Ivanović i DOO DAILY PRESS protiv Crne Gore

Država na koju se presuda odnosi
Crna Gora
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
24387/10
Stepen važnosti
3
Jezik
Crnogorski
Datum
05.06.2018
Članovi
10
10-1
10-2
35
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Odluka ESLJP
Veće
Sažetak

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGO ODELJENJE

ODLUKA

Predstavka br. 24387/10 

PREDMET IVANOVIĆ I DOO DAILY PRESS PROTIV CRNE GORE

Evropski sud za ljudska prava (drugo odjeljenje), na zasijedanju Vijeća od 5. juna 2018. godine u sastavu:

Robert Spano, predsjednik,

Paul Lemmens,

Ledi Bianku, Işıl Karakaş, 

Valeriu Griţco,

Jon Fridrik Kjølbro,

Stéphanie Mourou-Vikström, sudije,

i Stanley Naismith, sekretar odjeljenja,

Uzimajući u obzir gore navedenu predstavku podnijetu 15. aprila 2010. godine,

Uzimajući u obzir izjašnjenje koja je podnijela tužena Vlada i odgovor na izjašnjenje koje su dostavili podnosioci predstavke,

Uzimajući u obzir činjenicu da Nebojša Vučinić, sudija koji je izabran ispred države Crne Gore nije mogao da odlučuje u predmetu (Pravilo 28) i da je predsjednik Vijeća, shodno tome, odlučio da imenuje Valeriu Griţco da odlučuje kao ad hoc sudija (Pravilo 29), Nakon zasijedanja, donio je sljedeću odluku:

ČINJENICE

  1. Podnosioci predstavke su gdin Željko Ivanović (u daljem tekstu ,,prvi podnosilac predstavke”), državljanin Crne Gore koji je rođen 1962. godine i živi u Podgorici, i D.O.O. Daily Press (u daljem tekstu ,,drugi podnosilac predstavke”), izdavačka kompanija sa sjedištem u Podgorici.

Podnosioce predstavke su pred Sudom zastupali gdin B. Lutovac i g-din M. Đukić, advokati iz Podgorice (Crna Gora) i Novog Sada (Srbija).

A.  Okolnosti predmeta

  1. Činjenice predmeta, kako su dostavile stranke, mogu biti sumirane kako slijedi.

1.  Osporavani članci i posljedični građanski postupci

  1. Prvi podnosilac predstavke je novinar i su-osnivač i izvršni direktor crnogorskih dnevnih novina Vijesti. Drugi podnosilac predstavke je izdavač ovih novina.
  2. Dana 1. septembra 2007. godine Vijesti su slavile svoju desetu godišnjicu. Nakon odlaska sa proslave prvi podnosilac predstavke je napadnut u mraku i pretučen od strane tri neidentifikovana napadača. Kao rezultat napada imao je slomljenu jagodičnu kost i brojne hematome i modrice.
  3. U periodu od 2. do 4. septembra 2007. Godine, Vijesti su objavile nekoliko članaka u vezi napada, a neki od njih su uključivali komentare prvog podnosioca predstavke.
  4.  Konkretno, 2. septembra 2007. godine, objavljen je članak pod naslovom ,,Palica od Ðukanovića1i familije” :

,,[Prvi podnosilac predstavke] je rekao da je bivši Premijer, Milo Đukanović, poslao svoje kerbere juče ujutro da ga prebiju.

[Prvi podnosilac predstavke] je rekao da su ,,oni koji su na vlasti u Crnoj Gori’’, na ovaj način čestitali Vijestima desetu godišnjicu.

,,Ovo je čestitka od onih koji vladaju Crnom Gorom, a to je Milo Đukanović i njegove familije, biološke ili kriminalne” [rekao je prvi podnosilac predstavke]. Za radio Crne Gore [on] je poručio Đukanoviću da ne šalje svoje ljude u zasjedu u mraku već da sam izađe na crtu umjesto što u takvim situacijama spušta pogled.

...

[Prvi podnosilac predstavke] smatra da je ovo bilo upozorenje za Vijesti da polože oružje i da je to bio pokušaj da se potope čak i mala ostrva slobode u Crnoj Gori, koja Đukanovića čine nervoznim.”

  1. Istog dana objavljen je novi članak pod naslovom ,,Neće nas uplašiti”, koji je potpisala redakcija Vijesti. U tekstu je bilo sadržano, inter alia, sledeće:

,,Za Vijesti nema dileme da je napad na kolegu Ivanovića, pored njegovih oštrih kritika ovdašnje zbilje, atak i na sve slobodnomisleće ljude okupljene u Vijestima ioko njih, ali i napad na slobodnu misao i riječ uopšte. Motiv je da se ućutkaju Vijesti i svi oni, nažalost još malobrojni, koji odbijaju da u tranzicijskom kalu i kriminalu prepoznaju najbolje od svih društava. Da se zaplaše svi oni koji ne žele da žive u državi gdje je mafija i vlast isprepletena do neprepoznatljivosti, gdje su politički vrh i mafijaško dno često na istoj koti, gdje je šverc okosnica sistema vrijednosti, a pošten rad i pravednost se ismijavaju po grandioznim kafićima. Namjera je da se još jednom upozore oni koji se sa ovim ne mire da spisak neriješenih zločina može sezati u nedogled.

Teško je očekivati da će se policija i u ovom slučaju izdići iznad svojih dosadašnjih ograničenja, blokada u glavi i u organizaciji i rasvijetliti zločin, uhapsiti napadače, razobličiti i zatvoriti inspiratore, naručioce. Vijesti su i do sad kazivale da se crnogorskom policijom upravlja izvan policije, tužilaštvom izvan tužilaštva, sudstvom izvan sudova, da postoji paralelna privatna tajna služba DB ili ANB, svejedno. To je crnogorska realnost i to je realna snaga, zapravo nemoć države.

Objektivna odgovornost za sve to i za napad na Ivanovića u svakom slučaju pada na režim na čijem je čelu 17 godina Milo Đukanović, koji i sada vlada, bez obzira na formu. On i njegovi ljudi, s vrha i dna odgovorni su za ambijent u kojem stradaju novinari, pisci i svi koji se usude da drugačije misle i govore. Vijesti o tome nemaju dilemu i nastaviće sa beskompromisnom kritikom i ambijenta i odgovornih osoba.”

  1. Takođe je pomenuto da je nekoliko sati prije napada zvonio telefon jednog od urednika Vijesti i da se osoba sa druge strane ljubazno predstavila kao Milo Đukanović.
  2.  Dana 3.  septembra 2007.  godine u  Vijestima  je objavljen tekst  ,,I vrapci znaju da je kapo”, i koji je sadržao sljedeće izjave prvog podnosioca predstavke:

“Čovjek na čijoj su savjesti četiri rata vođena na prostoru bivše Jugoslavije , saučesnik u politici koja je porušila jednu zemlju, pobila stotine hiljada i raselila milione ljudi, osoba koja se pred relevantnim istražnim organima evropskih zemalja tereti za organizovani kriminal i zločinačka udruživanja, gazda koji je razvio kriminalno-finansijsku hobotnicu koja drži za vrat Crnu Goru – ta moralna gromada nalazi se pogođenim, njegova čast narušenom, a duševni bol toliki je da ga jedino sud može sanirati.

...

Spreman sam za svaki sud pa i ovaj Đukanovićev, jer ne vidim šta ima novo i prekršajno u nečemu što sam rekao, a što i vrapci znaju – da je on šef familije, bilo biološke ili kriminalne, koja vlada Crnom Gorom i odlučuje o svemu, pa i onom najvrijednijem, ljudskom životu.

Pozivam ga da sasluša svoju istinu i odbranu da dokaže na javnoj sceni, a ne preko svojih sudova, tužilaca, kriminalaca i portparola, jer Đukanović treba da zna da ničija nije gorjela do zore.

Moja majka i ja želimo njegovom djetetu sve najbolje. Želimo mu da sjutra, kao pošten i častan građanin, uživa i bude slobodan i siguran u pravednom i pravnom društvu, uvjereni da sistem zla i nepravde koji je njegov otac porodio i instalirao po Crnoj Gori – zbog čega ovih dana trpimo i ja i, mnogo više, moja majka – mora otići na smetlište istorije.”

  1. Dana 4. septembra 2007. godine, u Vijestima je objavljen tekst pod nazivom ,,Raznovrstan repertoar pritisaka”, koji je uključivao sljedeće izjave prvog podnosioca predstavke:

,,Ti pritisci dolazili su iz okrilja državnog vrha. S posla su otpuštani članovi naših familija,  prijećeno je anonimnim pozivima, upućivane su razne inspekcije u kompaniju ... Na kraju pokušali su da otmu većinski vlasnički paket kako bi novina mogla da se uređuje onako kako odgovara g. Đukanoviću. Kada sve to nije uspjelo, prešlo se na tradicionalne metode.”

a. Postupak pred Osnovnim sudom

  1. Dana 6. septembra 2007. godine gdin M. Đukanović (u daljem tekstu ,,tužilac”) je pokrenuo građanski postupak protiv podnosilaca predstavke, tražeći nadoknadu u iznosu od 1.000.000,00 EUR za štetu izazvanu svim gore navedenim tekstovima i izjavama prvog podnosioca predstavke koje su u njima sadržane.
  2. Podnosioci predstavke su tvrdili da svi najviši politički i državni funkcioneri, uključujući tužioca, treba da snose objektivnu odgovornost za porast kriminala, uključujući napade na, ili čak ubistva poslenika javne riječi, i da sporne članke treba posmatrati u tom kontekstu. Oni su dalje tvrdili da su predmetne izjave bile vrijednosni sudovi i da tužilac, kao političar, mora da pokaže veći stepen tolerancije. Oni su predložili da se saslušaju stranke u postupku i brojni drugi ljudi, i da vještaci procijene nivo duševnog bola koji je tužilac navodno pretrpio. Takođe su tvrdili da je traženi iznos previsok i da je za cilj imao zabranu slobode izražavanja. Podnosioci predstavke su tvrdili da sudovi treba da uzmu u obzir kontekst i okolnosti pod kojima su date izjave i članci objavljeni. Pozvali su se, inter alia, na član 10 Konvencije i praksu Suda.
  3. Dana 19. maja 2008. godine Osnovni sud u Podgorici je djelimično presudio  u korist tužioca,zaključujući da  su njegova čast  i ugled povrijeđeni, i naložio je podnosiocima predstavke da ukupno plate tužiocu 20.000,00 EUR na ime nematerijalne štete i da objave presudu u Vijestima o svom trošku. Konkretno, sud je utvrdio da su čast i ugled podnosioca predstavke povrijeđeni izjavama prvog podnosioca predstavke u članku ,,Palica od Đukanovića i familije” i sadržajem članka ,,I vrapci znaju da je kapo”, kojim su tužilac i njegova porodica opisani kao kriminalci, i u kojem se dovodi u vezu sa organizovanim kriminalom i kriminalnim udruživanjem. Sud se pozvao na članove 16, 20, 34, 35 i 36 Ustava koji je tada bio na snazi, članove 1 i 20 Zakona o medijima (vidjeti donje stavove 39-45) i članove 8 i 10 stav 2 Konvencije.
  4. Konkretno, Sud je smatrao da sloboda štampe i drugih oblika javnog informisanja, i pravo na dostojanstvo i lična prava moraju biti uravnoteženi. Utvrdio je da ,,djelovi gore navedenih članaka” nijesu vrijednosni sudovi, već činjenične informacije, podložne dokazivanju, koje prethodno nijesu bile provjerene ili dokazane, koje su imale za cilj diskreditaciju ne samo tužioca već takođe i njegovog privatnog i porodičnog života. Objavljivanjem gore navedenih članaka koji su sadržali netačne, nedokazane informacije, bez prethodne provjere, naknadnog ispravljanja, prihvatanja greške ili javnog izvinjenja tužiocu, prvi podnosilac predstavke je bio istrajan u nanošenju štete ugledu tužioca. Od prvog podnosioca predstavke, kao izvršnog direktora medija, posebno se očekivalo da ispoštuje pravila prilikom objavljivanja informacija, naročito onih koje mogu biti štetne za druge. Gornjim člancima je grubo narušen ugled i reputacija tužioca, značajnim prelaženjem granica kritike koju mogu tolerisati političari, naročito s obzirom da se osporavanim člancima nije kritikovao javni rad tužioca, već su se tužilac i njegova porodica stavljali u kriminalni kontekst.
  5. Sud je dalje utvrdio da ,,pravo medija da objavljuju negativne informacije i kritike u odnosu na političare (im) ne daje pravo da povrijede osnovne ljudske vrijednosti, čija zaštita je predviđena u odnosu na svakog građanina, bez obzira da li je javna ličnost ili nije ... Javni funkcioneri ne mogu imati manje prava od drugih jer bi to bila povreda principa jednakosti koja je zagarantovana Ustavom.”
  6. Navodi prvog podnosioca predstavke da je iznio sporne izjave kada je bio u posebnom stanju nakon napada su odbijeni kao neosnovani. Sud je takođe odbio druge predložene dokaze kao nepotrebne.
  7. Prilikom procjene iznosa štete, Sud je uzeo u razmatranje važnost časti i ugleda tužioca, činjenicu da je nekoliko članaka objavljeno u visokotiražnim dnevnim novinama, tradicionalno shvatanje moralnih vrijednosti u crnogorskom društvu, kao i kriminalni kontekst u kojem su stavljeni i ličnost tužioca i njegova porodica.

b. Postupak pred Višim sudom

  1. I tužilac i podnosioci predstavke su se žalili na ovu odluku.
  2. Dana 30. septembra 2009. godine, Viši sud u Podgorici je utvrdio da je samo sledećim izjavama nanijeta šteta časti i ugledu tužioca: ,,Đukanović je poslao svoje kerbere da (prvog podnosioca predstavke) prebiju”, ,,to je čestitka od onih koji vladaju Crnom Gorom, a to su Đukanović i njegova porodica, biološka ili kriminalna”, ,,šef koji je razvio kriminalno-finansijsku hobotnicu koja drži za vrat Crnu Goru” i ,,on šef familije, bilo biološke bilo kriminalne koja vlada Crnom Gorom i odlučuje o svemu, pa i o onom najvrijednijem - ljudskom životu”. Dalje je utvrdio da, umjesto provjere tačnosti informacija, podnosioci predstavke su ih ponovili. Na osnovu toga oni su zloupotrijebili slobodu izražavanja, s obzirom da ,,njenim sprovođenjem, niko ne može uvrijediti druge ili nanijeti štetu njihovoj časti, ugledu i dostojanstvu”, što je takođe predviđeno članom 10 stav 2 Konvencije.
  3. Ovaj sud je uzeo u obzir mišljenje Suda da političari treba da pokažu veći stepen tolerancije prema kritici, ali je smatrao da gore navedene izjave prelaze granice predviđene slobodom izražavanja i obavezom tužioca u tom smislu, naročito s obzirom da se podnosioci predstavke nijesu uzdržali od pominjanja porodice tužioca u istom uvrijedljivom kontekstu.
  4. Takođe je smatrao da je nadoknada od 20.000,00 EUR previsoka i umanjio je na 10.000,00 EUR ukupno.
  5. Konačno, Sud je utvrdio da su drugi članci i izjave, naročito tekst ,,Neće nas uplašiti” kritikovali situaciju u crnogorskom društvu  i predstavljali vrijednosne sudove u kojem smislu se ne može dodijeliti nadoknada. Sud je utvrdio da su argumenti podnosilaca predstavke u tom smislu, koje su iznijeli u svojoj žalbi, bili osnovani, što je uticalo na iznos dodijeljene nadoknade. Na iznos su takođe uticale okolnosti pod kojima su pisani tekstovi i davane izjave, ali je Sud smatrao da ovi činioci ne opravdavaju objavljivanje netačnih informacija i njihovo prenošenje putem medija, već su predstavljali njihovu zloupotrebu. Na osnovu tvrdnji Višeg suda, Konvencija i Sud nijesu štitili takvu vrstu informacija i izjava.
  6. Ova odluka je dostavljena podnosiocima predstavke 17. oktobra 2009. godine.

c. Izvršenje presude Višeg suda

  1. Dana 4. marta 2016. godine, javni izvršitelj je donio rješenje o izvršenju  na  osnovu  kojeg  je tužilac  naplatio  16.113,79  EUR  sa  računa drugog podnosioca predstavke. Iznos je uvećan zbog dospjele kamate.

2.  Krivični postupak

  1. Dana 31. oktobra 2007. godine, Osnovni državni tužilac je podigao optužnicu protiv R.P. zbog nasilničkog ponašanja i nanošenja teških tjelesnih povreda prvom podnosiocu predstavke.
  2. Dana 15. januara 2008. godine, Osnovni sud u Podgorici je R.P. i M.B. oglasio krivim, na osnovu sopstvenog priznanja, i obojicu osudio na po četiri godine zatvora. Takođe je utvrdio da im je pomagao ,,izvjesni Miki iz Sarajeva”. Dana 16. maja 2008. godine, Viši sud u Podgorici je smanjio njihove kazne na godinu dana zatvora.
  3. Dana 5. marta 2012. godine, advokat prvog podnosioca predstavke je poslao dopis Vrhovnom državnom tužilaštvu navodeći da su R.P i M.B. osuđeni u suprotnosti sa svim dokazima, i da čak i ako su bili umiješani u napad, bilo je umiješano još najmanje dvoje ljudi. On je tražio ponovno pokretanje istrage kako bi se identifikovala ostala umiješana lica.

3.  Ostale okolnosti

  1. U daljem tekstu se nalaze dalje informacije koje stranke smatraju relevantnim.
  2. U proljeće 2004. godine, izdavač i direktor Dan-a, pro-opozicionih dnevnih novina, ubijen je na ulici.
  3. U maju 2007. godine, grupa pojedinaca, uključujući prvog podnosioca predstavke, organizovala je potpisivanje peticije i objavila saopštenje u kome se suprotstavljaju dodjeli regionalne nagrade za mir tužiocu. Ipak, njemu je dodijeljena ta nagrada.
  4. Bruto prihod prvog podnosioca predstavke u 2008. godini je bio 34.118,84 EUR i 36.808,88 EUR u 2009. godini. Profiti drugog podnosioca predstavke u 2008. godini su bili 560.889,00 EUR i 13.967,00 EUR u 2009. godini.
  5. Između novembra 2007. godine i februara 2014. godine bilo je osamnaest pojedinačnih napada(uključujući postavljanje eksplozivnih naprava, fizičke napade, prijetnje, podmetanje požara ispod automobila i kamenovanje prostorija) na novinare ili prostorije Vijesti. Uprkos brojnim mjerama koje su preduzete od strane nadležnih organa (ispitivanje pojedinaca, pribavljanje snimaka sa kamera, provjeravanje telefonskih komunikacija i poligrafsko ispitivanje), trinaest ovih napada je ostalo neriješeno do danas. U pet ostalih predmeta počinioci su identifikovani, oglašeni krivim u krivičnom ili prekršajnom postupku, i ili novčano kažnjeni, uslovno osuđeni ili osuđeni na dva do devet mjeseci zatvora.
  6. U decembru 2014. godine, jedna osoba je oglašena krivom zbog prinude i ugrožavanja bezbjednosti slobodnog novinara, i osuđena je na četiri mjeseca zatvora. U martu 2015. godine, pet drugih lica je oglašeno krivim za nasilničko ponašanje protiv novinara Dana-a i osuđeni su na od jedanaest do petnaest mjeseci zatvora.
  7. U periodu između januara 2012. godine, i oktobra 2015. godine domaći sudovi su presudili u osam predmeta zbog navodne povrede časti i ugleda, od kojih su u šest stranke bili novinari i/ili dnevne novine i/ili kompanije koje objavljuju dnevne novine. Sudovi su odbili sedam od njih, a u jednom su presudili u korist tužioca (pojedinca), dosuđujući mu 2.500,00 EUR od 9.000,00 EUR koliko je traženo protiv novinara/pisca.
  8. U nekoliko prilika u 2013. i 2014. godini, Investicioni fond za razvoj medija je pozivao tužioca da se uzdrži od provokativnog govora kada govori o Vijesti-ma.
  9. Dana 31. januara 2014. godine, Akcija za ljudska prava, NVO iz Crne Gore, objavila je izvještaj pod nazivom ,,Procesuiranje napada na novinare u Crnoj Gori”. U izvještaju je pomenuto trideset slučajeva napada, prijetnji, podmetanja požara i sl. protiv raznih novinara (uključujući napad na prvog podnosioca predstavke), učesnike kampanja za ljudska prava i pisca. U jednom napadu jedno lice (vozač/obezbjeđenje pisca) je ubijeno. Svi ovi incidenti su se desili u periodu između 27. maja 2004. godine i 3. januara 2014. godine. Na osnovu izvještaja, ubistva glavnog urednika Dan-a i obezbjeđenja pisca nikada nijesu rasvijetljena, neki krivični postupci su zastarjeli a u nekim slučajevima gdje su otkriveni počinioci, ostali su nepoznati njihovi motivi i oni koji su naredili napade. U izvještaju su takođe razmatrane presude koje su donijete u odnosu na podnosioce predstavke da je povrijeđen član 10.
  10. U periodu između 2012. godine i 2015. godine, Freedom House (2012. godine, 2013. godine i 2015. godine), Američki State Department (2012. godine i 2013. godine) i Savjet UN za ljudska prava (2014. godine), su izdali izvještaje u kojima se navode napadi i prijetnje protiv novinara u Crnoj Gori, pritisak sa kojim se suočavaju i ograničene istrage kao i posljedični nedostatak odgovornosti.
  11. U oktobru 2015. godine Global Investigative Journalism Network je dodijelila nagradu za izvještajni projekat o organizovanom kriminalu i korupciji za ,,seriju Unholy alliances u Crnoj Gori kao mafijaškoj državi koja ističu kako su [tužilac] i njegova porodična banka [bili] u centru Unholy alliances vlade, organizovanog kriminala i biznisa.”

B. Relevantno domaće pravo

1. Ustav Republike Crne Gore (objavljen u “Sl. listu RCG”, br. 48/92)

  1. Članom 16 Ustava koji je tada bio na snazi je bilo predviđeno da je svako u obavezi da poštuje prava i slobode drugih i da se bilo koja zloupotreba ovih prava i sloboda smatra protivustavnom i podliježe kazni.
  2. Članom 20 je bila zagarantovana nepovredivost psihičkog i fizičkog integriteta pojedinca, privatnosti i ličnih prava, i njegovog ili njenog dostojanstva i sigurnosti.
  3. Član 34 je predviđao, inter alia, slobodu izražavanja.
  4. Članom 35 je bila predviđena sloboda štampe i drugih medija, kao i pravo građana da javno iznose svoje mišljenje u sredstvima javnog obavještavanja.
  5. Članom 36 je bilo predviđeno pravo na odgovor i ispravku netačno objavljenih podataka ili informacija, kao i pravo na naknadu za štetu koja je prouzrokovana objavljivanjem netačnih podataka ili informacija.

2. Zakon o medijima (objavljen u “Sl. listu RCG”, br. 51/02 i 62/02)

  1. Članom 1 je predviđeno da su mediji u Crnoj Gori slobodni, i da je sloboda informisanja zagarantovana na nivou standarda koji su sadržani u međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima i slobodama (OUN, OEBS, Savjet Evrope, EU). Dalje je predviđeno da Zakon treba tumačiti i primjenjivati u skladu sa principima Konvencije i praksom Suda.
  2. Članom 20 je predviđeno da, ukoliko ovim Zakonom nije dugačije određeno, osnivač medija je odgovoran za objavljivanje programskog sadržaja. Ako medij objavi sadržaj kojim se narušava zakonom zaštićeni interes lica na koje se informacija odnosi ili kojim se vrijeđa čast i integritet pojedinca ili pronose neistiniti navodi o nečijem životu, znanju ili sposobnostima, zainteresovano lice ima pravo na tužbu nadležnom sudu za naknadu štete protiv autora i osnivača medija.

3. Zakon o obligacionim odnosima (objavljen u “Sl. listu SFRJ, br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i “Sl. listu SRJ”, br. 31/93)

  1. Članom 16 je predviđeno da je svako dužan da se uzdrži od postupaka kojim se može drugome prouzrokovati šteta.
  2. Na osnovu članova 199 i 200, inter alia, svako ko je pretrpio duševni bol kao posljedicu povrede njegove časti i ugleda, može, zavisno od trajanja i intenziteta, tužiti za finansijsku nadoknadu pred građanskim sudovima i, dodatno, tražiti druge forme nadoknade kojima se može ostvariti adekvatno nematerijalno zadovoljenje.

ŽALBA

  1. Podnosioci predstavke su se žalili na osnovu člana 10 Konvencije zbog povrede njihovog prava na slobodu izražavanja koja potiče iz konačne presude građanskog suda koja je donijeta protiv njih.

PRAVO

  1. Podnosioci predstavke su se žalili na povredu njihovog prava na slobodu izražavanja. Pozvali su se na član 10 Konvencije koji glasi kako slijedi:

,,1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu posjedovanja sopstvenog mišljenja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice...

2. Pošto korištenje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu... radi zaštite ugleda i prava drugih...”

  1. Vlada je osporila ove žalbe.

A. Podnesci stranaka

1. Vlada

  1. Vlada je tvrdila da podnosioci predstavke nijesu iscrpili sve djelotvorne domaće pravne ljekove. Konkretno, nijesu podnijeli ustavnu žalbu.
  2. Vlada je takođe tvrdila da je miješanje u konkretnom predmetu bilo zakonito, da je imalo legitiman cilj i da je bilo neophodno u demokratskom društvu. Konkretno, sporne izjave su bile ozbiljne optužbe protiv tužioca, sa ciljem diskreditacije ne samo njega već i njegove porodice. Nacionalni sudovi su pokazali uravnotežen pristup i dali su relevantne i dovoljne razloge za svoje presude. Prilikom procjene iznosa nadoknade, sudovi su osigurali da ona neće obeshrabriti medije da objavljuju informacije u javnom interesu.
  3. Nadalje, državni organi su sproveli djelotvornu i detaljnu istragu o identitetu i identifikovali i kaznili počinioce (vidjeti gornje stavove 25-26). Uprkos tome, podnosioci predstavke nijesu ispravili izjave niti se izvinil i tužiocu, što je pokazalo njihovu istrajnost u nanošenju štete njegovoj ličnosti i moralnom integritetu opisujući ga kao kriminogenu ličnost.
  4. Vlada je tvrdila da je država bila posvećena da na efikasan način riješi napade na novinare; u prilog toj izjavi su dostavili domaće presude navedene u gornjem stavu 32.

2. Podnosioci predstavke

  1. Podnosioci predstavke su tvrdili da ustavna žalba nije u to vrijeme bila djelotvoran pravni lijek, pozivajući se na predmet Siništaj i drugi protiv Crne Gore (br. 1451/10 i 2 dr., stav 123, 24.novembar 2015. godine).
  2. Tvrdili su da granice slobode izražavanja nijesu bile prekoračene u konkretnom predmetu. Osporene izjave su bile vrijednosni sudovi, i da kao takve nijesu bile predmet ograničenja. Ticale su se političke odgovornosti tužioca za stvaranje klime u kojoj su napadi na novinare prolazili nekažnjeno. Njihov cilj nije bio da ga predstave kao kriminalca, već da podstaknu djelotvorne istrage o napadima na novinare i gonjenje počinilaca. Tužilac, kao ličnost koja je pod okom javnosti, morao je da prihvati veći nivo kritike, preuveličavanja, čak i provokacije. Novinari Vijesti su pokušali da ga kontaktiraju na vrijeme, ali on nije htio da odgovara na njihova pitanja. Njegov jedini odgovor je bio tužba sudu.
  3. Podnosioci predstavke su dalje tvrdili da je glavni urednik drugih crnogorskih dnevnih novina, Dan, ubijen 2004. godine, koje ubistvo nije bilo rasvijetljeno, da se sporne izjave moraju takođe posmatrati i u tom kontekstu. Štaviše, istraga u konkretnom predmetu takođe nije bila djelotvorna. Konkretno, R.P. i M.B. nijesu odgovarali opisu napadača, pa čak i ako su bili umiješani u napad, najmanje još jedna osoba, koja nikada nije pronađena, je takođe bila uključena. Uprkos tome, predmet je zaključen kao riješen 2008. godine. Dodatno, nakon napada na prvog podnosioca predstavke, bilo je još osamnaest drugih napada na novinare i imovinu Vijesti (vidjeti gornji stav 32), od kojih je većina ostala nerasvijetljena. Nakon zahtjeva EU, osnovana je komisija za istraživanje ovih napada, ali za dvije godine nije postigla rezultate.
  4. Podnosioci predstavke su dostavili i pozvali se na izvještaje koje su objavile NVO Akcija za ljudska prava, Freedom House, Američki State Department i Savjet UN za ljudska prava u kojima su navedeni napadi i prijetnje novinarima u Crnoj Gori, pritisak sa kojim su se suočavali, ograničene istrage i posljedičan nedostatak odgovornosti (vidjeti gornje stavove 36-37). Dalje su tvrdili da (a) Projektni izvještaj organizovani kriminal i korupcija otkriva finansijsku mrežu povezanu sa porodicom tužioca, tekst za koji su dobili nagradu od Globalne mreže za istraživačko novinarstvo, koji, u jednom dijelu navodi Crnu Goru kao ,,mafijašku državu” (vidjeti gornji stav 38); (b) Reporteri bez granica smatraju tužioca odgovornim za kampanju protiv Vijesti i nezavisnih medija u Crnoj Gori i (c) Investicioni fond za razvoj medija je pozivao tužioca nekoliko puta da se uzdrži od provokativnih riječi kada govori o Vijestima (vidjeti gornji stav 35).

B. Relevantni principi

  1. Relevantni principi kada je u pitanju iscrpljivanje domaćih pravnih ljekova su sadržani u presudi Vučković i drugi protiv Srbije ((preliminarne primjedbe) [VV], br. 17153/11 i 29 drugih, stavovi 69-75, 25. mart 2014. godine).
  2. Relevantni opšti principi koji se odnose na član 10 su dati, na primjer, u presudi Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine ([VV], br 17224/11, stav 75, ECHR 2017):

„(i) Sloboda izražavanja predstavlja jedan od bitnih temelja demokratskog društva i jedan od osnovnih uslova njegovog napretka i samopotvrđivanja svakog pojedinca. Prema stavu 2. člana 10, ona se primijenjuje ne samo na „informacije“ ili „ideje“ koje se primaju s odobravanjem ili se smatraju neuvredljivima ili se doživljavaju s ravnodušnošću, nego i one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. Takvi su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumnosti bez kojih nema „demokratskog društva“. Kako utvrđuje član 10, ova sloboda podliježe izuzecima, koji se... moraju, međutim, striktno tumačiti, a potreba za bilo kakvim ograničenjima mora se ubjedljivo dokazati...

(ii) Pridjev „neophodno“, u smislu člana 10 stav 2, podrazumijeva postojanje „nužne društvene potrebe“. Države potpisnice imaju određeno polje slobodne procjene u ocjeni da li takva potreba postoji, ali ta sloboda procjene ide ruku pod ruku s evropskim nadzorom koji obuhvata kako zakon, tako i odluke u kojima je primijenjen, čak i one koje je donio nezavisan sud. Sud je stoga ovlašćen da daje konačnu odluku o tome da li je „ograničenje“ u skladu sa slobodom izražavanja koja je zaštićena članom 10.

(iii) Zadatak Suda u vršenju njegove nadzorne nadležnosti nije da zauzme mjesto nadležnih domaćih organa vlasti, nego da ispita prema članu 10 odluke koje su oni donijeli u skladu s njihovom slobodom procjene. Ovo ne znači da je nadzor ograničen na utvrđivanje da li je tužena država razumno, s pažnjom i u dobroj vjeri izvršila svoju diskrecionu nadležnost; ono što Sud mora uraditi jeste da sagleda uplitanje koje je predmet pritužbe u svjetlu slučaja u cjelini, te da utvrdi da li je ono bilo „srazmjerno legitimnom cilju koji se želio postići“ i da li su razlozi koje su domaći organi vlasti naveli kako bi ga opravdali „relevantni i dovoljni“... Pri tome, Sud se mora uvjeriti da su domaći organi primijenili standarde koji su u skladu s načelima sadržanim u članu 10 te, isto tako, da su se oslonili na prihvatljivu ocjenu relevantnih činjenica ...“

  1. Iako štampa ne smije da prekorači određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njena dužnost je uprkos tome da saopštava – na način dosljedan njenim pitanjima i odgovornostima – informacije o svim pitanjima od javnog interesa. Novinarska sloboda, takođe, pokriva moguće pozivanje na određeni stepen pretjerivanja ili čak provokaciju (vidjeti Bladet Tromsø i Stensaas protiv Norveške [VV], br. 21980/93, stav 59, ECHR 1999-III; Dalban protiv Rumunije [VV], br. 28114/95, stav 49, ECHR 1999-VI; i Prager i Oberschlick protiv Austrije, 26. april 1995. godine, stav 38 in fine, Serija A br. 313).
  2. U svojoj praksi Sud je pravio razliku između činjenica i vrijednosnih sudova. Dok se postojanje činjenica može dokazati, istinitost vrijednosnih sudova nije podložna dokazivanju. Zahtjev da se dokaže istinitost vrijednosnih sudova je nemoguće ispuniti i narušava samu slobodu mišljenja, koja je osnovni dio prava zagarantovanog članom 10 (vidjeti Lingens protiv Austrije, 8. jul 1986. godine, stav 46, Serija A br. 103). Kako bi se napravila razlika između činjeničnih navoda i vrijednosnih sudova, neophodno je da se uzmu u obzir okolnosti predmeta i opšti ton primjedbi, imajući na umu da tvrdnje o pitanjima od javnog interesa mogu, po to m osnovu, predstavljati vrijednosne sudove prije nego činjenične izjave (vidjeti Morice protiv Francuske [VV], br. 29369/10, stav 126 in fine, ECHR 2015, i izvori tamo citirani). Sud ponavlja, ipak, da je klasifikacija izjava kao činjenica ili kao vrijednosnih sudova pitanje koje prije svega spada u polje slobodne procjene državnih organa, konkretno domaćih sudova (vidjeti Lindon, Otchakovsky-Laurens i July protiv Francuske [VV], br. 21279/02 i 36448/02, stav 55, ECHR 2007-IV). Dodatno, čak i kada neka izjava predstavlja vrijednosni sud, proporcionalnost miješanja može zavisiti od toga da li postoji dovoljan činjenični osnov za spornu izjavu, s obzirom da čak i vrijednosni sud bez bilo kakvog činjeničnog osnova koji bi ga potkrijepio može biti pretjeran (vidjeti Morice, gore citirana, stav 126; Pedersen i Baadsgaard protiv Danske [VV], br. 49017/99, stav 76, ECHR 2004-XI; Busuioc protiv Moldavije, br. 61513/00, stav 61, 21. decembar 2004. godine, i izvori tamo citirani; i Karpetas protiv Grčke, br. 6086/10, stav 69 i stav 78, 30. oktobar 2012. godine). Štaviše, kada vrijednosni sud dovede do ozbiljnih navoda, izjednačenim sa optužbama o kriminalnoj aktivnosti, značaj činjeničnog osnova za takvu ocjenu je od suštinskog značaja (vidjeti Pfeifer protiv Austrije, br. 12556/03, stavovi 47- 48, 15. novembar 2007. godine).
  3. Sud ponavlja da pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno i njegovo korišćenje ne smije povrijediti druga prava zaštićena Konvencijom, kao što je pravo na poštovanje privatnog života zagarantovano članom 8 (vidjeti Von Hannover protiv Njemačke, br. 59320/00, stavovi 57-58, ECHR 2004-VI; Pfeifer, gore citirana, stavovi 35 i 38, i Petrina protiv Rumunije, br. 78060/01, stav 36, 14. oktobar 2008. godine), ili pretpostavku nevinosti sadržanu u članu 6 stav 2 (vidjeti Pedersen i Baadsgaard¸ gore citirana, stav 78 in fine).
  4. U slučajevima kada interes ,,zaštite ugleda ili prava drugih” pokreće pitanje prava iz člana 8, Sud može tražiti da se provjeri da li su domaći organi postigli pravičnu ravnotežu prilikom zaštite ove dvije vrijednosti zagarantovane Konvencijom, naime, sa jedne strane, slobode izražavanja zagarantovane članom 10 Konvencije, i, sa druge strane, pravo na poštovanje privatnog života sadržano u članu 8 (vidjeti Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi, gore citirana, stav 77, i Europapress Holding d.o.o. protiv Hrvatske, br. 25333/06, stav 58, 22. oktobar 2009. godine). S obzirom na prirodu sukobljenih interesa, državama se mora dati određeno polje slobodne procjene prilikom postizanja odgovarajuće ravnoteže između ovih prava (vidjeti A. protiv Norveške, br. 28070/06, stav 66, 9. april 2009. godine). Gdje su državni organi preduzeli postizanje pravične ravnoteže između dva sukobljena prava u skladu sa kriterijumima prakse Suda, Sud bi trebao imati jake razloge da svojim stavom odstupi od stava domaćih sudova (vidjeti Von Hannover protiv Njemačke (br.2) [VV], br. 40660/08 i 60641/08, stav 107, ECHR 2012; Couderc i Hachette Filipacchi Associés protiv Francuske [VV], br. 40454/07, stavovi 90-92, ECHR 2015 (izvodi); i Verlagsgruppe Droemer Knaur GmbH & Co. KG protiv Njemačke, br. 35030/13, stav 38, 19. oktobar 2017. godine).
  5. Sud ponavlja da su granice dozvoljene kritike šire kada su u pitanju političari nego kada su u pitanju privatni pojedinci. Za razliku od prethodnih, prvi neizbježno i svjesno izlažu sebe pažljivom ispitivanju njihovih riječi i djela od strane novinara i šire javnosti, i, kao posljedicu, moraju pokazati veći stepen tolerancije (vidjeti, na primjer, Ruusunen protiv Finske, br. 73579/10, stav 41 in limine, 14. januar 2014. godine, i izvori tamo citirani).
  6. Član 10 Konvencije, ipak, ne garantuje potpunu neograničenu slobodu izražavanja čak i u odnosu na medijsko izvještavanje o pitanjima od značajnog javnog interesa i o političkim ličnostima. Prema uslovima iz stava 2 tog člana, korišćenje ove slobode nosi sa sobom „dužnosti i odgovornosti”, koje poprimaju na važnosti kada, kao u ovome predmetu, postoji pitanje napada na ugled imenovanih pojedinaca i potkopavanja ,,prava drugih”. Zbog ,,dužnosti i odgovornosti” inherentnih slobodi izražavanja, zaštita koja se članom 10 pruža novinarima u vezi sa izvještavanjem o pitanjima od javnog interesa podložna je uslovu da oni djeluju u dobroj namjeri kako bi pružili tačne i pouzdane informacije u skladu sa novinarskom etikom (vidjeti, mutatis mutandis, Bladet Tromsø i Stensaas, gore citirana, stav 65; Rumyana Ivanova protiv Bugarske, br. 36207/03, stav 61, 14. februar 2008. godine; i Europapress Holding d.o.o., gore citirana, stav 58). Zaista, u situacijama kada je, sa jedne strane, činjenična izjava data a nije pruženo dovoljno dokaza da se potkrijepe, i sa druge strane kada novinar diskutuje o pitanjima od istinskog javnog interesa, provjera da li je novinar postupao profesionalno u dobroj namjeri postaje najvažnija (vidjeti Flux protiv Moldavije (br. 7), br. 25367/05, stav 41, 24 novembar 2009. godine).
  7. Konačno, priroda i ozbiljnost nametnutih sankcija su takođe faktori koji se uzimaju u obzir prilikom procjene proporcionalnosti miješanja na osnovu člana 10 Konvencije (vidjeti Europapress Holding d.o.o., gore citirana, stav 54 in fine).

C. Primjena principa na konkretan predmet

  1. Vraćajući se na konkretan predmet, kada su u pitanju primjedbe Vlade u vezi iscrpljivanja domaćih pravnih ljekova, Sud je utvrdio u presudi Siništaj i drugi da je ustavna žalba djelotvoran domaći pravni lijek u Crnoj Gori od 20. marta 2015. godine. Kako je predmetna predstavka podnijeta Sudu 15. aprila 2010. godine, podnosioci predstavke nijesu bili u obavezi da u to vrijeme iskoriste taj pravni lijek. S toga, primjedbe Vlade u tom smislu moraju biti odbijene.
  2. Sud dalje smatra da su konačne odluke građanskog suda bez sumnje dovele do miješanja u pravo na slobodu izražavanja podnosilaca predstavke. S obzirom da su presude zasnovane na Ustavu koji je tada bio na snazi i na Zakonu o medijima, od kojih su oba bila dostupna i predvidljiva u svojoj primjeni, ovo miješanje se mora smatrati kao ,,propisano zakonom”, u smislu člana 10 stav 2. Nadalje, presude su donijete težeći legitimnom cilju zaštite prava i ugleda drugih, koji cilj je konzistentan sa zaštitom koja se pruža pravu na ugled na osnovu člana 8 Konvencije (vidjeti, na primjer, Alithia Publishing Company Ltd i Constantinides protiv Kipra, br. 17550/03, stav 53, 22. maj 2008. godine, i izvori tamo citirani). Ono što ostaje da bude razriješeno, s toga, jeste da li je miješanje bilo ,,neophodno u demokratskom društvu”, ili, drugim riječima, da li je presuda bila proporcionalna legitimnom cilju kojem je težila.
  3. Sud prvo primjećuje da su domaći postupci bili građanski postupci a ne krivični. Takođe je jasno iz njihovih presuda da su domaći sudovi u potpunosti prepoznali da je konkretan predmet uključivao sukob između prava na slobodu izražavanja i zaštite ugleda ili prava drugih, koji sukob su riješili odmjeravajući relevantna razmatranja. U svojim obrazloženjima domaći sudovi su postizali ravnotežu između sukobljenih prava i smatrali da je bilo neophodno da se ograniči pravo na slobodu izražavanja podnosilaca predstavke kako bi se zaštitio ugled bivšeg premijera. Konkretno, Viši sud, uzimajući u obzir da političari moraju pokazati veći stepen tolerancije prema kritici, značajno je suzio opseg problematičnih rečenica u tekstovima. Pobrojao je samo njih četiri koje je razmatrao kao činjenice i kao štetne za ugled tužioca, i izdvojio ih od svih ostalih koje je smatrao vrijednosnim sudovima koje kao takve nijesu zaslužile dodjelu naknade (vidjeti gornje stavove 19 i 22). Preciznije, Viši sud je eksplicitno utvrdio da je članak ,,Nećemo biti zaplašeni”, koji je objavljen 2. septembra 2007. godine kritikovao situaciju u crnogorskom društvu i predstavljao vrijednosne sudove na osnovu kojih ne treba dosuditi odštetu. Evropski sud primjećuje da ovaj tekst uključuje neke oštre kritike, uključujući, na primjer, da ,,su mafija i vlast isprepletane do neprepoznatljivosti”, ,,šverc je okosnica sistema vrijednosti”, i da ,,objektivna odgovornost za sve to i za napad na [prvog podnosioca predstavke] u svakom slučaju pada na režim na čijem je čelu 17 godina Milo Đukanović, koji i sada vlada, bez obzira na formu. On i njegovi ljudi, s vrha i dna odgovorni su za ambijent u kojem stradaju novinari, pisci i svi koji se usude da drugačije misle i govore (vidjeti gornji stav 7). Time, Viši sud je imao osjećaj da dozvoli novinarima da kritikuju režim. U svijetlu ovih elemenata, Sud nalazi da su državni organi primijenili standarde koji su bili u skladu sa principima sadržanim u članu 10 i da su se oslanjali na prihvatljivu procjenu relevantnih činjenica. Protiv takve pozadine, Sud smatra da bi, uzimajući u obzir polje slobodne procjene koje se priznaje odlukama domaćih sudova u ovom kontekstu, bi trebao imati jake razloge da svojim stavom odstupi u odnosu na stav Višeg suda.
  4. Sa tim u vezi, primijećuje da su podnosioci predstavke novinar i osnivač dnevnih novina Vijesti, kao i njegova izdavačka kuća. Nakon napada na prvog podnosioca predstavke, Vijesti su objavile brojne članke u odnosu na incident. U člancima prvi podnosilac predstavke, inter alia, imenovao je tužioca, visokog političara i premijera dugi niz godina, i optužio ga da je direktno odgovoran za napad. Takođe je pomenuo njegovu porodicu i ponovio ove optužbe u narednih nekoliko dana. Na osnovu toga, tekstovi su se odnosili na pitanja od javnog interesa i uključivali su političku ličnost. Ovaj Sud takođe smatra da su članci sadržali konkretne navode činjenica koje su se odnosile na imenovanog pojedinca, koji su, kao takvi, bili podložni dokazivanju. S toga je saglasan sa procjenom Višeg suda u tom smislu.
  5. Praksa Suda u tom smislu je jasna da što su ozbiljniji navodi, utoliko i činjenični osnov treba da bude čvršći (vidjeti Pedersen i Baadsgaard, stav 78 in fine; Rumyana Ivanova, stav 64; i Europapress Holding d.o.o., stav 66, sve gore citirane). Navodi u konkretnom predmetu su bili veoma ozbiljni. Ipak, u spisima predmeta nema ništa što bi ukazalo da su podnosioci predstavke u ovom predmetu vodili računa o tome da potvrde istinitost ili pouzdanost navoda na visokom nivou u bilo kom trenutku. Nijesu dostavili bilo kakav dokaz pred domaćim sudovima u prilog navodima prvog podnosioca predstavke. Drugi podnosilac predstavke, sa svoje strane, osim očigledno neuspješnih pokušaja da kontaktira tužioca (vidjeti gornji stav 56), ne izgleda da je preduzeo bilo što kako bi potvrdio ozbiljne navode prvog podnosioca predstavke ili, umjesto toga, zauzeo ozbiljniji pristup prilikom prenošenja spornih izjava (vidjeti, mutatis mutandis, Europapress Holding d.o.o, gore citirana, stavovi 68-69). Umjesto toga, podnosioci predstavke su tvrdili da su sporne izjave bile vrijednosni sudovi i da, kao takve, nijesu zahtijevale dokaz, kao i da je njihov cilj bio da naglase političku odgovornost tužioca za klimu u kojoj su napadi na novinare ostajali nekažnjeni (vidjeti gornje stavove 12 i 56). Ipak, Sud smatra da se mora napraviti razlika između izjave da je tužilac bio politički odgovoran za takvo okruženje i optužbe da je lično poslao nekoga da fizički napadne prvog podnosioca predstavke. Pred Sudom, podnosioci predstavke su se osvrnuli na neriješeno ubistvo glavnog urednika drugih dnevnih novina, na brojne druge napade koji su se odnosili na Vijesti, i na razne strane izvještaje. Sa izuzetkom ubistva glavnog urednika Dan-a, Sud primijećuje da su svi napadi na koje su se osvrnuli desili, i svi izvještaji bili objavljeni nakon napada na prvog podnosioca predstavke. Što je još važnije, ni u jednom od njih se ne ukazuje da je tužilac direktno odgovoran za napad na prvog podnosioca predstavke.
  6. Činjenica direktnog optuživanja određenih pojedinaca pominjanjem njihovih imena i pozicija dovodi podnosioce predstavke u obavezu da obezbijede dovoljan činjenični osnov za svoje tvrdnje (vidjeti Lešník protiv Slovačke, br. 35640/97, stav 57 in fine, ECHR 2003-IV, i Cumpănă i Mazăre protiv Rumunije [VV], br. 33348/96, stav 101, ECHR 2004-XI).
  7. Uzimajući u obzir gore navedeno i polje slobodne procjene koje sedaje Državama Ugovornicama u takvim pitanjima, Sud nalazi u okolnostima konkretnog predmeta da se zaključci koje je donio Viši sud na osnovu uspostavljanja ravnoteže ne mogu smatrati nerazumnim, na osnovu toga, razlozi koje su naveli domaći sudovi prilikom određivanja podnosiocu predstavke da plati štetu tužiocu su bili ,,relevantni i dovoljni”, u smislu sudske prakse. Na osnovu toga, Sud ne nalazi bilo kakve razloge, a najmanje jake razloge, da iznese stav koji odstupa od onog koji je dat u konačnoj presudi Višeg suda.
  8. Konačno, Sud smatra da naknada štete u iznosu od 10.000,00 EUR nije, u okolnostima predmeta, bila prekomjerna. Ovaj Sud daje posebnu težinu činjenici da je nadoknada dosuđena protiv oba podnosioca predstavke zajednički. Takođe, prilikom odlučivanja o iznosu naknade, prvostepeni sud je već uzeo u obzir da dnevne novine koje je objavljivao drugi podnosilac predstavke imaju velik tiraž (vidjeti gornji stav 17). Viši sud je otišao još dalje i značajno umanjio, za polovinu, dosuđeni iznos, uzimajući u obzir, inter alia, okolnosti pod kojima je tekst napisan i iznijete izjave (vidjeti gornje stavove 21-22). Stoga, njihove odluke su u skladu sa praksom Suda da naknada štete za klevetu mora imati razuman odnos proporcionalnosti u odnosu na pretrpljenu povredu reputacije (vidjeti Verlagsgruppe Droemer Knaur GmbH & Co. KG, gore citirana, stav 60, i Europapress Holding d.o.o., gore citirana, stav 73).
  9. U smislu gore navedenog, Sud smatra da je žalba podnosilaca predstavke očigledno neosnovana, pa mora biti odbačena u skladu sa članom 35 stavovi 3 (a) i 4 Konvencije.

Sa ovih razloga, Sud, većinom glasova,

Proglašava predstavku neprihvatljivom.

 

Sačinjeno na engleskom jeziku, u pisanoj formi, 28. juna 2018. godine.

Stanley Naismith                            Robert Spano

sekretar                                           predsjednik


[1] Milo Đukanović je bio premijer Crne Gore od 1991. godine do 1998. godine, zatim predsjednik od 1998. godine do 2002. godine, i ponovo premijer od 2003. godine do 2006. godine, od 2008. godine do 2010. godine i od 2012. godine do 2016. godine. U konkretnom periodu, bio je predsjednik Demokratske partije socijalista, vladajuće partije u Crnoj Gori.

 

 

SECOND SECTION

DECISION

Application no. 24387/10

Željko IVANOVIĆ and DOO DAILY PRESS against Montenegro

The European Court of Human Rights (Second Section), sitting on 5 June 2018 as a Chamber composed of:

Robert Spano, President,
Paul Lemmens,
Ledi Bianku,
Işıl Karakaş,
Valeriu Griţco,
Jon Fridrik Kjølbro,
Stéphanie Mourou-Vikström, judges,
and Stanley NaismithSection Registrar,

Having regard to the above application lodged on 15 April 2010,

Having regard to the observations submitted by the respondent Government and the observations in reply submitted by the applicants,

Having regard to the fact that Nebojša Vučinić, the judge elected in respect of Montenegro, was unable to sit in the case (Rule 28) and that the President of the Chamber accordingly decided to appoint Valeriu Griţco to sit as an ad hoc judge (Rule 29),

Having deliberated, decides as follows:

THE FACTS

1.  The applicants are Mr Željko Ivanović (“the first applicant”), a Montenegrin national who was born in 1962 and lives in Podgorica, and D.O.O. Daily Press (“the second applicant”), a publishing company with its registered office in Podgorica. They are represented before the Court by Mr B. Lutovac and M. Đukić, lawyers practising in Podgorica (Montenegro) and Novi Sad (Serbia), respectively.

A.  The circumstances of the case

2.  The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

1.  The impugned articles and the ensuing civil proceedings

3.  The first applicant is a journalist and a co-founder and the executive director of the Montenegrin daily newspaper Vijesti. The second applicant is the publisher of the newspaper.

4.  On 1 September 2007 Vijesti celebrated its 10th anniversary. After leaving the celebration venue the first applicant was assaulted in the dark and beaten up by three unidentified attackers. As a result of the assault he sustained a broken cheekbone (jagodična kost) and a number of haematomas and bruises.

5.  Between 2 and 4 September 2007 Vijesti published several articles relating to the assault, some of them including the first applicants own comments.

6.  In particular, on 2 September 2007 an article entitled “A club from Đukanović[1] and the family” (Palica od Ɖukanovića i familije) was published:

“[The first applicant] said that the former Prime Minister Milo Ɖukanović had sent his hellhounds (poslao svoje kerbere) yesterday morning to beat him up.

[The first applicant] said that those who rule Montenegro had congratulated Vijesti on its tenth anniversary by these means.

It is a greeting from those ruling Montenegro, and that is Milo Đukanović and his family, be it biological or criminal, said [the first applicant...]. On Radio Crna Gora [he] told Ɖukanović not to send his people on an ambush in the dark but to put himself on the line (sam izađe na crtu) instead of backing out in this kind of situation (umjesto što u takvim situacijama spušta pogled).

...

[The first applicant] considers that this was a warning to Vijesti to surrender (da polože oružje), and that there is an attempt to drown even the small islands of freedom in Montenegro, which make Đukanović nervous.”

7.  The same day another article was published, entitled “We shall not be intimidated” (Neće nas uplašiti), signed by Vijestis editorial board (redakcija). It contained, inter alia, the following:

“For Vijesti there is no dilemma that the assault against [its] colleague Ivanović, with his sharp criticism of reality here, is [not only] an attack on all those free-minded people gathered in Vijesti and around it, but also an attack on freedom of thought and speech in general. The motive is to silence Vijesti and all those, who unfortunately are not numerous, who refuse to consider transitional mud and crime as the best of all society. To intimidate all those who do not want to live in a State where the mafia and authorities are interwoven to such an extent that it is difficult to distinguish one from the other (isprepleteni do neprepoznatljivosti), where the political top and mafia bottom are often on the same level, where smuggling is the backbone (okosnica) of the value system, and honest work and righteousness (pravednost) are laughed at in grandiose cafes. The intention is to warn once again those who do not accept this, that the list of unsolved murders can go on indefinitely (sezati u nedogled).

It is difficult to expect that the police in this case will go beyond its limits, blockades in mind and in organisation, and will solve the crime, arrest the attackers, identify (razobličitiand imprison the instigators, those who ordered this. Even before Vijesti claimed that the Montenegrin police were managed from outside the police, the prosecution from outside the prosecution, the judiciary from outside the judiciary, that there was a parallel secret service, State Security or the National Security Agency, all the same. It is a Montenegrin reality and that is the real force, that is the weakness of the State (nemoć države).

In any event, the objective responsibility for all that and for the assault against Ivanović lies with the regime headed for 17 years by Milo Ɖukanović, who rules it even now, regardless of form. He and his people, from the top to the bottom, are responsible for an atmosphere in which journalists, writers, and all those who dare to think and speak differently, get hurt. Vijesti has no dilemma about it and it will continue its uncompromising criticism of both the ambiance and people responsible.”

8.  It was also mentioned that a few hours before the assault the telephone of one of the editors-in-chief of Vijesti had rung and that the person on the other end of the line had politely introduced himself as Milo Ɖukanović.

9.  On 3 September 2007 an article entitled “Even the birds know that he is the boss” (vrapci znaju da je kapo) was published in Vijesti, and contained the following statements by the first applicant:

“The man who has four wars waged in the territory of ex-Yugoslavia on his conscience, an accomplice in politics which destroyed one country, killed hundreds of thousands of people and displaced millions of others, a person who is charged with organised crime and criminal association before the relevant investigative bodies of European countries, the boss who developed a criminal-financial octopus which is strangling (drži za vrat) Montenegro – that moral mountain of a man (gromada) is hurt, his honour harmed, and his mental anguish is such that only the courts can repair it (jedino sud može sanirati).

...

I am ready for any court, even Ɖukanovićs, as I do not see anything new or any misdemeanour (prekršajno) in anything I said, and even the birds know that he is the boss of the family, be it biological or criminal, which rules Montenegro and decides on all things, including the most precious – human life.

I invite him to try to prove his truth and defence on the public stage, and not through courts, prosecutors, criminals and his spokespeople. Because Ɖukanović needs to know that nothing lasts forever (ničija nije gorjela do zore).

My mother and I, we wish his child all the best. We want him in the future, as an honest and honourable citizen, to enjoy and be free and safe in a just and fair society, confident that the system of evil and injustice created and established throughout Montenegro by his father  for which both I and much more my mother suffer today  will go to the dustbin of history.”

10.  On 4 September 2007 an article entitled “Various kinds of pressure” (Raznovrstan repertoar pritisaka) was published in Vijesti, including the following statement by the first applicant:

“These pressures came from the top of the State. Our family members were dismissed from work, threatened by anonymous calls, various inspections were sent to the company..., in the end they attempted to steal (otmu) the majority of stocks so that the daily could be edited as it suited Mr Ɖukanović. When all of this did not work out, the traditional methods were employed.”

a. Proceedings in the Court of First Instance

11.  On 6 September 2007 Mr M. Đukanović (hereinafter “the plaintiff”) instituted civil proceedings against the applicants, seeking 1,000,000 euros (EUR) for the damage caused by all of the above articles and statements by the first applicant contained therein.

12.  The applicants submitted that all the most senior political and State officials, including the plaintiff, should be held objectively responsible for increased crime, including assaults on and even the murder of journalists (poslenika javne riječi), and that the impugned articles should be seen in that context. They further maintained that the statements at issue were value judgments, and that the plaintiff, as a politician, had to display a greater degree of tolerance. They proposed that the parties to the proceedings and a number of other people be heard, and that an expert witness assess the level of mental anguish allegedly suffered by the plaintiff. They also maintained that the amount sought was too high and was aimed at suppressing freedom of expression. The applicants submitted that the courts should take into account the context and circumstances in which the statements had been made and the articles published. They relied, inter alia, on Article 10 of the Convention and the Courts case-law.

13.  On 19 May 2008 the Court of First Instance (Osnovni sud) in Podgorica ruled partly in favour of the plaintiff, concluding that his honour and reputation had been harmed, and ordering the applicants jointly to pay the plaintiff EUR 20,000 in non-pecuniary damages and to publish the judgment in Vijesti at their own expense. In particular, the court found that the plaintiffhonour and reputation had been harmed by the first applicants statements in the article “A club from Ɖukanović and his family”, and the contents of the article “Even the birds know that he is the boss”, which described the plaintiff and his family as criminals, and which associated him with organised crime and criminal association. The court relied on Articles 16, 20, 34, 35 and 36 of the Constitution in force at the time, sections 1 and 20 of the Media Act (see paragraphs 39-45 below), and Articles 8 and 10 § 2 of the Convention.

14.  In particular, the court considered that freedom of the press and other forms of public information, and the right to dignity and personal rights had to be balanced. It held that “parts of the above articles” were not value judgments but factual information, susceptible to proof, which had not been previously verified or proved, aimed at discrediting not only the plaintiff but his private and family life too. By publishing the above texts, which contained inaccurate, unproved information, without prior verification, subsequent rectification, acceptance of a mistake or a public apology to the plaintiff, the first applicant had persisted in harming the plaintiffs reputation. As the executive director of a news medium, the first applicant was especially expected to respect the rules when publishing information, particularly that which could be harmful to others. The above texts harshly (grubo) harmed the plaintiffhonour and reputation, considerably overstepping the limits of criticism to be tolerated by a politician, especially given that the impugned articles did not criticise the plaintiffs public work but put the plaintiff and his family in a criminal context.

15.  The court further held that “the right of the media to publish negative information and criticism relating to politicians did not give [them] the right to violate fundamental human values, the protection of which was provided in respect of every citizen regardless of his/her being a public figure or not. ... Public officials could not have fewer rights than others as that would be a violation of the principle of equality, which was guaranteed by the Constitution.”

16.  The first applicants allegations that he had made the impugned statements when he had been in a specific state after the assault were dismissed as unfounded. The court also refused other proposed evidence as unnecessary.

17.  In assessing the amount of damages the court took into account the importance of the plaintiffhonour and reputation, the fact that several articles had been published in a daily newspaper which had a high circulation (visokotiražan), traditional understanding of Montenegrin society of moral human values, as well as the criminal context in which both the plaintiffs personality and his family had been put.

b. Proceedings in the High Court

18.  Both the plaintiff and the applicants appealed against the decision.

19.  On 30 September 2009 the High Court (Viši sud) in Podgorica held that only the following statements harmed the plaintiffhonour and reputation: “Đukanović had sent his hellhounds to beat [the first applicant] up”; “it is a greeting from those ruling Montenegro, and that is Đukanović and his family, be it biological or criminal”; “the boss who developed a criminal-financial octopus which is strangling Montenegro”, and “he is the boss of the family, be it biological or criminal, which rules Montenegro and decides on all things, including the most precious  human life”. It further held that instead of proving the veracity of the statements the applicants had repeated them. They had thereby misused freedom of expression, given that by “exercising it one could not insult others and harm their honour, reputation and dignity”, which was also prescribed in Article 10 § 2 of the Convention.

20.  The court took into account the Courts opinion that politicians should display a greater degree of tolerance towards criticism, but considered that the above statements overstepped the limits provided for by freedom of expression and the plaintiffs obligation in that regard, especially given that the applicants had not refrained from mentioning the plaintiffs family in the same insulting context.

21.  It also considered that the compensation of EUR 20,000 was too high and reduced it to EUR 10,000 jointly.

22.  Lastly, the court held that the other articles and statements, especially the text “We shall not be intimidated”, criticised the situation in Montenegrin society, and represented value judgments in respect of which no damages should be awarded. The court held that the applicants arguments in that regard, submitted in their appeal, were well-founded, which influenced the amount of the damages awarded. The amount was also influenced by the circumstances in which the texts had been written and the statements made, but the court considered that these factors did not justify the publication of untrue information and its transmission through the media, but rather represented its misuse. According to the High Court, the Convention and the Court did not protect that kind of information and statements.

23.  This decision was served on the applicants on 17 October 2009.

c. Enforcement of the judgment of the High Court

24.  On 4 March 2016 a bailiff (javni izvršitelj) issued an enforcement order on the basis of which the plaintiff collected EUR 16,113.79 from the second applicants account. The amount was increased due to the accrued interest.

2.  Criminal proceedings

25.  On 31 October 2007 the State prosecutor (Osnovni državni tužilac) filed an indictment against R.P. for violent behaviour, and M.B. for violent behaviour and inflicting serious bodily harm on the first applicant.

26.  On 15 January 2008 the Court of First Instance in Podgorica found R.P. and M.B. guilty, on the basis of their confessions, and sentenced them both to four years imprisonment. It also established that they had been assisted by “a certain Miki from Sarajevo”. On 16 May 2008 the High Court in Podgorica reduced their sentences to one year.

27.  On 5 March 2012 the first applicants lawyer sent a letter to the Supreme State Prosecutors Office submitting that R.P. and M.B. had been convicted contrary to all the evidence, and that even if they had been involved in the assault, there had been at least two more people involved. He requested that the investigation be reopened in order to identify the others involved.

3.  Other circumstances

28.  Below is further information considered relevant by the parties.

29.  In spring 2004 a publisher and the director of Dan, a pro-opposition daily newspaper, was killed in the street.

30.  In May 2007 a group of individuals, including the first applicant, organised a petition and issued a press release opposing the award of a regional peace prize to the plaintiff. He was nevertheless awarded the prize.

31.  The first applicants gross income was 34,118.84 euros (EUR) in 2008 and EUR 36,808.88 in 2009. The second applicants profits were EUR 560,889 in 2008 and EUR 13,967 in 2009.

32.  Between November 2007 and February 2014 there were eighteen separate attacks (involving the planting of explosive devices, physical assaults, threats, car arson and the stoning of premises) against journalists or premises of Vijesti. In spite of numerous measures undertaken by the relevant authorities (questioning of various individuals, obtaining camera footage, checking telephone communications and polygraph questioning) thirteen of these attacks remain unsolved to date. In five other cases the perpetrators were identified, found guilty in criminal or misdemeanour proceedings, and either fined, given a suspended sentence, or sentenced to between two and nine months in prison.

33.  In December 2014 one person was found guilty of coercion and jeopardising the safety of a freelance journalist, and was sentenced to four months in prison. In March 2015 five other individuals were found guilty of violent behaviour against a journalist of Dan and were sentenced to between eleven and fifteen months in prison.

34.  Between January 2012 and October 2015 the domestic courts ruled in eight cases of an alleged harming of honour and reputation, in six of which respondent parties were journalists and/or daily newspapers and/or companies publishing daily newspapers. The courts dismissed seven of them, and in one ruled partly in favour of the claimant (an individual), awarding him EUR 2,500 of the EUR 9,000 claimed against a journalist/writer.

35.  On several occasions in 2013 and 2014 the Media Development Investment Fund urged the plaintiff to refrain from provocative language when speaking about Vijesti.

36.  On 31 January 2014 Human Rights Action/Akcija za ljudska prava, a Montenegrin NGO, issued a report entitled “Prosecution of attacks on journalists in Montenegro”. The report mentions thirty cases of assaults, threats, arson and so forth against various journalists (including the assault against the first applicant), human rights campaigners and a writer. In one incident a person (the writers driver/bodyguard) was murdered. All of the incidents took place between 27 May 2004 and 3 January 2014. According to the report, the murders of the Dan editor-in-chief and the writers bodyguard have never been resolved, some prosecutions became timebarred, and in some cases where the perpetrators were identified their motives and those who ordered the attacks remained unknown. The report also considered the judgments issued in respect of the applicants to be in breach of Article 10.

37.  Between 2012 and 2015 reports were issued by Freedom House (in 2012, 2013 and 2015), the US State Department (in 2012 and 2013) and the UN Human Rights Council (in 2014), which noted assaults and threats against journalists in Montenegro, the pressure they faced, the limited investigations and the consequent lack of accountability.

38.  In October 2015 the Global Investigative Journalism Network awarded its prize to the Organised Crime and Corruption Reporting Project “for [its] series Unholy Alliances on Montenegro as a mafia state”, which “exposed how [the plaintiff] and his family bank [were] at the centre of an unholy alliance of government, organised crime and business.”

B.  Relevant domestic law

1.  Constitution of the Republic of Montenegro (Ustav Republike Crne Gore, published in the Official Gazette of the Republic of Montenegro - OG RM - no. 48/92)

39.  Article 16 of the Constitution in force at the time provided that everybody was obliged to respect the rights and freedoms of others, and that any abuse (zloupotreba) of those rights or freedoms was considered anticonstitutional and subject to punishment.

40.  Article 20 guaranteed the inviolability of an individuals physical and psychological integrity, privacy and personal rights, and his or her dignity and safety.

41.  Article 34 provided, inter alia, for freedom of expression.

42.  Article 35 provided for freedom of the press and other media, as well as the right of individuals (građani) to publicly express their opinions through the media (sredstvima javnog obavještavanja).

43.  Article 36 provided for the right to reply and correction of incorrect published data or information, as well as the right to compensation for damage caused by the publication of untrue data or information.

2.  Media Act (Zakon o medijima; published in the OG RM nos. 51/02 and 62/02)

44.  Section 1 provides that the media in Montenegro are free, and that freedom of information is guaranteed in accordance with the standards provided in international human rights texts (UN, OSCE, Council of Europe, EU). It further provides that the Act should be interpreted and applied in accordance with the principles of the Convention and the Courts case-law.

45.  Section 20 provides that, unless otherwise provided by the Act, the founder of the medium is responsible for the content it publishes. Should the media publish content which violates the statutorily protected interest of a person to whom the relevant information refers or insults someones honour or integrity, or disseminate untrue allegations about someones life, knowledge or competencies, the person concerned is entitled to lodge a compensation claim against the author and the founder of the medium.

3.  Obligations Act (Zakon o obligacionim odnosima; published in the Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia nos. 29/7839/8545/8957/89 and the Official Gazette of the Federal Republic of Yugoslavia no. 31/93)

46.  Section 16 provided that everyone had to refrain from actions which could cause damage to others.

47.  Under Articles 199 and 200, inter alia, anyone who had suffered mental anguish as a consequence of a breach of his honour or reputation could, depending on its duration and intensity, sue for financial compensation before the civil courts and, in addition, request other forms of redress “which might be capable” of affording adequate non-pecuniary satisfaction.

COMPLAINT

48.  The applicants complained under Article 10 of the Convention of a breach of their right to freedom of expression stemming from the final civil court judgment rendered against them.

THE LAW

49.  The applicants complained of a breach of their right to freedom of expression. They relied on Article 10 of the Convention, which reads as follows:

“1.  Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers...

2.  The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society ... for the protection of the reputation or rights of others....”.

50.  The Government contested that complaint.

A. The parties submissions

1.  The Government

51.  The Government submitted that the applicants had not exhausted all effective remedies. Notably, they had failed to lodge a constitutional appeal.

52.  They also maintained that the interference in the present case had been lawful, had had a legitimate aim, and had been necessary in a democratic society. In particular, the impugned statements were serious accusations against the plaintiff, aimed at discrediting not only him but also his family. The national courts had displayed a balanced approach, and had given relevant and sufficient reasons for their judgments. When assessing the amount of compensation they had ensured that it would not discourage the media from publishing information of public interest.

53.  Furthermore, the national bodies had conducted an effective and thorough investigation into the incident, and had identified and sentenced the perpetrators (see paragraphs 25-26 above). In spite of that, the applicants had failed to rectify the statements or apologise to the plaintiff, which showed their persistence in harming his personality and moral integrity by portraying him as a criminal (kriminogena ličnost).

54.  The Government stated that the State was committed to effectively resolving attacks against journalists; in support of that statement they submitted the domestic judgments referred to in paragraph 32 above.

2.  The applicants

55.  The applicants submitted that a constitutional appeal was not an effective remedy at the time, relying on the case of Siništaj and Others v. Montenegro (nos. 1451/10 and 2 others, § 123, 24 November 2015).

56.  They submitted that the limits of freedom of speech had not been overstepped in the present case. The impugned statements were value judgments, and as such not subject to limitations. They were about the plaintiffs political responsibility for creating a climate where attacks against journalists went unpunished. Their aim was not to present him as a criminal, but to encourage effective investigations into attacks against journalists and prosecution of the perpetrators. The plaintiff, as a person in the public eye, had to accept a higher level of criticism, exaggeration and even provocation. Journalists of Vijesti had attempted to contact him at the time, but he had been unwilling to respond to their questions. His only response had been a court claim.

57.  The applicants further maintained that the editor-in-chief of another Montenegrin daily newspaper, Dan, had been murdered in 2004, a murder which had not been solved, and that the impugned statements also had to be seen in that context. Furthermore, the investigation in the present case had not been effective either. Notably, R.P. and M.B. had not fit the description of the attackers, and even if they had been involved in the assault, at least one other person, who had never been found, had been involved too. In spite of that, the case was closed as solved in 2008. In addition, after the assault against the first applicant there had been eighteen other assaults against journalists or the property of Vijesti (see paragraph 32 above), most of which remained unsolved. Following an EU demand a commission had been established to investigate these attacks, but it had achieved no results in two years.

58.  The applicants submitted and referred to the reports issued by the NGO Human Rights Action, Freedom House, the US State Department and the UN Human Rights Council, which had noted assaults and threats against journalists in Montenegro, the pressure they faced, the limited investigations and the consequent lack of accountability (see paragraphs 36-37 above). They further submitted that: (a) the Organised Crime and Corruption Reporting Project had revealed a financial network connected to the plaintiffs family, an article for which they had received an award from the Global Investigative Journalism Network, which, for its part, referred to Montenegro as “a mafia state” (see paragraph 38 above); (b) Reporters without Borders considered the plaintiff responsible for the campaign against Vijesti and the independent media in Montenegro; and (c) the Media Development Investment Fund had urged the plaintiff on several occasions to refrain from provocative language when speaking about Vijesti (see paragraph 35 above).

B. Relevant principles

59.  The relevant principles as regards the exhaustion of domestic remedies are set out in Vučković and Others v. Serbia ((preliminary objection) [GC], nos. 17153/11 and 29 others, §§ 69-75, 25 March 2014).

60.  The relevant general principles related to Article 10 are set out, for example, in Medžlis Islamske Zajednice Brčko and Others v. Bosnia and Herzegovina ([GC]no 17224/11, § 75, ECHR 2017):

“(i) Freedom of expression constitutes one of the essential foundations of a democratic society and one of the basic conditions for its progress and for each individualself-fulfillment. Subject to paragraph 2 of Article 10, it is applicable not only to information or ideas that are favourably received or regarded as inoffensive or as a matter of indifference, but also to those that offend, shock or disturb. Such are the demands of pluralism, tolerance and broadmindedness without which there is no democratic society. As set forth in Article 10, this freedom is subject to exceptions, which ... must, however, be construed strictly, and the need for any restrictions must be established convincingly ...

(ii) The adjective necessary, within the meaning of Article 10 § 2, implies the existence of a pressing social need. The Contracting States have a certain margin of appreciation in assessing whether such a need exists, but it goes hand in hand with European supervision, embracing both the legislation and the decisions applying it, even those given by an independent court. The Court is therefore empowered to give the final ruling on whether a restriction is reconcilable with freedom of expression as protected by Article 10.

(iii) The Courts task, in exercising its supervisory jurisdiction, is not to take the place of the competent national authorities but rather to review under Article 10 the decisions they delivered pursuant to their power of appreciation. This does not mean that the supervision is limited to ascertaining whether the respondent State exercised its discretion reasonably, carefully and in good faith; what the Court has to do is to look at the interference complained of in the light of the case as a whole and determine whether it was proportionate to the legitimate aim pursued and whether the reasons adduced by the national authorities to justify it are relevant and sufficient... In doing so, the Court has to satisfy itself that the national authorities applied standards which were in conformity with the principles embodied in Article 10 and, moreover, that they relied on an acceptable assessment of the relevant facts ...”

61.  Although the press must not overstep certain bounds, in particular in respect of the reputation and rights of others and the need to prevent the disclosure of confidential information, its duty is nevertheless to impart – in a manner consistent with its obligations and responsibilities – information and ideas on all matters of public interest. Journalistic freedom also covers possible recourse to a degree of exaggeration, or even provocation (see Bladet Tromsø and Stensaas v. Norway [GC], no. 21980/93, § 59, ECHR 1999III; Dalban v. Romania [GC], no. 28114/95, § 49, ECHR 1999-VI; and Prager and Oberschlick v. Austria, 26 April 1995, § 38 in fine, Series A no. 313).

62.  In its practice, the Court has distinguished between statements of fact and value judgments. The existence of facts can be demonstrated, whereas the truth of value judgments is not susceptible of proof. The requirement to prove the truth of a value judgment is impossible to fulfil and infringes freedom of opinion itself, which is a fundamental part of the right secured by Article 10 (see Lingens v. Austria, 8 July 1986, § 46, Series A no. 103). In order to distinguish between a factual allegation and a value judgment it is necessary to take account of the circumstances of the case and the general tone of the remarks, bearing in mind that assertions about matters of public interest may, on that basis, constitute value judgments rather than statements of fact (see Morice v. France [GC], no. 29369/10, § 126 in fine, ECHR 2015, and the authorities cited therein). The Court reiterates, however, that the classification of a statement as a fact or as a value judgment is a matter which in the first place falls within the margin of appreciation of the national authorities, in particular the domestic courts (see Lindon, Otchakovsky-Laurens and July v. France [GC], nos. 21279/02 and 36448/02, § 55, ECHR 2007IV). In addition, even where a statement amounts to a value judgment, the proportionality of an interference may depend on whether there exists a sufficient factual basis for the impugned statement, since even a value judgment without any factual basis to support it may be excessive (see Morice, cited above, § 126; Pedersen and Baadsgaard v. Denmark [GC], no. 49017/99, § 76, ECHR 2004XI; Busuioc v. Moldova, no. 61513/00, § 61, 21 December 2004, and the authorities cited therein; and Karpetas v. Greece, no. 6086/10, § 69 and § 78, 30 October 2012). Furthermore, where a value judgment amounts to a serious allegation, tantamount to an allegation of criminal activity, the importance of a factual basis for the judgment is crucial (see Pfeifer v. Austria, no. 12556/03, §§ 47-48, 15 November 2007).

63.  The Court reiterates that the right to freedom of expression is not absolute and its exercise must not infringe other rights protected by the Convention, such as the right to respect for private life under Article 8 (see Von Hannover v. Germany, no. 59320/00, §§ 57-58, ECHR 2004VI; Pfeifer, cited above, §§ 35 and 38, and Petrina v. Romania, no. 78060/01, § 36, 14 October 2008), or the presumption of innocence enshrined in Article 6 § 2 (see Pedersen and Baadsgaard¸ cited above, § 78 in fine).

64.  In instances where the interests of the “protection of the reputation or rights of others” bring Article 8 into play, the Court may be required to verify whether the domestic authorities struck a fair balance when protecting the two values guaranteed by the Convention, namely, on the one hand, freedom of expression protected by Article 10 and, on the other, the right to respect for private life enshrined in Article 8 (see Medžlis Islamske Zajednice Brčko and Others, cited above, § 77, and Europapress Holding d.o.o. v. Croatia, no. 25333/06, § 58, 22 October 2009). Given the nature of the conflicting interests, the States must be given a certain margin of appreciation in striking the appropriate balance between those rights (see A. v. Norway, no. 28070/06§ 66, 9 April 2009). Where the exercise of striking a balance between two conflicting rights was undertaken by the national authorities in conformity with the criteria laid down in the Courts case-law, the Court would require strong reasons to substitute its view for that of the domestic courts (see Von Hannover v. Germany (no. 2) [GC], nos. 40660/08 and 60641/08, § 107, ECHR 2012; Couderc and Hachette Filipacchi Associés v. France [GC], no. 40454/07, §§ 90-92, ECHR 2015 (extracts); and Verlagsgruppe Droemer Knaur GmbH & Co. KG v. Germanyno. 35030/13, § 38, 19 October 2017).

65.  The Court reiterates that the limits of permissible criticism are wider as regards a politician than as regards a private individual. Unlike the latter, the former inevitably and knowingly lay themselves open to close scrutiny of their words and deeds by journalists and the public at large, and they must consequently display a greater degree of tolerance (see, for example, Ruusunen v. Finland, no. 73579/10, § 41 in limine, 14 January 2014, and the authorities cited therein).

66.  Article 10 of the Convention does not, however, guarantee wholly unrestricted freedom of expression even with respect to press coverage of matters of serious public concern and of political figures. Under the terms of paragraph 2 of the Article the exercise of this freedom carries with it “duties and responsibilities”, which are liable to assume significance when, as in the present case, there is a question of attacking the reputation of named individuals and undermining the “rights of others”. By reason of the “duties and responsibilities” inherent in the exercise of the freedom of expression, the safeguard afforded by Article 10 to journalists in relation to reporting on issues of general interest is subject to the proviso that they are acting in good faith in order to provide accurate and reliable information in accordance with the ethics of journalism (see, mutatis mutandisBladet Tromsø and Stensaas, cited above, § 65; Rumyana Ivanova v. Bulgaria, no. 36207/03, § 61, 14 February 2008; and Europapress Holding d.o.o., cited above, § 58). Indeed, in situations where on the one hand a statement of fact is made and insufficient evidence is adduced to prove it, and on the other the journalist is discussing an issue of genuine public interest, verifying whether the journalist has acted professionally and in good faith becomes paramount (see Flux v. Moldova (no. 7), no. 25367/05, § 41, 24 November 2009).

67.  Lastly, the nature and severity of the sanction imposed are also factors to be taken into account when assessing the proportionality of the interference under Article 10 of the Convention (see Europapress Holding d.o.o., cited above, § 54 in fine).

C. Application of the principles to the present case

68.  Turning to the present case, and as regards the Governments objection as to the exhaustion of domestic remedies, the Court held in Siništaj and Others that a constitutional appeal had only been an effective domestic remedy in Montenegro since 20 March 2015. As the present application was lodged with the Court on 15 April 2010 the applicants were not required to avail themselves of that remedy at the time. The Governments objection in this regard must therefore be dismissed.

69.  The Court further considers that the final civil court judgments undoubtedly amounted to an interference with the applicants right to freedom of expression. Since the judgments were based on the Constitution in force at the time and the Media Act, both of which were accessible and foreseeable as to their application, this interference must be deemed as “prescribed by law”, within the meaning of Article 10 § 2. Furthermore, the judgments were adopted in pursuit of the legitimate aim of protecting the rights and reputation of others, an aim which is consistent with the protection afforded to the right to reputation under Article 8 of the Convention (see, for example, Alithia Publishing Company Ltd and Constantinides v. Cyprus, no. 17550/03, § 53, 22 May 2008, and the authorities cited therein). What remains to be resolved, therefore, is whether the interference was “necessary in a democratic society” or, in other words, whether the judgment was proportionate to the legitimate aim pursued.

70.  The Court firstly notes that the domestic proceedings were civil proceedings and not criminal. It is also apparent from their judgments that the domestic courts fully recognised that the present case involved a conflict between the right to freedom of expression and protection of the reputation or rights of others, which they resolved by weighing the relevant considerations. In their reasoning the domestic courts balanced the conflicting rights and considered that it was necessary to restrict the applicants freedom of expression in order to protect the former Prime Ministers reputation. In particular, the High Court, while taking into account that politicians should display a greater degree of tolerance towards criticism, significantly narrowed down the scope of the problematic sentences in the articles. It enumerated only four of them which it considered facts and as being harmful to the plaintiffs reputation, and distinguished them from all the others which it considered value judgments and as such not meriting the award of compensation (see paragraph 19 and 22 above). More specifically, the High Court explicitly held that the article “We shall not be intimidated”, published on 2 September 2007, criticized the situation in Montenegrin society and represented value judgments in respect of which no damages should be awarded. The Court notes that this text included some rather harsh criticism including, for example, that “the mafia and authorities are interwoven to such an extent that it is difficult to distinguish one from another”, “smuggling is the backbone of the value system”, and that “the objective responsibility for all that and for the assault against [the first applicant] lies with the regime headed for 17 years by Milo Ɖukanović, who rules it even now, regardless of the form. He and his people, from the top to bottom, are responsible for an atmosphere in which journalists, writers, and all those who dare to think and speak differently, get hurt” (see paragraph 7 above). The High Court, thus, was sensitive to allowing journalists to express criticism against the regime. In the light of these elements, the Court finds that the national authorities applied standards which were in conformity with the principles embodied in Article 10 and that they relied on an acceptable assessment of the relevant facts. Against that background, the Court considers that, having regard to the margin of appreciation accorded to decisions of national courts in this context, it would require strong reasons to substitute its view for that of the High Court.

71.  In that connection it notes that the applicants are a journalist and founder of the daily newspaper Vijesti, as well as its publishing company. Following the assault against the first applicant Vijesti published a number of articles related to the incident. In the articles the first applicant, inter alia, named the plaintiff, a senior politician and the Prime Minister for many years, and accused him of being directly responsible for the assault. He also mentioned his family and repeated these accusations over the next couple of days. The articles thus concerned a matter of public interest and involved a political figure. The Court also considers that the articles contained specific allegations of fact concerning a named individual, which were as such susceptible to proof. It therefore agrees with the assessment of the High Court in that regard.

72.  The Courts caselaw is clear on the point that the more serious the allegation is, the more solid the factual basis should be (see Pedersen and Baadsgaard, § 78 in fine; Rumyana Ivanova, § 64; and Europapress Holding d.o.o., § 66, all cited above). The allegation in the instant case was very serious. There is nothing in the case file, however, to indicate that the applicants in the present case were concerned with verifying the truth or reliability of the allegations to a high standard at any moment. They failed to provide any evidence before the domestic courts in support of the first applicants allegations. The second applicant, for its part, except for apparently unsuccessfully having attempted to contact the plaintiff (see paragraph 56 above), does not appear to have undertaken anything in order to verify the serious allegations made by the first applicant or, alternatively, to take a more cautious approach in conveying the impugned statements (see, mutatis mutandisEuropapress Holding d.o.o., cited above, §§ 68-69). Instead, the applicants argued that the impugned statements were value judgments and as such did not require proof, and that their aim was to emphasise the plaintiffs political responsibility for the climate where attacks against journalists remain unpunished (see paragraphs 12 and 56 above). The Court considers, however, that there is a distinction to be drawn between stating that the plaintiff was politically responsible for such an environment and accusing him of personally sending someone to physically attack the first applicant. Before the Court the applicants referred to the unresolved murder of the editor-in-chief of another daily newspaper, to a number of other attacks related to Vijesti, and to various foreign reports. With the exception of the murder of the editor-in-chief of Dan, the Court notes that all the attacks referred to took place and the reports were published after the first applicant had been assaulted. More importantly, none of them indicate the plaintiff as being directly responsible for the assault against the first applicant.

73.  The fact of directly accusing specific individuals by mentioning their names and positions placed the applicants under an obligation to provide a sufficient factual basis for their assertions (see Lešník v. Slovakia, no. 35640/97, § 57 in fine, ECHR 2003IV, and Cumpǎnǎ and Mazǎre v. Romania [GC], no. 33348/96, § 101, ECHR 2004XI).

74.  Having regard to the foregoing and to the margin of appreciation left to the Contracting States in such matters, the Court finds in the circumstances of the present case that the conclusions reached by the High Court on the basis of its balancing exercise cannot be regarded as unreasonable; consequently, the reasons adduced by the domestic courts for ordering the applicants to pay damages to the plaintiff were “relevant and sufficient” within the meaning of its caselaw. The Court therefore does not find any reason, let alone a strong reason, to substitute its view for that of the final decision of the High Court.

75.  Lastly, the Court considers that award of damages in the amount of EUR 10,000 was not, in the circumstances of the case, excessive. The Court attaches particular weight to the fact that the compensation was awarded against the applicants jointly. Also, when determining the amount of damages, already the Court of First Instance took into account that the daily newspaper published by the second applicant had a high circulation (see paragraph 17 above). The High Court went further and significantly reduced, by half, the amount awarded taking into account, inter alia, the circumstances in which the texts had been written and the statements made (see paragraphs 21-22 above). Their decisions are therefore in line with the Courts caselaw that an award of damages for defamation must bear a reasonable relationship of proportionality to the injury to reputation suffered (see Verlagsgruppe Droemer Knaur GmbH & Co. KG, cited above, § 60, and Europapress Holding d.o.o., cited above, § 73).

76.  In view of the above, the Court considers that the applicants complaint is manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

For these reasons, the Court, by a majority,

Declares the application inadmissible.

Done in English and notified in writing on 28 June 2018.

 Stanley Naismith                     Robert Spano
Registrar                                   President


[1].  Milo Đukanović served as Prime Minister of Montenegro from 1991 to 1998, then as the President from 1998 to 2002 and as Prime Minister again from 2003 to 2006, 2008 to 2010, and 2012 to 2016. At the relevant time he was the president of the Democratic Party of Socialists, the ruling party in Montenegro.

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine
Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Gž 5984/2017 od 15. 05. 2018. Apelacionog suda u Nišu, kojom se odbija žalba tužioca V.A. iz N., i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Nišu 29P 325/15 od 24.08.2017. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu nematerijalne štete za pretrplјeni strah, pretrplјeni duševni bol zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrplјenog stresa zbog okolnosti da je protiv njega podneta krivična prijava zbog zbog krivičnog dela primanja mita i krivičnog dela trgovine uticajem, pa je istom pokrenut krivični postupak i rešenjem istražnog sudije tužiocu je određen pritvor. Tužilac je u pritvoru proveo 75 dana, nakon čega je protiv njega podignuta optužnica zbog krivičnog dela primanja mita. Nakon ovoga, Sektor unutrašnje kontrole policije-Uprave za poslove unutrašnje kontrole policije, podneo je protiv tužioca još jednu krivičnu prijavu, a sada zbog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz čl.359 st.1 KZ u saizvršilaštvu u vezi čl.33 KZ. Obaveštenjem OJT Niš 16Kt 4650/13 od 09.07.2014. godine tužilac je pismeno obavešten da je navedena krivična prijava odbačena jer prijavlјeno delo nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti. Tužilac je u tužbi i tokom postupka naveo je usled navedene krivične prijave od 03.12.2013. godine trpeo strah, stres i duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1174/2018 od 25.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine i Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela oštećenje tuđih prava iz člana 220. stav 2. KZ, za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca sa rokom provere od 1 godine od dana pravnosnažnosti presude, i da treba da isplati u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude privatnom tužiocu-oštećenom BB, određeni iznos sa pripadajućom kamatom, kao i troškove parničnog postupka shodno presudi Osnovnog suda u Nišu 33P 8299/10 od 30.05.2012. godine i rešenju o izvršenju 6I 3260/13 od 15.04.2013. godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da između ostalog isplati privatnom tužiocu BB, na ime nužnih troškova krivičnog postupka, presudom navedeni iznos od 263.250,00 dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, je potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Filipović protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Koprivica protiv Crne Gore
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Miljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 466/2017 od 21.09.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kpjom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine.

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 100.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu BB na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 50.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva tužioca AA preko dosuđenog iznosa od 100.000,00 dinara do traženog iznosa od 400.000,00 dinara na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti i deo tužbenog zahteva tužioca BB preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 dinara do traženog iznosa od 200.000,00 dinara na ime pretrplјene nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da solidarno tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 156.850,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine, žalba tužene je usvojena, a žalba tužilaca odbijena, pa je presuda Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine u pobijanom usvajajućem delu odluke o tužbenim zahtevima (st. 1. i 2. izreke) i delu odluke o troškovima postupka (stav 4. izreke) preinačena, tako što su odbijeni tužbeni zahtevi da se obaveže tužena da isplati naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti tužiocu AA u iznosu od 100.000,00 dinara i tužiocu BB u iznosu od 50.000,00 dinara, sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, kao i zahtev tužilaca da im tužena solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 156.850,00 dinara, a tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove prvostepenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 98.933,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 49.467,00 dinara. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom pobijanom odbijajućem delu odluke o tužbenim zahtevima tužilaca (stav 3. izreke). Stavom drugim izreke drugostepene presude, tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 12.000,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 6.000,00 dinara

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Tešić protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde