Mafalani protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
3646/17
Stepen važnosti
3
Jezik
Hrvatski
Datum
21.05.2024
Članovi
8
8-1
Kršenje
8
8-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje prepiske
Tematske ključne reči
nepovredivost prepiske i elektronske komunikacije
uslovi u pritvoru / zatvoru
VS deskriptori
1.8 Član 8. - pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
1.8.6 Prepiska
Zbirke
Odbor
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Sažetak
Predstavka se odnosi na uslovee smeštaja podnositelja u posebnom zatvorskom režimu u Zatvoru u Zagrebu i navodni nadzor vlasti nad njegovom prepiskom sa njegovom advokaticom.

Podnosilac je uhapšen zbog sumnje da je učestvovao u organizaciji ubistva dvoje novinara u centru Zagreba, proglašen je krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šesnaest godina.

Tokom prvih jedanaest meseci pritvora podnosilac je bio u samici, bez kontakta sa drugim zatvorenicima i bez pristupa štampi, radiju i televiziji, dok su sva pisma i posete bile pod nadzorom. Nakon ovo perioda, režim nadzora je ublažen, imao je delimičan pristup medijima, nije bio više smešten u samicu, imao je veliki broj porodilnih poseta i poseta advokata koje nisu bile nadzirane.

On je u aprilu 2012. godine primio pismo od advokata koje je bilo otvoreno i obeleženo pečatom suda, što je ukazivalo na nadziranje njegove prepiske.

Pred Sudom je podnosilac tvrdio da su strogi uslovi pritvora predstavljali nečovečan i ponižavajući tretman suprotan članu 3. Konvencije, kao i da je povreda poverljivosti prepiske sa advokatom predstavljala kršenje člana 8.

Sud je zaključio da mere izolacije, vezivanja pri transportu na suđenja i ograničenja medija nisu premašile nivo patnje koji je povezan sa lišenjem slobode i da su imale osnov u bezbednosnim razlozima, te nije utvrđeno kršenje člana 3. Međutim, otvaranje i obeležavanje poverljive prepiske između pritvorenika i njegovog advokata nije imalo zakonsku osnovu i predstavljalo je nedozvoljeno zadiranje u pravo na privatnost i zaštitu komunikacije, zbog čega je Sud jednoglasno utvrdio povredu člana 8. Konvencije.

Ova presuda potvrđuje široka ovlašćenja koja država ima u određivanju strogih mera u pritvoru kada je to opravdano bezbednosnim razlozima, ali istovremeno naglašava da je poverljivost komunikacije sa braniocem apsolutno zaštićeno pravo i da svako mešanje države u tu sferu mora biti jasno propisano zakonom i opravdano.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGI ODJEL

PREDMET MAFALANI protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 3646/17)

PRESUDA

STRASBOURG

21. svibnja 2024.

Ova je presuda konačna, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

 

U predmetu Mafalani protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u odboru u sastavu:

Pauliine Koskelo, predsjednica,
Lorraine Schembri Orland,
Davor Derenčinović, suci,
i Dorothee von Arnim, zamjenica tajnika odjela,

uzimajući u obzir: zahtjev (br. 3646/17) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Amir Mafalani, rođen 1982. godine i izdržava kaznu zatvora u Lepoglavi („podnositelj zahtjeva”) i kojeg je zastupala gđa L. Horvat, odvjetnica u Zagrebu, podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 3. siječnja 2017., odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada”), koju je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik, obavijesti o prigovorima o uvjetima smještaja podnositelja zahtjeva u zatvoru i njegovu pravu na poštovanje dopisivanja, a da se ostatak zahtjeva odbaci kao nedopušten, očitovanja stranaka, nakon vijećanja zatvorenog za javnost 16. travnja 2024., donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

PREDMET SPORA

  1. Zahtjev se odnosi na uvjete smještaja podnositelja zahtjeva u posebnom zatvorskom režimu u Zatvoru u Zagrebu i navodni nadzor vlasti nad njegovim dopisivanjem s njegovom odvjetnicom.
  2. Podnositelju zahtjeva određen je istražni zatvor u Zatvoru u Zagrebu 31. listopada 2008. zbog sumnje da je sudjelovao u zločinačkoj organizaciji koja je provela likvidaciju dvoje novinara u središtu Zagreba i privukla veliku pozornost medija. Podnositelj je u konačnici proglašen krivim za pomaganje u teškom ubojstvu te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šesnaest godina (za više pojedinosti vidi Mafalani protiv Hrvatske, br. 32325/13, stavci 6. – 53., 9. srpnja 2015.).
  3. Nalogom od 1. studenoga 2008., koji, prema navodima podnositelja, njemu nikada nije dostavljen, načelnik odjela osiguranja Zatvora u Zagrebu odlučio je da se, s obzirom na specifičnost i način počinjenja kaznenog djela za koje je podnositelj bio osumnjičen, na smještaj podnositelja i njegovih suoptuženika u istražnom zatvoru primjenjuju posebne mjere nadzora i osiguranja. Podnositelj je, među ostalim, trebao boraviti sam u ćeliji, ne komunicirati s drugim zatvorenicima ili zatvorskim osobljem te sam ići u šetnju na otvorenom onoliko dugo koliko su to dopuštale okolnosti u zatvoru. Trebalo je nadzirati njegove posjete i dopisivanje. Naknadno mu je zabranjeno dobivati dnevni tisak, gledati televiziju ili slušati radiouređaj do rujna 2009.
  4. Prema tome,   prema službenoj zatvorskoj evidenciji, od 31. listopada 2008. do 29. rujna 2009. podnositelj zahtjeva boravio je sam u ćeliji površine 8,49 m2, ne uključujući sanitarne čvorove koji su od ostatka sobe bili odvojeni zidom visine približno 50 cm.
  5. Od 29. rujna 2009. do 7. prosinca 2012. podnositelj zahtjeva boravio je u ćelijama iste veličine s još jednim pritvorenikom.
  6. Predviđene su i posebne mjere za prijevoz podnositelja zahtjeva u sudnicu i prisustvovanje sudskim ročištima, koje su uključivale stavljanje lisica na ruke i noge. To je bilo opravdano činjenicom da je jedan od podnositeljevih suosumnjičenika navodno teretio podnositelja i drugog optuženika u postupku, što je predstavljalo povećan sigurnosni rizik tijekom sudskih ročišta na kojima im se svima zajedno sudilo.
  7. Podnositelju zahtjeva bilo je dopušteno primati posjete obitelji pod nadzorom tijekom cijelog boravka u istražnom zatvoru, a prema navodima Vlade primio je 168 takvih posjeta svojih roditelja u razdoblju od više od dvije godine. Dopušteni su mu i nenadzirani posjeti njegovih odvjetnika, što je također u velikoj mjeri iskoristio.
  8. Dana 13. travnja 2012. podnositelj zahtjeva primio je pismo od svoje odvjetnice koje je bilo otvoreno, a omotnica je bila ovjerena pečatom Županijskog suda u Zagrebu i parafom nepoznate osobe. Na upit podnositelja zahtjeva, predsjednik raspravnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu obavijestio ga je da nikada nije donesena odluka o odobrenju nadzora nad njegovim dopisivanjem s njegovim odvjetnicima jer je takav nadzor u svakom slučaju zabranjen prema domaćem pravu. Otprilike u isto vrijeme nadležno Ministarstvo obavijestilo ga je da je odluka o primjeni posebnih mjera smještaja u odnosu na njega povjerljiva.
  9. Godine 2013. podnositelj zahtjeva podnio je tužbu protiv države tražeći naknadu štete zbog neodgovarajućih uvjeta boravka u Zatvoru u Zagrebu. Presudom od 19. lipnja 2015., pažljivo ispitavši svaki od prigovora podnositelja zahtjeva, Općinski građanski sud u Zagrebu odbio je njegov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Taj sud je presudio da su podnositeljeva prava bila privremeno, zakonito i opravdano ograničena zbog razloga sigurnosti u cilju neometanog dovršetka istrage te da nije bio izložen postupanju koje predstavlja povredu članka 3. Konvencije. Prema mišljenju suda, svako trpljenje kojem je podnositelj zahtjeva možda bio izložen kao rezultat ograničenja njegovih prava nije bio takvog intenziteta da bi opravdao dosuđivanje naknade, već se odnosio na stupanj trpljenja i omalovažavanja neizbježnog u svim situacijama lišenja slobode i bio je povezan sa specifičnošću i težinom kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret.
  10. Njegovu naknadnu žalbu i ustavnu tužbu nadležni sudovi su odbili, a posljednja domaća odluka podnositelju je dostavljena 12. rujna 2016.
  11. Podnositelj je pred Sudom prigovorio, na temelju članka 3. Konvencije, zbog neodgovarajućih uvjeta svojega boravka u Zatvoru u Zagrebu (loša ventilacija, osvjetljenje, grijanje, higijena, hrana i medicinska njega) i zbog prestrogog posebnog zatvorskog režima koji mu je određen (socijalna izolacija, potpuno ograničenje korištenja televizije i tiska, stavljanje lisica na ruke i noge tijekom sudskih ročišta) te zbog nepostojanja postupovnih zaštitnih mjera u tom pogledu. Nadalje je prigovorio, na temelju članka 8. Konvencije, zbog navodno nezakonitog nadzora nad njegovim dopisivanjem s odvjetnicom.

OCJENA SUDA

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 3. KONVENCIJE

  1. Opća načela o neodgovarajućim uvjetima u kojima borave osobe lišene slobode sažeta su u predmetu Muršić protiv Hrvatske [VV], br. 7334/13, stavci 96. – 101., 20. listopada 2016., a opća načela o usklađenosti posebnih zatvorskih režima s člankom 3. Konvencije sažeta su u predmetu Piechowicz protiv Poljske, br. 20071/07, stavci 158. – 165., 17. travnja 2012. Konkretno, zabrana kontakta s drugim zatvorenicima iz sigurnosnih, stegovnih ili zaštitnih razloga sama po sebi ne predstavlja nečovječno postupanje ili kažnjavanje (vidi Ramirez Sanchez protiv Francuske [VV], br. 59450/00, stavak 123., ECHR 2006-IX, i ondje navedene predmete). Iako je produljena zabrana druženja s drugima nepoželjna, pitanje ulazi li takva mjera u područje primjene članka 3. Konvencije ovisi o konkretnim uvjetima, strogosti mjere, njezinu trajanju, cilju kojemu teži i njezinim učincima na dotičnu osobu (vidi Rohde protiv Danske, br. 69332/01, stavak 93., 21. srpnja 2005., i Rzakhanov protiv Azerbajdžana, br. 4242/07, stavak 64., 4. srpnja 2013.).
  2. Sud primjećuje da postoje razlike u određenim pojedinostima prikaza podnositeljeva smještaja u Zatvoru u Zagrebu koji je dostavila tužena Vlada i prikaza koji je dostavio podnositelj. Konkretno, čini se da se ne slažu oko trajanja razdoblja u kojem je podnositelj sam boravio u zatvorskoj ćeliji. Dok je podnositelj zahtjeva tvrdio da je bio sam u ćeliji od 31. listopada 2008. do 9. srpnja 2011., odnosno u razdoblju od više od dvije godine i osam mjeseci, iz službene zatvorske evidencije kao i utvrđenja domaćih sudova proizlazi da je zapravo bio sam u ćeliji samo do 29. rujna 2009., odnosno približno jedanaest mjeseci (vidi stavke 4. i 9. ove presude).
  3. Sud nadalje primjećuje da na temelju članka 28. u vezi s člankom 30. stavkom 1. Pravilnika o kućnom redu u zatvorima za vrijeme izvršavanja pritvora upravitelj zatvora odlučuje hoće li pritvorenik biti smješten u sobu gdje je zajednički smještaj ili u jednokrevetnu sobu. U predmetu podnositelja zahtjeva, njegov smještaj u jednokrevetnu sobu bio je opravdan specifičnošću kaznenih djela koja su podnositelju zahtjeva i njegovim suosumnjičenicima stavljena na teret, koja su ne samo privukla veliku pozornost medija i izazvala paniku među općom populacijom nego su i, kako je objasnila Vlada, imala obilježja terorističkog akta bez presedana u povijesti zemlje.
  4. Sud nadalje primjećuje da su podnositelju zahtjeva, iako mu nije bilo dopušteno komunicirati s ostalim zatvorenicima radi njegove vlastite sigurnosti, ali i kako ne bi pokušao utjecati na istragu ili prosljeđivati poruke, te mu nije bilo dopušteno gledati televiziju, slušati radio ili čitati novine prije rujna 2009., bile dopuštene svakodnevne jednosatne šetnje na otvorenom te posjeti obitelji i odvjetnika, što je u velikoj mjeri iskoristio (vidi stavak 7. ove presude). Stoga se ne može reći da je bio u potpunoj osjetilnoj i društvenoj izolaciji, već djelomičnoj i relativnoj (usporedi gore navedeni predmet Rzakhanov, stavak 72., u kojem je podnositeljev kontakt s ljudima bio ograničen na razgovore s drugim zatvorenicima tijekom jednosatne šetnje i povremeno komuniciranje sa zatvorskim osobljem).
  5. S obzirom na navedeno, Sud ne smatra da je razdoblje od jedanaest mjeseci koje je podnositelj proveo sam u sobi u pritvoru bez prava na komunikaciju s drugim zatvorenicima, ili na pristup televiziji ili tiskanim medijima, bilo toliko dugo ili ozbiljno da je predstavljalo „potpunu osjetilnu” ili „potpunu društvenu” izolaciju u suprotnosti s člankom 3. Konvencije (vidi gore navedeni predmet Ramirez Sanchez, stavak 135.).
  6. Podnositelj zahtjeva nadalje je prigovorio da je, nakon što je smješten u ćeliju s drugim pritvorenikom, osim jednosatne šetnje na otvorenom, preostala dvadeset i tri sata dnevno ostajao zaključan u ćeliji koja je bila odgovarajuće veličine, ali u kojoj su on i pritvorenik s kojim je dijelio ćeliju konzumirali sve svoje obroke u neposrednoj blizini samo djelomično odvojenih sanitarnih čvorova (vidi stavak 4. ove presude). Iako Sud smatra da je taj konkretan aspekt smještaja podnositelja zahtjeva vrijedan žaljenja, podnositeljeva situacija ipak se razlikovala od prethodnih predmeta protiv Hrvatske koji se odnose na nečovječne i ponižavajuće uvjete smještaja u Zatvoru u Zagrebu (vidi, među mnogim drugim izvorima prava, Longin protiv Hrvatske, br. 49268/10, stavci 59. – 62., 6. studenoga 2012.; Ulemek protiv Hrvatske, br. 21613/16, stavci 128. –  131., 31. listopada 2019.), jer su podnositelji zahtjeva u tim predmetima boravili u ćelijama s nekoliko drugih zatvorenika, gdje nisu imali potreban osobni prostor, što je nužno pogoršalo njihovu situaciju u kojoj se u sobi nalazio djelomično odvojen zahod. Sud smatra da se u ovom predmetu zbog same te činjenica ne može doći do istog zaključka [kao u citiranim predmetima] (vidi Szafrański protiv Poljske, br. 17249/12, stavci 25. – 29., 15. prosinca 2015.).
  7. Kada je riječ o prigovoru podnositelja zahtjeva da tijekom boravka u Zatvoru u Zagrebu nije dobio odgovarajuću medicinsku skrb za ozljede nosa, ramena i šake, koje je zadobio tijekom uhićenja (vidi gore navedeni predmet Mafalani, stavak 35.), Sud primjećuje da su, prema informacijama koje su mu dostavljene, podnositelja zahtjeva pregledali liječnici u brojnim prilikama tijekom trajanja istražnog zatvora. Konkretno, podnositelju su nedugo nakon prijma dijagnosticirane kontuzije glave, nosa i ramena te prijelom nosa bez dislokacije, kao i iskrivljenje metalnog implantata u šaci povezanog sa starom ozljedom bez novog prijeloma te manji hematom na lijevom ramenu. Iz podnositeljeve povijesti bolesti iz zatvora proizlazi i da mu je bilo osigurano liječenje za sva ta stanja prema potrebi: pregledao ga je otorinolaringolog i dani su mu lijekovi protiv bolova za prijelom nosa, a nema dokaza da je postojala indikacija za hitnu kiruršku intervenciju na njegovu ručnom zglobu, kako je podnositelj tvrdio, ili na njegovu ramenu. Štoviše, kao što je primijetio Općinski građanski sud u Zagrebu, podnositelj zahtjeva nije potkrijepio svoj prigovor pred domaćim sudovima tražeći medicinsko vještačenje koje bi pokazalo da njegove ozljede nisu liječene. Vještačenje na koje se podnositelj zahtjeva pozvao pred Sudom odnosilo se na način na koji su njegove ozljede zadobivene i njime ni na koji način nije ocijenjena primjerenost naknadne medicinske skrbi koja mu je pružena, a iz njega pogotovo nije proizlazilo da je skrb koja mu je pružena tijekom boravka u Zatvoru u Zagrebu bila neodgovarajuća.
  8. Podnositelj zahtjeva nadalje je prigovorio zbog posebnih sigurnosnih mjera koje su na njega primijenjene tijekom prijevoza do sudnice i tijekom sudskih ročišta, odnosno činjenice da su mu ruke i noge bile vezane. Vlada je objasnila da su te mjere bile određene zbog specifičnosti kaznenog djela za koje se sudilo skupini optuženika koja je uključivala podnositelja zahtjeva, kao i zbog činjenice da je jedan od suosumnjičenika teretio podnositelja i drugu osobu za dotično kazneno djelo, što je predstavljalo povećan sigurnosni rizik tijekom sudskih ročišta na kojima im se svima zajedno sudilo (vidi stavak 6. ove presude). Podsjećajući da upotreba lisica obično ne otvara pitanje na temelju članka 3. Konvencije ako je ta mjera određena u vezi sa zakonitim uhićenjem ili pritvorom i ne uključuje upotrebu sile, ili izlaganje javnosti, koja nadilazi ono što se razumno smatra nužnim u danim okolnostima (vidi Svinarenko i Slyadnev protiv Rusije [VV], br. 32541/08 i 43441/08, stavak 117., ECHR 2014 (izvadci)), Sud ne vidi razlog zašto bi posumnjao u opravdanost i nužnost određivanja takvih mjera u konkretnim okolnostima predmeta podnositelja zahtjeva. Nadalje je uvjeren da te mjere nisu bile nerazmjerne cilju [očuvanja] sigurnosti zbog kojeg su primijenjene (usporedi nasuprot tome predmet Gorodnitchev protiv Rusije, br. 52058/99, stavak 105., 24. svibnja 2007.).
  9. Konačno, podnositelj zahtjeva prigovorio je zbog nepostojanja pravnih zaštitnih mjera u odnosu na posebne mjere koje su mu određene jer nikada nije bio obaviješten o primjeni takvih mjera ili o razlozima za njih niti je mogao podnijeti žalbu protiv takve odluke. Štoviše, tvrdio je da nije odgovoreno ni na jednu njegovu predstavku zatvorskoj upravi i Županijskom sudu u Zagrebu. Vlada je objasnila da podnositelj nije bio obaviješten o toj odluci zbog razloga sigurnosti koji su proizlazili iz optužbi podnesenih protiv njega, ali da je svaki put prije nego što bi išao u šetnju na otvorenom bio upozoren da ne smije razgovarati s drugim zatvorenicima kao i da mora poštovati red i mir tijekom sudskih ročišta kada je onamo bio prepraćen. Štoviše, zatvorska uprava redovito je preispitivala mjere određene podnositelju zahtjeva. S tim u vezi, Sud upućuje na svoju sudsku praksu u pogledu postupovnih zaštitnih mjera potrebnih za zaštitu od proizvoljne primjene pretjerano restriktivnih uvjeta u kojima borave osobe lišene slobode (vidi Onoufriou protiv Cipra, br. 24407/04, stavak 70., 7. siječnja 2010. s daljnjim upućivanjima). Primjećuje da je podnositelj zahtjeva bio smješten u ćeliju s drugim pritvorenikom i da je dobio pristup raznim medijima nakon završetka istrage protiv njega u rujnu 2009. Stoga se ne može reći da vlasti nisu provele ponovnu ocjenu pri kojoj se u obzir uzimaju sve promjene okolnosti, situacije ili ponašanja zatvorenika (usporedi A. T. protiv Estonije (br. 2), br. 70465/14, stavci 73. i 85., 13. studenoga 2018., i usporedi nasuprot tome Csüllög protiv Mađarske, br. 30042/08, stavak 37., 7. lipnja 2011.).
  10. Štoviše, Sud primjećuje da su uvjete podnositeljeva smještaja, uključujući posebne sigurnosne mjere koje su na njega primijenjene, temeljito preispitali domaći sudovi na tri razine nadležnosti, koji su u dobro obrazloženim presudama utvrdili da nije došlo do povrede njegovih prava. Sud je stoga uvjeren da je podnositelj zahtjeva imao na raspolaganju odgovarajuće zaštitne mjere (usporedi, zbog sličnosti činjenica, Hansen protiv Norveške (odl.) [Odbor], br. 48852/17, stavak 154., i usporedi nasuprot tome gore navedeni predmet Onoufriou, stavak 73.).
  11. Nakon što je pažljivo ispitao sav materijal koji mu je dostupan, Sud ne nalazi nikakve osnove za donošenje drukčijeg zaključka od onog domaćih sudova u pogledu zatvaranja podnositelja zahtjeva u relativnu izolaciju koja nije podrazumijevala postupanje ili kažnjavanje koje prelazi prag onoga što je „nečovječno ili ponižavajuće” i stoga protivno članku 3.
  12. U svjetlu gore navedenog i sagledavajući uvjete podnositeljeva smještaja u cjelini, Sud utvrđuje da činjenice predmeta ne upućuju na postojanje povrede članka 3. Konvencije.
  13. U skladu s tim, ovaj je prigovor očigledno neosnovan i mora se odbaciti u skladu s člankom 35. stavkom 3. točkom (a) i stavkom 4. Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

  1. Sud primjećuje da prigovor o nadzoru nad dopisivanjem podnositelja zahtjeva s njegovom odvjetnicom nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije niti je nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.
  2. Opća načela o nadzoru nad dopisivanjem zatvorenika sažeta su u predmetu Piechowicz (gore naveden, stavci 232. – 240.).
  3. Sud primjećuje da je u prilog svom prigovoru podnositelj zahtjeva dostavio omotnicu s pismom svoje odvjetnice naslovljenim na njega, koja je bila ovjerena pečatom Županijskog suda u Zagrebu i parafom nepoznate osobe (vidi stavak 8. ove presude).
  4. Vlada je prihvatila da je, s obzirom na količinu pisama koja su primali podnositelj zahtjeva i njegovi suoptuženici i činjenicu da je sud nadzirao njihovo dopisivanje s vanjskim svijetom, osim s njihovim odvjetnicima, moguće da je jedno od pisama odvjetnice možda nenamjerno greškom otvoreno i ovjereno pečatom. Međutim, tvrdila je da je riječ o izoliranom slučaju, koji se dogodio više od tri godine nakon donošenja naloga o posebnim mjerama u odnosu na podnositelja zahtjeva (vidi stavak 3. ove presude) i da podnositelj zahtjeva nije tvrdio da je ta situacija ikad prije ili poslije ponovljena.
  5. Sud napominje da se, na temelju članka 69. Zakona o kaznenom postupku, dopisivanje između optuženika i njegova odvjetnika ne nadzire, osim ako sudac ne odluči drukčije i to samo u vezi s određenim kaznenim djelima. Nadalje primjećuje da je dopisom od 13. lipnja 2012. Županijski sud u Zagrebu obavijestio odvjetnicu podnositelja zahtjeva da nije donesena nikakva sudska odluka o nadzoru nad dopisivanjem podnositelja zahtjeva s njegovim odvjetnicima i da, u svakom slučaju, takva odluka ne bi bila dopuštena prema domaćem pravu (vidi stavak 8. ove presude).
  6. Budući da su otvaranjem navedenog pisma vlasti postupile protivno navedenoj izričitoj zakonskoj zabrani, njihovo miješanje u podnositeljevo pravo na poštovanje njegova dopisivanja nije bilo „u skladu sa zakonom” te je stoga predstavljalo povredu članka 8. Konvencije (usporedi gore navedeni predmet Piechowicz, stavak 236.). Prema tome, nije potrebno ispitati jesu li ispunjeni ostali zahtjevi te odredbe.

PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je 80.000,00 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete. Nadalje je potraživao 5.200,00 eura na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i 4.170,00 eura na ime troškova i izdataka nastalih pred Sudom, kao i 995,00 eura na ime troškova prijevoda.
  2. Vlada je osporila te iznose.
  3. S obzirom na utvrđenu povredu Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje iznos od 2.000,00 eura na ime naknade nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi se mogli zaračunati.
  4. Uzimajući u obzir dokumente koje posjeduje, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 2.850,00 eura, koji obuhvaća troškove po svim osnovama, uvećan za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositelju zahtjeva.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. utvrđuje da je prigovor na temelju članka 8. Konvencije dopušten, a ostatak zahtjeva nedopušten

  2. presuđuje da je došlo do povrede članka 8. Konvencije

  3. presuđuje

(a)   da tužena država podnositelju zahtjeva treba u roku od tri mjeseca isplatiti sljedeće iznose:

(i)   2.000,00 EUR (dvije tisuće eura) na ime naknade nematerijalne štete, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati

(ii) 2.850,00 EUR (dvije tisuće osamsto pedeset eura) na ime naknade troškova i izdataka, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositelju zahtjeva

(b)  da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata na navedene iznose koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda

4. odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravednu naknadu.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 21. svibnja 2024. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

       Dorothee von Arnim                                             Pauliine Koskelo

         Zamjenica tajnika                                                   Predsjednica 

 

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

_________________________________

prevod presude preuyet sa sajta Zastupniak Republiek Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava

 

 

 

SECOND SECTION

CASE OF MAFALANI v. CROATIA

(Application no. 3646/17)

JUDGMENT

STRASBOURG

21 May 2024

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Mafalani v. Croatia,

The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Committee composed of:

 Pauliine Koskelo, President,
 Lorraine Schembri Orland,
 Davor Derenčinović, judges,
and Dorothee von Arnim, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 3646/17) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) on 3 January 2017 by a Croatian national, Mr Amir Mafalani, born in 1982 and detained in Lepoglava (“the applicant”), who was represented by Ms L. Horvat, a lawyer practising in Zagreb;

the decision to give notice of the complaints concerning the applicant’s conditions of detention and his right to respect for correspondence to the Croatian Government (“the Government”), represented by their Agent, Ms Š. Stažnik, and to declare inadmissible the remainder of the application;

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 16 April 2024,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

SUBJECT MATTER OF THE CASE

1.  The application concerns the applicant’s conditions of detention under the special prison regime in Zagreb Prison and the authorities’ alleged monitoring of his correspondence with his lawyer.

2.  The applicant was placed in pre-trial detention in Zagreb Prison on 31 October 2008 on suspicion of involvement in a criminal organisation which had prepared the assassination of two journalists in the centre of Zagreb and attracted great media attention. The applicant was ultimately found guilty of aiding and abetting aggravated murder and sentenced to sixteen years’ imprisonment (for further details see Mafalani v. Croatia, no. 32325/13, §§ 6-53, 9 July 2015).

3.  By a decision dated 1 November 2008, which according to the applicant was never served on him, the head of the security department of Zagreb Prison decided that, in view of the specific nature and the manner in which the criminal offence he was suspected of had been committed, special supervision and security measures were to be applied to the applicant’s detention and that of his co-accused. The applicant was, among other things, to stay in a cell alone, not to communicate with other prisoners or prison staff, and to take outside walks alone for the duration allowed by the prison circumstances. His visits and correspondence were to be monitored. Subsequently, he was also prohibited from receiving daily newspapers, watching TV, or listening to the radio until September 2009.

4.  Consequently, according to official prison records, between 31 October 2008 and 29 September 2009 the applicant was detained alone in a cell measuring 8.49 sq.m., excluding sanitary facilities which were semipartitioned from the rest of the cell by an approximately 50 cm high wall.

5.  Between 29 September 2009 and 7 December 2012, the applicant stayed in cells of the same size with another detainee.

6.  Special measures were also foreseen for the applicant’s transfers to the courthouse and attendance at court hearings, in that he was handcuffed and his legs were tied together. This was justified by the fact that one of the applicant’s co-suspects had allegedly made accusations against the applicant and another suspect in the proceedings, which constituted a heightened security risk during the court hearings at which they were all tried together.

7.  The applicant was allowed to receive monitored family visits throughout his detention and, according to the Government, he received 168 such visits from his parents during a period of over two years. He was also allowed unmonitored visits from his lawyers, which he also made ample use of.

8.  On 13 April 2012 the applicant received a letter from his lawyer which had been opened and its envelope contained the stamp of the Zagreb County Court and a paraph of an unknown person. At the applicant’s inquiry, he was informed by the president of the trial panel of the Zagreb County Court that no decision had ever been adopted allowing the monitoring of his correspondence with his lawyers, since such surveillance was in any event prohibited under domestic law. At about the same time, he was informed by the competent Ministry that the decision on the application of the special detention measures against him was confidential.

9.  In 2013 the applicant lodged a civil claim against the State seeking damages for the inadequate conditions of detention in Zagreb Prison. By a judgment of 19 June 2015, having carefully examined each of the applicant’s complaints, the Zagreb Civil Municipal Court dismissed his claim as unfounded. The court held that the applicant’s rights had been limited temporarily, lawfully and justifiably, as a result of security concerns with a view to unhindered completion of the investigation, and that he had not suffered treatment contrary to Article 3 of the Convention. In the court’s view, any suffering to which the applicant may have been exposed to as a result of the restriction of his rights had not been of such intensity so as to justify awarding him compensation, but instead concerned the degree of suffering and debasement inevitable in all situations of deprivation of liberty and had been related to the specific nature and gravity of the criminal offence he had been accused of.

10.  His subsequent appeal and constitutional complaint were dismissed by the competent courts, the last domestic decision having been served on the applicant on 12 September 2016.

11.  Before the Court the applicant complained, under Article 3 of the Convention, about the inadequate conditions of his detention in Zagreb Prison (poor ventilation, lighting, heating, hygiene, food and medical care) and about the overly rigid special prison regime imposed on him (social isolation, total restriction of use of television and press, handcuffing his arms and legs during court hearings) and about having no procedural safeguards in that respect. He further complained, under Article 8 of the Convention, about the unlawful monitoring of his correspondence with his lawyer.

THE COURT’S ASSESSMENT

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION

12.  The general principles concerning inadequate conditions of detention have been summarised in Muršić v. Croatia [GC], no. 7334/13, §§ 96101, 20 October 2016, and those concerning the compliance of special prison regimes with Article 3 of the Convention in Piechowicz v. Poland, no. 20071/07, §§ 158-165, 17 April 2012. In particular, a prohibition of contact with other prisoners for security, disciplinary or protective reasons does not in itself amount to inhuman treatment or punishment (see Ramirez Sanchez v. France [GC], no. 59450/00, § 123, ECHR 2006-IX, and the cases cited therein). While extended removal from association with others is undesirable, whether such a measure falls within the ambit of Article 3 of the Convention depends on the particular conditions, the stringency of the measure, its duration, the objective pursued and its effects on the person concerned (see Rohde v. Denmark, no. 69332/01, § 93, 21 July 2005, and Rzakhanov v. Azerbaijan, no. 4242/07, § 64, 4 July 2013).

13.  The Court notes that the respondent Government and the applicant differed in their account of certain details concerning the applicant’s detention in Zagreb Prison. In particular, they seemed to disagree about the duration of the applicant’s stay in a prison cell alone. While the applicant maintained that he had been alone in a cell from 31 October 2008 until 9 July 2011, that is to say for a period of more than two years and eight months, the official prison records as well as the findings of the domestic courts show that he was in fact alone in the cell only until 29 September 2009, that is to say for some eleven months (see paragraphs 4 and 9 above).

14.  The Court further notes that section 28 read in conjunction with section 30(1) of the House Rules in Prisons during Pre-trial Detention allowed the prison governor to decide whether a detainee would be placed in a shared or a single cell. In the applicant’s case, his placement in a single cell had been justified by the specific nature of the criminal acts the applicant and his co-suspects had been accused of, which not only attracted large media attention and caused panic among the general population, but also, as the Government explained, had the characteristics of a terrorist act unprecedented in the country’s history.

15.  The Court further notes that, while the applicant was not allowed to communicate with other inmates for his own security, but also so as not to try to influence the investigation, or pass messages, and was not allowed to watch television, listen to the radio or read newspapers before September 2009, he was allowed daily one-hour outside walks and visits from his family and his lawyers, which he made ample use of (see paragraph 7 above). It can thus not be said that he had been in a complete sensory and social isolation, but rather a partial and relative one (compare Rzakhanov, cited above, § 72, where the applicant’s human contacts were limited to conversations with fellow prisoners during a one-hour walk and occasional dealings with prison staff).

16.  In view of the above, the Court does not find that the eleven months which the applicant had spent alone in a detention cell without the right to communicate with other inmates, or have access to television or print media, have been of such duration or severity to have amounted to a “complete sensory” or “total social” isolation contrary to Article 3 of the Convention (see Ramirez Sanchez, cited above, § 135).

17.  The applicant further complained that, after he had been put in a cell with another inmate, apart from a one-hour walk outside, the remaining twenty-three hours per day he had stayed locked in a cell which was of an adequate size, but where he and his cellmate consumed all their meals in close vicinity of only semi-partitioned sanitary facilities (see paragraph 4 above). Although the Court finds this particular aspect of the applicant’s detention deplorable, the applicant’s situation nonetheless differed from previous cases against Croatia concerning inhuman and degrading conditions of detention in Zagreb Prison (see, among many others, Longin v. Croatia, no. 49268/10, §§ 59-62, 6 November 2012; Ulemek v. Croatia, no. 21613/16, §§ 128-131, 31 October 2019), in that in those cases the applicants had stayed in cells with several other inmates, where they lacked requisite individual space, which necessarily exacerbated their situation of a shared semi-partitioned toilet in the room. The Court considers that in the present case, that fact alone cannot lead to the same conclusion (see Szafrański v. Poland, no. 17249/12, §§ 2529, 15 December 2015).

18.  As to the applicant’s complaint that he had not received adequate medical care during his stay in Zagreb Prison for the injuries to his nose, shoulder and fist, which he had sustained during his arrest (see Mafalani, cited above, § 35), the Court notes that according to the information submitted to it, the applicant had been examined by doctors on numerous occasions during his detention. In particular, shortly after his admission, the applicant was diagnosed with contusions of his head, nose and shoulder and a nose fracture without dislocation, as well as a distortion of a metal implant in his hand related to an old injury without a fresh fracture and a smaller hematoma on the left shoulder. It also transpires from the applicant’s prison medical history that he had been provided treatment for all of those conditions as necessary: he was examined by an otorhinolaryngologist and given painkillers for his nose fracture, whereas there is no evidence that there had been an indication for an urgent surgical intervention in respect of his wrist, as maintained by the applicant, or his shoulder. What is more, as noted by the Zagreb Municipal Civil Court, the applicant failed to substantiate his complaint before the domestic courts by requesting an expert medical report showing that his injuries remained untreated. The expert report on which the applicant relied on before the Court concerned the manner in which his injuries had been sustained and it in no way assessed the adequacy of the subsequent medical care provided to him, let alone showed that the care received during his stay in Zagreb Prison had been inadequate.

19.  The applicant further complained about the special security measures applied to him during his transport to the courthouse and during court hearings, in that both his hands and legs had been tied together. The Government explained that these measures were due to the specific nature of the offence with which the group of suspects including the applicant was being tried, as well as the fact that one of the co-suspects had accused the applicant and another person of the crime in question, which constituted a heightened security risk during the court hearings at which they were all tried together (see paragraph 6 above). Recalling that handcuffing does not normally give rise to an issue under Article 3 of the Convention where it has been imposed in connection with lawful arrest or detention and does not entail the use of force, or public exposure, exceeding what is reasonably considered necessary in the circumstances (see Svinarenko and Slyadnev v. Russia [GC], nos. 32541/08 and 43441/08, § 117, ECHR 2014 (extracts)), the Court sees no reason to doubt the reasons and necessity of imposing such measures in the particular circumstances of the applicant’s case. It is further satisfied that those measures were not disproportionate to the security aim for which they had been applied (contrast Gorodnitchev v. Russia, no. 52058/99, § 105, 24 May 2007).

20.  Finally, the applicant complained about the lack of legal safeguards concerning the special measures imposed on him in that he was never informed about the application of such measures or about the reasons thereof, nor could he appeal any such decision. Moreover, he maintained that all his complaints to the prison administration and the Zagreb County Court had remained unanswered. The Government explained that the noncommunication of the said decision was due to security concerns resulting from the charges brought in respect of the applicant, but that the applicant had been warned each time before his outside walks that he was not allowed to talk to other prisoners as well as about the necessary order during court hearings when he was escorted there. Moreover, the measures imposed on the applicant had been regularly reviewed by the prison administration. In this connection, the Court refers to its case-law regarding the procedural safeguards required in order to protect against the arbitrary application of excessively restrictive conditions of detention (see Onoufriou v. Cyprus, no. 24407/04, § 70, 7 January 2010 with further references). It notes that the applicant was placed in a cell with another inmate and gained access to various media after the end of the investigation against him in September 2009. It can thus not be said that the authorities failed to carry out a reassessment that takes into account any changes in the prisoner’s circumstances, situation or behaviour (compare A.T. v. Estonia (no. 2), no. 70465/14, §§ 73 and 85, 13 November 2018, and contrast Csüllög v. Hungary, no. 30042/08, § 37, 7 June 2011).

21.  Moreover, the Court notes that the applicant’s conditions of detention, including the special security measures applied to him, have been thoroughly reviewed by three instances of domestic courts, which found no violation of his rights in well-reasoned judgments. The Court is therefore satisfied that the applicant had appropriate safeguards in place (compare, for factual similarities, Hansen v. Norway (dec.) [Committee], no. 48852/17, § 154, and contrast Onoufriou, cited above, § 73).

22.  Having carefully examined all the material available to it, the Court finds no grounds for reaching a different conclusion to that of the domestic courts with respect to the applicant’s confinement to relative isolation not having implied treatment or punishment exceeding the threshold of what is “inhuman or degrading” and hence contrary to Article 3.

23.  In the light of the above and viewing the conditions of the applicant’s detention as a whole, the Court finds that the facts of the case do not disclose any appearance of a violation of Article 3 of the Convention.

24.  Accordingly, this complaint is manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

25.  The Court considers that the complaint concerning the monitoring of the applicant’s written correspondence with his lawyer is not manifestly illfounded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention or inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

26.  The general principles concerning monitoring of prisoners’ correspondence have been summarised in Piechowicz (cited above, §§ 232240).

27.  The Court notes that in support of his complaint, the applicant submitted an envelope from a letter by his lawyer addressed to him, which contained a stamp of the Zagreb County Court and a paraph of an unknown person (see paragraph 8 above).

28.  The Government accepted that, in view of the amount of correspondence the applicant and his co-accused had been receiving and the fact that the court had been monitoring their correspondence with the outside world, except with their lawyers, it was possible that one of the lawyer’s letters might have inadvertently been opened and stamped by mistake. However, they maintained that this had been a one-off occurrence, which occurred more than three years after the order on special measures concerning the applicant had been issued (see paragraph 3 above) and that the applicant did not claim that ever before or after such a situation reproduced.

29.  The Court notes that, under Article 69 of the Criminal Procedure Code, correspondence between an accused and his lawyer is not to be monitored, unless otherwise decided by a judge and only in relation to certain criminal offences. It further observes that by a letter of 13 June 2012, the Zagreb County Court informed the applicant’s lawyer that no court decision had been adopted to monitor the applicant’s correspondence with his lawyers and that, in any event, such a decision would not be allowed under domestic law (see paragraph 8 above).

30.  Since by opening the above letter, the authorities acted against the said explicit legal prohibition, their interference with the applicant’s right to respect for his correspondence was not “in accordance with the law” and was therefore in breach of Article 8 of the Convention (compare Piechowicz, cited above, § 236). Consequently, it is not necessary to examine whether the other requirements of that provision were complied with.

APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

31.  The applicant claimed 80,000 euros (EUR) in respect of nonpecuniary damage. He further claimed EUR 5,200 in respect of costs and expenses incurred before the domestic courts and EUR 4,170 for those incurred before the Court, plus EUR 995 on account of translation costs.

32.  The Government contested those amounts.

33.  In view of the violation found, the Court awards the applicant EUR 2,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable.

34.  Having regard to the documents in its possession, the Court considers it reasonable to award EUR 2,850 covering costs under all heads, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the complaint under Article 8 admissible and remainder of the application inadmissible;
  2. Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;
  3. Holds,

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months, the following amounts:

(i) EUR 2,000 (two thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 2,850 (two thousand eight hundred and fifty euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 21 May 2024, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Dorothee von Arnim                        Pauliine Koskelo
 Deputy Registrar                               President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Petrović i drugi protiv Hrvatske
Pri donošenju presude Sud se poziva na svoju presudu u predmetu Zorica Jovanović protiv Srbije i odluku Mik i Jovanović protiv Srbije, zbog veoma sličnih okolonosti predmeta i na presudu Varnava i drugi protiv Turske zbog kontinuirane povrede prava iz člana 8 zbog neizvesnosti o sudbini bližnjih.
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde