Grejndžer protiv Ujedinjenog Kraljevstva

Država na koju se presuda odnosi
Ujedinjeno Kraljevstvo
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
11932/86
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
28.03.1990
Članovi
6
6-1
6-1+6-3-c
6-3-c
35
35-1
41
Kršenje
6
6-1
6-1+6-3-c
6-3-c
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Krivični postupak
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 6-3-c) Besplatna pravna pomoć
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
(Čl. 41) Materijalna šteta
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet proističe iz predstavke (br. 11932/86) koju je protiv Ujedinjenog Kraljevstva uputio britanski državljani g. Džozef Grejndžer, pritužujući se na povredu člana 6, stav 3 (c) Konvencije.

Niz ozbiljnih incidenata između suprotstavljenih grupa u Glazgovu početkom osamdesetih godina prošlog veka kulminirao je podmetanjem požara u privrednom objektu a nakon njega i napadom molotovljevim koktelom na privatan stan čija je posledica bila smrt šest članova iste porodice.

G. Grejndžer, britanski državljanin rođen 1960. godine s prebivalištem u Glazgovu, saslušan je od strane policije tokom istrage; 23. i 25. maja 1984. godine je dao izjave koje je potpisao i u kojima je izneo detalje o izvršenju pomenutih krivičnih dela i naveo imena odgovornih, tj. Tomasa Lafertija i šest drugih lica. Tužilac je te izjave smatrao važnima i one su predstavljale značajan osnov za odluku da se protiv pomenutih lica podigne optužnica. Preduzete su mere da se podnosilac predstavke zaštiti do suđenja.

Suđenje Tomasu Lafertiju i šestorici drugih lica po optužnici za, između ostalog, podmetanje požara i ubistva obavljeno je pred Vrhovnim krivičnim sudom u Glazgovu septembra meseca 1984. godine. G. Grejndžer je bio glavni svedok tužilaštva, ali je u svom iskazu na sudu izjavio da o ovom slučaju ne zna ništa. Takođe je demantovao da je dao gorepomenute izjave, i tvrdio da je izjave izmislila policija i da je izvršila pritisak na njega da ih potpiše. Ubrzo nakon toga, podnosilac predstavke je uhapšen i krivično gonjen pred Vrhovnim krivičnim sudom za davanje lažnog iskaza. Period pre i za vreme suđenja je proveo u pritvoru. Podnosilac predstavke je primio pravnu pomoć za pripremanje odbrane od strane njegovog pravnog zastupnika i zastupanje pred sudom od strane nižih i viših pravnih zastupnika. Nakon suđenja koje je trajalo četiri nedelje pred Vrhovnom krivičnim sudom u Glazgovu, februara meseca 1985. godine sud podnosioca predstavke proglašava krivim po više tačaka optužnice, i izrečena mu je kazna od pet godina zatvora. U vezi s određivanjem nadoknade troškova pravne pomoći optuženom, sudija je potvrdio da je predmet bio posebno dugotrajan, složen i težak.

Pravni zastupnik podnosioca predstavke je najavio nameru ulaganja žalbe na presudu. Pravna pomoć dodeljena u vezi sa suđenjem za davanje lažnog iskaza obuhvatala je ovaj rad, kao i savet advokata o izgledima žalbe, pribavljanje mišljenja pravnog savetnika o istom pitanju, sačinjavanje žalbe s obrazloženjem iste, ulaganje žalbe i podnošenje zahteva za odobravanje pravne pomoći kojom bi se pokrili troškovi zastupanja na raspravi o žalbenom postupku. Zahtev za nadoknadu za pravnu pomoć podnet je u ime g. Grejndžera, koji nije bio u mogućnosti da sam pokrije te troškove, Komitetu za pravnu pomoć za Vrhovni sud Društva advokata Škotske. Uz zahtev je priložen memorandum, kopija žalbe na presudu (s pridodatim obrazloženjem), kao i završna izjava sudije poroti na suđenju podnosiocu predstavke; kasnije je podnet i prepis optužnice i informacija o prethodnim osudama. Komitet je smatrao nedovoljnima materijale koje je primio i zamolio je advokata podnosioca predstavke da podnese i mišljenje pravnog savetnika o izgledima žalbe, što je isti i učinio 4. jula 1985. godine. Pravni zastupnik je već bio pribavio takvo mišljenje, 14. maja 1985. godine, od advokata koji su zastupali g. Grejndžera na suđenju. Autori mišljenja su zaključili da ne i mogli da preporuče da se žalbeni postupak nastavi: po njihovom mišljenju ni jedan ni drugi osnov koji se mogao navesti za žalbu nije bio dovoljno potkrepljiv da bi imao razumne izglede da uspe, a da u svakom slučaju nisu postojali realni izgledi da se sud zadovolji da je bilo došlo do sudske zablude. Odlukom od 11. jula 1985. godine koju je označio kao konačnu, Komitet je odbio molbu, jer nije bilo dokazano da g. Grejndžer poseduje stvarni osnov da podnese žalbu.

Podnosilac predstavke je ipak nastavio da prima savete i pomoć od pravnog zastupnika i odlučio je da nastavi žalbeni postupak. Podnosilac predstavke je ostao na stanovištu da je postojala sudska zabluda. Žalbeni postupak je održan pred tročlanim apelacionim većem Vrhovnog krivičnog suda u Edinburgu 27. septembra 1985. godine. Budući da je odbijanje molbe za pravnu pomoć onemogućilo podnosioca predstavke da ima zastupnika a niži advokati nemaju pravo da zastupaju klijente pred Vrhovnim krivičnim sudom, g. Grejndžer je sam izneo žalbu. Pročitao je izjavu koju je sačinio njegov advokat u kojoj su detaljno date pismene osnove za žalbu. Vrhovni krivični sud je jednoglasno odbacio žalbu po svim osnovima. Podneske podnosioca predstavke je opisao kao "dobro sačinjene i jasno izražene".

G. Grejndžer je iz zatvora otpušten 16. jula 1988. godine nakon što je odslužio dve trećine kazne a ostatak mu je oprošten.

U predstavci br. 11932/86 upućenoj Komisiji 5. decembra 1985, g. Grejndžer se žali posebno na to da mu je bilo uskraćena besplatna pravna pomoć za žalbu. Pozvao se na članove 5, 8 i 13 Konvencije, i posebno na stavove 1 i 3 (c) člana 6. Komisija je predstavku proglasila prihvatljivom 9. maja 1988. godine.

Država je u svom podnesku tvrdila da g. Grejndžer nije iscrpeo sve domaće pravne lekove, i to zato što (a) nije podneo ponovnu molbu Komitetu za pravnu pomoć, zajedno sa (b) što "nije bio pokrenuo (pitanja koja sada podnosi organima Komisije) u prvoj molbi Komitetu". Podnosilac predstavke i Komisija se nisu složili.

G. Grejndžer se žalio na odbijanje da mu se dodeli pravna pomoć i na nejednakost oružja koja je po njegovom mišljenju iz toga sledila. Tvrdio je da su prekršeni stavovi 1 i 3 (c) člana 6 Konvencije. Budući da garancije stava 3 člana 6 predstavljaju posebne aspekte prava na pravično suđenje u krivičnim predmetima navedenog u stavu 1, Sud smatra neophodnim da razmotri pritužbe podnosioca predstavke iz ugla stava 3 (c) i stava 1 člana 6 uzetih zajedno.

Što se tiče stava 3 (c) člana 6, nije bilo spora o tome da g. Grejndžer nema "dovoljno sredstava da plati za pravnu pomoć"; jedino pitanje u vezi s ovim stavom je dakle da li su "interesi pravde" zahtevali da mu ta pomoć bude dodeljena besplatno. U vezi s ovim, Sud primećuje da način na koji bi trebalo primeniti stav 1, kao i stav 3 (c) člana 6 u odnosu na apelacione ili kasacione sudove zavisi od posebnih svojstava datih postupaka; trebalo bi uzeti u obzir celokupnost postupaka obavljenih u domaćem pravnom poretku kao i ulogu apelacionih i kasacionih sudova u tom poretku.

Država je naglasila da je g. Grejndžer uživao potpunu pravnu pomoć na suđenju koja je obuhvatila i pribavljanje mišljenja advokata o perspektivi žalbe, koje je bilo negativno; da se Komitet za pravnu pomoć, nezavisno i stručno telo, nije bio uverio da postoje čvrsti osnovi za žalbu; da je podnosiocu predstavke bilo omogućeno da iznese argumente na žalbenoj raspravi; i da je slučaj morao da se posmatra u kontekstu škotskog pravnog sistema, gde apelacioni sud igra aktivnu ulogu a od države se očekuje nepristrasna uloga, i gde automatsko pravo na podnošenje žalbe rezultira podnošenjem velikog broja neosnovanih žalbi.

Odgovor na pitanje da li interesi pravde zahtevaju dodelu pravne pomoći bi trebalo tražiti u svetlu slučaja u celini. U tom pogledu su od značaja ne samo situacija koja je postojala u trenutku kada je doneta odluka o molbi za dodelu pravne pomoći nego i ona koja je postojala u trenutku rasprave o žalbi.

G. Grejndžer je osuđen za davanje lažnog iskaza na pet godina zatvora. Nema dakle nikakve sumnje koliko je žalba značajna za njega. Pred Vrhovnim krivičnim sudom je zbog dobrog poznavanja slučaja državu zastupao javni tužilac, čije je obraćanje sudu trajalo dugo. S druge strane, podnosilac predstavke – što nije ni osporeno - nije bio u stanju da u potpunosti razume niti govore koje je čitao a koji su bili prethodno pripremljeni za njega niti argumente koje je druga strana iznosila pred sudom. Takođe je jasno da, ako bi došlo do takve prilike, on ne bi bio u stanju da iznese valjane odgovore na te argumente ili na pitanja sudija. Prethodno pomenuti činioci imaju veliku težinu u ovom slučaju zbog složenosti jednog od posmatranih pitanja. Mada Vrhovni krivični sud nije imao mnogo problema da odbaci četiri osnova za žalbu g. Grejndžera, to nije bio slučaj kod preostalog osnova. Nakon iznošenja argumenata, sud je odlučio da bi ovaj osnov - za koji je sam javni tužilac rekao pred Evropskim sudom da se vrti oko "teškog" razlučivanja između pisanih izjava svedoka i drugih izjava - trebalo bi detaljnije razmotriti. Postalo je, dakle, jasno da ovaj žalbeni osnov pokreće složeno i važno pitanje. U takvoj situaciji je trebalo da postoje neka sredstva kojima bi se nadležnim vlastima, uključujući i Vrhovnom krivičnom sudu u obavljanju svoje dužnosti da obezbedi pravično odvijanje žalbenih postupaka, omogućilo da isposluju preispitivanje odluke o odbijanju molbe za dodelu pravne pomoći. Međutim, prema pravilima koja su bila na snazi u predmetno vreme, za odluku Komiteta za pravnu pomoć od 11. jula 1985. godine, je navedeno da je bila konačna. Država je ipak navela da je u praksi bilo moguće preispitati odluku nakon što je Vrhovni sud tražio transkript svedočenja i odložio žalbenu raspravu. Ali do preispitivanja nije došlo.

Sudu se čini da bi posmatrajući sve okolnosti slučaja bilo u interesu pravde da je podnosiocu predstavke bila dodeljena besplatna pravna pomoć barem u toj fazi i to za postupak koji je sledio. Takvo postupanje bi pre svega služilo interesima pravde i pravičnosti tako što bi podnosiocu predstavke omogućilo da pruži delotvoran doprinos postupku. Pored toga, Vrhovni krivični sud bi tada imao priliku da čuje, baš kao što to čini pre davanja mišljenja o zahtevu ministra škotskog pravosuđa, stručne pravne argumente obe strane o složenom pitanju.

Sud dakle zaključuje da je postojala povreda stava 3 (c) zajedno sa stavom 1 člana 6.

G. Grejndžer je pred Komisijom takođe tvrdio da su povređeni članovi 5, 8 i 13 Konvencije. Međutim, Sud nije video potrebu da ispituje ove tvrdnje.


Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

VEĆE

GREJNDŽER PROTIV UJEDINJENOG KRALJEVSTVA

Predsatvka broj 11932/36 *  (br.2/1989/162/218)

PRESUDA

STRAZBUR

28.mart 1990.

U predmetu Grejndžer, Evropski sud za ljudska prava, zasedajući, shodno članu 43 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu "Konvencija") i relevantnim odredbama Poslovnika Suda, kao sudsko veće sastavljeno od sledećih sudija:

g. R. RISDAL (RYSSDAL), predsednik
g. F. MAČER (MATSCHER)
g. L.-E. PETITI (PETTITI)
Ser VINSENT EVANS (VINCENT EVANS)
g. C. RUSO (RUSSO)
g. J. De MEJER (DE MEYER)
g. S. K. MARTENS (MARTENS)
a u čijem sastavu su se nalazili i g. M.-A. Ejsen (Eissen) i g. H. Pecold (Petzold), sekretar i zamenik sekretara Suda,

nakon većanja bez prisustva javnosti 26. oktobra i 19. februara 1990. godine, izriče sledeću presudu, usvojenu poslednjeg pomenutog datuma:

POSTUPAK

  1. Predmet je na razmatranje Sudu 27. februara 1989. godine uputila država Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Severne Irske (u daljem tekstu: Država), i 16. marta 1989. godine Evropska komisija za ljudska prava (u daljem tekstu: Komisija) pre isteka roka od tri meseca predviđenog članovima 32, stav 1 i 47 Konvencije. Predmet proističe iz pred stavke (br. 11932/86) protiv Ujedinjenog Kraljevstva koju je Komisiji 5. decembra 1985. godine uputio britanski državljani g. Džozef Grejndžer (Joseph Granger) u skladu sa članom 25. Predlog Države se odnosio na član 48 Konvencije a zahtev Komisije na članove 44 i 48 i na deklaraciju kojom je Ujedinjeno Kraljevstvo priznalo obaveznu nadležnost Suda (čl. 46). Cilj predloga i zahteva je bio dobijanje odluke Suda o tome da li predmetne činjenice ukazuju da je tužena Država prekršila svoje obaveze po osnovu člana 6, stav 3 (c) Konvencije.
  2. U odgovoru na upit postavljen shodno pravilu 33, stav 3 (d) Poslovnika Suda, podnosilac predstavke je izjavio da želi da uzme učešća u postupku pred Sudom i u tu svrhu imenovao advokata koji će ga zastupati (pravilo 30).
  3. U sudsko veće su postavljeni sledeći članovi: po službenoj dužnosti, Ser Vinsent Evans, izabrani sudija britanskog državljanstva (shodno čl. 43 Konvencije), i g. R. Risdal, predsednik Suda (pravilo 21, st. 3 (b)). Predsednik je, 30. marta 1989, u prisustvu sekretara Suda, žrebom odredio imena preostalih sedam sudija, i to: g. F. Mačer, g. R. Mekdonald, g. C. Ruso, g. J. De Majer i g. S. K. Martens (čl. 43 Konvencije i pravilo 21, st. 4). Naknadno je rezervni sudija g. L.-E. Petiti zamenio g. R. Mekdonalda, koji nije bio u mogućnosti da prisustvuje raspravi (pravilo 22, st. 1 i pravilo 24, st. 1).
  4. G. Risdal je preuzeo ulogu predsednika sudskog veća (pravilo 21, st. 5) i preko sekretara stupio u kontakt s državnim zastupnikom Ujedinjenog Kraljevstva, delegatom Komisije i zastupnikom podnosioca predstavke kako bi utvrdio njihove stavove o neophodnosti pismenog postupka (pravilo 37, st. 1). U skladu s nalogom koji je tada izdat, Sekretarijat je 23. juna 1898. primio podnesak Države.
  5. Nakon konsultacija preko sekretara sa stranama koje će se pojaviti pred Sudom, predsednik je 30. avgusta 1989. godine naložio da usmena rasprava započne 23. oktobra 1989. godine (pravilo 38).
  6. Javna rasprava je održana u Sudu u Strazburu, na zakazani datum. Sud je pre rasprave održao pripremnu sednicu. Pred Sudom su istupali:

(a) u ime Države
g. M. Vud (Wood), advokat, iz Ministarstva inostranih poslova i Komonvelta zastupnik,
g. A Rodžer (Rodger), QC,71 javni tužilac za Škotsku g. R. Rid (Reed), advokat,

(b) u ime Komisije
Ser Bazil Hol (Basil Hall), delegat,

(c) u ime podnosioca predstavke
g. Dž. Karol (Caroll), advokat.

Sudu su se obratili g. Rodžer u ime Države, Ser Bazil Hol u ime Komisije i g. Karol u ime podnosioca predstavke. Dati su i odgovori na pitanja koja je postavio Sud i dva člana sudskog veća.

  1. Sekretarijat je 12. oktobra 1989. primio jedan dokument od Komisije, a na raspravi i nekoliko od Države. Dana 30. oktobra je podnosilac predstavke podneo dodatne podatke o odštetnom zahtevu u skladu sa članom 50 Konvencije koje je podneo 11. oktobra; zapažanja države i Komisije u vezi s tim zahtevom i naknadne opaske podnosioca predstavke u vezi s njima je Sekretarijat primio 5, 14. i 28. decembra.

ČINJENICE

I. KONKRETNE OKOLNOSTI SLUČAJA

A. Suđenje u predmetu Laferti

  1. Niz ozbiljnih incidenata između suprotstavljenih grupa u Glazgovu početkom osamdesetih godina prošlog veka kulminirao je podmetanjem požara u privrednom objektu a nakon njega i napadom molotovljevim koktelom na privatan stan čija je posledica bila smrt šest članova iste porodice.
  2. G. Grejndžer, britanski državljanin rođen 1960. godine s prebivalištem u Glazgovu, saslušan je od strane policije tokom istrage; 23. i 25. maja 1984. godine je dao izjave koje je potpisao i u kojima je izneo detalje o izvršenju pomenutih krivičnih dela i naveo imena odgovornih, tj. Tomasa Lafertija i šest drugih lica. Tužilac je te izjave smatrao važnima i one su predstavljale značajan osnov za odluku da se protiv pomenutih lica podigne optužnica. Preduzete su mere da se podnosilac predstavke zaštiti do suđenja.
  3. Suđenje Tomasu Lafertiju i šestorici drugih lica po optužnici za, između ostalog, podmetanje požara i ubistva obavljeno je pred Vrhovnim krivičnim sudom u Glazgovu septembra meseca 1984. godine. G. Grejndžer je bio glavni svedok tužilaštva, ali je u svom iskazu na sudu izjavio da o ovom slučaju ne zna ništa. Takođe je demantovao da je dao gorepomenute izjave, i tvrdio da je izjave izmislila policija i da je izvršila pritisak na njega da ih potpiše.

B. Suđenje podnosiocu predstavke zbog davanja lažnog iskaza

  1. Ubrzo nakon toga, podnosilac predstavke je uhapšen i krivično gonjen pred Vrhovnim krivičnim sudom za davanje lažnog iskaza. Period pre i za vreme suđenja je proveo u pritvoru. Ukratko, u optužnici protiv njega je navedeno da je tokom davanja iskaza na suđenju Lafertiju lažno:

(a) naveo da su oznake na planu koji je bio nacrtao uneo po nalogu pripadnika policije a ne svojevoljno;

(b) demantovao da je dao detaljnu izjavu policiji 23. maja 1984. godine o podmetanju požara;

(c) demantovao da je dao detaljnu izjavu policiji 25. maja 1984. godine o ubistvima;

(d) tvrdio da su pripadnici policije na njega vršili psihički i fizički pritisak i primorali da potpiše izjave koje su prethodno oni sami bili pripremili;

(e) pretvarao da je pravnom zastupniku rekao da su ga fizički napali pripadnici policije i primorali da potpiše izjave protiv svoje volje.

  1. Podnosilac predstavke je primio pravnu pomoć za pripremanje odbrane od strane njegovog pravnog zastupnika i zastupanje pred sudom od strane nižih i viših pravnih zastupnika. Državu je zastupao glavni javni tužilac za Škotsku (vidi dole stav 29), budući da je smatrano da ozbiljnost optužbi zahteva prisustvo višeg tužioca kao i da najstariji zamenik javnog tužioca, koji je zastupao tužioca u suđenju Lafertiju, bude pozvan da svedoči na suđenju podnosiocu predstavke. Nakon suđenja koje je trajalo četiri nedelje pred Vrhovnom krivičnim sudom u Glazgovu, februara meseca 1985. godine sud podnosioca predstavke proglašava krivim po prvoj, drugoj i četvrtoj tački optužnice, petu odbacuje, a za treću zaključuje da nije dokazana. Izrečena mu je kazna od pet godina zatvora. U vezi s određivanjem nadoknade troškova pravne pomoći optuženom, sudija je potvrdio da je predmet bio posebno dugotrajan, složen i težak.

C. Žalba podnosioca predstavke na presudu

  1. Pravni zastupnik podnosioca predstavke je najavio nameru ulaganja žalbe na presudu (vidi dole stav 27). Pravna pomoć dodeljena u vezi sa suđenjem za davanje lažnog iskaza obuhvatala je ovaj rad, kao i savet advokata o izgledima žalbe, pribavljanje mišljenja pravnog savetnika o istom pitanju, sačinjavanje žalbe s obrazloženjem iste, ulaganje žalbe i podnošenje zahteva za odobravanje pravne pomoći kojom bi se pokrili troškovi zastupanja na raspravi o žalbenom postupku.
  2. Zahtev za nadoknadu za pravnu pomoć podnet je u ime g. Grejndžera, koji nije bio u mogućnosti da sam pokrije te troškove, Komitetu za pravnu pomoć za Vrhovni sud Društva advokata Škotske (vidi dole stav 30). Uz zahtev je priložen memorandum, kopija žalbe na presudu (s pridodatim obrazloženjem), kao i završna izjava sudije poroti na suđenju podnosiocu predstavke; kasnije je podnet i prepis optužnice i informacija o prethodnim osudama.
  3. Komitet je smatrao nedovoljnima materijale koje je primio i zamolio je advokata podnosioca predstavke da podnese i mišljenje pravnog savetnika o izgledima žalbe, što je isti i učinio 4. jula 1985. godine. Pravni zastupnik je već bio pribavio takvo mišljenje, 14. maja 1985. godine, od starijeg i mlađeg advokata koji su zastupali g. Grejndžera na suđenju; posebno stariji je imao velikog iskustva u žalbenim postupcima pred Vrhovnim krivičnim sudom. Autori mišljenja su zaključili da ne i mogli da preporuče da se žalbeni postupak nastavi: po njihovom mišljenju ni jedan ni drugi osnov koji se mogao navesti za žalbu nije bio dovoljno potkrepljiv da bi imao razumne izglede da uspe, a da u svakom slučaju nisu postojali realni izgledi da se sud zadovolji da je bilo došlo do sudske zablude (vidi gore stav 26). Advokat je Komitetu, takođe, podneo i kopiju pisma upućenog 23. maja 1985. godine njegovim zastupnicima u Edinburgu u kojem je naveo da se ne slaže s mišljenjem zastupnika. Mada je 5. februara 1985. za svrhu suđenja podnosiocu predstavke bio pribavio psihijatrijski nalaz prema kojem je podnosilac predstavke bio osrednje inteligencije ali je slabo vladao engleskim jezikom i slabo razumeo pisane materijale, o tome nije obavestio Komitet, niti je u bilo kakvom materijalu koji je podneo Komitetu pomenuo bilo kakva intelektualna ili jezička ograničenja svog klijenta.
  4. Odlukom od 11. jula 1985. godine koju je označio kao konačnu, Komitet je odbio molbu, jer nije bilo dokazano da g. Grejndžer poseduje stvarni osnov da podnese žalbu (vidi tačku 31 dole).
  5. Podnosilac predstavke je ipak nastavio da prima savete i pomoć od pravnog zastupnika i odlučio je da nastavi žalbeni postupak. Osnov je bio isti kao i onaj koji je advokat naveo u mišljenju iz maja 1985. godine (vidi gore stav 15). Podnosilac predstavke je ostao na stanovištu da je postojala sudska zabluda (vidi dole stav 26 dole), i to kako sledi (ukratko):

(a)  za vreme ispitivanje pripadnika policije, sudija se bio umešao opaskom - za koju se tvrdilo da se svodi na preuranjeno pravno uputstvo poroti i da je netačna - da je rezonovanje odbrane nekompetentno i nebitno;

(b)  sudija je pogrešio kada je prihvatio kao dokaz izjavu podnosioca predstavke datu 23. maja 1984. godine bez obzira na primedbu odbrane da je ista neprihvatljiva jer je u pitanju pisana izjava svedoka, to jest izjava koju je potencijalni svedok dao u kasnoj fazi istrage i u kojoj je dao pregled verovatnih iskaza koje će dati na predstojećem suđenju;

(c) sudija je pogrešio kada je odbacio još jednu primedbu na prihvatljivost iste izjave, naime da su u pitanju dokazi o krivičnim delima za koje podnosilac predstavke nije bio optužen i da bi to dovelo do prejudiciranja;

(d) sudija je pogrešio kada je porotu obavestio da ne bi bilo nepošteno da pripadnik policije - ako je stvarno verovao da će njegovi pretpostavljeni podnosioca predstavke koristiti samo kao svedoka - kaže podnosiocu predstavke, pre pribavljanja pomenute izjave kao i određenih skica, da neće biti optužen niti za kakvo krivično delo;

(e) sudija je pogrešio kada je odbacio podnesak odbrane da dokazi koje je podnosilac predstavke dao prilikom suđenja Lafertiju nisu bili "materijalni" i kao takvi nisu mogli da predstavljaju osnovu za optužbu za krivokletstvo.

  1. Žalbeni postupak je održan pred tročlanim apelacionim većem Vrhovnog krivičnog suda u Edinburgu 27. septembra 1985. godine. Državu je ponovo zastupao javni tužilac za Škotsku, kao i mlađi advokat i jedan član Krunskog tužilaštva (vidi dole stav 29). Budući da je odbijanje molbe za pravnu pomoć onemogućilo podnosioca predstavke da ima zastupnika a niži advokati nemaju pravo da zastupaju klijente pred Vrhovnim krivičnim sudom, g. Grejndžer je sam izneo žalbu. Pročitao je izjavu koju je sačinio njegov advokat u kojoj su detaljno date pismene osnove za žalbu. Vrhovni tužilac je odgovorio, govoreći pred sudom oko devedeset minuta.
  2. Osnovno pitanje razmotreno na raspravi bilo je da li bi sud mogao da odlučuje o osnovu pod (b) žalbe (vidi gore stav 17) bez razmatranja transkripta relevantnih delova izvođenja dokaza na suđenju podnosiocu predstavke. Bez obzira na suprotstavljene argumente javnog tužioca, sud je odlučio da to ne bi bilo moguće. Sud je naložio da se pripremi pomenuti transkript a novo ročište zakazao za 6. mart 1986. godine. Advokat podnosioca predstavke je kasnije uzeo učešća u pripremi transkripta. Nakon ovog odlaganja g. Grejndžer nije obnovio molbu za dodelu pravne pomoći niti tražio da se odluka o njoj preispita, niti je Komitet za pravnu pomoć obavestio o nalogu suda.
  3. Na narednoj raspravi je podnosilac predstavke opet pročitao govor koji je sačinio njegov advokat koji se ticao svih osnova za žalbu. Mada je sud naglasio da želi da čuje jedino podneske u vezi s osnovom (b), dozvolio je podnosiocu predstavke, koji nije bio u stanju da razume pravne nijanse, da pročita ceo govor.
  4. Vrhovni krivični sud je jednoglasno odbacio žalbu po svim osnovima. U pisanoj presudi je predsedavajući veća Lord-sudija Klark detaljno razmotrio sve osnove i naveo da niti jedan od njih nije potkrepljiv i da nije došlo do greške suda (vidi dole stav 26). Podneske podnosioca predstavke je opisao kao "dobro sačinjene i jasno izražene".
  5. G. Grejndžer je iz zatvora otpušten 16. jula 1988. godine nakon što je odslužio dve trećine kazne a ostatak mu je oprošten.

D. Zahtev ministra škotskog pravosuđa

  1. Dana 23. septembra 1985. godine - jedan dan pre prve žalbene rasprave - ministar škotskog pravosuđa je u skladu sa članom 263A škotskog Zakona o krivičnom postupku iz 1975. godine (vidi dole stavove 32 i 33) podneo Vrhovnom krivičnom sudu zahtev za mišljenje u vezi s dva pravna pitanja koja su proistekla iz sudijinog uputstva poroti, na suđenju za davanje lažnog iskaza, u vezi s tačkom optužbe za koju presuda "nije dokazana" (vidi gore stav 12). To su sledeća pitanja:

(a) da li je na suđenju za davanje lažnog iskaza na kojem optuženi nije bio optuženi na prethodnom suđenju uopšte bitno da li je izjava koju je dao a onda lažno demantovao pod zakletvom navodno pribavljena na način koji se može smatrati nepoštenim; i

(b) da li je na suđenju za davanje lažnog iskaza "materijalnost" lažnog svedočenja za predmet suđenja na prethodnom suđenju (i) preduslov za osudu i u svakom slučaju (ii) činjenično pitanje koje treba ostaviti poroti na rasuđivanje.

  1. Dana 13. juna 1986. godine, pred Vrhovnim sudom su se strane izjasnile po ovim pitanjima. G. Grejndžer je iskoristio svoje zakonsko pravo da ima zastupnika na raspravi, a honorar starijeg advokata koji ga je zastupao platio je ministar (vidi tačku 23 dole). U mišljenju objavljenom 26. juna, Sud je izneo da uputstva sudije osnovnog suda - koja su išla u korist podnosioca predstavke - nisu predstavljala tačno tumačenje zakona. Ovo mišljenje nije uticalo na oslobađajuću presudu podnosiocu predstavke (vidi dole stav 33).

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Žalbe na osudu i/ili izrečenu kaznu koje podnose lica osuđena prema optužnici

  1. Svako lice osuđeno po optužnici za krivično delo u Škotskoj ima automatsko pravo da se žali, bez obaveze da pribavi prethodnu dozvolu suda, na presudu ili izrečenu kaznu. U slučajevima kao što je onaj podnosioca predstavke, koji je osuđen prema optužnici, ovo pravo omogućava član 228 škotskog Zakona o krivičnom postupku iz 1975. godine dopunjen škotskim Zakonom o krivičnoj pravdi iz 1980. godine (u daljem tekstu: Zakon iz 1975. godine).
  2. U žalbi na osudu, podnosilac žalbe ima pravo da traži da se razmotri bilo kakva greška ili nepravda koju je sud navodno načinio u prethodnom postupku. Pojam "sudska zabluda" nije zakonski definisan, ali obuhvata između ostalog pogrešna uputstva koja sudija daje poroti ili pogrešne odluke o prihvatljivosti dokaza, kao i povrede prirodnog prava. Apelacioni sud koji smatra da je došlo do sudske zablude ima diskreciono pravo da ne prihvati žalbu ukoliko ustanovi da zabluda nije takve prirode da zahteva poništenje presude (čl. 254 Zakona iz 1975. godine).
  3. Svako ko želi da se žali protiv osude je dužan da podnese obaveštenje da namerava da to učini najkasnije dve sedmice nakon konačne odluke u postupku protiv njega (čl. 231 Zakona iz 1975. godine). To lice onda ima šest nedelja da podnese žalbu s punim obrazloženjem; ono u načelu nema pravo da bilo koji aspekt žalbe temelji na osnovu koji nije tu obrazložen (čl. 233 Zakona iz 1975. godine).
  4. Na raspravi prvi reč ima podnosilac žalbe ili njegov zastupnik; to može biti učinjeno i u pismenom obliku, mada to nije uobičajeno (čl. 234 Zakona iz 1975. godine). Nakon toga se sudu obraća advokat koji zastupa državu. Advokat države je dužan da postupa potpuno pravično i da pomogne sudu pružajući nepristrasne informacije, i, ako je potrebno, da iznosi svoje argumente na način koji osigurava da navodi podnosioca žalbe mogu da se razmotre u najboljem mogućem svetlu. Ovo je posebno važno u slučajevima kada podnosioca žalbe ne zastupa advokat. Ima mnogo takvih slučajeva, kao prvo zbog toga što neograničeno pravo podnošenja žalbe (vidi gore stav 25) ima za posledicu podnošenje velikog broja žalbi koje su bez osnova pa time ne ispunjavaju uslove za pružanje pravne pomoći (vidi dole stav 31). Drugo, i bez obzira na to da li je pravna pomoć pružena ili ne, advokat je prema "Pravilniku o ponašanju advokata" dužan da odbije da nastavi žalbeni postupak ukoliko ustanovi da ne postoje osnove koje je spreman da navede pred sudom. Bilo da podnosilac žalbe ima pravnog zastupnika ili ne, sud će detaljno razmotriti žalbu i podrobno ispitati aspekte koji bi mogli da budu za njega povoljni.
  5. Prilikom žalbenog postupka pred Vrhovnim krivičnim sudom država će uvek imati zastupnika; to će biti ili ministar škotskog pravosuđa ili javni tužilac (dva vrhovna pravna činovnika u Škotskoj) ili jedan od zamenika ministra. U žalbenom postupku nakon dugotrajnog suđenja državu obično zastupa advokat koji ju je i zastupao na suđenju zbog toga što je dobro upoznat sa slučajem. Budući da su istovremeno i ministri u vladi, dvojica visokih pravnih činovnika mogu u bilo koje vreme da prime hitan poziv da obave druge dužnosti. To znači da je sa njima pred sudom obično i drugi advokat, ali on neće aktivno učestvovati u postupku osim ako pravni činovnik ne bude pozvan da ode. S njima će po pravilu biti i činovnik državne kancelarije koji je toga dana pripremio tekuću dokumentaciju; njegova je dužnost čisto administrativna i on neće učestvovati u razmatranju žalbe.

B. Pravna pomoć za žalbe u krivičnim postupcima

  1. Pravna pomoć koja je na raspolaganju licima optuženim za krivična dela obuhvata pojedine radnje u vezi s odlukom da li da se podnese žalba, kako je navedeno u stavu 13 gore. Ako se donese odluka da se žalba podnese, moguće je podneti molbu za dodeljivanje pravne pomoći. U trenutku odvijanja ovog slučaja, dostupnost pravne pomoći bila je propisana Zakonom o pravnoj pomoći za Škotsku iz 1967. godine, s dopunama (u daljem tekstu: "Zakon iz 1967. godine"). Molbe je razmatrao Komitet za pravnu pomoć za Vrhovni sud Društva advokata Škotske, čiji su članovi nezavisni advokati, kako oni sa pravom zastupanja pred Vrhovnim sudom (advocates) tako i oni koji imaju pravo zastupanja i pred nižim sudom (solicitors) a sa znatnim iskustvom u pogledu savremene procesne prakse. Celokupan sistem pružanja pravne pomoći reformisan je Zakonom o pravnoj pomoći za Škotsku iz 1986. godine, koji je počevši od 1. aprila 1987. godine zamenio Zakon iz 1967. godine. Posebno je značajno da su funkcije Komiteta za pravnu pomoć prebačene na drugo telo.
  2. Članom 1 (7) Zakona iz 1967. godine je propisano:

"U krivičnom postupku licu neće biti pružena pravna pomoć u vezi sa...

(a) ...

(b) žalbenim postupkom protiv osude ili izrečene kazne ... osim ako ne izgleda da to lice ima snažne osnove za pokretanje tog postupka, i da je razumno da ono primi pravnu pomoć u posebnim okolnostima slučaja."

Bilo bi izuzetno neuobičajeno da Komitet odluči da nije razumno dodeliti pravnu pomoć licu za koje je izgledalo da poseduje dobre osnove za žalbu. Komitet je obično odlučivao o molbama na osnovu dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju, koja je obuhvatala žalbenu predstavku s osnovom za žalbu i sudijinu završnu reč poroti, kao i u svetlu stavova pravnog zastupnika ili advokata podnosioca molbe na suđenju. Prema članu 21 Sistema za pravnu pomoć u krivičnom pravu Škotske iz 1975. godine, odluka Komiteta o suštini molbe za dodeljivanje pravne pomoći u krivičnom žalbenom postupku se smatrala konačnom.

C. Zahtev ministra škotskog pravosuđa

  1. Članom 263A Zakona iz 1975. godine je propisano da u slučajevima kada lice koje je krivično optuženo bude oslobođeno krivice u vezi s određenom optužbom ministar škotskog pravosuđa ima pravo da pravno pitanje koje se pojavilo u vezi s tom optužbom uputi Vrhovnom sudu i traži njegovo mišljenje. Na raspravi lice koga se to tiče može da se pojavi lično ili da bude zastupljeno. Ako to lice ne želi da bude zastupljeno, sud će imenovati pravnog savetnika da deluje u svojstvu prijatelja suda kako bi se osiguralo da se sva pitanja razmotre u potpunosti. U oba slučaja će honorar savetniku isplatiti ministar.
  2. Ovaj postupak je uveden u škotsko pravo jer pre toga u svim krivičnim postupcima tužilac nije imao pravo da podnosi žalbu na presudu. Postojala je, dakle, opasnost da neka pogrešna odluka sudije bude smatrana merodavnom u kasnijim slučajevima. Jedina svrha zahteva ministra škotskog pravosuđa je razjašnjenje zakona za korišćenje u budućnosti, pri čemu je članom 263A izričito određeno da Vrhovni sud "neće uticati na oslobađujuću presudu" lica o kome se radi. Protiv njega ne može da bude pokrenut nov postupak u vezi s optužbom koja je u pitanju, čak i ako je mišljenje povoljno za tužioca.

POSTUPAK PRED KOMISIJOM

  1. U predstavci br. 11932/86 upućenoj Komisiji 5. decembra 1985, g. Grejndžer se žali posebno na to da mu je bilo uskraćena besplatna pravna pomoć za žalbu. Pozvao se na članove 5, 8 i 13 Konvencije, i posebno na stavove 1 i 3 (c) člana 6
  2. Komisija je predstavku proglasila prihvatljivom 9. maja 1988. godine. U izveštaju od 12. decembra 1988. (sačinjenom shodno članu 31), Komisija zaključuje:  (a) jednoglasno, da je postojala povreda stava 3 (c) člana 6; (b) s jedanaest glasova prema jednim, da se u ovom slučaju ne može pokrenuti pitanje primene stava 1 člana 6; (c) jednoglasno, da nije bilo povrede člana 5 i člana 8; (d) jednoglasno, da nije postojala povreda člana 13 u pogledu pritužbi podnosioca predstavke po članovima 5 i 8, da u ovom slučaju nema posebnih pitanja koja se mogu pokrenuti po članu 13 u pogledu pritužbi podnosioca predstavke po članu 6. Integralni tekst mišljenja Komisije i suprotnih mišljenja njenih članova iz dotičnog Izveštaja dati su u prilogu ove presude.

ZAVRŠNI PODNESCI SUDU

  1. Na raspravi održanoj 23. oktobra 1989. godine, podnosilac predstavke  je od Suda zatražio da "odobri (njegove) pritužbe, donese odluku u njegovu korist, dodeli mu pravično zadovoljenje u vezi s pritužbama i odredi da Država plati sudske troškove". Dodao je, međutim, da se osećao "obaveznim da prihvati odluku Komisije" u vezi sa članovima 5, 8 i 13. Država je od Suda zatražila da zaključi:

 "(a) da podnosilac predstavke nije bio iscrpeo sve domaće pravne lekove u vezi s pritužbom po članu 6 Konvencije, ili, alternativno, da nije postojala povreda člana 6; i

(b) ... da nije postojala povreda članova 5, 8 i 13 Konvencije."

PRAVO

I. PRETHODNI PRIGOVORI DRŽAVE

  1. Država je u svom podnesku tvrdila da g. Grejndžer nije iscrpeo sve domaće pravne lekove, i to zato što (a) nije podneo ponovnu molbu Komitetu za pravnu pomoć, zajedno sa (b) što "nije bio pokrenuo (pitanja koja sada podnosi organima Komisije) u prvoj molbi Komitetu". Podnosilac predstavke i Komisija se nisu složili.
  2. Što se tiče osnove (b) u vezi s tvrdnjom da domaći pravni lekovi nisu bili iscrpeni, Država je na raspravi pred Sudom objasnila da su se pomenute "tačke" odnosile na psihijatrijski izveštaj o podnosiocu predstavke i njegovim ograničenim intelektualnim i jezičkim sposobnostima (vidi gore stav 15). Država je doduše priznala da pred Komisijom nije bila izričito povezala te tačke s pitanjem neiscrpljenja pravnih lekova. Stav je Suda da nije postojao nikakav razlog koji bi sprečio Državu da to učini. Shodno tome, Država se u skladu s precendentnim pravom ne može pozivati na neiscrpljenje po ovom osnovu (vidi, na primer, presudu u predmetu Artiko od 13. maja 1980, Serija A br. 37, str. 13, st. 27, i presudu u predmetu Brikmost od 7. jula 1989, Serija A br. 158, str. 27, st. 73).
  3. Što se tiče osnova (a), koji je pokrenut pred Komisijom, Država je iznela stav da nakon što je Vrhovni krivični sud tražio transkript izvođenja dokaza i odložio raspravu o žalbi g. Grejndžera 27. septembra 1885. godine (vidi gore stav 19), on bi imao mogućnost da ponovo podnese molbu za dodelu pravne pomoći ili da zamoli Komitet za pravnu pomoć da preispita svoju odluku. U vezi s ovim, Država je navela da mada Komitet nije zakonom obavezan da preispita molbe koje je odbio, njegova praksa - koja je bila uobičajena i dobro poznata u to vreme - je bila da to učini ukoliko je bilo došlo do stvarne promene okolnosti ili ukoliko su pred njega izneti relevantni novi podaci. U vezi s ovim se Država pozvala na predmete Larkin protiv Zastupnika njenog veličanstva (Larkin v. Her Majesty's Advocate) i Viljemson protiv Zastupnika njenog veličanstva (Williamson v. Her Majesty's Advocate) (1988, Scottish Criminal Case Reports 30, 56) u kojima je bila dodeljena pravna pomoć, pošto je Apelacioni sud tražio transkripte svedočenja u prvostepenom postupku, podnosiocima predstavki kojima prethodno nije bila odobrena pravna pomoć.
  4. Sud primećuje da su dva pomenuta slučaja iz 1988. godine, to jest nekoliko godina nakon žalbe podnosioca predstavke, do kog je vremena sistem dodeljivanja pravne pomoći već bio reformisan (vidi gore stavove 14 i 30). Država nije iznela nikakve dokaze u vezi s praksom Komiteta za pravnu pomoć po pitanju preispitivanja molbi, čije postojanje je g. Grejndžer doveo u pitanje. Sledi da Država nije ponudila potrebne dokaze o postojanju pravnog leka koji je podnosilac predstavke trebalo da iscrpi (vidi, kao najnoviji presedan, presudu u predmetu Broziček od 19. decembra 1989. godine, Serija A br. 167, str. 16, st. 32).
  5. Sledi da je prethodna primedba delimično podložna zabrani poricanja prethodne tvrdnje a u ostalom delu neosnovana.

II. NAVODNA POVREDA ČLANA 6

  1. G. Grejndžer se žalio na odbijanje da mu se dodeli pravna pomoć i na nejednakost oružja koja je po njegovom mišljenju iz toga sledila. Tvrdio je da su prekršeni stavovi 1 i 3 (c) člana 6 Konvencije, kako sledi:

"1. Svako, tokom odlučivanja o krivičnoj optužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu raspravu ... pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ...

(...)

3. Svako ko je optužen za krivično delo ima sledeća minimalna prava:

(...)

(c) da se brani lično ili putem branioca, ili, ako nema dovoljno sredstava da plati za pravnu pomoć, da ovu pomoć dobije besplatno kada interesi pravde to zahtevaju; (...)"

Država je ove navode osporila. Komisija je iznela stav da jeste postojala povreda stava 3 (c) člana 6, a da u vezi sa stavom 1 nije postojalo nikakvo posebno pitanje.

  1. Budući da garantije stava 3 člana 6 predstavljaju posebne aspekte prava na pravično suđenje u krivičnim predmetima navedenog u stavu 1 (vidi, na primer presudu u predmetu Kostovski od 20. novembra 1989, Serija A br. 166, str. 19, st. 39), Sud smatra neophodnim da razmotri pritužbe podnosioca predstavke iz ugla stava 3 (c) i stava 1 člana 6 uzetih zajedno.
  2. Što se tiče stava 3 (c) člana 6, nije bilo spora o tome da g. Grejndžer nema "dovoljno sredstava da plati za pravnu pomoć"; jedino pitanje u vezi s ovim stavom je dakle da li su "interesi pravde" zahtevali da mu ta pomoć bude dodeljena besplatno. U vezi s ovim, Sud primećuje da način na koji bi trebalo primeniti stav 1, kao i stav 3 (c) člana 6 u odnosu na apelacione ili kasacione sudove zavisi od posebnih svojstava datih postupaka; trebalo bi uzeti u obzir celokupnost postupaka obavljenih u domaćem pravnom poretku kao i ulogu apelacionih i kasacionih sudova u tom poretku (vidi, između ostalih, presudu u predmetu Monel i Moris od 2. marta 1987. godine, Serija A br. 115, str. 22, st. 56).
  3. Država je tvrdila da zaključak Komisije nije bio opravdan raznim činiocima na koje se bila oslonila. Po mišljenju Države, interesi pravde, za čiju su procenu nadležne domaće vlasti, nisu zahtevali dodeljivanje pravne pomoći za podnošenje žalbe, koju je Država opisala kao "potpuno neutemeljenu" i "bez razumne šanse da uspe". Država je naglasila da je g. Grejndžer uživao potpunu pravnu pomoć na suđenju koja je obuhvatila i pribavljanje mišljenja advokata o perspektivi žalbe, koje je bilo negativno (vidi gore stavove 13 i 15); da se Komitet za pravnu pomoć, nezavisno i stručno telo, nije bio uverio da postoje čvrsti osnovi za žalbu (vidi gore stav 16); da je podnosiocu predstavke bilo omogućeno da iznese argumente na žalbenoj raspravi (vidi gore stavove 18 i 20); i da je slučaj morao da se posmatra u kontekstu škotskog pravnog sistema, gde apelacioni sud igra aktivnu ulogu a od države se očekuje nepristrasna uloga, i gde automatsko pravo na podnošenje žalbe rezultira podnošenjem velikog broja neosnovanih žalbi (vidi gore stavove 25 i 28).
  4. Stav Države da je žalba bila "potpuno neutemeljena" je negativniji nego mišljenje koje je o ovom pitanju izneo advokat podnosioca predstavke i Komitet za pravnu pomoć (vidi gore stavove 15-16). Zadatak Suda nije, međutim, da se detaljnije bavi ovim pitanjem, posebno ne formulisanjem sopstvenog stava o tome da li je Komitet bio u pravu kada je 11. jula 1985. godine zaključio da se nije bio uverio da postoje dobri osnovi za podnošenje žalbe. Odgovor na pitanje da li interesi pravde zahtevaju dodelu pravne pomoći bi trebalo tražiti u svetlu slučaja u celini. U tom pogledu su od značaja ne samo situacija koja je postojala u trenutku kada je doneta odluka o molbi za dodelu pravne pomoći nego i ona koja je postojala u trenutku rasprave o žalbi.
  5. G. Grejndžer je osuđen za davanje lažnog iskaza na pet godina zatvora. Nema dakle nikakve sumnje koliko je žalba značajna za njega. Pred Vrhovnim krivičnim sudom je zbog dobrog poznavanja slučaja državu zastupao javni tužilac, čije je obraćanje sudu trajalo dugo (vidi gore stavove 12, 18 i 29). S druge strane, podnosilac predstavke – što nije ni osporeno - nije bio u stanju da u potpunosti razume niti govore koje je čitao a koji su bili prethodno pripremljeni za njega (vidi gore stavove 18 i 20) niti argumente koje je druga strana iznosila pred sudom. Takođe je jasno da, ako bi došlo do takve prilike, on ne bi bio u stanju da iznese valjane odgovore na te argumente ili na pitanja sudija. Prethodno pomenuti činioci imaju veliku težinu u ovom slučaju zbog složenosti jednog od posmatranih pitanja. Mada Vrhovni krivični sud nije imao mnogo problema da odbaci četiri osnova za žalbu g. Grejndžera, to nije bio slučaj kod preostalog osnova. Nakon iznošenja argumenata, sud je odlučio da bi ovaj osnov - za koji je sam javni tužilac rekao pred Evropskim sudom da se vrti oko "teškog" razlučivanja između pisanih izjava svedoka i drugih izjava (vidi gore stav 17 (b)) - trebalo bi detaljnije razmotriti. Sud je odložio raspravu i tražio transkript svedočenja na suđenju kako bi mogao da bolje razmotri pomenuto pitanje (vidi gore stav 19). Postalo je, dakle, jasno da ovaj žalbeni osnov pokreće složeno i važno pitanje. U takvoj situaciji je trebalo da postoje neka sredstva kojima bi se nadležnim vlastima, uključujući i Vrhovnom krivičnom sudu u obavljanju svoje dužnosti da obezbedi pravično odvijanje žalbenih postupaka, omogućilo da isposluju preispitivanje odluke o odbijanju molbe za dodelu pravne pomoći. Međutim, prema pravilima koja su bila na snazi u predmetno vreme, za odluku Komiteta za pravnu pomoć od 11. jula 1985. godine, je navedeno da je bila konačna. Država je ipak navela da je u praksi bilo moguće preispitati odluku nakon što je Vrhovni sud tražio transkript svedočenja i odložio žalbenu raspravu (vidi gore stavove 39-40). Ali do preispitivanja nije došlo. Sudu se čini da bi posmatrajući sve okolnosti slučaja bilo u interesu pravde da je podnosiocu predstavke bila dodeljena besplatna pravna pomoć barem u toj fazi i to za postupak koji je sledio. Takvo postupanje - koje bi bilo u skladu s onim što se dogodilo u kasnijim predmetima Larkin i Viljemson (vidi gore stav 39) - bi kao prvo služilo interesima pravde i pravičnosti tako što bi podnosiocu predstavke omogućilo da pruži delotvoran doprinos postupku (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Pakeli od 25. aprila 1983. godine, Serija A br. 64, str. 18, st. 38). Pored toga, Vrhovni krivični sud bi tada imao priliku da čuje - baš kao što to čini pre davanja mišljenja o zahtevu ministra škotskog pravosuđa (vidi gore stav 32) - stručne pravne argumente obe strane o složenom pitanju.
  6. Sud dakle zaključuje da je postojala povreda stava 3 (c) zajedno sa stavom 1 člana 6.

III. NAVODNE POVREDE ČLANOVA 5, 6 I 13

  1. G. Grejndžer je pred Komisijom takođe tvrdio da su povređeni članovi 5, 8 i 13 Konvencije (vidi gore stav 36). Međutim, ove tvrdnje Sud nije ispitivao (vidi gore stav 36) i ne vidi potrebu da ih ispituje po sopstvenom nahođenju.

IV. PRIMENA ČLANA 50

  1. Članom 50 Konvencije je propisano:

"Kada Sud utvrdi da je neka odluka ili mera preduzeta od strane pravnih ili drugih vlasti Visoke strane ugovornice u celini ili delimično protivna obavezama koje proističu iz ove konvencije, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo delimičnu odštetu za posledice ove odluke ili mere, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci."

            G. Grejndžer je po ovoj odredbi tražio odštetu i nadoknadu troškova postupka pred institucijama Konvencije.

A. Šteta

  1. Priznajući da je bilo nemoguće biti siguran u ishod žalbe u slučaju da je pravna pomoć bila dodeljena, g. Grejndžer je izneo stav da nije moglo da se kaže da nije postojala objektivna šansa da žalba bude uspešna. Tvrdio je da ima pravo na naknadu u iznosu od oko 10.000 funti sterlinga zbog držanja u zatvoru i stresa koji je pretrpeo zbog celokupnih okolnosti slučaja, budući da mu je bila uskraćena mogućnost plaćenog posla a privatni život poremećen.
  2. Sud ne može da pravi pretpostavke o ishodu žalbe g. Grejndžera da mu je bila pružena pravna pomoć. Kako je naglasila Država, čak i u tom slučaju bi osnovi za žalbu koji bi bili izneti bili isti (vidi gore stav 27); ne može se dakle pretpostaviti da bi ishod bio povoljniji za podnosioca predstavke. Sud se, dakle, slaže s Državom da nije ustanovljeno postojanje bilo kakve uzročno-posledične veze između povrede člana 6 i navodne novčane štete. Što se tiče nematerijalne štete, istina je, kako je Država naglasila, da mada g. Grejndžeru nije dodeljena pravna pomoć on jeste uživao pomoć advokata tokom celokupnog trajanja žalbenog postupka (vidi gore stavove 17, 18 i 20). Međutim, i pored ovoga on mora da je imao određeni osećaj izolovanosti i zbunjenosti, naročito kada je saznao da će morati da se suoči s drugom raspravom o složenom pitanju koje nije mogao da u potpunosti razume. Sud smatra da bi mu po ovoj stavci trebalo platiti odštetu u iznosu od 1.000 funti.

B. Sudski troškovi

  1. G. Grejndžer nije tražio nikakvu naknadu u vezi s postupcima pred domaćim sudom; u vezi s ovim pitanjem je njegov zastupnik objasnio Sudu da ne smatra da bi očekivao da njegov klijent plati troškove aktivnosti preduzetih u vezi s njegovom žalbom na presudu.
  2. Za advokatske honorare i troškove u vezi s postupkom u Strazburu, podnosilac predstavke je tražio nadoknadu iznosa od 11.290,73 funte (PDV uračunat); ovaj iznos nije obuhvatao putne troškove i troškove boravka koje je pokrio Savet Evrope putem pravne pomoći. Država nije osporila činjenicu da je podnosilac predstavke navukao odgovornost za plaćanje iznosa van gore pomenute pravne pomoći, i iznela je spremnost da pokrije troškove kako ih Sud utvrdi na uobičajen način. Država je, međutim, iznela niz opaski na zahtev za naknadu troškova i navela svoju procenu u iznosu od 4.092,13 funti (PDV uračunat); ovaj iznos bi trebalo umanjiti ako i u meri u kojoj ne bude utvrđeno postojanje povreda u vezi s određenim navodima podnosioca predstavke.
  3. Sud je zahtev ispitao u svetlu kriterijuma koji proizilaze iz svojih precedenata i opaski Države i delegata Komisije. S tim u vezi želi da naglasi sledeće:

(a)   Pravni zastupnik podnosioca predstavke je svoj račun načinio na osnovu škotskih skala sudskih troškova i opštih poslova. Kao i delegat, Sud ne prihvata tvrdnju Države da bi odgovarajući osnov za obračun trebalo da budu advokatski honorari u krivičnom pravu plativi u Škotskoj. U svakom slučaju, Sud u ovom kontekstu nije vezan nikakvim domaćim skalama ili standardima (vidi, na primer presudu u predmetu Ekl od 21. juna 1983. godine, Serija A br. 65, str. 15, st. 35).

(b)  Sud s Državom deli sumnju u vezi s iznosima i relevantnošću određenih stavki u računu zastupnika podnosioca predstavke.

(c)    Istina je da navode o povredama članova 5, 8 i 13 Konvencije sadržane u predstavci Komisiji Sud nije podržao. Međutim, pomenuti navodi podnosioca predstavke nisu ni razmatrani pred Sudom (vidi gore stav 49); povrh toga, prema delegatu Komisije, tokom postupka pred Komisijom u vezi s istima nije bilo ni usmene rasprave niti pismenih podnesaka. Veći deo rada pravnog zastupnika podnosioca predstavke odnosio se dakle na stavove 1 i 3 (c) člana 6, tako da po mišljenju Suda ne bi bilo prikladno učiniti znatno umanjenje u vezi s neuspešnim pritužbama.

  1. Uzimajući u obzir gore pomenute činioce kao i pravnu pomoć isplaćenu od strane Saveta Evrope za advokatske honorare i na osnovu pravične procene, Sud određuje da g. Grejndžer ima pravo na naknadu sudskih troškova u iznosu od 7.000 funti sterlinga (PDV uračunat).

 

IZ REČENIH RAZLOGA, SUD

  1. Jednoglasno odbacuje primedbu Države u vezi s neiscrpljenjem domaćih pravnih lekova;

  2. Jednoglasno zaključuje da je postojala povreda stava 3 (c) člana 6 zajedno sa stavom 1 člana 6 Konvencije;

  3. Jednoglasno zaključuje da nije potrebno ispitati slučaj po članovima 5, 8 i 11;

  4. Sa četiri glasa prema tri zaključuje da Ujedinjeno Kraljevstvo ima podnosiocu predstavke platiti iznos of 1.000 (jedna hiljada) funti (PDV uračunat) za nematerijalnu odštetu;

  5. Jednoglasno zaključuje da Ujedinjeno Kraljevstvo ima podnosiocu predstavke platiti iznos of 7.000 (sedam hiljada) funti (PDV uračunat) za nadoknadu sudskih troškova;

  6. Jednoglasno odbacuje ostatak odštetnog zahteva.

Sačinjeno na engleskom i francuskom jeziku i izrečeno na javnoj raspravi održanoj u Sudu u Strazburu 28. marta 1990. godine.

 Mark-Andre Ejsen                                         Rolv  Rizdal, 

sekretar                                                           predsednik

 

_________________________________________
Prevod presude preuzet sa https://vk.sud.rs/

 

 

COURT (CHAMBER)

CASE OF GRANGER v. THE UNITED KINGDOM

(Application no. 11932/86)

JUDGMENT

STRASBOURG 

28 March 1990

In the Granger case[*]The European Court of Human Rights, sitting, in accordance with Article 43 (art. 43) of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms ("the Convention") and the relevant provisions of the Rules of Court, as a Chamber composed of the following judges:

Mr R. Ryssdal, President,
Mr F. Matscher,
Mr L.-E. Pettiti,
Sir Vincent Evans,
Mr C. Russo,
Mr J. De Meyer,
Mr S.K. Martens,
and also of Mr M.-A. Eissen, Registrar, and Mr H. Petzold, Deputy Registrar,

Having deliberated in private on 26 October 1989 and 19 February 1990Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1.   The case was referred to the Court on 27 February 1989 by the Government of the United Kingdom of Great Britain and Northern Ireland ("the Government") and on 16 March 1989 by the European Commission of Human Rights ("the Commission"), within the three-month period laid down in Article 32 § 1 and Article 47 (art. 32-1, art. 47) of the Convention. It originated in an application (no. 11932/86) against the United Kingdom lodged with the Commission under Article 25 (art. 25) by Mr Joseph Granger, a British citizen, on 5 December 1985.

The Governments application referred to Article 48 (art. 48) and the Commissions request to Articles 44 and 48 (art. 44, art. 48) and the declaration whereby the United Kingdom recognised the compulsory jurisdiction of the Court (Article 46) (art. 46). The object of the application and of the request was to obtain a decision as to whether or not the facts of the case disclosed a breach by the respondent State of its obligations under Article 6 § 3 (c) (art. 6-3-c) of the Convention.

2.   In response to the enquiry made in accordance with Rule 33 § 3 (d) of the Rules of Court, the applicant stated that he wished to take part in the proceedings and designated the lawyer who would represent him (Rule 30).

3.   The Chamber to be constituted included ex officio Sir Vincent Evans, the elected judge of British nationality (Article 43 of the Convention) (art. 43), and Mr R. Ryssdal, the President of the Court (Rule 21 § 3 (b)). On 30 March 1989 the President drew by lot, in the presence of the Registrar, the names of the other five members, namely Mr F. Matscher, Mr R. Macdonald, Mr C. Russo, Mr J. De Meyer and Mr S.K. Martens (Article 43 in fine of the Convention and Rule 21 § 4) (art. 43). Subsequently, Mr L.-E. Pettiti, substitute judge, replaced Mr Macdonald, who was unable to attend (Rules 22 § 1 and 24 § 1).

4.   Mr Ryssdal assumed the office of President of the Chamber (Rule 21 § 5) and, through the Registrar, consulted the Agent of the Government, the Delegate of the Commission and the representative of the applicant on the need for a written procedure (Rule 37 § 1). In accordance with the order made in consequence, the registry received, on 23 June 1989, the Governments memorial.

By letter of 28 August 1989, the Secretary to the Commission informed the Registrar that the Delegate would submit his observations at the hearing.

5.   Having consulted, through the Registrar, those who would be appearing before the Court, the President directed on 30 August 1989 that the oral proceedings should open on 23 October 1989 (Rule 38).

6.   The hearing took place in public in the Human Rights BuildingStrasbourg, on the appointed day. The Court had held a preparatory meeting immediately beforehand.

There appeared before the Court:

- for the Government
Mr M. Wood, Legal Counsellor, Foreign and Commonwealth Office, Agent,
Mr A. Rodger, Q.C., Solicitor General for Scotland,
Mr R. Reed, Advocate, Counsel;

- for the Commission
Sir Basil Hall, Delegate;

- for the applicant
Mr J. Carroll, Solicitor.

The Court heard addresses by Mr Rodger for the Government, by Sir Basil Hall for the Commission and by Mr Carroll for the applicant, as well as replies to questions put by the Court and by two of its members individually.

7.   The registry received a document from the Commission on 12 October 1989 and a number of documents from the Government at the hearing. On 30 October the applicant filed supplementary particulars of the claims under Article 50 (art. 50) of the Convention which he had lodged on 11 October; the observations of the Government and of the Commission on those claims and further comments by the applicant thereon were received at the registry on 5, 14 and 28 December, respectively.

AS TO THE FACTS

I. THE PARTICULAR CIRCUMSTANCES OF THE CASE

A. The Lafferty trial

8.   A number of serious incidents between rival groups in Glasgow in the early 1980s culminated in a fire-raising attack on industrial premises, followed by a petrol-bomb attack on an apartment resulting in the death of six members of the same family.

9.   Mr Granger, who is a British citizen born in 1960 and resident in Glasgow, was interviewed by the police during their investigations; on 23 and 25 May 1984, in signed statements, he gave details of how the crimes had been committed and named the persons responsible, that is Thomas Lafferty and six others. This evidence was considered by the Crown to be important and was a major basis for the decision to prosecute those persons. Steps were taken to secure the applicants safety until the trial.

10.  The trial of Thomas Lafferty and the six others on charges relating, inter alia, to the fire-raising and the murders took place before the High Court of Justiciary in Glasgow in September 1984. Mr Granger appeared as a principal witness for the Crown. However, once in the witness-box, he denied all knowledge of any matters relevant to the crimes. He also denied that he had given the above-mentioned statements, claiming instead that they had been made up by the police, who had pressurised him into signing them.

B. The applicants trial for perjury

11.  Shortly afterwards, the applicant was arrested and prosecuted on indictment in the High Court of Justiciary for perjury. He was held in custody pending and during his trial. In summary, the charges against him were that, while giving evidence at the Lafferty trial, he had untruthfully:

(a) stated that marks on a plan which he had drawn had been placed there by him on the instructions of the police rather than on his own initiative;

(b) denied making a detailed statement to the police on 23 May 1984 about the fire-raising;

(c) denied making a detailed statement to the police on 25 May 1984 about the murders;

(d) claimed to have been pressurised and assaulted by the police and forced to sign statements previously prepared by them;

(e) pretended that he had told his solicitor that he had been assaulted by police officers and forced to sign a statement against his will.

12.  The applicant received legal aid for the preparation of his defence by his solicitor and for representation at his trial by both senior and junior counsel.

The Crown was represented by the Solicitor General for Scotland (see paragraph 29 below), since the gravity of the charges was considered to warrant the presence of a senior prosecutor and since the most senior Advocate Depute, who had appeared for the prosecution at the Lafferty trial, was to be a witness at the applicants trial.

After a four-week trial before the High Court of Justiciary in Glasgow in February 1985, Mr Granger was found guilty of the first, second and fourth charges against him and not guilty of the fifth; the third was found not proven. He was sentenced to five years imprisonment.

The trial judge certified, for the purposes of determining the fees payable under the legal-aid scheme, that the case had been one of exceptional length, complexity and difficulty.

C. The applicants appeal against conviction

13.  The applicants solicitor subsequently lodged an intimation of intention to appeal against conviction (see paragraph 27 below). The legal aid granted for the perjury trial covered this work, as well as the solicitors advising on the prospects of an appeal, obtaining counsels opinion on the same point, having counsel frame a note of appeal setting out the grounds of appeal (ibid.), lodging the note of appeal and making an application for legal aid to pay for representation at the hearing of the appeal itself.

14.  Such an application was submitted on behalf of Mr Granger, who had insufficient means to pay for legal assistance, to the Supreme Court Legal Aid Committee of the Law Society of Scotland (see paragraph 30 below) on 6 June 1985. It was accompanied by a memorandum, a copy note of appeal (with a supplementary statement of the grounds) and the judges summing-up to the jury at the applicants trial; later a copy of the indictment and a note of previous convictions were also lodged.

15.  The Committee considered the material before it to be insufficient and asked the applicants solicitor to furnish counsels opinion on the prospects of the appeal. This he did on 4 July 1985.

The solicitor had, in fact, already obtained such an opinion, on 14 May 1985, from the senior and junior counsel who had represented Mr Granger at his trial; the senior counsel, in particular, had considerable experience in presenting appeals before the High Court of Justiciary. The authors of the opinion concluded that they could not advise that the appeal should proceed: in their view, neither of the two possible stateable grounds of appeal was of sufficient substance as to have reasonable prospects of success and, in any event, there was no real prospect of satisfying the court that there had been a miscarriage of justice (see paragraph 26 below).

The solicitor also provided the Committee with a copy of his letter of 23 May 1985 to his Edinburgh agents, indicating that he disagreed with counsels opinion. Although he had obtained on 5 February 1985, for the purposes of the applicants trial, a psychiatric report which stated that the applicant was of modest intelligence but with a poor command of English and poor comprehension of written material, he did not communicate this to the Committee. Neither did he refer, in any material he placed before it, to any intellectual or linguistic limitations of his client.

16.  By decision of 11 July 1985, which was stated to be final, the Committee refused the application, since it was not satisfied that Mr Granger had substantial grounds for his appeal (see paragraph 31 below).

17.  The applicant nevertheless continued to receive advice and assistance from his solicitor and decided to proceed with the appeal. The grounds were the same as those considered by counsel in the opinion of May 1985 (see paragraph 15 above). The applicant maintained that there had been a miscarriage of justice (see paragraph 26 below), in that (in summary):

(a) during the cross-examination of a police officer, the trial judge had intervened with the comment - alleged to be tantamount to a premature direction in law to the jury and incorrect - that the line being followed by the defence was incompetent and irrelevant;

(b) the judge had erred in admitting in evidence a statement made by the applicant on 23 May 1984, notwithstanding a defence objection that it was inadmissible as being in the nature of a precognition, that is a statement made by a potential witness at an advanced stage of an investigation outlining the evidence he is likely to give at a forthcoming trial;

(c) the judge had erred in repelling a further objection to the admissibility of the same statement, namely that it was evidence of crimes not charged against the applicant and would lead to prejudice;

(d) the judge had erred in directing the jury that it would not be unfair for a police officer - if he genuinely believed that his superiors intended to use the applicant only as a witness - to have told the applicant, prior to obtaining the aforesaid statement and certain sketch plans, that he would not be charged with any offence;

(e) the judge had erred in rejecting a defence submission that the evidence given by the applicant at the Lafferty trial had not been "material" and accordingly could not form the basis of a charge of perjury.

18.  The hearing of the appeal opened before the High Court of Justiciary, sitting in Edinburgh as an appellate court of three judges, on 27 September 1985. The Crown was again represented by the Solicitor General for Scotland, accompanied by junior counsel and a member of the staff of the Crown Office (see paragraph 29 below).

Since the refusal of legal aid precluded the instruction of counsel and since solicitors do not have rights of audience in the High Court of Justiciary, Mr Granger presented his appeal himself. He read out a statement, prepared by his solicitor, which elaborated on the written grounds of appeal. The Solicitor General replied, addressing the court for about ninety minutes.

19.  The principal point discussed at the hearing was whether the court could determine ground (b) of the appeal (see paragraph 17 above) without considering a transcript of the relevant parts of the evidence given at the applicants trial. Notwithstanding the Solicitor Generals arguments to the contrary, the court decided that it could not. It therefore ordered that a transcript be prepared and adjourned the hearing to 6 March 1986. The applicants solicitor subsequently assisted in the preparation of the transcript.

Following this adjournment, Mr Granger did not renew, or request reconsideration of, his legal-aid application, nor did he advise the Legal Aid Committee of the courts order.

20.  At the resumed hearing the applicant had again been provided by his solicitor with a written speech, which dealt with all the grounds of appeal. Although the court pointed out that it wished to hear submissions on ground (b) only, it allowed the applicant, who was unable to comprehend the legal niceties, to read out the speech in full.

21.  The High Court of Justiciary unanimously refused the appeal on all grounds. In his written judgment the Lord Justice-Clerk, who presided, gave full consideration to each of the grounds, but was satisfied that none of them had substance and that there had been no miscarriage of justice (see paragraph 26 below). He described the appellants submissions as "well prepared and clearly expressed".

22.  Mr Granger was released from prison on 16 July 1988 after serving two-thirds of his sentence, the remainder having been remitted.

D. The Lord Advocates reference

23.  On 26 September 1985 - the day before the first hearing in the applicants appeal - the Lord Advocate referred, under section 263A of the Criminal Procedure (Scotland) Act 1975 (see paragraphs 32-33 below), for the opinion of the High Court of Justiciary two questions of law that arose from the judges directions to the jury, at the perjury trial, concerning the charge which had been found not proven (see paragraph 12 above). The questions were:

(a) whether, in a trial for perjury where the accused was not an accused in the previous trial, it is of any relevance that a statement made by him and falsely denied under oath was allegedly obtained by means described as unfair; and

(b) whether, in a trial for perjury, the "materiality" of the false evidence to the issue in the earlier trial is (i) a prerequisite to conviction and in any event (ii) a matter of fact to be left to the jury.

24.  On 13 June 1986 the High Court heard submissions on the reference. Mr Granger exercised his statutory right to be represented at the hearing, the fees of senior counsel instructed for this purpose being paid by the Lord Advocate (see paragraph 32 below). In its opinion of 26 June the court held that the trial judges directions - which had been favourable to the applicant - had not been an accurate statement of the law. This opinion did not affect the applicants acquittal (see paragraph 33 below).

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. Appeals against conviction and/or sentence by persons convicted on indictment

25.  Every person convicted of a criminal charge in Scotland has an automatic right of appeal - there being no requirement of prior leave - against conviction or sentence or both. In cases, such as the applicants, tried on indictment, the right is conferred by section 228 of the Criminal Procedure (Scotland) Act 1975, as amended by the Criminal Justice (Scotland) Act 1980 ("the 1975 Act").

26.  In an appeal against conviction, the appellant may bring under review any alleged miscarriage of justice in the earlier proceedings. "Miscarriage of justice" is not defined by statute, but covers such matters as misdirections by the trial judge to the jury or wrong decisions on the admissibility of evidence, as well as breaches of natural justice.

An appellate court which holds that there has been a miscarriage of justice retains a discretion not to allow the appeal if it determines that the miscarriage is not such as to warrant the quashing of the conviction (section 254 of the 1975 Act).

27.  Anyone wishing to appeal against conviction must lodge an intimation of his intention to do so within two weeks of the final determination of the proceedings against him (section 231 of the 1975 Act). He then has six weeks in which he may file a note of appeal containing a full statement of the grounds; he may not, in general, found any aspect of his appeal on a ground not set out therein (section 233 of the 1975 Act).

28.  At the hearing submissions will first be made by or on behalf of the appellant; whilst unusual, this may be done in writing (section 234 of the 1975 Act). Counsel for the Crown will then address the court.

Counsel for the Crown has a duty to act with complete fairness and to assist the court by providing impartial information and, if need be, argument so that the appellants case can be evaluated in the best possible light. This is especially important where the appellant is not represented by counsel. Such cases are common, firstly because the unrestricted right of appeal (see paragraph 25 above) results in the filing of many appeals which are without merit and, hence, do not qualify for legal aid (see paragraph 31 below). Secondly, and irrespective of the availability of legal aid, counsel must, according to the Guide to the Professional Conduct of Advocates, refuse to act further in a criminal appeal if he has formed the opinion that there are no grounds which he is prepared to state to the court.

Whether the appellant is represented or not, the court will undertake a thorough examination of the appeal and will be scrupulous in examining the points which might be favourable to him.

29.  At the hearing of appeals in the High Court of Justiciary the Crown will always be represented, either by the Lord Advocate or the Solicitor General (who are the Law Officers of the Crown) or by one of the Advocate Deputes. In an appeal against conviction following a long trial, the Crown will usually be represented by the counsel who appeared for it below, on account of his familiarity with the case.

As Ministers of the Crown, the Law Officers are liable to be called away from court at short notice to carry out other duties. They will therefore normally be accompanied by another counsel, but he will play no active part unless the Law Officer has to leave. Counsel for the Crown will also invariably be accompanied by the member of the Crown Office staff who prepared the days papers for the court; his function is entirely clerical and administrative and he will not participate in the discussion of the appeal.

B. Legal aid for criminal appeals

30.  Legal aid granted for a trial on indictment covers certain work done in contemplation of an appeal, as listed in paragraph 13 above. If it is thereafter intended to proceed with the appeal, legal aid may be sought for that purpose. Its availability was, at the relevant time, governed by the Legal Aid (Scotland) Act 1967, as amended ("the 1967 Act"). Applications therefor were then determined by the Supreme Court Legal Aid Committee of the Law Society of Scotland, whose members were independent advocates and solicitors with substantial current experience of court practice.

The whole system for the administration of legal aid was reformed by the Legal Aid (Scotland) Act 1986, which repealed and replaced the 1967 Act with effect from 1 April 1987. In particular, the former functions of the Legal Aid Committee were transferred to another body.

31.  Section 1(7) of the 1967 Act provided:

"In criminal proceedings, a person shall not be given legal aid in connection with -

(a) ...

(b) proceedings by way of appeal against conviction or sentence ... unless it appears that he has substantial grounds for taking those proceedings, and that it is reasonable that he should receive legal aid in the particular circumstances of the case."

It would have been extremely unusual for the Committee to decide that it was not reasonable to grant legal aid to a person appearing to have substantial grounds for appealing. It normally determined applications on the basis of the documents before it, which would have included the note of appeal setting out the grounds and the judges summing-up to the jury, and in the light of the views of the counsel or solicitor who acted for the appellant at the trial.

According to Article 21 of the Legal Aid (Scotland) (Criminal Proceedings) Scheme 1975, the Committees decision on the merits of an application for legal aid for a criminal appeal was final.

C. Lord Advocates references

32.  Under section 263A of the 1975 Act, where a person tried on indictment is acquitted on a charge, the Lord Advocate may refer a point of law which has arisen in relation to that charge to the High Court for an opinion. The person concerned may elect to appear personally or to be represented by counsel at the hearing. If he does not desire to be so represented, the court will appoint counsel to act as amicus curiae, in order to ensure that the issues are fully argued. In either case, counsels fees will be paid by the Lord Advocate.

33.  This procedure was introduced into Scots law because previously the prosecution had, in all cases tried on indictment, no right of appeal. There was accordingly a risk that an erroneous decision by the trial judge might be treated as authoritative in later cases.

The sole purpose of a reference by the Lord Advocate is to clarify the law for the future, section 263A expressly providing that the opinion of the High Court "shall not affect the acquittal" of the person concerned. Fresh proceedings on the charge in question cannot be instituted against him, even if the opinion is favourable to the prosecution.

PROCEEDINGS BEFORE THE COMMISSION

34.  In his application (no. 11932/86) lodged with the Commission on 5 December 1985, Mr Granger complained notably of the fact that he was refused free legal aid for his appeal. He invoked Articles 5, 8 and 13 (art. 5, art. 8, art. 13) and, in particular, 6 §§ 1 and 3 (c) (art. 6-1, art. 6-3-c) of the Convention.

35.  The Commission declared the application admissible on 9 May 1988.

In its report of 12 December 1988 (drawn up in accordance with Article 31) (art. 31), the Commission expressed the opinion:

(a) unanimously, that there had been a violation of Article 6 § 3 (c) (art. 6-3-c);

(b) by eleven votes to one, that no separate issue arose under Article 6 § 1 (art. 6-1);

(c) unanimously, that there had been no violation of Article 5 (art. 5) or Article 8 (art. 8);

(d) unanimously, that there had been no violation of Article 13 (art. 13) in respect of the applicants complaints under Articles 5 and 8 (art. 5, art. 8) and that no separate issue arose under Article 13 (art. 13) in respect of the applicants complaints under Article 6 (art. 6).

The full text of the Commissions opinion is reproduced as an annex to this judgment[*].

FINAL SUBMISSIONS MADE TO THE COURT

36.  At the hearing on 23 October 1989, the applicant moved the Court "to approve [his] complaints and find in his favour, award just satisfaction in respect of the complaints and award expenses against the Government". He stated, however, that he felt "bound to accept the decision of the Commission" on Articles 5, 8 and 13 (art. 5, art. 8, art. 13).

The Government, for their part, requested the Court to declare:

"(a) that the applicant has not exhausted domestic remedies in respect of his complaint under Article 6 (art. 6) of the Convention or, in the alternative, that there has been no violation of Article 6 (art. 6); and

(b) ... that there has been no violation of Articles 5, 8 or 13 (art. 5, art. 8, art. 13) of the Convention."

AS TO THE LAW

I.   THE GOVERNMENTS PRELIMINARY OBJECTION

37.  In their memorial the Government pleaded that Mr Granger had not exhausted all domestic remedies, by reason of (a) his failure to re-apply to the Legal Aid Committee, together with (b) "his failure to raise [the points which he now seeks to adduce before the Convention organs] in his first application to the Committee".

The applicant and the Commission disagreed.

38.  As regards ground (b) in support of their plea of non-exhaustion, the Government explained at the hearing before the Court that the "points" referred to were the psychiatric report on the applicant and his limited intellectual and linguistic abilities (see paragraph 15 above). They acknowledged, however, that before the Commission they had not expressly linked these points to the issue of non-exhaustion.

In the Courts view, there was nothing to prevent the Government from doing so. Consequently they are, according to the established case-law, estopped from pleading non-exhaustion on this ground (see, for example, the Artico judgment of 13 May 1980, Series A no. 37, p. 13, § 27, and the Bricmont judgment of 7 July 1989, Series A no. 158, p. 27, § 73).

39.  As regards ground (a), which had been raised before the Commission, the Government maintained that, after the High Court of Justiciary had called for a transcript of the evidence and adjourned its hearing of Mr Grangers appeal on 27 September 1985 (see paragraph 19 above), it would have been open to him to renew his legal-aid application or request the Legal Aid Committee to reconsider it.

In this connection, the Government stated that, although the Committee was not required by law to reconsider applications it had refused, its practice - which was well established and widely known at the time - was to do so where a material change of circumstances had occurred or where relevant new information was placed before it. As evidence of this they referred to the cases of Larkin v. Her Majestys Advocate and Williamson v. Her Majestys Advocate (1988 Scottish Criminal Case Reports 30 and 56), in which legal aid had been granted, after the appeal court had called for a transcript of the evidence given at first instance, to appellants who initially had not been legally aided.

40.  The Court observes that the two cases cited date from 1988, that is some years after the applicants appeal, by which time the previous system for the administration of legal aid had been reformed (see paragraphs 14 and 30 above). The Government have adduced no evidence of the practice of the Legal Aid Committee itself as regards the reconsideration of applications, the existence whereof was, in fact, questioned by Mr Granger. The Government have, therefore, not furnished the necessary proof of the availability of a remedy that the applicant should have exhausted (see, as the most recent authority, the Brozicek judgment of 19 December 1989, Series A no. 167, p. 16, § 32).

41.  In sum, the preliminary objection is subject to estoppel as to part and without foundation as to the remainder.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 (art. 6)

42.  Mr Granger complained of the refusal to grant him legal aid for his appeal and of the inequality of arms he attributed thereto. He alleged violations of paragraphs 1 and 3 (c) of Article 6 (art. 6-1, art. 6-3-c) of the Convention, which read:

"1. In the determination of ... any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...

...

3. Everyone charged with a criminal offence has the following minimum rights:

...

(c) to defend himself in person or through legal assistance of his own choosing or, if he has not sufficient means to pay for legal assistance, to be given it free when the interests of justice so require;

..."

The Government contested these allegations. The Commission expressed the opinion that there had been a violation of paragraph 3 (c) (art. 6-3-c) and that no separate issue arose under paragraph 1 (art. 6-1).

43.  Since the guarantees in paragraph 3 of Article 6 (art. 6-3) are specific aspects of the right to a fair trial in criminal proceedings stated in paragraph 1 (art. 6-1) (see, for example, the Kostovski judgment of 20 November 1989, Series A no. 166, p. 19, § 39), the Court considers it appropriate to examine the applicants complaints from the angle of paragraphs 3 (c) and 1 (art. 6-3-c, art. 6-1) taken together.

44.  As regards paragraph 3 (c) (art. 6-3-c), it was common ground that Mr Granger did not have "sufficient means to pay for legal assistance"; the sole issue under this paragraph is therefore whether "the interests of justice" required that he be given such assistance free.

In this connection, the Court recalls that the manner in which paragraph 1, as well as paragraph 3 (c), of Article 6 (art. 6-1, art. 6-3-c) is to be applied in relation to appellate or cassation courts depends upon the special features of the proceedings involved; account must be taken of the entirety of the proceedings conducted in the domestic legal order and of the role of the appellate or cassation court therein (see, inter alia, the Monnell and Morris judgment of 2 March 1987, Series A no. 115, p. 22, § 56).

45.  The Government maintained that the Commissions conclusion was not justified by the various factors on which it had relied. In their view, the interests of justice, the evaluation whereof lay in the first place with the domestic authorities, did not require a grant of legal aid for the appeal, which they described as being "wholly without substance" and having "no reasonable prospects of success". They pointed out that Mr Granger had had full legal aid for his trial, extending to the obtaining of counsels opinion on the prospects of an appeal, which opinion had been negative (see paragraphs 13 and 15 above); that the Legal Aid Committee, an independent and expert body, had not been satisfied that there were substantial grounds for the appeal (see paragraph 16 above); that the applicant had been able to present argument at the appeal hearings (see paragraphs 18 and 20 above); and that the case had to be seen in the context of the Scottish system in which an active role was played by the appeal court and an impartial role was expected of the Crown and where the automatic right of appeal resulted in the filing of many appeals which were without merit (see paragraphs 25 and 28 above).

46.  The Governments description of the appeal as "wholly without substance" is more categorically negative than the opinion expressed on this subject by the applicants counsel and the Legal Aid Committee (see paragraphs 15-16 above). However, it is not the Courts task to go further into this matter, notably by formulating its own view as to whether the Committee was correct in concluding, on 11 July 1985, that it was not satisfied that there were substantial grounds for appealing. The question whether the interests of justice required a grant of legal aid must be determined in the light of the case as a whole. In that respect not only the situation obtaining at the time the decision on the application for legal aid was handed down but also that obtaining at the time the appeal was heard are material.

47.  Mr Granger had been convicted on indictment of perjury and sentenced to five years imprisonment. There can thus be no question as to the importance of what was at stake in the appeal.

Before the High Court of Justiciary, the Solicitor General, on account of his familiarity with the case, appeared for the Crown and addressed the judges at length (see paragraphs 12, 18 and 29 above). On the other hand, the applicant, as was not contested, was not in a position fully to comprehend the pre-prepared speeches he read out (see paragraphs 18 and 20 above) or the opposing arguments submitted to the court. It is also clear that, had the occasion arisen, he would not have been able to make an effective reply to those arguments or to questions from the bench.

The foregoing factors are of particular weight in the present case in view of the complexity of one of the issues involved. Whilst the High Court of Justiciary apparently had little trouble in disposing of four of Mr Grangers grounds of appeal, the same did not apply to the remaining one. After hearing argument, it decided that this ground - which turned on what the Solicitor General himself described at the European Courts hearing as the "difficult" distinction between "precognitions" and other statements (see paragraph 17(b) above) - deserved more detailed consideration. It adjourned its hearing and called for a transcript of the evidence given at the applicants trial, so as to be able to examine the matter more thoroughly (see paragraph 19 above). It thus became clear that this ground of appeal raised an issue of complexity and importance.

In this situation some means should have been available to the competent authorities, including the High Court of Justiciary in exercise of its overall responsibility for ensuring the fair conduct of the appeal proceedings, to have the refusal of legal aid reconsidered. According to the scheme in operation at the relevant time, however, the Legal Aid Committees decision of 11 July 1985 was stated to be final (see paragraphs 16 and 31 above). The Government, it is true, maintained that as a matter of practice the decision could have been reviewed after the High Court had called for a transcript of the evidence and adjourned its hearing of the appeal (see paragraphs 39-40 above). In fact no such review took place. It would appear to the Court that in all the circumstances of the case it would have been in the interests of justice for free legal assistance to be given to the applicant at least at that stage for the ensuing proceedings. Such a course - which would have been in line with what occurred in the later cases of Larkin and Williamson (see paragraph 39 above) - would in the first place have served the interests of justice and fairness by enabling the applicant to make an effective contribution to the proceedings (see, mutatis mutandis, the Pakelli judgment of 25 April 1983, Series A no. 64, p. 18, § 38). Furthermore, the High Court of Justiciary would then have had the benefit of hearing - just as it does before giving an opinion on a reference by the Lord Advocate (see paragraph 32 above) - expert legal argument from both sides on a complex issue.

48.  The Court thus concludes that there has been a violation of paragraph 3 (c), taken together with paragraph 1, of Article 6 (art. 6-3-c, art. 6-1).

III.  ALLEGED VIOLATIONS OF ARTICLES 5, 8 AND 13 (art. 5, art. 8, art. 13)

49.  Before the Commission, Mr Granger also alleged violations of Articles 5, 8 and 13 (art. 5, art. 8, art. 13) of the Convention (see paragraph 34 above). However, these claims were not pursued before the Court (see paragraph 36 above) and it sees no need to examine them of its own motion.

IV.  APPLICATION OF ARTICLE 50 (art. 50)

50.  Article 50 (art. 50) of the Convention provides:

"If the Court finds that a decision or a measure taken by a legal authority or any other authority of a High Contracting Party is completely or partially in conflict with the obligations arising from the ... Convention, and if the internal law of the said Party allows only partial reparation to be made for the consequences of this decision or measure, the decision of the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party."

Mr Granger sought under this provision compensation for damage, together with reimbursement of his costs and expenses referable to the proceedings before the Convention institutions.

A. Damage

51.  Whilst accepting that it was impossible to be certain as to the outcome of the appeal had legal aid been granted, Mr Granger maintained that it could not be said that there was no objective prospect of success. He claimed that he was entitled to compensation in the region of £10,000 for damage suffered as a result of his imprisonment and the stress of the whole circumstances of the case, in the shape of denial of the opportunity of securing remunerative employment and disruption of his private life.

52.  The Court cannot speculate as to what the outcome of Mr Grangers appeal would have been if he had been legally aided. As the Government pointed out, even in that event the grounds of appeal which would have been argued would have been the same (see paragraph 27 above); it cannot therefore be assumed that the result would have been more favourable to the applicant. The Court thus agrees with the Government that no causal link has been established between the violation of Article 6 (art. 6) and the alleged pecuniary damage.

As regards non-pecuniary damage, it is true, as the Government emphasised, that although Mr Granger was not legally aided, he was assisted by his solicitor throughout the appeal proceedings (see paragraphs 17-18 and 20 above). All the same, he must have been left with a certain sensation of isolation and confusion, especially on learning that he would have to face a second hearing devoted to a complex issue which he could not fully comprehend. The Court considers that he should be awarded under this head the sum of £1,000.

B. Costs and expenses

53.  Mr Granger claimed no compensation in respect of domestic legal costs; on this point his solicitor explained to the Court that he did not feel that he would have expected his client to pay for work done in connection with his appeal.

54.  For lawyers fees and disbursements referable to the proceedings in Strasbourg the applicant sought reimbursement of the sum of £11,290.73, inclusive of value added tax; this figure did not include travel and subsistence expenses paid by the Council of Europe by way of legal aid.

The Government did not contest that the applicant had incurred liability to pay sums additional to those covered by the aforesaid legal aid and they indicated their willingness to reimburse costs as assessed by the Court on the usual basis. They did, however, make a series of observations on the claim and submitted that an appropriate assessment would be £4,092.13, inclusive of value added tax; this figure should be further reduced if and to the extent that no violation were found in respect of certain of the applicants allegations.

55.  The Court has examined the claim in the light of the criteria emerging from its case-law and of the observations presented by the Government and the Delegate of the Commission. In doing so, it has noted the following points.

(a) The applicants solicitor compiled his account by reference to the Scottish scales for conveyancing and general business. Like the Delegate, the Court is not persuaded by the Governments submission that the appropriate basis of calculation would be the criminal legal aid fees payable in Scotland. In any event, it is not bound in this context by domestic scales or standards (see, for example, the Eckle judgment of 21 June 1983, Series A no. 65, p. 15, § 35).

(b) The Court shares the Governments doubts as to the quantum and relevance of certain items in the solicitors account.

(c) It is true that the complaints of violation of Articles 5, 8 and 13 (art. 5, art. 8, art. 13) of the Convention, contained in the application to the Commission, have not been upheld. However, the applicants allegations in this respect were not pursued before the Court (see paragraph 49 above); moreover, during the proceedings before the Commission, they were, according to the Delegate, the subject neither of written observations nor of oral argument at the hearing. The bulk of the work done by the applicants solicitor thus related to Article 6 §§ 1 and 3 (c) (art. 6-1, art. 6-3-c), so that it would not, in the Courts view, be appropriate to make a significant reduction in respect of the unsuccessful complaints.

56.  Taking into account the above factors and also the legal aid payments made by the Council of Europe in respect of his solicitors fees and making an assessment on an equitable basis, the Court considers that Mr Granger is entitled to be reimbursed, for legal fees and expenses, the sum of £7,000, inclusive of value added tax.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1.   Dismisses unanimously the Governments objection of non-exhaustion of domestic remedies;

2.   Holds unanimously that there has been a violation of paragraph 3 (c), taken together with paragraph 1, of Article 6 (art. 6-3-c, art. 6-1) of the Convention;

3.   Holds unanimously that it is not necessary to examine the case under Articles 5, 8 and 13 (art. 5, art. 8, art. 13);

4.   Holds by four votes to three that the United Kingdom is to pay to the applicant £1,000 (one thousand pounds) for non-pecuniary damage;

5.   Holds unanimously that the United Kingdom is to pay to the applicant £7,000 (seven thousands pounds), inclusive of value added tax, for legal costs and expenses;

6.   Dismisses unanimously the remainder of the claim for just satisfaction.

 

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 28 March 1990.

Marc-André EISSEN                                        Rolv RYSSDAL

Registrar                                                          President


[*] Note by the Registrar: The case is numbered 2/1989/162/218.  The first number is the case's position on the list of cases referred to the Court in the relevant year (second number).  The last two numbers indicate the case's position on the list of cases referred to the Court since its creation and on the list of the corresponding originating applications to the Commission.

[*] Note by the Registrar: For practical reasons this annex will appear only with the printed version of the judgment (volume 174 of Series A of the Publications of the Court), but a copy of the Commission's report is obtainable from the registry.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-3-c | DIC | Almaši protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Kž1 890/2019 od 20.12.2019. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Višeg suda u Kruševcu K.br.28/19 od 14.10.2019. godine potvrđuje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu K.br.28/19 od 14.10.2019. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246 stav 1 Krivičnog zakonika (KZ) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine. Istom presudom, na osnovu odredbe člana 87 u vezi člana 246 stav 7 KZ, okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i od istog je trajno oduzeta opojna droga cannabis-marihuana ukupne neto mase 104,7 grama, a koja mu je privremeno oduzeta po potvrdi o privremeno oduzetim predmetima PU Kruševac Ku.br.168-41/18 od 17.09.2018. godine i određeno je da će se po pravnosnažnosti odluke, sa oduzetim predmetima, postupiti u skladu sa odredbama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija. Navedenom presudom, okrivlјeni je obavezan da, na ime paušala plati sudu novčani iznos od 5.000,00 dinara, a na ime troškova krivičnog postupka Višem javnom tužilaštvu u Kruševcu, novčani iznos od 58.280,34 dinara.

Žalbom branioca okrivlјenog, ukazuje se da je pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba krivičnog postupka iz člana 438 stav 1 tačka 11 ZKP i povredom iz člana 438 stav 2 tačka 2 ZKP, tvrdnjom da je izreka presude nerazumlјiva, da u obrazloženju pobijane presude nisu navedeni razlozi o činjenicama koje su predmet dokazivanja, a da su razlozi koji su dati nejasni i u znatnoj meri protivrečni i da postoji znatna protivrečnost između onoga što se navodi o razlozima presude, o sadržini isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku, a da sve to presudu čini u toj meri manjkavom, da nije moguće ispitati njenu zakonitost i pravilnost. Pobijajući prvostepenu presudu, žalbom branioca okrivlјenog ukazuje se da su tokom krivičnog postupka, pre svega u predistražnom postupku, prilikom saslušanja okrivlјenog, tada u svojstvu osumnjičenog, napravlјeni brojni propusti, usled kojih je zapisnik o saslušanju osumnjičenog pred policijom od 17.09.2018. godine, nezakonit dokaz i kao takav ne može se koristiti u postupku, a samim tim ne može biti ni dokaz na kome se zasniva osuđujuća presuda. Navodima iz žalbe branioca okrivlјenog, ukazuje se da prilikom ispitivanja okrivlјenog pred policijom, nisu ispoštovane norme, odnosno pravila predviđena članom 289, 88, 86, 76 i 68 ZKP i da je, shodno odredbi člana 289 stav 2 i člana 68 ZKP, policija bila dužna da okrivlјenog odmah pouči o pravu na izabranog branioca koji će pristupiti njegovom saslušanju i da mu omogući dovolјno vremena da sebi obezbedi izabranog branioca i pripremi odbranu.

Po nalaženju Apelacionog suda, a imajući u vidu da je okrivlјeni, prilikom saslušanja u policiji, prihvatio imenovanje branioca po službenoj dužnosti, o čemu svedoči njegova saradnja sa istim (obzirom da je odbrani, koju je okrivlјeni dao, prethodio poverlјiv razgovor sa njegovim braniocem), spremnost da odbranu iznese u njegovom prisustvu i odustvo bilo kakvh primedbi u vezi sa tim, to je odbrana okrivlјenog data pred policijom, u svemu u skladu sa odredbom člana 289 i člana 68 ZKP, i na istoj se može zasnivati sudska odluka (presuda Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Almaši protiv Srbije, broj 21388/15 od 08.10.2019. godine). Naime, uvidom u zapisnik PU Kruševac od 17.09.2018. godine, utvrđuje se da je, tada osumnjičeni, AA nakon što je propisno poučen o svojim pravima, pristao da svoju odbranu da pred policijom, u prisustvu branioca po službenoj dužnosti i da je zapisnik potpisan bez primedbi i od strane osumnjičenog i od strane njegovog branioca, a odbrani koja je tom prilikom data, prethodio je poverlјiv razgovor sa braniocem.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde