Foks, Kempbel i Hartli protiv Ujedinjenog Kraljevstva

Država na koju se presuda odnosi
Ujedinjeno Kraljevstvo
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
12244/86, 12245/86, 12383/86
Stepen važnosti
1
Jezik
Srpski
Datum
30.08.1990
Članovi
5
5-1
5-1-c
5-2
5-4
5-5
13
41
Kršenje
5-1
5-5
Nekršenje
5-2
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-1) Zakonito hapšenje ili pritvor
(Čl. 5-1) Sloboda ličnosti
(Čl. 5-1) Bezbednost ličnosti
(Čl. 5-2) Obaveštenje bez odlaganja
(Čl. 5-4) Pokretanje postupka
(Čl. 5-5) Naknada
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 13 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-2f) Delotvorni pravni lek
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Prvi i drugi podnosilac, g. Bernard Foks i gđa Mer Kembel su u braku, ali žive odvojeno. Oboje imaju prebivalište u Belfastu, u Severnoj Irskoj. Dana 5. februara 1986. zaustavila ih je policija u Belfastu i odvela u stanicu Vudborn Kraljičine policije u Alsteru, gde je izvršen kompletan pretres vozila u kome su se prethodno nalazili. Samo 25 minuta po dolasku u policijsku stanicu u 15.40, zvanično su uhapšeni na osnovu glave 11 (1) Zakona Severne Irske (o vanrednim merama) iz 1978. godine. Rečeno im je da su uhapšeni na osnovu te glave i to zato što je policajac koji ih je zaustavio i lišio slobode posumnjao da su teroristi. Takođe im je rečeno da mogu biti zadržani u pritvoru do 72 sata. Prebačeni su u policijski biro Kaselre, gde ih je policija odvojeno ispitivala istog dana u vremenu od 20.15 do 22. Dok su bili u pritvoru g. Foksu i gđi Kembel postavljana su pitanja o njihovom navodnom angažovanju tog dana na prikupljanju obaveštajnih podataka i kurirskom radu za Privremenu irsku republikansku armiju. Takođe su ispitivani o navodnom članstvu u toj organizaciji. Po tvrdnji Države, policija je u trenutku kada je zaustavila automobil već imala određene informacije koje su mogle da potkrepe sumnje protiv njih. Protiv nijednog od njih dvoje nije podneta krivična prijava. Prvi podnosilac predstavke oslobođen je 7. februara 1986. u 11.40, dok je drugi podnosilac predstavke puštena na slobodu pet minuta kasnije. S izuzetkom vremena koje je bilo potrebno da budu odvedeni u policijsku stanicu, prvi podnosilac predstavke je dakle bio u pritvoru 44 sata, dok je drugi podnosilac predstavke bila u pritvoru 44 sata i 5 minuta. Onog trenutka kada su uhapšeni i g. Foksu i gđi Kembel pokazan je papir na kome je bilo odštampano obaveštenje koje je policija sačinila za lica koja bivaju zadržani u policijskom pritvoru; u tom tekstu su im objašnjena njihova prava. Nisu izvedeni pred sudiju niti im je pružena ikakva druga mogućnost da podnesu zahtev za privremeno puštanje na slobodu uz kauciju. Oboje su 6. februara započeli postupak za ispitivanje zakonitosti pritovora (habeas corpus), ali su oslobođeni pre no što je taj podnesak stigao na red za razmatranje pred sudijom.

G. Foks je 1979. godine bio proglašen krivim za posedovanje nekoliko eksplozivnih naprava, i za to je bio osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora čija je ukupna dužina iznosila 12 godina, i za pripadništvo u IRA, za šta je osuđen na pet godina, s tim da obe kazne budu istovremeno izdržane. Gđa Kembel je bila osuđena na 18 meseci uslovno 1979. godine pošto je proglašena krivom za umešanost u krivična dela u vezi s eksplozivnim napravama i sredstvima.

Treći podnosilac predstavke, g. Samjuel Hartli, ima prebivalište u Voterfutu, okrug Antrim u Severnoj Irskoj. Uhapšen je 18. avgusta 1986. u 7.55 u svome domu, u prisustvu roditelja. U trenutku hapšenja saopšteno mu je da se hapšenje vrši na osnovu glave 11 (1) Zakona iz 1978. godine budući da postoji sumnja da je on terorista. Odveden je u policijsku stanicu u Antrimu gde mu je, čim je stigao, pokazan papir s tekstom obaveštenja za osobe koje odlaze u policijski pritvor. Policija ga je tamo i ispitivala od 11.05 do 12.15. G. Hartli je bio osumnjičen za umešanost u jednu otmicu koja se dogodila nešto ranije tokom istog meseca u Balimeni, kada su naoružani maskirani ljudi silom oteli jednog mladića i ženu. Smatralo se da oni koji su bili umešani u tu otmicu imaju veze s Privremenom IRA. Verovalo se da je otmica izvršena s motivom da se mlada žena primora da povuče navode o silovanju koje je prethodne godine dala i na osnovu kojih je jedan čovek proglašen krivim i osuđen na tri godine zatvora. Država je na saslušanju pred Komisijom saopštila kako se iz zapisnika koji ona poseduje s prvog razgovora s g. Hartlijem vidi da su mu postavljena pitanja o terorističkim aktivnostima u toj specifičnoj, maloj geografskoj oblasti i o njegovoj povezanosti s Privremenom IRA. U zapisniku nema više detalja o tome, ali je reč o području u kome se dogodila pomenuta otmica. Podnosilac predstavke g. Hartli negirao je bilo kakvu umešanost u otmicu, ali nije osporio tvrdnju Države da je o tome bio ispitivan. Protiv njega nije podneta krivična prijava. Oslobođen je 19. avgusta 1986. u 14.10, posle 30 sati i 15 minuta u pritvoru. Nije poveo nikakav postupak u vezi sa svojim hapšenjem ili pritvorom.

Podnosioci su uputili predstavke zbog toga što su uhapšeni i držani u pritvoru na osnovu krivičnopravnih zakonskih propisa donetih radi borbe protiv terorizma u Severnoj Irskoj. Podnosioci predstavki tvrde da je navodno došlo do kršenja člana 5, stav 1 Konvencije. Oni su osporili to da su uhapšeni i držani u pritvoru na osnovu "opravdane" sumnje da su počinili krivično delo. Glava 11 (1) Zakona iz 1978. po kome su uhapšeni, propisuje da "svaki policajac može bez naloga da uhapsi ma koju osobu za koju posumnja da je terorista". U predstavkama se navodi da je ovaj odeljak sam po sebi u direktnoj suprotnosti sa članom 5, stav 1 (c) u tom smislu da ne sadrži nikakav zahtev za "opravdanošću". Pored toga, podnosioci predstavke smatraju da svrha njihovog hapšenja nije bilo izvođenje pred "nadležni sudski organ" već prikupljanje informacija, bez nužne namere da budu optuženi za krivično delo.

Sud ističe da opravdanost sumnje na kojoj hapšenje mora da počiva predstavlja suštinski deo mera bezbednosti protiv proizvoljnog hapšenja i pritvaranja, kako je to navedeno u članu 5, stav 1 (c). Sud se slaže s Komisijom i Državom da postojanje "opravdane sumnje" podrazumeva postojanje činjenica ili informacija koje bi zadovoljile objektivnog posmatrač a u tom smislu da je lice o kome je reč moglo počiniti to krivično delo. Međutim, od okolnosti samog slučaja zavisiće šta će biti smatrano kao "opravdano". U tom smislu, i zločin terorizma takođe spada u posebnu kategoriju. Zbog prisutnog rizika od gubitka života i ljudskih patnji, policija je dužna da deluje maksimalno hitno u postupanju na osnovu svih raspoloživih informacija, uključujući tu i informacije dobijene iz tajnih izvora. Sem toga, policija često mora da hapsi osumnjičene teroriste na osnovu informacija koje jesu pouzdane, ali koje ne mogu biti otkrivene osumnjičenome niti predočene na Sudu kao potvrda i potkrepa optužbe, a da time ne bude ugrožen izvor informacija. Kao što je Država naglasila, s obzirom na teškoće koje su prirođene istrazi i gonjenju krivičnih dela vezanih za terorizam u Severnoj Irskoj, "opravdanost" sumnje na kojoj se takva hapšenja baziraju ne može uvek biti procenjena u skladu s istim standardima koji se primenjuju u odnosu na konvencionalna krivična dela. Ipak, ni hitnošću potrebe za rešavanjem zločina terorizma ne može se opravdati nastojanje da se "opravdanost" tumači toliko široko da se ugrozi suština mera bezbednosti zajamčenih članom 5, stav 1 (c).

Sud prihvata tezu da su hapšenje i držanje u pritvoru svakog od troje podnosilaca predstavki bili utemeljeni na bona fide sumnji da su on ili ona teroristi, kao i da je svako od njih, uključujući tu i g. Hartlija, bio tokom pritvora ispitivan o konkretnim terorističkim akcijama za učešće u kojima je bio, odnosno bila, sumnjičena. Činjenica da su g. Foks i gđa Kembel oboje prethodno bili osuđivani za teroristička krivična dela u vezi s IRA, mada može da potkrepi sumnju koja ih povezuje s krivičnim delima terorističkog tipa, ipak sama po sebi ne može predstavljati isključivi osnov za sumnju kojom bi se opravdalo njihovo hapšenje 1986. godine, dakle sedam godina docnije. Činjenica da su svi podnosioci predstavke, tokom pritvora, bili ispitivani o konkretnim terorističkim akcijama samo potvrđuje da su policajci koji su ih hapsili stvarno sumnjali u to da su oni učestvovali u tim aktima, ali ne može zadovoljiti objektivnog posmatrača i dokazati mu da su podnosioci predstavki zaista mogli da počine ta dela. Svi navedeni elementi po sebi nisu dovoljni da podrže zaključak po kome je postojala "opravdana sumnja". Država nije predočila nikakav dodatni materijal na kome se temeljila sumnja protiv podnosilaca predstavki. Objašnjenje Države stoga ne zadovoljava minimalne standarde propisane članom 5, stav 1 (c) za prosuđivanje opravdanosti sumnje na kojoj se temelji hapšenje pojedinačnog lica. Prema tome, Sud smatra da je prekršena Konvencija u članu 5, stav 1.

Podnosioci predstavke u svojoj predstavci navode da je prekršen član 5, stav 2, koji propisuje da svako ko je uhapšen biće odmah, i to na jeziku koji razume, obavešten o razlozima za svoje hapšenje i o svakoj optužbi protiv njega. Kada su odvedeni u pritvor, g. Foksu, gđi Kembel i g. Hartliju policajac koji ih je hapsio rekao im je samo da su uhapšeni na osnovu glave 11 (1) Zakona iz 1978. godine pod sumnjom da su teroristi. Ovako svedena indikacija pravnog osnova za hapšenje, sama po sebi, nije dovoljna za svrhu člana 5, stav 2. Međutim, posle hapšenja, sve podnosioce predstavke policija je ispitivala o njihovoj navodnoj umešanosti u konkretna krivična dela i o tome što se sumnja da su bili pripadnici zabranjenih organizacija. Prema tome, nema osnova da ova ispitivanja nisu bila takva da podnosioci predstavki na osnovu njih ne bi mogli da shvate zbog čega su uhapšeni. To znači da im je za vreme ispitivanja skrenuta pažnja na razloge zbog kojih se sumnja da su teroristi. U odnosu na vreme koje su proveli u pritvoru, Sud ističe da u kontekstu ovog slučaja intervali od svega nekoliko sati ne mogu biti smatrani vremenom koje prekoračuje vremensko ograničenje propisano odredbom o hitnosti u članu 5, stav 2.
Iz ovih razloga, Sud zaključuje da nije bilo kršenja člana 5, stav 2 ni prema kome od podnosilaca predstavke.

Podnosioci predstavke smatraju da zato što Konvencija nije inkorporirana u pravo Ujedinjenog Kraljevstva, oni nisu bili u mogućnosti da ospore zakonitost svog lišavanja slobode pred domaćim sudovima u skladu sa članom 5, stav 4. Sud ističe da si G. Foks i gđa Kembel bili u pritvoru otprilike 44 sata, dok je g. Hartli bio u pritvoru oko 30 sati (vidi gore stavove 10 i 14). G. Hartli nije pokrenuo postupak u vezi sa svojim hapšenjem ili držanjem u pritvoru. S druge strane, sutradan po svome hapšenju, g. Foks i gđa Kembel pokrenuli su postupak na osnovu načela habeas corpus, ali su oboje oslobođeni pre no što je predmet stigao pred sudiju na razmatranje. Sve troje podnosilaca predstavki brzo su pušteni na slobodu, pre no što je došlo do bilo kakve sudske kontrole njihovog pritvaranja. Sud nije nadležan da presuđuje in abstracto o tome da li bi, da nije bilo tako, razmere raspoloživih pravnih lekova bile ili ne bi bile takve da zadovoljavaju zahteve postavljene u članu 5, stav 4. Prema tome, Sud ne smatra da je neophodno da ispita suštinu žalbi koje su u svojim predstavkama naveli podnosioci na osnovu člana 5, stav 4.

Podnosioci predstavki su dalje naveli da je došlo do kršenja člana 5, stav 5. Pošto Sud smatra da su njihovo hapšenje i držanje u pritvoru predstavljali kršenje stava 1 člana 5 i da ovo kršenje nije moglo dovesti, ni pre ni posle zaključivanja Suda u ovoj presudi, do utuživog prava na naknadu žrtvama pred severnoirskim sudovima, Sud nalazi da je prekršen stav 5 člana 5 i to u odnosu na sve troje podnosilaca predstavki.

Podnosioci predstavke su u predstavkama naveli da činjenične okolnosti njihovih slučajeva ukazuju i na kršenje člana 13. Sud ne smatra nužnim da razmotri ovu pritužbu.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

VEĆE

Predmet FOKS, KEMBEL I HARTLI PROTIV UJEDINJENOG KRALJEVSTVA

(Predstavka br. 12244/86; 12245/86; 12383/86)

  PRESUDA

STRAZBUR

30. avgust 1990.

Evropski sud za ljudska prava, zasedajući, u skladu sa članom 43 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija) i odgovarajućim odredbama Poslovnika Suda, u veću sastavljenom od sledećih sudija:

g. R. RIZDAL (RYSSDAL), predsednik
g. Dž. KREMONA (CREMONA)
g. Ž. PINJEIRO FARINA (PINHEIRO FARINHA)
Ser VINSENT EVANS (VINCENT EVANS)
g. R. BERNHARD (BERNHARDT)
g. S. K. MARTENS (MARTENS)
gđa E. PALM (PALM)
kao i g. M.-A. Ejsen (Eissen), sekretar, i G. H. Pecold (Petzold), zamenik sekretara,

pošto je razmotrio predmet na zatvorenoj sedinici 29. marta i 26. juna 1990, izriče sledeću presudu usvojenu na poslednji pomenuti dan:

POSTUPAK

  1. Slučaj je Sudu uputila Evropska komisija za ljudska prava (u daljem tekstu: Komisija) 13. jula 1989. godine, u okviru tromesečnog roka utvrđenog članom 32, stav 1 i članom 47 (čl. 32-1, čl. 47) Konvencije. Polazište predmeta čine tri predstavke (br. 12244/86, 12245/86 i 12383/86) podnete Komisiji protiv Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Severne Irske na osnovu člana 25 Konvencije; predstavke su 16. juna 1986. podneli g. Bernard Foks (Bernard Fox) i gđa Mer Kembel (Maire Campbell), odnosno 2. septembra 1986. g. Samjuel Hartli (Samuel Hartley), sve troje državljani Irske. Zahtev Komisije odnosio se na članove 44 i 48 i na izjavu kojom je Ujedinjeno Kraljevstvo priznalo obaveznu nadležnost Suda (čl. 46). Cilj ovog zahteva bio je da Sud izrekne svoj zaključak o tome da li činjenice ovog slučaja ukazuju na to da je država-ugovornica prekršila obaveze koje ima na osnovu članova 5 i 13 Konvencije.
  2. Odgovarajući na zahtev sačinjen u skladu s pravilom 33, stav 3 (d) Poslovnika Suda, podnosioci su izjavili da žele da učestvuju u postupku i odredili su advokata koji će ih predstavljati (pravilo 30).
  3. U veću koje je formirano nalazili su se: ex officio član ser Vinsent Evans, izabrani sudija britanskog državljanstva (čl. 43 Konvencije) i g. R. Rizdal, predsednik Suda (pravilo 21, st. 3 (b)). U prisustvu sekretara predsednik je, 23. avgusta 1989, žrebom izvukao imena ostalih petoro članova, poimenično g. Dž. Kremone, g. Ž. Pinjeira Farine, g. R. Makdonalda, g. S. K. Martensa i gđe E. Palm (čl. 43 in fine Konvencije i pravilo 21, st. 4). Docnije je g. Makdonalda zamenio sudija zamenik g. R. Bernhart, pošto g. Makdonald nije više mogao da učestvuje u postupku (pravilo 24, st. 1).
  4. G. Rizdal preuzeo je funkciju predsednika veća (pravilo 21, st. 5) i preko sekretara konsultovao zastupnika Vlade Ujedinjenog Kraljevstva (u daljem tekstu: Država), delegata Komisije i predstavnika podnosilaca o potrebi za otpočinjanjem postupka u pisanoj formi (pravilo 37, st. 1). Posle toga je, u skladu s nalozima i smernicama predsednika, Sekretarijat dobio podnesak Države 19. decembra 1989, podnesak podnosilaca predstavke 10. januara 1990, dodatke tom podnesku dva dana kasnije i, dana 9. marta 1990. godine, zahtev podnosilaca predstavke za pravičnu naknadu u skladu sa članom 50 Konvencije. Komisija je pismom koje je stiglo 8. februara 1990. godine u Sekretarijat obavestila sekretara da delegat nije predložio da podnese podnesak.
  5. Posle konsultovanja, preko sekretara, svih onih koji će se pojaviti pred Sudom, predsednik je 21. decembra 1989. godine odredio da usmena rasprava treba da počne 26. marta 1990. (pravilo 38).
  6. Rasprava je održana u Sudu u Strazburu navedenog datuma. Sud je pre toga održao pripremnu sednicu.

Pre sudom su se pojavili:

(a) u ime Države
g. M. Vud (Wood), pravni savetnik, Ministarstvo spoljnih poslova, zastupnik,
g. B. Kar (Kerr), Q. C.
g. N. Braca (Bratza), Q. C. savetnici,

(b) u ime Komisije
g. C. Rozakis (Rozakis), delegat,

(c) u ime podnosilaca predstavki
g. R. Vir (Weir), Q. C.,
g. S. Trejsi (Treacy), advokat-savetnik,
g. P. Maden (Madden), advokat.

Sud je saslušao obraćanja g. Kera u ime Države, g. Rozakisa u ime Komisije i g. Vira u ime podnosilaca predstavke, kao i njihove odgovore na pitanja koja im je postavio.

  1. Na tom ročištu i docnije, o raznim drugim datumima, podnosioci predstavke i Država predočili su izvestan broj dokumenata u vezi sa sudskim i ostalim troškovima na čiju naknadu polažu pravo na osnovu člana 50 Konvencije.

ČINJENICE

I. POSEBNE OKOLNOSTI SLUČAJA

A. Slučaj g. Foksa i gđe Kembel

  1. Prvi i drugi podnosilac, g. Bernard Foks i gđa Mer Kembel su u braku, ali žive odvojeno. Oboje imaju prebivalište u Belfastu, u Severnoj Irskoj.
  2. Dana 5. februara 1986. zaustavila ih je policija u Belfastu i odvela u stanicu Vudborn Kraljičine policije u Alsteru (u daljem tekstu: RUC) gde je izvršen kompletan pretres vozila u kome su se prethodno nalazili. Samo 25 minuta po dolasku u policijsku stanicu u 15.40, zvanično su uhapšeni na osnovu glave 11 (1) Zakona Severne Irske (o vanrednim merama) iz 1978. godine (u daljem tekstu: Zakon iz 1978, vidi niže navedeni stav 16). Rečeno im je da su uhapšeni na osnovu te glave i to zato što je policajac koji ih je zaustavio i lišio slobode posumnjao da su teroristi. Takođe im je rečeno da mogu biti zadržani u pritvoru do 72 sata. Prebačeni su u policijski biro Kaselre, gde ih je policija odvojeno ispitivala istog dana u vremenu od 20.15 do 22.
  3. Dok su bili u pritvoru g. Foksu i gđi Kembel postavljana su pitanja o njihovom navodnom angažovanju tog dana na prikupljanju obaveštajnih podataka i kurirskom radu za Privremenu irsku republikansku armiju (u daljem tekstu: Privremena IRA). Takođe su ispitivani o navodnom članstvu u toj organizaciji. Po tvrdnji Države, policija je u trenutku kada je zaustavila automobil već imala određene informacije koje su mogle da potkrepe sumnje protiv njih. Protiv nijednog od njih dvoje nije podneta krivična prijava. Prvi podnosilac predstavke oslobođen je 7. februara 1986. u 11.40, dok je drugi podnosilac predstavke puštena na slobodu pet minuta kasnije. S izuzetkom vremena koje je bilo potrebno da budu odvedeni u policijsku stanicu, prvi podnosilac predstavke je dakle bio u pritvoru 44 sata, dok je drugi podnosilac predstavke bila u pritvoru 44 sata i 5 minuta.
  4. Onog trenutka kada su uhapšeni i g. Foksu i gđi Kembel pokazan je papir na kome je bilo odštampano obaveštenje koje je policija sačinila za lica koja bivaju zadržani u policijskom pritvoru; u tom tekstu su im objašnjena njihova prava. Nisu izvedeni pred sudiju niti im je pružena ikakva druga mogućnost da podnesu zahtev za privremeno puštanje na slobodu uz kauciju. Oboje su 6. februara započeli postupak za ispitivanje zakonitosti pritovora (habeas corpus), ali su oslobođeni pre no što je taj podnesak stigao na red za razmatranje pred sudijom.
  5. G. Foks je 1979. godine bio proglašen krivim za posedovanje nekoliko eksplozivnih naprava, i za to je bio osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora čija je ukupna dužina iznosila 12 godina, i za pripadništvo u IRA, za šta je osuđen na pet godina, s tim da obe kazne budu istovremeno izdržane. Gđa Kembel je bila osuđena na 18 meseci uslovno 1979. godine pošto je proglašena krivom za umešanost u krivična dela u vezi s eksplozivnim napravama i sredstvima.

B. Slučaj g. Hartlija

  1. Treći podnosilac predstavke, g. Samjuel Hartli, ima prebivalište u Voterfutu, okrug Antrim u Severnoj Irskoj. Uhapšen je 18. avgusta 1986. u 7.55 u svome domu, u prisustvu roditelja. U trenutku hapšenja saopšteno mu je da se hapšenje vrši na osnovu glave 11 (1) Zakona iz 1978. godine budući da postoji sumnja da je on terorista. Odveden je u policijsku stanicu u Antrimu gde mu je, čim je stigao, pokazan papir s tekstom obaveštenja za osobe koje odlaze u policijski pritvor. Policija ga je tamo i ispitivala od 11.05 do 12.15.
  2. G. Hartli je bio osumnjičen za umešanost u jednu otmicu koja se dogodila nešto ranije tokom istog meseca u Balimeni, kada su naoružani maskirani ljudi silom oteli jednog mladića i ženu. Smatralo se da oni koji su bili umešani u tu otmicu imaju veze s Privremenom IRA. Verovalo se da je otmica izvršena s motivom da se mlada žena primora da povuče navode o silovanju koje je prethodne godine dala i na osnovu kojih je jedan čovek proglašen krivim i osuđen na tri godine zatvora. Država je na saslušanju pred Komisijom saopštila kako se iz zapisnika koji ona poseduje s prvog razgovora s g. Hartlijem vidi da su mu postavljena pitanja o terorističkim aktivnostima u toj specifičnoj, maloj geografskoj oblasti i o njegovoj povezanosti s Privremenom IRA. U zapisniku nema više detalja o tome, ali je reč o području u kome se dogodila pomenuta otmica. Podnosilac predstavke g. Hartli negirao je bilo kakvu umešanost u otmicu, ali nije osporio tvrdnju Države da je o tome bio ispitivan. Protiv njega nije podneta krivična prijava. Oslobođen je 19. avgusta 1986. u 14.10, posle 30 sati i 15 minuta u pritvoru. Nije poveo nikakav postupak u vezi sa svojim hapšenjem ili pritvorom.

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Uvod

  1. U proteklih 20 godina stanovništvo Severne Irske, koje ukupno broji 1,5 miliona ljudi, bilo je podvrgnuto kampanji terorizma (vidi presudu u predmetu Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 18. januara 1978, Serija A br. 25, str. 9-31, st. 11-77, kao i presudu u predmetu Brogan i ostali od 29. novembra 1988, Serija A br. 145-B, str. 21, st. 25). Više od 2.750 ljudi, uključujući gotovo 800 pripadnika snaga bezbednosti, bilo je ubijeno, dok je njih 31.900 ranjeno ili je pretrpelo povrede koje su za posledicu imale trajni invaliditet. Kampanja terora proširila se i na ostatak Ujedinjenog Kraljevstva, kao i na kontinentalnu Evropu. U pokušaju da se reši ova situacija u Severnoj Irskoj doneti su posebni zakoni. Tako je donet Zakon iz 1978, kao i zakoni koji su mu prethodili, Zakon o vanrednim merama u Severnoj Irskoj iz 1973. (u daljem tekstu: Zakon iz 1973), kao i Zakon o izmenama i dopunama Zakona o vanrednim merama u Severnoj Irskoj iz 1975. godine (u daljem tekstu: Zakon iz 1975), kako bi se snagama bezbednosti omogućilo da se delotvornije hvataju u koštac s pretnjom terorizma.

B. Glava 11 Zakona iz 1978

  1. Glava 11 Zakona iz 1978. između ostalog je sadržala deo koji se odnosi na ovlašćenje za hapšenje. Relevantni deo glave 11, koja je 1987. stavljena van snage, propisuje sledeće:

"1. Svaki policajac može bez naloga uhapsiti bilo koju osobu za koju posumnja da je terorista. (...)

 3. Osoba uhapšena po osnovu ove glave neće biti držana u pritvoru na osnovu tog ovlašćenja za hapšenje duže od 72 sata po hapšenju, a glava 132 Zakona o sudovima-magistratima (u Severnoj Irskoj) iz 1964. i glava 50 (3) Zakona o deci i mladima (u Severnoj Irskoj) iz 1968. godine (zahtev da uhapšeno lice bude izvedeno pred magistrat najdalje 48 sati po hapšenju) neće biti primenjivana na ta lica".

Pododeljak (2) daje ovlašćenje policiji da uđe u prostorije u kojima se nalazio osumnjičeni za terorizam i izvrši pretres, što važi i za prostorije za koje se samo sumnja da se osumnjičeni u njima nalazi. Na osnovu pododeljka (4) policajac ima pravo da lica uhapšena po osnovu glave 11 fotografiše, da im uzme otiske prstiju i šaka.

  1. Glava 31 (1) Zakona iz 1978. godine definiše pojmove "terorista" i "terorizam". Terorista je "lice koje je umešano ili je bilo umešano u izvođenje ili pokušaj izvođenja bilo kog terorističkog akta ili u usmeravanje, organizovanje ili podučavanje drugih lica u terorističke svrhe". Terorizam je definisan kao "primena nasilja u političke svrhe i ona obuhvata svaku primenu nasilja u cilju izazivanja straha u javnosti ili jednom delu javnosti".             Na osnovu glave 21 Zakona iz 1978. i Priloga 2 uz taj Zakon, neke organizacije su zabranjene - jedna od njih je IRA, uključujući Privremenu IRA. Krivično je delo pripadništvo takvoj organizaciji ili popularisanje pripadništva takvoj organizaciji, pridobijanje i podsticanje podrške za jednu takvu organizaciju, svesno davanje ili primanje bilo kakvih priloga za takvu organizaciju, pridobijanje ili pozivanje drugog lica da postane član te organizacije, kao i ispunjavanje njenih naredbi ili prenošenje njenih smernica ili zahteva u svojstvu člana organizacije.
  2. Ovlašćenje za hapšenje i držanje u pritvoru po osnovu glave 11 Zakona iz 1978. izvorno je predstavljalo integralni deo koncepta privremenog lišenja slobode koji je uveden Zakonom iz 1973. godine kako bi zamenio dotadašnju mogućnost internacije (vidi prethodno navedenu presudu u predmetu Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Serija A br. 25, str. 38-39, st. 88). Ovaj koncept (onako kako je potvrđen zakonima iz 1975. i 1978. godine) docnije je stavljen van snage, s izuzetkom glave 11, te su ovlašćenja po tom osnovu korišćena kao stalna ovlašćenja za neometano hapšenje i držanje u pritvoru do 72 sata. Otkako je 1973. stupio na snagu zakon kojim je dato jedno ovakvo ovlašćenje, on je bio podvrgavan periodičnoj reviziji i izmenama i dopunama u parlamentu. Tako su na osnovu Zakona iz 1978 (glava 33) relevantne odredbe postale obnovljive i zaista su obnavljane svakih šest meseci sve dok 1987. nisu ukinute.
  3. Godine 1983. državni sekretar za Severnu Irsku pozvao je ser Džordža Bejkera, penzionisanog uglednog pravnika koji je ranije zauzimao visoko mesto u sudskoj hijerarhiji da prouči funkcionisanje Zakona iz 1978. kako bi utvrdio da li se njime uspostavlja valjana ravnoteža između održavanja što je moguće višeg nivoa sloboda pojedinca i istovremenog davanja snagama bezbednosti i sudovima adekvatnih ovlašćenja za zaštitu javnosti od terorističkih zločina. U izveštaju objavljenom aprila 1984. (Command Paper, Cmnd. 9222) iznet je čitav niz predloga. U svom izveštaju ser Džordž Bejker je između ostalog naveo i sledeće primedbe:

"263. U celini gledano, mislim da nije ni od kakve koristi da se, ako predloge sačinjavamo 1984. godine vraćamo i na period od pre 1973. godine, ali verujem da je, kako bismo shvatili glave posvećene hapšenju i pritvoru u Zakonu iz 1978. korisno da primetimo da je Odredbom 10 Zakona o specijalnim ovlašćenjima (Severna Irska) iz 1922. bilo propisano:

'Svaki policajac-pripadnik RUC može, radi očuvanja mira i održavanja reda, izvršiti hapšenje bez naloga i odvesti osobu u pritvor na najduže 48 sati, u svrhu ispitivanja'."

Ovo opšte ovlašćenje za hapšenje radi ispitivanja nije u celosti ukinuto kada je Vestminster stavio van snage Zakon o specijalnim ovlašćenjima. Ono je preformulisano i u određenoj meri ponovo uvedeno u Zakon iz 1978. i zakone iz 1974. i 1976. o sprečavanju terorizma (privremene odredbe) (u daljem tekstu: PTA). Nigde se, međutim, u tim zakonskim tekstovima ne pojavljuju reči "radi ispitivanja".

To je ostavljeno kao nešto što se podrazumeva i spada u tumačenje. Široko su rasprostranjene kritike zbog navodnog korišćenja hapšenja "radi prikupljanja informacija" ili obaveštajnih podataka niskog stupnja i uznemiravanja. Možda bi bilo bolje ako bi ovlašćenja RUC bila izričito naznačena u zakonu i, razume se, povezana s odgovarajućom kontrolom. Tezu da policija ima takva ovlašćenja na osnovu PTA prihvatio je sudija Apelacionog suda Lauton u Engleskom apelacionom sudu (krivično odeljenje) u predmetu R. protiv Hotona (1987) Criminal Appeal Reports 197.

264. Za razliku od odredaba Zakona iz 1978. godine koje se odnose na suđenja za krivična dela terorizma i zbog kojih nije potrebno da se delimično odstupi od člana 6 Evropske konvencije, one odredbe koje se odnose na ovlašćenja u pogledu hapšenja po svemu sudeći jesu u suprotnosti s minimalnim zahtevima člana 5. Stoga je Ujedinjeno Kraljevstvo obavestilo (generalnog sekretara Saveta Evrope) o delimičnom odstupanju, u skladu s odredbama člana 15. Član 5, stav 1 (c) zahteva da postoji opravdana sumnja da je neko počinio krivično delo i da bi mogao biti uhapšen kako bi bio izveden pred nadležni sud. Glava 11 (Zakona iz 1978) ne zahteva nijedan od tih uslova, niti je čak nužno postojanje krivičnog dela. ... Zato je poželjna svaka akcija koja se može preduzeti da se izbegne da se Ujedinjeno Kraljevstvo ubuduće opravdava za kršenje Konvencije pozivanjem na saopštenje o delimičnom odstupanju.

(...)

Sumnja ili opravdana sumnja

280. Samo bi pravnik ili zakonodavac mogao da posumnja (ili opravdano da posumnja?) da ovde postoji razlika. Razlika, međutim, svakako postoji jer, kako kažu sudije s kojima se ja slažem, mora biti da je parlament imao jasnu nameru čim je upotrebio oba izraza. Test za glavu 11 je vrlo subjektivan: da li je izvršilac hapšenja posumnjao u uhapšenika? Ako je njegova sumnja iskrena i istinska sumnja da je uhapšenik zapravo terorista, onda sud ne može dalje istraživati to kako je on i u kojoj meri iskoristio svoja ovlašćenja. Međutim, tamo gde postoji zahtev za opravdanu sumnju onda sud treba da donese odluku u pogledu "opravdanosti" sumnje. To je objektivni standard. Sud može razmotriti činjenice koje podstiču sumnju da bi utvrdio da li one mogu zajedno da tvore opravdani uzrok. Opravdana sumnja, sama po sebi, ispunjava niže standarde nego što je to slučaj s dokazima neophodnim da se dokaže prima facie predmet.

281. Kazivanje iz druge ruke ("rekla-kazala") može biti osnov za opravdanu sumnju, ali ne može biti dovoljno za optužbu. Evropski sud za ljudska prava - Odabrane presude Jedinu opasnost koju mogu da predvidim ukoliko se sumnji doda i zahtev za njenom opravdanošću jeste to da činjenice koje podstiču sumnju mogu poticati od poverljivog izvora koji ne može biti obelodanjen na sudu u građanskoj parnici zbog nezakonitog hapšenja. Protivan ovome je zahtev za opravdanu sumnju u glavi 12 PTA koji je RUC estenzivnije koristila tokom 1982. i 1983. godine. Evo brojčanih podataka o hapšenjima: Na osnovu glave 11 (Zakon iz 1978) Na osnovu glave 12 PTA 1982 1.902 828 1983. (do 1. oktobra) 964 883 ... Kriterijum na osnovu koga je biran zakonski osnov za hapšenje u svakom konkretnom slučaju bila je dužina vremena za koje se očekuje da ga lice provede u zatvoru; taj kriterijum može biti zadržan.

(...)

283. Nisu mi dati nikakvi dokazi koji bi potkrepili tezu da je faktor u odlučivanju da li će se koristiti glava 11 umesto glave 12 biti odnos između sumnje i opravdane sumnje; čak su mi neki visoki policijski oficiri rekli da to na njih nikada nije uticalo. Takođe shvatam da je policija danas obučena da hapšenje za terorističke inkriminacije tretira kao hapšenje za koje je potrebna sumnja slična onoj neophodnoj u svim drugim slučajevima krivičnih dela. Zato zaključujem da opravdanu sumnju treba tražiti onda kada policajac hapsi bez naloga i da taj uslov treba uključiti u nova ovlašćenja u pogledu hapšenja za koja predlažem da budu zamena za postojeću formulaciju u glavi 11 (1) i u glavi 13 (1).

(...)

285. Nema potrebe da se navede konkretna inkriminacija kada se hapšenje vrši po glavi 11, niti da se osumnjičeni obavesti o osnovu po kome se hapsi, što bi inače bilo potrebno prema običajnom pravu, koje nalaže da "građanin ima pravo da zna pod kojom se optužbom ili sumnjom za koju optužbu lišava slobode". Dovoljno je reći da se hapšenje obavlja na osnovu određene glave zakona zato što postoji sumnja da je on terorista. ..."

  1. Dom lordova je u predmetu Maki protiv šefa policije za Severnu Irsku (McKee v. Chief Constable for Northern Ireland) (1985) razmotrio pitanje korišćenja ovlašćenja hapšenja na osnovu glave 11 (1) (1 A l England Law Reports 1-4). U tom slučaju je Dom lordova zaključio da valjano korišćenje ovlašćenja za hapšenje na osnovu glave 11 zavisi od načina razmišljanja samog policajca koji hapšenje vrši. Neophodno je da policajac koji vrši hapšenje posumnja da je osoba koju hapsi terorista; ako te sumnje nema, onda je hapšenje nezakonito. On može da izgradi tu sumnju na osnovu informacija koje dobija od svog pretpostavljenog, ali ne može da hapsi na osnovu glave 11 samo prema uputstvima pretpostavljenog oficira koji ima tu neophodnu sumnju, ukoliko takvu sumnju ne gaji sam policajac koji hapšenje vrši. Lord Roskil s kojim su se složili ostali lordovi-sudije, zaključio je da sumnja ne mora da bude opravdana sumnja, ali mora da bude iskrena. Zahtev za sumnju u umu policajca koji vrši hapšenje predstavlja subjektivni test. S obzirom na to, sudovi mogu samo da ispituju stepen bona fides u pogledu postojanja sumnje. Jedina pitanja dakle jesu ona koja se odnose na to da li je policajac gajio sumnju i da li je ta sumnja bila iskrena.
  2. Pored toga, hapšenje bez naloga podleže pravilima običajnog prava koja je utvrdio Dom lordova u predmetu Kristi protiv Ličinskog (Christie v. Leachinsky) (1947) apelacioni predmeti 573 na 578 i 600. Uhapšena osoba mora u običnim okolnostima biti informisana o stvarnom osnovu za svoje hapšenje na jeziku koji razume, u trenutku kada se vodi u pritvor, odnosno, ukoliko postoje posebne okolnosti koje bi mogle da posluže kao opravdanje, čim bude opravdano izvodljivo da bude informisana o tom osnovu. Osoba je zakonito uhapšena na osnovu glave 11 (1) Zakona iz 1978. ako je obaveštena da se hapšenje vrši na osnovu te odredbe, to jest, da se hapsi kao neko ko je osumnjičen za terorizam (u predmetu Makelduf (McElduff) (1972) (Northern Ireland Reports 1) i u predmetu Maki protiv Šefa policije, navedeno delo).
  3. Glava 11 (1) Zakona iz 1978. zamenjena je glavom 6 Zakona o vanrednim merama u Severnoj Irskoj 1987. godine, koji je stupio na snagu 15. juna 1987, dakle posle činjenica iz ovog slučaja. Ta nova odredba svodi se na davanje ovlašćenja za ulazak u prostorije i pretres prostorija u svrhu hapšenja lica na osnovu glave 12 Zakona o sprečavanju terorizma (privremene odredbe) iz 1984. (sada glava 14 Zakona o sprečavanju terorizma - privremene odredbe - iz 1989; vidi u prethodno navedenoj presudi u predmetu Brogan i drugi, Serija A br. 145-B, str. 22, st. 30). Ove potonje odredbe izričito ograničavaju ovlašćenja u pogledu hapšenja bez naloga na one slučajeve u kojima postoji "opravdani osnov" za sumnju.

C. Pravni lekovi

  1. Lice koje veruje da je njegovo hapšenje ili pritvaranje na osnovu glave 11 bilo nezakonito ima na raspolaganju dva pravna leka, izrikom (a) žalbu na osnovu habeas corpus, kojom se pritvorenik po hitnom postupku žali zahtevajući da bude pušten na slobodu i (b) građansku parnicu u kojoj traži da mu se isplati odšteta za nezakonito hapšenje (vidi prethodno navedenu presudu u predmetu Brogan i drugi, Serija A br. 145-B, str. 25, st. 39-41). U ma kom od ovih dvaju slučajeva postupak ispitivanja zakonitosti obuhvatio bi proceduralna pitanja kao što je pitanje da li je uhapšena osoba bila valjano informisana o pravom osnovu na temelju koga je uhapšena (Kristi protiv Ličinskog, loc. cit.); i da li su bili ispunjeni uslovi za hapšenje na osnovu glave 11 (1). Kao što je već rečeno, sud neće ispitivati opravdanost sumnje na osnovu koje je hapšenje izvršeno, već samo pitanje da li je policajac koji je hapšenje izvršio iskreno sumnjao (predmet Maki protiv šefa policije).

POSTUPAK PRED KOMISIJOM

  1. G. Foks i gđa Kembel su podneli svoje predstavke (br. 12244/- 886 i 12245/86) Komisiji 16. juna 1986. godine, a g. Hartli je svoju predstavku (br. 12383/86) podneo 2. septembra 1986. godine. Sve troje su tvrdili da njihovo hapšenje i držanje u pritvoru nisu bili opravdani na osnovu člana 5, stav 1 Konvencije i da su takođe prekršeni stavovi 1, 4 i 5 člana 5 Konvencije. Dalje su tvrdili da, protivno članu 13, nisu imali na raspolaganju efikasno pravno sredstvo pred nadležnim nacionalnim organima u pogledu svojih žalbi na kršenje Konvencije. Komisija je 11. decembra 1986. godine naložila da se spoje ove tri predstavke u skladu s pravilom 29 Poslovnika Suda, a 10. maja 1988. godine proglasila je slučaj prihvatljivim.
  2. U izveštaju koji je usvojila 4. maja 1989. godine (čl. 31) Komisija je izrazila mišljenje da je svaki podnosilac predstavke bio žrtva kršenja stava 1, 2 i 5 člana 5, ali ne i kršenja stava 4 (mišljenje je doneto većinom od 9 glasova prema 3). Komisija je takođe zaključila (jednoglasno) da na osnovu člana 13 ovde ne proizilazi nikakvo posebno pitanje. Celokupan tekst mišljenja Komisije i izdvojena mišljenja sadržana u tom izveštaju objavljeni su kao dodatak ove presude.

ZAVRŠNI PODNESCI SUDU

  1. Na javnom ročištu 26. marta 1990. Država je ostala pri suštini zaključnog podneska koji je navela u svom pismenu Sudu, gde je od Suda zatražila: "da odluči i saopšti u vezi sa svakom od tri predstavke:

(i) da navedene činjenice ne ukazuju na kršenja stava 1, 2, 4 ili 5 člana 5 Konvencije;

(ii) da činjenice ne ukazuju na kršenje člana 13 Konvencije, alternativno, da nijedno posebno pitanje ne iskrsava u vezi sa članom 13 Konvencije".

  1. Na istom ročištu podnosioci predstavke su takođe ostali pri suštini onoga što su naveli u zaključku svog pismena, gde su od Suda zatražili

"da odluči i proglasi u odnosu na svakoga od troje podnosilaca predstavki:

(i) da činjenice ukazuju na kršenje stava 1, 2, 4 i 5 člana 5 Konvencije;

(ii) da činjenice ukazuju na kršenje člana 13 Konvencije".

PRAVO

I.  OPŠTI PRISTUP

  1. Podnosioci su uputili predstavke zbog toga što su uhapšeni i držani u pritvoru na osnovu krivičnopravnih zakonskih propisa donetih radi hvatanja u koštac s terorizmom u vezi sa stanjem u Severnoj Irskoj. Tokom proteklih dvadeset godina, kampanja terorizma koja je započeta i koja je trajala u Severnoj Irskoj nanela je velike gubitke, posebno u smislu ljudskih života i pretrpljenih patnji (vidi gore stav 15). Sud je već priznao potrebu, inherentnu sistemu Konvencije, da se uspostavi odgovarajuća ravnoteža između odbrane demokratskih institucija u opštem interesu i zaštite individualnih prava (vidi presudu u predmetu Brogan i drugi od 29. novembra 1989, Serija A br. 145-B, str. 27, st. 48). Shodno tome, prilikom razmatranja ovih predstavki Sud će, onako kao što je to učinio i prilikom donošenja presude u predmetu Brogan i drugi, uzeti u obzir specijalnu prirodu zločina terorizma i apsolutnu potrebu za borbom protiv tog zločina, u meri u kojoj je to kompatibilno s primenjivim odredbama Konvencije u svetlosti njihovih konkretnih formulacija i opšteg cilja i svrhe.

  

II.  NAVODNE POVREDE ČLANA 5, STAV 1

  1. Podnosioci predstavki tvrde da je navodno došlo do kršenja člana 5, stav 1 Konvencije, koji u svome delu relevantnom za ovaj predmet propisuje:

"Svako ima pravo na slobodu i bezbednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sledećim slučajevima i u skladu sa Zakonom propisanim postupkom: (...)

(c) U slučaju zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja pred nadležni sudski organ zbog pravdane sumnje da je izvršilo krivično delo...; (...) Podnosioci predstavki nisu osporili da je njihovo hapšenje bilo "zakonito" na osnovu Zakona koji važe u Severnoj Irskoj u svrhu ove odredbe i, posebno, "u skladu sa zakonom propisanim postupkom."

  1. Oni, međutim, jesu osporili to da su uhapšeni i držani u pritvoru na osnovu "opravdane" sumnje da su počinili krivično delo. Glava 11 (1) Zakona iz 1978. propisuje da "svaki policajac može bez naloga da uhapsi ma koju osobu za koju posumnja da je terorista" (vidi gore navedene stavove 9, 13 i 16). U predstavkama se navodi da je ovaj odeljak sam po sebi u direktnoj suprotnosti sa članom 5, stav 1 (c) u tom smislu da ne sadrži nikakav zahtev za "opravdanošću". Pored toga, oni su se složili s mišljenjem Komisije o tome da tvrdnja, da je njihovo hapšenje bilo utemeljeno na opravdanoj sumnji, nije bila potkrepljena činjenicama. Pored toga, podnosioci predstavke smatraju da svrha njihovog hapšenja nije bilo izvođenje pred "nadležni sudski organ" već prikupljanje informacija, bez nužne namere da budu optuženi za krivično delo. I Država i Komisija odbacili su ovu tezu.
  2. Da bi hapšenje bilo zakonito na osnovu glave 11 (1) Zakona iz 1978. godine, kako je utvrdio Dom lordova u predmetu Maki protiv šefa policije za Severnu Irsku, potrebno je samo da sumnja bude iskrena (vidi gore stav 20). U izveštaju koji je podneo Parlamentu 1984. godine, ser Džordž Bejker je ukazao na činjenicu da je test za glavu 11 "subjektivan". S druge strane, tamo gde postoji zahtev za "opravdanom sumnjom" on smatra da je reč o "objektivnom" testu i da stoga "sud treba da proceni opravdanost sumnje" (vidi gore stav 19). Član 5, stav 1 (c) govori o "opravdanoj sumnji" a ne o istinskoj ili bona fide sumnji. Međutim, nije zadatak Suda da razmatra ostarele zakonske odredbe u apstraktnom vidu već da ispita njihovu primenjivost u okolnostima ovih konkretnih slučajeva.
  3. "Opravdanost" sumnje na kojoj hapšenje mora da počiva predstavlja suštinski deo mera bezbednosti protiv proizvoljnog hapšenja i pritvaranja, kako je to navedeno u članu 5, stav 1 (c). Sud se slaže s Komisijom i Državom da postojanje "opravdane sumnje" podrazumeva postojanje činjenica ili informacija koje bi zadovoljile objektivnog posmatrač a u tom smislu da je lice o kome je reč moglo počiniti to krivično delo. Međutim, od okolnosti samog slučaja zavisiće šta će biti smatrano kao "opravdano". U tom smislu, i zločin terorizma takođe spada u posebnu kategoriju. Zbog prisutnog rizika od gubitka života i ljudskih patnji, policija je dužna da deluje maksimalno hitno u postupanju na osnovu svih raspoloživih informacija, uključujući tu i informacije dobijene iz tajnih izvora. Sem toga, policija često mora da hapsi osumnjičene teroriste na osnovu informacija koje jesu pouzdane, ali koje ne mogu biti otkrivene osumnjičenome niti predočene na Sudu kao potvrda i potkrepa optužbe, a da time ne bude ugrožen izvor informacija. Kao što je Država naglasila, s obzirom na teškoće koje su prirođene istrazi i gonjenju krivičnih dela vezanih za terorizam u Severnoj Irskoj, "opravdanost" sumnje na kojoj se takva hapšenja baziraju ne može uvek biti procenjena u skladu s istim standardima koji se primenjuju u odnosu na konvencionalna krivična dela. Ipak, ni hitnošću potrebe za rešavanjem zločina terorizma ne može se opravdati nastojanje da se "opravdanost" tumači toliko široko da se ugrozi suština mera bezbednosti zajamčenih članom 5, stav 1 (c) (vidi, mutatis mutandis, prethodno navedenu presudu u predmetu Brogan i drugi, Serija A br. 145-B, str. 32-33, st. 59).
  4. Većina članova Komisije, s kojima su se podnosioci predstavki složili, smatrala je da "Država nije predočila nikakve informacije koje bi Komisiji omogućili da zaključi kako su sumnje protiv podnosilaca predstavke u trenutku njihovog hapšenja bile "opravdane" u smislu člana 5, stav 1 (c) Konvencije, niti je predočila informacije koje bi dokazale da je njihovo hapšenje bilo zasnovano na bilo čemu drugom sem na "iskrenoj sumnji" koja je propisana severnoirskim zakonom" (vidi stav 61 Izveštaja Komisije). Država je tvrdila da nije u mogućnosti da predoči izuzetno osetljivi materijal na kome se temeljila sumnja protiv sve troje podnosilaca predstavki zbog opasnosti od razotkrivanja izvora tog materijala, pa samim tim i dovođenja u pitanje života i bezbednosti drugih lica. U znak podrške svojoj tezi da je ipak postojala opravdana sumnja, Država je ukazala na činjenicu da su prvo dvoje podnosilaca predstavke već ranije bili proglašeni krivim za ozbiljna teroristička dela u vezi s Privremenom IRA (vidi gore stav 12), kao i da su sve troje podnosilaca predstavki bili ispitivani u pritvoru o specifičnim terorističkim delima za koja su bili sumnjičeni (vidi gore stavove 10 i 14). Prema podnesku Države, ove činjenice su dovoljne da potvrde kako je policajac koji ih je hapsio imao bona fide ili istinsku sumnju i da su oni smatrali da u suštini nema razlike između bona fide ili istinske sumnje i opravdane sumnje. Vlada je štaviše uočila da sami podnosioci predstavke nisu doveli u pitanje to što su uhapšeni i držani u pritvoru u skladu sa (zakonskim propisima o) terorističkim delima (vidi stav 55 u izveštaju Komisije). Država je takođe saopštila da, iako ne može da predoči podatke niti da obelodani identitet izvora informacija koje su dovele do hapšenja podnosilaca predstavke, u slučaju prvog i drugog podnosioca postoji snažan osnov koji je ukazivao na to da su oni u vreme hapšenja bili angažovani u prikupljanju obaveštajnih podataka i kurirskom radu za Privremenu IRA, dok je u slučaju trećeg podnosioca predstavke policija imala na raspolaganju materijal koji njega povezuje s pokušajem otmice o kojoj je i bio ispitivan.
  5. Sigurno je da član 5, stav 1 (c) Konvencije ne treba primenjivati na takav način da se policijskim vlastima u državama ugovornicama postave neproporcionalno velike prepreke na putu preduzimanja delotvornih mera za suprotstavljanje organizovanom terorizmu (vidi mutatis mutandis, presudu u predmetu Klas i drugi od 6. septembra 1978, Serija A br. 28, str. 27. i 30-31, st. 58. i 68). Logično proističe da se od država-ugovornica ne može tražiti da radi utvrđivanja opravdanosti sumnje koja je poslužila kao osnov za hapšenje lica osumnjičenih za terorizam razotkrivaju poverljive izvore informacija koje su sumnju podstakle, pa čak ni činjenica za koje bi se moglo posumnjati da bi mogle da ukažu na takve izvore ili njihov identitet. Ipak, Sud mora biti u mogućnosti da utvrdi da li je osigurana suština mera bezbednosti koje propisuje član 5, stav 1 (c). Samim tim, Država mora da predoči bar neke činjenice ili informacije koje bi mogle da na zadovoljavajući način uvere Sud da je uhapšeno lice bilo pod opravdanom sumnjom da je počinilo navedeno krivično delo. To je posebno važno tamo gde, kao u ovom slučaju, domaće pravo ne zahteva opravdanu sumnju, već postavlja niži prag time što zahteva samo iskrenu sumnju.
  6. Sud prihvata tezu da su hapšenje i držanje u pritvoru svakog od troje podnosilaca predstavki bili utemeljeni na bona fide sumnji da su on ili ona teroristi, kao i da je svako od njih, uključujući tu i g. Hartlija, bio tokom pritvora ispitivan o konkretnim terorističkim akcijama za učešće u kojima je bio, odnosno bila, sumnjičena. Činjenica da su g. Foks i gđa Kembel oboje prethodno bili osuđivani za teroristička krivična dela u vezi s IRA (vidi gore stav 12), mada može da potkrepi sumnju koja ih povezuje s krivičnim delima terorističkog tipa, ipak sama po sebi ne može predstavljati isključivi osnov za sumnju kojom bi se opravdalo njihovo hapšenje 1986. godine, dakle sedam godina docnije. Činjenica da su svi podnosioci predstavke, tokom pritvora, bili ispitivani o konkretnim terorističkim akcijama samo potvrđuje da su policajci koji su ih hapsili stvarno sumnjali u to da su oni učestvovali u tim aktima, ali ne može zadovoljiti objektivnog posmatrača i dokazati mu da su podnosioci predstavki zaista mogli da počine ta dela. Svi navedeni elementi po sebi nisu dovoljni da podrže zaključak po kome je postojala "opravdana sumnja". Država nije predočila nikakav dodatni materijal na kome se temeljila sumnja protiv podnosilaca predstavki. Objašnjenje Države stoga ne zadovoljava minimalne standarde propisane članom 5, stav 1 (c) za prosuđivanje opravdanosti sumnje na kojoj se temelji hapšenje pojedinačnog lica.
  7. Prema tome, Sud smatra da je prekršena Konvencija u članu 5, stav 1. Sud, međutim, ne nalazi za potrebno da se bavi i pitanjem svrhe hapšenja podnosilaca predstavke (vidi gore stav 30).

III.  NAVODNE POVREDE ČLANA 5, STAV 2

  1. Podnosioci predstavke u svojoj predstavci navode da je prekršen član 5, stav 2, koji propisuje:

"Svako ko je uhapšen biće odmah, i to na jeziku koji razume, obavešten o razlozima za svoje hapšenje i o svakoj optužbi protiv njega".

Komisija je podržala ovu tvrdnju koju je Država odbacila.

  1. Podnosioci u svojim predstavkama ukazuju na član 5, stav 1 (c) u pogledu osnova kojima se pravda hapšenje i u pogledu onoga što treba predočiti uhapšenicima. Oni tvrde da sumnja za terorizam, sama po sebi, ne mora nužno predstavljati krivično delo kojim se opravdava hapšenje po osnovu glave 11. To što im u trenutku hapšenja nije pružena odgovarajuća i razumljiva informacija o suštinskom osnovu za njihovo hapšenje predstavlja, po njihovom mišljenju, kršenje člana 5, stav 2. Oni su posebno ukazali na to da smatraju kako su nacionalne vlasti prekršile obavezu da "obaveste" lice prilikom hapšenja, tako da su, u njihovim slučajevima, ta lica bila prepuštena sama sebi da na osnovu docnijeg ponašanja policije zaključuju šta su bili razlozi njihovog hapšenja.
  2. Država je iznela mišljenje da je svrha člana 5, stav 2 to da se uhapšeniku omogući da proceni zakonitost hapšenja i da preduzme korake za osporavanje te mere, ukoliko smatra da je to potrebno. Država je tvrdila da date informacije ne moraju biti detaljne i da je dovoljno da uhapšeno lice bude hitno obavešteno o pravnom osnovu za svoje hapšenje i o "osnovnim činjenicama koje su (na osnovu domaćeg prava) relevantne za utvrđivanje zakonitosti tog hapšenja". Država smatra da se primenom ovih principa na činjenice datog slučaja može utvrditi da su jasno ispoljeni zahtevi člana 5, stav 2.
  3. Stav 2 člana 5 sadrži elementarne mere bezbednosti koje osiguravaju da svako uhapšeno lice zna zbog čega je lišeno slobode. Ova odredba je integralni deo sheme zaštite koju obezbeđuje član 5: zahvaljujući stavu 2 svakom licu koje je uhapšeno mora biti rečeno, i to ne uskostručnim, već jednostavim jezikom koji može da razume, koji su suštinski pravni i činjenični osnovi njegovog hapšenja, kako bi ono moglo, ako nađe za shodno, da se obrati Sudu i ospori zakonitost te mere u skladu sa stavom 4 (čl. 5-4) (vidi presudu u predmetu Van der Ler od 21. februara 1990, Serija A br. 170, str. 13, st. 28). Mada ova informacija mora da bude predočena "hitno" (na francuskom: "dans le plus court délai" - uz najkraće moguće odlaganje) ona ne mora u celosti da bude u vezi s policajcem koji vrši hapšenje u samom trenutku hapšenja. To da li su sadržaj i hitnost predočene informacije bili dovoljni treba proceniti u svakom pojedinačnom slučaju u zavisnosti od specifičnih odlika datog slučaja.
  4. Kada su odvedeni u pritvor, g. Foksu, gđi Kembel i g. Hartliju policajac koji ih je hapsio rekao im je samo da su uhapšeni na osnovu glave 11 (1) Zakona iz 1978. godine pod sumnjom da su teroristi (vidi gore stavove 9 i 13). Ovako svedena indikacija pravnog osnova za hapšenje, sama po sebi, nije dovoljna za svrhu člana 5, stav 2, kako je to Država tvrdila. Međutim, posle hapšenja, sve podnosioce predstavke policija je ispitivala o njihovoj navodnoj umešanosti u konkretna krivična dela i o tome što se sumnja da su bili pripadnici zabranjenih organizacija (vidi gore stavove 9, 10 i 14). Prema tome, nema osnova da ova ispitivanja nisu bila takva da podnosioci predstavki na osnovu njih ne bi mogli da shvate zbog čega su uhapšeni. To znači da im je za vreme ispitivanja skrenuta pažnja na razloge zbog kojih se sumnja da su teroristi.
  5. G. Foks i gđa Kembel uhapšeni su u 15 sati i 40 minuta 5. februara 1986. godine u policijskoj stanici RUC u Vudbornu, a potom su odvojeno ispitivani istog dana između 20.15 i 22.00 u policijskom birou Kaslrej (vidi gore stav 9). G. Hartli je, sa svoje strane, uhapšen u svome domu u 7.55, 18. avgusta 1986. godine i potom odveden u policijsku stanicu Amtrin, gde je ispitivan od 11.05 do 12.15 (vidi gore stav 13). U kontekstu ovog slučaja intervali od svega nekoliko sati ne mogu biti smatrani vremenom koje prekoračuje vremensko ograničenje propisano odredbom o hitnosti u članu 5, stav 2.
  6. Zato Sud zaključuje da nije bilo kršenja člana 5, stav 2 ni prema kome od podnosilaca predstavke.

IV.  NAVODNE POVREDE ČLANA 5, STAV 4

  1. Podnosioci predstavke smatraju da zato što Konvencija nije inkorporirana u pravo Ujedinjenog Kraljevstva, oni nisu bili u mogućnosti da ospore zakonitost svog lišavanja slobode pred domaćim sudovima u skladu sa članom 5, stav 4 koji propisuje:

"Svako ko je lišen slobode ima pravo da pokrene postupak u kome će Sud brzo ispitati zakonitost lišenja slobode i naložiti puštanje na slobodu ako je lišenje slobode bilo nezakonito".

Većina članova Komisije zaključila je da nije prekršen taj član. Oni su smatrali da važna mera bezbednosti sadržana u članu 5, stav 4 postaje lišena svrhe tamo gde su, kao u ovom slučaju, uhapšenici oslobođeni pre no što je Sud mogao brzo da donese odluku o zakonitosti lišenja slobode. Država je predočila svoj stav da sudovi, u postupku po načelu habeas corpus, mogu ispitati i procesnu zakonitost hapšenja i to da li je lice bilo istinski pod sumnjom da je terorista. Alternativno, Država je sledila stav Komisije. Odgovarajući na ovo mišljenje, podnosioci predstavke su prihvatili način razmišljanja g. Daneliusa koji je izrazio stav protivan izveštaju Komisije. On je, naime, smatrao da ono što je propisano članom 5, stav 4 takođe važi i za kraće periode boravka u pritvoru; kao i da ni zahtev za pokretanje postupka po principu habeas corpus ni zahtev za nadoknadu štete zbog neosnovanog držanja u pritvoru nikada ne mogu obezbediti da ova ovlašćenja budu tumačena onako kao što ih je Sud protumačio u svojoj presudi u predmetu Brogan i drugi (op. cit., str. 34-35, st. 65), budući da postojanje opravdane sumnje nije uslov za zakonitost hapšenja izvršenog na osnovu glave 11 (1) Zakona iz 1978. godine.

  1. G. Foks i gđa Kembel bili s u pritvoru otprilike 44 sata, dok je g. Hartli bio u pritvoru oko 30 sati (vidi gore stavove 10 i 14). G. Hartli nije pokrenuo postupak u vezi sa svojim hapšenjem ili držanjem u pritvoru (vidi gore stav 14). S druge strane, sutradan po svome hapšenju, g. Foks i gđa Kembel pokrenuli su postupak na osnovu načela habeas corpus, ali su oboje oslobođeni pre no što je predmet stigao pred sudiju na razmatranje (vidi gore stav 11). Sve troje podnosilaca predstavki brzo su pušteni na slobodu, pre no što je došlo do bilo kakve sudske kontrole njihovog pritvaranja. Sud nije nadležan da presuđuje in abstracto o tome da li bi, da nije bilo tako, razmere raspoloživih pravnih lekova bile ili ne bi bile takve da zadovoljavaju zahteve postavljene u članu 5, stav 4. Prema tome, Sud ne smatra da je neophodno da ispita suštinu žalbi koje su u svojim predstavkama naveli podnosioci na osnovu člana 5, stav 4.

V.  NAVODNE POVREDE ČLANA 5, STAV 5

  1. Podnosioci predstavki su dalje naveli da je došlo do kršenja člana 5, stav 5 koji propisuje: "Svako ko je bio uhapšen ili lišen slobode u suprotnosti s odredbama ovog člana ima utuživo pravo na naknadu". Smatra se da su njihovo hapšenje i držanje u pritvoru predstavljali kršenje stava 1 člana 5 (vidi gore stav 36). Ovo kršenje nije moglo dovesti, ni pre ni posle zaključivanja Suda u ovoj presudi, do utuživog prava na naknadu žrtvama pred severnoirskim sudovima (vidi gore navedenu presudu u predmetu Brogan i drugi, Serija A br. 145-B, str. 35, st. 67). Prema tome, prekršen je stav 5 člana 5 i to u odnosu na sve troje podnosilaca predstavki.

VI.  NAVODNE POVREDE ČLANA 13

  1. Konačno, podnosioci predstavke su u predstavkama naveli da činjenične okolnosti njihovih slučajeva ukazuju i na kršenje člana 13 koji propisuje: "Svako kome su povređena prava i slobode predviđeni (ovom) konvencijom ima pravo na delotvoran pravni lek pred nacionalnim vlastima, bez obzira na to da li su povredu izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu". U svetlosti svojih zaključaka u gore navedenim stavovima 43 i 45 Sud ne smatra nužnim da razmotri ovu pritužbu.

VII.  PRIMENA ČLANA 50

  1. Na osnovu člana 50, "Ako Sud utvrdi da mera ili odluka nadležnih vlasti visoke strane ugovornice u potpunosti ili delimično protivreči obavezama koje proističu iz ... Konvencije, a unutrašnje pravo navedene države omogućuje samo delimičnu odštetu, za posledice te odluke ili te mere, onda će sud, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci". Podnosioci predstavke nisu podneli zahtev za naknadu materijalne štete. Oni su, međutim, tražili znatnu naknadu u iznosu koji Sud smatra adekvatnim za nematerijalnu štetu koju je svako od njih troje navodno pretrpeo, uz svotu od 37.500 funti na ime sudskih i drugih troškova koje su podneli u postupku pred institucijama konvencije. Oni su izrazili spremnost da pokušaju da se dogovore s Državom o odgovarajućim iznosima i da se s tim u vezi obrate Sudu radi procene, samo ukoliko prethodno ne budu postigli sporazum s Državom. Država je smatrala da je primerenije da svoje stavove o zahtevima za naknadu iznese tek pošto Sud donese presudu o suštinskim pitanjima. Stoga u takvim okolnostima Sud smatra da pitanje primene člana 50 nije još zrelo za odlučivanje i da mora biti odloženo.

  

IZ TIH RAZLOGA, SUD

  1. Zaključuje sa četiri glasa prema tri da je došlo do kršenja člana 5, stav 1;

  2. Zaključuje jednoglasno da nije prekršen član 5, stav 2;

  3. Zaključuje sa četiri glasa prema tri da je došlo do kršenja člana 5, stav 5;

  4. Zaključuje jednoglasno da nije neophodno ispitati pritužbe na osnovu člana 5, stav 4 i člana 13;

  5. Zaključuje jednoglasno da pitanje primene člana 50 još nije sazrelo za odlučivanje; pa zato,

(a)  odlaže navedeno pitanje u celini;

(b)  poziva Državu i podnosioce predstavki da u toku naredna tri meseca podnesu u pisanoj formi svoje osvrte na to pitanje i, posebno, da obaveste Sud ukoliko u međuvremenu budu postigli ma kakav dogovor o tome;

(c)  odlaže dalji postupak i predsedniku Suda poverava ovlašćenje da ga, bude li potrebno, okonča.

  

Sročeno na engleskom i francuskom jeziku i predočeno na javnom ročištu u Palati ljudskih prava u Strazburu 30. avgusta 1990.        

Mark-Andre Ejsen                                                                         Rolf  Rizdal      

Sekretar                                                                                         Predsednik                                                                                                   

  

U skladu sa članom 51, stav 2 Konvencije i pravilom 53, stav 2 Pravilnika Suda, zajedničko protivno mišljenje ser Vinsenta Evansa, g. Bernaharta i gđe Palm priloženo je kao dodatak ovoj presudi. Parafirao: R. R. Parafirao: M.-A. E.

  

ZAJEDNIČKO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJA SER VINSENTA EVANSA, G. BERNHARTA I GĐE PALM

Nismo u mogućnosti da se složimo sa zaključkom većine članova Sudskog veća da je u ovom slučaju prekršen član 5, stav 1 (c). Većina je smatrala da činjenice i informacije koje je Vlada predočila Sudu nisu dovoljne kao osnov za zaključak da je postojala "opravdana sumnja" kojom je potkrepljeno hapšenje i držanje u pritvoru podnosilaca predstavke na osnovu člana 5, stav 1 (c) (vidi stav 35 presude Suda). Mi se s tim mišljenjem ne slažemo. Većina je prihvatila - i u tome smo saglasni - da je hapšenje i držanje u pritvoru svakog od troje podnosilaca predstavki bilo utemeljeno na bona fide sumnji da su on, odnosno ona teroristi i da je svako od njih bio ispitivan u toku trajanja pritvora o konkretnim terorističkim akcijama za koje su on ili ona bili sumnjičeni. Međutim, po mišljenju većine, ta činjenica samo potvrđuje da su policajci koji su ih hapsili imali "stvarnu sumnju", ali da stvarna sumnja nije ekvivalent "opravdane sumnje". Po našem mišljenju, "opravdana sumnja" policajaca koji su izvršili hapšenje (oni su opravdano sumnjali da su podnosioci umešani u konkretne terorističke akcije o kojima su ih potom ispitivali) morala je imati izvesnu osnovu u informacijama koje su ti policajci dobili, ali iz izvora za koje Država navodi da ih iz razloga bezbednosti ne može otkriti. U situaciji kakva postoji u Severnoj Irskoj policija mora biti odgovorna da prati takve informacije o umešanosti u terorističke aktivnosti i da, ukoliko to okolnosti nalažu, hapsi i pritvara osumnjičene radi dalje istrage. U slučajevima kao što je ovaj nije mogućno utvrditi preciznu distinkciju između stvarne sumnje i opravdane sumnje. Imajući u vidu sve okolnosti i činjenice i podatke koji su Sudu predočeni, uključujući, u slučaju g. Foksa i gđe Kembel, činjenicu da su oni ranije bili umešani u terorističke aktivnosti i osuđeni zbog njih, mi smatramo da je postojao razuman osnov za sumnju koja opravdava hapšenje i pritvaranje podnosilaca predstavke u skladu sa članom 5, stav 1 (c). Mi takođe ne vidimo nijedan razlog zbog koga bismo izrazili nevericu u to da su podnosioci predstavke bili držani u pritvoru i ispitivani o uverenju da će protiv njih, ako se steknu dovoljni i korisni dokazi biti pokrenut krivični postupak. Tačno je da su oni na kraju oslobođeni a da protiv njih nije podignuta optužnica, ali to ni na koji način ne obezvređuje mere koje su preduzete, budući da je svrha takve istrage upravo to da se njome utvrdi da li je sumnja potvrđena i potkrepljena bilo kakvim dodatnim dokazima. Iz tih razloga mi zaključujemo da član 5, stav 1 (c) nije prekršen.

  

_________________________________________
Prevod presude preuzet sa https://vk.sud.rs/

 

COURT (CHAMBER)

CASE OF FOX, CAMPBELL AND HARTLEY v. THE UNITED KINGDOM

(Application no. 12244/86; 12245/86; 12383/86)

JUDGMENT

STRASBOURG 

30 August 1990

In the case of Fox, Campbell and Hartley[*]The European Court of Human Rights, sitting, in accordance with Article 43 (art. 43) of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms ("the Convention") and the relevant provisions of the Rules of Court, as a Chamber composed of the following judges:

Mr R. Ryssdal, President,
Mr J. Cremona,
Mr J. Pinheiro Farinha,
Sir Vincent Evans,
Mr R. Bernhardt,
Mr S.K. Martens,
Mrs E. Palm,
and also of Mr M.-A. Eissen, Registrar, and Mr H. Petzold, Deputy Registrar,

Having deliberated in private on 29 March and 26 June 1990, Delivers the foll owing judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1.   The case was brought before the Court by the European Commission of Human Rights ("the Commission") on 13 July 1989, within the three-month period laid down by Article 32 § 1 and Article 47 (art. 32-1, art. 47) of the Convention. It originated in three applications (nos. 12244/8612245/86 and 12383/86) against the United Kingdom of Great Britain and Northern Ireland lodged with the Commission under Article 25 (art. 25) of the Convention on 16 June 1986 by Mr Bernard Fox and Ms Maire Campbell and on 2 September 1986 by Mr Samuel Hartley, who are all three Irish citizens.

The Commissions request referred to Articles 44 and 48 (art. 44, art. 48) and to the declaration whereby the United Kingdom recognised the compulsory jurisdiction of the Court (Article 46) (art. 46). The object of the request was to obtain a decision from the Court as to whether the facts of the case disclosed a breach by the respondent State of its obligations under Articles 5 and 13 (art. 5, art. 13) of the Convention.

2.   In response to the enquiry made in accordance with Rule 33 § 3 (d) of the Rules of Court, the applicants stated that they wished to take part in the proceedings and designated the lawyer who would represent them (Rule 30).

3.   The Chamber to be constituted included ex officio Sir Vincent Evans, the elected judge of British nationality (Article 43 of the Convention) (art. 43), and Mr R. Ryssdal, the President of the Court (Rule 21 § 3 (b)). On 23 August 1989, in the presence of the Registrar, the President drew by lot the names of the other five members, namely Mr J. Cremona, Mr J. Pinheiro Farinha, Mr R. Macdonald, Mr S.K. Martens and Mrs E. Palm (Article 43 in fine of the Convention and Rule 21 § 4) (art. 43). Subsequently, Mr R. Bernhardt, substitute judge, replaced Mr Macdonald, who was unable to take part in the consideration of the case (Rule 24 § 1).

4.   Mr Ryssdal assumed the office of President of the Chamber (Rule 21 § 5) and, through the Registrar, consulted the Agent of the United Kingdom Government ("the Government"), the Delegate of the Commission and the representative of the applicants on the need for a written procedure (Rule 37 § 1). Thereafter, in accordance with the orders and directions of the President, the registry received the Governments memorial on 19 December 1989, the applicants memorial on 10 January 1990, the appendices to that memorial two days later and the applicants claims for just satisfaction under Article 50 (art. 50) of the Convention on 9 March 1990.

By letter received on 8 February 1990 the Secretary to the Commission advised the Registrar that the Delegate did not propose to file a memorial in reply.

5.   After consulting, through the Registrar, those who would be appearing before the Court, the President directed on 21 December 1989 that the oral proceedings should open on 26 March 1990 (Rule 38).

6.   The hearing took place in public in the Human Rights Buildings, Strasbourg, on the appointed day. The Court had held a preparatory meeting beforehand.

There appeared before the Court.

for the Government

Mr M. Wood, Legal Counsellor, Foreign and Commonwealth Office, Agent,

Mr B. Kerr, Q.C.,

Mr N. Bratza, Q.C., Counsel;

for the Commission

Mr C. RozakisDelegate;

for the applicants

Mr R. Weir, Q.C.,

Mr S. Treacy, Barrister-at-Law, Counsel,

Mr P. Madden, Solicitor.

The Court heard addresses by Mr Kerr for the Government, by Mr Rozakis for the Commission and by Mr Weir for the applicants, as well as their replies to its questions.

7.   On the occasion of the hearing and on various dates thereafter a number of documents were filed by the applicants and the Government relating to the costs and expenses claimed under Article 50 (art. 50) of the Convention.

AS TO THE FACTS

I.   PARTICULAR CIRCUMSTANCES OF THE CASE

A. As regards Mr Fox and Mrs Campbell

8.   The first and second applicants, Mr Bernard Fox and Ms Maire Campbell, are husband and wife but separated. Both reside in BelfastNorthern Ireland.

9.  On 5 February 1986 they were stopped by the police in Belfast and brought to Woodbourne Royal Ulster Constabulary ("RUC") station, where a full search of the vehicle in which they were travelling was carried out. Twenty-five minutes after their arrival at the police station, at 3.40 p.m., they were formally arrested under section 11 (1) of the Northern Ireland (Emergency Provisions) Act 1978 ("the 1978 Act"; see paragraph 16 below). They were informed that they were being arrested under this section and that this was because the arresting officer suspected them of being terrorists. They were also told that they could be detained for up to 72 hours. They were taken to Castlereagh Police Office, where they were separately interviewed by the police on the same day between 8.15 p.m. and 10.00 p.m.

10.  During their detention Mr Fox and Ms Campbell were asked about their suspected involvement that day in intelligence gathering and courier work for the Provisional Irish Republican Army ("Provisional IRA"). They were also questioned about their suspected membership of this organisation. According to the Government, the information underlying the suspicion against them was already known to the police when they stopped their car.

No charges were brought against either applicant. The first applicant was released at 11.40 a.m. on 7 February 1986 and the second applicant five minutes later. Excluding the time taken to bring them to the police station, the first applicant had thus been detained 44 hours and the second applicant 44 hours and 5 minutes.

11.  On being arrested both Mr Fox and Ms Campbell were shown the notice drawn up for persons held in police custody which explained their rights. They were not brought before a judge or given any opportunity to apply for release on bail. On 6 February they both initiated proceedings for habeas corpus but were released before the applications came on for hearing before a judge.

12.  Mr Fox had been convicted in 1979 of several explosives offences, for which he received concurrent sentences of 12 years imprisonment, and of belonging to the IRA, for which he received a concurrent sentence of 5 years. Ms Campbell received an 18 months suspended sentence in 1979 after being convicted of involvement in explosives offences.

B. As regards Mr Hartley

13.  The third applicant, Mr Samuel Hartley, resides in WaterfootCounty AntrimNorthern Ireland. On 18 August 1986 he was arrested at his home, in his parents presence, at 7.55 a.m. He was informed at the time of his arrest that he was being arrested under section 11 (1) of the 1978 Act as he was suspected of being a terrorist. He was taken to Antrim police station where, on arrival, he was shown a copy of the notice for persons held in police custody. He was interviewed there by the police between 11.05 a.m. and 12.15 p.m.

14.  Mr Hartley was suspected of involvement in a kidnapping incident which had taken place earlier that month in Ballymena when a young man and woman were forcibly taken away by masked armed men. Those involved in the kidnapping were thought to have connections with the Provisional IRA. The motive behind the kidnapping was believed to have been an attempt to force the young woman to retract an allegation of rape made the previous year as a result of which a person had been convicted and sentenced to 3 years imprisonment. The Government said at the Commission hearing that their record of the first interview with Mr Hartley showed that he was questioned about terrorist activities in a specific small, geographical area, and about his involvement with the Provisional IRA. The record is not more detailed than that, but the area in question was where the kidnapping took place. The applicant Hartley denied any involvement in the kidnapping incident but he has not contradicted the Governments assertion that he was asked about it.

No charges were brought against him. He was released on 19 August 1986 at 2.10 p.m. after 30 hours and 15 minutes in detention. He brought no proceedings in connection with his arrest or detention.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. Introduction

15.   For the past 20 years the population of Northern Ireland, which totals 1.5 million people, has been subjected to a campaign of terrorism (see the Ireland v. the United Kingdom judgment of 18 January 1978, Series A no. 25, pp. 9-31, §§ 11-77, and the Brogan and Others judgment of 29 November 1988, Series A no. 145-B, p. 21, § 25). More than 2,750 people, including almost 800 members of the security forces, have been killed and 31,900 more have been maimed or injured. The campaign of terror has extended to the rest of the United Kingdom and to the mainland of Europe.

Special legislation has been introduced in an attempt to deal with this situation in Northern Ireland. Thus, the 1978 Act and its predecessors, the Northern Ireland (Emergency Provisions) Act 1973 ("the 1973 Act") and the Northern Ireland (Emergency Provisions) (Amendment) Act 1975 ("the 1975 Act"), were enacted to enable the security forces to deal more effectively with the threat of terrorism.

B. Section 11 of the 1978 Act

16.   Section 11 of the 1978 Act conferred, inter alia, a power of arrest. The relevant parts of section 11, which was repealed in 1987, provided as follows:

"1. Any constable may arrest without warrant any person whom he suspects of being a terrorist.

...

3. A person arrested under this section shall not be detained in right of the arrest for more than seventy-two hours after his arrest, and section 132 of the Magistrates Courts Act (Northern Ireland) 1964 and section 50(3) of the Children and Young Persons Act (Northern Ireland) 1968 (requirement to bring arrested person before a magistrates court not later than forty-eight hours after his arrest) shall not apply to any such person."

Sub-section (2) gave a power to enter and search premises where a suspected terrorist was or was suspected of being. Under sub-section (4) persons arrested under section 11 could be photographed and their finger prints and palm prints taken by a constable.

17.  Section 31 (1) of the 1978 Act defines "terrorist" and "terrorism". A terrorist is "a person who is or has been concerned in the commission or attempted commission of any act of terrorism or in directing, organising or training persons for the purpose of terrorism". Terrorism is defined as "the use of violence for political ends and includes any use of violence for the purpose of putting the public or any section of the public in fear".

Under section 21 of, and Schedule 2 to, the 1978 Act, certain organisations - one of which is the IRA, the Provisional IRA included - are proscribed organisations. It is an offence to belong to or profess to belong to such an organisation, to solicit or incite support for any such organisation, knowingly to make or receive any contribution to it, to solicit or invite a person to become a member or to carry out on its behalf orders or directions or requests by a member of the organisation.

18.  The powers of arrest and detention under section 11 of the 1978 Act were originally an integral part of the scheme of interim custody introduced by the 1973 Act to replace internment (see the Ireland v. the United Kingdom judgment previously cited, Series A no. 25, pp. 38-39, § 88). By 1980 this scheme (as re-enacted in the 1975 and 1978 Acts) had been repealed with the exception of section 11 and the power was thereafter used as a free-standing power of arrest and detention for up to 72 hours.

Since its enactment in 1973 the legislation conferring this power was subject to periodic renewal by Parliament. Thus, under the 1978 Act (section 33) the relevant provisions became renewable, and were renewed, every six months until their repeal in 1987.

19.  In 1983 the Secretary of State for Northern Ireland invited Sir George Baker, a retired senior member of the judiciary, to examine the operation of the 1978 Act to determine whether its provisions struck the right balance between maintaining as fully as possible the liberties of the individual whilst conferring on the security forces and courts adequate powers to protect the public from terrorist crime. There followed a number of recommendations in a report which was published in April 1984 (Command Paper, Cmnd. 9222). In his report Sir George Baker made the following remarks:

"263. Generally I find it unhelpful in making recommendations in 1984 to go back further than 1973 but to understand the arrest and detention sections of the [1978 Act] it is useful to note that Regulation 10 of the Special Powers Act (Northern Ireland) 1922 provided:

Any Officer of the RUC for the preservation of the peace and maintenance of order, may authorise the arrest without warrant and detention for a period of not more than 48 hours of any person for the purpose of interrogation. (My emphasis).

This general power of arrest for questioning did not disappear entirely when the Special Powers Act was repealed by Westminster. It was re-worded and to some extent re-enacted in the [1978 Act] and PTA [the Prevention of Terrorism (Temporary Provisions) Acts 1974 and 1976]. But nowhere in these acts do the words for the purpose of interrogation appear. That is left to be inferred. There is widespread criticism of the alleged illegal use of arrest for information gathering or low grade intelligence and harassment. It might be better if the power of the RUC were expressly spelled out in the Act linked of course to appropriate controls. That the police have such a power under the PTA was accepted by Lawton LJ in the English Court of Appeal (Criminal Division) in R. v. Houghton (1987) Criminal Appeal Reports 197.

264. In contrast to the provisions of the [1978 Act] which deal with the trial of terrorist offences and do not require derogation from Article 6 (art. 6) of the European Convention, those which deal with the powers of arrest appear to contravene the minimum requirements of Article 5 (art. 5). Consequently the United Kingdom entered a notice of derogation under Article 15 (art. 15). Article 5 § 1 (c) (art. 5-1-c) requires reasonable suspicion of having committed an offence and arrest for the purpose of bringing the offender before a competent court. Section 11 [of the 1978 Act] requires neither, nor is an offence necessary. ... Any action which can be taken to avoid the United Kingdom having to rely on the notice of derogation to excuse breaches of the Convention is desirable.

...

Suspicion or reasonable suspicion

280. Only a lawyer or a legislator would suspect (or reasonably suspect?) a difference. But there is one because, say the judges, with whom I agree, Parliament by using the two phrases must have so intended. The test for Section 11 is a subjective one: did the arrestor suspect? If his suspicion is an honest genuine suspicion that the person being arrested is a terrorist, a court cannot enquire further into the exercise of the power. But where the requirement is reasonable suspicion it is for the court to judge the reasonableness of the suspicion. It is an objective standard. The facts which raise the suspicion may be looked at by the court to see if they are capable of constituting reasonable cause. Reasonable suspicion is itself a lower standard than evidence necessary to prove a prima facie case. Hearsay may justify reasonable suspicion but may be insufficient for a charge.

281. The only danger that I can foresee if the requirement of reasonableness is added to suspicion is that the facts raising the suspicion might have come from a confidential source which could not be disclosed in court in a civil action for wrongful arrest. Against this there is the requirement of reasonable suspicion in Section 12 PTA which the RUC have used more extensively in 1982 and 1983. The figures for arrests are:

Under S.11          Under S.12 PTA

[of the 1978 Act]

19821,902828

1983 (to 1 October)964883 ...

The criterion of whether to use one in preference to the other in any given case has been the length of time the person to be arrested may be held.

...

283. No evidence has been given to me to suggest that suspicion as against reasonable suspicion has been a factor in a decision to use Section 11 in preference to Section 12 and indeed some senior police officers have told me it would not influence them. I also understand that the police are now trained to treat arrest for terrorist offences as requiring similar suspicion as for all other offences. I therefore conclude that reasonable suspicion should be required when a constable arrests without warrant and this should be included in the new arrest powers which I propose in substitution for Section 11(1) and in Section 13(1).

...

285. There is no need to name a specific offence when arresting under section 11 or to inform the suspect of the grounds on which he is being arrested as would be required by the common law, which is that a citizen is entitled to know on what charge or suspicion of what crime he is seized. It is sufficient to say that the arrest is under the section on the grounds that he is suspected of being a terrorist. ..."

20.  The exercise of the power of arrest in section 11 (1) has been considered by the House of Lords in the case of McKee v. Chief Constable for Northern Ireland [1985] 1 All England Law Reports 1-4. In that case the House of Lords held that the proper exercise of the power of arrest in section 11 depended upon the state of mind of the arresting officer. It was necessary that the arresting officer suspected the person he was arresting to be a terrorist; otherwise the arrest was unlawful. He could form that suspicion on the basis of information given to him by his superior officer, but he could not arrest under section 11 on the instructions of a superior officer who held the necessary suspicion unless the arresting officer himself held that suspicion. Lord Roskill, with whom the other Law Lords agreed, stated that the suspicion need not be a reasonable suspicion but it had to be honestly held. The requirement of a suspicion in the mind of a constable was a subjective test. That being so, the courts could only enquire as to the bona fides of the existence of the suspicion. The only issues were whether the constable had a suspicion and whether it was honestly held.

21.  In addition, an arrest without warrant is subject to the common law rules laid down by the House of Lords in the case of Christie v. Leachinsky [1947] Appeal Cases 573 at 587 and 600. The person arrested must in ordinary circumstances be informed of the true grounds for his arrest, in a language which he understands, at the time he is taken into custody, or, if special circumstances exist to excuse this, as soon thereafter as it is reasonably practicable to inform him. A person is validly arrested under section 11 (1) of the 1978 Act if he is informed that he is being arrested under this provision as a suspected terrorist (in re McElduff [1972] Northern Ireland Reports 1 and McKee v. Chief Constable, loc. cit.).

22.  Section 11 (1) of the 1978 Act was replaced by section 6 of the Northern Ireland (Emergency Provisions) Act 1987, which came into effect on 15 June 1987, subsequent to the facts of the present case. This new provision is confined to conferring a power of entry and search of premises for the purpose of arresting persons under section 12 of the Prevention of Terrorism (Temporary Provisions) Act 1984 (now section 14 of the Prevention of Terrorism (Temporary Provisions) Act 1989 - see the Brogan and Others judgment previously cited, Series A no. 145-B, p. 22, § 30). These latter provisions expressly limit powers of arrest without a warrant to cases in which there are "reasonable grounds" for suspicion.

C. Remedies

23.  A person who believed that his arrest or detention under section 11 was unlawful had two remedies, namely (a) an action for writ of habeas corpus, whereby a detained person may make an urgent application for his release from custody, and (b) a civil action claiming damages for false imprisonment (see the Brogan and Others judgment previously cited, Series A no. 145-B, p. 25, §§ 39-41). In either action the review of lawfulness would have encompassed procedural questions such as whether the arrested person has been properly informed of the true grounds for his arrest (Christie v. Leachinsky, loc. cit.); and whether the conditions for arrest under section 11 (1) had been complied with. As noted above, a court would not have enquired into the reasonableness of the suspicion grounding the arrest but rather whether the suspicion of the arresting officer was an honest one (McKee v. Chief Constable, loc. cit.).

PROCEEDINGS BEFORE THE COMMISSION

24.  Mr Fox and Ms Campbell lodged their applications (nos. 12244/86 and 12245/86) with the Commission on 16 June 1986, and Mr Hartley lodged his application (no. 12383/86) on 2 September 1986. All three claimed that their arrest and detention were not justified under Article 5 § 1 (art. 5-1) of the Convention and that there had also been breaches of paragraphs 2, 4 and 5 of Article 5 (art. 5-2, art. 5-4, art. 5-5). They further alleged that, contrary to Article 13 (art. 13), they had no effective remedy before a national authority in respect of their Convention complaints.

On 11 December 1986 the Commission ordered the joinder of the three applications pursuant to Rule 29 of its Rules of Procedure, and on 10 May 1988 it declared the case admissible.

25.  In its report adopted on 4 May 1989 (Article 31) (art. 31) the Commission expressed the opinion that in relation to each applicant there had been violation of paragraphs 1, 2 and 5 of Article 5 (art. 5-1, art. 5-2, art. 5-5) (by 7 votes to 5) but not of paragraph 4 (art. 5-4) (by 9 votes to 3). It also concluded (unanimously) that no separate issue arose under Article 13 (art. 13).

The full text of the Commissions opinion and of the separate opinions contained in the report is reproduced as an annex to this judgment[*].

FINAL SUBMISSIONS TO THE COURT

26.  At the public hearing on 26 March 1990 the Government maintained in substance the concluding submission set out in their memorial, whereby they requested the Court

"to decide and declare in respect of each of the three applicants:

(i) that the facts disclose no breach of paragraphs 1, 2, 4 or 5 of Article 5 (art. 5-1, art. 5-2, art. 5-4, art. 5-5) of the Convention;

(ii) that the facts disclose no breach of Article 13 (art. 13) of the Convention, alternatively that no separate issue arises under Article 13 (art. 13) of the Convention".

27.  On the same occasion the applicants likewise maintained in substance the submission made at the close of their memorial, whereby they requested the Court

"to decide and declare in respect of each of the three applicants:

(i) that the facts disclose a breach of paragraphs 1, 2, 4 and 5 of Article 5 (art. 5-1, art. 5-2, art. 5-4, art. 5-5) of the Convention;

(ii) that the facts disclose a breach of Article 13 (art. 13) of the Convention".

AS TO THE LAW

I.   GENERAL APPROACH

28.   The applicants complaints are directed against their arrest and detention under criminal legislation enacted to deal with acts of terrorism connected with the affairs of Northern Ireland.

Over the last twenty years, the campaign of terrorism waged in Northern Ireland has taken a heavy toll, especially in terms of human life and suffering (see paragraph 15 above). The Court has already recognised the need, inherent in the Convention system, for a proper balance between the defence of the institutions of democracy in the common interest and the protection of individual rights (see the Brogan and Others judgment of 29 November 1988, Series A no. 145-B, p. 27, § 48). Accordingly, when examining these complaints the Court will, as it did in the Brogan and Others judgment, take into account the special nature of terrorist crime and the exigencies of dealing with it, as far as is compatible with the applicable provisions of the Convention in the light of their particular wording and its overall object and purpose.

II.  ALLEGED BREACH OF ARTICLE 5 § 1 (art. 5-1)

29.   The applicants alleged a breach of Article 5 § 1 (art. 5-1) of the Convention, which, in so far as relevant, provides:

"Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

...

(c) the lawful arrest or detention of a person effected for the purpose of bringing him before the competent legal authority on reasonable suspicion of having committed an offence ...;

..."

They did not dispute that their arrest was "lawful" under Northern Ireland law for the purposes of this provision and, in particular, "in accordance with a procedure prescribed by law".

30.   They did, however, argue that they had not been arrested and detained on "reasonable" suspicion of having committed an offence. Section 11 (1) of the 1978 Act, provided that "any constable may arrest without warrant any person whom he suspects of being a terrorist" (see paragraphs 9, 13 and 16 above). In their submission, this section was itself in direct conflict with Article 5 § 1 (c) (art. 5-1-c) in that it did not contain any requirement of reasonableness. They further agreed with the Commissions opinion that their arrests had not been shown on the facts to have been based on reasonable suspicion.

In addition, they maintained that the purpose of their arrest was not to bring them before the "competent legal authority" but rather to gather information without necessarily intending to charge them with a criminal offence. Both the respondent Government and the Commission rejected this contention.

31.   For an arrest to be lawful under section 11 (1) of the 1978 Act, as construed by the House of Lords in the case of McKee v. Chief Constable for Northern Ireland, the suspicion needed only to be honestly held (see paragraph 20 above). In his report to Parliament in 1984, the Right Honourable Sir George Baker highlighted the fact that the test for section 11 was a "subjective one". On the other hand, where the requirement was "reasonable suspicion" he considered that the test was "objective" and that it was "for the court to judge the reasonableness of the suspicion" (see paragraph 19 above).

Article 5 § 1 (c) (art. 5-1-c) speaks of a "reasonable suspicion" rather than a genuine and bona fide suspicion. The Courts task, however, is not to review the impugned legislation in abstracto but to examine its application in these particular cases.

32.   The "reasonableness" of the suspicion on which an arrest must be based forms an essential part of the safeguard against arbitrary arrest and detention which is laid down in Article 5 § 1 (c) (art. 5-1-c). The Court agrees with the Commission and the Government that having a "reasonable suspicion" presupposes the existence of facts or information which would satisfy an objective observer that the person concerned may have committed the offence. What may be regarded as "reasonable" will however depend upon all the circumstances.

In this respect, terrorist crime falls into a special category. Because of the attendant risk of loss of life and human suffering, the police are obliged to act with utmost urgency in following up all information, including information from secret sources. Further, the police may frequently have to arrest a suspected terrorist on the basis of information which is reliable but which cannot, without putting in jeopardy the source of the information, be revealed to the suspect or produced in court to support a charge.

As the Government pointed out, in view of the difficulties inherent in the investigation and prosecution of terrorist-type offences in Northern Ireland, the "reasonableness" of the suspicion justifying such arrests cannot always be judged according to the same standards as are applied in dealing with conventional crime. Nevertheless, the exigencies of dealing with terrorist crime cannot justify stretching the notion of "reasonableness" to the point where the essence of the safeguard secured by Article 5 § 1 (c) (art. 5-1-c) is impaired (see, mutatis mutandis, the Brogan and Others judgment previously cited, Series A no. 145-B, pp. 32-33, § 59).

33.   The majority of the Commission, with whom the applicants agreed, were of the opinion that "the Government [had] not provided any information which would allow the Commission to conclude that the suspicions against the applicants at the time of their arrest were reasonable within the meaning of Article 5 § 1 (c) (art. 5-1-c) of the Convention or that their arrest was based on anything more than the honestly held suspicion which was required under Northern Ireland law" (see paragraph 61 of the Commissions report).

The Government argued that they were unable to disclose the acutely sensitive material on which the suspicion against the three applicants was based because of the risk of disclosing the source of the material and thereby placing in danger the lives and safety of others. In support of their contention that there was nevertheless reasonable suspicion, they pointed to the facts that the first two applicants had previous convictions for serious acts of terrorism connected with the Provisional IRA (see paragraph 12 above) and that all three applicants were questioned during their detention about specific terrorist acts of which they were suspected (see paragraphs 10 and 14 above). In the Governments submission these facts were sufficient to confirm that the arresting officer had a bona fide or genuine suspicion and they maintained that there was no difference in substance between a bona fide or genuine suspicion and a reasonable suspicion. The Government observed moreover that the applicants themselves did not contest that they were arrested and detained in connection with acts of terrorism (see paragraph 55 of the Commissions report).

The Government also stated that, although they could not disclose the information or identify the source of the information which led to the arrest of the applicants, there did exist in the case of the first and second applicants strong grounds for suggesting that at the time of their arrest the applicants were engaged in intelligence gathering and courier work for the Provisional IRA and that in the case of the third applicant there was available to the police material connecting him with the kidnapping attempt about which he was questioned.

34.   Certainly Article 5 § 1 (c) (art. 5-1-c) of the Convention should not be applied in such a manner as to put disproportionate difficulties in the way of the police authorities of the Contracting States in taking effective measures to counter organised terrorism (see, mutatis mutandis, the Klass and Others judgment of 6 September 1978, Series A no. 28, pp. 27 and 30-31, §§ 58 and 68). It follows that the Contracting States cannot be asked to establish the reasonableness of the suspicion grounding the arrest of a suspected terrorist by disclosing the confidential sources of supporting information or even facts which would be susceptible of indicating such sources or their identity.

Nevertheless the Court must be enabled to ascertain whether the essence of the safeguard afforded by Article 5 § 1 (c) (art. 5-1-c) has been secured. Consequently the respondent Government have to furnish at least some facts or information capable of satisfying the Court that the arrested person was reasonably suspected of having committed the alleged offence. This is all the more necessary where, as in the present case, the domestic law does not require reasonable suspicion, but sets a lower threshold by merely requiring honest suspicion.

35.   The Court accepts that the arrest and detention of each of the present applicants was based on a bona fide suspicion that he or she was a terrorist, and that each of them, including Mr Hartley, was questioned during his or her detention about specific terrorist acts of which he or she was suspected.

The fact that Mr Fox and Ms Campbell both have previous convictions for acts of terrorism connected with the IRA (see paragraph 12 above), although it could reinforce a suspicion linking them to the commission of terrorist-type offences, cannot form the sole basis of a suspicion justifying their arrest in 1986, some seven years later.

The fact that all the applicants, during their detention, were questioned about specific terrorist acts, does no more than confirm that the arresting officers had a genuine suspicion that they had been involved in those acts, but it cannot satisfy an objective observer that the applicants may have committed these acts.

The aforementioned elements on their own are insufficient to support the conclusion that there was "reasonable suspicion". The Government have not provided any further material on which the suspicion against the applicants was based. Their explanations therefore do not meet the minimum standard set by Article 5 § 1 (c) (art. 5-1-c) for judging the reasonableness of a suspicion for the arrest of an individual.

36.  The Court accordingly holds that there has been a breach of Article 5 § 1 (art. 5-1). This being so, it is not considered necessary to go into the question of the purpose of the applicants arrests (see paragraph 30 above).

III.  ALLEGED BREACH OF ARTICLE 5 § 2 (art. 5-2)

37.  The applicants alleged a violation of Article 5 § 2 (art. 5-2), which reads:

"Everyone who is arrested shall be informed promptly, in a language which he understands, of the reasons for his arrest and of any charge against him."

The Commission upheld this claim which was rejected by the Government.

38.  In the applicants submission, Article 5 § 1 (c) (art. 5-1-c) refers to the grounds justifying the arrest and these are what should be communicated to detainees. They argued that suspected terrorism in itself is not necessarily an offence justifying an arrest under section 11. Accordingly, in breach of Article 5 § 2 (art. 5-2) they were not given at the time of their arrest adequate and understandable information of the substantive grounds for their arrest. In particular, they maintained that the national authorities duty to "inform" the person is not complied with where, as in their cases, the person is left to deduce from the subsequent police interrogation the reasons for his or her arrest.

39.  The Government submitted that the purpose of Article 5 § 2 (art. 5-2) is to enable an arrested person to judge the lawfulness of the arrest and take steps to challenge it if he sees fit. They argued that the information given need not be detailed and that it was enough that the arrested person should be informed promptly of the legal basis of his detention and of the "essential facts relevant under (domestic law) for the determination of the lawfulness of his detention". Applying these principles to the facts of the present case they contended that the requirements of Article 5 § 2 (art. 5-2) were clearly met.

40.  Paragraph 2 of Article 5 (art. 5-2) contains the elementary safeguard that any person arrested should know why he is being deprived of his liberty. This provision is an integral part of the scheme of protection afforded by Article 5 (art. 5): by virtue of paragraph 2 (art. 5-2) any person arrested must be told, in simple, non-technical language that he can understand, the essential legal and factual grounds for his arrest, so as to be able, if he sees fit, to apply to a court to challenge its lawfulness in accordance with paragraph 4 (art. 5-4) (see the van der Leer judgment of 21 February 1990, Series A no. 170, p. 13, § 28). Whilst this information must be conveyed "promptly" (in French: "dans le plus court délai"), it need not be related in its entirety by the arresting officer at the very moment of the arrest. Whether the content and promptness of the information conveyed were sufficient is to be assessed in each case according to its special features.

41.  On being taken into custody, Mr Fox, Ms Campbell and Mr Hartley were simply told by the arresting officer that they were being arrested under section 11 (1) of the 1978 Act on suspicion of being terrorists (see paragraphs 9 and 13 above). This bare indication of the legal basis for the arrest, taken on its own, is insufficient for the purposes of Article 5 § 2 (art. 5-2), as the Government conceded.

However, following their arrest all of the applicants were interrogated by the police about their suspected involvement in specific criminal acts and their suspected membership of proscribed organisations (see paragraphs 9, 10, and 14 above). There is no ground to suppose that these interrogations were not such as to enable the applicants to understand why they had been arrested. The reasons why they were suspected of being terrorists were thereby brought to their attention during their interrogation.

42.  Mr Fox and Ms Campbell were arrested at 3.40 p.m. on 5 February 1986 at Woodbourne RUC station and then separately questioned the same day between 8.15 p.m. and 10.00 p.m. at Castlereagh Police Office (see paragraph 9 above). Mr Hartley, for his part, was arrested at his home at 7.55 a.m. on 18 August 1986 and taken to Antrim Police Station where he was questioned between 11.05 a.m. and 12.15 p.m. (see paragraph 13 above). In the context of the present case these intervals of a few hours cannot be regarded as falling outside the constraints of time imposed by the notion of promptness in Article 5 § 2 (art. 5-2).

43.  In conclusion there was therefore no breach of Article 5 § 2 (art. 5-2) in relation to any of the applicants.

IV.  ALLEGED BREACH OF ARTICLE 5 § 4 (art. 5-4)

44.  The applicants contended that, as the Convention had not been incorporated into United Kingdom law, they had been unable to challenge the lawfulness of their detention before the domestic courts in accordance with Article 5 § 4 (art. 5-4), which provides:

"Everyone who is deprived of his liberty by arrest or detention shall be entitled to take proceedings by which the lawfulness of his detention shall be decided speedily by a court and his release ordered if the detention is not lawful."

The majority of the Commission concluded that there had been no such violation. They were of the opinion that the important safeguard contained in Article 5 § 4 (art. 5-4) became devoid of purpose where, as in the present case, the detainees were released before a speedy determination of the lawfulness of the detention could take place.

The Government submitted that the courts, in an action for habeas corpus, can examine both the procedural legality of the detention and whether the person was genuinely suspected of being a terrorist. In the alternative, they followed the Commissions view.

In reply, the applicants adopted the reasoning of Mr Danelius in his dissenting opinion in the Commissions report. He took the view that the entitlement set out in Article 5 § 4 (art. 5-4) was also valid for short periods of detention; and that neither an application for habeas corpus nor a claim for damages for false imprisonment could ever secure this entitlement as interpreted by the Court in its Brogan and Others judgment (loc. cit., pp. 34-35, § 65), since the existence of a reasonable suspicion was not a condition for the lawfulness of an arrest effected under section 11 (1) of the 1978 Act.

45.  Mr Fox and Ms Campbell were detained for approximately 44 hours, Mr Hartley for approximately 30 hours (see paragraphs 10 and 14 above). Mr Hartley brought no proceedings in connection with his arrest or detention (see paragraph 14 above). On the other hand, on the day following their arrest both Mr Fox and Ms Campbell instituted proceedings for habeas corpus, but they were released before the applications came on for hearing before a judge (see paragraph 11 above).

All three applicants were released speedily before any judicial control of their detention had taken place. It is not for the Court to rule in abstracto as to whether, had this not been so, the scope of the remedies available would or would not have satisfied the requirements of Article 5 § 4 (art. 5-4).

Accordingly, the Court does not find it necessary to examine the merits of the applicants complaint under Article 5 § 4 (art. 5-4).

V.   ALLEGED BREACH OF ARTICLE 5 § 5 (art. 5-5)

46.  The applicants further alleged a breach of Article 5 § 5 (art. 5-5), which reads:

"Everyone who has been the victim of arrest or detention in contravention of the provisions of this Article (art. 5) shall have an enforceable right to compensation."

Their arrest and detention have been held to be in breach of paragraph 1 of Article 5 (art. 5-1) (see paragraph 36 above). This violation could not give rise, either before or after the findings made by this Court in the present judgment, to an enforceable claim for compensation by the victims before the Northern Ireland courts (see the above-mentioned Brogan and Others judgment, Series A no. 145-B, p. 35, § 67).

There has therefore been a violation of paragraph 5 of Article 5 (art. 5-5) in respect of all three applicants.

VI.  ALLEGED BREACH OF ARTICLE 13 (art. 13)

47.  Finally, the applicants submitted that the facts of their cases also disclosed a breach of Article 13 (art. 13), which provides:

"Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity."

In the light of its findings in paragraphs 43 and 45 above, the Court does not deem it necessary to examine this complaint.

VII.  APPLICATION OF ARTICLE 50 (art. 50)

48.  By virtue of Article 50 (art. 50),

"If the Court finds that a decision or a measure taken by a legal authority or any other authority of a High Contracting Party is completely or partially in conflict with the obligations arising from the ... Convention, and if the internal law of the said Party allows only partial reparation to be made for the consequences of this decision or measure, the decision of the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party."

The applicants did not submit any claim for pecuniary damage. They did, however, seek substantial compensation in such amount as the Court considered equitable for the non-pecuniary damage allegedly suffered by each of them, together with the sum of £37,500 in respect of their costs and expenses referable to the proceedings before the Convention institutions. They expressed their willingness to endeavour to agree the appropriate amounts with the Government and only to refer the matter to the Court for assessment in default of such agreement.

The Government considered it more appropriate to reserve their submissions as to the compensation claim until the delivery of the Courts judgment on the substantive issues.

In these circumstances, therefore, the Court considers that the question of the application of Article 50 (art. 50) is not ready for decision and must be reserved.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1.   Holds by four votes to three that there has been a breach of Article 5 § 1 (art. 5-1);

2.   Holds unanimously that there has been no breach of Article 5 § 2 (art. 5-2);

3.   Holds by four votes to three that there has been a breach of Article 5 § 5 (art. 5-5);

4.   Holds unanimously that it is unnecessary to examine the complaints under Article 5 § 4 and Article 13 (art. 5-4, art. 13);

5.   Holds unanimously that the question of the application of Article 50 (art. 50) is not ready for decision;

accordingly,

(a) reserves the whole of the said question;

(b) invites the Government and the applicants to submit, within the coming three months, their written comments thereon and, in particular, to notify the Court of any agreement reached between them;

(c) reserves the further procedure and delegates to the President of the Court power to fix the same if need be.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 30 August 1990.

Marc-André EISSEN                                         Rolv RYSSDAL

Registrar                                                            President

 

In accordance with Article 51 § 2 (art. 51-2) of the Convention and Rule 53 § 2 of the Rules of Court, the joint dissenting opinion of Sir Vincent Evans, Mr Bernhardt and Mrs Palm is annexed to this judgment.

R.R.

M.-A.E


JOINT DISSENTING OPINION OF JUDGES SIR VINCENT EVANS, BERNHARDT AND PALM

We are unable to agree with the finding of the majority of the Court that there has been a violation of Article 5 § 1 (c) (art. 5-1-c) in this case.

The majority take the view that the facts and information laid before the Court by the Government are insufficient to support the conclusion that there was "reasonable suspicion" justifying the arrest and detention of the applicants under Article 5 § 1 (c) (art. 5-1-c) (see paragraph 35 of the Courts judgment). We do not share this opinion.

The majority accept - and on this we agree - that the arrest and detention of each of the applicants was based on a bona fide suspicion that he or she was a terrorist and that each of them was questioned during his or her detention about specific terrorist acts of which he or she was suspected. But, in the opinion of the majority the latter fact does no more than confirm that the arresting officers had a genuine suspicion and a genuine suspicion was not the equivalent of a reasonable suspicion.

In our view the "genuine suspicion" on the part of the arresting officers that the applicants were involved in the specific terrorist acts about which they were questioned must have had some basis in information received by them, albeit from sources which the Government maintain that they are unable to disclose for security reasons. In the situation in Northern Ireland the police must have a responsibility to follow up such information of involvement in terrorist activities and, if circumstances so warrant, to arrest and detain the suspect for further investigation.

In cases such as these it is not possible to draw a sharp distinction between genuine suspicion and reasonable suspicion. Having regard to all the circumstances and to the facts and information before the Court, including in the case of Mr Fox and Ms Campbell the fact that they had previously been involved in and convicted of terrorist activities, we are satisfied that there were reasonable grounds for suspicion justifying the arrest and detention of the applicants in accordance with Article 5 § 1 (c) (art. 5-1-c). We also see no reason to doubt that the applicants were detained and questioned with a view to criminal proceedings if sufficient and usable evidence had been obtained. It is true that they were released without any charges being brought against them, but this in no way invalidates the measures taken since it is the purpose of such investigation to find out whether the suspicion is confirmed and supported by any additional evidence.

For these reasons we conclude that there was no breach of Article 5 § 1 (c) (art. 5-1-c).

 


[*] Note by the Registrar: The case is numbered 18/1989/178/234-236. The first number is the case's position on the list of cases referred to the Court in the relevant year (second number).  The last two numbers indicate the case's position on the list of cases referred to the Court since its creation and on the list of corresponding originating applications to the Commission.

[*] Note by the Registrar: For practical reasons this annex will appear only with the printed version of the judgment (volume 182 of Series A of the Publications of the Court), but a copy of the Commission's report may be obtained by anyone on request to the Registrar.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde