998. odveden u bolnicu zbog posljedica prebijanja i mučenja kojem je bio izložen u zatvoru.
  2. Pošto je razmotrila pritužbu u skladu sa strogim standardima koji se primjenjuju prilikom tumačenja člana 3 Konvencije, Komisija je zaključila da nije dokazano „van razumne sumnje“ da je došlo do zlostavljanja koje podrazumijeva minimalni stepen ozbiljnosti.
  3. Sud, kao i Komisija, smatra da na osnovu dokaza, usmenih i pismenih, nije dokazano u dovoljnoj mjeri da je podnosilac predstavke u zatvoru u Ivano-Frankivsku bio zlostavljan i da je na taj način povrijeđen član 3 Konvencije.
  4. Sud u skladu sa tim zaključuje da, u pogledu ove pritužbe, nije došlo do povrede člana 3.

B. Ocjena o tome da li je istraga bila odgovarajuća

  1. Sud ponovo ističe da, kada pojedinac iznese dokazivu tvrdnju o tome da je bio podvrgnut zlostavljanju od strane službenih lica, nezakonito i u suprotnosti sa članom 3 Konvencije, ta odredba, tumačena zajedno sa opštom obavezom države propisanom u članu 1, da „jemči svakome u [svojoj] nadležnosti prava i slobode određene ... Konvencijom“, zahtjeva da bude sprovedena djelotvorna zvanična istraga. Takva istraga, kao i ona koja se zahtjeva u skladu sa članom 2, treba da bude podobna da dovede do toga da odgovorni budu identifikovani i kažnjeni (vidi, u vezi sa članom 2 Konvencije, McCann i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 27. septembra 1995, Series A no. 324, str. 49, st. 161; Kaya protiv Turske, presuda od 19. februara 1998, Reports 1998-I, str. 324, st. 86; i Yaşa protiv Turske, presuda od 2. septembra 1998, Reports 1998-VI, str. 2438, st. 98).
  2. U svom izvještaju Komisija je utvrdila da su pritužbe roditelja podnosioca predstavke o tome da je on zlostavljan u zatvoru predstavljale dokazive tvrdnje i da su, pošto su pritužbe uložene, državni organi izgleda sproveli nekakvu istragu povodom tvrdnji koje su roditelji iznijeli. Međutim, Komisija nije bila zadovoljna zbog toga što istraga nije bila dovoljno detaljna i djelotvorna da bi ispunjavala zahtjeve postavljene članom 3 Konvencije. Konkretno, bilo je zaključeno da je bilo neprimjereno to što zatvorski ljekar (za razliku od zatvorskog psihijatra) nije pregledao podnosioca predstavke sve do 28. oktobra 1998, što je bilo skoro dva mjeseca nakon što su roditelji pisali oblasnom tužiocu 4. septembra 1998, a do kada bi bilo kakvi znaci navodnog zlostavljanja vjerovatno nestali. Komisija je u nastavku primijetila da odluke nacionalnih vlasti koje su joj priložene ne sadrže detaljno obrazloženje o razlozima za odbacivanje pritužbi koje su podnijeli roditelji podnosioca predstavke. Uz to je zabilježeno da ne postoje nikakve bilješke iz tog perioda u vezi sa istragom koje bi pokazale, korak po korak, prirodu istrage koja je sprovedena u vezi sa optužbama, i da se čini da u takve istrage nijesu bile uključene bilo kakve vlasti osim onih koje su u neposrednoj vezi sa slučajem. U ovakvim okolnostima, Komisija je zaključila da su istrage bile površne i nepažljive i da nijesu pokazale bilo kakvo ozbiljno nastojanje da se otkrije šta se stvarno desilo u zatvoru u septembru 1998. godine.
  3. U okviru svog odlučivanja o dokazima koji su pred njim, Sud prihvata zaključke i obrazloženja Komisije i zaključuje da državne vlasti dokazivu tvrdnju podnosioca predstavke da je bio zlostavljan u zatvoru nijesu ispitale u okviru djelotvorne istrage, kao što zahtjeva član 3 Konvencije.
  4. U ovom pogledu je, stoga, došlo do povrede člana 3 Konvencije.

C. Uslovi pod kojim je podnosilac predstavke čekao izvršenje smrtne kazne

  1. U svojoj inicijalnoj predstavci, podnosilac predstavke je istakao da je njegovo pravo da vidi porodicu bilo ograničeno, da mu je zabranjeno da šalje i prima poštu, i da mu nije bilo dozvoljeno da gleda televiziju ili da ima bilo kakvu komunikaciju sa spoljašnjim svijetom. Takođe mu nije bilo dozvoljeno da vidi sveštenika.
  2. Kao što je Sud istakao u mnogim prilikama, član 3 Konvencije izražava jednu od najosnovnijih vrijednosti demokratskog društva. On apsolutno zabranjuje mučenje ili nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, nezavisno od okolnosti i ponašanja žrtve (vidi Labita protiv Italije [GC], br. 26772/95, st. 119, ECHR 2000-IV).
  3. Prema praksi Suda, da bi zlostavljanje spadalo u opseg člana 3 Konvencije, ono mora dostići minimalni stepen ozbiljnosti. Ocjena ovog minimalnog stepena ozbiljnosti je relativna; ona zavisi od svih okolnosti slučaja, kao što su trajanje postupanja, njegove fizičke i psihičke posljedice i, u nekim slučajevima, pol, starost i zdravstveno stanje žrtve (vidi, među drugim izvorima, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978, Series A no. 25, str. 65, st. 162). Osim toga, kada razmatra da li je postupanje „ponižavajuće“ u smislu člana 3, Sud će uzeti u obzir to da li je svrha postupanja bila da se osoba ponizi i omalovaži i da li je ono, kad su u pitanju posljedice, nepovoljno uticalo na njenu ličnost na način suprotan članu 3. Međutim, ne treba shvatiti da odsustvo takve svrhe isključuje mogućnost da je došlo do povrede ovog člana (vidi Peers protiv Grčke, br. 28524/95, st. 67–68 i 74, ECHR 2001-III; i Valašinas protiv Litvanije, br. 44558/98, st. 101, ECHR 2001-VIII).
  4. Sud dosljedno ističe da patnja i poniženje o kojim se radi moraju u svakom slučaju biti veći od one patnje i poniženja koji su neizbježni element zakonitog postupka ili kazne. Mjere kojim se osoba lišava slobode mogu često uključivati takav element. Prema članu 3 Konvencije, država mora da obezbijedi da osoba bude zatvorena u uslovima koji odgovaraju njenom ljudskom dostojanstvu, da način i metod izvršenja te mjere tu osobu ne izlažu neprijatnostima ili teškoćama koje imaju intenzitet koji prevazilazi stepen patnje koji neizbježno ide uz zatvaranje i da, s obzirom na praktične zahtjeve koje nosi sa sobom boravak u zatvoru, zdravlje i dobrobit takve osobe budu adekvatno obezbijeđeni (vidi Kudła protiv Poljske [GC], br. 30210/96, st. 92–94, ECHR 2000-XI).
  5. Osim toga, kao što je Sud istakao u predmetu Soering, današnji stavovi prema smrtnoj kazni u Državama ugovornicama su relevantni za ocjenu o tome da li je bio prekoračen prihvatljivi stepen patnje ili poniženosti (vidi Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. jula 1989, Series A no. 161, str. 41, st. 104). Kada je smrtna kazna izrečena, lične prilike osuđene osobe, uslovi u kojim je ona zatvorena i dužina perioda koji prethodi pogubljenju su primjeri faktora koji mogu dovesti do toga da postupanje prema osuđenoj osobi ili njeno kažnjavanje budu u suprotnosti sa zabranom propisanom članom 3 (ibid.). Kada se ocjenjuju uslovi u zatvoru, u obzir se moraju uzeti kumulativne posljedice takvih uslova, kao i konkretne tvrdnje podnosioca predstavke (vidi Dougoz protiv Grčke, br. 40907/98, st. 46, ECHR 2001-II, i Kalashnikov protiv Rusije, br. 47095/99, st. 95, ECHR 2002-VI).
  6. Sud primjećuje da se podnosilac predstavke žalio na određene aspekte uslova pod kojim je boravio u zatvoru u Ivano-Frankivsku, gdje je čekao izvršenje smrtne kazne koju mu je 12. septembra 1995. izrekao Oblasni sud u Ivano-Frankivsku, a 22. februara 1996. potvrdio Vrhovni sud. On, u vezi sa ovim, ponavlja da se Konvencija primjenjuje, u odnosu na svaku Državu ugovornicu, samo na događaje koji su nastupili poslije njenog stupanja na snagu u odnosu na tu Državu. Sud stoga ima nadležnost da odlučuje samo o pritužbama podnosioca predstavke koje se odnose na period poslije 11. septembra 1997, kada je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Ukrajinu. Međutim, prilikom ocjenjivanja posljedica koje su uslovi u zatvoru imali na podnosioca predstavke, Sud može uzeti u obzir ukupno vrijeme tokom kog je on bio u zatvoru, uključujući period prije 11. septembra 1997, kao i uslove pod kojim je on bio zatvoren u tom periodu (vidi Kalashnikov, citirano gore, st. 96).
  7. Sud dalje primjećuje da je podnosilac predstavke bio zatvoren pod presudom na smrt sve dok ona u junu 2000. nije zamijenjena kaznom doživotnog zatvora. Kao što je gore navedeno (vidi st. 106–108), upotreba smrtne kazne u Ukrajini je bila snažno i u više navrata kritikovana u rezolucijama Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope, u kojoj je zabilježeno da je između 9. novembra 1995. i 11. marta 1997. u ovoj zemlji izvršeno ukupno 212 pogubljenja. Ipak, predsjednik Ukrajine je kasnije proglasio de facto moratorijum na izvršenje smrtne kazne; 29. decembra 1999. Ustavni sud je proglasio neustavnim odredbe Krivičnog zakonika koje su se odnosile na smrtnu kaznu; a 22. februara 2000. smrtna kazna je ukinuta zakonom i zamijenjena kaznom doživotnog zatvora (vidi gore st. 11). Podnosilac predstavke je osuđen na smrt u decembru 1995, nekih petnaest mjeseci nakon što je moratorijum stupio na snagu. Sud prihvata da je, do formalnog ukidanja smrtne kazne i trenutka kada je njegova kazna izmijenjena, podnosilac predstavke morao biti u stanju određene neizvjesnosti, straha i patnje u vezi sa svojom sudbinom. Ipak, on smatra da se opasnost da će kazna biti izvršena, a sa njom i prateća osjećanja straha i patnje koja trpe osuđeni na smrt, morala smanjivati kako je vrijeme prolazilo i kako je de facto moratorijum ostajao na snazi.
  8. Kad su u pitanju uslovi u kojima je podnosilac predstavke čekao izvršenje smrtne kazne, Sud je uzeo u obzir zaključke delegacije Komisije i posebno njihove zaključke u vezi veličine, osvjetljenja i grijanja ćelije podnosioca predstavke, a takođe i one u vezi prakse u pogledu dnevnih šetnji na otvorenom, prepiske podnosioca predstavke i posjeta rodbine koje je primao. On uzima u obzir činjenicu da je delegacija detaljno ispitala pritužbe podnosioca predstavke, posvećujući posebnu pažnju tokom svoje posjete uslovima na mjestu na kom je podnosilac predstavke bio zatvoren. Imajući ovo u vidu, Sud smatra da se može osloniti na zaključke delegacije Komisije.
  9. Sud je takođe uzeo u obzir dokumente koje su strane u postupku priložile, a koji se odnose na period nakon 26. oktobra 1999, kada je Komisija usvojila svoj izvještaj, do 2. juna 2000, kada je presuda podnosiocu predstavke zamijenjena kaznom doživotnog zatvora, kao i relevantne djelove izvještaja CPT koji pokrivaju ovaj period.
  10. Podnosilac predstavke je u vrijeme ubistava za koje je okrivljen imao 19 godina. Dvadeset drugog februara 1996. je smješten da čeka izvršenje smrtne kazne u zatvoru u Ivano-Frankivsku, kada je Vrhovni sud potvrdio smrtnu kaznu (vidi gore st. 10).
  11. Sud primjećuje da je na dan kada je delegacija Komisije posjetila zatvor u Ivano-Frankivsku, tamo u pojedinačnim ćelijama bilo zatvoreno osam zatvorenika koji su čekali izvršenje smrtne kazne, bez mogućnosti da komuniciraju sa drugim zatvorenicima. Njih su zatvorski čuvari često posmatrali kroz špijunku na vratima ćelije. Svijetlo je bilo upaljeno 24 časa dnevno, a radio je bio ugašen samo noću.
  12. Sud dalje zapaža nalaz Komisije da do maja 1998. zatvorenicima osuđenim na smrt nijesu bile dozvoljene dnevne šetnje na otvorenom, da su prozori na njihovim ćelijama bili potpuno zamračeni i da je to promijenjeno neposredno pred posjetu delegacije. Kada je delegacija posjetila ćeliju podnosioca predstavke, vidjela je da je ona bila svježe okrečena, sa neograđenim nužnikom i umivaonikom sa hladnom vodom, dva kreveta, stolom i malom klupom koji su bili pričvršćeni za pod, centralnim grijanjem i prozorom sa rešetkama. Tamo su bile neke knjige, novine, šahovski komplet, zaliha sapuna i toalet papira, nešto voća i druge hrane. Sud primjećuje da je tokom posjete delegacije u novembru 1998. utvrđeno da je ćelija podnosioca predstavke bila pretjerano ugrijana, posebno u poređenju sa ostalim ćelijama u zatvoru. On prihvata zaključak Komisije da su uslovi prije novembra 1998. bili veoma loši.
  13. Kad su u pitanju posjete rodbine podnosiocu predstavke, Sud se oslanja na zaključak Komisije da su dva čuvara bila prisutna kada su ga posjećivali roditelji, i da su oni bili ovlašćeni da prekinu razgovor podnosioca predstavke i njegovih roditelja kada bi smatrali da neko od njih govori nešto „neistinito“. Sa izuzetkom njihovog zahtjeva od 19. juna 1998, svi zahtjevi roditelja podnosioca predstavke da ga posjete su bili odobreni. Međutim, posjete su se odvijale uglavnom dva do tri mjeseca nakon što su zahtjevi podnijeti i nije ih moglo biti više od dvanaest godišnje.
  14. Sud primjećuje da Komisija nije mogla sa dovoljnom sigurnošću da utvrdi da li su podnosilac predstavke ili njegovi roditelji tražili dozvolu da ga posjeti sveštenik. Međutim, može se reći da u vrijeme kada je podnosioca predstavke posjetio sveštenik, 26. decembra 1998, pošto je on to zahtjevao 22. decembra 1998, nikakav svještenik nije redovno posjećivao zatvorenike, jer Instrukcija nije predviđala takve posjete.
  15. Kad je u pitanju prepiska podnosioca predstavke, Sud primjećuje da, iako je prema Instrukciji imao pravo da pošalje više od dvanaest pisama godišnje, njemu do septembra 1997. to nije bilo dozvoljeno.
  16. Na osnovu velike količine dokumenata koje su kao dokaze priložile strane u postupku i činjenica koje je utvrdila Komisija tokom svoje posjete zatvoru u Ivano-Frankivsku relativno brzo nakon što je smrtna kazna podnosiocu predstavke postala pravosnažna i nakon što je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Ukrajinu, Sud je u mogućnosti da utvrdi detaljan opis uslova u kojim je podnosilac predstavke bio zatvoren od 1996. nadalje, a posebno između 11. septembra 1997, dana kada je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Ukrajinu, i maja 1998, kada je Instrukcija počela da se primjenjuje u zatvoru u Ivano-Frankivsku.
  17. Sud s posebnom zabrinutošću gleda na to što je podnosilac predstavke, kao i drugi zatvorenici osuđeni na smrt, najmanje do maja 1998. bio zaključan 24 časa dnevno u ćeliji sa veoma ograničenim životnim prostorom, u kojoj su prozori bili zamračeni, što je za posljedicu imalo to da nije bila dostupna dnevna svjetlost, kao i na to što nije bila obezbijeđena šetnja na svježem vazduhu i što je bilo malo ili nimalo mogućnosti za aktivnosti koje bi ispunile vrijeme, ili za kontakt s ljudima. U skladu sa zapažanjima CPT u vezi s tim što su osuđeni na smrt u Ukrajini bili zatvoreni u sličnim uslovima, Sud smatra da je zatvaranje podnosioca predstavke u neprihvatljivim uslovima ove vrste predstavljalo povredu člana 3 Konvencije. U slučaju podnosioca predstavke, situacija je bila pogoršana činjenicom da je, od 24. februara 1998. do 24. marta 1998, on bio zatvoren u ćeliji u kojoj nije bilo slavine ili umivaonika, već je postojala samo mala cijev u zidu blizu nužnika, a voda je mogla biti puštena samo iz hodnika, gdje su zidovi bili prekriveni fekalijama i gdje je kofa za spiranje nužnika bila odnijeta. Situacija podnosioca predstavke je dalje pogoršana činjenicom da je tokom perioda o kojem je riječ on bio osuđen na smrtnu kaznu, iako je, kao što je pomenuto gore u stavovima 11 i 135, moratorijum bio na snazi od 11. marta 1997.
  18. Sud smatra da u ovom predmetu nema dokaza da je postojala jasna namjera da se podnosilac predstavke ponizi ili omalovaži. Međutim, iako je pitanje da li je svrha postupanja bila da ponizi ili omalovaži žrtvu faktor koji treba uzeti u obzir, odsustvo takve svrhe ne mora da znači da nije bilo povrede člana 3 (vidi V. protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 24888/94, st. 71, ECHR 1999-IX, i Kalashnikov, gore citirano, st. 101). On smatra da su uslovi zatvaranja koje je podnosilac predstavke morao da trpi, naročito prije maja 1998, morali kod njega izazvati značajnu psihičku patnju, narušavajući njegovo ljudsko dostojanstvo.
  19. Sud priznaje da je poslije maja 1998. došlo do suštinskih i progresivnih poboljšanja, kako po pitanju opštih uslova u kojima je bio zatvoren podnosilac predstavke tako i po pitanju režima primjenjivanog unutar zatvora. Konkretno, roletne kojima su prozori bili zamračeni su bile uklonjene, uvedene su dnevne šetnje na otvorenom i prava zatvorenika na posjete i prepisku su bila proširena. Uprkos tome, Sud primjećuje da je do dana uvođenja ovih poboljšanja podnosilac predstavke u ovim štetnim uslovima bio zatvoren već skoro trideset mjeseci, uključujući i period od osam mjeseci nakon što je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Ukrajinu.
  20. Sud je takođe imao u vidu, kada je razmatrao materijalne uslove u kojim je podnosilac predstavke bio zatvoren i aktivnosti koje su mu bile na raspolaganju, da se Ukrajina tokom svoje sistematske tranzicije suočava sa ozbiljnim društvenim i ekonomskim problemima i da su se prije ljeta 1998. zatvorske vlasti borile sa teškim ekonomskim uslovima i bile okupirane implementacijom novog nacionalnog zakonodavstva i s njim povezanih propisa. Međutim, Sud smatra da nedostatak sredstava u principu ne može biti opravdanje za uslove u zatvorima koji su toliko loši da dostižu nivo postupanja koje je zabranjeno članom 3 Konvencije. Osim toga, ekonomski problemi s kojim se Ukrajina suočava ne mogu nikako objasniti ili opravdati konkretne uslove zatvaranja za koje je u ovom predmetu, u stavu 145, utvrđeno da su bili neprihvatljivi.
  21. U skladu s tim, u ovom pogledu je došlo do povrede člana 3 Konvencije.

III. NAVODNA POVREDA ČLANA 8 KONVENCIJE

  1. U svojoj inicijalnoj predstavci, podnosilac predstavke se žalio da mu je bilo ograničeno pravo da vidi porodicu, da je spriječen da vidi advokata i da šalje i prima poštu, i da mu nije dozvoljeno da gleda televiziju i da ima bilo kakvu komunikaciju sa spoljašnjim svijetom.
  2. Sud smatra da ove pritužbe mogu biti razmatrane u vezi sa članom 8 Konvencije, koji propisuje:

„1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti neće se miješati u vršenje ovog prava, sem ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.“

  1. Komisija je zaključila da je dokazano da je pravo podnosioca predstavke da prima posjete rodbine, koje je uključivalo i posjete njegovog zastupnika, gospodina Voskoboynikova, bilo ograničeno na jednu posjetu mjesečno i da su, tokom posjeta, dvojica čuvara bila prisutna i slušala razgovore, sa ovlašćenjem da intervenišu kada bi smatrali da su zatvorenik ili njegovi rođaci rekli nešto „neistinito“. Komisija je još utvrdila da je posjeta mogla biti otkazana ako je podnosiocu predstavke bila izrečena disciplinska kazna zbog kršenja zatvorskih pravila. Kad je u pitanju prepiska, Komisija je primijetila da je, iako je prema Instrukciji podnosilac predstavke mogao slati svojoj rodbini jedno pismo mjesečno i primati poštu bez ograničenja u pogledu broja pisama, njegova prepiska bila pod nadzorom.
  2. Sud, slažući se sa Komisijom, smatra da gore pomenuta ograničenja predstavljaju miješanje javnih vlasti u uživanje prava podnosioca predstavke na privatni i porodični život i prepisku, garantovano članom 8, stav 1 Konvencije.
  3. Takvo miješanje može biti opravdano samo ako su ispunjeni uslovi propisani u stavu dva ovog člana. Konkretno, da ne bi bilo u suprotnosti sa članom 8, takvo miješanje mora biti „u skladu sa zakonom“, mora služiti legitimnom cilju i biti „neophodno u demokratskom društvu“ za ostvarenje tog legitimnog cilja (vidi Silver i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. marta 1983, Series A no. 61, str. 32, st. 84, i Petra protiv Rumunije, presuda od 23. septembra 1998, Reports 1998-VII, str. 2853, st. 36).
  4. Sud prvo mora razmotriti da li je miješanje bilo „u skladu sa zakonom“. Ovaj izraz prvo zahtijeva da osporena mjera ima nekog osnova u domaćem pravu; on takođe ukazuje na kvalitet zakona o kojem je riječ, zahtijevajući da on bude dostupan osobi o kojoj je riječ, koja povrh toga mora biti sposobna da predvidi posljedice koje će on imati po nju, i da bude u skladu sa vladavinom prava (vidi Kruslin protiv Francuske i Huvig protiv Francuske, presude od 24. aprila 1990, Series A no. 176-A and B, str. 20, st. 27, i str. 52, st. 26, za svaku ponaosob).
  5. Tvrdeći da su ovi zahtjevi ispunjeni, Država se u svojim pisanim zapažanjima pozivala na Zakon o pritvoru (u daljem tekstu „Zakon“) i Zakonik o kazneno-popravnom radu (u daljem tekstu „Zakonik“). U svojim daljim zapažanjima, ona se pozivala i na Instrukciju i Privremene mjere. Podnosilac predstavke je izjavio da su samo izvjesna interna pravila bila donijeta da bi se propisali uslovi pod kojima su bile zatvorene osobe koje su čekale izvršenje smrtne kazne.
  6. Sud primjećuje da Zakon uređuje uslove zatvaranja do trenutka kada kazna postane pravosnažna. Sud još primjećuje da se, iako Zakonik propisuje opšta, osnovna pravila o uslovima zatvaranja, nadležne državne vlasti u ovom predmetu nijesu pozivale na njegove odredbe kada su obavještavale podnosioca predstavke i njegove roditelje o pravilima kojim su uređeni uslovi zatvaranja pod kojima se čeka izvršenje smrtne kazne.
  7. Iz dokumenata koje su priložile strane u postupku i zaključaka Komisije o činjenicama, čini se da su, nakon što kazna postane pravosnažna, uslovi u kojim su bili zatvoreni osuđeni na smrt bili uređeni Instrukcijom koju su donijeli Ministarstvo pravde, Glavni tužilac i Vrhovni sud. Sud zapaža da je Instrukcija bila interni i neobjavljeni dokument koji nije bio dostupan javnosti.
  8. Sud zapaža da je Instrukcija zamijenjena Privremenim mjerama, koje je odobrila Državna uprava za izvršenje sankcija 25. juna 1999. kao Naredbu br. 72 i registrovalo Ministarstvo pravde pod brojem 426/3716, a koje su stupile na snagu 11. jula 1999. i bile dostupne javnosti. Privremene mjere su proširile prava osoba osuđenih na smrt. Konkretno, zatvorenicima je dozvoljeno da primaju šest pošiljki i tri mala paketa godišnje, da šalju i primaju pisma bez bilo kakvih ograničenja i da jednom mjesečno primaju posjete rodbine u trajanju do dva sata. Međutim, kao što je Komisija zabilježila, Privremene mjere nijesu bile primjenjivane na stvari na koje se žalio podnosilac predstavke, koje su se desile prije 11. jula 1999.
  9. Sud smatra da se u ovakvim okolnostima ne može reći da je miješanje u pravo podnosioca predstavke na privatni i porodični život i prepisku bilo „u skladu sa zakonom“, što se zahtijeva prema članu 8, stav 2 Konvencije.
  10. Uzimajući u obzir gore navedeni zaključak, Sud, kao i Komisija, smatra da je nepotrebno da razmatra da li je miješanje u ovom slučaju bilo „neophodno u demokratskom društvu“ radi ostvarenja legitimnog cilja čijem se ostvarenju teži u skladu sa značenjem člana 8, stav 2.
  11. Stoga, došlo je do povrede člana 8 Konvencije.

IV. NAVODNA POVREDA ČLANA 9 KONVENCIJE

  1. U svojoj inicijalnoj predstavci, podnosilac predstavke je tvrdio da mu nije bilo dozvoljeno da primi posjetu sveštenika.
  2. Sud smatra da pritužba podnosioca predstavke treba da bude razmatrana u vezi sa članom 9 Konvencije, koji propisuje:

„1. Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovjesti; ovo pravo uključuje slobodu promjene vjere ili uvjerenja i slobodu čovjeka da, bilo sam ili zajedno sa drugima, javno ili privatno, ispoljava vjeru ili uvjerenje molitvom, propovjedi, običajima i obredom.

2. Sloboda ispovijedanja vjere ili ubjeđenja može biti podvrgnuta samo onim ograničenjima koja su propisana zakonom i neophodna u demokratskom društvu u interesu javne bezbjednosti, radi zaštite javnog reda, zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.“

  1. Država je tvrdila da podnosilac predstavke nikada nije tražio da ga posjeti sveštenik. Ovo je bilo osporeno, prema zaključcima Komisije, od strane roditelja podnosioca predstavke, ali i potkrijepljeno nedatiranim dokumentom koji je potpisao gospodin Y. M. Pavlyuk, zamjenik načelnika bloka za izolaciju. U svom dopisu od 12. oktobra 1998, u vezi s pritužbom roditelja podnosioca predstavke podnijete 11. septembra 1998, Državna uprava za izvršenje sankcija je ukazala na to da posjete sveštenika može odobriti Oblasna uprava Ministarstva unutrašnjih poslova u Ivano-Frankivsku.
  2. Komisija nije mogla dovoljno jasno da utvrdi da li su roditelji podnosioca predstavke prije 22. decembra 1998. od državnih vlasti tražili dozvolu da podnosioca predstavke posjeti sveštenik. Međutim, Komisija je zaključila da je, na osnovu usmenih svjedočenja i dokumenata koji su joj priloženi, dokazano da podnosilac predstavke nije mogao da učestvuje u nedeljnim vjerskim obredima koji su bili dostupni drugim zatvorenicima i da je činjenica da ga sveštenik nije posjetio do 26. decembra 1998.
  3. Sud prihvata zaključke Komisije i, kao i Komisija, smatra da ova situacija predstavlja miješanje u pravo podnosioca predstavke na „slobodu ... ispovijedanja vjere ili ubjeđenja“. Takvo miješanje je protivno članu 9 Konvencije, izuzev ako je „propisano zakonom“, služi jednom ili više legitimnih ciljeva propisanih u stavu 2 (člana 9) i „neophodno je u demokratskom društvu“ da bi se postigao jedan od ovih ciljeva.
  4. Sud je, kada je razmatrao pritužbe podnosioca predstavke u vezi sa članom 8 Konvencije, već primjetio da su uslovi pod kojim su bile zatvorene osobe osuđene na smrt bili uređeni Instrukcijom koja, prema izvodima iz nje koje je priložila Država, nije osobama osuđenim na smrt davala pravo na posjetu svešetnika. Pored toga, Sud je već zaključio da Instrukcija ne ispunjava zahtjeve potrebne da bi bila smatrana „zakonom“ u smislu člana 8, stav 2 Konvencije.
  5. Istina je da je Instrukcija zamijenjena Privremenim mjerama koje su stupile na snagu 11. jula 1999. Međutim, iako su one osobama koje su u zatvoru čekale izvršenje smrtne kazne garantovale pravo da se mole, čitaju literaturu u vezi sa religijom i primaju posjete sveštenika, Privremene mjere nijesu mogle biti primjenjene na stvari na koje se podnosilac predstavke žalio, a koje su se dešavale prije 11. jula 1999.
  6. U ovakvim okolnostima, Sud zaključuje da miješanje u pravo podnosioca predstavke da ispovjeda vjeru ili ubjeđenja nije bilo „u skladu sa zakonom“, kao što zahtijeva član 9, stav 2 Konvencije. On smatra da je nepotrebno da razmatra da li je miješanje u ovom slučaju bilo „neophodno u demokratskom društvu“ radi ostvarenja legitimnog cilja čijem se ostvarenju teži u skladu sa članom 9, stav 2.
  7. U skladu sa tim, došlo je do povrede člana 9 Konvencije.

V. PRIMJENA ČLANA 41 KONVENCIJE

  1. Član 41 Konvencije propisuje:

„Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.“

A. Šteta

  1. Podnosilac predstavke je tražio 2.580.000 ukrajinskih grivni (UAH) na ime nematerijalne štete.
  2. Država je tvrdila da je zahtjev podnosioca predstavke za naknadu nematerijalne štete u vezi sa navodnom povredom člana 3 Konvencije u vezi sa uslovima u kojima je bio zatvoren čekajući izvršenje smrtne kazne i navodnim izostankom djelotvorne istrage povodom njegovih tvrdnji o zlostavljanju prekomjeran. Ona je zatražila od Suda da odredi pravično zadovoljenje, uzimajući u obzir svoju praksu u vezi sa sličnim pitanjima i ekonomsku situaciju u Ukrajini. Osim toga, ona je smatrala da je zahtjev podnosioca predstavke za naknadu nematerijalne štete u vezi sa navodnim zlostavljanjem neosnovan. Država je još istakla da je zahtjev podnosioca predstavke za naknadu nematerijalne štete u vezi sa navodnom povredom člana 8 Konvencije u jedom dijelu neosnovan. Na kraju, ona je smatrala da bi sama odluka kojom se utvrđuje da je došlo do povrede članova 8 i 9 predstavljala odgovarajuću nadoknadu nematerijalne štete.
  3. Sud, imajući u vidu svoje gore pomenute zaključke u vezi sa pritužbama podnosioca predstavke, smatra da je on pretrpio izvjesnu nematerijalnu štetu, koja je bila posljedica uslova u kojim je čekao izvršenje smrtne kazne, a koja ne može biti nadoknađena samom odlukom kojom se utvrđuje da je došlo do povrede prava. Vršeći procjenu na bazi pravičnosti, Sud podnosiocu predstavke dodjeljuje 2.000 eura (EUR).

B. Sudski troškovi

  1. Podnosilac predstavke je tražio ukupno 53.300 UAH na ime taksi i troškova koji su nastali u postupcima pred nacionalnim vlastima i pred organima ustanovljenim Konvencijom.
  2. Država je osporila taj zahtjev. Ona je rekla da podnosilac predstavke nije potkrijepio svoj zahtjev priznanicama i računima i da su troškovi u pitanju bili prekomjerni i neopravdani.
  3. Sud ponovo ističe da, kako bi troškovi bili dodijeljeni u skladu sa članom 41, mora biti dokazano da su oni zaista nastali i bili neophodni da bi se spriječila povreda Konvencije ili da bi se dobilo zadovoljenje zbog te povrede, i da ti troškovi moraju biti razumni u pogledu iznosa (vidi Nilsen i Johnsen protiv Norveške [GC], br. 23118/93, st. 62, ECHR 1999-VIII). Sud nije ubjeđen da su svi troškovi, ukupno više od 53.000 UAH, nužno nastali u vezi sa pritužbama podnijetim institucijama u Strazburu. On primjećuje da zahtjev podnosioca predstavke uključuje troškove rada njegovih advokata povezanog sa krivičnim postupkom pred nacionalnim sudovima. Međutim, ovi troškovi nijesu u vezi sa povredama članova 3, 8 i 9 Konvencije.
  4. Imajući takođe u vidu da je podnosilac predstavke uspio samo u pogledu dijela svoje predstavke, i odlučujući na bazi pravičnosti, Sud podnosiocu predstavke dodjeljuje iznos od 1.000 EUR.

C. Kamata

  1. Sud smatra da je primjereno da važeća kamatna stopa bude ona koja će se temeljiti na prosječnoj kamatnoj stopi na kredite Evropske centralne banke, na koju treba dodati još tri procentna poena.

IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  1. Zaključuje da nije došlo do povrede člana 3 Konvencije kad je u pitanju navodno zlostavljanje podnosioca predstavke u zatvoru u IvanoFrankivsku;

  2. Zaključuje da je došlo do povrede člana 3 Konvencije kad je u pitanju to što nije sprovedena djelotvorna zvanična istraga navoda podnosioca predstavke o zlostavljanju u zatvoru u Ivano-Frankivsku;

  3. Zaključuje da je došlo do povrede člana 3 Konvencije kad su u pitanju uslovi u kojima je podnosilac predstavke bio zatvoren, čekajući izvršenje smrtne kazne;

  4. Zaključuje da je došlo do povrede člana 8 Konvencije;

  5. Zaključuje da je došlo do povrede člana 9 Konvencije;

  6. Zaključuje

(a)   da tužena država treba da plati podnosiocu predstavke, u roku od tri mjeseca, sljedeće iznose:

(i)      2.000 EUR (dvije hiljade eura) na ime nematerijalne štete, izraženo u ukrajinskim grivnama po kursu važećem na dan izvršenja;

(ii)    1.000 EUR (hiljadu eura) na ime sudskih troškova, izraženo u ukrajinskim grivnama po kursu važećem na dan izvršenja;

(iii)  iznos bilo kog poreza naplativog na gore pomenute iznose;

(b)   da će od dana isteka pomenuta tri mjeseca do isplate na navedenu svotu biti zaračunavana kamata koja se plaća samo na glavnicu po stopi koja odgovara povećanoj kreditnoj i kamatnoj stopi Evropske centralne banke, dodatno uvećanoj za tri procentna poena;

  1. Odbija ostatak zahtjeva podnosioca predstavke za pravično zadovoljenje.

 

Presuda je izrađena na engleskom jeziku i dostavljena stranama u postupku 29. aprila 2003, u skladu sa pravilom 77, stavovi 2 i 3 Poslovnika Suda.

       Michael O’Boyle                                                        Nicolas Bratza

             sekretar                                                                  predsjednik

U skladu sa članom 45, stav 2 Konvencije i pravilom 74, stav 2 Poslovnika Suda, ovoj presudi je priloženo odvojeno mišljenje ser Nicolasa Bratze.

                                                                                                  N. B.

                                                                                               M. O’B.

ODVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE SER NICOLASA BRATZE

Ja se u potpunosti slažem sa zaključkom i obrazloženjem većine u vezi sa svim pitanjima, osim što bih ja o propustu zatvorskih vlasti da sprovedu djelotvornu zvaničnu istragu povodom tvrdnji podnosioca predstavke o zlostavljanju u zatvoru u Ivano-Frankivsku radije raspravljao u vezi sa članom 13 Konvencije nego u vezi sa takozvanim „proceduralnim aspektom“ člana 3.

Zaključujući da član 3 ima takav proceduralni aspekt, Sud se, kao i Komisija, poziva na svoju dobro ustanovljenu praksu u vezi sa članom 2 Konvencije, prema kojoj, kada postoje tvrdnje o nezakonitom lišavanju života, ta odredba zahtjeva da povodom takvih tvrdnji mora biti sprovedena djelotvorna zvanična istraga, pogodna da dovede do toga da se odgovorni otkriju i kazne. Ovo mišljenje je jasno potvrđeno u presudi Suda u predmetu Assenov i drugi protiv Bugarske (presuda od 28. oktobra 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-VIII, str. 3290, st. 102–03), u kojoj je Sud zaključio da je došlo do proceduralne povrede člana 3 zbog toga što su nacionalne vlasti sprovele neadekvatnu istragu u vezi sa pritužbom prvog podnosioca predstavke da ga je policija surovo zlostavljala. Sud je tada primjetio da, ukoliko član 3 ne bi imao i takav proceduralni aspekt, opšta pravna zabrana mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja bi, uprkos svom suštinskom značaju, bila neefikasna i bilo bi moguće da službena lica krše prava osoba nad kojim imaju kontrolu bez ikakvog rizika da budu kažnjena.

Međutim, predmet Assenov i drugi je riješen prije nego što je Veliko vijeće donijelo presudu u predmetu İlhan v. Turkey ([GC], br. 22277/93, ECHR 2000-VII), u kojoj je Sud (odražavajući djelimično izdvojeno mišljenje gospodina Pellonpää iz Komisije) iznio izvjesne sumnje u pogledu ispravnosti analogije povučene između odredbi člana 2 i člana 3. Sud je istakao da, dok se može zaključiti da obaveza da se sprovede djelotvorna istraga u slučajevima smrti izazvanih, između ostalog, u akcijama oružanih snaga, proizilazi iz člana 2 kako bi se osiguralo da prava garantovana tim članom ne budu samo teoretska i iluzorna već praktična i djelotvorna, odredbe člana 2 sadrže zahtjev da pravo na život mora biti „zaštićeno zakonom“. Uz to, Sud je primjetio da se član 2 može odnositi i na situacije u kojima država, iz praktičnih razloga, mora biti ta koja će pokazati inicijativu jer je žrtva preminula, a okolnosti pod kojim je umrla su možda u najvećoj mjeri ostale poznate samo državnim službenicima (st. 91). Sud je u nastavku rekao:

„92. Član 3 je, međutim, formulisan nezavisno od člana 2. Pored toga, iako žrtva navodne povrede ove odredbe može biti u osjetljivoj situaciji, praktične potrebe u toj situaciji će se često razlikovati od slučajeva u kojima je upotrijebljeno smrtonosno sredstvo prinude ili u kojim je došlo do smrti pod sumnjivim okolnostima. Sud smatra da će zahtjev propisan članom 13 – da osobi koja iznosi dokazivu tvrdnju o povredi člana 3 mora biti obezbijeđen djelotvoran pravni lijek, u načelu takvoj osobi obezbijediti i zadovoljenje i neophodnu proceduralnu zaštitu od zlostavljanja od strane službenih lica. Praksom Suda je ustanovljeno da pojam djelotvornog pravnog lijeka u ovom kontekstu podrazumijeva obavezu sprovođenja detaljne i djelotvorne istrage podobne da dovede do otkrivanja i kažnjavanja odgovornih za bilo kakvo zlostavljanje, pri čemu osobi koja se žali na zlostavljanje mora biti omogućen djelotvoran pristup istražnom postupku (vidi presudu u predmetu Aksoy protiv Turske [od 18. decembra 1996, Reports 1996-III], str. 2287, st. 98). Da li je primjereno ili neophodno utvrditi proceduralnu povredu člana 3 će stoga zavisiti od okolnosti u konkretnom slučaju.“

U predmetu İlhan, Sud je utvrdio da je podnosilac predstavke pretrpio mučenje dok je bio u rukama oružanih snaga, a njegove pritužbe zbog izostanka bilo kakve djelotvorne istrage vlasti o uzrocima njegovih povreda su razmatrane u vezi sa članom 13, a ne članom 3 Konvencije. Ovaj predmet se u ovom pogledu razlikuje od predmeta İlhan, utoliko što Sud nije utvrdio da je dokazana materijalna povreda člana 3. I pored toga, ja smatram da bi bilo bolje da je, kao u tom predmetu (İlhan), pritužba podnosioca predstavke zbog izostanka djelotvorne zvanične istrage o njegovim tvrdnjama o zlostavljanju razmatrana u vezi sa članom 13 Konvencije.

Kako ja, ipak, dijelim mišljenje većine, ne samo o tome da su pritužbe roditelja podnosioca predstavke predstavljale dokazive tvrdnje o zlostavljanju o kojima je trebalo sprovesti istragu, već i o tome da je istraga koju su vlasti zapravo sprovele bila manjkava iz razloga koje je Sud utvrdio u svojoj presudi, nijesam glasao protiv zaključka o povredi člana 3 Konvencije u odnosu na ovo pitanje.

****

[1] Bilješka Sekretarijata. Primjerak izvještaja Komisije se može dobiti u Sekretarijatu.

______________________________________

Prevod presude je preuzet iz knjige "Zabrana mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja - izabrane presude Evropskog suda za ljudska prava". Knjiga je objavljena u okviru projekta „Monitoring poštovanja ljudskih prava u ustanovama zatvorenog tipa u Crnoj Gori” koji je Akcija za ljudska prava, kao nosilac projekta, sprovela u saradnji sa Centrom za građansko obrazovanje, Centrom za antidiskriminaciju „Ekvista”, Sigurnom ženskom kućom, Beogradskim centrom za ljudska prava i Letonskim centrom za ljudska prava.

 

 

FOURTH SECTION

CASE OF POLTORATSKIY v. UKRAINE

(Application no. 38812/97)

JUDGMENT

STRASBOURG

29 April 2003

In the case of Poltoratskiy v. Ukraine,

The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

SirNicolasBratza, President,
MrsE.Palm,
MrJ.Makarczyk,
MrsV.Strážnická,
MrM.Fischbach,
MrV.Butkevych,
MrR.Maruste,judges,
and Mr M.O’Boyle, Section Registrar,

Having deliberated in private on 25 March 2003,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 38812/97) against Ukraine lodged with the European Commission of Human Rights (“the Commission”) under former Article 25 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Ukrainian national, Mr Borislav Yevgenyevich Poltoratskiy (“the applicant”), on 19 September 1997.

2.  The applicant was represented by his father, Mr Y.N. Poltoratskiy, by Mr I.G. Voskoboynikov and later by Mr O.O. Kostyan. The Ukrainian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs V. Lutkovska, of the Ministry of Justice.

3.  The case concerned the conditions to which the applicant was subjected on death row in Ivano-Frankivsk Prison and his treatment there.

4.  The application was declared partly admissible by the Commission on 30 October 1998. Between 23 and 26 November 1998 the Commission carried out a fact-finding visit to Kyiv and to Ivano-Frankivsk Prison. In its report of 26 October 1999 (former Article 31 of the Convention)[1], it expressed the opinion that there had been no violation of Article 3 of the Convention in respect of the applicant’s complaints relating to ill-treatment in Ivano-Frankivsk Prison (unanimously), that there had been a violation of Article 3 as a result of the conditions of the applicant’s detention there (unanimously), that there had been a violation of Article 3 as a result of the failure to carry out an effective investigation into the applicant’s allegations of ill-treatment in prison (twenty-four votes to one), that there had been a violation of Article 8 (unanimously) and that there had been a violation of Article 9 (unanimously).

5.  The application was referred to the Court, in accordance with the provisions applicable prior to the entry into force of Protocol No. 11 to the Convention, by the Commission on 11 September 1999 (Article 5 § 4 of Protocol No. 11 and former Articles 47 and 48 of the Convention). It was allocated to the Fourth Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). Within that Section, the Chamber that would consider the case (Article 27 § 1 of the Convention) was constituted as provided in Rule 26 § 1.

6.  Having consulted the parties, the President of the Chamber decided that in the interests of the proper administration of justice, the proceedings in the present case should be conducted simultaneously with those in Nazarenko v. Ukraine, Aliev v. Ukraine, Dankevich v. Ukraine, Khokhich v. Ukraine and Kuznetsov v. Ukraine (applications nos. 39483/98, 41220/98, 40679/98, 41707/98 and 39042/97) (Rule 43 § 2).

7.  The applicant and the Government each filed observations on the merits (Rule 59 § 1).

8.  On 1 November 2001 the Court changed the composition of its Sections (Rule 25 § 1). This case was assigned to the newly composed Fourth Section.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

A.  Outline of events

9.  On 12 December 1995 the Ivano-Frankivsk Regional Court (oблacний суд) convicted the applicant of the murder of four persons, sentenced him to death and ordered the confiscation of his personal property.

10.  On 22 February 1996 the Supreme Court (Верхoвний суд) upheld the judgment of the first-instance court. The applicant was transferred by the authorities responsible for the isolation block of the Ivano-Frankivsk Regional Directorate of the Ministry of the Interior (Адміністрація слідчого ізолятору Управління міністерства внутрішніх справ) to one of the cells intended for persons awaiting execution of the death sentence.

11.  A moratorium on executions was declared by the President of Ukraine on 11 March 1997.In judgment no. 11pп/99 of 29 December 1999, the Constitutional Court of Ukraine held that the provisions of the Criminal Code concerning the death penalty were contrary to the Ukrainian Constitution. As a result, death sentences were commuted to life imprisonment by Law no. 1483-III of 22 February 2000.

12.  On 2 June 2000 the Ivano-Frankivsk Regional Court commuted the applicant’s death sentence to life imprisonment.

B.  The facts

13.  The facts of the case concerning the conditions of the applicant’s detention in Ivano-Frankivsk Prison and the events during his time there are disputed.

14.  The facts as presented by the applicant are set out in paragraphs 17 to 23 below. The facts as presented by the Government are set out in paragraphs 24 to 30.

15.  A description of the material submitted to the Commission and to the Court will be found in paragraphs 31 to 58 below.

16.  The Commission, in order to establish the facts in the light of the dispute over the conditions of the applicant’s detention and the events which occurred in Ivano-Frankivsk Prison, conducted its own investigation pursuant to former Article 28 § 1 (a) of the Convention. To this end, the Commission examined a series of documents submitted by the applicant and the Government in support of their respective assertions and appointed three delegates to take evidence from witnesses at a hearing conducted at the Ministry of Justice in Kyiv on 23 and 26 November 1998, and in Ivano-Frankivsk on 24 and 25 November 1998. The Commission’s assessment of the evidence and its findings of fact are summarised in paragraphs 59 to 75 below.

1.  The facts as presented by the applicant

17.  On 12 December 1995 the Ivano-Frankivsk Regional Court convicted the applicant of the murder of four persons, sentenced him to death and ordered the confiscation of his personal property. After the first-instance judgment, he was placed in a separate cell. He was not allowed to write to his family, nor could he be visited by his lawyer. He applied several times for permission to meet his lawyer.

18.  On 22 February 1996 the Supreme Court upheld the judgment of the first-instance court. On a decision of the authorities responsible for the isolation block of the Ministry of the Interior, the applicant was transferred to a cell intended for prisoners awaiting execution of the death sentence. On 30 March 1996 the applicant’s lawyer applied to see the applicant in order to give him the Supreme Court’s decision in the case. The prison governor did not grant him permissionto do so.

19.   Conditions of detention of persons sentenced to death were governed by the Pre-Trial Detention Act 1993 (“the Act”) and by an instruction of 20 April 1998 (“the Instruction”), whose content remained top secret. Under the terms of the Instruction, exercise in the open air, watching television, buying newspapers and receiving food parcels from relatives were prohibited. The Instruction therefore prevented the applicant from enjoying the rights guaranteed by the Act.

20.  In a reply by the deputy head of the Ivano-Frankivsk Directorate of the Ministry of the Interior to a complaint by the applicant’s father concerning the conditions of the applicant’s detention, reference was made to the Instruction. Moreover, according to information received by the applicant’s father from the deputy governor of the prison, it appeared that the Act did not apply to him. Had the Act been applicable to the applicant, he would have beenentitled under sections 9(1) and 13 to take daily exercise in the open air, to receive parcels twice a month and to watch television. However, this was strictly prohibited between 1995 and 1998. Up to September 1997 the applicant was also prohibited from sending and receiving letters. It was only then that the deputy governor of the prison orally informed the applicant’s mother that he could send and receive letters. Moreover, his father was refused permission to visit him on 29 May 1995 and 10 June and 31 July 1996 without any explanation from the prison authorities. From July 1996 onwards, instead of monthly visits which would last up to two hours, the applicant’s father had beenallowed to visit the applicant only once every three months for not more than one hour.

21.  As regards visits from a priest, the applicant’s father and members of the clergy repeatedly but unsuccessfully applied to the prison authorities and those responsible for the isolation block of the Ivano-Frankivsk Regional Directorate of the Ministry of the Interior for the applicant to be allowed to receive a visit from a priest.

22.  The applicant finally stated that he had complained several times about the conditions in which he was being held. He had also unsuccessfullyapplied to the prison authorities for permission to lodge an application with the European Commission of Human Rights.

23.  In a letter to the Commission of 6 March 1998, the applicant’s father stated that on 4 March 1998 he had seen his son, who had told him about a check-up carried out by a commission from the Ministry of the Interior in mid-February 1998. After the commission had left, the applicant had been transferred to a cell that was worse equipped and dirty. The window in the cell had been fully shuttered. The bucket for flushing the toilet had been taken away and the toilet could not therefore be cleaned properly, which had caused an unbearable smell. Moreover, the applicant had been given only 25 cl of hot water to prepare tea and milk. All his dishes had been removed. His Bible had been taken away. He had not been allowed to read periodicals and his notebook and calendar had been confiscated.

2.  The facts as presented by the Government

24.  The Government stated that the legal status and conditions of detention of persons sentenced to death were governed by the Act and the Code of Criminal Procedure. Pursuant to section 8 of the Act, a person sentenced to death was kept in custody away from other prisoners. The cell to which the applicant had been transferred after his sentence had become final complied with the sanitary and hygiene rules laid down in section 11 of the Act: the cell measured 9 sq. m and had a bed, a table, a radio, sufficient natural and electric light, heating, running water and a toilet.

25.  The applicant was provided with three meals a day, standard clothing and footwear as well as other articles of everyday use. Medical assistance, treatment, prophylactic and anti-epidemic measures were arranged and implemented in accordance with the legislation on health protection.

26.  According to section 12 of the Act, prior to the sentence beingcarried out, prisoners sentenced to death were, as a rule, allowed visits from relatives and other persons not more than once a month, by written permission of the court within whose jurisdiction the case fell. The length of a visit was two hours maximum. After a case had been dealt with by an appellate court, visits by lawyers and legal assistants could be allowed by the head of the Central Directorate of the Ministry of the Interior, the head of the Regional Directorate of the Ministry of the Interior or his deputy responsible for the isolation block. According to section 12 of the Act, visits by defence counsel were allowed without any limits as to their number and length.

27.  On 13 December 1995, after the first-instance judgment, the applicant’s parents and lawyer received permission to visit him. The parents visited the applicant on 15 December 1995 and in January 1996. The applicant’s lawyer visited him on 21 December 1995 and on 7 January 1996. During the period from 22 February 1996 to 29 December 1997, the parents applied to the Ivano-Frankivsk Regional Directorate of the Ministry of the Interior for permission to visit the applicant on 24 February, 4 March, 5 April, 4 May, 2 July, 1 October, 18 November and 25 December 1996, and on 3 and 20 June and 19 September 1997. They were granted permission for visits on 24 February, 5 March, 5 April, 4 May, 2 July, 4 October and 4 December 1996, and on 4 March, 4 June, 4 September and 4 December 1997.

28.  The applicant’s lawyer applied for permission to visit the applicant on 25 April, 11 November, and 18 and 19 December 1996. Permission was granted for a first visit on 7 May 1996 and onthe other occasions as requested.

29.  Persons sentenced to death were allowed to send an unlimited number of letters. During the period 1995-98 the applicant sent thirty-one letters: twenty-four letters related to his criminal case and seven letters were to his relatives. The applicant applied for the first time to the Regional Directorate of the Ministry of the Interior for permission to send letters to his relatives on 17 September 1997. Thereafter he sent letters to his parents on 19 and 26 November and 31 December 1997, and on 5, 16, 20 and 30 January, 3 February, 11 March, 6 April, 15 May, 17 June, 6 July, 10 August, 15 September, 22 October, 13 November and 11 December 1998. He received letters from his parents on 18 and 29 September, 19 October, 20 November and 24 December 1997, and on 16 and 26 January, 6, 10 and 23 February, 14 and 16 March, 17 April, 14 May, 1 and 8 June, 1 and 30 July, 20 August, 29 September, 10, 22 and 27 October, 4, 20, 26 and 30 November and 4, 17 and 21 December 1998.

30.  The Government further submitted that the Prosecutor-General had conducted a thorough investigation into the applicant’s and his parents’ complaints concerning the application of illegal methods of investigation in the applicant’s case, namely torture and brutal and inhuman treatment. The allegations had not been proved and had been found unsubstantiated. In fact, complaints by the applicant, his parents, his representative and his defence counsel were received on 11 March, 8 April, 13, 14 and 29 May, 24 July, 11 September and 25 October 1996, and on 5 and 17 March, 19 May and 25 July 1997, and answered on 20 and 23 March, 23 and 24 April, 23 May, 27 June, 1 August, 30 September and 14 November 1996, and on 28 and 31 March and 20 May 1997. On 31 July 1997 the exchange of letters and the proceedings concerning the complaints filed by the applicant and his parents were terminated pursuant to section 12 of the Act.

C.  Documentary evidence

31.  In a letter of 26 May 1998 the prison governor replied to a complaint lodged by the applicant’s father on 10 May 1998 informing him that persons sentenced to death were allowed to send twelve letters a year. He also stated that the applicant was aware of his rights and obligations.

32.  In a letter of 10 August 1998 the Ivano-Frankivsk regional prosecutor informed the applicant’s father that visits and correspondence of persons sentenced to death were governed by the Instruction and not by the Act to which the applicant’s father had referred in his complaint.

33.  In a written complaint of 4 September 1998 addressed to the regional prosecutor the applicant’s parents stated, inter alia, that they had not seen the applicant for three months, that since 5 July 1998 they had not received any letters from him, that on 2 September 1998 they had become aware that the applicant had been beaten and humiliated, that Mr Ivashko, the deputy governor of the prison, had intervened during their visit on 2 September 1998 when the applicant had spoken about his conditions of detention, and that, for a period of one year and six months, the applicant had been denied the possibility of a visit from a priest, despite his requests.

34.  In a letter of 10 September 1998 the regional prosecutor informed the applicant’s father that the applicant’s visits and correspondence were governed by the national legislation and that the prison administration had acted within the limits of this legislation.

35.  On 10 September 1998 the Ivano-Frankivsk deputy regional prosecutor sent a report to the Prosecutor-General. The report concerned the findings of the investigation carried out following the complaint by the applicant’s father about allegedly unlawful acts by the prison authorities in respect of the applicant’s correspondence and visits. The report concluded that the investigation had not established any violation of the applicant’s rights by the prison authorities.

36.  On 11 September 1998 the applicant’s father sent a complaint to Mr Shtanko, the head of the State Department for the Execution of Sentences, to which the latter replied on 12 October 1998. The allegations he raised were similar to those in his complaint to the regional prosecutor of 4 September 1998. Mr Shtanko replied that the applicant had been placed in solitary confinement because he had broken the rules. Furthermore, an investigation had notestablished that any physical force had been used against the applicant or that the prison authorities had humiliated him or restricted his rights, as was confirmed by the applicant himself. The applicant’s father was also informed that visits, including visits by a priest, could be allowed by the Ivano-Frankivsk Regional Directorate of the Ministry of the Interior.

37.  On 23 October 1998 the applicant’s parents submitted a request to the regional prosecutor, the Regional Directorate of the Ministry of the Interior and the prison governor that a commission of independent doctors be set up in order to examine the applicant’s state of health. They alleged that the inmates of the prison had been tortured, which resulted in a suicide attempt by one of them or an attempt on his life. On 3 November 1998 the applicant’s parents were informed by the prison governor that their request had been refused on the grounds that there had been no sign of torture or ofthe use of any other physical violence against the applicant and that his state of health was satisfactory.

38.  On 23 and 24 October 1998 the applicant’s parents sent a letter to Mrs Leni Fischer, then President of the Parliamentary Assembly of the Council of Europe. They complained of torture inflicted on the applicant and one of his fellow inmates, Mr Kuznetsov, which had resulted in a suicide attempt by the latter, and alleged that they had been taken to hospital and that Mr Kuznetsov had been paralysed. The parents further complained that they had been prevented from seeing the applicant.

39.  In a letter of 26 October 1998 the applicant’s parents informed the Commission that “in establishment BI 304/199 in Ivano-Frankivsk there [had] been an attempt to execute the unjustly condemned M. Kuznetsov and B. Poltoratskiy illegally, and [that] the Government [had] tried to conceal the fact”.

40.  A handwritten medical report issued on 28 October 1998 was signed by the applicant. The report stated that the applicant did not show any signs of having been beaten and that his state of health was satisfactory.

41.  In a handwritten statement of 28 October 1998 the applicant said that he had been treated properly by the prison authorities, that no physical violence had been employed, that all disciplinary measures imposed onhim had been justified and that his parents’ complaints had not been substantiated.

42.  The Regional Directorate for the Execution of Sentences of the Ministry of the Interior issued a report on 29 October 1998 in response to the applicant’s father’s complaint about alleged torture and his request for a commission of independent doctors to examine the applicant’s state of health. The report stated that on 28 October 1998 the applicant had been examined by the prison doctors who had found no signs of physical injury. It also stated that the applicant denied that he had been tortured.

43.  In a letter of 30 October 1998 the deputy head of the Regional Directorate of the Ministry of the Interior informed the applicant’s mother that her complaint concerning torture to which the applicant had allegedly been subjected had been examined and found to be unsubstantiated. A medical examination of the applicant had not shown any signs of torture. Accordingly, there was no reason to set up a medical commission to investigate the allegations.

44.  A letter of 2 November 1998 from the deputy regional prosecutor to the Prosecutor-General reported on the findings of the investigation carried out in connection with the applicant’s father’s complaint about restrictions on the applicant’s correspondence and visits, the interference by the prison authorities during the applicant’s parents’ visit on 2 September 1998 and the physical torture inflicted on the applicant. The letter said that, as regards the restriction on the applicant’s correspondence and visits, the father had wrongly relied on the Act, which did not apply to that category of prisoners, that the interference by a prison official had been justified, and that on 25 September 1998 the applicant had undergone a thorough medical examination which had not established any physical injuries. Finally, it explained that the applicant had been placed in solitary confinement on 26 August 1998 because he had broken the prison rules by refusing to let himself be examined by a prison warder upon his return from a daily walk outside the cell.

45.  In a letter of 20 November 1998 the deputy regional prosecutor replied to the applicant’s mother’s complaint about the physical torture allegedly inflicted on the applicant and to her request for a medical examination of the applicant. He stated that on 28 October 1998 the applicant had undergone a medical examination which had established that the allegations were unsubstantiated. The medical report had been confirmed and signed by the applicant.

46.  In a letter of 23 November 1998 the regional prosecutor informed the applicant’s father that his allegations about illegal acts on the part of the prison authorities had been found to be unsubstantiated.

47.  In a letter of 30 November 1998 the deputy head of the Regional Directorate of the Ministry of the Interior informed the applicant’s representative, Mr Voskoboynikov, that he could not be granted permission to visit the applicant as the latter had already had a visit from his relatives that month.

48.  In a letter of 8 December 1998 from the State Department for the Execution of Sentences the applicant’s father was informed that a thorough investigation had proved that his complaint about an illegal attempt to execute his son was unsubstantiated and that his son’s state of health was satisfactory.

49.  On 22 December 1998 the applicant requested permission from the head of the Regional Directorate of the Ministry of the Interior to see a priest. His request was granted and he saw a priest on 26 December 1998.

50.  In a letter of 15 February 1999 the prison governor informed the applicant’s father that his complaint of 22 January 1999 had been examined. He stated that persons sentenced to death were allowed to receive two parcels a year but no food parcels.

51.  In a decision of 5 March 1999 the Senior Prosecutor rejected a criminal complaint by the applicant’s parents against the deputy regional prosecutor. He refused to institute criminal proceedings against the latter on the ground that there was no evidence of his having committed an offence. He stated, inter alia, that the Act did not apply to the conditions of detention of death-row prisoners. These were governed by the Instruction, which was covered by the rules on State secrecy.

52.  According to the prison records, the applicant’s parents applied to visit the applicant on 19 September 1997, and on 4 March, 8 April, 19 June, 22 July, 2 November and 1 December 1998. Permission was given on 7 October 1997, and on 4 March, 22 April, 20 August, 17 November and 11 December 1998 for visits which took place on 4 December 1997 and 4 March, 12 June, 2 September and 26 November 1998 and on 4 January 1999. The request of 19 June 1998 was not granted.

53.  According to the prison records, the applicant sent letters to his parents on 17 September, 19 and 26 November, and 31 December 1997, and on 5, 16, 20 and 30 January, 3 February, 11 March, 6 April, 15 May, 17 June, 6 July, 10 August, 15 September, 22 October, 13 November and 11 December 1998. He received letters from them and other persons on 18 and 29 September, 19 October, 20 November and 24 December 1997, and on 16 and 26 January (two letters), 6, 10, 17 and 23 February, 6, 14 and 16 March, 6, 17, 20, 27 and 29 April, 14 May, 1, 8 and 30 June, 1, 20 and 30 July, 20 August (two letters), 29 September, 10, 22 (two letters) and 27 October, 4, 13, 20, 26 and 30 November, 4, 17 and 21 December 1998.

54.  In an undated document Mr Y.M. Pavlyuk, the deputy head of the isolation block, declared that during the period between 11 September 1997 and 18 December 1998, neither the applicant nor his parents had asked for permission for the applicant to see a priest. He further declared that during the said period no member of the clergy had asked for such permission. He signed the declaration.

55.  According to the applicant’s medical card, the applicant was X-rayed and blood-tested on 23 April 1998. On 25 September, 1 and 28 October, 9, 19 and 27 November, 3, 10, 17 and 24 December 1998 the applicant was seen by a prison psychiatrist.

56.  In a written request of 2 May 2000 to the head of the Ivano-Frankivsk Regional Department for the Execution of Sentences of the Ministry of the Interior, Mr Boyko, the applicant’s father, in his capacity as his legal representative, asked for a confidential meeting with the applicant in order to discuss issues concerning his application pending before the European Court of Human Rights. On 23 May 2000, following a further request lodged on 15 May 2000, he was granted permission for a normal visit on 5 June 2000.

57.  On 16 May 2000 the applicant’s father complained to the Deputy Minister of the Interior that his request of 2 May 2000 for a confidential meeting had remained unanswered.

58.  In a letter of 14 July 2000 the deputy head of the State Department for the Execution of Sentences, Mr V.A. Lyovochkin, replied that Mr Boyko had given the applicant’s father permission to visit the applicant on 5 June 2000 and that the visit had taken place as scheduled. He added that in accordance with Article 40 of the Correctional Labour Code, a lawyer could be given permission for a confidential meeting with his client on presentation of his licence and identity card.

D.  The Commission’s evaluation of the evidence and its findings of fact

59.  Since the facts of the case were disputed, the Commission conducted an investigation, with the assistance of the parties, and tookoral evidence from the following witnesses: the applicant; the applicant’s parents; Mr Bronislav S. Stichinskiy, Deputy Minister of Justice; Mr Drishchenko, Deputy Prosecutor-General; Mr Ivan V. Shtanko, Deputy Minister of the Interior; Mr Petro A. Yaremkiv, the governor of Ivano-Frankivsk Prison; Mr Bogdan V. Kachur, prison doctor; Mr Stanislav V. Prokhnitskiy, medical assistant; Mr Yuriy M. Pindus, assistant to the prison governor, who was on duty on 3 September 1998; Mr Fedir O. Savchuk, assistant to the prison governor, who was on duty during the night of 2 to 3 September 1998; Mr Igor P. Ivashko, the deputy governor of the prison; Mr Yaroslav M. Pavlyuk, the deputy head of the isolation block; Mr Valentin M. Nabiulin, the head of the Department for Supervision of Isolation Blocks and Prisons of the Directorate for the Execution of Sentences; Mr Oleksand V. Kmyta, the deputy head of the Ivano-Frankivsk Regional Directorate of the Ministry of the Interior; and Mr Anatoliy O. Boyko, the head of the Ivano-Frankivsk Regional Department for the Execution of Sentences of the Ministry of the Interior.

The Commission’s findings may be summarised as follows.

1.  Alleged ill-treatment of the applicant by prison officers

60.  The applicant gave evidence before the delegates that he had been beaten on 2 September 1998 after the visit from his parents on the same day. During that visit, he had said to his parents that he had been beaten and called a beast. The applicant’s parents stated before the delegates that they had been told by their son on 2 September 1998 that he had been beaten and humiliated. The Commission observed, however, that the applicant denied before the delegates that he had been beaten before 2 September 1998. It considered, therefore, that it had not been established that the applicant had been beaten before 2 September 1998.

61.  As to the events on 2 September 1998, the applicant stated before the delegates that, after the visit from his parents on that date, he had been taken to the “cinema room” where four persons, including Mr Pavlyuk, the deputy head of the isolation block on duty, were waiting for him with clubs. He had been asked three times to tell everything, but had refused and had been struck on his legs, hips, back and chest. He had returned to his cell and had written until the morning on four sheets of paper which had been included in a file.

62.  The applicant further stated that he had been beaten on 10, 14 and 22 September 1998. One day, during a technical search of his cell, he had been taken out and ordered to get undressed so that his clothes could be checked. When he was naked, he had been beaten. He had been ordered to lie down on the floor with his face to the ground and his hands behind his head. He mentioned the name of K.Y. Hrevnin to the delegates.

63.  The Commission considered that the applicant’s account contained a number of details and elements which it would not have expected to find in a fabricated story. It noted, however, that there was no record of any occurrence connected to the ill-treatment described by the applicant. The Commission accepted that the applicant may have been afraid to complain or to write to anyone, as he said. However, it accepted this argument with difficulty, having regard to the fact that he had not been scared when he had told his parents on 2 September 1998 that he had been beaten. Moreover, the prison psychiatrist saw him on 25 September 1998 and had not recorded any problems regarding his state of health or any injuries. The Commission added that the medical report of 28 October 1998, which the applicant had signed, concluded that he did not showany signs of having been beaten and that his state of health was satisfactory.

64.  The Commission further noted that the applicant had signed a written statement on 28 October 1998 to the effect that he had been treated properly by the prison authorities, that no physical violence had been used against him, that all disciplinary measures imposed on him had been justified and that his parents’ complaints had not been substantiated. It took into account the fact that, before the delegates, the applicant had denied the contents of his statement, and pointed out that the practice of the prison authorities to require an inmate to confirm in writing that he had been treated properly by prison officers gave rise tosuspicion.

65.  As to the applicant’s parents’ submission before the delegates that, after the alleged beatings and torture on 2 September 1998, he had been transferred to Chukopovskiy Psycho-Neurological Hospital early in the morning of 3 September 1998 and had been placed in the intensive care unit where he had been given a blood transfusion, the Commission observed that, although the applicant had maintained that he had been beaten after his parents’ visit on 2 September 1998, he had denied that he had been transferred to hospital. This was corroborated by the statements of the prison doctor, the medical assistant, the governor’s assistant on duty at the time and the deputy governor, all of whom had been heard by the delegates. In addition, there was no documentary evidence proving that the applicant had been taken to hospital on the aforesaid date. The Commission did not consider the parents’ evidenceon this pointconvincing or reliable.

66.  The Commission found that there was no medical or other material evidence establishing that the applicant had sustained injury as a result of ill-treatment by prison officers in Ivano-Frankivsk Prison, as he had alleged. It had regard to the fact that the applicant had denied that he had been beaten before 2 September 1998 and had been transferred to hospital after that date, and that the absence of any use of force by prison officers on 2, 10, 14 and 22 September 1998 had been supported by the oral statements of the witnesses heard by its delegates. The Commission therefore found it impossible to establish, beyond reasonable doubt, that the applicant had been subjected to ill-treatment in prison as he had alleged.

2.  Investigation into the applicant’s and his parents’ allegations

67.  The applicant’s parents sent a complaint to the regional prosecutor on 4 September 1998, claiming, inter alia, that they had become aware that the applicant had been beaten and humiliated by prison officers. They made similar allegations to the head of the State Department for the Execution of Sentences on 11 September 1998. On 12 October 1998 the latter informed the applicant’s father that the investigation had not established that any physical force had been used against his son or that the prison authorities had humiliated him or restricted his rights. He also stated that this finding had been confirmed in writing by the applicant himself.

68.  On 23 October 1998 the applicant’s parents requested the regional prosecutor, the Regional Directorate of the Ministry of the Interior and the prison governor to set up an independent medical commission in order to examine the applicant’s state of health. They alleged that the prison’s inmates had been tortured, resulting in a suicide attempt by one of them, Mr Kuznetsov, or in an attempt on his life. On 30 October 1998 the applicant’s mother was informed by the deputy head of the Regional Directorate of the Ministry of the Interior that her complaint concerning the alleged torture of the applicant had been examined and found to be unsubstantiated and a medical examination of the applicant had not revealed any signs of torture. There was, accordingly, no reason to set up a medical commission to investigate her allegations. On 3 November 1998 the prison governor informed the applicant’s parents that their request had been refused on the grounds that there was no sign of torture or the use of any other form of physical violence against the applicant and that his state of health was satisfactory. In a letter of 20 November 1998 to the applicant’s parents, the deputy regional prosecutor confirmed that on 28 October 1998 the applicant had undergone a medical examination which had established that the parents’ allegations were unsubstantiated. Moreover, on 2 November 1998 the deputy regional prosecutor sent a letter to the Prosecutor-General which reported on the results of the investigation carried out in connection with, inter alia, the allegations that the applicant had been physically tortured. The letter confirmed that on 25 September 1998 the applicant had undergone a thorough medical examination which had not revealed any physical injury.

69.  The Commission noted that on 8 December 1998 the applicant’s father had received a letter from the State Department for the Execution of Sentences stating that a thorough investigation had proved that his complaint about an attempt to execute his son was unsubstantiated and that the latter’s state of health was satisfactory. The domestic investigation had then ended on 5 March 1999 with a decision by the Senior Prosecutor on the applicant’s parents’ criminal complaint against the regional prosecutor. The Senior Prosecutor had refused to institute criminal proceedings on the ground that no criminal offence had been established.

70.  The Commission found that there were no contemporaneous records giving details of any investigation which the domestic authorities had carried out into the applicant’s parents’ allegations of the events in September 1998. It had not seena single document proving that an investigation had been carried out by any domestic authorities other than those directly involved in the facts of which the applicant’s parents complained. Moreover, the medical report of 28 October 1998 had been drafted almost two months after the applicant’s alleged ill-treatment and the applicant had not been seen by the prison doctor or prison psychiatrist between 23 April and 25 September 1998.

3.  Conditions of the applicant’s detention on death row

71.  The Commission found that the eight death-row inmates at Ivano-Frankivsk Prison, including the applicant, were being kept in single cells without the opportunity to communicate with other inmates. The applicant’s cell measured 2 x 5 x 3 m. There was an open toilet, a washbasin with a cold-water tap, two beds, a table and a little bench, both fixed to the floor, central heating and a window with bars. The applicant had some books, newspapers, a chess set, a stock of soap and toilet paper, some fruit and other food. During the delegates’ visit on 24 and 25 November 1998, the cell had been overheated, particularly in comparison with other rooms in the prison. The light was on twenty-four hours a day and the central radio was switched off at night. The inmates were frequently observed by prison warders through a spy hole in the door of the cell, which deprived them of any kind of privacy. The cell was freshly painted, from which the inference might be drawn that conditions had been worse prior to the delegates’ visit. The Commission accepted the applicant’s evidence that between 24 February and 24 March 1998 there had been no tap or washbasin in his cell, but only a small pipe on the wall near the toilet, that the water supply could only be turned on from the corridor, that the walls were covered with faeces and that the bucket for flushing the toilet had been taken away. The Commission found the applicant’s evidence – which was not contested by the Government – persuasive.

72.  The Commission also accepted the applicant’s evidence that, until May 1998, the window in his cell had been shuttered and that he had not been allowed to take daily outdoor walks.

73.  Concerning the applicant’s parents’ requests to visit him, the Commission found that, apart from the parents’ request of 19 June 1998, all had been granted. The parents had applied to visit their son on 19 September 1997 and on 4 March, 8 April, 22 July, 2 November and 1 December 1998. Permission had been given on 7 October 1997 and on 4 March, 22 April, 20 August, 17 November and 11 December 1998 for visits which had taken place on 4 December 1997 and 4 March, 12 June, 2 September and 26 November 1998 and 4 January 1999. The Commission noted that the parents’ requests to visit the applicant had mostly been granted for a date two or three months after the request had been made. Moreover, two warders had been present during the visits, who were authorised to interrupt the conversation if they considered that the parents or the applicant had said anything “untrue”.

74.  Regarding the applicant’s correspondence, the Commission noted that the applicant had applied for the first time to the Regional Directorate of the Ministry of the Interior for permission to send a letter to his relatives on 17 September 1997. Thereafter he had sent letters to his parents on 19 and 26 November 1997, 31 December 1997, and on 5, 16, 20 and 30 January, 3 February, 11 March, 6 April, 15 May, 17 June, 6 July, 10 August, 15 September, 22 October, 13 November and 11 December 1998. He had received letters from his parents on 18 and 29 September, 19 October, 20 November and 24 December 1997, and on 16 and 26 January, 6, 10 and 23 February, 14 and 16 March, 17 April, 14 May, 1 and 8 June, 1 and 30 July, 20 August, 29 September, 10, 22 and 27 October, 4, 20, 26 and 30 November and 4, 17 and 21 December 1998.

75.  The Commission could not establish with sufficient clarity whether the applicant or his parents had asked for permission for a priest to come to see the applicant. It nevertheless found that while the applicant had seen a priest on 26 December 1998 following his request of 22 December 1998, there had been no regular visits to inmates by any chaplain.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW

A.  The Ukrainian Constitution

76.  Under Article 8 §§ 2 and 3, the Constitution is directly applicable. There is a guaranteed right to bring an action in defence of the constitutional rights and freedoms of the individual and of thecitizen directly on the basis of the Constitution.

77.  Article 9 § 1 provides that international treaties, which are in force and agreed on as binding by the Verkhovna Rada (parliament) of Ukraine, are part of the national legislation.

78.  Article 15 § 3 prohibits censorship.

79.  Under Article 19 the legal order in Ukraine is based on the principle that no one may be forced to do what is not provided by law. State authoritiesand local self-government bodies and their officials are required to act exclusively in accordance with this principle, within the limits of their authority, and in the manner provided by the Constitution and the laws of Ukraine.

80.  Article 22 provides that human and citizens’ rights and freedoms are guaranteed and may not be reduced by the adoption of new laws or the amendment of those that exist.

81.  Under Article 29 §§ 2 and 4 no one may be arrested or held in custody other than pursuant to a reasoned court decision and only on grounds and in accordance with procedures established by law. Everyone arrested or detained must be informed without delay of the reasons for his arrest or detention, apprised of his rights and, from the moment of detention, must be given the opportunity to defend himself in person or to have the assistance of a lawyer.

82.  Under Article 55 §§ 2 and 4, everyone is guaranteed the right to challenge the decisions, actions or omissions of State authorities, local self-government bodies and officials and officers of courts of law. After exhausting all domestic legal remedies everyone has the right to appeal for the protection of his rights and freedoms to the relevant international judicial institutions or to the relevant authorities of international organisations of which Ukraine is a member or participant.

83.  Under Article 59 everyone has the right to legal assistance. Such assistance is provided free of charge in cases provided by law. Everyone is free to choose who is to defend his rights. In Ukraine, the Bar (адвокатура)ensures the right to a defence against charges and the provision oflegal assistance before the courts and other State authorities.

84.  Article 63 § 3 provides that a convicted person enjoys all human and citizens’ rights, subject only torestrictions provided by law and determined by a court ruling.

85.  According to Article 64, human and citizens’ rights and freedoms guaranteed by the Constitution may not be restricted, except in cases provided by the Constitution.

B.  Statutory regulations governing the conditions on death row

86.  Conditions on death row in the Ukrainian prison system were governed successively by the Instruction of 20 April 1998 on conditions of detention of persons sentenced to capital punishment (“the Instruction”) and by the Temporary Provisions of 25 June 1999 on the conditions of detention of persons sentenced to capital punishment in the isolation blocks (“the Temporary Provisions”).

87.  The Instruction provided that after the sentence had become final persons sentenced to death were to be kept in isolation from other prisoners in specially designed cells. Save in exceptional cases, there were to be nomore than two such prisoners in one cell. The cell area allocated to one prisoner in a single cell had to be not less than 4 sq. m and in a double cell not less than 3 sq. m. Prisoners were provided with an individual sleeping place and with bed linen. They had to wear a uniform reserved for especially dangerous reoffenders. Reference was also made to their legal status and obligations. The Instruction determined the frequency of visits from relatives and the number of letters they could send and receive: they were allowed one visit per month and could send one letter per month. There was no limitation on the correspondence they could receive. They could receive two small packetsa year. They were allowed a daily one-hour walk in the fresh air. Outside their cells, they were handcuffed. They were not allowed to work.

88.  Prisoners were also allowed to read books, magazines and newspapers borrowed from the prison library and/or bought through the prison distribution network; they could receive money transfers; they could keep personal objects and food in their cells, and buy food and toiletries in the prison shop twice a month (up to the value of the statutory minimum wage), and play board games. They could meet their lawyers in accordance with the national legislation. Medical treatment was provided also in accordance with the national legislation.

89.  Prisoners could lodge complaints with the State authorities. Such complaints had to be dispatched within three days. Complaints addressed to the public prosecutor were not censored.

90.  The Temporary Provisions extended the rights of persons sentenced to death compared with the Instruction. In particular, prisoners were allowed to have eight hours’ sleep during the night; they could receive six parcels and three small packetsper year, buy food and toiletries in the prison shop (up to the value of 70% of the statutory minimum wage), pray, read religious literature and have visits from priests, and address written complaints to the State authorities. They were allowed to send and receive letters without any limitation and to have monthly visits of up to two hours from their relatives. A prison official had to be present during those visits. Meetings with  lawyers in order to provide prisoners with legal aid were organised in accordance with the correctional-labour legislation.

C.  The Pre-Trial Detention Act 1993 (“the Act”)

91.  According to the Code of Criminal Procedure, pre-trial detention is a preventive measure applicable to an accused, a defendant, a person suspected of having committed a crime punishable with imprisonment or a convicted person whose sentence has not yet been enforced.

92.  Under section 8(4) of the Act, persons sentenced to death, but whose sentence had not become final, were to be held separately from all other prisoners.

93.  Section 9(1) of the Actprovides, inter alia,that detainees have the right (a) to be defended in accordance with the rules of criminal law; (b) to be acquainted with the rules of detention; (c) to take a one-hour daily walk; (d) to receive twice a month a parcel weighing up to 8 kg and toreceive unlimited money transfers and amounts of money by way of remittance or personal delivery; (e) to buy food and toiletries to the value of one month’s statutory minimum wage (to be paid for by written order), as well as unlimited amounts of stationery, newspapers and books in prison shops; (f) to use their own clothing and footwear and to have with them documents and notes related to their criminal case; (g) to use television sets received from relatives or other persons and board games, newspapers and books borrowed from the library in their previous place of detention or bought from shops; (h) individually to perform religious rites and use religious literature and objects made of semi-precious materials pertaining to their beliefs, provided that this does not lead to a breach of the rules applicable to places of pre-trial detention or restrict the rights of others; (i) to sleep eight hours a night, during which time they are not required to participate in proceedings or to do anything else except in cases of extreme emergency; and (j) to lodge complaints and petitions and send letters to the State authorities and officials in accordance with the procedure prescribed by section 13 of the Act.

94.  Under section 11, detainees are required tobe provided with everyday conditions that meet sanitary and hygiene standards. The cell area for one person may not beless than 2.5 sq. m. Detainees are to be supplied with meals, an individual sleeping place, bedclothes and other types of material and everyday provisions free of charge and according to the norms laid down by the government. In case of need, they are to be supplied with clothes and footwear of a standard quality.

95.  Under section 12(1), permission for relatives or other persons to visit a detainee (in principle, once a month for one to two hours) can be given by the administrative authorities of the place of detention, but only with the written approval of an investigator, an investigative authority or a court dealing with the case. Under subsection (4), detainees have the right to be visited by defence counsel, whom they may see alone with no restrictions on the number of visits or their length, from the moment the lawyer in question is authorised to act on their behalf, such authorisation being confirmed in writing by the person or body dealing with the case.

96.  Under section 13(1), detainees may exchange letters with their relatives and other persons and companies, establishments and organisations with the written permission of an authority dealing with the case. Once a sentence starts to run, correspondence is no longer subject to any limitation.

D.  Correctional Labour Code (“the Code”)

97.  According to Article 28 (Main features of the regime in penal institutions) of the Code, the principal characteristics of the regime in penal institutions are: the compulsory isolation and permanent supervision of sentenced persons, so as to exclude any possibility of crimes or other acts against public order being committed by them; strict and continuous observance of obligations by these persons; and various detention conditions dependent on the character and gravity of the offence and the personality and behaviour of the sentenced person.

Sentenced persons must wear a uniform. They must be searched; body searches must be conducted by persons of the same sex as the person searched. Correspondence is subject to censorship, and parcels and packagesare subjectto opening and checking. A strict internal routine and strict rules must be established in correctional labour establishments.

Sentenced persons are prohibited from keeping money and valuables, or other specified objects, in correctional labour establishments. Any money and valuables found are to be confiscated and, as a rule, transferred to the State in accordance with a reasoned decision of the governor of the establishment, sanctioned by a prosecutor.

A list of objects which sentenced persons are allowed to possess, giving the number or quantity of each item and the procedure for confiscating objects whose use is prohibited in correctional labour establishments, must be established by the internal regulations ofsuch establishments.

Under the provisions of the Code, sentenced persons are allowed to buy food and toiletries (to be paid for by written order), to have visits, to receive parcels, packages, postal packages and money by remittance, to correspond and to send money to relatives by remittance.

98.  Article 37 § 1 (Purchase of food and toiletries by sentenced persons) provides that sentenced persons are allowed to buy food and toiletries, to be paid for by written order from the money received by remittance.

99.  Article 40 provides, inter alia, that a lawyer may be given permission to see his client on presentation of his licence and identity card. Visits are not limited as to their number and length and, at the lawyer’s request, may be carried out without a prison warder being present.

100.  Under Article 41 (Receipt of parcels and small packets by persons sentenced to imprisonment) sentenced persons held in correctional labour colonies (виправнo-тpудова колонія)are allowed to receive, per year: seven parcels in colonies subject to the general regime (колонія загального режиму), six parcels in colonies subject to the restricted regime (колонія посиленого режиму) and five parcels in colonies subject to the strict special regime (колонія суворого режиму). Sentenced persons held in educational labour colonies (колонія виховно-трудова) are allowed to receive per year: ten parcels in colonies subject to the general regime and nine parcels in colonies subject to the restricted regime.

Convicted offenders serving their sentence in a prison are not allowed to receive parcels.

Irrespective of the type of regime under which they are held, sentenced persons are allowed to receive not more than two small packets per year, and to buy reading matter through the sales distribution network without any restrictions.

The quantity of parcels and small packets of all types is not restricted for sentenced persons held in correctional labour colony camps (виправнo-тpудова колонія-поселення).

A list of foodstuffs and toiletries which sentenced persons are allowed to receive in parcels and small packets, as well as the procedure for their receipt and delivery to the sentenced persons, is to be established in the internal regulations of correctional labour establishments.

101.  Under Article 42 (Receipt and sending of money by sentenced persons by remittance) sentenced persons are allowed to receive unlimited amounts of money by remittance, as well as to send money to their relatives and, if this is permitted by the authorities of the correctional labour establishments, to other persons. The money received by remittance is transferred to the personal account of the sentenced person.

102.  Article 43 § 2 (Correspondence of persons sentenced to imprisonment) provides that sentenced persons held in prisons may receive unlimited mail and may send letters as follows: one letter per month for those held under the general regime and one letter every two months for those held under the strengthened regime.

E.  The Public Prosecutor’s Office Act

103.  According to section 12(1) of the Public Prosecutor’s Office Act, the public prosecutor shall deal with petitions and complaints concerning breaches of the rights of citizens and legal entities, except complaints that are within the jurisdiction of the courts. Subsection (4) provides that an appeal lies from the prosecutor’s decision to the supervising prosecutor and, in certain cases, to the court. Subsection (5) provides that the decision of the Prosecutor-General is final.

104.  Under section 38 the prosecutor or his deputy has the power to make a request to a court for any materialsin a case where a judgment or another decision has come into force. If there are any grounds for reopening the proceedings, the prosecutor may challenge the court judgment or any other decision.

105.  Under section 44(1) the matters subject to the public prosecutor’s supervision are: adherence to the legal rules on pre-trial detention and correctional labour or other establishments for the execution of sentences or coercive measures ordered by a court; adherence to the procedures and conditions for holding or punishing persons in such establishments; the rights of such persons; the manner in which the relevant authorities carry outtheir duties under the criminal law; and legislation on the enforcement of sentences. The public prosecutor may at any time visit places of pre-trial detention, establishments where convicted persons are serving sentences or establishments for compulsory treatment or reform, in order to conduct interviews or consult documents on the basis of which persons have been detained, arrested or sentenced or subjected to compulsory measures; he may also examine the legality of orders, resolutions and decrees issued by the administrative authorities of such establishments, terminate the implementation of such acts, appeal against them or cancel them where they do not comply with the law, and request officials to give explanations concerning breaches which have occurred.

III.  RELEVANT DOCUMENTS OF THE COUNCIL OF EUROPE

A.  Resolution Res 1097 (1996) of the Parliamentary Assembly on the abolition of the death penalty in Europe

106.  In its resolution, the Assembly deplored the executions which, reportedly, had been carried out recently in Latvia, Lithuania and Ukraine. In particular, it condemned Ukraine for apparently violating its commitment to introduce a moratorium on executions of the death penalty upon its accession to the Council of Europe. It called upon this country to honour its commitments regarding the introduction of a moratorium on executions and the immediate abolition of capital punishment, warning it that further violation of its commitments, especially the carrying out of executions, would have consequences under Order no. 508 (1995).

B.  Resolution Res 1112 (1997) on the honouring of the commitment entered into by Ukraine upon accession to the Council of Europe to put into place a moratorium on executions

107.  The Assembly confirmed in this resolution that it had received official information that, in the first half of 1996, eighty-nine executions had been carried out in Ukraine, and regretted that the Ukrainian authorities had failed to inform it of the number of executions carried out in the second half of that year. The Assembly was particularly shocked to learn that executions in Ukraine had been shrouded in secrecy, with apparently not even the families of the prisoners having been informed, and that the executed prisoners had reportedly been buried in unmarked graves. It condemned Ukraine for having violated its commitment to put into place a moratorium on executions, deplored the executions that had taken place, and demanded that Ukraine immediately honour its commitments and halt any executions still pending.

C.  Resolution Res 1179 (1999) and Recommendation Rec 1395 (1999) on the honouring of obligations and commitments by Ukraine

108.  In these texts, the Assembly noted that Ukraine had clearly failed to honour its commitments (212 persons had been executed between 9 November 1995 and 11 March 1997, according to official sources). At the same time, it noted that since 11 March 1997 a de facto moratorium on executions had been in effectin Ukraine. The Assembly insisted that the moratorium be reconfirmed de jure and that the Verkhovna Rada ratify Protocol No. 6 to the Convention. It stressed the importance of the de facto moratorium on executions and firmly declared that, if any further executions took place, the credentials of the Ukrainian parliamentary delegation would be annulled at the following part-session of the Assembly, in accordance with Rule 6 of its Rules of Procedure.

IV.  REPORTS OF THE EUROPEAN COMMITTEE FOR THE PREVENTION OF TORTURE AND INHUMAN OR DEGRADING TREATMENT OR PUNISHMENT (CPT)

109.  Delegates of the CPT visited places of detention in Ukraine in 1998, 1999 and 2000. Reports on each of the visits were published on 9 October 2002, together with the responses of the Ukrainian government.

A.  The 1998 report

110.  The visit of the delegation, which took place from 8 to 24 February 1998, was the CPT’s first periodic visit to Ukraine. In the course of the visit the delegation inspected, inter alia, Pre-Trial Prison (SIZO – “investigation isolation establishment”) no. 313/203 in Kharkiv. On the ground floor of building no. 2 were housed at the time of the visit fifteen prisoners who had been sentenced to death, although as was recorded in a footnote to the report, the delegation had received assurances that since 11 March 1997 a de facto moratorium on executions had been observed.

111.  In its report (§ 131), the CPT expressed at the outset its serious concern about the conditions under which these prisoners were being held and about the regime applied to them. It was noted that prisoners sentenced to death were usually accommodated two to a cell, the cell measuring 6.5 to 7 sq. m. The cells had no access to natural light, the windows being obscured by metal plates. The artificial lighting, which was permanently on, was not always sufficiently strong with the result that some cells were dim. To ventilate the cells, prisoners could pull a cord that opened a flap. Despite this, the cells were very damp and quite cold (§ 132).

The equipment in the cells was described in the report as being rudimentary, consisting of a metal bed and/or sleeping platform (fitted with a thin mattress, sheets of dubious cleanliness and a blanket which was manifestly insufficient to keep out the cold), a shelf and two narrow stools. Prisoners were supposed to be able to listen to radio programmes via a speaker built into the wall of the cell, but the delegation had been told that the radio only functioned sporadically (ibid.).

All the cells had non-partitioned toilets which faced the living area; as a result, a prisoner using the toilet had to do so in full view of his cellmate. As regards toiletries, prisoners sentenced to death were in a situation as difficult as that of many of the other inmates; items such as soap and toothpaste were scarce (ibid.).

It was further recorded that prisoners sentenced to death had no form of activity outside their cells, not even an hour of outdoor exercise. At best they could leave their cells once a week to use the shower in the cell-block, and for an hour once a month if they were authorised to receive family visits. In-cell activities consisted of reading and listening to the radio when it worked. Apart from the monthly visits which some inmates received, human contact was limited essentially to the occasional visit by an Orthodox priest or a member of the health-care staff, who spoke to the prisoners through a grille in the cell door (§ 133).

112.  The CPT summarised its findings as follows (§ 134):

“In short, prisoners sentenced to death were locked up for 24 hours a day in cells which offered only a very restricted amount of living space and had no access to natural light and sometimes very meagre artificial lighting, with virtually no activities to occupy their time and very little opportunity for human contact. Most of them had been kept in such deleterious conditions for considerable periods of time (ranging from 10 months to over two years). Such a situation may be fully consistent with the legal provisions in force in Ukraine concerning the treatment of prisoners sentenced to death. However, this does not alter the fact that, in the CPT’s opinion, it amounts to inhuman and degrading treatment.”

It was further recorded that the delegation had received numerous complaints from prisoners sentenced to death about the fact that they lacked information with regard to their legal situation (the progress of their cases, follow-up to applications for cases to be reviewed, examination of their complaints, etc.) (§ 138).

113.  In its response to the 1998 report, the Ukrainian government recorded that a number of organisational and practical steps had been taken to resolve the problems identified by the CPT. In particular, the Temporary Provisions had been introduced to guarantee to prisoners sentenced to death the right to be visited once a month by relatives, to be visited by a lawyer to get legal assistance, to be visited by a priest and to receive and send correspondence without limitation. It was further noted

(i)  that prisoners sentenced to death would have daily walks in the open air and that for this purpose 196 yards of pre-trial prisons had been rebuilt or re-equipped;

(ii)  that, in order to improve the natural lighting and air of all cells, the blinds and metal plates over cell windows had been removed; and

(iii)  that, for the purposes of informing inmates sentenced to death of their rights and legal status, extracts from the Temporary Provisions had been posted on the walls of each cell.

B.  The 1999 report

114.  A CPT delegation visited Ukraine from 15 to 23 July 1999, on which occasion it again inspected SIZO no. 313/203 in Kharkiv where, at that time, twenty-three prisoners who had been sentenced to death were being detained. The report noted that certain changes had occurred since the previous visit. In particular, the cells had natural light and were better furnished and the prisoners had an hour of exercise per day in the open air, although it was observed that there was insufficient space for real physical exercise (§§ 34-35). The report further recorded that important progress had been made in the right of prisoners to receive visits from relatives and to correspond (§ 36). However, the CPT noted certain unacceptable conditions of detention, including the fact that prisoners continued to spend twenty-three out of twenty-four hours a day in their cells and that opportunities for human contact remained very limited (§ 37).

C.  The 2000 report

115.  A third visit to Ukraine took place from 10 to 21 September 2000, in the course of which the delegation inspected, inter alia, Pre-Trial Prison (SIZO) no. 15 in Simferopol. The CPT welcomed the decision of the Ukrainian authorities to abolish the death penalty and noted that most of the approximately 500 prisoners subject to the death sentence had had their sentences commuted to life imprisonment.

116.  Despite these welcome developments, the CPT declared that the treatment of this category of prisoner was a major source of concern (§ 67). It was noted that, further to a provisional instruction issued in July 2000 and pending the establishment of two high-security units specifically intended for life prisoners, such prisoners were subjected to a strict confinement regime (§ 68). While living space in the cells was generally satisfactory and while work had started on refurbishing cells in all the establishments visited, there were major deficiencies in terms of access to natural light and the quality of artificial light and ventilation (§ 69). Moreover, life prisoners were confined in their cells for twenty-three and a half hours a day with no form of organised activities and, by way of activities outside their cells, were entitled to only half an hour of outdoor exercise, which took place in unacceptable conditions. There was virtually no human contact: since the entry into force of the July 2000 instruction, visits from relatives had been forbidden and prisoners were only allowed to send one letter every two months, although there were no restrictions on receiving letters (§ 70).

117.  In their response to the report, the Ukrainian government noted further legal amendments which ensured that life prisoners had one hour of exercise per day and two family visits of up to four hours per month. Further, to ensure adequate access to light, the metal blinds had been removed from the windows of all cells.

THE LAW

I.  THE COURT’S ASSESSMENT OF THE FACTS

118.  The Court reiterates its settled case-law to the effect that under the Convention system prior to 1 November 1998 the establishment and verification of the facts was primarily a matter for the Commission (former Articles 28 § 1 and 31 of the Convention). While the Court is not bound by the Commission’s findings of fact and remains free to make its own assessment in the light of all the material before it, it is, however, only in exceptional circumstances that it will exercise its powers in this area (see, among other authorities, Akdivar and Others v. Turkey, judgment of 16 September 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996-IV, p. 1214, § 78).

119.  Having regard to the complexity of the factual aspects of the case, involving numerous witnesses and a large amount of documentary evidence, the Court finds that the Commission approached its task of assessing the evidence with the requisite caution, giving detailed consideration to the elements which supported the applicant’s claims and those which cast doubt on their credibility. It therefore accepts the facts as established by the Commission.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION

120.  Article 3 of the Convention reads as follows:

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

A.  Alleged ill-treatment of the applicant in prison

121.  Before the Commission delegates, the applicant asserted that he had been beaten on 2 September 1998, after a visit from his parents, and again on 10, 14 and 22 September 1998. His parents stated that during the visit on 2 September 1998 they had been told by the applicant that he had been beaten and humiliated. They further stated that on 3 September 1998 the applicant had been taken to hospital because of the consequences of the beating and torture to which he had been subjected in prison.

122.  Having examined the complaint according to the strict standards applied to the interpretation of Article 3 of the Convention, the Commission found that it had not been established “beyond reasonable doubt” that illtreatment attaining the minimum level of severity had occurred.

123.  The Court, like the Commission, considers that on the basis of the evidence, oral and written, ithas not been established to the requisite standard of proof that the applicant was ill-treated in Ivano-Frankivsk Prison in breach of Article 3 of the Convention.

124.  The Court accordingly finds no violation of Article 3 of the Convention in this regard.

B.  Adequacy of the investigation

125.  The Court reiterates that where an individual raises an arguable claim that he has been subjected to ill-treatment by agents of the State unlawfully and in breach of Article 3 of the Convention, that provision, read in conjunction with the State’s general duty under Article 1 to “secure to everyone within [its] jurisdiction the rights and freedoms defined in ... [the] Convention”, requires by implication that there should be an effective official investigation. Such aninvestigation, as with that under Article 2, should be capable of leading to the identification and punishment of those responsible (see, in relation to Article 2 of the Convention, McCann and Others v. the United Kingdom, judgment of 27 September 1995, Series A no. 324, p. 49, § 161; Kaya v. Turkey, judgment of 19 February 1998, Reports 1998-I, p. 324, § 86; and Yaşa v. Turkey, judgment of 2 September 1998, Reports 1998-VI, p. 2438, § 98).

126.  In its report the Commission found that the complaints made by the applicant’s parents gave rise to an arguable claim that he had been ill-treated in prison and that, following the complaints, the State authorities seem to have carried out some investigation into the parents’ allegations. However, the Commission was not satisfied that the investigation was sufficiently thorough and effective to meet the requirements of Article 3 of the Convention. In particular, it was found to be unsatisfactory that the medical examination of the applicant by the prison doctor (as opposed to the prison psychiatrist) was not carried out until 28 October 1998, almost two months after the parents’ letter to the regional prosecutor of 4 September 1998 and at a time when any signs of his alleged ill-treatment were likely to have disappeared. The Commission further observed that decisions of the national authorities which had been produced to it contained no detailed reasons for the dismissal of the complaints of the applicant’s parents. It was additionally noted that there was a lack of any contemporaneous records which could demonstrate, step by step, the nature of the investigation carried out into the allegations and that no external authority appeared to have been involved in any such investigations. In these circumstances, the Commission concluded that the investigations had been both perfunctory and superficial and did not reflect any serious effort to discover what had really occurred in the prison in September 1998.

127.  In the light of its own examination of the material before it, the Court shares the findings and reasoning of the Commission and concludes that the applicant’s arguable claim that he was ill-treated in prison was not subjectto an effective investigation by the domestic authorities as required by Article 3 of the Convention.

128.  There has therefore been a violation of Article 3 of the Convention in this regard.

C.  Conditions of the applicant’s detention on death row

129.  In his original application, the applicant submitted that his right to see his family had been restricted, that he had been prevented from sending and receiving any correspondence, and that he had not been allowed to watch television or to have any communication with the outside world. He had not been allowed to see a priest either.

130.  As the Court has held on many occasions, Article 3 of the Convention enshrines one of the most fundamental values of a democratic society. It prohibits in absolute terms torture or inhuman or degrading treatment or punishment, irrespective of the circumstances and the victim’s behaviour (see Labita v. Italy [GC], no. 26772/95, § 119, ECHR 2000-IV).

131.  According to the Court’s case-law, ill-treatment must attain a minimum level of severity if it is to fall within the scope of Article 3 of the Convention. The assessment of this minimum level of severity is relative; it depends on all the circumstances of the case, such as the duration of the treatment, its physical and mental effects and, in some cases, the sex, age and state of health of the victim (see, among other authorities, Ireland v. the United Kingdom, judgment of 18 January 1978, Series A no. 25, p. 65, § 162). Furthermore, in considering whether treatment is “degrading” within the meaning of Article 3, the Court will have regard to whether its object is to humiliate and debase the person concerned and whether, as far as the consequences are concerned, it adversely affected his or her personality in a manner incompatible with Article 3. However, the absence of such a purpose cannot conclusively rule out a finding of a violation of this provision (see Peers v. Greece, no. 28524/95, §§ 67-68 and 74, ECHR 2001-III; and Valašinas v. Lithuania, no. 44558/98, § 101, ECHR 2001-VIII).

132.  The Court has consistently stressed that the suffering and humiliation involved must in any event go beyond that inevitable element of suffering or humiliation connected with a given form of legitimate treatment or punishment. Measures depriving a person of his liberty may often involve such an element. In accordance with Article 3 of the Convention the State must ensure that a person is detained under conditions which are compatible with respect for his human dignity, that the manner and method of the execution of the measure do not subject him to distress or hardship exceeding the unavoidable level of suffering inherent in detention, and that, given the practical demands of imprisonment, his health and well-being are adequately secured (see Kudła v. Poland [GC], no. 30210/96, §§ 92-94, ECHR 2000-XI).

133.  In addition, as underlined by the Court in Soering, present-day attitudes in the Contracting States to capital punishment are relevant for the assessment whether the acceptable threshold of suffering or degradation has been exceeded (see Soering v. the United Kingdom, judgment of 7 July 1989, Series A no. 161, p. 41, § 104). Where the death penalty is imposed, the personal circumstances of the condemned person, the conditions of detention while awaiting execution and the length of detention prior to execution are examples of factors capable of bringing the treatment or punishment received by the condemned person within the proscription under Article 3 (ibid.). When assessing conditions of detention, account has to be taken of the cumulative effects of those conditions, as well as the specific allegations made by the applicant (see Dougoz v. Greece, no. 40907/98, § 46, ECHR 2001-II, and Kalashnikov v. Russia, no. 47095/99, § 95, ECHR 2002-VI).

134.  The Court notes that the applicant complained of certain aspects of the conditions to which he had been subjected in Ivano-Frankivsk Prison, where he was awaiting execution of the death sentence pronounced by the Ivano-Frankivsk Regional Court on 12 December 1995 and upheld by the Supreme Court on 22 February 1996. It reiterates in this connection that the Convention only governs, for each Contracting Party, facts subsequent to its entry into force in respect of that Party. The Court therefore has jurisdiction to examine the applicant’s complaints in so far as they relate to the period after 11 September 1997, when the Convention came into force in respect of Ukraine. However, in assessing the effect on the applicant of the conditions of his detention, the Court may also have regard to the overall period during which he was detained as a prisoner, including the period prior to 11 September 1997, as well as to the conditions of detention to which he was subjected during that period (see Kalashnikov, cited above, § 96).

135.  The Court further observes that the applicant was detained under a sentence of death until his sentence was commuted to one of life imprisonment in June 2000. As is noted above (see paragraphs 106-08), the use of capital punishment in Ukraine was the subject of strong and repeated criticism in resolutions of the Parliamentary Assembly of the Council of Europe, in which it was recorded that between 9 November 1995 and 11 March 1997 a total of 212 executions had been carried out in that State. However, on the latter date a de facto moratorium on executions was declared by the President of Ukraine; on 29 December 1999 the Constitutional Court held the provisions of the Criminal Code governing the death penalty to be unconstitutional; and on 22 February 2000 the death penalty was abolished by law and replaced by a sentence of life imprisonment (see paragraph 11 above). The applicant was sentenced to death in December 1995, some fifteen months before the moratorium came into force. The Court accepts that, until the formal abolition of the death penalty and the commutation of his sentence, the applicant must have been in a state of some uncertainty, fear and anguish as to his future. However, it considers that the risk that the sentence would be carried out, and the accompanying feelings of fear and anguish on the part of those sentenced to death, must have diminished as time went on and as the de facto moratorium continued in force.

136.  Concerning the conditions of the applicant’s detention on death row, the Court has had regard to the Commission delegates’ findings and especially to their conclusions concerning the size, lighting and heating of the applicant’s cell, but also to those relating to the prison practice concerning daily outdoor walks, the applicant’s correspondence and his visits from his relatives. It takes into account the fact that the delegates investigated the applicant’s complaints in depth, giving special attention during their inspection to the conditions in the place where the applicant had been detained. In these circumstances, the Court considers that the findings of the Commission delegates should be relied on.

137.  The Court has also had regard to the documents submitted by the parties concerning the period from 26 October 1999, when the Commission adopted its report, to 2 June 2000, when the applicant’s sentence was commuted to life imprisonment, as well as to the relevant parts of the CPT reports covering the period in question.

138.  At the time of the murders in respect of which the applicant was convicted he was 19 years old. He was placed on death row in Ivano-Frankivsk Prison on 22 February 1996, when the Supreme Court upheld the death sentence (see paragraph 10 above).

139.  The Court notes the findings of the Commissionthat eight death-row prisoners were detained on the day of the delegates’ visit to Ivano-Frankivsk Prison in single cells, without the possibility of communicating with other inmates. They were frequently observed by prison guards through a spy hole in the door of the cell. The light was on twenty-four hours a day and the radio was switched off only at night.

140.  The Court further notes the findings of the Commission thatuntil May 1998 death-row prisoners were not allowed to have daily outdoor walks, and that the windows of their cells were completely shuttered until shortly before the visit of the delegates. When inspected by the latter,the applicant’s cell was found to have been freshly painted, with an open toilet and a washbasin with cold water, two beds, a table and a little bench, both fixed to the floor, central heating and a window with bars. There were some books, newspapers, a chess set, a stock of soap and toilet paper, some fruit and other food. The Court notes that during the delegates’ visit in November 1998 the applicant’s cell was found to be overheated, particularly in comparison with other rooms in the prison. It accepts the Commission’s finding that the conditions had been very poor prior to November 1998.

141.  Concerning the visits by the applicant’s relatives, the Court relies on the Commission’s finding that two warders were present when his parents visited him, who were authorised tointerrupt their conversation when they considered that the parents or the applicant had said anything “untrue”. Except for their request of 19 June 1998, all the requests of the applicant’s parents to visit him had been granted. However, the visits took place mostly two or three months after the requests had been submitted and they were limited to a maximum of twelve a year.

142.  The Court notes that it was not possible for the Commissionto establish with sufficient clarity whether the applicant or his parents asked for permission for a priest to come to see him. It could be said, however, that when the applicant saw a priest on 26 December 1998 following his request of 22 December 1998 there were no regular visits to inmates by any chaplains, as the Instruction did not provide for such visits.

143.  Concerning the applicant’s correspondence, the Court observes that although the applicant was entitled to send more than twelve letters a year in accordance with the Instruction, until September 1997 he was not entitled to do so.

144.  On the basis of the large amount of documentary evidence submitted by the parties and the facts established by the Commission during its fact-finding visit to Ivano-Frankivsk Prison relatively shortly after the applicant’s death sentence had become final and after the Convention had come into force in respect of Ukraine, the Court is in a position to establish a detailed picture of the conditions in which the applicant was detained from 1996 onwards, and particularly between 11 September 1997, the date on which the Convention entered into force in respect of Ukraine, and May 1998, when the Instruction started to be applied in Ivano-Frankivsk Prison.

145.  The Court views with particular concern the fact that, until May 1998 at earliest, the applicant, in common with other prisoners detained in the prison under a death sentence, was locked up twenty-four hours a day in a cell which offered only a very restricted living space and in which the window was shuttered, with the consequence that there was no access to natural light, that there was no provision for any outdoor exercise and that there was little or no opportunity for activities to occupy himself or for human contact. In line with the observations of the CPT concerning the subjection of death-row prisoners in Ukraine to similar conditions, the Court considers that the detention of the applicant in unacceptable conditions of this kind amounted to degrading treatment in breach of Article 3 of the Convention. In the case of the applicant, the situation was aggravated by the fact that, between 24 February and 24 March 1998, he was detained in a cell where there was no water tap or washbasin but only a small pipe on the wall near the toilet, where the water supply could only be turned on from the corridor, where the walls were covered with faeces and where the bucket for flushing the toilet had been taken away. The applicant’ situation was further aggravated by the fact that throughout the period in question he was subject to a death sentence, although, as noted in paragraphs 11 and 135 above, a moratorium had been in effect since 11 March 1997.

146.  The Court considers that in the present case there is no evidence that there was a positive intention of humiliating or debasing the applicant. However, although the question whether the purpose of the treatment was to humiliate or debase the victim is a factor to be taken into account, the absence of any such purpose cannot conclusively rule out a finding of a violation of Article 3 (see V. v. the United Kingdom [GC], no. 24888/94, § 71, ECHR 1999-IX, and Kalashnikov, cited above, § 101). It considers that the conditions of detention which the applicant had to endure in particular until May 1998 must have caused him considerable mental suffering, diminishing his human dignity.

147.  The Court acknowledges that after May 1998 substantial and progressive improvements had taken place, both in the general conditions of the applicant’s detention and in the regime applied within the prison. In particular, the blinds shuttering the windows wereremoved, daily outdoor walks were introduced and the rights of prisoners to receive visits and to correspond were enhanced. Nevertheless, the Court observes that, by the date of introduction of these improvements, the applicant had already been detained in these deleterious conditions for a period of nearly thirty months, including a period of eight months after the Convention had come into force in respect of Ukraine.

148.  The Court has also borne in mind, when considering the material conditions in which the applicant was detained and the activities offered to him, that Ukraine encountered serious socio-economic problems in the course of its systemic transition and that prior to the summer of 1998 the prison authorities were both struggling under difficult economic conditions and occupied with the implementation of new national legislation and related regulations. However, the Court observes that lack of resources cannot in principle justify prison conditions which are so poor as to reach the threshold of treatment contrary to Article 3 of the Convention. Moreover, the economic problems faced by Ukraine cannot in any event explain or excuse the particular conditions of detention which it has found in paragraph 145 to be unacceptable in the present case.

149.  There has, accordingly, been a violation of Article 3 of the Convention in this respect.

III.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

150.  In his original application, the applicant complained that his right to see his family was restricted, that he was prevented from seeing his lawyer and from sending and receiving any correspondence, and that he was not allowed to watch television or to have any communication with the outside world.

151.  The Court considers that these complaints fall to be examined under Article 8 of the Convention, which provides:

“1.  Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2.  There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

152.  The Commission found it established that the applicant’s right to receive visits from his relatives, which includedvisits by his representative, Mr Voskoboynikov, was limited to one visit per month and that, during the visits, two warders were present listening to the conversations, who were authorised to intervene when they considered that the inmate or his relatives had said anything “untrue”. The Commission further found that a visit could be cancelled as a disciplinary punishment inflicted upon the applicant for a violation of the prison rules. As to correspondence, the Commission noted that while, according to the Instruction, the applicant could send his relatives one letter per month and receive letters without any limitation as to their number, his correspondence was censored.

153.  The Court, agreeing with the Commission, considers that the above-mentioned restrictions constituted an interference by a public authority with the exercise of the applicant’s right to respect for his private and family life and his correspondence guaranteed by Article 8 § 1 of the Convention.

154.  Such interference can only be justified if the conditions in the second paragraph of this provision are met. In particular, if it is not to contravene Article 8, the interference must be “in accordance with the law”, pursue a legitimate aim and be “necessary in a democratic society” in order to achieve that aim (see Silver and Others v. the United Kingdom, judgment of 25 March 1983, Series A no. 61, p. 32, § 84, and Petra v. Romania, judgment of 23 September 1998, Reports 1998-VII, p. 2853, § 36).

155.  The Court must first consider whether the interference was “in accordance with the law”. This expression requires firstly that the impugned measure should have some basis in domestic law; it also refers to the quality of the law in question, requiring that it should be accessible to the person concerned, who must moreover be able to foresee its consequences for him, and be compatible with the rule of law (see Kruslin v. France and Huvig v. France, judgments of 24 April 1990, Series A no. 176A and B, p. 20, § 27, and p. 52, § 26, respectively).

156.  In contending that these requirements were met, the Government referred in their written observations to the Pre-Trial Detention Act (“the Act”) and the Correctional Labour Code (“the Code”). In their further observations, they added a reference to the Instruction and the Temporary Provisions. The applicant submitted that only certaininternal regulations had been issued to govern the conditions in which persons awaiting execution of the death penalty were detained.

157.  The Court observes that the Act governs conditions of detention until a sentence becomes final. It further observes that, although the Code provides ageneral legal basis for conditions of detention, the competent national authorities in the present case did not refer to its provisions when informing the applicant and his parents about the rules governing conditions of detention on death row.

158.  It appears from the documents produced by the parties and the Commission’s findings of fact that, after the sentence had become final, the conditions of detention of persons sentenced to death were governed by the Instruction issued by the Ministry of Justice, the Prosecutor-General and the Supreme Court. The Court notes that the Instruction was an internal and unpublished document which was not accessible to the public.

159.  The Court notes that the Instruction was replaced by the Temporary Provisions, approved by the State Department for the Execution of Sentences on 25 June 1999 as Order no. 72and registered by the Ministry of Justice on 1 July 1999 as no. 426/3719, which came into force on 11 July 1999 and which were accessible to the public. The Temporary Provisions extended the rights of persons sentenced to death. In particular, prisoners were allowed to receive six parcels and three small packetsper year, to send and receive letters without any limitation and to have monthly visits of up to two hours from their relatives. However, as noted by the Commission, the Temporary Provisions have no application to the facts complained of by the applicant, which occurred before 11 July 1999.

160.  The Court finds that in these circumstances it cannot be said that the interference with the applicant’s right to respect for his private and family life and his correspondence was “in accordance with the law” as required by Article 8 § 2 of the Convention.

161.  In view of the above finding, the Court, like the Commission, considers it unnecessary to examine whether the interference in the present case was “necessary in a democratic society” for one of the legitimate aims pursued within the meaning of Article 8 § 2.

162.  There has therefore been a violation of Article 8 of the Convention.

IV.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 9 OF THE CONVENTION

163.  In his original application the applicant claimed that he had not been allowed any visits from a priest.

164.  The Court considers that the applicant’s complaint should be examined under Article 9 of the Convention which reads as follows:

“1.  Everyone has the right to freedom of thought, conscience and religion; this right includes freedom to change his religion or belief and freedom, either alone or in community with others and in public or private, to manifest his religion or belief, in worship, teaching, practice and observance.

2.  Freedom to manifest one’s religion or beliefs shall be subject only to such limitations as are prescribed by law and are necessary in a democratic society in the interests of public safety, for the protection of public order, health or morals or for the protection of the rights and freedoms of others.”

165.  The Government submitted that the applicant had never asked to have a visit from a priest. This was disputed, according to the Commission’s findings, by the applicant’s parents but corroboratedby certain witnesses heard by it and by the undated document signed by Mr Y.M. Pavlyuk, the deputy head of the isolation block. In its letter of 12 October 1998, following the applicant’s parents’ complaint of 11 September 1998, the State Department for the Execution of Sentences indicated that visits from a priest could be granted by the Ivano-Frankivsk Regional Directorate of the Ministry of the Interior.

166.  The Commission was unable to establish with sufficient clarity whether the applicant or his parents requested permission from the national authorities for the applicant to be visitedby a priest before 22 December 1998. However, the Commission found it to be established by the oral evidence and documents produced to itthat the applicant was not able to participate in the weekly religious service which was available to other prisoners and that he was not in factvisited by a priest until 26 December 1998.

167.  The Court accepts the findings of the Commission and, like the Commission, considers that this situation amounted to an interference with the exercise of the applicant’s “freedom ... to manifest his religion or belief”. Such an interference is contrary to Article 9 of the Convention unless it is “prescribed by law”, serves one or more of the legitimate aims in paragraph 2 and is“necessary in a democratic society” to achievethose aims.

168.  The Court, when examining the applicant’s complaints under Article 8 of the Convention, has already observed that the conditions of detention of persons sentenced to death were governed by the Instruction which, according to the extract produced by the Government, didnot confer on persons sentenced to death the rightto be visited by a priest. In addition, the Court has already concluded that the Instruction did not satisfy the requirements for a “law” within the meaning of Article 8 § 2 of the Convention.

169.  It true that the Instruction was replaced by the Temporary Provisions which came into force on 11 July 1999. However, although they guarantee the right of persons detained on death row to pray, read religious literature and to receive visits from a priest, the Temporary Provisions have noapplication to the facts complained of by the applicant, which occurred before 11 July 1999.

170.  In these circumstances, the Court finds that the interference with the applicant’s right to manifest his religion or belief was not “in accordance with the law” as required by Article 9 § 2 of the Convention. It considers it unnecessary to examine whether the interference in the present case was “necessary in a democratic society” for one of the legitimate aims pursued within the meaning of Article 9 § 2.

171.  Accordingly, there has been a violation of Article 9 of the Convention.

V.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

172.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

173.  The applicant claimed 2,580,000 Ukrainian hryvnas (UAH) for non-pecuniary damage.

174.  The Government submitted that the applicant’s claims for non-pecuniary damage in respect of an alleged violation of Article 3 of the Convention in connection with his conditions of detention on death row and the alleged lack of an effective investigation into the ill-treatment were exorbitant. They asked the Court to determine the just satisfaction on an equitable basis, taking into consideration its case-law on similar issues and the economic situation in Ukraine. In addition, they found the applicant’s claims for non-pecuniary damage in respect of alleged ill-treatment unsubstantiated.

The Government further stated that the applicant’s claims for non-pecuniary damage in connection with the alleged violation of Article 8 of the Convention were partly unsubstantiated. Finally, they considered that the finding of violations of Articles 8 and 9 would constitute an adequate compensation for non-pecuniary damage.

175.  The Court, bearing in mind its findings above regarding the applicant’s complaints, considers that he suffered some non-pecuniary damage as a result of the conditions to which he was subjected on death row, which cannot be compensated for solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant 2,000 euros (EUR).

B.  Costs and expenses

176.  The applicant claimed a total of UAH 53,300 for fees and costs incurred in the proceedings before the national authorities and before the Convention institutions.

177.  The Government disputed that claim. They argued that the applicant had failed to support his claim with vouchers and bills and that the costs and expenses in question were exorbitant and unjustified.

178.  The Court reiterates that in order for costs and expenses to be included in an award under Article 41, it must be established that that they were actually and necessarily incurred in order to prevent or obtain redress for the matter found to constitute a violation of the Convention and are reasonable as to quantum (see Nilsen and Johnsen v. Norway [GC], no. 23118/93, § 62, ECHR 1999-VIII). The Court is not satisfied that all the costs and expenses, totalling more than UAH 53,000, were necessarily incurred in connection with the complaints submitted to the Strasbourg institutions. It observes that the applicant’s claim included expenses relating to the work done by his lawyers in connection with the criminal proceedings before the national courts. However, these expenses do not relate to the violations of Articles 3, 8 and 9 of the Convention.

179.  Considering also that the applicant has only succeeded in respect of part of his application under the Convention, and deciding on an equitable basis, the Court awards the applicant the sum of EUR 1,000.

C.  Default interest

180.  The Court considers it appropriate that the default interest should be based on an annual rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1.  Holds that there has been no violation of Article 3 of the Convention as regards the alleged ill-treatment of the applicant in Ivano-Frankivsk Prison;

2.  Holds that there has been a violation of Article 3 of the Convention as regards the failure to carry out an effective official investigation into the applicant’s allegations of ill-treatment in Ivano-Frankivsk Prison;

3.  Holds that there has been a violation of Article 3 of the Convention as regards the conditions of detention to which the applicant was subjected on death row;

4.  Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

5.  Holds that there has been a violation of Article 9 of the Convention;

6.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months, the following amounts:

(i)  EUR 2,000 (two thousand euros) in respect of non-pecuniary damage, to be converted into Ukrainian hryvnas at the rate applicable at the date of settlement;

(ii)  EUR 1,000 (one thousand euros) in respect of costs and expenses, to be converted into Ukrainian hryvnas at the rate applicable at the date of settlement;

(iii)  any tax that may be chargeable on the above amounts;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

7.  Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 29 April 2003, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Michael O’Boyle                           Nicolas Bratza
Registrar                                        President

 

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Sir Nicolas Bratza is annexed to this judgment.

N.B.
M.O’B.

SEPATARE OPINION OF JUDGE SIR NICOLAS BRATZA

I am in full agreement with the conclusion and reasoning of the majority of the Court on all points, save that I would have preferred that the complaint relating to the failure of the prison authorities to carry out an effective official investigation into the applicant’s allegations of ill-treatment in Ivano-Frankivsk Prison had been examined under Article 13 of the Convention rather than under the so-called “procedural aspects” of Article 3.

In holding that Article 3 has such a procedural aspect, the Court, like the Commission, draw on well-established case-law under Article 2 of the Convention to the effect that, where allegations are made of an unlawful deprivation of life, the provision requires by implication that there should be an effective official investigation, capable of leading to the identification and punishment of those responsible. This view has indeed received express confirmation in the Court’s judgment in Assenov and Others v. Bulgaria (judgment of 28 October 1998, Reportsof Judgments and Decisions 1998-VIII, p. 3290, §§ 102-03) in which the Court found a procedural breach of Article 3 due to the inadequate investigation made by the national authorities into the first applicant’s complaint that he had been severely ill-treated by the police. The Court there observed that, if it were not the case that Article 3 embodied such a procedural aspect, the general legal prohibition of torture and inhuman or degrading treatment or punishment, despite its fundamental importance, would be ineffective in practice and that it would be possible for agents of the State to abuse the rights of those within their control with virtual impunity.

However, Assenov and Others was decided before the judgment of the Grand Chamber in İlhan v. Turkey ([GC], no. 22277/93, ECHR 2000-VII), in which the Court (reflecting the partly dissenting opinion of Mr Pellonpää in the Commission) voiced certain doubts as to the analogy drawn in this respect between the provisions of Article 2 and those of Article 3. The Court pointed out that, while the obligation to provide an effective investigation into the deaths caused by, inter alios, the security forces had been held to be implied into Article 2  in order to ensure that the rights guaranteed by that Article were not theoretical or illusory but practical and effective, the provisions of Article 2 included the requirement that the right to life be “protected by law”. In addition, the Court noted, Article 2 may also concern situations where the initiative must rest on the State for the practical reason that the victim is deceased and the circumstances of the death may be largely confined within the knowledge of State officials (§ 91). The Court continued:

“92.  Article 3, however, is phrased in substantive terms. Furthermore, although the victim of an alleged breach of this provision may be in a vulnerable position, the practical exigencies of the situation will often differ from cases of use of lethal force or suspicious deaths. The Court considers that the requirement under Article 13 of the Convention that a person with an arguable claim of a violation of Article 3 be provided with an effective remedy will generally provide both redress to the applicant and the necessary procedural safeguards against abuses by State officials. The Court’s case-law establishes that the notion of effective remedy in this context includes the duty to carry out a thorough and effective investigation capable of leading to the identification and punishment of those responsible for any ill-treatment and permitting effective access for the complainant to the investigatory procedure (see the Aksoy v. Turkey judgment [of 18 December 1996, Reports 1996-III], p. 2287, § 98). Whether it is appropriate or necessary to find a procedural breach of Article 3 will therefore depend on the circumstances of the particular case.”

In İlhan, the Court found that the applicant had suffered torture at the hands of the security forces and that his complaints concerning the lack of any effective investigation by the authorities into the causes of his injuries fell to be dealt with under Article 13, rather than Article 3, of the Convention. The present case differs from İlhan in this respect, in that no substantive breach of Article 3 has been found by the Court to have been established. Nevertheless, I consider that, as in that case, the applicant’s complaint concerning the lack of an effective official investigation into the applicant’s allegations of ill-treatment would have been more appropriately examined under Article 13 of the Convention.

Since, however, I share the view of the majority not only that the complaints of the applicant’s parents gave rise to an arguable claim of ill-treatment which required to be investigated, but that the investigation which was in fact carried out by the authorities was deficient in the respects found by the Court in its judgment, I have not voted against the finding of a violation of Article 3 of the Convention in this regard.


[1].  Note by the Registry. A copy of the Commission’s report is obtainable from the Registry.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 3 | DIC | Habimi i drugi protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž br. 4027/17 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 17805/11 od 05.04.2017. godine u stavu prvom izreke, u delu stava drugog izreke kojim je odbijen tužbeni zahtev u delu u kome je traženo da se obaveže tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode još iznos od 400.000,00 dinara, za pretrplјeni strah usled torture još iznos od 150.000,00 dinara i za pretrplјene fizičke bolove usled torture još iznos od 150.000,00 dinara, u stavu trećem izreke i u stavu četvrtom izreke i žalbe tužioca AA i Republike Srbije u ovom delu odbijaju, kao neosnovane, dok se presuda preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode isplati još iznos od 350.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.04.2017. godine pa do isplate, i preinačava rešenje o troškovima sadržano u stavovima petom i šestom izreke presude tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 301.350,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom.

U vreme lišenja slobode tužilac je bio policijski pripravnik već šest meseci i raspoređen na rad u Policijskoj stanici Palilula. Odmah po lišenju slobode odveden je u Policijsku stanicu u Ulici 29. novembra gde je bio "obrađivan" tri dana i iznudili priznanje dela primenom sile i fizičkim maltretiranjem. Prva tri dana koja je proveo u policijskoj stanici kod tužioca su dovele do snažne psihotraume i fizičke traume usled čega je razvijen strah najjačeg intenziteta u trajanju od tri dana sa kliničkom slikom akutne reakcije na stres. Tokom boravka u pritvoru narednih 6 meseci doživlјava strah srednjeg do jakog intenziteta usled socijalne izolacije, patnje, duševnog bola zbog sumnje da je počinio navedeno krivično delo, nemogućnosti komunikacije sa bliskim osobama, strah od neizvesnosti sudskog postupka u vidu posttraumatskog stresnog sindroma. U periodu izlaska iz pritvora tužilac doživlјava strah srednjeg intenziteta, a potom slabog intenziteta uz duševnu patnju zbog povrede ugleda i časti doživlјaj stida i osramoćenosti u jakom stečenu u trajanju od dve godine.

Pravilno je prvostepeni sud utvrdio i da je nad tužiocem vršena tortura jer je podvrgnut fizičkom mučenju, ponižavajućem postupanju i kažnjavanju od strane policije, ali i prilikom boravka u pritvoru čime su povređena njegova prava zaštićena članom 3 Evropske konvencije o lјudskim pravima i osnovnim slobodama.

Neosnovani su žalbeni navodi tužioca da je visina dosuđene naknade za pretrplјeni strah i bol zbog torture prenisko određena sa pozivanjem na visinu štete dosuđene pred Evropskim sudom za lјudska prava obzirom da je iznos naknade štete za pretrplјeni strah i bol zbog torture prema tužiocu u zbiru približno iste visine kao onaj koji je dosuđen svakom od oštećenih, kao podnosilaca predstavke u odluci Evropskog suda za lјudska prava Habimi protiv Srbije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 3 | DIC | Đorđević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1268/2019 od 11.12.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih AA i BB, podnet protiv pravnosnažnih rešenja Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine i Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine, u odnosu na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku u vezi člana 61. Krivičnog zakonika, dok se u ostalom delu zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih odbacuje kao nedozvolјen.

Rešenjem Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine, između ostalih, maloletnima AA i BB su zbog izvršenja produženog krivičnog dela silovanje iz člana 178. stav 3. u vezi stava 2. i 1. u vezi člana 61. KZ izrečene vaspitne mere pojačan nadzor od strane roditelјa koje mogu trajati najmanje 6 (šest) meseci, a najviše 2 (dve) godine, a u koje mere se maloletnima uračunava vreme provedeno u pritvoru od 10.12.2018.godine do 18.12.2018.godine, s tim što će sud naknadno odlučiti o njihovom prestanku.

Rešenjem Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine odbijena je kao neosnovana žalba zajedničkog branioca maloletnih AA i BB i potvrđeno je rešenje Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine
Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Gž 5984/2017 od 15. 05. 2018. Apelacionog suda u Nišu, kojom se odbija žalba tužioca V.A. iz N., i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Nišu 29P 325/15 od 24.08.2017. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu nematerijalne štete za pretrplјeni strah, pretrplјeni duševni bol zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrplјenog stresa zbog okolnosti da je protiv njega podneta krivična prijava zbog zbog krivičnog dela primanja mita i krivičnog dela trgovine uticajem, pa je istom pokrenut krivični postupak i rešenjem istražnog sudije tužiocu je određen pritvor. Tužilac je u pritvoru proveo 75 dana, nakon čega je protiv njega podignuta optužnica zbog krivičnog dela primanja mita. Nakon ovoga, Sektor unutrašnje kontrole policije-Uprave za poslove unutrašnje kontrole policije, podneo je protiv tužioca još jednu krivičnu prijavu, a sada zbog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz čl.359 st.1 KZ u saizvršilaštvu u vezi čl.33 KZ. Obaveštenjem OJT Niš 16Kt 4650/13 od 09.07.2014. godine tužilac je pismeno obavešten da je navedena krivična prijava odbačena jer prijavlјeno delo nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti. Tužilac je u tužbi i tokom postupka naveo je usled navedene krivične prijave od 03.12.2013. godine trpeo strah, stres i duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1174/2018 od 25.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine i Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela oštećenje tuđih prava iz člana 220. stav 2. KZ, za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca sa rokom provere od 1 godine od dana pravnosnažnosti presude, i da treba da isplati u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude privatnom tužiocu-oštećenom BB, određeni iznos sa pripadajućom kamatom, kao i troškove parničnog postupka shodno presudi Osnovnog suda u Nišu 33P 8299/10 od 30.05.2012. godine i rešenju o izvršenju 6I 3260/13 od 15.04.2013. godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da između ostalog isplati privatnom tužiocu BB, na ime nužnih troškova krivičnog postupka, presudom navedeni iznos od 263.250,00 dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, je potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Filipović protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Koprivica protiv Crne Gore
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Miljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 466/2017 od 21.09.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kpjom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine.

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 100.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu BB na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 50.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva tužioca AA preko dosuđenog iznosa od 100.000,00 dinara do traženog iznosa od 400.000,00 dinara na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti i deo tužbenog zahteva tužioca BB preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 dinara do traženog iznosa od 200.000,00 dinara na ime pretrplјene nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da solidarno tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 156.850,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine, žalba tužene je usvojena, a žalba tužilaca odbijena, pa je presuda Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine u pobijanom usvajajućem delu odluke o tužbenim zahtevima (st. 1. i 2. izreke) i delu odluke o troškovima postupka (stav 4. izreke) preinačena, tako što su odbijeni tužbeni zahtevi da se obaveže tužena da isplati naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti tužiocu AA u iznosu od 100.000,00 dinara i tužiocu BB u iznosu od 50.000,00 dinara, sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, kao i zahtev tužilaca da im tužena solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 156.850,00 dinara, a tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove prvostepenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 98.933,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 49.467,00 dinara. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom pobijanom odbijajućem delu odluke o tužbenim zahtevima tužilaca (stav 3. izreke). Stavom drugim izreke drugostepene presude, tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 12.000,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 6.000,00 dinara

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Tešić protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde