Podnosilac predstavke rođen je 1965. godine i živi u Skoplju. U vreme događaja bio je potpredsednik opozicione stranke SDSM i poslanik. Predstavka se odnosi se na krivični postupak za klevetu koji je protiv podnosioca predstavke pokrenuo gdin S.M, koji je tada bio visoki član tada vladajuće političke stranke i istovremeno rukovodilac Agencije za bezbednost i kontraobaveštajne poslove. Sporni postupak ticao se izjava koje je podnosilac predstavke dao na konferencijama za štampu održanim u sedištu njegove političke stranke.

Što se tiče prve predstavke, ona se odnosi na konferenciju za štampu koju je održao podnosilac predstavke i koja je emitovana 14. decembra 2007. godine u glavnom informativnom programu televizijske stanice „A1”, koja je u to vreme imala nacionalnu pokrivenost i bila najpopularnija televizijska stanica. Tom prilikom se zapitao o sumnjama o zloupotrebama ovlašćenja rukovodioca Agencije, koja su imala uticaja na makedonsku berzu i posedovanje informacija koje bi omogućile nelegalnu dobit na berzi koja prostiče iz prodaje akcija na osnovu informacija koje su dobijene na nelegalan način.

Gdin S.M. je 1. februara 2008. godine pokrenuo privatni krivični postupak kojim je podnosioca predstavke optužio za klevetu, koja je tada bila kažnjiva na osnovu člana 172 stav 1 Krivičnog zakonika. Tvrdio je da izjava podnosioca predstavke na konferenciji za sadrži klevetničke navode o njemu. Podnosilac predstavke nije dostavio nikakve komentare u odgovoru. Prvostepeni sud u Skoplju zakazao je dvanaest ročišta. Podnosilac predstavke, koji je imao zakonskog zastupnika, nije lično prisustvovao nijednom od zakazanih ročišta. Nekoliko ročišta je odloženo zbog rada podnosioca predstavke u Sobranju. Na suđenju je Sud saslušao gdina S.M. i izvršio uvid u audio i video snimke programa na TV stanici „A1”, koji su mu dostavljeni. U završnim napomenama, advokat podnosioca predstavke je naveo da je podnosilac predstavke dao osporenu izjavu u upitnom obliku i kao potpredsednik opozicione političke stranke, čija je uloga da izrazi bojazni u vezi sa radom državnih zvaničnika i da procjenjuje njihov rad.

Prvostepeni sud je 3. novembra 2009. godine proglasio podnosioca predstavke krivim za klevetu i izrekao mu novčanu kaznu u iznosu od 1.500 EUR ili sedamdeset pet dana zatvora ukoliko je ne plati. Takođe mu je naloženo da plati sudske takse od 30 EUR i dodatnih 230 EUR za troškove gdin S.M. Sud je dalje presudio da se izreka presude objavi na račun podnosioca predstavke u informativnom programu televizije „A1”. Apelacioni sud u Skoplju je 11. maja 2010. godine potvrdio presudu prvostepenog suda, ne nalazeći osnovu za odstupanje od utvrđenih činjenica i obrazloženja.

Podnosilac predstavke je podnio ustavnu žalbu Ustavnom sudu u kojoj se žalio da je njegova osuda povredila njegovo pravo na slobodu izražavanja. Ponovio je svoje argumente da je kažnjen za pitanje koje je postavio na konferenciji za štampu koja je održana u ime njegove političke stranke. Pitanje je bilo upućeno javnosti i zasnovano na informacijama o sumnjivim nepravilnostima u radu državnog zvaničnika koje su dostavljene njegovoj političkoj stranci. Cilj je bio da se stimuliše javna diskusija o tome da li je zvaničnik revnosno obavljao svoju službenu dužnost. Odlukom od 23. februara 2011. godine, Ustavni sud je većinom odbacio žalbu podnosioca predstavke. Napomenuo je da sloboda izražavanja nije apsolutna i da se može ograničiti u skladu sa zakonom.

Druga predstavka se odnosi na konferenciju za štampu u prostorijama SDSM-a koja je održana 9. septembra 2007. godine u vezi sa javnom prodajom građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu u centru Skoplja, gdje je planirana izgradnja hotela. Emitovana je na lokalnim televizijskim vestima. Prema transkriptu čitave konferencije za štampu, podnosilac predstavke je predstavio predmetne događaje i informacije dobijene od državnih organa u vezi sa predmetnom prodajom. On je dalje detaljno opisao zaključke istraživanja koje je sprovela njegova politička stranka, a koji ukazuju da je izabrana kompanija osnovana u tuženoj državi na istoj adresi kao i „O. Holding” i da je delom u vlasništvu kompanije koja je imala poslovne veze sa „O. Holdingom”. S tim u vezi, on je tvrdio da je posao sklopljen tako da „zemljište bude dato osobama koje imaju bliske porodične ili stranačke veze” sa premijerom. Saopštenjem za štampu koje nosi isti datum (9. septembar 2007. godine) poslatim „u vezi sa konferencijom za štampu koju je održao SDSM i kako bi se javnosti pružile objektivne i tačne informacije”, Ministarstvo saobraćaja i komunikacija je informisalo medije o postupku i odabranoj kompaniji. Odgovarajući na zahtev za informacijama, SDSM je 1. oktobra 2007. godine obavestila državnog tužioca o odabranoj kompaniji uz navođenje da nije ispunila zahteve prodaje. Dalje je zatražila da državni tužilac istraži da li je transakcija bila u skladu sa Zakonom o sprečavanju korupcije.

Gdin S.M. je 19. septembra 2007. godine podneo privatne krivične prijave, optužujući podnosioca predstavke da je izneo klevetničke navode o njemu. On je negirao da je imao bilo kakvu vezu, privatnu ili profesionalnu, s javnom prodajom zemljišta. Takođe nije potpisao kupoprodajni ugovor sa odabranom kompanijom. Podnosilac predstavke nije dostavio nikakve komentare u odgovoru. Prvostepeni sud je zakazao sedamnaest ročišta. Podnosioca predstavke je zastupao advokat, ali nije lično prisustvovao nijednom od zakazanih ročišta. Neka od zakazanih ročišta su odložena jer sudski izvršitelj nije uspeo da uruči pozive podnosiocu predstavke. Na suđenju je Sud saslušao gdin S.M. i pogledao audio i video materijal televizijskog izveštaja o izjavi podnosioca predstavke. Odbrana nije dostavila nikakve dokaze, čak ni informacije koje su dostavljene državnom tužiocu. Nakon jednog vraćanja na ponovno suđenje, prvostepeni sud, osudio je podnosioca predstavke zbog klevete 23. februara 2011. godine. Izrečena mu je novčana kazna u iznosu od 1.000 EUR, uz sto dana zatvora u slučaju neplaćanja kazne, naređeno mu je da plati sudsku taksu od 30 EUR i još 375 EUR za troškove suđenja gdin S.M. Oslanjanjući se na svedočenje gdin S.M, sud je zaključio da su se navodi podnosioca predstavke ticali gdina S.M, bez obzira na činjenicu da nije bio identifikovan po imenu. To je zato što je podnosilac predstavke ranije davao neistinite izjave o gdinu S.M. i često ga je nazivao „premijerov rođak”. Gdin S.M. je priznao da je imao kontakte sa menadžerima „O. Holdinga”, iako je to bilo u prijateljskom svojstvu. Sa njima nije sarađivao u poslovnom smislu, niti je na bilo koji način bio uključen u izgradnju hotela. Podnosilac predstavke je podneo ustavnu žalbu Ustavnom sudu u kojoj je tvrdio da je kao predstavnik političke stranke dužan da iznese na videlo informacije koje su mu predstavljene. On nije dao činjeničnu izjavu već je postavio pitanje u vezi sa navodima o korupciji. Odlukom od 12. septembra 2012. godine, Ustavni sud je jednoglasno odbacio ustavnu žalbu podnosioca predstavke za zaštitu prava na slobodu izražavanja.

U oba postupka prvostepeni sud je obustavio izvršenje kovčane kazne, usled zakonskim izmena koje su u međuvremenu nastupile.

Podnosilac predstavke se žalio da su njegove krivične osude za klevetu povredile njegova prava prema članu 10 Konvencije.

Vlada je iznela prigovor da je podnosilac predstavke zloupotrebio svoje pravo na podnošenje predstavke jer nije obavestio Sud o odlukama prvostepenog suda kojima se obustavlja izvršenje sankcije izrečene u osporenom postupku. Prvostepeni sud je doneo te odluke po službenoj dužnosti na osnovu zakonskih izmena iz novembra 2012. godine. Podnosilac predstavke je negirao bilo kakvu nameru da dostavi Sudu netačne ili obmanjujuće informacije. Po njegovom mišljenju, ključno pitanje u njegovom predmetu su njegove krivične osude za klevetu zbog pitanja koja je postavio o radu visokog državnog zvaničnika. Da li je novčana kazna plaćena ili ne, relevantno je samo za pitanje naknade štete kada se radi o pitanju materijalne štete.

Sud primećuje da se suština ovih predstavki odnosi na krivičnu osudu podnosioca predstavke zbog klevete i njen potencijalni odvraćajući efekat na ostvarivanje njegovog prava na slobodu izražavanja iz člana 10 Konvencije. Priroda i težina krivično-pravne sankcije su, u načelu, faktori koje treba uzeti u obzir za ocenu tog uticaja. U takvim okolnostima, činjenica da krivično-pravna sankcija nije trebala da bude izvršena je svakako relevantno činjenično pitanje, na koje je podnosilac predstavke trebao da skrene pažnju Sudu. Međutim, Sud smatra da se informacije koje je podnosilac predstavke propustio da otkrije, iako relevantne, nisu odnosile na samu suštinu predmeta o kojem se radi. Shodno tome, smatra da postupanje podnosioca predstavke nije bilo u suprotnosti sa svrhom prava na pojedinačnu predstavku, kako je predviđeno članom 34 Konvencije.

Vlada se složila da je osuda podnosioca predstavke predstavljala mešanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja. Međutim, oni su tvrdili da je to „u skladu sa zakonom” i da je težilo legitimnom cilju, odnosno zaštiti ugleda gdin S.M, načelu pretpostavke nevinosti i prava javnosti da dobije istinite informacije.

Sud ističe da stranke ne spore da su krivične osude podnosioca predstavke za klevetu predstavljale mešanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja. Dalje se ne osporava da je mešanje bilo propisano zakonom, i da je težilo cilju zaštite ugleda gdin S.M. kao jedinog „legitimnog cilja” koji su izneli domaći sudovi. Ostaje da se utvrdi da li je mešanje koje je predmet pritužbe bilo „neophodno u demokratskom društvu”, što je centralno pitanje u ovom predmetu. Pri tome, Sud mora da razmotri da li su domaći sudovi pronašli pravičnu ravnotežu između prava podnosioca predstavke na slobodu izražavanja zagarantovanog članom 10 Konvencije i interesa gdin S. M. da zaštiti svoj ugled.

Sud naglašava da postoji malo prostora na osnovu člana 10 stav 2 Konvencije za ograničenja u pogledu političkog govora ili diskusiju o pitanjima od javnog interesa. U skladu s tim, kada se izjave tiču pitanja od javnog interesa, standardno se odobrava visok nivo zaštite slobode izražavanja, s tim da vlasti tako imaju naročito usko polje slobodne procene. Stepen netrpeljivosti i potencijalna ozbiljnost nekih izjava ne isključuju pravo na visoki nivo zaštite, s obzirom na postojanje pitanja od javnog interesa. Sud ističe da mešanje u slobodu izražavanja može imati odvraćajući efekat na ostvarivanje te slobode. Uopšteno govoreći, iako je legitimno da institucije države, kao garanti institucionalnog javnog poretka, budu zaštićene od strane nadležnih organa, dominantna pozicija koju imaju te institucije zahteva od vlasti da pokazuju uzdržanost u pribegavanju krivičnom postupku. Što se tiče statusa podnosioca predstavke, Sud primećuje da je u to vreme bio potpredjednik opozicione političke stranke. Osporene izjave je dao na konferencijama za štampu koje su održane u sedištu njegove političke stranke. U takvim okolnostima, Sud prihvata da je on dao te izjave u ime stranke i, shodno tome, u političkom kontekstu. Sud smatra da je značajno da je podnosilac predstavke bio i poslanik. Visoki nivo zaštite političkog govora koji se razmatra, naročito se odnosi na izabrane predstavnike, s obzirom da oni predstavljaju biračko telo, skreću pažnju na njegove brige i brane njegove interese. Prema tome, mešanje u njihovu slobodu izražavanja zahteva posebnu pažnju jer je poslanicima sloboda izražavanja politički govor u pravom smislu. Sud ima princip da zahteva veoma jake razloge za opravdanje ograničenja političkog govora, budući da bi široka ograničenja nametnuta u pojedinačnim slučajevima nesumnjivo uticala na poštovanje slobode izražavanja uopšte u predmetnoj državi. Sud ponavlja da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, granice prihvatljive kritike su šire za državne zvaničnike nego za privatna lica. U demokratskom sistemu, činjenja ili nečinjenja vlade moraju biti podvrgnuta pažljivoj kontroli, ne samo od strane zakonodavne i sudske vlasti, već i od javnog mnjenja. Štaviše, gdin S.M. nije bio obični državni službenik, već visoki državni zvaničnik odgovoran Vladi, koji je, kako je opisao prvostepeni sud, bio na „najvišoj funkciji u izvršnoj vlasti”. U takvim slučajevima, dakle, granice prihvatljive kritike moraju biti šire nego u slučaju običnog državnog službenika. U tom kontekstu, Sud ponavlja da političar neizbežno i svesno sebe izlaže detaljnoj analizi svake njegove reči i dela od strane novinara i javnosti u celini, kao i da mora pokazati veći stepen tolerancije. Iako je, kao političar, svakako imao pravo na zaštitu svog ugleda, čak i kada nije postupao u privatnom svojstvu, zahtevi te zaštite moraju se odmeriti u odnosu na interese otvorene diskusije o političkim pitanjima.

U oba postupka protiv podnosioca predstavke, domaći sudovi su tretirali osporene izjave u vezi sa gdinom S.M. kao da se odnose samo na državnog zvaničnika. Iako je izjava podnosioca predstavke u drugom postupku bila prilično tajanstvena po tome što nije identifikovala tužioca po imenu, Sud prihvata kao uverljive razloge koje su domaći sudovi naveli za utvrđivanje da se predmetna izjava odnosila na gdin S.M. Argumenti Vlade dodatno doprinose tom zaključku. Međutim, iako su sudovi priznali njegov status državnog zvaničnika, oni nisu prihvatili da je sloboda izražavanja podložna širim ograničenjima prihvatljive kritike u smislu mišljenja o tim zvaničnicima ili kritika istih, niti su uzeli u obzir činjenicu da je takođe bio visoki političar.

Što se tiče samih izjava, Sud primećuje da je u prvom postupku podnosilac predstavke postavio pitanje da li je gdin S.M. zloupotrebio svoj položaj kako bi dobio blagovremene informacije za trgovanje na berzi u cilju ostvarivanja lične finansijske dobiti. Iako podnosilac predstavke nije direktno i eksplicitno optužio gdin S.M. za zloupotrebu policijske opreme za prisluškivanje, Sud prihvata da su se činjenični elementi sadržani u tom delu izjave odnosili na navode o određenoj vrsti povrede službene obaveze od strane gdin S.M. kao rukovodioca Agencije. S tim u vezi, Sud ponavlja da se optužbe protiv trećeg lica, iako su izrečene indirektno i putem pitanja, mogu smatrati činjeničnim navodom podložnim dokazivanju. Međutim, Sud smatra izuzetno važnom korišćenu formulaciju i način na koji je podnosilac predstavke predstavio stvari. S tim u vezi, značajno je da su sporna pitanja bila povezana sa i sastojala se od „javnih glasina koje su postale jače”. Podnosilac predstavke je u suštini postavio pitanje o nečemu što je već bilo predmet javne diskusije. U skladu s tim, njegove izjave nisu bile ni novina, niti ih je predstavio na način da budu percipirane kao njegova sopstvena tvrdnja. On je samo otvorio pitanja koja su bila od opšteg interesa za javnu diskusiju, što je, po mišljenju Suda, uloga političara i poslanika, kao predstavnika biračkog tela. U proizilazećem postupku protiv podnosioca predstavke, on je osuđen zbog toga što nije dokazao ono što su domaći sudovi smatrali njegovim sopstvenim navodima.

Izjava u drugom postupku odnosila se na javnu prodaju državnog zemljišta. Informacije su dobijene istraživanjem koje je sprovela politička stranka podnosioca predstavke, koje je otkrilo navodne odnose između odabrane kompanije i lokalne kompanije, „O. Holding”, koja je u javnosti doživljavana, što je Vlada potvrdila, kao bliska gdinu S.M. Prema tome, ne može se reći da je osporena izjava data neozbiljno, bez ikakvog prethodnog nastojanja podnosioca predstavke da se razjasne okolnosti vezane za predmetnu javnu prodaju. Podnosilac predstavke je dalje postavio pitanje ko je odgovoran za taj „mega skandal”. Iako neki izrazi koje je koristio podnosilac predstavke možda nisu bili dovoljno umereni i možda su bili sarkastični, nisu sadržali očigledno uvredljiv jezik. Po mišljenju Suda, osporene izjave su ostale u granicama prihvatljivog preterivanja ili provokacije.
Obe izjave podnosioca predstavke su, po mišljenju Suda, bile pravični komentar o pitanjima od legitimnog javnog interesa, kao što je poštovanje zahteva za objavljivanjem izveštaja o imovini i prihodima i sukoba interesa od strane gdin S.M, koji je bio poznati visoki državni zvaničnik, kao i političar određene važnosti. Transparentnost i sprečavanje zloupotrebe ovlašćenja od strane državnih službenika su pitanja od javnog interesa u demokratskom društvu, čiji je cilj jačanje javnog integriteta i održavanje poverenja javnosti u javne institucije.

Sud smatra da se može smatrati da krivična osuda podnosioca predstavke, uprkos činjenici da se izrečena novčana kazna više nije mogla izvršiti, ima odvraćajući efekat na političku diskusiju o važnim pitanjima, koja je ključna za pravilno funkcionisanje demokratije. Imajući u vidu navedeno, Sud smatra da standardi primenjeni u spornom postupku nisu bili u skladu sa načelima sadržanim u članu 10 i da domaći sudovi nisu uspeli da uspostave pravičnu ravnotežu između spornih interesa o kojima je reč. Stoga se mora zaključiti da je miešanje bilo nesrazmerno cilju kojem se težilo, a ne „neophodno u demokratskom društvu” u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PREDMET

MAKRADULI PROTIV BIVŠE JUGOSLOVENSKE REPUBLIKE MAKEDONIJE

(Predstavke br. 64659/11 i 24133/13)

PRESUDA

STRAZBUR

19. jul 2018. godine

PRAVOSNAŽNO

19.10.2018. godine

Ova presuda je postala pravosnažna na osnovu člana 44 stav 2 Konvencije. Može biti redaktorski izmijenjena.

U predmetu Makraduli protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, Evropski sud za ljudska prava (Prvo odjeljenje), zasijedajući u vijeću u sastavu:

Linos-Alexandre Sicilianos, predsjednik,
Kristina Pardalos,
Aleš Pejchal,
Krzysztof Wojtyczek,
Armen Harutyunyan,
Pauliine Koskelo,
Tim Eicke, sudije,
i Abel Campos, sekretar Odjeljenja,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost, održanog 23. januara i 19. juna 2018. godine, donosi sljedeću presudu, koja je usvojena drugospomenutog dana:

POSTUPAK

Predmet je pokrenut sa dvije predstavke (br. 64659/11 i 24133/13) protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, koje je Sudu na osnovu člana 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda („Konvencija”) podnio državljanin Makedonije, gdin Jani Makraduli („podnosilac predstavke”), 30. septembra 2011. godine, odnosno 1. aprila 2013. godine.
Podnosioca predstavke je zastupala gđa S. Joshevska, advokat iz Skoplja. Makedonsku vladu („Vlada”) zastupao je njihov bivši zastupnik K. Bogdanov, kojeg je naslijedila sadašnja zastupnica gđa D. Đonova.
Jovan Ilievski, sudija izabran u odnosu na Bivšu Jugoslovensku Republiku Makedoniju, nije bio u mogućnosti da učestvuje u vijećanju u predmetu (pravilo 28 Poslovnika Suda). Predsjednik Vijeća je 10. oktobra 2017. godine odlučio da imenuje gdin Tima Eicke da učestvuje u vijećanju u svojstvu ad hoc sudije (pravilo 29).
Podnosilac predstavke je naveo da je njegova krivična osuda zbog klevete povrijedila njegovo pravo na slobodu izražavanja.
Žalba je dostavljena Vladi 12. maja 2015. godine.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

A. Osnovne informacije o predmetu

Podnosilac predstavke rođen je 1965. godine i živi u Skoplju. U vrijeme događaja bio je potpredsjednik opozicione stranke SDSM i poslanik. Ovi podnesci odnose se na krivični postupak za klevetu koji je protiv podnosioca predstavke pokrenuo gdin S.M, koji je tada bio visoki član tada vladajuće političke stranke i istovremeno rukovodilac Agencije za bezbjednost i kontraobavještajne poslove („Agencija”). Prema Zakonu o unutrašnjim poslovima (čl. 24 i 25), rukovodioca Agencije imenuje Vlada i on je odgovoran Vladi i resornom ministru. Sporni postupak ticao se izjava koje je podnosilac predstavke dao na konferencijama za štampu održanim u sjedištu njegove političke stranke.

B. Predstavka br. 64659/11

1. Konferencija za štampu SDSM-a i izjava podnosioca predstavke

Podnosilac predstavke je 14. decembra 2007. godine održao konferenciju za štampu koja je emitovana u glavnom informativnom programu televizijske stanice „A1”, koja je u to vrijeme imala nacionalnu pokrivenost i bila najpopularnija televizijska stanica. Relevantni dio izjave podnosioca predstavke na konferenciji za štampu glasi:

„Tokom godinu i po koliko je formalno bio rukovodilac Bezbjednosno-kontraobavještajne agencije i praktično šef policije, da li je M. (prezime tužioca) zloupotrijebio svoja ovlašćenja kako bi uticao na makedonsku berzu i imao blagovremene informacije koje mu omogućavaju da ostvari dobit? Ima li istine u glasinama (гласини) koje su postale jače, da se policijska oprema za prisluškivanje zloupotrebljava za trgovanje na berzi? ...”

Podnosilac predstavke je dostavio transkript emitovanog sadržaja, koji je takođe pogledan na suđenju (vidjeti stav 11 u daljem tekstu). Pored informacija opisanih u tekstu iznad, transkriptom je obuhvaćen jedan novinar koji je naveo da je politička stranka podnosioca predstavke pitala rukovodioca Uprave za javne prihode da li je gdin S.M. platio porez na svoju imovinu, čija je vrijednost procijenjena na nekoliko miliona eura (EUR). U istom programu je takođe emitovan odgovor gdin S.M, koji je negirao navode i rekao da je dotični novac prebačen tuženoj državi sa stranog bankovnog računa. Transkript emisije objavljen je na internetskoj stranici TV stanice istog dana pod naslovom: „SDSM: M. je protivpravno koristio opremu za prisluškivanje”.
Podnosilac predstavke je dostavio članke objavljene narednih dana na internetskoj stranici TV stanice, koji su opisivali naknadnu razmjenu komentara i odgovora između podnosioca predstavke i njegove političke stranke, s jedne strane, i različitih državnih institucija, s druge strane. U člancima je navedeno da je politička stranka podnosioca predstavke zatražila od relevantnih institucija da istraže porijeklo imovine gdin S.M. i da je Ministarstvo unutrašnjih poslova zatražilo od nje da podnese sve dokaze u prilog svojim navodima.

2. Krivični postupak protiv podnosioca predstavke

Gdin S.M. je 1. februara 2008. godine pokrenuo privatni krivični postupak kojim je podnosioca predstavke optužio za klevetu, koja je tada bila kažnjiva na osnovu člana 172 stav 1 Krivičnog zakonika. Tvrdio je da izjava podnosioca predstavke na konferenciji za štampu (vidjeti stav 7 u tekstu iznad) sadrži klevetničke navode o njemu. Podnosilac predstavke nije dostavio nikakve komentare u odgovoru.
Prvostepeni sud u Skoplju („prvostepeni sud”) zakazao je dvanaest ročišta. Podnosilac predstavke, koji je imao zakonskog zastupnika, nije lično prisustvovao nijednom od zakazanih ročišta. Nekoliko ročišta je odloženo zbog rada podnosioca predstavke u Sobranju. Na suđenju je Sud saslušao gdin S.M. i dobio je audio i video snimke programa na TV stanici „A1”. Relevantni dio transkripta sa ročišta od 24. marta 2009. godine, kada je Sud pregledao taj materijal, glasi kako slijedi:

„... Sud gleda ... video i audio snimak informativnog programa emitovanog na TV stanici „A1” 14. decembra 2007. godine, na kojem je ... fotografija tužioca S.M. i glas novinara koji navodi sljedeće:

„(SDSM) pita da li je rukovodilac (Agencije), S.M, zaradio stotine hiljada eura zloupotrebom policijske opreme za prisluškivanje za trgovanje na berzi. Njihove sumnje su zasnovane na izvještaju o imovini i prihodima (анкетен лист), koji je S.M. podnio prije pola godine, u kojem je naveo da posjeduje akcije u vrijednosti od 300.000 EUR. SDSM pita da li je M. stekao bilo koji dio te imovine tokom devet mjeseci kada je bio na funkciji bez podnošenja izvještaja i da li je to bio razlog njegovog propusta da podnese izvještaj u prvih devet mjeseci svog mandata”.

Na snimku se dalje vidi fotografija [podnosioca predstavke] na govornici ispred logoa SDMS-a i navodi da [izjava opisana u stav 7 u tekstu iznad] ...

Video materijal se nastavlja sa komentarom novinara koji glasi:

„S.M. je odgovorio na navode SDSM-a rekavši da je dotični novac povezan sa legitimnim poslom koji je imao u inostranstvu” i dalje se nastavlja sa izjavom tužioca ...”

Odbrana nije dostavila nikakve dokaze (uključujući dokaze opisane u st. 8 i 9 u tekstu iznad). U završnim napomenama, advokat podnosioca predstavke je naveo da je podnosilac predstavke dao osporenu izjavu u upitnom obliku i kao potpredsjednik opozicione političke stranke, čija je uloga da izrazi bojazni u vezi sa radom državnih zvaničnika i da procjenjuje njihov rad.
Prvostepeni sud je 3. novembra 2009. godine kao sudija pojedinac (sudija V.M.), proglasio podnosioca predstavke krivim za klevetu i izrekao mu novčanu kaznu u iznosu od 1.500 EUR ili sedamdeset pet dana zatvora ukoliko je ne plati. Takođe mu je naloženo da plati sudske takse od 30 EUR i dodatnih 230 EUR za troškove gdin S.M. Sud je dalje presudio da se izreka presude objavi na račun podnosioca predstavke u informativnom programu televizije „A1”. Relevantni djelovi presude glase:

„... Okrivljeni je potpredsjednik SDSM-a ...

... [podnosilac predstavke] je rekao [riječi opisane u stav 7 u tekstu iznad] s govornice iza koje je bio logo SDMS-a ...

... izjava ... mora da sadrži određene činjenice i ... bude neistinita ... Činjenica da je ono što je ... rečeno ili šireno neistinito, predstavlja suštinu krivičnog djela klevete. Shodno tome, oštećena strana nije dužna da dokazuje da je klevetnička izjava neistinita, već je okrivljeni dužan da dokaže (istinitost) onoga što je rečeno ...

... na osnovu dostupnog audio i video materijala, Sud nalazi da je [podnosilac predstavke] dao izjave o [gdinu S.M.] u obliku koji može da uvjeri običnog gledaoca ... da su istinite ...

... Sud ne poriče da se državnim zvaničnicima mogu postavljati pitanja i od njih tražiti odgovori ... Istina je da svaka osoba, uključujući člana političke stranke, kao i [podnosioca predstavke], ima pravo da postavlja pitanja od javnog interesa, da kritikuje rad Vlade i izražava bojazni u pogledu nekoga ko je na najvišoj funkciji u izvršnoj vlasti. To čini oštećenog „legitimnom metom” konstruktivne kritike i javne diskusije, ali ne i izjave i tvrdnje koje nemaju činjeničnu osnovu, kao u ovom slučaju.

... Sud ne može da prihvati, kao suprotnu dokazima, odbranu [podnosioca predstavke] da su navodi dati u upitnom obliku (u pokušaju) da se dobije odgovor od oštećenog kao državnog zvaničnika. (S obzirom na) način na koji je podnosilac predstavke iznio svoje navode i druge okolnosti, Sud je utvrdio da su navodi [podnosioca predstavke] neistiniti i (predstavljaju) tvrdnju iznesenu u upitnom obliku, što je imalo značajni uticaj na ugled i dostojanstvo tužioca. Odbrana se ne može osloniti na član 176 Krivičnog zakonika i (tvrditi) da je (osporeni) iskaz trebao da se razmotri u kontekstu pozicije koju je imao, odnosno potpredsjednika opozicione stranke. Taj status mu ne daje pravo da izražava ili širi neistinite navode koji su štetni za ugled i dostojanstvo treće strane. ... Sud smatra da je činjenica da je [podnosilac predstavke] već bio pravosnažno osuđen za isto krivično djelo otežavajući faktor ...”

Apelacioni sud u Skoplju je 11. maja 2010. godine u tročlanom vijeću sastavljenom od sudija M.S, L.I.Sh. i S.K, potvrdio presudu prvostepenog suda, ne nalazeći osnovu za odstupanje od utvrđenih činjenica i obrazloženja.
Na osnovu zakonskih izmjena iz novembra 2012. godine, 12. februara 2013. godine (vidjeti stav 36 u daljem tekstu), prvostepeni sud je obustavio izvršenje (се запира постапката за извршување на санкција) sankcije (novčane kazne) izrečene podnosiocu predstavke.
Podnosilac predstavke je platio troškove krivičnog postupka gdin S.M. Nije platio sudske takse i nije objavio presudu prvostepenog suda preko A1, koji je prestao da postoji 2011. godine.

3. Odluka Ustavnog suda

Podnosilac predstavke je podnio ustavnu žalbu Ustavnom sudu u kojoj se žalio da je njegova osuda povrijedila njegovo pravo na slobodu izražavanja. Ponovio je svoje argumente da je kažnjen za pitanje koje je postavio na konferenciji za štampu koja je održana u ime njegove političke stranke. Pitanje je bilo upućeno javnosti i zasnovano na informacijama o sumnjivim nepravilnostima u radu državnog zvaničnika koje su dostavljene njegovoj političkoj stranci. Cilj je bio da se stimuliše javna diskusija o tome da li je zvaničnik revnosno obavljao svoju službenu dužnost.
Odlukom od 23. februara 2011. godine (dostavljena podnosiocu predstavke 30. marta 2011. godine), Ustavni sud je većinom odbacio žalbu podnosioca predstavke. Napomenuo je da on nije prisustvovao nijednom od zakazanih ročišta i zaključio da sloboda izražavanja nije apsolutna i da se može ograničiti u skladu sa zakonom. S tim u vezi, pozvao se na član 172 Krivičnog zakonika, kojim se kažnjava širenje neistinitih informacija koje bi mogle da utiču na ugled i dostojanstvo trećeg lica. Sud je dalje zaključio da:

„Način na koji je [podnosilac predstavke] javno izrazio svoje mišljenje (мислење) u vezi sa obavljanjem javnih dužnosti od strane javnog zvaničnika (u upitnom obliku, kao član opozicione političke stranke, sa govornice (говорница) političke stranke, posljedice njegovog javnog djelovanja ...), bez pokušaja da se dokaže istinitost njegovog pitanja ili izjave, uzeto u cjelini, predstavlja radnju koja samo izgleda kao da potpada pod djelokrug slobode ubjeđenja, savjesti, mišljenja i javnog izražavanja misli, ali u suštini utiče na ugled i dostojanstvo građanina koji u to vrijeme vrši tu javnu funkciju i krši te vrijednosti. Shodno tome, izjava je izgubila atribute slobode (misli i javnog izražavanja misli) i (predstavlja) zloupotrebu (te slobode).”

4. Ostale informacije

U komentarima dostavljenim kao odgovor na zapažanja Vlade (novembar 2015.godine), podnosilac predstavke je obavijestio Sud da je gdin S.M. protiv njega nakon što je osuđen pokrenuo građanski postupak za naknadu nematerijalne štete. Tužbeni zahtjev je razmatran na tri nivoa nadležnosti. Pravosnažnom sudskom odlukom od 9. aprila 2014. godine, podnosiocu predstavke je naloženo da isplati 550.000 makedonskih denara (MKD) plus kamatu po osnovu nematerijalne štete i 46.180 MKD za troškove suđenja gdin S.M. u postupku za naknadu štete.

C. Predstavka br. 24133/13

1. Konferencija za štampu SDSM-a i izjava podnosioca predstavke

Podnosilac predstavke je 9. septembra 2007. godine održao konferenciju za štampu u prostorijama SDSM-a u vezi sa javnom prodajom građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu u centru Skoplja, gdje je planirana izgradnja hotela. Emitovana je na lokalnim televizijskim vijestima. Prema transkriptu čitave konferencije za štampu (dokaz nije podnesen krivičnim sudovima), podnosilac predstavke je predstavio predmetne događaje i informacije dobijene od državnih organa u vezi sa predmetnom prodajom. On je dalje detaljno opisao zaključke istraživanja koje je sprovela njegova politička stranka, a koji ukazuju da je izabrana kompanija osnovana u tuženoj državi na istoj adresi kao i „O. Holding” (lokalna kompanija) i da je dijelom u vlasništvu kompanije koja je imala poslovne veze sa „O. Holdingom”. S tim u vezi, on je tvrdio da je posao sklopljen tako da „zemljište bude dato osobama koje imaju bliske porodične ili stranačke veze” sa premijerom. Kako je opisano u presudi prvostepenog suda (vidjeti u daljem tekstu), podnosilac predstavke je izjavio da:

„Atraktivna lokacija iza tržnog centra „Ramstor”, planirana za izgradnju hotela, dodijeljena je kompaniji iza koje stoji (зад која стои) „O. Holding” ... Nakon otkrića ovog mega skandala, najveća dilema je da li nagradu Oskar za najkorumpiranijeg političara treba dati premijeru ili njegovim rođacima? Onima koji su dogovorili ili onima koji su izvršili posao?”

Saopštenjem za štampu koje nosi isti datum (9. septembar 2007. godine) poslatim „u vezi sa konferencijom za štampu koju je održao SDSM i kako bi se javnosti pružile objektivne i tačne informacije”, Ministarstvo saobraćaja i komunikacija je informisalo medije o postupku i odabranoj kompaniji.
Odgovarajući na zahtjev za informacijama, SDSM je 1. oktobra 2007. godine obavijestila državnog tužioca o odabranoj kompaniji (registrovana je na istoj adresi kao i „O. Holding” i njen menadžer je bivši zaposleni u „O. Holdingu”), uz navođenje da nije ispunila zahtjeve prodaje. Dalje je zatražila da državni tužilac istraži da li je transakcija bila u skladu sa Zakonom o spriječavanju korupcije.

2. Krivični postupak zbog klevete protiv podnosioca predstavke

Gdin S.M. je 19. septembra 2007. godine podnio privatne krivične prijave, optužujući podnosioca predstavke da je iznio (vidjeti stav 20 u tekstu iznad) klevetničke navode o njemu. On je negirao da je imao bilo kakvu vezu, privatnu ili profesionalnu, s javnom prodajom zemljišta. Takođe nije potpisao kupoprodajni ugovor sa odabranom kompanijom. Podnosilac predstavke nije dostavio nikakve komentare u odgovoru.
Prvostepeni sud je zakazao sedamnaest ročišta. Podnosioca predstavke je zastupao advokat, ali nije lično prisustvovao nijednom od zakazanih ročišta. Neka od zakazanih ročišta su odložena jer sudski izvršitelj nije uspio da uruči pozive podnosiocu predstavke. Na suđenju je Sud saslušao gdin S.M. i pogledao audio i video materijal televizijskog izvještaja o izjavi podnosioca predstavke. Odbrana nije dostavila nikakve dokaze, čak ni informacije koje su dostavljene državnom tužiocu (vidjeti stav 22 u tekstu iznad).
Nakon jednog vraćanja na ponovno suđenje, prvostepeni sud, kao sudija pojedinac (sudija D.G.I), osudio je podnosioca predstavke zbog klevete 23. februara 2011. godine. Izrečena mu je novčana kazna u iznosu od 1.000 EUR, uz sto dana zatvora u slučaju neplaćanja kazne, naređeno mu je da plati sudsku taksu od 30 EUR i još 375 EUR za troškove suđenja gdin S.M. Oslanjanjući se na svjedočenje gdin S.M, sud je zaključio da su se navodi podnosioca predstavke ticali gdin S.M, bez obzira na činjenicu da nije bio identifikovan po imenu. To je zato što je podnosilac predstavke ranije davao neistinite izjave o gdinu S.M. i često ga je nazivao „premijerov rođak”. Gdin S.M. je priznao da je imao kontakte sa menadžerima „O. Holdinga”, iako je to bilo u prijateljskom svojstvu. Sa njima nije sarađivao u poslovnom smislu, niti je na bilo koji način bio uključen u izgradnju hotela.
Relevantni djelovi presude prvostepenog suda glase kako slijedi:

„... Sud smatra ... da [izjava podnosioca predstavke opisana u stav 20 u tekstu iznad] može da ima značajni uticaj na ugled i dostojanstvo tužioca ... budući da je on nosilac javne funkcije i (takve) izjave se šire brzo i agresivno u javnosti.

To što tužilac nije bio identifikovan punim imenom od strane [podnosioca predstavke] nije relevantno zato što relevantne okolnosti jasno i neupitno ukazuju na to da se stvar ticala [gdin S.M.]. Štaviše, voditelj vijesti je identifikovao tužioca po njegovom prezimenu.

... Tvrdnja [podnosioca predstavke], (koju je dao) kao potpredsjednik političke stranke, sadržala je neistinite navode o tome da je tužilac podložan povredi svoje časti i ugleda ... [Predmetna izjava] nije bila potkrijepljena nikakvim dokazima, budući da privatni tužilac, kao rukovodilac Agencije, nema nadležnost da učestvuje u javnoj prodaji državnog zemljišta, a okrivljeni nije dostavio nikakav dokaz da je [gdin S.M.] privatno učestvovao u predmetnoj prodajnoj transakciji ... „

Tročlano vijeće (sudije Z.N, L.I.Sh i G.S) Apelacionog suda u Skoplju odbacilo je 18. maja 2011. godine žalbu podnosioca predstavke, u kojoj se žalio, između ostalog, da tužilac nije bio identifikovan u njegovoj izjavi, koja je data u upitnom obliku i u političkom kontekstu i shodno tome, nije kažnjiva, kao što je navedeno u članu 176 Krivičnog zakonika (vidjeti stav 34 u daljem tekstu). Sud je potvrdio presudu prvostepenog suda, utvrdivši da je podnosilac predstavke dao neistinitu tvrdnju (тврдење со невистина содржина) o tužiocu. Dalje je nastavljeno:

„Zakonska je pretpostavka da činjenična izjava koja šteti časti i ugledu treće strane nije tačna. Stoga, teret dokazivanja leži na okrivljenom, koji treba da dokaže da je tvrdnja istinita. Prema tome, od [podnosioca predstavke] je traženo da dokaže da je njegova izjava istinita, što nije slučaj ... Sadržaj izjave, vrijeme, mjesto i način na koji je data, podrazumijevaju da je bila ozbiljna i da je mogla objektivno da stvori percepciju u svijestima trećih strana o određenim činjenicama. Ovaj Sud smatra [izjavu] klevetničkom, jer bi činjenična tvrdnja sadržana u njoj mogla objektivno da utiče na ugled i dostojanstvo privatnog tužioca.”

Prvostepeni sud je 12. februara 2013. godine obustavio izvršenje novčane kazne koju je izrekao (vidjeti stav 36 u daljem tekstu). Podnosilac predstavke je platio sudske troškove i troškove suđenja gdin S.M, koji nije tražio naknadu štete u vezi s ovom krivičnom osudom za klevetu.

3. Postupak pred Ustavnim sudom

Podnosilac predstavke je podnio ustavnu žalbu Ustavnom sudu u kojoj je tvrdio da je kao predstavnik političke stranke dužan da iznese na vidjelo informacije koje su mu predstavljene. On nije dao činjeničnu izjavu već je postavio pitanje u vezi sa navodima o korupciji.
Odlukom od 12. septembra 2012. godine (dostavljena podnosiocu predstavke 1. oktobra 2012. godine), Ustavni sud je jednoglasno odbacio ustavnu žalbu podnosioca predstavke za zaštitu prava na slobodu izražavanja. Sud je zaključio da:

„U konkretnom slučaju, Sud je ... kaznio [podnosioca predstavke] ... kao neophodnu mjeru za zaštitu ugleda, dostojanstva i autoriteta druge osobe. To je bilo zato što se [podnosilac predstavke], oslanjajući se na slobodu javnog izražavanja, umiješao u zaštićeno pravo druge osobe, odnosno gdin S.M. ...

[Podnosilac predstavke] je poslanik i potpredsjednik SDSM-a, a on je dao izjavu u sjedištu SDSM-a (da je izjava data u Skupštini, on bi uživao imunitet i privatne tužbe ne bi bile moguće). Iako je sloboda izražavanja važna za sve, naročito je važna za predstavnike naroda ... Prema tome, miješanje u slobodu izražavanja poslanika zahtijeva temeljno ispitivanje od strane Suda.

Mora se obaviti analiza ... da li osuda i kazna (podnosioca predstavke) predstavljaju opravdano ograničenje njegovih prava i sloboda ... odnosno, da li su sudovi pronašli pravičnu ravnotežu između potrebe da se zaštite ugled i dostojanstvo oštećenog i sloboda javnog izražavanja [podnosioca predstavke]. Sloboda političke diskusije nije apsolutne prirode ... Sud primijećuje da se sporna izjava odnosi na javnu prodaju građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu ... i treba je razmatrati u kontekstu diskusije o pitanju od javnog interesa, koja je naročito bilo od primarnog političkog interesa ...

Sud smatra da je istinitost izjave ... bila od primarne važnosti za Sudove. Ovi Sudovi ... su utvrdili da izjava [podnosioca predstavke] nije bila istinita ili da nije bilo dokaza koji bi dokazali suprotno.

... Sud ima pravo i dužnost da procijeni da li su Sudovi omogućili [podnosiocu predstavke] da dokaže istinitost (njegove) izjave. S tim u vezi, Sud zaključuje da je [podnosilac predstavke] imao mogućnost, tokom cijelog postupka, da izvede dokaze o istinitosti svoje izjave. U nedostatku dokaza koji bi potvrdili istinitost (izjave) ili postojanje jake osnove da se ista smatra istinitom, Sud mora da prihvati zaključke Sudova da je izjava neistinita.

Uprkos činjenici da je izjava dio javne diskusije, postavlja se pitanje da li je (ona) ... imala bilo kakav uticaj ili bila relevantna za javnost kao doprinos boljem razumijevanju pitanja koje je predmet javne diskusije ...

Način na koji je (podnosilac predstavke) javno izrazio svoje mišljenje (мислење) u vezi sa obavljanjem javne funkcije od strane javnog zvaničnika (u upitnom obliku, kao član opozicione stranke, sa govornice (говорница) političke stranke, posljedice njegovog javnog djelovanja ...) bez nastojanja da dokaže istinitost svog pitanja ili izjave, uzet u cjelini, predstavlja radnju koja samo izgleda da potpada pod djelokrug slobode uvjerenja, savjesti, mišljenja i javnog izražavanja misli, ali u suštini utiče na ugled i dostojanstvo građanina koji u to vrijeme ima javnu funkciju i krši te vrijednosti. Shodno tome, izjava je izgubila atribute slobode (misli i javnog izražavanja misli) i (predstavlja) zloupotrebu (te slobode).”

D. Ostale informacije

Presudom od 20. maja 2008. godine, prvostepeni sud, kao sudija pojedinac (sudija D.G.I), proglasio je podnosioca predstavke krivim za klevetničke navode o tadašnjem ministru za saobraćaj i komunikacije u vezi sa javnom prodajom istog državnog zemljišta prema predstavci br. 24133/13 iz teksta iznad. Podnosilac predstavke je osuđen i kažnjen sa 1.000 EUR za sljedeću izjavu, koja je data na konferenciji za štampu 12. septembra 2007. godine u prostorijama njegove političke stranke:

„... prodajom zemljišta kompaniji koja ne ispunjava (zakonske) uslove, ministar J. očigledno je počinio krivično djelo - zloupotreba položaja. Stoga očekujemo da državni tužilac odmah podigne optužnicu”.

Kao što je objašnjeno u presudi, Sud je utvrdio da je, kada je podnosilac predstavke dao izjavu, postupak javne prodaje zemljišta još uvijek bio u toku, odnosno da relevantna stalna komisija u okviru Ministarstva još ministru nije podnijela svoj predlog o tome ko je najbolji ponuđač. Ministar je zatim dao zemljište najboljem ponuđaču u decembru 2007. godine. Osim toga, nekoliko institucija, koje su ispitivale rad komisije, nijesu pronašle bilo kakve nepravilnosti. Sud nije prihvatio odbranu podnosioca predstavke (on nije prisustvovao nijednom od zakazanih ročišta) da je njegova izjava bila izraz osnovane sumnje u pogledu javne prodaje zemljišta. Sud je odbio sljedeće zahtjeve odbrane: da se ispita član stalne komisije; da prihvati zapisnike sa sastanaka komisije kao dokaze u vezi sa javnom prodajom; i da razmotri informacije od državnog tužioca o radu komisije. Sud je zaključio da se predloženi dokazi odnose na rad komisije, koji nije bio predmet postupka. Tročlano sudsko vijeće Apelacionog suda u Skoplju (sudije M.S., L.I.Sh. i V.Dz.) potvrdilo je presudu nižeg suda. Oba Suda su smatrala da je podnosilac predstavke dao izjavu u svoje ime, a ne u ime svoje političke stranke.

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO

A. Krivični zakonik

Prema članu 172 st. 1, 2 i 4 Krivičnog zakonika, svaka osoba koja širi lažne navode o drugom licu mogla bi biti podvrgnuta novčanoj kazni ili kazni od šest mjeseci zatvora. Djela klevete počinjena u javnosti ili putem medija bila su kažnjiva novčanom kaznom i kaznom do jedne godine zatvora. Okrivljeni ne bi odgovarao za klevetu da je dokazao istinitost svoje izjave ili postojanje opravdanih razloga za uvjerenje u istinitost onoga što je rečeno ili šireno.
Član 176 stav 1 predviđa da se lice koje je iznijelo klevetničke navode o drugoj osobi vršeći, između ostalog, političke aktivnosti, ne smatra odgovornim ako način izražavanja ili druge okolnosti ne podrazumijevaju umišljaj okrivljenog.
Prema članu 184 stav 1, kleveta iz člana 172 bila je podložna privatnom krivičnom gonjenju.
U očekivanju stupanja na snagu Zakona o građanskoj odgovornosti za uvredu i klevetu (vidjeti stav 37 u daljem tekstu), čl. 172, 176 i 184 Krivičnog zakonika nijesu bili na snazi od 21. novembra 2012. godine (Službeni list br. 142/2012, 13. novembar 2012. godine).

B. Zakon o građanskoj odgovornosti za uvredu i klevetu (Službeni list br. 143/2012, 14. novembar 2012. godine, stupio na snagu 22. novembra 2012. godine)

Zakon se odnosi na građansku odgovornost za povredu časti i ugleda fizičkih i pravnih lica putem uvreda ili kleveta. Zakon predviđa slobodu izražavanja i navodi da sva ograničenja iste moraju biti u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i sudskom praksom Suda. Dalje uređuje postupak za naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale kao rezultat uvrede ili klevete, kao i sudske zabrane koje Sudovi mogu da odrede ako stranke to zatraže. Zakon takođe predviđa da će izvršenje pravosnažnih sankcija i naknada štete dosuđene za krivična djela protiv časti i ugleda biti obustavljeno nakon njegovog stupanja na snagu (član 25).

PRAVO

I. SPAJANJE PREDSTAVKI

Sud smatra da, u skladu sa pravilom 42 stav 1 Poslovnika Suda, predstavke treba da se spoje, imajući u vidu njihovu sličnu činjeničnu i pravnu osnovu.

II. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 10 KONVENCIJE

Podnosilac predstavke se žalio da su njegove krivične osude za klevetu povrijedile njegova prava prema članu 10 Konvencije. Sud će ograničiti svoje ispitivanje na žalbe koje je podnosilac predstavke podnio u obrascima predstavke, koje su dostavljene tuženoj Vladi i nijesu uključivale postupak za naknadu štete pokrenut protiv njega (stav 19 u tekstu iznad). Član 10 glasi:

„1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu posjedovanja sopstvenog mišljenja, primanja i objavljivanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne spriječava države da zahtijevaju izdavanje dozvola za rad preduzećima koja emituju program, televizijskim i bioskopskim preduzećima.

2. S obzirom na to da ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu, u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi spriječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprječavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.”

Sud će zajedno razmotriti obje osuđujuće presude, s obzirom na činjenicu da one otvaraju slična pitanja, osim ako ne bude potrebno zasebno razmatranje.

A. Prihvatljivost

1. Podnesci stranaka

Vlada je iznijela prigovor da je podnosilac predstavke zloupotrijebio svoje pravo na podnošenje predstavke jer nije obavijestio Sud o odlukama prvostepenog suda kojima se obustavlja izvršenje sankcije izrečene u osporenom postupku (vidjeti st. 15 i 28 u tekstu iznad). Prvostepeni sud je donio te odluke po službenoj dužnosti na osnovu zakonskih izmjena iz novembra 2012. godine. Podnosilac predstavke morao je znati za ta zakonodavna dešavanja. Takođe nije obavijestio Sud da nije platio novčanu kaznu. Podnosilac predstavke, koji je imao pravnog zastupnika u postupku pred domaćim sudovima i Sudom, mora da je bio upoznat s tim činjenicama i nije mogao imati sumnje u njihovu relevantnost. U drugospomenutom kontekstu, oni su tvrdili da se dotične informacije tiču suštine predstavki.
Podnosilac predstavke je negirao bilo kakvu namjeru da dostavi Sudu netačne ili obmanjujuće informacije. Po njegovom mišljenju, ključno pitanje u njegovom predmetu su njegove krivične osude za klevetu zbog pitanja koja je postavio o radu visokog državnog zvaničnika. Da li je novčana kazna plaćena ili ne, relevantno je samo za pitanje naknade štete kada se radi o pitanju materijalne štete.

2. Procjena Suda

Sud ponavlja da se predstavka može odbiti kao zloupotreba prava na pojedinačnu predstavku u smislu člana 35 stav 3 tačka (a) Konvencije ako je, između ostalog, svjesno zasnovana na lažnim informacijama (vidjeti Kerechashvili protiv Gruzije (odl.), br. 5667/02, 2. maj 2006. godine; Bagheri i Maliki protiv Holandije (odl.), br. 30164/06, 15. maj 2007. godine; Poznanski i ostali protiv Njemačke (odl.), br. 25101/05, 3. jul 2007. godine; i Simitzi-Papachristou i ostali protiv Grčke (odl.), br. 50634/11, stav 36, 5. novembar 2013.godine), ili ako su namjerno izostavljene značajne informacije i dokumenti, ili kada su bili poznati od samog početka (vidjeti Kerechashvili, citirano ranije u tekstu) ili kada se dogode novi, značajni pomaci u toku postupka (vidjeti Predescu protiv Rumunije, br. 21447/03, st. 25-27, 2. decembar 2008. godine). Nepotpune i stoga obmanjujuće informacije mogu predstavljati zloupotrebu prava na pojedinačnu predstavku, naročito ako se dotične informacije odnose na samu suštinu predmeta, a ne postoji dovoljno objašnjenje za neobjavljivanje tih informacija (vidjeti Hüttner protiv Njemačke (odl.) 23130/04, 9. jun 2006. godine; Poznanski i ostali, citirano ranije u tekstu; Predescu, citirano ranije u tekstu, st. 25-26; i Komatinović protiv Srbije (odl.), br. 75381/10, 29. januar 2013. godine).
Vraćajući se na ovaj predmet, Sud primijećuje da su odluke prvostepenog suda, kojima se obustavlja izvršenje novčane kazne izrečene podnosiocu predstavke donesene 12. februara 2013. godine (vidjeti st. 15 i 28 u tekstu iznad). U skladu s tim, ove odluke su donesene prije, odnosno poslije predstavki br. 24133/13 i 64659/11 (vidjeti stav 1 u tekstu iznad). Nije sporno između stranaka da su te odluke bile zasnovane na zakonskim izmjenama iz novembra 2012. godine, prema kojima kleveta više nije bila predmet krivičnog gonjenja (vidjeti st. 36 i 37 u tekstu iznad). Te izmjene su objavljene u Službenom listu tužene države i stoga podnosilac predstavke nije mogao da ne zna za njih. On nije tvrdio suprotno (vidjeti stav 42 u tekstu iznad).
Činjenica da novčana kazna izrečena u spornom postupku nije mogla biti izvršena na osnovu zakona otkrivena je u zapažanjima tužene Vlade nakon što su predstavke dostavljene. Podnosilac predstavke nije obavijestio Sud o odlukama sudova o obustavi izvršenja novčane kazne koja mu je izrečena.
Da bi se utvrdilo da li to propuštanje predstavlja zloupotrebu prava podnosioca predstavke na pojedinačnu predstavku, Sud treba da razmotri da li su odnosne informacije, kako tvrdi Vlada, bile suština predstavki. Stav podnosioca predstavke bio je da je neizvršenje novčane kazne relevantno samo za dosuđivanje naknade materijalne štete ako je Sud utvrdio povredu Konvencije (vidjeti stav 42 u tekstu iznad).
Sud primijećuje da se suština ovih predstavki odnosi na krivičnu osudu podnosioca predstavke zbog klevete i njen potencijalni odvraćajući efekat na ostvarivanje njegovog prava na slobodu izražavanja iz člana 10 Konvencije. Priroda i težina krivično-pravne sankcije su, u načelu, faktori koje treba uzeti u obzir za ocjenu tog uticaja (vidjeti Kasabova protiv Bugarske, br. 22385/03, stav 69, 19. april 2011. godine). U takvim okolnostima, činjenica da krivično-pravna sankcija nije trebala da bude izvršena je svakako relevantno činjenično pitanje, na koje je podnosilac predstavke, prema pravilu 47 stav 6 Pravilnika Suda, trebao da skrene pažnju Sudu. Međutim, kako bi se procijenilo da li je osporena osuda opravdana u okolnostima predmeta, Sud će razmotriti niz drugih relevantnih faktora, kao što je opisano u daljem tekstu. U takvim okolnostima, Sud smatra da se informacije koje je podnosilac predstavke propustio da otkrije, iako relevantne, nijesu odnosile na samu suštinu predmeta o kojem se radi (vidjeti, obratno, Metalex DOO protiv Srbije (odl.), br. 34176/10, stav 14, 3. maj 2016. godine). Shodno tome, smatra da postupanje podnosioca predstavke nije bilo u suprotnosti sa svrhom prava na pojedinačnu predstavku, kako je predviđeno članom 34 Konvencije.
Prigovor Vlade stoga mora biti odbijen.

3. Zaključak

Vlada nije iznijela nikakve druge primjedbe u pogledu prihvatljivosti ove tužbe.
Sud zaključuje da tužba na ovoj osnovi nije očigledno neosnovana u smislu člana 35 stav 3 tačka (a) Konvencije. Nije ustanovljen nijedan drugi osnov da se ista proglasi neprihvatljivom. Stoga se mora proglasiti prihvatljivom.

B. Meritum

1. Podnesci stranaka

(a) Podnosilac predstavke

Podnosilac predstavke je naveo da domaći sudovi nijesu uspjeli da postignu pravičnu ravnotežu između prava na slobodu izražavanja i zaštite ugleda drugih. Oni su pogrešno smatrali navode koje je on iznio u ime svoje političke stranke i kao portparol iste, kao činjenične izjave i tražili su da dokaže njihovu istinitost prema krivičnom standardu. Međutim, on nije posjedovao, niti je mogao da dobije bilo kakve dokaze koji bi potvrdili njegove navode (сомневање). Imajući u vidu njegovo prethodno iskustvo u sličnom predmetu, u kojem je isti sudija prvostepenog suda odbio da prihvati predložene dokaze (vidjeti st. 31 i 32 u tekstu iznad), podnosilac predstavke nije imao opravdanih razloga za uvjerenje da će Sud zauzeti drugačiji pristup u osporenom postupku. U svakom slučaju, činjenična osnova za njegove navode koji su bili predmet predstavke br. 64659/11 je bila činjenica da je gdin S.M. zakašnjelo podnio svoj izvještaj o prihodima i imovini, bez preciziranja porijekla akcija u vrijednosti od 300.000 EUR (vidjeti stav 8 u tekstu iznad). On se dalje pozvao na javne glasine, za koje se pokazalo da su istinite u 2015. godini, da je oprema za prisluškivanje u stvarnosti zloupotrebljavana. Njegova pitanja su se zasnivala na navodima koji su mu predstavljeni i bili su u granicama prihvatljivih kritika u kontekstu političke diskusije, koju je, kao što je opšte poznato, tada o spornim pitanjima pokrenula politička opozicija. Podneseni materijal (vidjeti st. 9 i 22 u tekstu iznad) nastojao je da pomogne Sudu da dobije jasniju sliku te diskusije. U svakom slučaju, domaći sudovi nijesu bili vezani prijedlozima stranaka i imali su pravo da utvrde sve činjenice i da iznesu relevantne dokaze na vlastitu inicijativu. Međutim, oni su svoje zaključke o neistinitosti navoda podnosioca predstavke zasnovali samo na izjavi gdin S.M. Kada bi opozicija mogla da drži konferencije za štampu samo ako postoje neoborivi dokazi o nepravilnostima počinjenim od strane državnih zvaničnika, ona bi bila lišena svoje ključne uloge informisanja i upozoravanja javnosti o navodima o nepravilnom postupanju zvaničnika.
Podnosilac predstavke je dalje tvrdio da njegova pitanja nijesu imala bilo kakve negativne posljedice po gdin S.M. Ostao je na funkciji do maja 2015. godine, kada je podnio ostavku, a njegova politička stranka osvojila je parlamentarne izbore 2008. godine. Što se tiče predstavke br. 64659/11, podnosilac predstavke je prihvatio da sankcija i nalog za plaćanje sudskih troškova nijesu bili nesrazmjerni. Međutim, dodjela građansko-pravne odštete (vidjeti stav 19 u tekstu iznad) je povrijedila njegova prava.

(b) Vlada

Vlada je tražila od Suda da ne uzme u obzir dokaz koje je podnio podnosilac predstavke (vidjeti st. 9, 20 i 22 u tekstu iznad), budući da nije podnesen nijednom domaćem organu, pa se ne mogu izvući zaključci o tome koje bi njihove odluke bile da im je taj dokaz stavljen na uvid. U svakom slučaju, dokazi na koje se poziva (u stav 9 u tekstu iznad) bili su irelevantni jer nijesu bili povezani sa suštinom tvrdnje podnosioca predstavke da je gdin S.M. zloupotrijebio opremu za prisluškivanje kako bi imao blagovremeni pristup relevantnim informacijama za potrebe trgovine na berzi. Štaviše, tvrdili su da se video i audio materijal prihvaćen kao dokaz (vidjeti stav 11 u tekstu iznad) ne odnosi na cijelu konferenciju za štampu, pa da stoga Sud nije dobio uvid u širi kontekst. Osim toga, klevetnički navodi podnosioca predstavke o postupanju gdin S.M. nijesu bili neophodni za bilo kakvu javnu diskusiju koju je podnosilac predstavke možda namjeravao da podstakne o porijeklu njegove imovine. Bez obzira na široka ograničenja slobode političkog govora, podnosilac predstavke nije bio izuzet od obaveze da poštuje prava i slobode drugih, naročito njihov ugled. Inkriminišuće izjave nijesu date tokom izborne kampanje.
Oni su se složili da je osuda podnosioca predstavke predstavljala miješanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja. Međutim, oni su tvrdili da je to „u skladu sa zakonom” (član 172 Krivičnog zakonika) i da je težilo legitimnom cilju, odnosno zaštiti ugleda gdin S.M, načelu pretpostavke nevinosti i prava javnosti da dobije istinite informacije. Nije bilo sumnje da se izjava u predstavci br. 24133/13 ticala gdin S.M. Zaista, odnosila se na „[premijerovog] rođaka” i „političara” i bilo je opšte poznato da je gdin S.M. nećak premijera (прв братучед) i bio je prepoznat i često se javno spominjao kao takav; prijateljstvo (пријателствo) između gdin S.M. i vlasnika „O. Holdinga” bilo je opšte poznato i često je bilo predmet javnog i medijskog interesovanja; bliski odnosi između vlasnika „O. Holdinga” i „ljudi bliskih premijeru” su redovno shvatani u javnosti kao da se odnose na gdin S.M.
Takođe su tvrdili da je miješanje bilo opravdano i u skladu sa standardima iz Konvencije. S tim u vezi, domaći Sudovi su razmotrili oblik i način na koji je podnosilac predstavke dao izjave i prihvatili su da su one date u političkom kontekstu i da su se ticale pitanja od javnog interesa. Nije relevantno da li je njegove navode trebalo smatrati činjeničnim izjavama ili vrijednosnim Sudovima, s obzirom na činjenicu da podnosilac predstavke nije pokušao da dokaže da su imale minimalnu činjeničnu osnovu.
Konačno, s obzirom na činjenicu da, s jedne strane, novčana kazna više nije mogla biti izvršena a, s druge strane, nizak iznos sudskih troškova i troškova suđenja koje je podnosilac predstavke bio obavezan da plati, Vlada je tvrdila da se sankcija koja mu je izrečena nije mogla smatrati nesrazmjernom.
U tim okolnostima, oni su zaključili da je osporeno miješanje bilo potkrijepljeno relevantnim i dovoljnim razlozima, i da su domaći sudovi postigli pravičnu ravnotežu između suprotstavljenih interesa o kojima je riječ, postupajući u dozvoljenim granicama polja slobodne procjene države prema članu 10 Konvencije.

2. Razmatranje Suda

(a) Postojanje miješanja, da li je bilo „propisano zakonom” i da li je bilo usmjereno na ostvarenje legitimnog cilja

Stranke ne spore da su krivične osude podnosioca predstavke za klevetu predstavljale miješanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja. Dalje se ne osporava da je miješanje bilo propisano zakonom, odnosno članom 172 Krivičnog zakonika, i da je težilo cilju zaštite ugleda gdin S.M. kao jedinog „legitimnog cilja” koji su iznijeli domaći sudovi. Sud ne vidi razlog da smatra suprotno.

(b) „Neophodno u demokratskom društvu”

Ostaje da se utvrdi da li je miješanje koje je predmet pritužbe bilo „neophodno u demokratskom društvu”, što je centralno pitanje u ovom predmetu. Pri tome, Sud mora da razmotri da li su domaći sudovi pronašli pravičnu ravnotežu između prava podnosioca predstavke na slobodu izražavanja zagarantovanog članom 10 Konvencije i interesa gdin S. M. da zaštiti svoj ugled.

(i) Opšta načela

Opšta načela koja se odnose na nužnost miješanja u slobodu izražavanja koja proizilaze iz sudske prakse Suda (vidjeti predmet Medžlis Islamske zajednice Brčko i ostali protiv Bosne i Hercegovine [VV], br. 17224/11, stav 75, ESLJP 2017 i Cumpănă i Mazăre protiv Rumunije [VV], br. 33348/96, stav 91, ESLJP 2004 XI) ukratko su prikazana kao što slijedi:

„... (ii) Pridjev „neophodan”, u smislu člana 10 stav 2 podrazumijeva postojanje „hitne društvene potrebe”. Države ugovornice imaju određeno polje slobodne procjene u ocjeni da li takva potreba postoji, ali ta sloboda procjene ide ruku pod ruku s evropskim nadzorom koji obuhvata kako zakonodavstvo, tako i odluke u kojima je primijenjeno, čak i one koje je donio nezavisni Sud. Sud je stoga ovlašćen da donese konačnu odluku o tome da li je „ograničenje” u skladu sa slobodom izražavanja koja je zaštićena članom 10.

(iii) Zadatak Suda, u vršenju njegove nadzorne nadležnosti, nije da zauzme mjesto nadležnih domaćih organa, nego da razmotri, prema članu 10, odluke koje su oni donijeli u skladu s njihovom slobodom procjene. To ne znači da je nadzor ograničen na utvrđivanje da li je tužena država razumno, s pažnjom i u dobroj vjeri izvršila svoju diskrecionu nadležnost; ono što Sud mora da uradi jeste da sagleda miješanje koje je predmet pritužbe imajući u vidu slučaj u cjelini i da utvrdi da li je ono bilo „srazmjerno legitimnom cilju koji se želio postići” i da li su razlozi koje su domaći organi naveli kako bi ga opravdali „relevantni i dovoljni”... Pri tome, Sud se mora uvjeriti da su domaći organi primijenili standarde koji su u skladu s načelima sadržanim u članu 10 i, isto tako, da su se oslonili na prihvatljivu ocjenu relevantnih činjenica ...

... Sud takođe mora da utvrdi da li su domaće vlasti postigle pravičnu ravnotežu između, s jedne strane, zaštite slobode izražavanja garantovane članom 10, i s druge strane, zaštite ugleda onih protiv kojih su navodi izneseni, što je pravo koje je, kao aspekt privatnog života, zaštićeno članom 8 Konvencije.”

Što se tiče nivoa zaštite, Sud podsjeća da postoji malo prostora na osnovu člana 10 stav 2 Konvencije za ograničenja u pogledu političkog govora ili diskusiju o pitanjima od javnog interesa. U skladu s tim, kada se izjave tiču pitanja od javnog interesa, standardno se odobrava visok nivo zaštite slobode izražavanja, s tim da vlasti tako imaju naročito usko polje slobodne procjene. Stepen netrpeljivosti i potencijalna ozbiljnost nekih izjava ne isključuju pravo na visoki nivo zaštite, s obzirom na postojanje pitanja od javnog interesa.
Štaviše, Sud ponavlja da je uvijek razlikovao činjenične izjave i vrijednosne sudove. Postojanje činjenica može se dokazati, dok istinitost vrijednosnih sudova ne podliježe dokazivanju. Zahtjev da se dokaže istinitost vrijednosnog suda je nemoguće ispuniti i krši samu slobodu mišljenja, koja je osnovni dio prava garantovanog članom 10. Međutim, kada je izjava vrijednosni sud, srazmjernost mješanja može da zavisi od toga da li postoji dovoljna „činjenična osnova” za pobijanu izjavu: ako ne postoji, taj vrijednosni sud može se pokazati pretjeranim. Da bi se napravila razlika između činjeničnog navoda i vrijednosnog suda, potrebno je uzeti u obzir okolnosti predmeta i opšti ton izjava, imajući u vidu da tvrdnje o pitanjima od javnog interesa mogu, na toj osnovi, predstavljati vrijednosne sudove, a ne činjenične izjave. Međutim, vrijedno je napomenuti da je ova razlika manje važna u slučajevima kada je osporena izjava data tokom žive političke diskusije i kada izabrani zvaničnici treba da uživaju u širokoj slobodi kritikovanja postupaka vlade, čak i ako izjave možda nemaju jasnu osnovu u činjenici (vidjeti, mutatis mutandis, Lombardo i ostali protiv Malte, br. 7333/06, stav 60, 24. april 2007. godine).
Na kraju, vrsta i težina izrečenih sankcija takođe su faktori koje treba uzeti u obzir prilikom procjene srazmjernosti miješanja. Kao što je Sud ranije istakao, miješanje u slobodu izražavanja može imati odvraćajući efekat na ostvarivanje te slobode. Relativno umjerena priroda novčanih kazni nije dovoljna da se poništi rizik od odvraćajućeg efekta na ostvarivanje slobode izražavanja. Uopšteno govoreći, iako je legitimno da institucije države, kao garanti institucionalnog javnog poretka, budu zaštićene od strane nadležnih organa, dominantna pozicija koju imaju te institucije zahtijeva od vlasti da pokazuju uzdržanost u pribjegavanju krivičnom postupku (vidjeti Morice protiv Francuske [VV], br. 29369/10, st. 125-127, ESLJP 2015 i pravne izvore na koje se upućuje u toj odluci).

(ii) Primjena ovih načela na ovaj predmet

Sud mora da odmjeri niz faktora u ravnoteži prilikom utvrđivanja postojanja „hitne društvene potrebe” i utvrđivanja da li je osuda podnosioca predstavke za osporene izjave bila „neophodna u demokratskom društvu” kako bi se zaštitio ugled gdin S.M. Prilikom razmatranja posebnih okolnosti slučaja, Sud će uzeti u obzir sljedeće elemente: poziciju podnosioca predstavke i tužioca u postupku povodom klevete, predmet izjava podnosioca predstavke, kako su ih kvalifikovali domaći sudovi i pristup koji su zauzeli domaći sudovi da bi opravdali dotično miješanje (vidjeti Lombardo i ostali protiv Malte, br. 7333/06, stav 52, 24. april 2007. godine).
Što se tiče statusa podnosioca predstavke, Sud primijećuje da je u to vrijeme bio potpredsjednik opozicione političke stranke. Osporene izjave je dao na konferencijama za štampu koje su održane u sjedištu njegove političke stranke (vidjeti stav 30 u tekstu iznad). U takvim okolnostima, Sud prihvata da je on dao te izjave u ime stranke i, shodno tome, u političkom kontekstu. Drugospomenuto je Vlada implicitno potvrdila, jer je u vrijeme događaja potvrdila da je izjava podnosioca predstavke data „na konferenciji za štampu koju je održala politička partija SDSM” (vidjeti stav 21 u tekstu iznad). Ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da je javnost njegove postupke mogla da shvati drugačije.
Sud smatra da je značajno da je podnosilac predstavke bio i poslanik. Visoki nivo zaštite političkog govora koji se razmatra u paragrafu 61 u tekstu iznad, naročito se odnosi na izabrane predstavnike, s obzirom da oni predstavljaju biračko tijelo, skreću pažnju na njegove brige i brane njegove interese. Prema tome, miješanje u njihovu slobodu izražavanja zahtijeva najbliže ispitivanje Suda. To je tako zato što je poslanicima sloboda izražavanja politički govor u pravom smislu riječi (vidjeti Karácsony i ostali protiv Mađarske [VV], br. 42461/13 i 44357/13, stav 137, EKLJP 2016 (izvodi)). Stalni je pristup Suda da zahtijeva veoma jake razloge za opravdanje ograničenja političkog govora, budući da bi široka ograničenja nametnuta u pojedinačnim slučajevima nesumnjivo uticala na poštovanje slobode izražavanja uopšte u predmetnoj državi (vidjeti Fatullayev protiv Azerbejdžana, br. 40984/07, stav 117, 22. april 2010. godine i pravne izvore koji su tu citirani).
Iako su domaći sudovi priznali da je podnosilac predstavke dao inkriminišuće izjave kao potpredsjednik opozicione političke stranke (vidjeti st. 13, 18, 26 i 30 u tekstu iznad), samo je Ustavni sud, u svojoj odluci iz novembra 2012. godine, prepoznao da je on takođe poslanik (vidjeti stav 30 u tekstu iznad). To je bila i jedina sudska odluka u kojoj je prihvaćeno da politički govor, pogotovo kada ga koriste poslanici, uživa visok nivo zaštite.
Tužilac u spornom postupku, gdin S.M, bio je u dato vrijeme i rukovodilac Agencije, shodno tome, javni zvaničnik i visoki političar (vidjeti stav 6 u tekstu iznad). Sud će stoga razmotriti da li su osporene izjave podnosioca predstavke prešle granice prihvatljive kritike nekoga ko istovremeno ima te dvije funkcije.
U tom kontekstu, Sud ponavlja da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, granice prihvatljive kritike su šire za državne zvaničnike nego za privatna lica. U demokratskom sistemu, činjenja ili nečinjenja vlade moraju biti podvrgnuta pažljivoj kontroli, ne samo od strane zakonodavne i sudske vlasti, već i od javnog mnjenja (vidjeti Dmitriyevskiy protiv Rusije, br. 42168/06, stav 96, 3. oktobar 2017. godine i Sürek protiv Turske (br. 1) [VV], br. 26682/95, stav 61, ESLJP 1999IV).
Štaviše, gdin S.M. nije bio obični državni službenik, već visoki državni zvaničnik odgovoran Vladi, koji je, kako je opisao prvostepeni sud, bio na „najvišoj funkciji u izvršnoj vlasti” (vidjeti stav 12 u tekstu iznad). U takvim slučajevima, dakle, granice prihvatljive kritike moraju biti šire nego u slučaju običnog državnog službenika (vidjeti, mutatis mutandis, Medžlis Islamske zajednice Brčko i ostali protiv Bosne i Hercegovine, citirano ranije u tekstu, stav 98).
U vezi sa pozicijom gdin S.M. kao političara (vidjeti stav 6 u tekstu iznad), Sud primijećuje da je to bila opštepoznata činjenica u to vrijeme i da je to Vlada implicitno priznala u svojim zapažanjima (vidjeti stav 54 u tekstu iznad). U tom kontekstu, Sud ponavlja da političar neizbježno i svjesno sebe izlaže detaljnoj analizi svake njegove riječi i djela od strane novinara i javnosti u cjelini, kao i da mora pokazati veći stepen tolerancije (vidjeti Brosa protiv Njemačke, br. 5709/09, stav 41, 17. april 2014. godine; Lopes Gomes da Silva protiv Portugala, br. 37698/97, stav 30, ESLJP 2000X; i Oberschlick protiv Austrije (br. 2), 1. jul 1997. godine, stav 29, Izvještaji o presudama i odlukama 1997-IV). Iako je, kao političar, svakako imao pravo na zaštitu svog ugleda, čak i kada nije postupao u privatnom svojstvu, zahtjevi te zaštite moraju se odmjeriti u odnosu na interese otvorene diskusije o političkim pitanjima (vidjeti Dichand i ostali protiv Austrije, br. 29271/95, stav 39, 26. februar 2002. godine).
Imajući u vidu gore-navedeno, neuobičajena situacija u kojoj tužilac istovremeno predstavlja političke i javno-zvaničničke elemente, zahtijevala je, po mišljenju Suda, visoki stepen tolerancije prema javnoj kritici i suzdržanost u pribjegavanju krivičnom postupku, naročito ako su bila dostupna druga sredstva za odgovor na neopravdane napade i kritike njegovih protivnika (vidjeti Sürek protiv Turske (br. 4) [VV], br. 24762/94, stav 57, 8. jul 1999. godine).
U oba postupka protiv podnosioca predstavke, domaći sudovi su tretirali osporene izjave u vezi sa gdinom S.M. kao da se odnose samo na državnog zvaničnika (vidjeti st. 13, 18 i 26 u tekstu iznad). Iako je izjava podnosioca predstavke u drugom postupku bila prilično tajanstvena po tome što nije identifikovala tužioca po imenu (vidjeti stav 20 u tekstu iznad), Sud prihvata kao uvjerljive razloge koje su domaći sudovi naveli za utvrđivanje da se predmetna izjava odnosila na gdin S.M. Argumenti Vlade dodatno doprinose tom zaključku (vidjeti stav54 u tekstu iznad). Međutim, iako su sudovi priznali njegov status državnog zvaničnika, oni nijesu prihvatili da je sloboda izražavanja podložna širim ograničenjima prihvatljive kritike u smislu mišljenja o tim zvaničnicima ili kritika istih, niti su uzeli u obzir činjenicu da je takođe bio visoki političar. Sama izjava da je gdin S.M. bio „legitimna meta konstruktivne kritike” (vidjeti stav 13 u tekstu iznad) nije dovoljna u tom pogledu.
Što se tiče predmeta spornih izjava, Sud primijećuje da su se one ticale navoda o nepravilnom postupanju u vezi sa upotrebom policijske opreme za prisluškivanje i korumpiranih praksa kod javne prodaje zemljišta u državnom vlasništvu (vidjeti st. 7 i 20 u tekstu iznad). Što se tiče prvospomenutog, Sud je spreman da prihvati da su domaći sudovi, u cjelini, priznali da su to bila pitanja od javnog interesa. U drugom postupku, oni su eksplicitno prihvatili da se izjava „ticala pitanja od javnog interesa, koje je naročito bilo od primarnog političkog interesa” (vidjeti stav 30 u tekstu iznad). Vlada se takođe složila da se izjave podnosioca predstavke tiču pitanja od javnog interesa (vidjeti stav 55 u tekstu iznad). Sud ne vidi razloge da smatra suprotno.
Što se tiče kvalifikacije osporenih izjava podnosioca predstavke, Sud primijećuje da su krivični sudovi u oba postupka smatrali da su to činjenične izjave, a ne vrijednosni sudovi. Na osnovu toga, oni su zahtijevali da podnosilac predstavke dokaže istinitost svojih tvrdnji, kao što je navedeno u članu 172 stav 4 Krivičnog zakonika (vidjeti stav 32 u tekstu iznad). U nedostatku bilo kojeg dokaza podnosioca predstavke, oni su zaključili da su njegove izjave neistinite i stoga klevetničke. Ustavni sud je bio manje kategoričan po ovom pitanju: uprkos stavu koji je zauzeo - da su osporene izjave odražavale „mišljenje” podnosioca predstavke, ipak je slijedio pristup krivičnih sudova i prihvatio „(njihove) zaključke da su izjave (podnosioca predstavke bile) neistinite”. Dodao je da podnosilac predstavke nije uložio nikakav napor da „dokaže istinitost svog pitanja ili izjave”, uprkos činjenici da je „tokom cijelog postupka bio u mogućnosti da izvede dokaze o istinitosti svoje izjave” (vidjeti st. 18 i 30 u tekstu iznad). Prema tome, domaći sudovi su primijenili takozvanu „pretpostavku neistinitosti” (ponekad se naziva „odbrana opravdanja” ili „odbrana istinitosti”), prema kojoj se od optuženih traži da dokažu, u skladu sa razumnim standardom, da su činjenični navodi istiniti. Sud je smatrao da takav pristup nije u suprotnosti sa Konvencijom (vidjeti Rumyana Ivanova protiv Bugarske, br. 36207/03, st. 39 i 68, 14. februar 2008. godine; Makarenko protiv Rusije, br. 5962/03, stav 156, 22. decembar 2009. godine; i Rukaj protiv Grčke (odl.), br. 2179/08, 21. januar 2010. godine), i smatrao je da nije uložen napor da se predstavi ta odbrana protiv podnosilaca predstavke (vidjeti Mahmudov i Agazade protiv Azerbejdžana, br. 35877/04, stav 44, 18. decembar 2008. godine). Međutim, takođe je zaključio da, ako je podnosilac predstavke očigledno uključen u javnu diskusiju o glavnom pitanju, od njega ne bi trebalo zahtijevati da ispuni zahtjevniji standard od standarda dužne pažnje. U takvim okolnostima, obaveza dokazivanja činjeničnih izjava može da liši podnosioca predstavke zaštite predviđene članom 10 (vidjeti Kurski protiv Poljske, br. 26115/10, stav 56, 5. jul 2016. godine i Braun protiv Poljske, br. 30162/10, stav 50, 4. novembar 2014. godine).
Imajući u vidu gore navedeno, Sud mora da primijeti da podnosilac predstavke nije prisustvovao nijednom od zakazanih ročišta u oba postupka. Međutim, ne može se reći da je on pokazao jasan nedostatak interesovanja za svoje suđenje (vidjeti, obratno, Cumpănă i Mazăre, citirano ranije u tekstu, stav 104). Odbrana koju je njegov advokat izložio i pred krivičnim sudovima i Ustavnim sudom oslanjala se na njegovo uvjerenje da su osporene izjave date u upitnom obliku i u političkom kontekstu (vidjeti st. 11, 17, 27 i 29). Shodno tome, on je tvrdio da je trebao da bude oslobođen od krivične odgovornosti prema članu 176 Krivičnog zakonika (vidjeti stav 34 u tekstu iznad). Sudovi su odbacili takve argumente, zaključivši da se njegove izjave tiču, kao što je navedeno u stav 75 u tekstu iznad, lažnih optužba činjenične prirode o gdinu S.M, predstavljenih na takav način da su „obični” gledaoci dobili utisak da su se ticale „istinitih” pitanja i „činjenica” (vidjeti st. 13 i 27 u tekstu iznad).
Da bi se utvrdilo da li je gore navedeni opis izjava podnosioca predstavke i način na koji su domaći sudovi postupali u ovom predmetu u skladu sa standardima Konvencije, Sud će razmotriti same izraze, uključujući oblik u kojem su osporene izjave date i njihov kontekst (vidjeti Stankiewicz i ostali protiv Poljske, br. 48723/07, stav 61, 14. oktobar 2014. godine i Nikula protiv Finske, br. 31611/96, st. 44 i 46, ESLJP 2002II).
Vraćajući se na same izraze, Sud primijećuje da je u prvom postupku podnosilac predstavke postavio pitanje da li je gdin S.M. zloupotrijebio svoj položaj kako bi dobio blagovremene informacije za trgovanje na berzi u cilju ostvarivanja lične finansijske dobiti. To pitanje, kako je opisano u medijskom izvještavanju, odnosilo se na zakašnjelo podnošenje izvještaja o imovini i prihodima od strane gdin S.M, u kojem je prijavio da ima akcije u vrijednosti od 300.000 EUR. Drugospomenuto je, po mišljenju Suda, predstavljalo dovoljni činjenični osnov za izjavu podnosioca predstavke. Ovdje se Sud ne slaže sa Vladom (vidjeti stav 53 u tekstu iznad) i primijećuje da su krivični sudovi mogli da razmotre izjavu podnosioca predstavke u kontekstu izvještavanja o događajima u cjelini (vidjeti st. 8 i 11 u tekstu iznad). U drugom dijelu svoje izjave, podnosilac predstavke je dalje pitao da li se „policijska oprema za prisluškivanje zloupotrebljava za trgovanje na berzi”. Iako podnosilac predstavke nije direktno i eksplicitno optužio gdin S.M. za zloupotrebu policijske opreme za prisluškivanje, Sud prihvata da su se činjenični elementi sadržani u tom dijelu izjave odnosili na navode o određenoj vrsti povrede službene obaveze od strane gdin S.M. kao rukovodioca Agencije. S tim u vezi, Sud ponavlja da se optužbe protiv trećeg lica, iako su izrečene indirektno i putem pitanja, mogu smatrati činjeničnim navodom podložnim dokazivanju (vidjeti Pedersen i Baadsgaard, citirano ranije u tekstu, st. 74-76). Međutim, Sud smatra izuzetno važnom korišćenu formulaciju i način na koji je podnosilac predstavke predstavio stvari. S tim u vezi, značajno je da su sporna pitanja bila povezana sa i sastojala se od „javnih glasina koje su postale jače”. Podnosilac predstavke je u suštini postavio pitanje o nečemu što je već bilo predmet javne diskusije (vidjeti, mutatis mutandis, Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda, 25. jun 1992. godine, stav 65, Serija A br. 239). U skladu s tim, njegove izjave nijesu bile ni novina, niti ih je predstavio na način da budu percipirane kao njegova sopstvena tvrdnja. On je samo otvorio pitanja koja su bila od opšteg interesa za javnu diskusiju, što je, po mišljenju Suda, uloga političara i poslanika, kao predstavnika biračkog tijela. U proizilazećem postupku protiv podnosioca predstavke, on je osuđen zbog toga što nije dokazao ono što su domaći sudovi smatrali njegovim sopstvenim navodima. U mjeri u kojoj je od podnosioca predstavke zahtijevano da utvrdi istinitost svoje izjave, on je, po mišljenju Suda, bio suočen s nerazumnim, ako ne i nemogućim zadatkom.
Izjava u drugom postupku odnosila se na javnu prodaju državnog zemljišta. Informacije su dobijene istraživanjem koje je sprovela politička stranka podnosioca predstavke, koje je otkrilo navodne odnose između odabrane kompanije i lokalne kompanije, „O. Holding”, koja je u javnosti doživljavana, što je Vlada potvrdila (vidjeti stav 54 u tekstu iznad), kao bliska gdinu S.M. Prema tome, ne može se reći da je osporena izjava data neozbiljno, bez ikakvog prethodnog nastojanja podnosioca predstavke da se razjasne okolnosti vezane za predmetnu javnu prodaju.Podnosilac predstavke je dalje postavio pitanje ko je odgovoran za taj „mega skandal”. Iako neki izrazi koje je koristio podnosilac predstavke možda nijesu bili dovoljno umjereni i možda su bili sarkastični, nijesu sadržali očigledno uvredljiv jezik. Po mišljenju Suda, osporene izjave su ostale u granicama prihvatljivog pretjerivanja ili provokacije (vidjeti Mamère protiv Francuske, br. 12697/03, stav 25, ESLJP 2006XIII).
Sud ne može da utvrdi da li su rezultati gore navedenog istraživanja, koje je podnosilac predstavke predstavio na konferenciji za štampu, bili dio spisa predmeta koji su razmatrali domaći sudovi. S obzirom na to da podnosilac predstavke nije dostavio potpuni transkript konferencije za štampu kao dokaz (vidjeti st. 20 i 53 u tekstu iznad), prvostepeni sud se pozvao na komentar „voditelja dnevnika” (vidjeti stav 26 u tekstu iznad). U svakom slučaju, Sud smatra da osporene izjave moraju biti stavljene u kontekst. S tim u vezi, Sud primijećuje javnu diskusiju koja se u to vrijeme vodila o predmetnoj javnoj prodaji (konferencije za štampu koje je održala politička stranka podnosioca predstavke, st. 20 i 31 u tekstu iznad). Sudija prvostepenog suda nije mogao da ne zna za tu diskusiju, s obzirom na činjenicu da je ovaj sudija već osudio podnosioca predstavke za klevetu zbog izjava koje je dao o istoj javnoj prodaji (vidjeti st. 25 i 31 u tekstu iznad). Sudovi se nijesu izjašnjavali o tom pitanju i zaključili su da predmetna izjava sadrži činjenične navode koje podnosilac predstavke nije dokazao. Imajući u vidu tekuću živu političku diskusiju o tom pitanju, Sud nije u mogućnosti da prihvati mišljenje domaćih sudova da je on trebao da dokaže istinitost svojih navoda. Nije bilo opravdano, imajući u vidu praksu Suda i u okolnostima slučaja, zahtijevati od njega da ispuni zahtjevniji standard od standarda dužne pažnje (vidjeti st. 62 i 75 in fine u tekstu iznad).
U svakom slučaju i s obzirom na okolnosti predmeta, obje izjave podnosioca predstavke su, po mišljenju Suda, bile pravični komentar o pitanjima od legitimnog javnog interesa, kao što je poštovanje zahtjeva za objavljivanjem izvještaja o imovini i prihodima i sukoba interesa od strane gdin S.M, koji je bio poznati visoki državni zvaničnik, kao i političar određene važnosti. Transparentnost i sprječavanje zloupotrebe ovlašćenja od strane državnih službenika su pitanja od javnog interesa u demokratskom društvu, čiji je cilj jačanje javnog integriteta i održavanje povjerenja javnosti u javne institucije.Činjenica da se takva osoba nalazi u situaciji kada se njene poslovne, političke i službene aktivnosti preklapaju može dovesti do javne diskusije, čak i kada, strogo govoreći, nikakav problem nespojivosti funkcije ne proizlazi iz domaćeg prava (vidjeti Dichand i ostali, citirano ranije u tekstu, stav 51).
Sud dalje uzima u obzir činjenicu da su izjave date usmeno na konferenciji za štampu, što znači da podnosilac predstavke nije imao mogućnost da ih preformuliše, dotjera ili povuče prije nego što postanu javne (vidjeti Otegi Mondragon protiv Španije, br. 2034/07, stav 54, ESLJP 2011). Podnosilac predstavke je dao izjave u prostorijama svoje političke stranke, a ne u Skupštini. Sud je pridao značaj činjenici da je odlučio da ne iskoristi povišeni nivo zaštite koji bi mu poslanički imunitet pružio. Ustavni sud je samo notirao tu činjenicu (vidjeti stav 30 u tekstu iznad).
Na kraju, Sud smatra da se može smatrati da krivična osuda podnosioca predstavke, uprkos činjenici da se izrečena novčana kazna više nije mogla izvršiti, ima odvraćajući efekat na političku diskusiju o važnim pitanjima, koja je ključna za pravilno funkcionisanje demokratije. Sudu nije predstavljen nijedan argument zašto upotrijebljena sredstva (vidjeti stav 8 u tekstu iznad) za davanje odgovora na izjave podnosioca predstavke nijesu bila dovoljna u ovom predmetu. Sud takođe uzima u obzir činjenicu da je tužena država nakon toga dekriminalizovala klevetu (vidjeti st. 36 i 37 u tekstu iznad).
Imajući u vidu gore navedeno, smatra da standardi primijenjeni u spornom postupku nijesu bili u skladu sa načelima sadržanim u članu 10 i da domaći sudovi nijesu uspjeli da uspostave pravičnu ravnotežu između spornih interesa o kojima je riječ.
Stoga se mora zaključiti da je miješanje bilo nesrazmjerno cilju kojem se težilo, a ne „neophodno u demokratskom društvu” u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

III. PRIMJENA ČLANA 41 KONVENCIJE

Član 41 Konvencije predviđa:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do kršenja Konvencije ili njenih Protokola, i ako unutrašnje pravo dotične Visoke strane ugovornice dopušta samo djelimičnu naknadu, Sud će, ako je potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj strani.”

A. Odšteta

U pogledu materijalne štete, podnosilac predstavke je tražio naknadu iznosa koji mu je stavljen na teret u postupku za naknadu štete (vidjeti stav 19 u tekstu iznad). On je takođe tražio 10.000 EUR na ime nematerijalne štete za emocionalni bol i stres koji je pretrpio zbog osude u dva postupka.
Vlada je osporila te tužbene zahtjeve kao pretjerane i nepotkrijepljene. Oni su takođe tvrdili da ne postoji uzročno-posljedična veza između navodne povrede i tražene naknade materijalne štete. Štaviše, nije bilo dokaza da je podnosilac predstavke platio iznos naveden u postupku za naknadu štete. Po njihovom mišljenju, utvrđenje povrede je bila dovoljna naknada za svaku štetu koju je pretrpio podnosilac predstavke.
Sud ponavlja da svaka naknada štete mora biti povezana sa utvrđenom povredom. Imajući u vidu činjenicu da postupak za naknadu štete nije spadao u opseg predmeta (vidjeti stav 39 u tekstu iznad), on ne nalazi osnovu za dodjelu tražene naknade materijalne štete; stoga, odbija ovaj tužbeni zahtjev.
S druge strane, utvrđuje da je dosuđena naknada na ime nematerijalne štete opravdana. Procjenjujući na pravičnoj osnovi, kao što je zahtijevano članom 41, Sud dosuđuje podnosiocu predstavke 1.500 EUR po ovom osnovu, plus svaki porez koji bi mogao biti zaračunat.

B. Troškovi i izdaci

Podnosilac predstavke je takođe tražio i protivrijednost od 1.020 EUR za troškove i izdatke nastale u postupku pred Sudom. Kao dokaz, on je dostavio fakturu iz 2015. godine, gdje je ta cifra predstavljala advokatski honorar za pripremu predstavki i za komentare podnesene kao odgovor na zapažanja Vlade. Zatražio je da se traženi iznos uplati direktno na bankovni račun njegovog zastupnika.
Vlada je osporila traženi iznos kao prekomjeran, nepotkrijepljen i iznos koji nije stvarno nastao. Tvrdili su da podnosilac predstavke nije dostavio obračun troškova ili bilo koji drugi prateći dokument, kao što je dokaz koji potvrđuje plaćanje traženog iznosa.
Prema sudskoj praksi Suda, podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u onoj mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno i nužno nastali i razumno opravdani (vidjeti Editions Plon protiv Francuske, 58148/00, stav 64, ESLJP 2004IV). To znači da ih je podnosilac predstavke morao platiti, ili je obavezan da ih plati, u skladu sa zakonskom ili ugovornom obavezom i moraju biti neizbježni da bi se spriječila utvrđena povreda ili da bi se dobilo pravno zadovoljenje (vidjeti Belchev protiv Bugarske, br. 39270/98, stav 113, 8. april 2004. godine i Hajnal protiv Srbije, br. 3669/06, stav 154, 19. jun 2012. godine). U ovom predmetu, imajući u vidu raspoloživi materijal i gore navedene kriterijume, Sud smatra razumnim da podnosiocu predstavke dosudi iznos koji je potraživao po ovom osnovu. S obzirom da nema dokaza koji bi ukazivali na bilo kakvu izvršenu isplatu, iznos će se uplatiti na bankovni račun zastupnika podnosioca predstavke, uvećan za sve poreze koji mogu biti zaračunati podnosiocu predstavke.

C. Zatezna kamata

Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate zasniva na graničnoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke na koju treba dodati tri procentna poena.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO,

odlučuje da spoji predstavke;
proglašava predstavke prihvatljivim;
smatra da je došlo do povrede člana 10 Konvencije;
smatra
1. da tužena država treba da plati podnosiocu predstavke, u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti presude, u skladu sa članom 44 stav 2 Konvencije, sljedeće iznose, koji treba da se konvertuju u valutu tužene države po stopi primjenjivoj na dan poravnanja:
  1. 1.500 EUR (hiljadu i pet stotina eura), uvećanih za sve poreze koji se mogu zaračunati na ime nematerijalne štete;
  2. 1.020 EUR (hiljadu i dvadeset eura), za troškove i izdatke, koje treba uplatiti na bankovni račun zastupnika podnosioca predstavke, plus svaki porez koji bi mogao biti zaračunat podnosiocu predstavke;
2. da se od isteka gore navedenih tri mjeseca do poravnanja, na gore navedene iznose plaća jednostavna kamata po stopi koja je jednaka graničnoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke tokom perioda neplaćanja plus tri procentna poena;
odbacuje ostatak tužbenog zahtjeva podnosioca predstavke za pravično zadovoljenje.

Sačinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanom obliku 19. jula 2018. godine, u skladu sa pravilom 77 st. 2 i 3 Poslovnika Suda.

Abel Campos Linos-Alexandre Sicilianos

sekretar predsjednik

U skladu sa članom 45 stav 2 Konvencije i pravilom 74 stav 2 Poslovnika Suda, ovoj presudi je priloženo izdvojeno mišljenje sudije Wojtyczek.

L.A.S.

A.C.

SAGLASNO MIŠLJENJE SUDIJE WOJTYCZEK

U potpunosti se slažem sa mojim kolegama da je član 10 Konvencije prekršen u ovom predmetu, ali istovremeno imam ozbiljne rezerve u pogledu određenih djelova obrazloženja.
Presuda ponavlja razliku između činjeničnih izjava i vrijednosnih sudova (vidjeti stav 62). Činjenične izjave mogu se provjeriti i dokazati, dok se vrijednosni sudovi mogu opravdati racionalnim argumentima. Predmetna razlika je, međutim, mnogo manje važna nego što se može činiti prima facie. Prvo, ta razlika nije logička podjela, već tipologija. U prirodnom jeziku postoje logičke tvrdnje koje opisuju činjenice, i postoje vrijednosni sudovi, ali vrlo često iskazi istovremeno opisuju činjenice i izražavaju vrijednosne sudove. Fraza „on je zlonamjerni pandur” istovremeno: (i) ukazuje da je osoba na koju se upućuje pripadnik policije, i (ii) ukazuje na to da govornik ima negativna osjećanja prema toj osobi, i (iii) izražava negativnu ocjenu njegovog rada u policiji. Činjenični sloj iskaza može se dokazati ili ne, dok sloj procjene istog iskaza može relevantnim argumentom biti opravdan ili ne. I ovaj slučaj pokazuje da se činjenične izjave i vrijednosni sudovi miješaju. Drugo, kao što je objašnjeno u daljem tekstu, prema praksi Suda, osoba koja učestvuje u javnoj diskusiji obično nije dužna da dokaže istinitost svojih izjava. Dovoljna činjenična osnova za činjeničnu izjavu je dovoljna, kao u slučaju vrijednosnih sudova. U tom kontekstu, treba ponovo razmotriti tradicionalnu dihotomiju činjeničnih izjava i vrijednosnih sudova.
Presuda sadrži sljedeću izjavu u stav 75 in fine:

„Prema tome, domaći sudovi su primijenili takozvanu „pretpostavku neistinosti” (ponekad se naziva „odbrana opravdanja” ili „odbrana istinitosti”), prema kojoj se od optuženih traži da dokažu, u skladu sa razumnim standardom, da su činjenični navodi istiniti. Sud je smatrao da taj pristup, kao takav, nije u suprotnosti sa Konvencijom ... Međutim, takođe je zaključio da, ako je podnosilac predstavke očigledno uključen u javnu diskusiju o glavnom pitanju, od njega ne bi trebalo zahtijevati da ispuni zahtjevniji standard od standarda dužne pažnje. U takvim okolnostima, obaveza dokazivanja činjeničnih izjava može lišiti podnosioca predstavke zaštite predviđene članom 10 ...” Sve te propozicije (propozicije u logičkom smislu) su istinite. Bilo bi, međutim, preciznije reći da, iako je u starijoj sudskoj praksi Suda zahtjev da se dokaže u skladu sa razumnim standardom da su činjenični navodi istiniti proglašen usklađenim sa Konvencijom, novija sudska praksa (vidjeti, na primjer, slučajeve citirane u obrazloženju st. 62 in fine i 75 in fine zajedno sa presudama u predmetima Kasabova protiv Bugarske, br. 22385/03, st. 63 i 64, 19. april 2011. godine i Tavares de Almeida Fernandes i Almeida Fernandes protiv Portugala br. 31566/13, stav 56, 17. januar 2017. godine) postepeno se udaljila od ovog pristupa u odnosu na navode iznesene u javnoj diskusiji primjenom testa „dovoljna činjenična osnova” i zahtijeva za dužnom pažnjom, koji je blisko povezan sa ovim testom. Ovaj novi pristup inicijalno je primijenjen na političare koji učestvuju u živoj diskusiji i na novinare, a potom i na druge osobe. Kao rezultat toga, u kontekstu javnog govora, zahtjev za istinitošću zamijenjen je testom dovoljne činjenične osnove.

Ovaj predmet jača ovaj pristup i dodatno ilustruje neadekvatnost standarda istinitosti u određenim kontekstima. Slažem se sa dovoljnom činjeničnom osnovom i standardima dužne pažnje usvojenim u obrazloženju. Postoje situacije u kojima je legitimno skrenuti pažnju javnosti na određene patologije, ako postoje jake indicije da one postoje, čak i ako potpuni dokaz istinitosti nije moguć. Međutim, ovaj pristup nije bez opasnosti po neophodnu zaštitu ugleda. Može se prihvatiti samo ako domaće zakonodavstvo predviđa dovoljno instrumenata za zaštitu ugleda dotičnih osoba kada se na kraju utvrdi da su navodi neistiniti. Želim da dodam da kriminalizacija klevete i uvrede pripada takvim instrumentima, ali se ne može smatrati dovoljnom da zaštiti oštećene od izjava koje imaju dovoljnu činjeničnu osnovu, ali se kasnije pokažu neistinitim.

Presuda sadrži sljedeću tvrdnju u stav 83 in fine:

„Sud takođe uzima u obzir činjenicu da je tužena država od tada dekriminalizovala klevetu (vidjeti st. 36 i 37 u tekstu iznad).”

Želio bih da dodam u tom smislu da se pitanje krivično-pravnog pristupa uvredama i kleveti mora postaviti u kontekst intenziteta zaštite slobode govora. Postoje osnove za protivljenje tom inkriminisanju u kontekstu zahtijeva „dokaza istinitosti” i snažne zaštite prava ličnosti. Postoje još ozbiljniji razlozi za suprotstavljanje dekriminalizaciji kada Sud osigura veoma snažnu zaštitu slobode govora, zamjenjujući zahtjev za dokazivanjem istinitosti testom „dovoljne činjenične osnove”. Uopšteno govoreći, snažna zaštita slobode izražavanja nije bez cijene po društvo, kao što je stvarna opasnost da javna diskusija postane brutalizovana. I ja dijelim bojazni koje je sudija Kuris izrazio u svojim brojnim izdvojenim mišljenjima o prekoračenjima slobode govora (vidjeti, na primjer, njegova izuzetno rječita izdvojena mišljenja u predmetima Selahattin Demirtaş protiv Turske, br. 15028/09, 23. jun 2015. godine i Szanyi protiv Mađarske, br. 35493/13, 8. novembar 2016. godine).

Presuda objašnjava da razlika između činjenica/vrijednosti gubi relevantnost u sljedećim uslovima (vidjeti stav 62 in fine):

„Međutim, vrijedno je napomenuti da je ova razlika manje važna u slučajevima kada je osporena izjava data tokom žive političke diskusije i kada izabrani zvaničnici treba da uživaju u širokoj slobodi kritikovanja postupaka vlade, čak i ako izjave možda nemaju jasnu osnovu u činjenici (vidjeti, mutatis mutandis, Lombardo i ostali protiv Malte, br. 7333/06, stav 60, 24. april 2007. godine).”

Slažem se sa tvrdnjom da kada je osporena izjava data tokom žive političke debate, ona možda neće imati jasnu činjeničnu osnovu. Ne slažem se sa sugestijom da se ovo odnosi samo na izabrane zvaničnike, iz razloga objašnjenih u daljem tekstu. To se odnosi na svakoga ko učestvuje u javnoj diskusiji. Ne samo izabrani zvaničnici, već svi treba da uživaju široku slobodu da kritikuju radnje vlade, ne samo tokom žive političke diskusije, već tokom svake javne diskusije. U ovom kontekstu napominjem da presuda izražava sljedeći stav u stav 80:

„Imajući u vidu tekuću živu političku diskusiju o tom pitanju, Sud nije u mogućnosti da prihvati mišljenje domaćih sudova da je on trebao da dokaže istinitost svojih navoda.”

Po mom mišljenju, postojanje tekuće žive političke diskusije nije dovoljno utvrđeno u ovom slučaju. Sudu nijesu dostavljeni nikakvi dokazi u vezi s tim. U svakom slučaju, postojanje žive političke diskusije nije relevantno. Čak i pod pretpostavkom da nije bilo takve žive diskusije, nije bilo opravdano zahtijevati od podnosioca predstavke da ispuni zahtjevniji standard od standarda dužne pažnje.

Iskazi moraju biti stavljeni u njihov kontekst. Postoje situacije u kojima je kontekst od presudne važnosti za razumijevanje sadržaja i uticaja iskaza. Međutim, to nije uvijek slučaj. Presuda naglašava, u stav 65, da je podnosilac predstavke dao te izjave u ime stranke i, shodno tome, u političkom kontekstu. U ovom predmetu, činjenica da je podnosilac predstavke dao svoje izjave u ime političke stranke je irelevantna sa stanovišta analize srazmjernosti. Naročito ne utiče ni na značenje njegove poruke, ni na njen uticaj na publiku. Da je dao iste izjave u svoje ime, njegove izjave bi takođe pripadale političkom govoru. One pripadaju političkom govoru zbog svog sadržaja i zato što su javno date. Obim njegove slobode govora treba da ostane isti, bez obzira da li su iskazi podnosioca predstavke izraženi u ime njegove stranke ili ne. S druge strane, nijesu sve izjave u ime neke političke stranke nužno politički govor. Analiza konteksta nije pravilno izvršena u ovom predmetu.
Presuda naglašava sljedeće činjenične elemente (vidjeti stav 78):

„... značajno je da su sporna pitanja bila povezana sa i sastojala se od „javnih glasina koje su postale jače”. Podnosilac predstavke je u suštini postavio pitanje o nečemu što je već bilo predmet javne diskusije ... U skladu s tim, njegove izjave nijesu bile ni novina, niti ih je predstavio na način da budu percipirane kao njegova sopstvena tvrdnja.”

Uopšte se ne slažem sa ovim pristupom. Prvo, pozivanje na glasine je česta tehnika koja se koristi za svođenje na minimum zakonskih rizika prilikom širenja lažnih informacija. Glasine je možda izmislio govornik i nemoguće je provjeriti da li su one stvarno širene od ranije. Opšta javnost obično smatra da „gdje ima dima ima i vatre” i da glasine na koje se govornik poziva odražavaju istinu, barem djelimično. Drugo, činjenica da se govornik poziva na glasine nije dokaz da je ta stvar već bila predmet javne diskusije. Ostaje da se provjeri da li je podnosilac predstavke postavio pitanje o nečemu što se već javno diskutovalo. Treće, čak i ako se pozivanja na glasine ne predstave tako da se percipiraju kao sopstvene tvrdnje, takvo pozivanje daje glasinama veću težinu i uglavnom ih potvrđuje u očima publike. U ovom predmetu, podnosilac predstavke govori i daje glasinama mnogo veću vjerodostojnost i mnogo širu publiku. Stoga korišćeni argument nije lišen naivnosti.

Dio obrazloženja kojim se procjenjuje srazmjernost miješanja snažno naglašava da je podnosilac predstavke političar i poslanik (vidjeti st. 65, 66, 67, 78 i 82). Sugeriše da se ova činjenica mora uzeti u obzir prilikom ispitivanja srazmjernosti miješanja i da je to faktor od primarnog značaja koji ide u korist podnosioca predstavke. Stoga implicitno ukazuje na to da, da podnosilac predstavke nije bio političar ni poslanik, značajan faktor za utvrđivanje povrede bi nedostajao i to bi moglo odnijeti prevagu u korist tužene države. Drugim riječima, isti sadržaj govora može biti dopušten ili ne, u zavisnosti od toga da li je podnosilac predstavke političar (poslanik) ili ne. Stoga proizilazi da se obrazloženje zasniva na pretpostavci da sloboda govora političara uopšte, a naročito poslanika, mora biti šira od slobode govora „običnih ljudi”. Implicitna poruka koja se može izvući iz presude jeste da političke elite imaju posebnu ulogu u društvu i stoga mogu uživati šira prava. Uopšte se ne slažem sa pristupom koji je usvojen u tom pogledu. Činjenica da je podnosilac predstavke političar i član Narodne skuštine potpuno je nevažna u ovom predmetu. Da je podnosilac predstavke bio osoba koja nije ni aktivna u politici, ni član izabranog tijela, ishod slučaja bi trebao da bude potpuno isti. Mogu li neke neugodne stvari reći samo neki, a ne svi? S druge strane, saglasan sam da u nekim državama, opozicioni političari i poslanici mogu naročito biti mete vlasti. Jače prijetnje mogu opravdati posebna sredstva zaštite. Mogu postojati posebni pravni instrumenti u domaćem pravu, kao što je skupštinski imunitet, kako bi se poslanici zaštitili od proizvoljnog miješanja javnih vlasti. Ovi instrumenti, prije svega, štite ustavnu demokratiju i zakonodavno tijelo, a ne lične interese zaštićenih osoba. Oni su naročito potrebni za zaštitu govora koji je dio zvaničnih dužnosti u izabranom tijelu i koji mogu ostati nezaštićeni ustavnim pravima i međunarodnim instrumentima ljudskih prava. Oni zaustavljaju djelovanje vlasti, ali ne treba da prošire opseg sadržaja govora koji je zaštićen Konvencijom. Snažnije prijetnje nijesu razlog - prema Konvenciji - da se političarima omogući širi opseg dozvoljenih iskaza u odnosu na one koji nijesu političari. Dovoljno je da isti opseg slobode bude - u slučaju poslanika – zaštićen određenim posebnim pravnim instrumentima uvedenim na domaćem nivou i prilagođenim potencijalnim prijetnjama.
Presuda sadrži, između ostalog, sljedeću izjavu (stav 78):

„On je samo otvorio pitanja koja su bila od opšteg interesa za javnu diskusiju, što je, po mišljenju Suda, uloga političara i poslanika, kao predstavnika biračkog tijela.”

Nijesam saglasan sa stavom iznesenim u drugom dijelu ove rečenice. S tim u vezi, saglasan sam sa domaćim sudom koji je izrazio sljedeće gledište (vidjeti presudu od 3. novembra 2009. godine, citiranu u stav 13, naglasak dodat):

„... svaka osoba, uključujući člana političke stranke, kao i [podnosioca predstavke], ima pravo da postavlja pitanja od javnog interesa, da kritikuje rad Vlade i izražava bojazni u pogledu nekoga ko je na najvišoj funkciji u izvršnoj vlasti.”

U ustavnoj demokratiji, svako može da započne javnu diskusiju o pitanjima od opšteg interesa. Konkretno, započinjanje javne diskusije o pitanjima od opšteg interesa je uloga svakog građanina koja spada u suštinu punog članstva u društvenoj zajednici.

________________________________________________
Prevod presude preuzet je iz publikacije "Odabarne presude Evropskog suda za ljudska prava u vezi sa članom 10 EKLJP"
Centar za obuku u sudstvu i državnom tužilaštvu, Crna Gora

FIRST SECTION

CASE OF MAKRADULI v. THE FORMER YUGOSLAV REPUBLIC OF MACEDONIA

(Applications nos. 64659/11 and 24133/13)

JUDGMENT

STRASBOURG

19 July 2018

FINAL

19/10/2018

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision

In the case of Makraduli v. the former Yugoslav Republic of Macedonia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Linos-Alexandre Sicilianos, President,
Kristina Pardalos,
Aleš Pejchal,
Krzysztof Wojtyczek,
Armen Harutyunyan,
Pauliine Koskelo,
Tim Eicke, judges,

and Abel Campos, Section Registrar,

Having deliberated in private on 23 January and 19 June 2018,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last‑mentioned date:

PROCEDURE

1. The case originated in two applications (nos. 64659/11 and 24133/13) against the former Yugoslav Republic of Macedonia, lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Macedonian national, Mr Jani Makraduli (“the applicant”), on 30 September 2011 and 1 April 2013 respectively.

2. The applicant was represented by Ms S. Joshevska, a lawyer practising in Skopje. The Macedonian Government (“the Government”) were represented by their former Agent Mr K. Bogdanov, succeeded by the current Agent Ms D. Djonova.

3. Jovan Ilievski, the judge elected in respect of the former Yugoslav Republic of Macedonia, was unable to sit in the case (Rule 28 of the Rules of Court). On 10 October 2017 the President of the Chamber decided to appoint Tim Eicke to sit as an ad hoc judge (Rule 29).

4. The applicant alleged that his criminal conviction for defamation had breached his right to freedom of expression.

5. The complaint was communicated to the Government on 12 May 2015.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

A. Background to the case

6. The applicant was born in 1965 and lives in Skopje. At the time of the events he was vice-president of the SDSM opposition party and a member of parliament. The present applications concern criminal libel proceedings brought against the applicant by Mr S.M., who at the time was a senior member of the then ruling political party and at the same time head of the Security and Counter Intelligence Agency (“the Agency”). According to the Internal Affairs Act (sections 24 and 25), the head of the Agency is appointed by the Government and is accountable to it and the competent Minister. The impugned proceedings concerned statements made by the applicant at press conferences held at his political party’s headquarters.

B. Application no. 64659/11

1. SDSM press conference and the applicant’s statement

7. On 14 December 2007 the applicant held a press conference that was broadcast by the main news programme of the A1 television channel, which had national coverage and was the most popular channel at the time. The relevant part of the applicant’s statement at the press conference reads as follows:

“In the year and a half he has formally been head of the Security and Counter Intelligence Agency and practically the head of the police, has M. (the plaintiff’s surname), abused his powers in order to influence the Macedonian Stock Exchange and have timely information to enable him to obtain a profit? Is there any truth in the rumours (гласини), which have become stronger, that police wiretapping equipment is being misused for trading on the Stock Exchange? ...”

8. The applicant submitted a transcript of the broadcast, which was also viewed at the trial (see paragraph 11 below). Besides the information described above, the transcript included a journalist suggesting that the applicant’s political party had asked the head of the Public Revenue Office whether Mr S.M. had paid taxes on his property, which had been assessed as being worth several million euros (EUR). The same programme also gave Mr S.M.’s reply, denying the allegations and stating that the money in question had been transferred to the respondent State from a foreign bank account. The transcript of the broadcast was published on the channel’s website on the same day under the headline: “SDSM: M. has wrongfully used wiretapping equipment”.

9. The applicant submitted articles published over the following days on the channel’s website, which described the subsequent exchange of comments and replies between the applicant and his political party, on the one hand, and various State institutions on the other. The articles stated that the applicant’s political party had asked the relevant institutions to investigate the origin of Mr S.M.’s assets and that the Ministry of the Interior had requested that it submit any evidence in support of its allegations.

2. Criminal proceedings against the applicant

10. On 1 February 2008 Mr S.M. brought private criminal proceedings accusing the applicant for libel, which was punishable at the time under Article 172 § 1 of the Criminal Code. He claimed that the applicant’s statement at the press conference (see paragraph 7 above) had contained defamatory allegations about him. The applicant did not submit any comments in reply.

11. The Skopje Court of First Instance (“the trial court”) scheduled twelve hearings. The applicant, who was legally represented, did not personally attend any of the scheduled hearings. Several hearings were adjourned owing to the applicant’s work in Parliament. At the trial, the court heard Mr S.M. and was provided with audio-and video-recordings of the programme on A1. The relevant part of the transcript of the hearing of 24 March 2009, when the court examined that material, reads as follows:

“... The court views ... the video and audio-recording of the news programme broadcast on A1 television on 14 December 2007 on which ... there is a photo of the plaintiff S.M. and the voice of a journalist who states the following:

‘The (SDSM) ask(s) whether the head of the (Agency), S.M., earned hundreds of thousands of euros by misusing police wiretapping equipment for trading on the Stock Exchange. Their suspicions are based on a declaration of assets (анкетен лист), which S.M. submitted half a year ago, in which he specified that he possessed shares valued at EUR 300,000. SDSM ask(s) whether M. obtained any of that property during the nine months he has been in office, without submitting a declaration, and whether that was the reason for his failing to submit the declaration within the first nine months of his mandate’

The recording continues with a photograph of [the applicant] at a stand in front of the SDMS logo and states that [statement described in paragraph 7 above] ...

The video material continues with a commentary by the journalist stating that:

‘S.M. replied to the allegations by SDSM by saying that the money in question was linked to a lawful business which he had abroad’ and the tape continues with the plaintiff’s statement ...”

12. The defence did not submit any evidence (including the evidence described in paragraphs 8 and 9 above). In the concluding remarks, the applicant’s lawyer stated that the applicant had made the impugned statement in an interrogatory form and as the vice-president of an opposition political party, which had the role of expressing concerns about and assessing the work of State officials.

13. On 3 November 2009 the trial court, sitting as a single-judge (Judge V.M.), found the applicant guilty of defamation and fined him EUR 1,500 with seventy-five days’ imprisonment in default. It also ordered him to pay court fees of EUR 30 and a further EUR 230 to cover Mr S.M.’s costs. The court further ruled that the operative part of the judgment should be published at the applicant’s expense via A1 television’s news programme. The relevant parts of the judgment read as follows:

“... The accused is the vice-president of SDSM ...

... [the applicant] said [the words described in paragraph 7 above] from a podium which had the SDMS logo behind it ...

... a statement ... must contain certain facts and ... be false ... The fact of that which ... is expressed or disseminated being false constitutes the core of the criminal offence of libel. Consequently, a victim is not required to prove that a defamatory statement is false, rather the accused is obliged to prove (the veracity of) what was said ...

... based on the audio and video material to hand the court finds that [the applicant] made statements about [Mr S.M.] in a form capable of persuading an ordinary viewer ... that they are truthful ...

... the court does not deny that questions can be put to and answers sought from State officials ... It is true that every person, including a member of a political party, as is [the applicant], has the right to put questions of public interest, to criticise the work of the Government and to express concerns about someone who holds the highest office in the executive. This makes the victim a ‘legitimate target’ of constructive criticism and public debate, but not of statements and assertions that had no factual basis, as in the present case.

... the court cannot accept, as contrary to the evidence, [the applicant’s] defence that the allegations were made in an interrogatory form (in an attempt) to obtain an answer from the victim as a State official. (Given) the manner in which the applicant expressed his allegations and other circumstances, the court has found that the [applicant’s] allegations are false and (represent) an assertion made in an interrogatory form, which have had a considerable effect on the claimant’s reputation and dignity. The defence cannot rely on Article 176 of the Criminal Code and (claim) that the (impugned) expression should have been examined in the context of the position he held, namely vice-president of an opposition political party. Such a status does not entitle him to express or disseminate untruthful allegations which are detrimental to the reputation and dignity of a third party.

... the court considers that the fact that [the applicant] has already been convicted by a final judgment of the same offence is an aggravating factor ...”

14. On 11 May 2010 the Skopje Court of Appeal, sitting as a three-judge panel composed of Judges M.S., L.I.Sh. and S.K., upheld the trial court’s judgment, finding no grounds to depart from the established facts and the reasoning.

15. Based on legislative amendments of November 2012, on 12 February 2013 (see paragraph 36 below) the trial court stayed the execution (се запира постапката за извршување на санкција) of the sanction (a fine) imposed on the applicant.

16. The applicant paid Mr S.M.’s costs for the criminal proceedings. He did not pay the court fees and did not publish the trial court’s judgment via A1, which ceased to exist in 2011.

3. Decision of the Constitutional Court

17. The applicant lodged a constitutional appeal with the Constitutional Court in which he complained that his conviction had violated his right to freedom of expression. He reiterated his arguments that he had been punished for a question that he had raised at a press conference that had been held on behalf of his political party. The question had been addressed to the public and had been based on information submitted to his political party about suspected irregularities in the work of a State official. The aim had been to stimulate public debate on whether the official had been diligent in performing his official duty.

18. By a decision of 23 February 2011 (served on the applicant on 30 March 2011), the Constitutional Court by a majority dismissed the applicant’s appeal. It noted that he had not attended any of the scheduled hearings and held that freedom of expression was not absolute and could be restricted in accordance with the law. In that connection, it referred to Article 172 of the Criminal Code, which punished the dissemination of untrue information that could affect the reputation and dignity of a third party. The court further held that:

“The way in which [the applicant] expressed his opinion (мислење) in public concerning the performance of public duties by a public official (in an interrogatory form, as a member of an opposition political party, from a political party’s podium (говорница), the consequences of his public action ...), without trying to prove the veracity of his question or statement, taken as a whole, represents an action which only appears to fall within the ambit of the freedom of conviction, conscience, thought and public expression of thought, but in substance it affects the reputation and dignity of the citizen who holds that public office at the time and violates those values. Accordingly, the statement lost the attributes of the freedom (of thought and public expression of thought) and (represents) an abuse of (that freedom).”

4. Other information

19. In comments submitted in reply to the Government’s observations (November 2015), the applicant informed the Court that Mr S.M. had brought civil proceedings against him after his conviction, seeking compensation for non-pecuniary damage. The claim was examined at three levels of jurisdiction. By a final judgment of 9 April 2014 the applicant was ordered to pay 550,000 Macedonian denars (MKD) plus interest in respect of non-pecuniary damage and MKD 46,180 for the trial costs incurred by Mr S.M. in the compensation proceedings.

C. Application no. 24133/13

1. Press conference by SDSM and the applicant’s statement

20. On 9 September 2007 the applicant held a press conference at SDSM’s offices regarding the public sale of State-owned building land in the central area of Skopje, where the construction of a hotel was planned. It was broadcast on local television news. According to a transcript of the entire press conference (evidence not submitted to the criminal courts), the applicant presented the events involved and information obtained from the State authorities regarding the sale in question. He further detailed the conclusions of research done by his political party, showing that the company that had been selected was incorporated in the respondent State at the same address as O. Holding (a local company) and was partly owned by a company which had business ties with O. Holding. In that connection, he alleged that a deal had been done so that “the land would be given to people who had close family or party ties” with the Prime Minister. As described in the trial court’s judgment (see below), the applicant stated that:

“The attractive location behind the ‘Ramstor’ shopping mall planned for the construction of a hotel was granted to a company supported (зад која стои) by O. Holding ... After the revelation of this megascandal, the biggest dilemma is whether the Academy Award for the most corrupt politician should be given to the Prime Minister or his cousins? To those who created or to those who carried out the deal?”

21. By a press release of the same date (9 September 2007) sent “in relation to the press conference held by the political party SDSM and with a view to provide the public with objective and correct information” the Ministry of Transport and Communication informed the media about the procedure and the selected company.

22. In reply to a request for information, SDSM notified the public prosecutor on 1 October 2007 about the company that had been selected (it was registered at the same address as O. Holding and its manager was a former O. Holding employee), alleging that it had not met the requirements of the sale. It further requested that the public prosecutor investigate whether the transaction had been in conformity with the Anti-Corruption Act.

2. Criminal proceedings for libel against the applicant

23. On 19 September 2007 Mr S.M. brought private criminal charges, accusing the applicant of making (see paragraph 20 above) defamatory allegations about him. He denied ever having had any connection, private or professional, with the public sale of the land. He had also not signed the sale contract with the company that had been chosen. The applicant did not submit any comments in reply.

24. The trial court scheduled seventeen hearings. The applicant was represented by a lawyer, but did not attend any of the scheduled hearings in person. Some of the scheduled hearings were adjourned because the court bailiff was unable to serve summonses on the applicant. At the trial, the court heard Mr S.M. and viewed audio and video material of television coverage of the applicant’s statement. The defence did not submit any evidence, not even the information submitted to the public prosecutor (see paragraph 22 above).

25. On 23 February 2011, after one remittal, the trial court, sitting as a single-judge (Judge D.G.I.), convicted the applicant of defamation. It fined him EUR 1,000 with one hundred days’ imprisonment in default, ordered him to pay a court fee of EUR 30 and a further EUR 375 to cover Mr S.M.’s trial costs. Relying on the latter’s testimony, the court held that the applicant’s allegations had concerned Mr S.M., regardless of the fact that he had not been identified by name. That was because the applicant had previously given false statements about Mr S.M. and had often referred to him as “the Prime Minister’s cousin”. Mr S.M. admitted that he had had contact with the managers of O. Holding, although that had been as friends. He had had no cooperation with them in business terms or been involved in any way in the construction of the hotel.

26. The relevant parts of the trial court’s judgment read as follows:

“... the court considers ... that [the applicant’s] [statement described in paragraph 20 above] could have a considerable effect on the complainant’s reputation and dignity ... since he is the holder of a public office and (such) statements are disseminated quickly and aggressively in public.

That the complainant was not identified by his full name by the [applicant] is irrelevant since the relevant circumstances clearly and unequivocally suggest that the matter concerned [Mr S.M.]. Furthermore, the news presenter identified the complainant by his surname.

... The [applicant’s] assertion, (which he made) as vice-president of a political party, contained untrue allegations about the complainant susceptible of violating his honour and reputation ... [The statement in question] was not substantiated with any evidence because the private complainant, as head of the Agency, does not have the competence to participate in the public sale of State-owned land and the accused did not present any evidence that [Mr S.M.] was privately involved in the sale transaction in question ...”

27. On 18 May 2011 a three-judge panel (Judges Z.N., L.I.Sh. and G.S.) of the Skopje Court of Appeal dismissed an appeal by the applicant in which he had complained, inter alia, that the complainant had not been identified in his statement, which had been made in an interrogatory form and in a political context and, accordingly, not punishable, as specified in Article 176 of the Criminal Code (see paragraph 34 below). The court upheld the trial court’s judgment, finding that the applicant had made a false assertion (тврдење со невистина содржина) about the complainant. It continued:

“It is a statutory presumption that a statement of fact harmful to the honour and reputation of a third party is untrue. The burden of proof therefore rests with the accused to prove that the assertion is true. Accordingly, [the applicant] was required to prove that his statement was true, which is not the case ... The contents of the statement, the time, place and way in which it was given imply that it was serious and that it could objectively create a perception in the minds of third parties about certain facts. This court finds [the statement] defamatory since the factual assertion contained therein was able objectively to affect the reputation and dignity of the private complainant.”

28. On 12 February 2013 the trial court stayed the execution of the fine it had imposed (see paragraph 36 below). The applicant paid the court fees and the trial costs incurred by Mr S.M., who did not claim compensation for damage in respect of this criminal conviction for defamation.

3. Proceedings before the Constitutional Court

29. The applicant lodged a constitutional appeal with the Constitutional Court in which he claimed that as a representative of a political party he had been required to bring to light information that had been brought to his attention. He had not made a factual statement but had raised a question regarding allegations of corruption.

30. By a decision of 12 September 2012 (served on the applicant on 1 October 2012) the Constitutional Court unanimously dismissed the applicant’s constitutional appeal for protection of the right to freedom of expression. The court held that:

“In the concrete case, the court ... punished [the applicant] ... as a necessary measure for the protection of the reputation, dignity and authority of another person. That was because [the applicant], by relying on freedom of public expression, interfered with the protected right of another person, namely Mr S.M ...

[The applicant] is a member of parliament and vice-President of the SDSM and he made the statement in SDSM’s headquarters (if the statement had been given in Parliament, he would have enjoyed immunity and private charges would not have been possible). Although freedom of expression is important for all, it is particularly important for representatives of the people ... Therefore, interference with a Member of Parliament’s freedom of expression calls for the closest scrutiny by the court.

Analysis must be made ... of whether (the applicant’s) conviction and sanction represent a justified restriction of his rights and freedoms ... namely whether the courts struck a fair balance between the need to protect the reputation and dignity of the victim and [the applicant’s] freedom of public expression. The freedom of political debate is not of an absolute nature ... the court notes that the impugned statement concerns the public sale of State-owned building land ... and should be considered in the context of a debate concerning an issue of public interest, which in particular was of prime political interest ...

The court considers that the veracity of the statement ... was of primary importance for the courts. Those courts ... established that [the applicant’s] statement was not true or that there was no evidence to prove the contrary.

... the court has the right and duty to assess whether the courts enabled [the applicant] to prove the veracity of (his) statement. In this connection the court finds that [the applicant] was able, during the entire proceedings, to present evidence as to the veracity of his statement. In the absence of proof to confirm the veracity (of the statement) or the existence of a strong basis for it to be regarded as truthful, the court must accept the courts’ findings that the statement was false.

Despite the fact that the statement is part of a public debate, the question is whether (it) ... had any impact or was relevant for the public as a contribution to a better understanding of the issue subject to public debate ...

The way in which the (applicant) expressed his opinion (мислење) in public concerning the performance of a public office by a public official (in an interrogatory form, as a member of an opposition party, from the podium (говорница) of the political party, the consequences of his public action ...) without trying to prove the veracity of his question or statement, taken as a whole, represents an action which only appears to fall within the ambit of the freedom of conviction, conscience, thought and public expression of thought, but in substance it affects the reputation and dignity of the citizen who holds the public office at the time and violates those values. Accordingly, the statement lost the attributes of the freedom (of thought and public expression of thought) and (represents) an abuse of (that freedom).”

D. Other information

31. By a judgment of 20 May 2008 the trial court, sitting as a single‑judge (Judge D.G.I.), had found the applicant guilty of making defamatory allegations about the then Minister for Transportation and Communications regarding the public sale of the same State-owned land subject to application no. 24133/13 above. The applicant was convicted and fined EUR 1,000 for the following statement, which was made at a press conference on 12 September 2007 at the offices of his political party:

“... by selling land to a company that does not fulfil the (statutory) conditions, Minister J. obviously committed a criminal offence-abuse of office. We therefore expect that the public prosecutor will immediately lodge an indictment”.

32. As explained in the judgment, the court established that when the applicant had made the statement, the procedure for the public sale of the land was still ongoing, namely the relevant standing committee within the Ministry had not yet submitted its proposal to the Minister about the best bidder. The Minister had then granted the land to the best bidder in December 2007. Furthermore, several institutions, which had reviewed the work of the committee, had not found any irregularities. The court did not accept the applicant’s defence (he did not attend any of the scheduled hearings) that his statement had been an expression of a reasonable suspicion about the public sale of the land. The court refused the following defence applications: to examine a member of the standing committee; to admit committee minutes in evidence regarding the public sale; and to hear information from the public prosecutor about the committee’s work. It held that the proposed evidence concerned the committee’s work which was not the subject of the proceedings. A three-judge panel of the Skopje Court of Appeal (Judges M.S., L.I.Sh. and V.Dz.) upheld the lower court’s judgment. Both courts considered that the applicant had made the statement in his own name and not on behalf of his political party.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

A. Criminal Code

33. Under Article 172 §§ 1, 2 and 4 of the Criminal Code, any person who disseminated false allegations about another person could be subjected to a fine or six months’ imprisonment. Acts of defamation committed in public or through the media were punishable by a fine and by up to one year’s imprisonment. The accused would not be held liable for defamation if he or she proved the veracity of his or her statement or the existence of reasonable grounds to believe in the truthfulness of what had been stated or disseminated.

34. Article 176 § 1 provided that a person who had made defamatory allegations about another person in the performance, inter alia, of a political activity would not be held liable if the manner of expression or other circumstances implied no intent on the part of the accused.

35. Under Article 184 § 1, defamation as set out in Article 172 was subject to private prosecution.

36. In anticipation of the entry into force of the Law on civil responsibility for insults and defamation (see paragraph 37 below), Articles 172, 176 and 184 of the Criminal Code have not been in force since 21 November 2012 (Official Gazette no. 142/2012, 13 November 2012).

B. Law on civil responsibility for insults and defamation (Official Gazette no. 143/2012, 14 November 2012, entered into force on 22 November 2012)

37. The Law concerns civil liability for violation of the honour and reputation of physical and legal persons through insults or defamation. The law provides for freedom of expression and states that any restrictions thereon must be in conformity with the European Convention on Human Rights and the Court’s case-law. It further regulates the procedure regarding claims for compensation for pecuniary and non-pecuniary loss sustained as a result of an insult or defamation, as well injunctions the courts can order if parties so request. The Law also provides that the execution of final sanctions and damages awarded with respect to offences against honour and reputation would be stayed after it would enter into force (section 25).

THE LAW

I. JOINDER OF THE APPLICATIONS

38. The Court considers that, in accordance with Rule 42 § 1 of the Rules of Court, the applications should be joined, given their similar factual and legal background.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

39. The applicant complained that his criminal convictions for defamation had violated his rights under Article 10 of the Convention. The Court will confine its examination to the complaints as submitted by the applicant in the application forms, which were communicated to the respondent Government and did not include the compensation proceedings brought against him (paragraph 19 above). Article 10 reads as follows:

“1. Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. This Article shall not prevent States from requiring the licensing of broadcasting, television or cinema enterprises.

2. The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

40. The Court will examine both convictions together, given the fact that they raise similar issues, except in so far as separate examination may be necessary.

A. Admissibility

1. The parties’ submissions

41. The Government raised the objection that the applicant had abused his right of petition because he had failed to inform the Court about the trial court’s decisions staying the execution of the sanction issued in the impugned proceedings (see paragraphs 15 and 28 above). The trial court had rendered those decisions of its own motion on the basis of the statutory changes of November 2012. The applicant must have known about those legislative developments. He had also failed to inform the Court that he had not paid the fine. The applicant, who had had legal representation in the proceedings before the domestic courts and the Court, must have been aware of those facts and could have had no doubts about their relevance. In this latter context they submitted that the information in question concerned the core of the applications.

42. The applicant denied any intention to provide the Court with incomplete or misleading information. In his opinion, the crucial question in his case was his criminal convictions for defamation for questions he had raised regarding the work of a high-ranking State official. Whether the fine had been paid or not was only relevant to the issue of compensation when it came to the issue of pecuniary damage.

2. The Court’s assessment

43. The Court reiterates that an application may be rejected as an abuse of the right of individual application within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention if, among other reasons, it was knowingly based on false information (see Kerechashvili v. Georgia (dec.), no. 5667/02, 2 May 2006; Bagheri and Maliki v. the Netherlands (dec.), no. 30164/06, 15 May 2007; Poznanski and Others v. Germany (dec.), no. 25101/05, 3 July 2007; and Simitzi-Papachristou and Others v. Greece (dec.), no. 50634/11, § 36, 5 November 2013), or if significant information and documents were deliberately omitted, either where they were known from the outset (see Kerechashvili, cited above) or where new, significant developments occurred during the procedure (see Predescu v. Romania, no. 21447/03, §§ 25-27, 2 December 2008). Incomplete and therefore misleading information may amount to an abuse of the right of individual application, especially if the information in question concerns the very core of the case and no sufficient explanation is given for the failure to disclose that information (see Hüttner v. Germany (dec.), no. 23130/04, 9 June 2006; Poznanski and Others, cited above; Predescu, cited above, §§ 25-26; and Komatinović v. Serbia (dec.), no. 75381/10, 29 January 2013).

44. Turning to the present case, the Court notes that the trial court’s decisions staying the execution of the fine imposed on the applicant were rendered on 12 February 2013 (see paragraphs 15 and 28 above). Accordingly, these decisions came before and after applications nos. 24133/13 and 64659/11, respectively (see paragraph 1 above). It is not disputed between the parties that those decisions were based on the statutory changes of November 2012, under which defamation was no longer subject to criminal prosecution (see paragraphs 36 and 37 above). Those amendments were published in the respondent State’s Official Gazette and therefore the applicant could not have been unaware of them. He did not argue otherwise (see paragraph 42 above).

45. The fact that the fine imposed in the impugned proceedings could not be executed by virtue of the law was revealed in the respondent Government’s observations after the applications had been communicated. The applicant did not inform the Court about the courts’ decisions staying the execution of the fine imposed on him.

46. In order to determine whether that failure amounts to abuse of the applicant’s right to individual application, the Court needs to examine whether the information concerned, as argued by the Government, was at the core of the applications. The applicant’s position was that the non‑execution of the fine was only relevant for the award of pecuniary damages if the Court found a violation of the Convention (see paragraph 42 above).

47. The Court notes that the gist of the present applications concerns the applicant’s criminal conviction for defamation and its potential chilling effect on the exercise of his right to freedom of expression under Article 10 of the Convention. The nature and severity of a criminal-law sanction, in principle, are factors to be taken into account for the assessment of that effect (see Kasabova v. Bulgaria, no. 22385/03, § 69, 19 April 2011). In such circumstances, the fact that the criminal-law sanction was not to be executed is certainly a relevant issue of fact, which the applicant was required, under Rule 47 § 6 of the Rules of Court, to bring to the attention of the Court. However, in order to assess whether the impugned conviction was justified in the circumstances of the case, the Court will examine a range of other relevant factors, as described below. In such circumstances, the Court considers that the information which the applicant failed to disclose, albeit relevant, did not concern the very core of the case at hand (see, conversely, Metalex DOO v. Serbia (dec.), no. 34176/10, § 14, 3 May 2016). Accordingly, it finds that the applicant’s conduct was not contrary to the purpose of the right of individual petition, as provided for in Article 34 of the Convention.

48. The Government’s objection therefore must be rejected.

3. Conclusion

49. The Government did not raise any other objection as regards the admissibility of this complaint.

50. The Court concludes that the complaint under this head is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. No other ground for declaring it inadmissible has been established. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ submissions

(a) The applicant

51. The applicant submitted that the domestic courts had failed to strike a fair balance between the right to freedom of expression and the protection of the reputation of others. They had wrongly regarded the allegations, which he had made on behalf of and as spokesperson of his political party, as statements of fact and had required that he prove their veracity to the criminal standard. However, he had neither possessed nor been able to obtain any evidence to prove his allegations (сомневање). Given his prior experience in a similar case, in which the same trial judge had refused to admit proposed evidence (see paragraphs 31 and 32 above), the applicant had had no reasonable grounds to believe that the court would take a different approach in the impugned proceedings. In any event, the factual basis for his allegations which were the subject of application no. 64659/11 had been the fact that Mr S.M. had belatedly submitted his declaration of assets, failing to specify the origin of shares worth EUR 300,000 (see paragraph 8 above). He further referred to public rumours, which have been shown to be true in 2015, that wiretapping equipment had, in fact, been misused. His questions had been based on allegations that had been brought to his attention and had fallen within the limits of acceptable criticism in the context of the political debate, which, as was commonly known, the political opposition had launched at the time regarding the issues in dispute. The submitted material (see paragraphs 9 and 22 above) sought to assist the Court to obtain a clearer picture about that debate. In any event, the domestic courts had not been bound by the parties’ proposals and had been entitled to establish all the facts and adduce the relevant evidence of their own motion. However, they had based their findings about the falsity of the applicant’s allegations only on Mr S.M.’s statement. If the opposition could only hold press conferences if there was irrefutable evidence about irregularities by State officials, it would be deprived of its crucial role of informing and alerting the public about allegations of irregular conduct by officials.

52. The applicant further maintained that there had not been any negative consequences for Mr S.M. as a result of his questions. He had remained in office until May 2015, when he had resigned, and his political party had won parliamentary elections in 2008. As regards application no. 64659/11, the applicant accepted that the sanction and the order to pay the trial costs had not been disproportionate. However, the award of civil-law damages (see paragraph 19 above) had violated his rights.

(b) The Government

53. The Government asked the Court not to take the evidence submitted by the applicant (see paragraphs 9, 20 and 22 above) into consideration since it had not been submitted to any domestic authority and no inferences could be drawn about what their decisions would have been if it had been brought to their attention. In any event, the evidence referred to (in paragraph 9 above) was irrelevant because it was not related to the substance of the applicant’s statement that Mr S.M. had misused the wiretapping equipment in order to have timely access to relevant information for trading on the stock exchange. Furthermore, they argued that the video and audio material admitted in evidence (see paragraph 11 above) had not concerned the entire press conference and the court had therefore not been provided with the wider context. In addition, the applicant’s defamatory allegations about Mr S.M.’s conduct had not been indispensable for any public debate that the applicant might have intended to encourage about the origin of his assets. Notwithstanding the wide limits of the freedom of political speech, the applicant had not been exempted from the obligation to respect the rights and freedoms of others, in particular their reputation. The incriminating statements had not been given during an electoral campaign.

54. They agreed that the applicant’s conviction had constituted an interference with his right to freedom of expression. However, they argued that it had been “in accordance with the law” (Article 172 of the Criminal Code) and had pursued a legitimate aim, namely that of the protection of Mr S.M.’s reputation, the principle of the presumption of innocence and the public’s right to obtain truthful information. There was no doubt that the statement in application no. 24133/13 had concerned Mr S.M. Indeed, it had referred to “[the Prime Minister’s] cousins” and “politician” and it had been generally known that Mr S.M. was indeed the Prime Minister’s first cousin (прв братучед) and had been recognised and often referred to in public as such; the friendship (пријателство) between Mr S.M. and the owner of O. Holding had been widely known and had frequently been the subject of public and media interest; close relationships between the owner of O. Holding and “people close to the Prime Minister” were regularly assumed by the public to concern Mr S.M.

55. They also maintained that the interference had been justified and in conformity with Convention standards. In that connection, the domestic courts had examined the form and manner in which the applicant had made the statements and had accepted that they had been given in a political context and had regarded issues of public interest. Whether his allegations were to be regarded as statements of fact or value judgments was irrelevant given the fact that the applicant had not tried to prove that they had a minimum factual basis.

56. Finally, given on the one hand, the fact that the fine could no longer be executed and, on the other, the low amount of court fees and trial costs which the applicant had been required to pay, the Government maintained that the sanction imposed on him could not be regarded as disproportionate.

57. In those circumstances, they concluded that the disputed interference had been supported by relevant and sufficient reasons and that the domestic courts had struck a fair balance between the conflicting interests at stake, acting within the permissible limits of the State’s margin of appreciation under Article 10 of the Convention.

2. The Court’s consideration

(a) Existence of an interference, whether it was “prescribed by law”, and whether it pursued a legitimate aim

58. It was common ground between the parties that the applicant’s criminal convictions for defamation constituted an interference with his right to freedom of expression. It is further not contested that the interference was prescribed by law, namely Article 172 of the Criminal Code, and that it pursued the aim of the protection of Mr S.M.’s reputation, as the only “legitimate aim” advanced by the domestic courts. The Court sees no reason to hold otherwise.

(b) “Necessary in a democratic society”

59. It remains to be determined whether the interference complained of was “necessary in a democratic society”, which is the central issue in this case. In doing so, the Court has to examine whether the national courts struck a fair balance between the applicant’s right to freedom of expression guaranteed under Article 10 of the Convention and Mr S.M.’s interest in the protection of his reputation.

(i) General principles

60. The general principles concerning the necessity of an interference with freedom of expression emerging from the Court’s case‑law (see Medžlis Islamske Zajednice Brčko and Others v. Bosnia and Herzegovina [GC], no 17224/11, § 75, ECHR 2017 and Cumpǎnǎ and Mazǎre v. Romania [GC], no. 33348/96, § 91, ECHR 2004‑XI) have been summarised as follows:

“... (ii) The adjective ‘necessary’, within the meaning of Article 10 § 2, implies the existence of a ‘pressing social need’. The Contracting States have a certain margin of appreciation in assessing whether such a need exists, but it goes hand in hand with European supervision, embracing both the legislation and the decisions applying it, even those given by an independent court. The Court is therefore empowered to give the final ruling on whether a ‘restriction’ is reconcilable with freedom of expression as protected by Article 10.

(iii) The Court’s task, in exercising its supervisory jurisdiction, is not to take the place of the competent national authorities but rather to review under Article 10 the decisions they delivered pursuant to their power of appreciation. This does not mean that the supervision is limited to ascertaining whether the respondent State exercised its discretion reasonably, carefully and in good faith; what the Court has to do is to look at the interference complained of in the light of the case as a whole and determine whether it was ‘proportionate to the legitimate aim pursued’ and whether the reasons adduced by the national authorities to justify it are ‘relevant and sufficient’... In doing so, the Court has to satisfy itself that the national authorities applied standards which were in conformity with the principles embodied in Article 10 and, moreover, that they relied on an acceptable assessment of the relevant facts ...

... The Court must also ascertain whether the domestic authorities struck a fair balance between, on the one hand, the protection of freedom of expression as enshrined in Article 10, and, on the other hand, the protection of the reputation of those against whom allegations have been made, a right which, as an aspect of private life, is protected by Article 8 of the Convention”

61. As regards the level of protection, the Court recalls that there is little scope under Article 10 § 2 of the Convention for restrictions on political speech or on debate on matters of public interest. Accordingly, a high level of protection of freedom of expression, with the authorities thus having a particularly narrow margin of appreciation, will normally be accorded where the remarks concern a matter of public interest. A degree of hostility and the potential seriousness of certain remarks do not obviate the right to a high level of protection, given the existence of a matter of public interest.

62. Furthermore, the Court reiterates that it has always distinguished between statements of facts and value judgments. The existence of facts can be demonstrated, whereas the truth of value judgments is not susceptible of proof. The requirement to prove the truth of a value judgment is impossible to fulfil and infringes freedom of opinion itself, which is a fundamental part of the right secured by Article 10. However, where a statement amounts to a value judgment, the proportionality of interference may depend on whether there exists a sufficient “factual basis” for the impugned statement: if there is not, that value judgment may prove excessive. In order to distinguish between a factual allegation and a value judgment it is necessary to take account of the circumstances of the case and the general tone of the remarks, bearing in mind that assertions about matters of public interest may, on that basis, constitute value judgments rather than statements of fact. However, it is to be noted that that distinction is of less significance in cases where the impugned statement has been made in the course of a lively political debate and where elected officials should enjoy a wide freedom to criticise Government actions, even if the statements made may lack a clear basis in fact (see, mutatis mutandis, Lombardo and Others v. Malta, no. 7333/06, § 60, 24 April 2007).

63. Lastly, the nature and severity of the sanctions imposed are also factors to be taken into account when assessing the proportionality of the interference. As the Court has previously pointed out, interference with freedom of expression may have a chilling effect on the exercise of that freedom. The relatively moderate nature of the fines does not suffice to negate the risk of a chilling effect on the exercise of freedom of expression. Generally speaking, while it is legitimate for the institutions of the State, as guarantors of the institutional public order, to be protected by the competent authorities, the dominant position occupied by those institutions requires the authorities to display restraint in resorting to criminal proceedings (see Morice v. France [GC], no. 29369/10, §§ 125-127, ECHR 2015 and the authorities referred to therein).

(ii) Application of these principles to the present case

64. The Court must weigh a number of factors in the balance when determining the existence of a “pressing social need” and ascertaining whether the applicant’s conviction for the impugned statements was “necessary in a democratic society” for protecting Mr S.M.’s reputation. In examining the particular circumstances of the case, the Court will take the following elements into account: the position of the applicant and the plaintiff in the defamation proceedings, the subject matter of the applicant’s statements, their qualification by the domestic courts and the latter’s approach to justifying the interference in question (see Lombardo and Others v. Malta, no. 7333/06, § 52, 24 April 2007).

65. As regards the applicant’s status, the Court observes that at that time he was vice-president of an opposition political party. He made the impugned statements at press conferences held in the headquarters of his political party (see paragraph 30 above). In such circumstances, the Court accepts that he made those remarks on behalf of the party and accordingly, in a political context. The latter was implicitly acknowledged by the Government which at the time of the events confirmed that the applicant’s statement was given “at the press conference held by the political party SDSM” (see paragraph 21 above). There is nothing to suggest that the public could have perceived his actions any differently.

66. The Court considers noteworthy that the applicant was also a member of parliament. The high level of protection of political speech discussed in paragraph 61 above applies in particular to elected representatives given the fact that they represent the electorate, draw attention to their preoccupations and defend their interests. Accordingly, interferences with their freedom of expression call for the closest scrutiny on the part of the Court. That is the case because freedom of expression for members of parliament is political speech par excellence (see Karácsony and Others v. Hungary [GC], nos. 42461/13 and 44357/13, § 137, ECHR 2016 (extracts)). It has been the Court’s constant approach to require very strong reasons for justifying restrictions on political speech, since broad restrictions imposed in individual cases would undoubtedly affect respect for freedom of expression in general in the State concerned (see Fatullayev v. Azerbaijan, no. 40984/07, § 117, 22 April 2010, and the authorities cited therein).

67. While the domestic courts acknowledged that the applicant made the incriminating statements as the vice-president of an opposition political party (see paragraphs 13, 18, 26 and 30 above), only the Constitutional Court, in its decision of November 2012, recognised him also as being a member of parliament (see paragraph 30 above). That was also the only court decision to accept that political speech, in particular when employed by MPs, enjoyed an elevated level of protection.

68. The plaintiff in the impugned proceedings, Mr S.M., was at the time both the head of the Agency and, accordingly, a public official, as well as a senior politician (see paragraph 6 above). The Court will, therefore, consider whether the applicant’s impugned statements went beyond the limits of acceptable criticism of someone who combines these two positions.

69. In this context, the Court reiterates that, according to its established case law, the limits of acceptable criticism are wider for State officials than for private individuals. In a democratic system the actions or omissions of the government must be subject to close scrutiny, not only by the legislative and judicial authorities, but also by public opinion (see Dmitriyevskiy v. Russia, no. 42168/06, § 96, 3 October 2017, and Sürek v. Turkey (no. 1) [GC], no. 26682/95, § 61, ECHR 1999‑IV).

70. Furthermore, Mr S.M. was not an ordinary civil servant, but a high‑ranking State official responsible to the Government, who held, as described by the trial court, “the highest office in the executive” (see paragraph 12 above). The limits of acceptable criticism must in such cases accordingly be wider than in the case of an ordinary civil servant (see, mutatis mutandis, Medžlis Islamske Zajednice Brčko and Others v. Bosnia and Herzegovina, cited above, § 98).

71. In relation to Mr S.M.’s position as a politician (see paragraph 6 above), the Court notes that this would have been a fact of general knowledge at the time and is one which the Government implicitly conceded in their observations (see paragraph 54 above). In that context, the Court reiterates that a politician inevitably and knowingly lays himself open to close scrutiny of his every word and deed by both journalists and the public at large, and he must display a greater degree of tolerance (see Brosa v. Germany, no. 5709/09, § 41, 17 April 2014; Lopes Gomes da Silva v. Portugal, no. 37698/97, § 30, ECHR 2000‑X; and Oberschlick v. Austria (no. 2), 1 July 1997, § 29, Reports of Judgments and Decisions 1997-IV). While, as a politician, he was certainly entitled to have his reputation protected, even when he was not acting in a private capacity, the requirements of that protection have to be weighed against the interests of the open discussion of political issues (see Dichand and Others v. Austria, no. 29271/95, § 39, 26 February 2002).

72. In light of the above, the unusual situation of the plaintiff simultaneously combining the political and the public official elements in one person required, in the Court’s opinion, a high degree of tolerance to public criticism and restraint in resorting to criminal proceedings, particularly if other means were available for replying to unjustified attacks and criticisms of his adversaries (see Sürek v. Turkey (no. 4) [GC], no. 24762/94, § 57, 8 July 1999).

73. In both sets of proceedings against the applicant the domestic courts treated the impugned statements concerning Mr S.M. as relating solely to a State official (see paragraphs 13, 18 and 26 above). Although the applicant’s statement in the second set of proceedings was rather elusive in that it did not identify the plaintiff by name (see paragraph 20 above), the Court accepts that the reasons given by the domestic courts to establish that the statement in question concerned Mr S.M. are convincing. The Government’s arguments further add to that finding (see paragraph 54 above). However, although the courts acknowledged his status as a State official, they did not accept that freedom of expression was subject to wider limits of acceptable criticism as far as views on, or criticism of, such officials were concerned nor did they consider the fact that he was also a senior politician. The mere statement that Mr S.M. was a “legitimate target of constructive criticism” (see paragraph 13 above) is not sufficient in that respect.

74. As to the subject matter of the impugned statements, the Court observes that they concerned allegations of irregular conduct regarding the use of police wiretapping equipment and corrupt practices in the public sale of State-owned land (see paragraphs 7 and 20 above). As regards the former, the Court is ready to accept that the domestic courts, on the whole, conceded that those were issues of public interest. In the second set of proceedings, they explicitly accepted that the statement “concerned an issue of public interest, which in particular was of prime political interest” (see paragraph 30 above). The Government also agreed that the applicant’s statements had concerned issues of public interest (see paragraph 55 above). The Court finds no reasons to hold otherwise.

75. As regards the qualification of the applicant’s impugned remarks, the Court observes that the criminal courts in both proceedings held that they were factual statements rather than value judgments. On that basis, they required that the applicant demonstrate the truth of his assertions, as specified under Article 172 § 4 of the Criminal Code (see paragraph 32 above). In the absence of any proof by the applicant, they concluded that his statements were untrue and accordingly defamatory. The Constitutional Court was less categorical on this issue: despite holding that the impugned statements had reflected the applicant’s “opinion”, it nevertheless followed the approach of the criminal courts and accepted “(their) findings that the (applicant’s) statements (were) untrue”. It added that the applicant had made no effort “to prove the veracity of his question or statement”, notwithstanding the fact that he had been “able during the entire proceedings to present evidence as to the veracity of his statement” (see paragraphs 18 and 30 above). Accordingly, the domestic courts applied the so‑called “presumption of falsity” (sometimes referred to as the “defence of justification” or the “defence of truth”), under which defendants are required to prove to a reasonable standard that factual allegations are true. The Court has held that such an approach does not, as such, contravene the Convention (see Rumyana Ivanova v. Bulgaria, no. 36207/03, §§ 39 and 68, 14 February 2008; Makarenko v. Russia, no. 5962/03, § 156, 22 December 2009; and Rukaj v. Greece (dec.), no. 2179/08, 21 January 2010)), and has held a lack of effort to make out that defence against applicants (see Mahmudov and Agazade v. Azerbaijan, no. 35877/04, § 44, 18 December 2008). However, it has also held that if an applicant is clearly involved in a public debate on an important issue he should not be required to fulfil a more demanding standard than that of due diligence. In such circumstances, the obligation to prove the factual statements may deprive the applicant of the protection afforded by Article 10 (see Kurski v. Poland, no. 26115/10, § 56, 5 July 2016 and Braun v. Poland, no. 30162/10, § 50, 4 November 2014).

76. In light of the above, the Court cannot but note that the applicant did not attend any of the scheduled hearings in both sets of proceedings. However, it cannot be said that he displayed a clear lack of interest in his trial (see, conversely, Cumpǎnǎ and Mazǎre, cited above, § 104). The defence presented by his lawyer before both the criminal courts and the Constitutional Court rested on his belief that the impugned statements had been made in an interrogatory form and in a political context (see paragraphs 11, 17, 27 and 29). Accordingly, he argued that he should have been exempted from criminal liability under Article 176 of the Criminal Code (see paragraph 34 above). The courts dismissed such arguments, finding that his statements had concerned, as stated in paragraph 75 above, false accusations of a factual nature about Mr S.M., presented in such a way that “ordinary” viewers had been given the impression that they had concerned “truthful” matters and “facts” (see paragraphs 13 and 27 above).

77. In order to determine whether the above description of the applicant’s statements and the manner in which the domestic courts dealt with the present case were in conformity with Convention standards, the Court will examine the expressions themselves, including the form in which the impugned remarks were conveyed and their context (see Stankiewicz and Others v. Poland, no. 48723/07, § 61, 14 October 2014, and Nikula v. Finland, no. 31611/96, §§ 44 and 46, ECHR 2002‑II).

78. Turning to the expressions themselves, the Court observes that in the first set of proceedings the applicant asked whether Mr S.M. had abused his office in order to obtain timely information for trading on the stock exchange in order to achieve personal financial gain. That question, as described in the media coverage, was related to Mr S.M.’s belated declaration of his assets, in which he had reported his possession of shares worth EUR 300,000. The latter constituted, in the Court’s view, sufficient factual ground for the applicant’s statement. Here, the Court disagrees with the Government (see paragraph 53 above) and notes that the criminal courts were able to examine the applicant’s statement in the context of the coverage of the events as a whole (see paragraphs 8 and 11 above). In the second part of his statement, the applicant further asked whether “police wiretapping equipment (is being) misused for trading on the Stock Exchange”. Although the applicant did not directly and explicitly accuse Mr S.M. of misusing police wiretapping equipment, the Court accepts that the factual elements contained in that part of the statement concerned allegations of a particular type of misconduct by Mr S.M. as the head of the Agency. In that connection, it reiterates that accusations against a third person, although made indirectly and by way of a question, may be regarded as an allegation of fact susceptible of proof (see Pedersen and Baadsgaard, cited above, §§ 74-76). However, the Court places significant importance on the wording used and the manner in which the applicant presented matters. In that connection, it is noteworthy that the impugned questions were related to and consisted of “public rumours which have become stronger”. The applicant essentially raised a question about something that had already been subject to public discussion (see, mutatis mutandis, Thorgeir Thorgeirson v. Iceland, 25 June 1992, § 65, Series A no. 239). Accordingly, his remarks were neither novel nor did he present them so as to be perceived as his own assertion. He merely put the matters that were of general interest for public debate, which, in the Court’s view, is the role of politicians and members of parliament, as representatives of the electorate. In the ensuing proceedings against the applicant he was convicted because of his failure to prove what the domestic courts considered to be his own allegations. To the extent the applicant was required to establish the truth of his statement, he was, in the Court’s opinion, faced with an unreasonable, if not impossible, task.

79. The statement in the second set of proceedings concerned the public sale of State-owned land. It followed the research carried out by the applicant’s political party, which had revealed alleged relations between the selected company and a local company, O. Holding, which was perceived by the public, as confirmed by the Government (see paragraph 54 above), as being close to Mr S.M. Accordingly, it cannot be said that the impugned statement was given frivolously without any prior efforts by the applicant being made in order to shed light on the circumstances surrounding the public sale in question. The applicant further asked who was to be held responsible for that “megascandal”. While some of the expressions used by the applicant may have lacked a certain degree of moderation and may have been sarcastic, they did not contain manifestly insulting language. In the Court’s opinion, the impugned remarks remained within the limits of admissible exaggeration or provocation (see Mamère v. France, no. 12697/03, § 25, ECHR 2006‑XIII).

80. The Court cannot ascertain whether the results of the above-mentioned research, presented by the applicant at the press conference, were part of the case file reviewed by the domestic courts. Whereas the applicant did not submit the full transcript of the press conference as evidence (see paragraphs 20 and 53 above), the trial court referred to the commentary of a “news presenter” (see paragraph 26 above). In any event, the Court considers that the impugned remarks must be placed in context. In that connection, it notes the public debate that was going on at the time about the public sale in question (press conferences held by the applicant’s political party, paragraphs 20 and 31 above). The trial judge could not have been unaware of that debate given the fact that this judge had already convicted the applicant of defamation for statements that he had made about the same public sale (see paragraphs 25 and 31 above). The courts remained silent on that issue and concluded that the statement in question contained factual allegations that the applicant had failed to prove. Given the on-going lively political debate about the issue at stake, the Court is unable to accept the domestic courts’ view that he was required to prove the veracity of his allegations. It was not justified, in the light of the Court’s case-law and in the circumstances of the case, to require him to fulfil a more demanding standard than that of due diligence (see paragraphs 62 and 75 in fine above).

81. In any event, and in view of the circumstances of the case, both of the applicant’s statements were, in the Court’s opinion, fair comment on issues of legitimate public interest, such as compliance with the asset disclosure requirements and conflict of interests by Mr S.M., who was a well-known high-ranking State official as well as a politician of a certain importance. Transparency and prevention of abuse of power by public servants are matters of public concern in a democratic society which aim is to strengthen public integrity and maintain public confidence in public institutions. The fact that such a figure is in a situation where his business, political and official activities overlap can give rise to a public discussion, even where, strictly speaking, no problem of incompatibility of office arises under domestic law (see Dichand and others, cited above, § 51).

82. The Court further takes account of the fact that the remarks were made orally during a press conference, meaning the applicant had no possibility of reformulating, refining or retracting them before they were made public (see Otegi Mondragon v. Spain, no. 2034/07, § 54, ECHR 2011). The applicant made the statements in the offices of his political party and not in Parliament. The Court attaches weight to the fact that he chose not to take advantage of the elevated level of protection that parliamentary immunity would have conferred on him. The Constitutional Court did not go beyond noting that fact (see paragraph 30 above).

83. Lastly, the Court considers that the applicant’s criminal conviction, notwithstanding the fact that the fine imposed could no longer be executed, could be seen to have a chilling effect on the political debate on matters of importance, which is essential for the proper functioning of democracy. The Court was not presented with any argument why the means employed (see paragraph 8 above) for replying to the applicant’s remarks were not sufficient in the present case. The Court also takes note of the fact that the respondent State has since decriminalised defamation (see paragraphs 36 and 37 above).

84. In light of the foregoing, it considers that the standards applied in the impugned proceedings were not compatible with the principles embodied in Article 10 and that the domestic courts failed to strike a fair balance between the competing interests at stake.

85. It must therefore be concluded that the interference was disproportionate to the aim pursued and not “necessary in a democratic society” within the meaning of Article 10 § 2 of the Convention.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

86. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

87. In respect of pecuniary damage, the applicant claimed reimbursement of the amount he had been charged in the compensation proceedings (see paragraph 19 above). He also claimed 10,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage for the emotional pain and stress he had suffered as a result of his conviction in the two sets of proceedings.

88. The Government contested those claims as excessive and unsubstantiated. They also submitted that there was no causal link between the alleged violation and the pecuniary damage claimed. Furthermore, there was no evidence that the applicant had paid the amount specified in the compensation proceedings. In their view, the finding of a violation was sufficient compensation for any damage suffered by the applicant.

89. The Court reiterates that any award of damages must be related to the violation found. Given the fact that the compensation proceedings were not within the scope of the case (see paragraph 39 above), it finds no grounds to make an award of the pecuniary damage claimed; it therefore rejects this claim.

90. On the other hand, it finds that an award of compensation in respect of non-pecuniary damage is justified. Making its assessment on an equitable basis, as required under Article 41, the Court awards the applicant EUR 1,500 under this head, plus any tax that may be chargeable.

B. Costs and expenses

91. The applicant also claimed the equivalent of EUR 1,020 for the costs and expenses incurred in the proceedings before the Court. In support he submitted an invoice from 2015 where that figure represented the lawyer’s fees for preparation of the applications and for the comments submitted in reply to the Government’s observations. He asked that the amount claimed be paid directly to his representative’s bank account.

92. The Government contested the sum claimed as excessive, unsubstantiated and not actually incurred. They submitted that the applicant had failed to submit a time-sheet or any other supporting document, such as evidence attesting to the payment of the amount claimed.

93. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum (see Editions Plon v. France, no. 58148/00, § 64, ECHR 2004‑IV). That is to say, the applicant must have paid them, or be bound to pay them, pursuant to a legal or contractual obligation, and they must have been unavoidable in order to prevent the violation found or to obtain redress (see Belchev v. Bulgaria, no. 39270/98, § 113, 8 April 2004, and Hajnal v. Serbia, no.36937/06, § 154, 19 June 2012). In the present case, having regard to the available material and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the applicant the sum claimed under this head. There being no evidence to show any payment has been made, the amount is to be paid into the bank account of the applicant’s representative, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

C. Default interest

94. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Decides to join the applications;

2. Declares the applications admissible;

3. Holds that there has been a violation of Article 10 of the Convention;

4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 1,500 (one thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 1,020 (one thousand and twenty euros), in respect of costs and expenses, to be paid into the bank account of the applicant’s representative, plus any tax that may be chargeable to the applicant;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 19 July 2018, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Abel CamposLinos-Alexandre Sicilianos
RegistrarPresident

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judge Wojtyczek is annexed to this judgment.

L.A.S.
A.C.

CONCURRING OPINION OF JUDGE WOJTYCZEK

1. I fully agree with my colleagues that Article 10 of the Convention has been violated in the instant case but at the same time I have serious reservations concerning certain parts of the reasoning.

2. The judgment reiterates the distinction between statements of fact and value judgments (see paragraph 62). Statements of fact can be verified and proven, whereas value judgments can be justified by rational arguments. The distinction in question is, however, of much lesser relevance than it may prima facie appear.

Firstly, the distinction in question is not a logical partition but a typology. In the natural language, there are logical propositions describing facts, and there are value judgments, but very often utterances simultaneously describe facts and express value judgments. The phrase “he is a malicious cop” simultaneously: (i) indicates that the person referred to is a member of the police, and (ii) shows that the speaker has negative feelings concerning this person, and (iii) expresses a negative assessment of his work in the police. The factual layer of an utterance may be proven or not, whereas the assessment layer of the same utterance may be justified or not by relevant argument. Also the instant case shows that statements of fact and value judgments mix.

Secondly, as explained below, under the case-law of the Court a person taking part in a public debate is usually not required to prove the veracity of his statements. A sufficient factual basis for the fact statement suffices, as in the case of value judgments.

In this context, the traditional dichotomy of statements of fact and value judgments should be revisited.

3. The judgment contains the following statement in paragraph 75 in fine:

“Accordingly, the domestic courts applied the so called ‘presumption of falsity’ (sometimes referred to as the ‘defence of justification’ or the ‘defence of truth’), under which defendants are required to prove to a reasonable standard that factual allegations are true. The Court has held that such an approach does not, as such, contravene the Convention ... However, it has also held that if an applicant is clearly involved in a public debate on an important issue he should not be required to fulfil a more demanding standard than that of due diligence. In such circumstances, the obligation to prove the factual statements may deprive the applicant of the protection afforded by Article 10 ...”

All these propositions (propositions in the meaning of logic) are true. It would, however, be more precise to say that whereas in the Court’s older case-law the requirement to prove to a reasonable standard that factual allegations were true was declared compatible with the Convention, more recent case-law (see for instance the cases cited in the reasoning paragraphs 62 in fine and 75 in fine together with the judgments in the cases of Kasabova v. Bulgaria, no. 22385/03, §§ 63 and 64, 19 April 2011, and Tavares de Almeida Fernandes and Almeida Fernandes v. Portugal

no. 31566/13, § 56, 17 January 2017) has departed gradually from this approach in respect of allegations made in a public debate by applying the “sufficient factual basis” test and the requirement of due diligence, which is closely connected with this test. Initially, this new approach was applied to politicians participating in a lively debate and to journalists and, subsequently, it was extended to other persons. As a result, in the context of public speech, the truth requirement has been replaced by the sufficient factual basis test.

The instant case enhances this approach and further illustrates the inadequacy of the truth standard in certain contexts. I agree with the sufficient factual basis and due diligence standards adopted in the reasoning. There are situations in which it is legitimate to draw the attention of the public to certain pathologies, if there are strong indications that they exist even if the full proof of the truth is impossible. However, this approach is not without danger to the necessary protection of reputation. It may be accepted only if domestic legislation provides for sufficient instruments to protect the reputation of the persons concerned when the allegations are ultimately found untrue. I would like to add that criminalisation of defamation and insult belongs to such instruments but cannot be seen as sufficient to protect the victims of statements that have a sufficient factual basis but are later proved to be untrue.

4. The judgment contains the following assertion in paragraph 83 in fine:

“The Court also takes note of the fact that the respondent State has since decriminalised defamation (see paragraphs 36 and 37 above).”

I would like to add in this respect that the issue of the criminal-law approach to insults and defamation has to be placed in the context of the intensity of freedom of speech protection. There are grounds to oppose such criminalisation in the context of the “proof of truth” requirement and strong protection of personality rights. There are even more serious reasons to oppose decriminalisation when the Court ensures very strong protection of freedom of speech by replacing the requirement to prove the truth by the “sufficient factual basis” test.

More generally, strong protection of freedom of expression is not without social cost, such as the real danger of public debate being brutalised. I share the concerns expressed by Judge Kuris in his numerous separate opinions about the excesses of free speech (see for instance his remarkably eloquent separate opinions in the cases of Selahattin Demirtaş v. Turkey, no. 15028/09, 23 June 2015, and Szanyi v. Hungary, no. 35493/13, 8 November 2016).

5. The judgment explains that the fact/value distinction loses relevance in the following terms (see paragraph 62 in fine):

“However, it is to be noted that that distinction is of less significance in cases where the impugned statement has been made in the course of a lively political debate and where elected officials should enjoy a wide freedom to criticise Government actions, even if the statements made may lack a clear basis in fact (see, mutatis mutandis, Lombardo and Others v. Malta, no. 7333/06, § 60, 24 April 2007).”

I agree with the assertion that where the impugned statement has been made in the course of a lively political debate it may lack a clear basis in fact. I disagree with the suggestion that this applies only to elected officials, for reasons explained below. It applies to anyone taking part in a public debate. Not only elected officials but everyone should enjoy a wide freedom to criticise government actions and not only in the course of a lively political debate but in the course of any public debate.

I note in this context that the judgment expresses the following view in paragraph 80:

“Given the on-going lively political debate about the issue at stake, the Court is unable to accept the domestic courts’ view that he was required to prove the veracity of his allegations.”

In my view, the existence of an on-going lively political debate has not been sufficiently established in the instant case. No evidence was provided to the Court to this effect. In any event, the existence of a lively political debate is irrelevant. Even assuming that there was no such lively debate, it was not justified to require the applicant to fulfil a more demanding standard than that of due diligence.

6. Utterances have to be placed in their context. There are situations in which the context is of crucial importance to understand the content and impact of an utterance. However, this is not always the case.

The judgment emphasises, in paragraph 65, that the applicant made those remarks on behalf of the party and accordingly, in a political context. In the instant case the fact that the applicant made his remarks on behalf of a political party is irrelevant from the viewpoint of the proportionality analysis. In particular, it affects neither the meaning of his message nor its impact upon the audience. Had he made the same remarks on his own behalf, his remarks would also belong to political speech. They belong to political speech because of their content and because they were made publicly. The scope of his freedom of speech should remain the same, whether the applicant’s utterances were expressed in the name of his party or not. On the other hand, not all remarks made on behalf of a political party are necessarily political speech. The analysis of context has not been carried out correctly in the instant case.

7. The judgment stresses the following factual elements (see paragraph 78):

“... it is noteworthy that the impugned questions were related to and consisted of ‘public rumours which have become stronger’. The applicant essentially raised a question about something that had already been subject to public discussion ... Accordingly, his remarks were neither novel nor did he present them so as to be perceived as his own assertion.”

I strongly disagree with this approach. Firstly, reference to rumours is a frequent technique used in order to minimalise legal risks when disseminating false information. The rumours may have been invented by the speaker and it is impossible to verify whether they were really being spread beforehand. The general public usually consider that “there is no smoke without fire” and that rumours referred to by a speaker reflect, at least partly, the truth.

Secondly, the fact that a speaker refers to a rumour is not evidence that a matter has already been the subject of public discussion. Whether the applicant raised a question about something that had already been publicly discussed remains to be verified.

Thirdly, even if references to rumours are not presented so as to be perceived as one’s own assertions, such a reference gives the rumours more weight and tends to corroborate them in the eyes of the audience. In the instant case, it is the applicant who speaks and gives rumours much more credibility and a much broader audience.

The argument used is therefore not devoid of naivety.

8. The part of the reasoning assessing the proportionality of the interference strongly emphasises that the applicant is a politician and a member of parliament (see paragraphs 65, 66, 67, 78 and 82). It suggests that this fact has to be taken into account in the examination of the proportionality of the interference and that it is a factor of primary relevance which weighs in favour of an applicant. It therefore also implicitly suggests that, had an applicant been neither a politician nor a member of parliament, an important factor for finding a violation would be missing and that this might have tipped the balance in favour of the respondent State. In other words, the same speech content may be permissible or not depending upon whether the applicant is a politician (parliamentarian) or not.

The reasoning appears therefore to be based upon the underlying assumption that the freedom of speech of politicians in general and parliamentarians in particular has to be broader than the freedom of speech of “commoners”. The implicit message that can be gleaned from the judgment is that the political elites have a special role to play in society and therefore may enjoy broader rights.

I strongly disagree with the approach adopted in this respect. The fact that the applicant is a politician and a member of the national Parliament is completely irrelevant in the instant case. Had the applicant been a person who was neither active in politics nor a member of an elected body, the outcome of the case should have been exactly the same. Can certain unpleasant things be said only by some but not by everyone?

On the other hand, I agree that, in some States, opposition politicians and parliamentarians may be particularly targeted by the authorities. Stronger threats may justify specific protection tools. There may be special legal tools in domestic law, such as parliamentary immunity, in order to protect parliamentarians against arbitrary interference by the public authorities. These instruments protect first and foremost the constitutional democracy and the legislative body, not the personal interests of the persons protected. They are particularly necessary to protect speech which forms part of the official duties in an elected body and which may remain unprotected by constitutional rights and international human rights instruments. They stop the action of the authorities, but they should not widen the scope of the speech content protected under the Convention.

Stronger threats are not a reason – under the Convention – to allow politicians a broader scope of permissible utterances than non-politicians. It suffices that the same scope of freedom is – in the case of parliamentarians – protected by certain special legal tools introduced at the domestic level and adapted to the potential threats.

9. The judgment contains, inter alia, the following statement (paragraph 78):

“He merely put the matters that were of general interest for public debate, which, in the Court’s view, is the role of politicians and members of parliament, as representatives of the electorate.”

I strongly disagree with the view expressed in the second part of this sentence. On this point, I agree with the domestic court which expressed the following view (see the judgment of 3 November 2009, quoted in paragraph 13, emphasis added):

“... every person, including a member of a political party, as is [the applicant], has the right to put questions of public interest, to criticise the work of the Government and to express concerns about someone who holds the highest office in the executive.”

In a constitutional democracy, everyone can raise matters of general interest for public debate. In particular, to raise matters of general interest for public debate is the role of each citizen. It belongs to the essence of citizenship.

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine

Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine