(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
(Čl. 41) Materijalna šteta
(P7-4) Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput u istoj stvari - opšte

Tematske ključne reči

VS deskriptori

Zbirke

Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće

Sažetak

Podnosilac predstavke je tvrdio da nametanje obaveze plaćanja duga po osnovu naknade za gorivo nakon što je već bio novčano kažnjen za lakšu poresku prevaru predstavlja dvostruko suđenje koje krši odredbu člana 4. Protokola br. 7.

Njega je, dok je vozio svoj kamionet, zaustavila saobraćajna policija, koja je otkrila da on ima gorivo koje se oporezuje nižom stopom od dizel goriva. Podnosilac predstavke je nakon toga kažnjen prekršajnim nalogom za lakšu poresku prevaru. U prekršajnom nalogu navedeno je da su primenjeni član 3. iz poglavlja 29. Krivičnog zakona i odeljci 20. i 33. Zakona o porezu na motorna vozila. U zasebnom postupku, Uprava za vozila podnositelju predstavke je odredila dugovanje za naknadu za gorivo u iznosu od 90.000,00 FIM (15.137,00 EUR) na osnovi činjenice da je u svojem kamionetu kao gorivo koristio gorivo oporezivano nižom stopom od dizel goriva, a da nije o tome prethodno obavestio Upravu za vozila ili Carinsku upravu. U odluci je navedeno da su primijenjeni odeljci 2.-7. Zakona o naknadi za gorivo. Podnosilac predstavke je podneo zahtev za smanjenjem naknade i žalbu s ciljem ukidanja odluke, u kojoj je, inter alia, tvrdio da je naknada za gorivo trebala biti potraživana u isto vrieme kad je izdat i prekršajni nalog. S obzirom na to da nije bila potraživana u to vreme, više nije bilo moguće teretiti ga za naknadu za gorivo s obzirom na član 7. Konvencije. Državna poresna uprava je odbacila je zahtev za smanjenjem naknade. Upravni sud u Helsinkiju je odbacio žalbu podnosioca predstavke nakon što je primio mišljenje Pravobranioca za poreska pitanja i Uprave za vozila i odgovor podnosioca na ova mišljenja. U odluci je navedeno da su primenjeni odeljci 1., 3., 7. i 15. Zakona o naknadi za gorivo, član 7. Konvencije i član 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Podnosilac predstavke zatražio je dopuštenje da podnese žalbu, navodeći povredu članka 4. Protokola br. 7. Vrhovni upravni sud je odbio da izda dopuštenje za podnošenje žalbe.

Podnosilac je prigovorio na temelju člana 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju da je dva puta kažnjen za isto delo. Vlada je osporila tu tvrdnju.

Sud ističe da je cilj člana 4. stavka 1. Protokola br. 7 zabrana ponavljanja krivičnog postupka koji je završen pravnosnažnom odlukom. U predmetu koji se razmatra podnosiocu predstavke nametnute su dve mere u dva odvojena i uzastopna postupka: on je novčano kažnjen po prekršajnom nalogu a nekoliko meseci kasnije određeno mu je i dugovanje za naknadu za gorivo u upravnom postupku.

Sud naglašava da pravna karakterizacija postupka na temelju nacionalnog prava ne može biti jedini kriterijum od značaja za primenu naĉela non bis in idem na temelju člana 4. stavka 1. Protokola br. 7. U suprotnom bi primena te odredbe bila prepuštena diskreciji država potpisnica u meri koja bi mogla dovesti do rezultata koji su nespojivi s ciljem i svrhom Konvencije.

Pojam „krivičnog postupka“ u tekstu ĉlanka 4. Protokola br. 7 mora se tumačiti u svetlu opših načela vezanih uz odgovarajuće reĉi „krivična optužba“ i „kazna“ navedenima zasebno u članovima 6. i 7. Konvencije.

Podnosilac predstavke kažnjen je novĉanom kaznom u postupku na temelju prekršajnog naloga jer je koristio gorivo koje se oporezuje nižom stopom od dizel goriva, što je predstavljalo lakšu poresku prevaru. Prema finskog pravnoj klasifikaciji, taj je postupak bio „krivični“. Taj je postupak takođe bio „krivični“ u svrhu člana 4. Protokola br. 7 i u skladu s time podnosilac je „pravnosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom države“.

Obaveza iz člana 4. Protokola br. 7 nastupa u slučaju kad je novi postupak pokrenut nakon što je prethodna oslobađajuća ili osuđujuća presuda stekla učinak res judicata. U ovom predmetu podnosilac nije podneo žalbu protiv prekršajnog naloga zbog čega je stekao uĉinak res judicata. Nakon toga, njemu je nametnuto dugovanje za naknadu za gorivo u upravnom postupku. Sud je prethodno utvrdio da sfera koja je u finskom pravnom sistemu definisana kao „upravna“ obuhvata određena dela koja imaju krivične konotacije, ali su previše trivijalna da bi bila regulisana krivičnim pravom i postupkom. Razmatrajući predmet, Sud zakljuĉuje da je priroda dela bila takva da nametanje dugovanja za naknadu za gorivo godine stavlja unutar dosega „krivičnog postupka“ u smislu člana 4. Protokola br. 7.
Sud smatra da činjenice navodna dva dela (koje prati prekršajni nalog i upravni postupak), sugerišu da ova dva dela treba stoga smatrati bitno istima u svrhu člana 4. Protokola br. 7. i da se ovde ne mogu primeniti izuzeci koji bi dozvolili postojanje dva postupka o bitno istoj stvari. Sud na osnovu ovoga zaključuje da je stoga došlo do povrede člana 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju.

Podnosilac predstavke prigovorio je da je nepoštovanje pravila non bis in idem takođe predstavljalo povredu člana 6. Konvencije. Sud ističe da je to načelo uspostavljeno isključivo u članu 4. Protokola br. 7; druge odredbe Konvencije ne jamče poštovanje tog načela bilo izrekom bilo implicitno. Iz toga sledi da je ovaj deo predstavke ratione materiae nespojiv s odredbama Konvencije u smislu člana 35. stav 3. te mora biti odbačen u skladu s članom 35. stav 4.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

ĈETVRTI ODJEL

PREDMET RUOTSALAINEN protiv FINSKE

(Zahtjev br. 13079/03)

PRESUDA

STRASBOURG

16. lipnja 2009.

KONAČNA

16.09.2009.

Ova presuda može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Ruotsalainen protiv Finske, Europski sud za ljudska prava (Ĉetvrti odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Nicolas Bratza, predsjednik,
Lech Garlicki,
Giovanni Bonello,
Ljiljana Mijović,
Ján Šikuta,
Päivi Hirvelä,
Mihai Poalelungi, suci,
i Lawrence Early, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost odrţanog 26. svibnja 2009., donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 13079/03) protiv Republike Finske što ga je 16. travnja 2003. finski drţavljanin g. Jukka Ruotsalainen („podnositelj zahtjeva“) podnio Sudu na temelju ĉlanka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”).
Podnositelja zahtjeva, kojemu je odobrena besplatna pravna pomoć, zastupao je g. M. Talviaro, odvjetnik iz Kokkole. Finsku Vladu („Vlada“) zastupao je njezin zastupnik, g. Arto Kosonen iz Ministarstva vanjskih poslova.
Podnositelj zahtjeva posebice je tvrdio da nametanje obveze plaćanja duga naknade za gorivo nakon što je već bio novĉano kaţnjen za laku poreznu prijevaru predstavlja dvostruko suĊenje koje krši odredbu ĉlanka 4. Protokola br. 7.
Dana 23. kolovoza 2005. godine predsjednik Ĉetvrtog odjela odluĉio je Vladu obavijestiti o zahtjevu. Odluĉeno je da će se istovremeno ispitati osnovanost i dopuštenost zahtjeva (ĉlanak 29. stavak 3.).

ĈINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositelj zahtjeva roĊen je 1969. godine i ţivi u gradu Lapinlahti.
Dana 17. sijeĉnja 2001. dok je vozio svoj kamionet, podnositelja zahtjeva zaustavila je policija za vrijeme provjere na cestama. U spremniku vozila policija je otkrila gorivo koje se oporezuje niţom stopom od dizelskog goriva.
Dana 26. veljaĉe 2001. podnositelj zahtjeva novĉano je kaţnjen za laku poreznu prijevaru prekršajnim nalogom. U obrascu je, inter alia, navedeno:

„Prekršaj, modus operandi (naĉin poĉinjenja):

Laka porezna prijevara (prekršaj koji se odnosi na porez na motorna vozila). [Podnositelj zahtjeva] koristio je gorivo koje se oporezuje niţom stopom od dizelskog goriva kao gorivo u svojem vozilu, a da nije platio odgovarajući dodatni porez (lisävero, tilläggsskatt).

Bilješka: osobno je napunio spremnik.“

Novĉana je kazna iznosila 720,00 finskih maraka (FIM, ili 121,00 euro (EUR)). U prekršajnom nalogu navedeno je da su primijenjeni ĉlanak 3. iz poglavlja 29. Kaznenog zakona (rikoslaki, strafflagen; Zakon br. 769/1990) i odjeljci 20. i 33. Zakona o porezu na motorna vozila (laki moottoriajoneuvoverosta, lagen om skatt på motorfordon; Zakon br. 722/1966, koji su u meĊuvremenu ukinuti). S obzirom na to da podnositelj zahtjeva nije osporavao novĉanu kaznu, nalog je postao pravomoćan 6. oţujka 2001. godine.

U zasebnom postupku i nakon što je neutvrĊenog datuma primila pisani podnesak podnositelja zahtjeva, dana 17. rujna 2001. Uprava za vozila (ajoneuvohallintokeskus, fordonsförvaltningscentralen) podnositelju zahtjeva odredila je dugovanje za naknadu za gorivo u iznosu od 90.000,00 FIM (15.137,00 EUR) na osnovi ĉinjenice da je u svojem kamionetu kao gorivo koristio gorivo oporezivano nižom stopom od dizelskog goriva, a da nije o tome prethodno obavijestio Upravu za vozila ili Carinsku upravu. U odluci je navedeno da su primijenjeni odjeljci 2.-7. Zakona o naknadi za gorivo (laki polttoainemaksusta; lagen om bränsleavgift; Zakon br. 337/1993, koji je u meĊuvremenu ukinut). Odluka je takoĊer sadrţavala upute kako podnijeti ţalbu protiv nje te kako zatraţiti smanjenje iznosa izreĉene kazne.
Podnositelj zahtjeva podnio je i zahtjev za smanjenjem naknade i ţalbu s ciljem ukidanja odluke, u kojoj je, inter alia, tvrdio da je naknada za gorivo trebala biti potraţivana u isto vrijeme kad je izdan i prekršajni nalog. S obzirom na to da nije bila potraţivana u to vrijeme, više nije bilo moguće teretiti ga za naknadu za gorivo s obzirom na ĉlanak 7. Konvencije.
Dana 10. listopada 2001. Drţavna porezna uprava (verohallitus, skattestyrelsen) odbacila je zahtjev za smanjenjem naknade. Ponudio je sljedeće obrazloţenje:

„Nisu izneseni nikakvi posebni razlozi propisani zakonom na temelju kojih bi smanjenje bilo odobreno.“

U odluci je navedeno da je primijenjen odjeljak 15. Zakona o naknadi za gorivo. Ţalba nije dopuštena.
Dana 28. kolovoza 2002. Upravni sud u Helsinkiju (hallinto-oikeus, förvaltningsdomstolen) odbacio je ţalbu nakon što je primio oĉitovanja Pravobranitelja za porezna pitanja (veroasiamies, skatteombudet) i Uprave za vozila, te odgovor podnositelja na oĉitovanja. Ponudio je sljedeće obrazloţenje:

„Odjeljak 4. Zakona o naknadi za gorivo propisuje da se naknada za gorivo (polttoainemaksu, bränsleavgift) naplaćuje za broj dana za vrijeme kojih se vozilo kontinuirano nalazilo u Finskoj prije zabiljeţene uporabe, ali ne za više od 20 dana odjednom. Odjeljak 5. propisuje da naknada za gorivo za kamionet iznosi 1.500,00 FIM [otprilike 252,00 EUR] po danu. Odjeljak 6. propisuje da u sluĉaju kad se otkrije uporaba goriva koje se oporezuje nižom stopom od dizelskog goriva, a vlasti nisu o tome prethodno obaviještene, naplaćena naknada za gorivo trostruko je veća od [uobiĉajenog] iznosa.

UtvrĊeno je da je kamionet ĉiji je vlasnik Pertti Jukka Tapio Ruotsalainen, [broj registracije] KJM-327, korišten tijekom 2001. s gorivom koje se oporezuje nižom stopom od dizelskog goriva. Ruotsalainen nije o tome [unaprijed] obavijestio Upravu za vozila ili Carinsku upravu. U istraţnom postupku i rješenju o ţalbi priznao je da je koristio pogrešno gorivo u svojem vozilu.

Nametanje naknade za gorivo u upravnom postupku odnosi se na nametanje naknade usporedive s porezom. Ono što je u pitanju nije izricanje kazne za kazneno djelo ili sankcije koja bi ju zamijenila.

Nametanje kazne za gorivo ... ne krši Ustav Finske ili Konvenciju.

Unatoĉ razlozima za uporabu tog goriva koje je naveo Ruotsalainen i unatoĉ njegovom financijskom stanju, Uprava za vozila imala je pravo nametnuti mu naknadu za gorivo. Naknada za gorivo iznosi 1.500,00 FIM po danu, bila je nametnuta za razdoblje od 20 dana i trebala je biti utrostruĉena. Naknada za gorivo u iznosu od 90.000,00 FIM nametnuta je u skladu sa zakonom. Nema razloga za izmjenu odluke o terećenju.“

U odluci je navedeno da su primijenjeni odjeljci 1., 3., 7. i 15. Zakona o naknadi za gorivo, ĉlanak 7. Konvencije i ĉlanak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
Podnositelj zahtjeva zatraţio je dopuštenje da podnese ţalbu, navodeći povredu ĉlanka 4. Protokola br. 7.
Dana 26. veljaĉe 2003. Vrhovni upravni sud (korkeinhallinto-oikeus, högsta förvaltningsdomstolen) odbio je izdati dopuštenje za podnošenje ţalbe.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

Finski sustav koji se odnosi na uporabu motornog ulja koje je oporezivano nižom stopom od dizelskog goriva kao gorivo za motorno vozilo temelji se na dva glavna elementa. Prvo, vlasnici ili korisnici motornih vozila obvezni su prethodno obavijestiti vlasti o svojoj namjeri da takvo gorivo koriste kao motorno gorivo i platiti dodatni porez (odjeljak 20. Zakona o porezu na motorna vozila, koji je u medjuvremenu ukinut) i/ili naknadu za gorivo (odjeljak 1. Zakona o naknadi za gorivo kako je izmijenjen Zakonom br. 234/1998). Drugo, vlasti osiguravaju ispunjavanje tih uvjeta putem provjera na cestama. Utaja poreza ili pokušaj utaje poreza bili su kaţnjivi na temelju Kaznenog zakona, a nepoštivanje obveze obavještavanja vlasti bilo je kaţnjivo kao prekršaj vezan uz porez na motorna vozila (odjeljak 33. Zakona o porezu na motorna vozila).
Odredbe Zakona o naknadi za gorivo relevantne za ovaj predmet glase:

„Odjeljak 2. - Naknada za gorivo

Vozilo iz odjeljka 1. podlijeţe naknadi za gorivo kao porezu koji odgovara porezu na gorivo ako se u vozilu koristi gorivo koje se oporezuje nižom stopom u odnosu na dizelsko gorivo. Naknada za gorivo ne naplaćuje se za gorivo koje se nalazi u spremniku vozila u trenutku kad je to vozilo uvezeno. MeĊutim, naknada za gorivo naplaćuje se ako se gorivo koje se nalazi u spremniku uvezenog vozila moţe identificirati kao što je predviĊeno temeljem Zakona o trošarinama na goriva (Zakon br. 948/82). Vozilo za koje je u smislu odjeljka 20. Zakona o porezu na motorna vozila vlastima dana obavijest u svrhu naplate dodatnog poreza ne podlijeţe naknadi za gorivo u poreznom razdoblju u kojem se naplaćuje dodatni porez.

Odjeljak 3. - Obveza obavještavanja

Ako se u vozilu iz odjeljka 1. koristi gorivo koje se oporezuje nižom stopom od dizelskog goriva, vlasnik ili posjednik vozila duţan je obavijestiti Upravu za vozila o takvoj uporabi prije same uporabe. U odnosu na vozilo koje je uvezeno u Finsku, moguće je obavijestiti i carinske vlasti.

Odjeljak 4. - Nametanje naknade za gorivo

Naknada za gorivo naplaćuje se za broj dana tijekom kojih se, prema obavijesti, u motornom vozilu koristi gorivo koje se oporezuje nižom stopom od dizelskog goriva.

Ako se u vozilu otkrije gorivo koje se oporezuje nižom stopom od dizelskog goriva u razdoblju za koje vlasti nisu prethodno obaviještene, naknada za gorivo naplaćuje se za broj dana za vrijeme kojih se vozilo kontinuirano nalazilo u Finskoj prije uporabe, ali ne za više od 20 dana odjednom. Ako je za vozilo nametnuta naknada za gorivo, vrijeme se raĉuna najranije od prvoga dana nakon prethodnog poreznog razdoblja. Ako nije moguće utvrditi datum kad je vozilo uvezeno u Finsku, naknada za gorivo naplaćuje se za najmanje 10 dana.

Odjeljak 5. - Iznos naknade za gorivo

Naknada za gorivo za kamionet iznosi 1.500,00 FIM [252,28 EUR] po danu. ...

Odjeljak 6. - Povećanje naknade za gorivo

Ako se u vozilu otkrije gorivo koje se oporezuje nižom stopom od dizelskog goriva, a vlasti nisu o tome prethodno obaviještene u skladu s odjeljkom 3., naplaćena naknada za gorivo trostruko je veća od uobiĉajenog iznosa.

Odjeljak 7. - Obveznik plaćanja

Naknada za gorivo naplaćuje se osobi koja je bila vlasnik vozila u trenutku kad je u vozilu korišteno gorivo koje se oporezuje nižom stopom od dizelskog goriva. Ako druga osoba trajno posjeduje to vozilo, naknada za gorivo naplaćuje se tom posjedniku. ...

...

Odjeljak 9. - Utvrdjivanje uporabe goriva

Pretpostavlja se uporaba goriva koje nije dizelsko gorivo ako spremnik koji pripada sustavu goriva vozila sadrţi gorivo koje se moţe identificirati u skladu sa zakonskim odredbama o lakom loţivom ulju. Naknada za gorivo naplaćuje se neovisno o koliĉini takvog goriva u vozilu.

...

Odjeljak 15. - Porezne olakšice i odgoda plaćanja

Za osobito teške razloge, Ministarstvo financija moţe, na zahtjev i pod uvjetima koje je odredilo ministarstvo, odobriti izuzeće od plaćanja naknade za gorivo, kaznene kamate ili dospjelih neplaćenih obveza, te kamata nastalih uslijed odgode plaćanja.

Drţavna porezna uprava donosi odluku o zahtjevu iz pododjeljka 1. ako iznos ĉije je uklanjanje ili povrat zatraţen ne prelazi iznos od 300.000,00 FIM [16.818,79 EUR]. MeĊutim, Ministarstvo financija moţe odluĉiti donijeti odluku u odreĊenom predmetu ako je taj predmet od posebnog znaĉaja.

Drţavna porezna uprava moţe na zahtjev odgoditi plaćanje naknade za gorivo. Odredbe o dodatnom porezu na porez na motorna vozila primjenjuju se na uvjete takve odgode. Ministarstvo financija moţe odluĉiti donijeti odluku u predmetu koji se odnosi na odgodu plaćanja. U takvim predmetima ministarstvo odreĊuje uvjete odgode u svojoj odluci o zahtjevu.

Na odluku koja je donesena na temelju ovog odjeljka ne moţe se podnijeti ţalba.

Odjeljak 16. - Kaznene odredbe

Protuzakonita utaja naknade za gorivo i pokušaj utaje iste kaţnjive su na temelju poglavlja 29. ĉlanaka 1.-3. Kaznenog zakona.“

U skladu s Vladinim Prijedlogom zakona o donošenju Zakona o naknadi za gorivo i izmjeni odjeljka 6. Zakona o trošarinama na goriva i odjeljka 16. Zakona o porezu na motorna vozila (br. HE 329/1992), naknada za gorivo treba odgovarati porezu na gorivo koji bi dospio da se u vozilu koristilo dizelsko gorivo.
U Vladinim Prijedlozima zakona br. HE 329/1992 vp i HE 234/1998 vp navedeno je da se odjeljak 4. Zakona o naknadi za gorivo temelji na pretpostavci da se u vozilu kontinuirano koristi isto gorivo. Budući da je obiĉno nemoguće osigurati dokaze o vrsti goriva koje se koristilo u vozilu prije nego što je uoĉeno od strane vlasti, ili osigurati dokaze o mjeri u kojoj je vozilo korišteno, nametanje naknade za gorivo mora se temeljiti na razdoblju u kojem je vozilo korišteno u Finskoj. MeĊutim, zbog praviĉnosti je razdoblje ograniĉeno na 20 dana odjednom.
U pogledu odjeljka 15., Vlada je tvrdila da u većini sluĉajeva u kojima je podnesena ţalba na porez, Drţavna porezna uprava odbija osloboĊenje od poreza. To se takoĊer odnosi na primjenu odjeljka 15. Zakona o naknadi za gorivo. Ako je iz ovog ili onog razloga odbaĉen zahtjev za izmjenom poreza, podnositelj moţe bez obzira na postojeću odluku podnijeti novi zahtjev za izmjenom istim vlastima nakon što je odluka o oporezivanju postala pravomoćna. Vlada se nije pozvala ni na jednu takvu odluku.
Zakon o naknadi za gorivo koji je bio na snazi u predmetno vrijeme zamijenjen je novim Zakonom o naknadi za gorivo (Zakon br. 1280/2003 koji je stupio na snagu 1. sijeĉnja 2004. godine i koji stoga nije bio primjenjiv na ovaj predmet). Odjeljak 3. propisuje da se naknada za gorivo nameće u svrhu sprjeĉavanja uporabe goriva koje je povod nametanju naknade za gorivo i da je u vozilima zabranjena uporaba goriva koje uzrokuje nametanje naknade za gorivo. Odjeljak 9. propisuje iznose naknada za gorivo koje se nameću za razliĉite vrste automobila. Odjeljak 10. propisuje da se u sluĉaju kad nadleţne vlasti nisu obaviještene naknada za gorivo povećava za najviše 30%. Naknada za gorivo takoĊer moţe biti povećana za najviše 50% ako je ponovljena uporaba goriva koje povlaĉi nametanje naknade za gorivo ili moţe biti najviše udvostruĉena ako je uporaba goriva koje dovodi do nametanja naknade za gorivo posebice ozbiljna.
U Vladinom Prijedlogu zakona o donošenju novog Zakona o naknadi za gorivo (HE 112/2003, str. 7) navedeno je da uporaba goriva koje se oporezuje nižom stopom dovodi do odreĊivanja dugovanja za naknadu za gorivo i dodatnog poreza na motorna vozila te da je cilj toga bio djelotvorno sprijeĉiti uporabu bilo kakvog goriva osim onog namijenjenog za uporabu u prometu. Formalno, uporaba goriva koje se oporezuje nižom stopom nije bila zabranjena, ali je podlijegala priliĉno teškim financijskim sankcijama. Osnovna struktura Zakona o naknadi za gorivo i Zakona o porezu na motorna vozila bila je identiĉna, primjerice, Kaznenom zakonu koji ne zabranjuje izrijekom odreĊene neţeljene radnje, već samo propisuje posljedice takvih radnji. Jedina je razlika bila ta da je sankcija primjenjiva na uporabu goriva bila upravna sankcija koja se naplaćivala kao porez. Osnovni cilj odredaba o dodatnom porezu i naknadi za gorivo dobro je poznat u Finskoj. Odredbe su dobro poznate meĊu vozaĉima i posljedica toga jest da se, u usporedbi s drugim drţavama, gorivo koje se oporezuje nižom stopom gotovo nikada ne koristi u cestovnom prometu u Finskoj. U Vladinom Prijedlogu zakona smatralo se da je visoki iznos naknade za gorivo bio potreban s obzirom na preventivni uĉinak sustava sankcija.
Poglavlje 29. ĉlanci 1.-3. Kaznenog zakona propisuju:

„Članak 1. - Porezna prijevara (Zakon br. 1228/1997)

Osoba koja:

(1) poreznim vlastima pruţi laţne informacije o ĉinjenici koja utjeĉe na procjenu poreza;

(2) podnese prijavu za povrat poreza u kojoj je ĉinjenicu koja utjeĉe na procjenu poreza prikrivena;

(3) u svrhu utaje poreza ne ispuni obvezu koja se odnosi na oporezivanje, ĉime utjeĉe na procjenu poreza; ili

(4) na drugi naĉin djeluje prijevarno; i time uzrokuje ili pokuša prouzroĉiti izostanak procjene poreza, da se porez procjeni preniskim ili da porez bude neopravdano vraćen, kaznit će se za poreznu prijevaru novĉanom kaznom ili kaznom zatvora u trajanju od najviše dvije godine.

Članak 2. - Teška porezna prijevara (Zakon br. 769/1990)

Ako se poreznom prijevarom:

(1) nastoji ostvariti znatna financijska korist; ili

(2) kazneno se djelo poĉini na osobito metodiĉan naĉin, a porezna je prijevara takoĊer žeška kad je ocijenjena kao cjelina, poĉinitelj će se kazniti za tešku poreznu prijevaru kaznom zatvora u trajanju od najmanje ĉetiri mjeseca i najviše ĉetiri godine.

Članak 3. - Laka porezna prijevara (Zakon br. 769/1990)

(1) Ako je porezna prijevara, kad je ocijenjena kao cjelina, uzimajući u obzir iznos financijske koristi koju se nastoji ostvariti i ostale okolnosti povezane s kaznenim djelom, ocijenjena kao laka, poĉinitelj će se kazniti za laku poreznu prijevaru novĉanom kaznom.

(2) Ako se procijeni da je kazneno povećanje poreza dovoljna sankcija, moţe se odustati od prijave, ili progona ili izricanja kazne za laku poreznu prijevaru.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ĈLANKA 4. PROTOKOLA br. 7 UZ KONVENCIJU

Podnositelj je prigovorio na temelju ĉlanka 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju da je dvaput kaţnjen za isto djelo. Ĉlanak 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju glasi kako slijedi:

„1. Nikome se ne moţe ponovno suditi niti ga se moţe kazniti u kaznenom postupku iste drţave za kazneno djelo za koje je već pravomoćno osloboĊen ili osuĊen u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom te drzave.

2. Odredbe prethodnoga stavka ne sprjeĉavaju ponovno razmatranje sluĉaja u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom dotiĉne drţave ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim ĉinjenicama, ili ako je u prethodnom postupku došlo do bitnih povreda koje su mogle utjecati na rješenje sluĉaja.

3. Ovaj se ĉlanak ne moţe derogirati na temelju ĉlanka 15. Konvencije.“

Vlada je osporila tu tvrdnju.

A. Dopuštenost

Sud primjećuje da ovaj prigovor nije oĉigledno neosnovan u smislu ĉlanka 35. stavka 3. Konvencije. Dalje primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je u pitanju bilo jedno djelo ili povreda jednog predmeta pravne zaštite. Glavna svrha naknade za gorivo bila je osigurati da se u dizelskim vozilima ne koristi gorivo koje se oporezuje nižom stopom od dizelskog goriva. Sama naknada za gorivo nema fiskalnu svrhu. Mogao je koristiti gorivo koje se oporezuje nižom stopom tako da je vlasti obavijestio o takvoj uporabi i plaćao dnevnu naknadu u iznosu od otprilike 252,00 EUR. MeĊutim, nije bilo moguće voziti kamionet tijekom jednog dana na tolikoj udaljenosti koja bi uporabu takvog goriva uĉinila financijski odrţivom. Rezultat propusta prethodnog obavještavanja vlasti o takvoj uporabi jest ĉinjenica da se za podnositelja zahtjeva smatralo da je koristio gorivo koje se oporezuje nižom stopom u razdoblju od dvadeset dana iako njegova tvrdnja da je uporaba bila ograniĉena na jedno punjenje spremnika nije bila opovrgnuta. Posljedice su bile izrazito nerazmjerne i nerazumne kad se uzme u obzir ĉak i apsolutna korist koju se nastojalo postići tim djelom, odnosno razlika u cijeni izmeĊu goriva koje se oporezuje kao dizelsko gorivo i goriva koje se oporezuje nižom stopom, prekorljivost i jedinstvena priroda radnje, financijsko stanje i postupci poĉinitelja i ostale okolnosti. Stoga je podnositeljev zahtjev za izuzećem od plaćanja naknade za goriva ili smanjenjem istoga bio neuspješan. Iako je povećana naknada za gorivo bila okarakterizirana kao upravna sankcija, treba biti izjednaĉena s kaznenom sankcijom.
Podnositelj zahtjeva smatrao je da je zabrana uporabe goriva koje se oporezuje nižom stopom tehniĉki postojala ĉak i prije nego što je novi Zakon o naknadi za gorivo stupio na snagu 2004. godine. Propisima je predviĊena visoka naknada za gorivo kako bi stvarna uporaba takvog goriva bila nemoguća. U praksi je vlastima podnesen mali broj obavijesti o uporabi loţivog ulja koje se oporezuje nižom stopom u automobilima i kombi vozilima. Zabrana uporabe lakog loţivog ulja nije ĉak bila ni predloţena u Vladinom Prijedlogu zakona o donošenju novog Zakona o naknadi za gorivo. Bila je dodana Prijedlogu zakona tek tijekom razmatranja u Financijskom odboru (izvješće br. 37/2003 vp). To je pokazalo da je drţava dugi niz godina smatrala kako je postupak podnošenja obavijesti u kombinaciji sa sankcijama bio dovoljan kako bi sprijeĉio uporabu goriva koje se oporezuje nižom stopom u dizelskim vozilima. Podnositelj zahtjeva smatrao je da su bitni elementi kaţnjivog djela bili identiĉni u odredbi o lakoj poreznoj prijevari i u Zakonu o naknadi za gorivo. Jednako tako, upravna naknada za gorivo i kaznena sankcija za laku poreznu prijevaru nametnute su za jednu te istu radnju. Prema tekstu iz odjeljaka 3.-4. i 6. Zakona o naknadi za gorivo, naknada za gorivo nametala se za neispunjavanje obveze obavještavanja. Na temelju bitnih elemenata utaje poreza u Kaznenom zakonu, osoba koja u svrhu utaje poreza ne ispuni obvezu koja se odnosi na oporezivanje ili utjeĉe na procjenu poreza, bit će kaţnjena za poreznu prijevaru. Uporaba goriva koje se oporezuje nižom stopom bila bi dopuštena u sluĉaju plaćanja dnevne naknade. Povećana naknada za gorivo bila je nametnuta zbog nepodnošenja prethodne obavijesti. Upravo iz istog razloga, zbog neispunjavanja obveze obavještavanja, izreĉena je novĉana kazna. Naknada za gorivo stoga nije nametnuta jer je uporaba goriva koje se oporezuje nižom stopom bila zabranjena kao takva. Ĉinjenica da je naknada za gorivo bila nametnuta neovisno o namjeri ili nehaju sluţila je samo kako bi istaknula potrebu graĊana za pravnim sredstvom te nije promijenila u osnovi kaznenu prirodu naknade za gorivo. Zakon o naknadi za gorivo i Kazneni zakon imali su istu strukturu, stajalište koje je izraţeno i u Vladinom Prijedlogu zakona o donošenju novog Zakona o naknadi za gorivo.
Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je bio kaţnjen za laku poreznu prijevaru na osnovu ĉinjenice da nije unaprijed obavijestio vlasti o uporabi spornog goriva. U praksi, vlasnik ili posjednik vozila ne moţe ne znati koja se vrsta goriva koristi u tom vozilu. U teoriji, spremnik za gorivo vozila moţe biti napunjen gorivom koje se oporezuje nižom stopom tijekom neovlaštene uporabe. Svaka pojava takvog scenarija takoĊer bi samo istaknula potrebu graĊana za pravnim sredstvom. U predmetu Västberga Taxi Aktiebolag i Vulic protiv Švedske, br. 36985/97, 23. srpnja 2002.) Sud je smatrao da pitanje moţe li se porez ili dodatni porez pretvoriti u kaznu zatvora nije bilo presudno za klasificiranje djela kao „kaznenog djela“. Karakterizacija sadašnje naknade za gorivo kao upravne sankcije u Finskoj te ĉinjenica da je ţalbe protiv nje ispitivao upravni sud nisu bile od znaĉaja za ovaj predmet.
Podnositelj zahtjeva tvrdio je da se njegov predmet razlikuje od predmeta Ponsetti i Chesnel protiv Francuske (odluka) (br. 36855/97 i br. 41731/98, ECHR 1999VI) koji se odnosio na nepodnošenje prijava za povrat poreza jer se ovaj predmet odnosi na nepodnošenje prethodne obavijesti vlastima. U prvom predmetu porezna posljedica temeljila se na izraĉunima, odnosno iznosu poreza koji je stvarno utajen. U ovom predmetu iznos poreza koji je stvarno utajen nije bio utvrĊen, no ĉinilo se neospornim da je iznos naknade za gorivo bio znaĉajno veći od iznosa poreza koji je stvarno utajen. U predmetu Ponsetti i Chesnel, kamata za dospjele neplaćene obveze i dodatni porez iznosili su 40-80%. U ovom je predmetu porez uvećan za 300%. Prvi je predmet ukljuĉivao propuste koji su bili kroniĉni i ponavljali su se, dok se ovaj predmet odnosi na jednu instancu propusta kratkog trajanja. U prvom predmetu, bitni elementi porezne prijevare razlikovali su se od onih za pravovremeno nepodnošenje prijava za povrat poreza, dok su u ovom predmetu bitni elementi porezne prijevare i nepodnošenja obavijesti bili isti. Osim toga, radnje iz ovog predmeta bile su podudarne.
Vlada je tvrdila da je cilj Zakona o naknadi za gorivo koji je bio na snazi u relevantno vrijeme bio osigurati da će drţava u svim okolnostima, u odnosu na dizelska vozila, dobiti najmanje isti iznos poreza kao onaj prikupljen uporabom dizelskog goriva umjesto općenito dostupnog i niţe oporezivanog lakog loţivog ulja. Primarna svrha tog zakona bila je osigurati uporabu dizelskog goriva u dizelskim vozilima. U to vrijeme zakoni nisu sadrţavali nikakvu formalnu zabranu uporabe goriva koje se oporezuje nižom stopom te je stoga bilo potrebno uĉiniti uporabu takvog goriva manje financijski isplativom od uporabe dizelskog goriva. To je osigurano propisivanjem visokog paušalnog poreza (naknade za gorivo). Iako uporaba goriva koje se oporezuje nižom stopom nije bila zabranjena, svatko tko je takvo gorivo koristio bio je obvezan o tome prethodno obavijestiti vlasti. Naknada se nametala neovisno o tome je li razlog zbog kojeg predmetna osoba nije ispunila obvezu obavještavanja bio namjera ili nepaţnja jer je to jamĉilo drţavi prihod od poreza neovisno o tome kako je ponašanje poreznog obveznika procijenjeno. Iznos naknade za gorivo ovisio je iskljuĉivo o vrsti vozila. Neispunjavanje obveze obavještavanja rezultiralo je naplatom trostrukog iznosa naknade za gorivo. Nadalje, naknada za gorivo mogla je biti smanjena u pojedinaĉnim sluĉajevima iz toĉno odreĊenih razloga. Iako je povećana naknada za gorivo bila okarakterizirana kao upravna sankcija, njezin je glavni cilj bio ostvariti prihod od poreza i zaštititi funkcioniranje sustava oporezivanja goriva. Prema novom Zakonu o naknadi za gorivo, naknada za gorivo je, za razliku od ranije, bila sankcija za kršenje zabrane propisane Zakonom. MeĊutim, svrha naknade ostala je nepromijenjena, odnosna njezina je svrha i dalje bila osigurati pravilno ostvarivanje prihoda od poreza.
Vlada je tvrdila da je laka porezna prijevara bila kazneno djelo na temelju Kaznenog zakona kaţnjivo novĉanom kaznom u kaznenom postupku (pri ĉemu je iznos novĉane kazne po danu ovisio o dohotku i imovini osobe u pitanju). Neplaćanje novĉane kazne rezultiralo bi njezinim pretvaranjem u kaznu zatvora. Povećana naknada za gorivo nije bila kaznena sankcija već upravna sankcija koja se nametala u upravnom postupku te stoga nije mogla biti istovjetna podnošenju kaznene prijave protiv podnositelja zahtjeva. To se takoĊer oĉitovalo u novom Zakonu o naknadi za gorivo koji je sadrţavao izriĉitu zabranu uporabe lakog loţivog ulja. Ova izmjena zakonodavstva proizašla je iz presude Europskog suda pravde od 27. studenoga 2003. koja se odnosila na Finsku (predmet C185/00: Komisija europskih zajednica protiv Republike Finske) u kojoj je Europski sud pravde utvrdio da zakonodavstvo Zajednice obvezuje Finsku da izmijeni svoje zakonodavstvo kako bi osigurala, uĉinkovitije nego prije, da se goriva koriste u skladu s direktivama o gorivu (vidi Direktivu Vijeća 92/81/EEZ o usklađivanju struktura trošarina na mineralna ulja i Direktivu Vijeća 92/82/EEZ o usklađivanju stopa trošarina na mineralna ulja, koje su obje zamijenjene Direktivom Vijeća 2003/96/EZ od 27. listopada 2003. o restrukturiranju sustava Zajednice za oporezivanje energenata i električne energije). Što se tiĉe mišljenja podnositelja zahtjeva da je zabrana uporabe goriva koje se oporezuje nižom stopom tehniĉki postojala i prije izmjene, Vlada je tvrdila da je zaista istina da je stopa naknade za gorivo bila toliko visoka da je njezino plaćanje bilo nepovoljno ĉak i u sluĉaju da je osoba u pitanju morala platiti samo osnovni iznos. MeĊutim, u gore spomenutoj presudi utvrĊeno je da Finska nije ispunila svoje obveze na temelju zakona Zajednice. Stoga je utvrĊeno da zabrana uporabe goriva koje se oporezuje nižom stopom i ĉinjenica da je sankcija za uporabu krivog goriva teška predstavljaju razliĉita pravna pitanja. Što se tiĉe tvrdnje podnositelja zahtjeva da je drţava dugi niz godina smatrala kako je postupak podnošenja obavijesti u kombinaciji sa sankcijama bio dovoljan kako bi sprijeĉio uporabu goriva koje se oporezuje nižom stopom u dizelskim vozilima, Vlada je navela da je to istina te da su se na tu ĉinjenicu takoĊer pozvali u predmetu pred Europskim sudom pravde. MeĊutim, to nije naknadu za gorivo uĉinilo sankcijom na temelju kaznenog prava ili sankcijom usporedive prirode jer je njezin cilj bio konkretno osigurati ostvarivanje prihoda od poreza, prvo osiguravanjem uporabe oporezivog dizelskog goriva u vozilima i drugo barem odgovarajućim nadoknaĊivanjem razlike u porezima za razliĉita goriva.
Vlada je tvrdila da, iako se povećanu naknadu za gorivo moţe smatrati znaĉajnom, bitni elementi radnji koje su dovele do njezinog nametanja s jedne strane i kaţnjavanja za laku poreznu prijevaru s druge strane meĊusobno se znaĉajno razlikuju i ne predstavljaju istu radnju na sljedećim osnovama. Prvo, upravna naknada za gorivo nametnuta je za korištenje goriva koje se oporezuje nižom stopom od dizelskog goriva dok je kaznena sankcija za laku poreznu prijevaru nametnuta za protuzakonitu utaju naknade za gorivo, pri ĉemu je kaţnjiva radnja bila nepoštivanje obveze obavještavanja vlasti propisane Zakonom o naknadi za gorivo. Stoga su upravna naknada za gorivo i kaznena sankcija za laku poreznu prijevaru nametnute za razliĉite radnje. Drugo, za sankciju propisanu u Kaznenom zakonu uvijek je bila potrebna namjera ili barem nemar, a laka porezna prijevara uvijek je bila namjerna te je stoga u biti sadrţavala subjektivni element. U usporedbi s time, naknada za gorivo nametala se neovisno o stupnju namjere, na temelju same objektivne ĉinjenice da je sustav goriva vozila sadrţavao krivo gorivo. Treće, svrha kaznene sankcije za poreznu prijevaru trebala je predstavljati kaznu i izraţavati moralnu osudu za odreĊenu radnju. Naknada za gorivo nije imala sliĉnu svrhu kaţnjavanja ili prijekora. Trebala je samo osigurati ostvarivanje prihoda od poreza, prvo osiguravanjem uporabe oporezivog dizelskog goriva u vozilima i drugo barem odgovarajućim nadoknaĊivanjem razlike u porezima za razliĉita goriva. Štoviše, viša naknada za gorivo nije bila namijenjena kao kazna, već samo kao sredstvo osiguravanja da će korisnici vozila prethodno obavijestiti vlasti ako ţele koristiti gorivo koje se oporezuje nižom stopom. Ĉetvrto, sustav naknade za gorivo koji je bio na snazi u relevantno vrijeme takoĊer se razlikovao od kazne time što je pruţao zakonsku mogućnost da vlasnici vozila odaberu koristiti gorivo koje se ne oporezuje, obavijeste vlasti o tome i plate naknadu za gorivo, pri ĉemu se radi o opciji koja nije postojala u pogledu radnji koje su regulirane kaznenim pravom. Peto, samo je poĉinitelj ili sudionik usporediv s poĉiniteljem mogao biti osuĊen na sankcije na temelju kaznenog prava. Potrebno je naglasiti ĉinjenicu da su vlasnici ili posjednici vozila morali platiti naknadu za gorivo neovisno o tome jesu li koristili predmetno gorivo. Šesto, neplaćena novĉana kazna mogla je biti pretvorena u kaznu zatvora dok neplaćena naknada za gorivo nije. Sedmo, u kaznenim su predmetima odluĉivali redovni sudovi dok su predmeti koji su se odnosili na naknade za gorivo ispitivani u upravnom postupku, poput poreznih predmeta, i konaĉno putem ţalbe upravnom sudu.
Vlada je tvrdila da je ovaj predmet sliĉan predmetu Ponsetti i Chesnel (citirano gore) jer su konstitutivni elementi porezne prijevare i oni nepodnošenja prijave za povrat poreza u propisanom roku („fiskalno djelo“) bili razliĉiti. Predmeti su takoĊer sliĉni jer je porezna prijevara sadrţavala element „samovolje“ dok je „fiskalno djelo“ bilo moguće samo na objektivnim osnovama. S druge strane, u usporedbi s gore navedenim predmetom, treba primijetiti da su se, u pogledu naknade za gorivo u ovom predmetu, radnje zbog kojih su nametnute sankcije još jasnije sastojale od razliĉitih elemenata u odnosu na radnje zbog kojih se nameće porezna kazna, jer je naknadu za porez, pod prethodno navedenim uvjetima, bilo moguće nametnuti ĉak i ako nije postojala namjera utaje poreza.
U sluĉaju da Sud smatra potrebnim ispitati bi li bilo koja od iznimki navedenih u ĉlanku 4. stavku 2. Protokola br. 7 bila primjenjiva na navedeni postupak, stajalište Vlade je da niti jedna od tih iznimaka nije bila primjenjiva u ovom predmetu.
Što se tiĉe mišljenja podnositelja zahtjeva da je struktura Zakona o naknadi za gorivo i Kaznenog zakona bila ista, to je bilo toĉno u relevantno vrijeme, Zakon o naknadi za gorivo nije sadrţavao zabranu uporabe goriva koje se oporezuje nižom stopom na isti naĉin na koji Kazneni zakon nije izrijekom zabranjivao poĉinjenje radnji koje su bile kaţnjive na temelju tog zakona. Ova je zajedniĉka znaĉajka takoĊer navedena u Vladinom Prijedlogu zakona (112/2003) o donošenju novog Zakona o naknadi za gorivo. MeĊutim, svrha tog navoda bila je samo naznaĉiti da se naknada za gorivo mora smatrati uĉinkovitim sredstvom za osiguravanje naplate poreza za gorivo ili odgovarajućeg iznosa poreza, neovisno o tome je li naknada za gorivo bila utemeljena na zabrani uporabe. Dodatni razlog za ukljuĉivanje gore spomenute usporedbe Zakona o naknadi za gorivo s Kaznenim zakonom bio je predmet koji je bio u tijeku pred Europskim sudom pravde. Svrha je bila samo istaknuti da se ciljevi zakona mogu postići ĉak i ako se ne temelje na zabrani. Stoga je navod podnositelja zahtjeva bio nebitan u odnosu na ovaj predmet.
Vlada je tvrdila da, u sluĉaju da je podnositelj zahtjeva prijavio uporabu, pitanje porezne prijevare ne bi moglo biti ni otvoreno s obzirom na to da ne bi postojala utaja poreza. Stoga ponašanje podnositelja zahtjeva ne bi bilo prijekorno na naĉin potreban za primjenu sankcija iz kaznenog prava. Platiti naknadu za gorivo i zatim poĉeti koristiti gorivo koje se oporezuje nižom stopom u relevantno je vrijeme bilo u skladu sa zakonom. Sasvim je drugo pitanje je li to bilo financijski odrţivo.
Vlada je ponovila da upravna naknada za gorivo i kaznena sankcija za laku poreznu prijevaru nisu nametnute za sliĉne radnje. Naknada za gorivo nametnuta je za korištenje goriva koje se oporezuje nižom stopom od dizelskog goriva. U usporedbi s time, kaznena je sankcija nametnuta za protuzakonitu utaju naknade za gorivo, pri ĉemu je kaţnjiva radnja bila nepoštivanje obveze obavještavanja vlasti propisane Zakonom o naknadi za gorivo. Ĉinjenica da je kaznena sankcija mogla biti nametnuta samo osobi koja je poĉinila kazneno djelo, a da se naknada za gorivo nametala vlasniku ili posjedniku vozila predstavljala je temeljnu razliku izmeĊu upravnih i kaznenih sankcija. Tvrdnja podnositelja zahtjeva da u praksi vlasnik ili posjednik vozila ne moţe ne znati koja se vrsta goriva koristi u tom vozilu nije bila toĉna, primjerice u odnosu na vozila u vlasništvu društava poslodavaca. Nadalje, pitanje je li vlasnik ili posjednik vozila bio svjestan vrste goriva ima bitno drugaĉiji znaĉaj u upravnom i kaznenom postupku.
Glede ĉinjenice da se u predmetu Ponsetti i Chesnel nametnuta porezna posljedica temeljila na porezu koji je zaista utajen, što nije bio sluĉaj u ovom predmetu, Vlada je tvrdila da se ta razlika temelji na razlikama u primjenjivim oblicima oporezivanja. Naknada za gorivo nije ovisila o dohotku, a koliĉine goriva korištene u pojedinaĉnim vozilima nisu se mogle uzeti u obzir pri nametanju naknade iz praktiĉnih razloga.
Vlada je nadalje istaknula da trajanje prijekornog ponašanja ne bi trebalo biti od znaĉaja posebice s obzirom na to da nije bilo moguće dokazati koja se vrsta goriva koristila u vozilu u trenucima osim trenutka u kojem je predmetna osoba uhvaćena kako koristi pogrešnu vrstu goriva.

2. Ocjena Suda

A. Jesu li sankcije bile kaznene prirode

Cilj ĉlanka 4. stavka 1. Protokola br. 7 jest zabraniti ponavljanje kaznenog postupka koji je završen pravomoćnom odlukom. U predmetu koji se razmatra podnositelju zahtjeva nametnute su dvije mjere u dva odvojena i uzastopna postupka. Dana 26. veljaĉe 2001. podnositelj zahtjeva novĉano je kaţnjen u postupku na temelju prekršajnog naloga, a 17. rujna 2001. godine podnositelju zahtjeva odreĊeno je dugovanje za naknadu za gorivo u upravnom postupku.
Sud ponavlja da pravna karakterizacija postupka na temelju nacionalnog prava ne moţe biti jedini kriterij od znaĉaja za primjenu naĉela non bis in idem na temelju ĉlanka 4. stavka 1. Protokola br. 7. U suprotnom bi primjena te odredbe bila prepuštena diskreciji drţava potpisnica u mjeri koja bi mogla dovesti do rezultata koji su nespojivi s ciljem i svrhom Konvencije (vidi, najnovije, Storbråten protiv Norveške (odluka), br. 12277/04, ECHR 2007... (izvadci), s dodatnim referencama). Pojam „kaznenog postupka“ u tekstu ĉlanka 4. Protokola br. 7 mora se tumaĉiti u svjetlu općih naĉela vezanih uz odgovarajuće rijeĉi „kaznena optuţba“ i „kazna“ navedenima zasebno u ĉlancima 6. i 7. Konvencije (vidi Haarvig protiv Norveške (odluka), br. 11187/05, 11. prosinca 2007.; Rosenquist protiv Švedske (odluka), br. 60619/00, 14. rujna 2004.; Manasson protiv Švedske (odluka), br. 41265/98, 8. travnja 2003.; Göktan protiv Francuske, br. 33402/96, stavak 48., ECHR 2002-V; Malige protiv Francuske, 23. rujna 1998., stavak 35., Izvješća o presudama i odlukama 1998VII; i Nilsson protiv Švedske (odluka), br. 73661/01, ECHR 2005...).
U utvrĊenoj praksi Suda odreĊena su tri kriterija opće poznata kao „Engel kriterijii“ (vidi Engel i drugi protiv Nizozemske, 8. lipnja 1976., Serija A br. 22) koje je potrebno razmotriti prilikom odluĉivanja je li postojala „kaznena optuţba“. Prvi kriterij jest pravna klasifikacija djela u domaćem pravu, drugi je priroda protupravnog ponašanja i treći je vrsta i teţina zaprijeĉene kazne. Drugi i treći kriterij alternativne su prirode i nisu nuţno kumulativni. Dovoljno je da se predmetno djelo po svojoj prirodi smatra kaznenim ili da zbog djela osoba moţe snositi kaznu koja po svojoj prirodi i stupnju teţine općenito pripada kaznenoj sferi (vidi Ezeh i Connors protiv Ujedinjene Kraljevine [VV],br. 39665/98 i br. 40086/98, stavak 86., ECHR 2003X). Relativni izostanak ozbiljnosti kazne ne moţe lišiti djelo njegovog inherentno kaznenog karaktera (vidi Öztürk protiv Njemačke, presuda od 21. veljaĉe 1984., Serija A br. 73, stavak 54., i Lutz protiv Njemačke, presuda od 25. kolovoza 1987., Serija A br. 123, stavak 55.). To ne iskljuĉuje kumulativni pristup u sluĉaju kad zasebna analiza svakog pojedinog kriterija ne omogućuje izvoĊenje jasnog zakljuĉka o postojanju kaznene optuţbe (vidi, kao najnovije izvore, Jussila protiv Finske [VV], br. 73053/01, stavci 30.-31., ECHR 2006..., i Ezeh i Connors, citirano gore, stavci 82.-86.).
Kao što je gore navedeno, podnositelj zahtjeva kaţnjen je novĉanom kaznom u postupku na temelju prekršajnog naloga jer je u spremniku svog vozila koristio gorivo koje se oporezuje nižom stopom od dizelskog goriva, što je predstavljalo laku poreznu prijevaru. Prema finskog pravnoj klasifikaciji, taj je postupak bio „kazneni“. Taj je postupak takoĊer bio „kazneni“ u svrhu ĉlanka 4. Protokola br. 7 i u skladu s time podnositelj je „pravomoćno osloboĊen ili osuĊen u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom drţave“. Jamstvo iz ĉlanka 4. Protokola br. 7 nastupa u sluĉaju kad je novi postupak pokrenut nakon što je prethodna oslobaĊajuća ili osuĊujuća presuda stekla uĉinak res judicata. U ovom predmetu podnositelj zahtjeva nije podnio ţalbu protiv prekršajnog naloga zbog ĉega je stekao uĉinak res judicata.
Nakon toga, podnositelju zahtjeva nametnuto je dugovanje za naknadu za gorivo u upravnom postupku. Vraćajući se na prvi Engel kriterij, oĉito je da dugovanje za naknadu za gorivo nije bilo klasificirano kao kazneno, već kao dio fiskalnog reţima (vidi stavak 12. gore). To meĊutim nije presudno. S tim u vezi, Sud je prethodno utvrdio da sfera koja je u finskom pravnom sustavu definirana kao „upravna“ obuhvaća odreĊena djela koja imaju kaznene konotacije, ali su previše trivijalna da bi bila regulirana kaznenim pravom i postupkom (vidi Jussila protiv Finske [VV], citirano gore, stavak 38.).
Drugi kriterij, priroda djela, mnogo je vaţniji. Sud primjećuje da se mjerodavna odredba Zakona o naknadi za gorivo odnosila na sve graĊane, a ne na skupinu koja je imala poseban status. Podnositelj zahtjeva bio je odgovoran u svojstvu vlasnika ili korisnika vozila s dizelskim motorom. Glede Vladine tvrdnje da je dugovanje za naknadu za gorivo bilo namijenjeno kao novĉana naknada štete, Sud u to nije uvjeren u okolnostima ovog predmeta. Moguće je da je nametnuta naknada za gorivo odgovarala nanesenoj šteti, prvenstveno gubitku prihoda. MeĊutim, treba istaknuti da je naknada za gorivo koja je naplaćena bila utrostruĉena. To se, prema mišljenju Suda, mora smatrati kaznom u svrhu odvraćanja od ponavljanja djela, što je karakteristiĉno obiljeţje kaznenih sankcija (vidi Ezeh, stavci 102. i 105.). Stoga se moţe zakljuĉiti da je dugovanje za naknadu za gorivo nametnuto na temelju pravila ĉija svrha nije bila samo kompenzacija, već odvraćanje i kaţnjavanje. Sud smatra da to utvrĊuje kaznenu prirodu djela.
U svjetlu gore navedenih razmatranja, Sud zakljuĉuje da je priroda djela bila takva da nametanje dugovanja za naknadu za gorivo od 17. rujna 2001. godine stavlja unutar dosega „kaznenog postupka“ u smislu ĉlanka 4. Protokola br. 7.

B. Je li druga sankcija proizašla iz istovjetnih činjenica kao i prva i je li proveden dvostruki postupak

U predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije [VV] (br. 14939/03, stavci 70.-78., 10. veljaĉe 2009.), Sud je primijetio da korpus sudske prakse koji je Sud stvarao kroz povijest primjene ĉlanka 4. Protokola br. 7 pokazuje postojanje nekoliko pristupa pitanju jesu li djela za koja je podnositelj gonjen ista. U svrhu spreĉavanja takve pravne neizvjesnosti, Sud je odluĉio osigurati usklaĊeno tumaĉenje pojma „isto djelo“ - element idem naĉela non bis in idem.
U navedenom predmetu (stavak 82.), Sud je zauzeo stajalište da se ĉlanak 4. Protokola br. 7 mora shvatiti na naĉin da zabranjuje kazneni progon ili suĊenje za drugo "djelo" u mjeri u kojoj ono proizlazi iz istovjetnih ĉinjenica ili ĉinjenica koje su u biti iste.
Vraćajući se na ovaj predmet, Sud će ispitati je li naknadno nametanje dugovanja za naknadu za gorivo proizašlo iz istovjetnih ĉinjenica kao i novĉana naknada (idem) i je li proveden dvostruki postupak (bis). Sud istiĉe da je pregled ĉinjenica u odlukama kojima su završeni „kazneni postupci“ odgovarajuća poĉetna toĉka za odluĉivanje o pitanju jesu li ĉinjenice u oba postupka bile istovjetne ili u biti iste. Stoga se ispitivanje Suda treba usredotoĉiti na te ĉinjenice koje tvore niz konkretnih ĉinjeniĉnih okolnosti koje ukljuĉuju istog optuţenika i nerazdvojivo su povezane u vremenu i prostoru.
Sud će zapoĉeti svoju analizu okolnosti iz ovog predmeta pregledom dogaĊaja od 17. sijeĉnja 2001. godine te novĉane kazne i naknade za gorivo koje su nametnute podnositelju zahtjeva. Dana 26. veljaĉe 2001. podnositelju zahtjeva izreĉena je novĉana kazna na temelju poglavlja 29., ĉlanka 3. Kaznenog zakona i odjeljaka 20. i 33. Zakona o porezu na motorna vozila za laku poreznu prijevaru ili, toĉnije, djelo vezano uz porez na motorna vozila. Iako je prekršajni nalog sadrţavao samo dvije reĉenice relevantne za utvrĊivanje ĉinjenica, vidljivo je da je novĉana kazna izdana na temelju ĉinjenice da je koristio gorivo koje se oporezuje nižom stopom od dizelskog goriva u spremniku za gorivo svog kamioneta, a da nije platio odgovarajući dodatni porez te ĉinjenice da je sam napunio spremnik (vidi stavak 7. gore).
U naknadnom upravnom postupku, podnositelju zahtjeva nametnuto je dugovanje za naknadu za gorivo na temelju ĉinjenice da je primijećeno da je njegov kamionet korišten tijekom 2001. godine s gorivom koje se oporezuje nižom stopom od dizelskog goriva. S obzirom na to da nije unaprijed obavijestio Upravu za vozila ili Carinsku upravu o toj uporabi, naplaćena naknada za gorivo trebala je biti utrostruĉena. U odluci je takoĊer napomenuto da je podnositelj priznao da je u svojem vozilu koristio krivo gorivo.
Ova rekapitulacija dogaĊaja i sankcija pokazuje da je, s obzirom da je u pitanju isto ponašanje istog optuţenika u istom vremenskom razdoblju, Sud duţan provjeriti jesu li ĉinjenice djela za koje je podnositelj novĉano kaţnjen i one djela za koje mu je nametnuto dugovanje za naknadu za gorivo istovjetne ili u biti iste.
Definicije djela „porezne prijevare“ i „lake porezne prijevare“ iz poglavlja 29., ĉlanaka 1. i 3. Kaznenog zakona odnosile su se na razliĉite vrste zabranjenog ponašanja (vidi stavak 23. gore). Svaki od tih elemenata sam je po sebi bio dostatan za utvrĊivanje krivnje. Mora se smatrati da je policija temeljila prekršajni nalog na ĉinjenici da je podnositelj zahtjeva „na drugi naĉin djelovao prijevarno“ i time uzrokovao ili pokušao uzrokovati da porez ne bude procijenjen. TakoĊer je bilo bitno da je podnositelj zahtjeva osobno napunio spremnik.
U narednom upravnom postupku, podnositelju je nametnuto dugovanje za naknadu za gorivo na temelju ĉinjenice da je njegov automobil korišten s gorivom koje se oporezuje nižom stopom od dizelskog goriva. Dugovanje za naknadu za gorivo utrostruĉeno je na temelju ĉinjenice da podnositelj zahtjeva nije prethodno obavijestio vlasti o toj ĉinjenici. Iako je u odluci Upravnog suda napomenuto da je podnositelj zahtjeva priznao da je koristio krivo gorivo, nametanje dugovanja za naknadu za gorivo nije zahtijevalo namjeru od strane korisnika pogrešnog goriva.
Ukratko, ĉinjenice koje su dovele do izdavanja prekršajnog naloga protiv podnositelja zahtjeva odnosile su se na ĉinjenicu da je koristio gorivo koje se oporezuje nižom stopom od dizelskog goriva u svojem kamionetu, a da nije platio dodatni porez za tu uporabu. Dugovanje za naknadu za gorivo nametnuto je jer je u kamionetu podnositelja zahtjeva korišteno gorivo koje se oporezuje nižom stopom od dizelskog goriva, a utrostruĉeno je jer nije prethodno obavijestio vlasti o toj ĉinjenici. Za taj se drugi ĉimbenik gore smatralo da predstavlja kaznu ĉija je svrha odvraćanje od ponavljanja djela. Stoga se ĉinjenice u ta dva postupka gotovo uopće ne razlikuju iako je prvi postupak zahtijevao postojanje namjere. Sud smatra da ĉinjenice ova dva djela treba stoga smatrati bitno istima u svrhu ĉlanka 4. Protokola br. 7. Kao što je Sud već utvrdio, ĉinjenice ova dva djela sluţe mu kao jedina toĉka usporedbe (vidi Sergey Zolotukhin protiv Rusije [VV], citirano gore, stavak 97.). Na kraju, Sud istiĉe da drugi postupak ne spada u iznimke predviĊene drugim stavkom te odredbe.
Prethodna su razmatranja dovoljna da bi Sudu omogućila zakljuĉak da je stoga došlo do povrede ĉlanka 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju.

II. NAVODNA POVREDA ĈLANKA 6. KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva prigovorio je da je nepoštivanje pravila non bis in idem takoĊer predstavljalo povredu ĉlanka 6. Konvencije.
Sud istiĉe da je to naĉelo utjelovljeno iskljuĉivo u ĉlanku 4. Protokola br. 7; druge odredbe Konvencije ne jamĉe poštivanje tog naĉela ili izrijekom ili implicitno (vidi Ponsetti i Chesnel protiv Francuske (odluka), citirano gore). Iz toga slijedi da je ovaj dio zahtjeva ratione materiae nespojiv s odredbama Konvencije u smislu ĉlanka 35. stavka 3. te mora biti odbaĉen u skladu s ĉlankom 35. stavkom 4.

III. PRIMJENA ĈLANKA 41. KONVENCIJE

Ĉlanak 41. Konvencije navodi:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomiĉnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeĊenoj stranci.“

A. Naknada štete

Na ime materijalne štete, podnositelj zahtjeva zatraţio je da naknada za gorivo, ukljuĉujući povećanja i posljedice za neplaćanje, bude u cijelosti poništena i da ga se namiri za sva plaćanja koja je izvršio ukljuĉujući kamate i dospjele neplaćene obveze. Nije precizirao nikakve iznose. Na ime nematerijalne štete, podnositelj je potraţivao 15.000,00 EUR za patnju i bol. Taj je iznos predstavljao 3.000,00 EUR za svaku godinu nakon nametanja naknade za gorivo.
Vlada je smatrala da se troškovi koji se odnose na novĉanu kaznu i iznose 729,00 FIM (121,00 EUR) mogu nadoknaditi te da podnositelju zahtjeva treba dosuditi razumnu naknadu za nematerijalnu štetu koja ne prelazi 1.000,00 EUR.
Sud istiĉe da podnositelj zahtjeva nije potraţivao naknadu novĉane kazne koja je iznosila 121,00 EUR. Niti je dokazao da je platio trostruku naknadu za gorivo te stoga odbacuje to potraţivanje. S druge strane, Sud podnositelju zahtjeva dodjeljuje 1.500,00 EUR na ime nematerijalne štete.

B. Troškovi i izdaci

Podnositelj zahtjeva potraţivao je 13.733,60 EUR za troškove i izdatke nastale pred Sudom.
Vlada je smatrala da je ukupan broj od 46,6 sati rada (po stopi od 200,00 EUR plus PDV po satu) prekomjeran. TakoĊer, podnositelj zahtjeva nije podnio nikakav raĉun za troškove prijevoda. Nadoknada na ime ovoga ne bi trebala iznositi više od 4.500,00 EUR (ukljuĉujući PDV).
Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je iznos novca razuman. Sud u ovom predmetu, uzevši u obzir informacije u svojem posjedu, gore navedene kriterije i pravnu pomoć koju je dodijelilo Vijeće Europe, smatra razumnim dodijeliti iznos od 8.000,00 EUR (ukljuĉujući PDV) za postupak pred Sudom.

C. Zatezna kamata

Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najniţoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

Proglašava prigovor koji se odnosi na ĉlanak 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju dopuštenim, a ostatak zahtjeva nedopuštenim;
Presuđuje da je došlo do povrede ĉlanka 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju;
Presuđuje

(a) da tuţena drţava treba podnositelju zahtjeva isplatiti, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane pravomoćna u skladu s ĉlankom 44. stavkom 2. Konvencije, 1.500,00 EUR (tisuću i pet stotina eura) na ime nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi se mogli zaraĉunati, i 8.000,00 EUR (osam tisuća eura) na ime troškova i izdataka, uz sve poreze koji bi se podnositelju zahtjeva mogli zaraĉunati;

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obiĉna kamata koja je jednaka najniţoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;

4. Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja zahtjeva za praviĉnom naknadom.

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 16. lipnja 2009. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Lawrence Early

Nicolas Bratza

Tajnik

Predsjednik

Translated by: Alkemist European Translation Company

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

FOURTH SECTION

CASE OF RUOTSALAINEN v. FINLAND

(Application no. 13079/03)

JUDGMENT

STRASBOURG

16 June 2009

FINAL

16/09/2009

This judgment may be subject to editorial revision

In the case of Ruotsalainen v. Finland, The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

Nicolas Bratza, President,
Lech Garlicki,
Giovanni Bonello,
Ljiljana Mijović,
Ján Šikuta,
Päivi Hirvelä,
Mihai Poalelungi, judges,
and Lawrence Early, Section Registrar,

Having deliberated in private on 26 May 2009, Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 13079/03) against the Republic of Finland lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Finnish national, Mr Jukka Ruotsalainen (“the applicant”), on 16 April 2003.

2. The applicant, who had been granted legal aid, was represented by Mr M. Talviaro, a lawyer practising in Kokkola. The Finnish Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr Arto Kosonen of the Ministry for Foreign Affairs.

3. The applicant alleged, in particular, that the imposition of a fuel fee debit after he had been fined for petty tax fraud constituted double jeopardy in breach of Article 4 of Protocol No. 7.

4. On 23 August 2005 the President of the Fourth Section decided to give notice of the application to the Government. It was also decided to examine the merits of the application at the same time as its admissibility (Article 29 § 3).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1969 and lives in Lapinlahti.

6. While driving his pickup van on 17 January 2001, the applicant was stopped by the police during a road check. The police discovered a more leniently taxed fuel than diesel oil in the tank of the van.

7. On 26 February 2001 the applicant was fined for petty tax fraud through a summary penal order. The form stated, inter alia:

“Misdemeanour, modus operandi:

Petty tax fraud (motor vehicle tax misdemeanour). [The applicant] used as fuel in his car fuel more leniently taxed than diesel oil without having paid due additional tax (lisävero, tilläggsskatt).

Footnote: he had filled the tank himself.”

The fine amounted to 720 Finnish marks (FIM, or 121 euros (EUR)). The summary penal order indicated that Chapter 29, Article 3, of the Penal Code (rikoslaki, strafflagen; Act no. 769/1990) and sections 20 and 33 of the Motor Vehicle Tax Act (laki moottoriajoneuvoverosta, lagen om skatt på motorfordon; Act no. 722/1966, now repealed) had been applied. As the applicant did not contest the imposition of the fine, it became final on 6 March 2001.

8. In separate proceedings, and having received the applicant’s submission in writing on an unspecified date, on 17 September 2001 the Vehicle Administration (ajoneuvohallintokeskus, fordonsförvaltningscentralen) issued the applicant with a fuel fee debit amounting to FIM 90,000 (equivalent to EUR 15,137) on the ground that his pickup van had been run on more leniently taxed fuel than diesel oil without prior notification to the Vehicle Administration or Customs. The decision indicated that sections 2-7 of the Fuel Fee Act (laki polttoainemaksusta; lagen om bränsleavgift; Act no. 337/1993, now repealed) had been applied. The decision also included instructions on how to appeal against it and how to apply for a reduction of the imposed amount.

9. The applicant lodged both an application for a reduction of the fee and an appeal with a view to having the decision overturned, arguing, inter alia, that the fuel fee should have been claimed at the same time as the summary penal order was issued. As it had not been claimed at that time, it was no longer possible to debit the fuel fee in the light of Article 7 of the Convention.

10. On 10 October 2001 the National Board of Taxes (verohallitus, skattestyrelsen) rejected the application for a reduction of the fee. It reasoned:

“No special reasons provided for by law to grant a reduction have been put forward.”

11. The decision indicated that section 15 of the Fuel Fee Act had been applied. No appeal lay.

12. On 28 August 2002 the Helsinki Administrative Court (hallinto-oikeus, förvaltningsdomstolen), having received the observations of the Tax Ombudsman (veroasiamies, skatteombudet) and the Vehicle Administration and the applicant’s observations in reply, rejected the appeal. It reasoned:

“Section 4 of the Fuel Fee Act provides that a fuel fee (polttoainemaksu, bränsleavgift) is collected for the number of days the vehicle has been continuously located in Finland prior to the noted use, but not for more than 20 days at a time. Section 5 provides that the fuel fee for a pickup van is FIM 1,500 [some EUR 252] per diem. Section 6 provides that if the use of more leniently taxed fuel than diesel oil is discovered in a vehicle in respect of which no prior notice has been given, the fuel fee collected is treble the [normal] amount.

The pickup van owned by Pertti Jukka Tapio Ruotsalainen, [registration no.] KJM-327, has been noted to have been used during the year 2001 using fuel more leniently taxed than diesel oil. Ruotsalainen had not informed the Vehicle Administration or the Customs thereof [in advance]. In the pre-trial investigation and in his writ of appeal he has conceded that he has used incorrect fuel in his vehicle.

The imposition of a fuel fee in an administrative procedure concerns the imposition of a fee comparable to a tax. What is in issue is not the imposition of a criminal punishment or a sanction in lieu.

The imposition of a fuel fee ... is not in breach of the Constitution of Finland or the Convention.

Despite the reasons for the use submitted by Ruotsalainen and despite his financial status, the Vehicle Administration was entitled to impose a fuel fee. The fuel fee amounts to FIM 1,500 per diem, it was to be imposed in respect of 20 days and it was to be trebled. The fuel fee FIM 90,000 has been imposed in accordance with the law. There is no reason to amend the debiting decision.”

13. The decision indicated that sections 1, 3, 7 and 15 of the Fuel Fee Act and Article 7 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention had been applied.

14. The applicant requested leave to appeal, alleging a breach of Article 4 of Protocol No. 7.

15. On 26 February 2003 the Supreme Administrative Court (korkein hallinto-oikeus, högsta förvaltningsdomstolen) refused leave to appeal.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

16. The Finnish system relating to the use as motor fuel of more leniently taxed oil than diesel oil is based on two main elements. First, the owners or users of motor vehicles are obliged to give prior notice to the authorities of their intention to use such fuel as motor fuel, and to pay additional tax (section 20 of the Motor Vehicle Tax Act, which has since been repealed) and/or a fuel fee (section 1 of the Fuel Fee Act as amended by Act no. 234/1998). Second, the authorities ensure compliance with those conditions by means of road checks. Tax evasion or attempted tax evasion was punishable under the Penal Code and failure to comply with the notification obligation was punishable as a motor vehicle tax offence (section 33 of the Motor Vehicle Tax Act).

17. The Fuel Fee Act’s provisions of interest for the present case read:

“Section 2 - Fuel fee

A vehicle referred to in section 1 shall be subject to a fuel fee as a tax corresponding to fuel tax if a more leniently taxed fuel than diesel oil is used in the vehicle. A fuel fee shall not be collected on the fuel contained in the tank of a vehicle when the vehicle is imported. A fuel fee shall, however, be collected if the fuel contained in the tank of the imported vehicle has been made identifiable as provided by virtue of the Excise Duty on Fuels Act (Act no. 948/82). A vehicle in respect of which a notification within the meaning of section 20 of the Motor Vehicle Tax Act has been given for collecting additional tax shall not be subject to a fuel fee during the tax period of the additional tax.

Section 3 - Notification obligation

If a more leniently taxed fuel than diesel oil is used in a vehicle referred to in section 1, the owner or holder of the vehicle shall be obliged to notify the Vehicle Administration of such use before using it. In respect of a vehicle imported to Finland, the notification may also be given to the customs authorities.

Section 4 - Imposition of a fuel fee

A fuel fee shall be collected for the number of days on which, according to a notification, a more leniently taxed fuel than diesel oil is used in a motor vehicle.

If the use of a more leniently taxed fuel than diesel oil is discovered in a vehicle during a time in respect of which no prior notification has been given, a fuel fee shall be collected for the number of days on which the vehicle has been continuously located in Finland prior to the use, but not for more than 20 days at a time. If a fuel fee has been imposed on the vehicle, the time shall be counted from the first day following the previous tax period at the earliest. If the date of importing the vehicle to Finland cannot be established, the fuel fee shall be collected for a minimum of 10 days.

Section 5 – The amount of the fuel fee

The fuel fee for a pickup van is FIM 1,500 [equivalent to EUR 252.28] per diem. ...

Section 6 - Increase of the fuel fee

If the use of a more leniently taxed fuel than diesel oil is discovered in a vehicle in respect of which no prior notification under section 3 has been given, the fuel fee collected shall be three times the normal amount.

Section 7 - Party liable for payment

The fuel fee shall be collected from the person who was the owner of the vehicle at the time when a more leniently taxed fuel than diesel oil was used in the vehicle. If another person holds the vehicle permanently in his or her possession, the fuel fee shall be collected from this holder. ...

...

Section 9 - Establishing the use of fuel

The use of a fuel other than diesel oil shall be presumed if a tank belonging to the fuel system of a vehicle contains a fuel which has been made identifiable pursuant to the legal provisions on light fuel oil. A fuel fee shall be collected irrespective of the amount of such fuel in the vehicle.

...

Section 15 - Tax relief and respite of payment

For particularly weighty reasons the Ministry of Finance may, on application and on conditions set by the Ministry, grant exemption from the payment of a fuel fee, penal interest or arrears, and interest due because of deferral of payment.

The National Board of Taxes shall make a decision on the application referred to in subsection 1 if the sum whose removal or return is requested does not exceed FIM 300,000 [equivalent to EUR 16,818.79]. The Ministry of Finance may, however, take the case up for decision if it is of particular significance.

The National Board of Taxes may, on application, defer the payment of a fuel fee. The provisions on the additional tax on the motor vehicle tax shall apply to the conditions of such deferral. The Ministry of Finance may take a case concerning deferral of payment up for decision. In such cases, the Ministry shall determine the conditions of deferral in its decision concerning the application.

A decision made by virtue of this section shall not be subject to appeal.

Section 16 - Penal provisions

Illegal evasion of a fuel fee, and attempted evasion thereof, are punishable under Chapter 29, Articles 1-3, of the Penal Code.”

18. According to the Government Bill for the enactment of the Fuel Fee Act and amendment of section 6 of the Excise Duty on Fuels Act and section 16 of the Motor Vehicle Tax Act (no. HE 329/1992), the fuel fee is intended to correspond to the fuel tax which would have accrued if diesel oil had been used as fuel in the vehicle.

19. Government Bills nos. HE 329/1992 vp and HE 234/1998 vp note that section 4 of the Fuel Fee Act is based on the presumption that the same fuel is used in the vehicle continuously. Since it is usually impossible to provide evidence of the type of fuel used in the vehicle before it is observed by the authorities, or to provide evidence of the extent to which the vehicle has been used, the imposition of the fuel fee has to be based on the time during which the vehicle has been used in Finland. For reasons of equity, however, the period is restricted to 20 days at a time.

20. With regard to section 15, the Government submitted that in most cases where a tax appeal is pending the National Board of Taxes refuses tax relief. This also concerns the application of section 15 of the Fuel Fee Act. If an application for tax modification has been rejected for this or another reason, the applicant may, notwithstanding the existing decision, file a new modification application with the same authority after the decision on taxation has become final. The Government did not refer to any such decision.

21. The Fuel Fee Act in force at the relevant time was replaced by a new Fuel Fee Act (Act no. 1280/2003, with effect from 1 January 2004, which was not therefore applicable to the present case). Section 3 provides that a fuel fee is imposed for the purpose of preventing the use of a fuel which gives rise to the imposition of a fuel fee, and that the use in vehicles of a fuel which gives rise to the imposition of a fuel fee is prohibited. Section 9 lays down the sums of the fuel fees imposed on different types of cars. Section 10 provides that if a notification has not been made to the competent authority, the fuel fee shall be increased by 30% at most. The fuel fee may also be increased by 50% at most if the use of the fuel which gives rise to imposing the fuel fee is repeated, or doubled at most if the use of the fuel which gives rise to imposing the fuel fee is particularly aggravated.

22. The Government Bill for the enactment of the new Fuel Fee Act (HE 112/2003, p. 7) noted that the use of more leniently taxed fuel led to the issuing of a fuel fee debit and an additional motor vehicle tax and that the aim of this was effectively to prevent the use of fuel other than fuel intended for traffic. Formally, the use of more leniently taxed fuel was not forbidden, but it was subject to fairly severe financial sanctions. The basic structure of the Fuel Fee Act and the Motor Vehicle Tax Act was identical to, for example, the Penal Code, which does not specifically forbid certain unwanted acts but only provides for the consequences of such acts. The only difference was that the sanction applicable to the use of fuels was an administrative sanction collected as a tax. The basic aim of the provisions on additional tax and fuel fee is well established in Finland. The provisions are well-known among motorists and the consequence is that, compared with other countries, more leniently taxed fuel is hardly ever used in road traffic in Finland. The Government Bill considered that the high level of the fuel fee was necessary with regard to the preventive effect of the sanctions system.

23. Chapter 29, Articles 1-3, of the Penal Code provide:

“Article 1 - Tax fraud (Act no. 1228/1997)

A person who

(1) gives a taxation authority false information on a fact that influences the assessment of tax,

(2) files a tax return concealing a fact that influences the assessment of tax,

(3) for the purpose of avoiding tax, fails to observe a duty pertaining to taxation, influencing the assessment of tax, or

(4) acts otherwise fraudulently,

and thereby causes or attempts to cause a tax not to be assessed, a tax to be assessed too low or a tax to be unduly refunded, shall be sentenced for tax fraud to a fine or to imprisonment for at most two years.

Article 2 - Aggravated tax fraud (Act no. 769/1990)

If in the tax fraud

(1) considerable financial benefit is sought or

(2) the offence is committed in a particularly methodical manner and the tax fraud is aggravated also when assessed as a whole, the offender shall be sentenced for aggravated tax fraud to imprisonment for at least four months and at most four years.

Article 3 - Petty tax fraud (Act no. 769/1990)

(1) If the tax fraud, when assessed as a whole, with due consideration to the amount of financial benefit sought and the other circumstances connected with the offence, is to be deemed petty, the offender shall be sentenced for petty tax fraud to a fine.

(2) If a punitive tax increase is deemed a sufficient sanction, the report of, or prosecution or punishment for, petty tax fraud may be waived.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 4 OF PROTOCOL No. 7 TO THE CONVENTION

24. The applicant complained under Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention that he had been punished twice for the same offence.

Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention reads as follows:

“1. No one shall be liable to be tried or punished again in criminal proceedings under the jurisdiction of the same State for an offence for which he has already been finally acquitted or convicted in accordance with the law and penal procedure of that State.

2. The provisions of the preceding paragraph shall not prevent the reopening of the case in accordance with the law and penal procedure of the State concerned if there is evidence of new or newly discovered facts, or if there has been a fundamental defect in the previous proceedings, which could affect the outcome of the case.

3. No derogation from this Article shall be made under Article 15 of the Convention.”

25. The Government contested that argument.

A. Admissibility

26. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ submissions

27. The applicant argued that what was in issue was one single offence or violation of a single object of legal protection. The principal purpose of the fuel fee was to ensure that more leniently taxed fuel than diesel oil was not used in diesel vehicles. The fuel fee alone had no fiscal purpose. He could have used a more leniently taxed fuel by notifying the authorities of such use and by paying a daily fee amounting to some EUR 252. However, it had not been possible to drive the pickup van during a single day such a distance as to make the use of such fuel financially viable. The result of the failure to give prior notice had been that the applicant had been considered to have used more leniently taxed fuel for a period of twenty days although his statement that the use involved one fill-up of the fuel tank had not been proved wrong. The consequences were out of all proportion and unreasonable taking into consideration even the absolute benefit sought through the offence, that is, the difference in price between fuel taxed as diesel oil and more leniently taxed fuel, the reprehensibility and unique nature of the act, the financial position and actions of the offender and other circumstances. The applicant’s application for exemption from payment of the fuel fee or a decrease thereof had been unsuccessful. Although the increased fuel fee was characterised as an administrative sanction, it should be equated with a criminal sanction.

28. The applicant considered that the prohibition on the use of more leniently taxed fuel had technically been in existence even prior to the entry into force in 2004 of the new Fuel Fee Act. The legislation provided for a high fuel fee so as to render the actual use of such fuel impossible. In practice, few notifications were made of the use of more leniently taxed fuel oil in cars and vans. A prohibition on the use of light fuel oil had not even been proposed in the Government Bill for the enactment of the new Fuel Fee Act. It was only added to the Bill during consideration in the Finance Committee (report no. 37/2003 vp). This demonstrated that the State had long held that the notification procedure including sanctions was sufficient to prevent the use of more leniently taxed fuel in diesel vehicles. The applicant took the view that the essential elements of the punishable offence were identical in the provision on petty tax fraud and in the Fuel Fee Act. Likewise, the administrative fuel fee and the penal sanction resulting from petty tax fraud were imposed for one and the same act. Under the wording of sections 3-4 and 6 of the Fuel Fee Act, the fuel fee was imposed for failure to observe the notification obligation. According to the essential elements of tax evasion in the Penal Code, a person who for the purpose of avoiding tax fails to observe a duty pertaining to taxation or influencing the assessment of tax shall be sentenced for tax fraud. The use of the more leniently taxed fuel would have been permissible subject to payment of a daily fee. The increased fuel fee was imposed for failure to submit a prior notification. It was for precisely the same reason, that is failure to observe the notification obligation, that the fine had been imposed. The fuel fee had thus not been imposed because the use of more leniently taxed fuel was prohibited as such. The fact of the fuel fee being imposed irrespective of intent or negligence only served to underscore the citizens’ need for judicial relief and it did not change the essentially criminal nature of the fuel fee. The Fuel Fee Act and the Penal Code had the same structure, a stand which was also taken in the Government Bill for the enactment of the new Fuel Fee Act.

29. The applicant submitted that he had been punished for petty tax fraud on the ground that he had failed to give notification in advance. In practice, the owner or holder of a vehicle cannot be unaware of the type of fuel used in that vehicle. In theory, the fuel tank of a vehicle could be filled with more leniently taxed fuel during unauthorised use. Any occurrence of such a scenario would again only underscore the need of citizens for judicial relief. In the case of Västberga Taxi Aktiebolag and Vulic v. Sweden, no. 36985/97, 23 July 2002) the Court held that the question of whether a tax or tax surcharge could be converted into a prison sentence was not decisive for the classification of an offence as “criminal”. The characterisation in Finland of the current fuel fee as an administrative sanction and the fact that appeals against it were examined by an administrative court had no relevance to the case.

30. The applicant argued that his case was distinguishable from the case of Ponsetti and Chesnel v. France (dec.) (nos. 36855/97 and 41731/98, ECHR 1999‑VI), which involved failure to file tax returns, whereas the present case involved failure to file prior notification. In the former case the tax consequence was based on accounts, that is, the amount of tax actually evaded. In the present case, the amount of tax actually evaded had not been established but it seemed indisputable that the fuel fee significantly exceeded the amount of tax actually evaded. In the case of Ponsetti and Chesnel, interest on arrears and tax surcharge amounted to 40-80%. In the present case, the tax was increased by 300%. The former case involved chronic and repeated failure whereas the present case involved a single instance of failure of short duration. In the former case, the essential elements of tax fraud differed from those of failure to file tax returns in a timely fashion, whereas in the present case the essential elements of tax fraud and failure to notify were the same. Moreover, the acts in the present case were congruous.

31. The Government submitted that the aim of the Fuel Fee Act in force at the relevant time was to ensure that the State would in all circumstances, in respect of diesel vehicles, obtain at least the same amount of tax that accrued from the use of diesel oil instead of the generally available and more leniently taxed light fuel oil. The primary purpose of the legislation was to ensure the use of diesel oil in diesel vehicles. At that time, the legislation did not contain any formal prohibition on the use of more leniently taxed fuel and therefore it was necessary to make the use of such fuel financially less advantageous than the use of diesel oil. This was ensured by providing for a high flat-rate tax (the fuel fee). Although the use of a more leniently taxed fuel was not prohibited, anyone who used such fuel was obliged to give prior notification. The fee was imposed irrespective of whether the person in question defaulted on the notification obligation intentionally or through carelessness since this guaranteed the State’s tax income irrespective of how the conduct of the tax payer was assessed. The amount of the fuel fee depended solely on the vehicle type. Failure to comply with the notification obligation resulted in the fuel fee being collected threefold. Furthermore, a fuel fee could only be reduced in individual cases for particular reasons. Although the increased fuel fee had the nature of an administrative sanction, its main objective was to collect tax revenue and to safeguard the operation of the fuel taxation system. According to the new Fuel Fee Act, the fuel fee was, unlike before, a sanction for a violation of a prohibition laid down in the Act. However, the purpose of the fee remained unchanged, that is, to ensure the proper accrual of tax revenue.

32. The Government submitted that petty tax fraud was an offence under the Penal Code punishable in criminal proceedings by a fine (the amount of the day-fine being dependent on the income and assets of the person concerned). Failure to pay a fine resulted in its being converted to a prison sentence. The increased fuel fee was not a penal sanction but an administrative one, imposed in an administrative procedure and could not, therefore, be equated to a determination of a criminal charge against the applicant. This was also reflected in the new Fuel Fee Act, which contained an express prohibition on the of use light fuel oil. This change to the legislation resulted from the judgment of the European Court of Justice of 27 November 2003 concerning Finland (Case C-185/00: Commission of the European Communities v. Republic of Finland) in which the European Court of Justice deemed that Community legislation obliged Finland to amend its legislation so as to ensure, more efficiently than before, that fuels were used in compliance with fuel directives (see Council Directive 92/81/EEC on the harmonisation of the structures of excise duties on mineral oils and Council Directive 92/82/EEC on the approximation of the rates of excise duties on mineral oils, both replaced by Council Directive 2003/96/EC of 27 October 2003 restructuring the Community framework for the taxation of energy products and electricity). As to the applicant’s view that the prohibition on the use of more leniently taxed fuel had technically been in existence also before the amendment, the Government submitted that it was indeed true that the rate of the fuel fee was so high that its payment was disadvantageous even if the person concerned only had to pay the basic amount. However, in the above-mentioned judgment it had been found that Finland had failed to fulfil its obligations under Community law. Thus, the prohibition on the use of more leniently taxed fuel and the fact that the sanction for using the wrong fuel was severe, have been found to constitute different legal issues. As to the applicant’s submission that the State had long held that the notification procedure inclusive of sanctions was sufficient to prevent the use of more leniently taxed fuel in diesel vehicles, the Government submitted that this was true, and that this fact had also been relied on before the European Court of Justice. However, it did not render the fuel fee a criminal law sanction nor a sanction of a comparable nature, as its aim was specifically to ensure the accrual of tax revenue, primarily by ensuring the use of taxable diesel oil in vehicles and secondarily by corresponding at least to the tax difference between the different fuels.

33. The Government argued that although the increased fuel fee could be considered quite substantial, the essential elements of the acts leading to its imposition on the one hand and to punishment for petty tax fraud on the other differed significantly from each other and did not constitute one and the same act on the following grounds. Firstly, the administrative fuel fee was imposed for using a fuel that was taxed more leniently than diesel oil whereas the criminal sanction for petty tax fraud was imposed for illegal evasion of the fuel fee, the punishable act being failure to comply with the notification obligation laid down in the Fuel Fee Act. Thus, the administrative fuel fee and the criminal sanction for petty tax fraud were imposed for different acts. Secondly, the sanction provided for in the Penal Code always necessitated intent or at least negligence, and petty tax fraud was always intentional and thus essentially involved a subjective element. By contrast, the fuel fee was imposed, irrespective of the degree of intent, on the basis of the mere objective fact that the fuel system of a vehicle contained the wrong fuel. Thirdly, the purpose of the criminal sanction for tax fraud was to constitute a punishment and to express moral reproach for a certain act. The fuel fee did not have a similar purpose of punishment or reproach. It was only intended to ensure the accrual of tax revenue, primarily by ensuring the use of taxable diesel oil in vehicles and secondarily by corresponding at least to the tax difference between the different fuels. Moreover, the higher fuel fee was not intended to be a punishment, but only to ensure that vehicle users gave prior notification if they wanted to use a more leniently taxed fuel. Fourthly, the fuel fee system in force at the relevant time also differed from a punishment in that it made it legally possible for vehicle owners to choose to use a tax-free fuel, to notify the authorities of this and to pay the fuel fee, an option which was not open in respect of acts regulated by criminal law. Fifthly, only a perpetrator or an accomplice comparable with the perpetrator could be sentenced to a sanction under criminal law. Emphasis should be put on the fact that owners or holders of a vehicle had to pay the fuel fee irrespective of whether they used the fuel concerned. Sixthly, an unpaid fine could be converted to imprisonment whereas an unpaid fuel fee could not. Seventhly, criminal cases were examined by general courts whereas cases concerning fuel fees were examined in an administrative procedure, like tax cases, and finally through an appeal to an administrative court.

34. The Government argued that the present case was similar to the case of Ponsetti and Chesnel (cited above) in that the constitutive elements of tax fraud and those of failure to file tax returns within the prescribed period (“the fiscal offence”) were different. The cases were also similar in that tax fraud included the element of “wilfulness” whereas the “fiscal offence” was possible on solely objective grounds. On the other hand, when compared to the aforementioned case, it could be noted that in respect of the fuel fee in the present case, the acts underlying the sanctions were even more clearly composed of different elements than the acts giving rise to a tax penalty, as the fuel fee could, on the conditions mentioned in the foregoing, be imposed even if there had been no intention of tax evasion.

35. Should the Court find it necessary to examine whether any of the exceptions mentioned in Article 4 § 2 of Protocol No. 7 would have been applicable to the said procedures, the Government took the view that none of these exceptions was applicable to the present case.

36. As to the applicant’s view that the structure of the Fuel Fee Act and the Penal Code was the same, it was true that at the relevant time, the Fuel Fee Act did not contain a prohibition on the use of more leniently taxed fuel, in the same way as the Penal Code did not explicitly prohibit the commission of acts that were punishable under it. This common feature was also referred to in the Government Bill (112/2003) for the enactment of the new Fuel Fee Act. However, the purpose of the reference was only to indicate that the fuel fee must be considered an effective means of ensuring the collection of fuel tax or of a corresponding amount of taxes, irrespective of whether the fuel fee was based on a prohibition of use. A further reason for the inclusion of the aforementioned comparison of the Fuel Fee Act with the Penal Code was the case pending before the European Court of Justice. The purpose was only to indicate that the objectives of legislation may be achieved even if not based on a prohibition. Thus, the applicant’s quotation was irrelevant in relation to the present case.

37. The Government argued that, had the applicant notified the use, the question of tax fraud could not have been raised since there would have been no tax evasion. Thus, the applicant’s conduct would not have been reprehensible as required for the application of criminal law sanctions. At the relevant time, it was in accordance with the law to pay the fuel fee and then start using more leniently taxed fuel. Whether this was financially viable was an entirely different issue.

38. The Government reiterated that the administrative fuel fee and the criminal sanction for petty tax fraud were not imposed for similar acts. The fuel fee was imposed for using a fuel that was taxed more leniently than diesel oil. The criminal sanction, by contrast, was imposed for illegal evasion of the fuel fee, the punishable act being the failure to comply with the notification obligation laid down in the Fuel Fee Act. The fact that a criminal sanction could only be imposed on a person who had committed a criminal act, and that the fuel fee was imposed on the owner or holder of the vehicle, was an essential difference between administrative and criminal sanctions. The applicant’s allegation to the effect that in practice the owner or holder of a vehicle cannot be unaware of the type of fuel used in that vehicle, was not true, for example in respect of vehicles owned by employer companies. Furthermore, whether the owner or holder of the vehicle was aware of the type of fuel had essentially different relevance in administrative and criminal proceedings.

39. As to the fact that in the case of Ponsetti and Chesnel the tax consequence imposed was based on tax actually evaded, which was not the case in the present application, the Government submitted that this difference was due to differences in the applicable forms of taxation. The fuel fee was not dependent on income and nor could the amounts of fuel used in individual vehicles be taken into account in the imposition of the fee, for practical reasons.

40. The Government further emphasised that the duration of the reprehensible conduct should not be of relevance considering, in particular, that there could be no evidence of what type of fuel had been used in the vehicle at times other than the moment when the person concerned was caught using the wrong type of fuel.

2. The Court’s assessment

A. Whether the sanctions were criminal in nature

41. The aim of Article 4 § 1 of Protocol No. 7 is to prohibit the repetition of criminal proceedings that have been concluded by a final decision. In the case under consideration two measures were imposed on the applicant in two separate and consecutive sets of proceedings. On 26 February 2001 the applicant was fined in summary penal order proceedings and on 17 September 2001 the applicant was issued with a fuel fee debit in administrative proceedings.

42. The Court reiterates that the legal characterisation of the procedure under national law cannot be the sole criterion of relevance for the applicability of the principle of non bis in idem under Article 4 § 1 of Protocol No. 7. Otherwise, the application of this provision would be left to the discretion of the Contracting States to a degree that might lead to results incompatible with the object and purpose of the Convention (see, most recently, Storbråten v. Norway (dec.), no. 12277/04, ECHR 2007‑... (extracts), with further references). The notion of “penal procedure” in the text of Article 4 of Protocol No. 7 must be interpreted in the light of the general principles concerning the corresponding words “criminal charge” and “penalty” in Articles 6 and 7 of the Convention respectively (see Haarvig v. Norway (dec.), no. 11187/05, 11 December 2007; Rosenquist v. Sweden (dec.), no. 60619/00, 14 September 2004; Manasson v. Sweden (dec.), no. 41265/98, 8 April 2003; Göktan v. France, no. 33402/96, § 48, ECHR 2002-V; Malige v. France, 23 September 1998, § 35, Reports of Judgments and Decisions 1998‑VII; and Nilsson v. Sweden (dec.), no. 73661/01, ECHR 2005‑...).

43. The Court’s established case-law sets out three criteria, commonly known as the “Engel criteria” (see Engel and Others v. the Netherlands, 8 June 1976, Series A no. 22), to be considered in determining whether or not there was a “criminal charge”. The first criterion is the legal classification of the offence under national law, the second is the very nature of the offence and the third is the degree of severity of the penalty that the person concerned risks incurring. The second and third criteria are alternative and not necessarily cumulative. It is enough that the offence in question is by its nature to be regarded as criminal or that the offence renders the person liable to a penalty which by its nature and degree of severity belongs in the general criminal sphere (see Ezeh and Connors v. the United Kingdom [GC], nos. 39665/98 and 40086/98, § 86, ECHR 2003‑X). The relative lack of seriousness of the penalty cannot divest an offence of its inherently criminal character (see Öztürk v. Germany, judgment of 21 February 1984, Series A no. 73, § 54, and Lutz v. Germany, judgment of 25 August 1987, Series A no. 123, § 55). This does not exclude a cumulative approach where separate analysis of each criterion does not make it possible to reach a clear conclusion as to the existence of a criminal charge (see, as recent authorities, Jussila v. Finland [GC], no. 73053/01, §§ 30-31, ECHR 2006‑..., and Ezeh and Connors, cited above, § 82-86).

44. As noted above, first, the applicant was fined in summary penal order proceedings because he had used more leniently taxed fuel than diesel oil in the tank of his vehicle, which constituted petty tax fraud. The proceedings were “criminal” according to the Finnish legal classification. Those proceedings were “criminal” also for the purposes of Article 4 of Protocol No. 7 and consequently the applicant was “finally acquitted or convicted in accordance with the law and penal procedure of [the] State”. The guarantee of Article 4 of Protocol No. 7 comes into play where a new set of proceedings is instituted after the previous acquittal or conviction has acquired the force of res judicata. In this case, the applicant did not appeal against the summary penal order, which therefore became res judicata.

45. Subsequently, the applicant was issued with a fuel fee debit in administrative proceedings. Turning to the first of the Engel criteria, it is apparent that the fuel fee debit was not classified as criminal but as part of the fiscal regime (see paragraph 12 above). This is however not decisive. In this connection, the Court has previously found that the sphere defined in the Finnish legal system as “administrative” embraces certain offences that have a criminal connotation but are too trivial to be governed by criminal law and procedure (see Jussila v. Finland [GC], cited above, § 38).

46. The second criterion, the nature of the offence, is the more important. The Court observes that the relevant provision of the Fuel Fee Act was directed towards all citizens rather than towards a group possessing a special status. The applicant was liable in his capacity as owner or user of a diesel engine vehicle. As to the Government’s argument that the fuel fee debit was intended as pecuniary compensation for damage, the Court is however not so convinced in the circumstances of the present case. It may well be that the fuel fee imposed corresponded to the damage caused, namely loss of revenue. It is however to be noted that the fuel fee collected was trebled. This must in the Court’s view be seen as a punishment to deter re-offending, recognised as a characteristic feature of criminal penalties (see Ezeh, §§ 102 and 105). It may therefore be concluded that the fuel fee debit was imposed by a rule whose purpose was not only compensatory but also deterrent and punitive. The Court considers that this establishes the criminal nature of the offence.

47. In the light of the above considerations the Court concludes that the nature of the offence was such as to bring the issuing of the fuel fee debit on 17 September 2001 within the ambit of “penal procedure” for the purposes of Article 4 of Protocol No. 7.

B. Whether the latter sanction arose from the same facts as the former and whether there was a duplication of proceedings

48. In the case of Sergey Zolotukhin v. Russia [GC] (no. 14939/03, §§ 70-78, 10 February 2009) the Court observed that the body of case-law that had been accumulated throughout the history of application of Article 4 of Protocol No. 7 by the Court demonstrated the existence of several approaches to the question of whether the offences for which an applicant was prosecuted were the same. Seeking to put an end to this legal uncertainty the Court decided to provide a harmonised interpretation of the notion of the “same offences” – the idem element of the non bis in idem principle.

49. In the aforementioned case (§ 82) the Court took the view that Article 4 of Protocol No. 7 must be understood as prohibiting the prosecution or trial of a second “offence” in so far as it arises from identical facts or facts which are substantially the same.

50. Turning to the present case, the Court will examine whether the subsequent issuing of the fuel fee debit arose from the same facts as the fine (idem) and whether there was a duplication of proceedings (bis). The Court notes that the statement of the facts in the decisions by which the “penal procedures” were concluded are an appropriate starting point for its determination of the issue of whether the facts in both proceedings were identical or substantially the same. The Court’s inquiry should therefore focus on those facts which constitute a set of concrete factual circumstances involving the same defendant and inextricably linked in time and space.

51. The Court will begin its analysis of the circumstances in the instant case by reviewing the events of 17 January 2001 and the fine imposed and the fuel fee levied on the applicant. On 26 February 2001 the applicant was fined under Chapter 29, Article 3, of the Penal Code and sections 20 and 33 of the Motor Vehicle Tax Act for petty tax fraud or, more precisely, a motor vehicle tax offence. Although the summary penal order contained only two sentences relevant to the establishment of the facts, it transpires that the fine was issued on the ground that he had used a more leniently taxed fuel than diesel oil in the tank of his van without having paid due additional tax and that he had filled the tank himself (see paragraph 7 above).

52. In the subsequent administrative proceedings the applicant was issued with a fuel fee debit on the ground that his pickup van had been noted to have been used during the year 2001 with fuel more leniently taxed than diesel oil. As he had failed to inform the Vehicle Administration or the Customs of the use in advance, the fuel fee collected was to be trebled. The decision also noted that the applicant had conceded that he had used the wrong fuel in his vehicle.

53. This recapitulation of the events and sanctions demonstrates that since the same conduct on the part of the same defendant and within the same time frame is in issue, the Court is required to verify whether the facts of the offence for which the applicant was fined and those of the offence by reason of which he was issued with a fuel fee debit were identical or substantially the same.

54. The definition of the offences of “tax fraud” and “petty tax fraud” under Chapter 29, Articles 1 and 3, of the Penal Code referred to various types of prohibited conduct (see paragraph 23 above). Each of these elements was in itself sufficient for a finding of guilt. The police must be considered to have based the summary penal order on the fact that the applicant had “otherwise acted fraudulently” and thereby caused or attempted to cause a tax not to be assessed. It was also considered essential that the applicant had filled the tank himself.

55. In the ensuing administrative proceedings the applicant was issued with a fuel fee debit on the ground that his car had been run on more leniently taxed fuel than diesel oil. The fuel fee debit was trebled on the ground that the applicant had not given prior notice of this fact. Although the Administrative Court’s decision noted that the applicant had admitted having used the wrong fuel, the imposition of the fuel fee debit did not require intent on the part of the user of the wrong fuel.

56. To sum up, the facts that gave rise to the summary penal order against the applicant related to the fact that he had used more leniently taxed fuel than diesel oil in his pickup van without having paid additional tax for the use. The fuel fee debit was imposed because the applicant’s pickup van had been run on more leniently taxed fuel than diesel oil and it was then trebled because he had not given prior notice of this fact. This latter factor has above been considered to have amounted to a punishment to deter re-offending. Thus, the facts in the two sets of proceedings hardly differ albeit there was the requirement of intent in the first set of proceedings. The facts of the two offences must, the Court considers, therefore be regarded as substantially the same for the purposes of Article 4 of Protocol No. 7. As the Court has held, the facts of the two offences serve as its sole point of comparison (see Sergey Zolotukhin v. Russia [GC], cited above, § 97). Lastly, the Court notes that the latter proceedings did not fall within the exceptions envisaged by the second paragraph of the said provision.

57. The foregoing considerations are sufficient to enable the Court to conclude that there has accordingly been a violation of Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 OF THE CONVENTION

58. The applicant complained that the failure to comply with the non bis in idem rule also amounted to a violation of Article 6 of the Convention.

59. The Court notes that that principle is embodied solely in Article 4 of Protocol No. 7; the other provisions of the Convention do not guarantee compliance with it either expressly or implicitly (see Ponsetti and Chesnel v. France (dec.), cited above). It follows that this part of the application is incompatible ratione materiae with the provisions of the Convention within the meaning of Article 35 § 3 and must be rejected in accordance with Article 35 § 4.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

60. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

61. Under the head of pecuniary damage the applicant requested that the fuel fee, inclusive of increases and consequences for default, be voided in full and that he be reimbursed for any payments made inclusive of interest and arrears. He did not specify any amounts. Under the head of non-pecuniary damage the applicant claimed EUR 15,000 for suffering and distress. This amount represented EUR 3,000 for each year subsequent to the imposition of the fuel fee.

62. The Government considered that the costs relating to the fine amounting to FIM 729 (EUR 121) could be reimbursed and that the applicant should be awarded reasonable compensation for non-pecuniary damage not exceeding EUR 1,000.

63. The Court notes that the applicant has not claimed reimbursement of the fine amounting to EUR 121. Nor has he shown that he has paid the trebled fuel fee and it therefore rejects this claim. On the other hand, the Court awards the applicant EUR 1,500 in respect of non-pecuniary damage.

B. Costs and expenses

64. The applicant claimed EUR 13,733.60 for the costs and expenses incurred before the Court.

65. The Government considered the total of 46.6 hours’ work (at a rate of EUR 200 plus VAT per hour) excessive. Also, the applicant had not submitted any invoice concerning the costs of translations. The award under this head should not exceed EUR 4,500 (inclusive of VAT).

66. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and were reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the information in its possession, the above criteria and the legal aid granted by the Council of Europe, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 8,000 (inclusive of VAT) for the proceedings before the Court.

C. Default interest

67. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the complaint concerning Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention;

3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 1,500 (one thousand five hundred euros) in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable, and EUR 8,000 (eight thousand euros) in respect of costs and expenses, plus any tax that may be chargeable to the applicant;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

4. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 16 June 2009, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Lawrence Early Nicolas Bratza
Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P7-4 | DIC | A. i B. protiv Norveške

Na presudu se poziva u obrazloženju presude Kž1 186/2018 od 20.04.2018. godine Apelacionog suda u Nišu. Presudom se delimično usvaja žalba branioca optuženog i preinačuje se presuda Osnovnog suda u Nišu 4K.786/2016 od 07.11.2017. godine.

Ispitujući da li u konkretnom slučaju postoji identitet kaznenih dela za koja je optuženi oglašen krivim u prekršajnom i krivičnom postupku, ovaj sud je pošao od utvrđenih kriterijuma Evropskog suda za lјudska prava kojima se zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ono proizilazi iz istovetnih činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna odluka. U konkretnom slučaju optuženi preduzeće i vlasnik u prekršajnom postupku oglašeni su krivim zato što nisu obračunali PDV po izdatom računu dok je u krivičnom postupku optuženi oglašen krivim što kao osnivač i odgovorno lice preduzeća u nameri da delimično izbegne plaćanje poreza na dodatu vrednost preduzeća prikrio činjenice koje su od uticaja za utvrđivanje ovog poreza tako što je izdao račune drugom preduzeću bez obračuna PDV-a sa lažnom napomenom da je promet oslobođen PDV-a po čl.6. Zakona o PDV-u, iako je znao da je nepomena neistinita i da je bio dužan da navedeni promet obračuna. Iz navedenog proizilazi da radnja koja predstavlјa prekršaj iz čl.60. st.1. tač.12. i st.2. Zakona o porezu na dodatu vrednost i radnja koja predstavlјa radnju krivičnog dela poreska utaja iz čl.229. st.1. KZ nisu iste a iz zakonskog opisa prekršaja ne proizilazi da je namera izbegavanja plaćanja poreskih obaveza bitan element prekršaja, kao kod krivičnog dela poreska utaja,pri čemu prekršajni sud svojom izrekom nije proširio činjenični opis prekršaja niti je obuhvatio subjektivni element navedenog krivičnog dela za koje je optuženi u ovom postupku oglašen krivim. Istitujući treći kriterijum - dvostrukost postupka (bis), ovaj sud je primenjujući kriterijume i standarde iz presude Velikog veća Evropskog suda za lјudska prava iz predmeta A. i B. protiv Norveške od 15.11.2016. godine (broj predstavke 24130/11 i 29758/11) na konkretan predmet, našao da nema povrede načela ne bis in idem.

Presuda Apelacionog suda u Nišu je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P7-4 | DIC | Maresti protiv Hrvatske

Presuda se navodi u rešenju Kž1 Po1 22/17 od 13.12.2017. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojim se usvajaju žalbe branilaca i ukida se presuda Posebnog odelјenja Višeg suda u Beogradu K.Po1 br.36/15 od 17.03.2017. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Po oceni Apelacionog suda u Beogradu, Posebnog odelјenja, razlozi koje prvostepeni sud daje za svoj zaklјučak da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi načela “Ne bis in idem”, za sada se ne mogu prihvatiti. Najpre, ne može se prihvatiti stav prvostepenog suda da se načelo “Ne bis in idem” odnosi isklјučivo na prethodno okončan krivični postupak, pri čemu je posebno nejasno pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 17 stav 3 Zakonika o krivičnom postupku. Krivično-procesni princip “Ne bis in idem” definisan je članom 6 stav 1 Zakonika o krivičnom postupku, kojim je propisano da niko ne može da bude gonjen i kažnjen za krivično delo za koje je pravnosnažnom presudom oslobođen ili osuđen ili je za to delo postupak protiv njega pravnosnažno obustavlјen ili optužba pravnosnažno odbijena.

Evropski sud za lјudska prava je u standardima iskazanim u presudi Zolotukin protiv Rusije (Zolothukin v. Russia, 14939/03 od 10.02.2009. godine), uveo pojam materijalnog identiteta dela za razliku od prethodno prihvaćenih identiteta kvalifikacije i identiteta zaštićenih dobara. Materijalni identitet postoji kada se radi o istom događaju na osnovu činjenično utemelјenog pristupa, to jest član 4 Protokola 7 Evropske konvencije o zaštiti lјudskih prava mora se shvatiti na način da zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ona proizlazi iz istovetnih činjenica ili činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna osuđujuća ili oslobađajuća presuda, koji stav je Evropski sud za lјudska prava u nekoliko predmeta potvrdio – Maresti protiv Hrvatske (55759/07 od 29. juna 2009. godine), Muslija protiv BiH (Muslia v. Bosnia and Herzegovina 32042/11 od 14.01.2014. godine), Milenković protiv Srbije (Milenkovic v. Serbia, 50124/13 od 01.03.2016. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P7-4 | DIC | Milenković protiv Srbije

Presuda je povezana preko primenjenog načela "non bis in idem" sa zahtevom za zaštitu zakonitosti Republičkog javnog tužilaštva KTZ. br. 1306/20 od 23.11.2020. godine, protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 210/20 od 25.06.2020 godine, Zbog povrede odredaba člana 438 stav 1 tačka 1 ZKP u vezi člana 4 ZKP i bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438 stav 2 ZKP.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br.741715 od 20.12.2019 godine optuženi AA oglašen je krivim da je izvršio krivično delo neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246 stav 1 KZ, i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4. godine u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.07.2010. godine do 30.03.2011.godine.

U postupku odlučivanja po podnetim žalbama, Apelacioni sud u Beogradu presudom Kž1 210/20 od 25.06.2020 godine usvojio je žalbu okrivlјenog AA i njegovog branioca i preinačio presudu Višeg suda u Beogradu 7K br.741/15 od 20.12.2020 godine tako što je na osnovu člana 422 tačka 2 ZKP odbio optužbu protiv okrivlјenog. U obrazloženju presude navodi se da je presudom Prekšajnog suda u Beogradu, Odelјenje suda u Barajevu Šr.br. 198-23361/10 od 03.8.2015. godine, okrivlјeni AA oglašen krivim za prekršaj iz člana 292 stav1. tačka 3 Carinskog zakona. te kako se navedena presuda Prekršajnog suda tako i prvostepena krivična presuda odnose na istog okrivlјenog , na tačno isti događaj i iste radnje, odnosno u konkretnom slučaju se radi o identičnom činjeničnom opisu prekršaja i radnje izvršenja krivičnog dela , u kom smislu bi kažnjavanjem okrivlјenog u krivičnom postupku bilo povređeno načelo ne bis in idem iz člana 4 ZKP, jer bi došlo do ponavlјanja svojstva okrivlјenog, te je navedena presuda Prekršajnog suda po svojoj snazi res iudicata, u kom smislu ima mesta primeni člana 422 tač. 2 ZKP, te je doneo presudu kojom se optužba odbija jer se radi o presuđenoj stvari.

Zahtev za zaštitu zakonsti dostupan je u javnoj bazi tužilačke prakse ovde

Član P7-4 | DIC | Muslija protiv Bosne i Hercegovine

Član P7-4 | DIC | Sergej Zolotukhin protiv Rusije

Presuda se navodi u presudi Kž3 17/2019 od 28.11 2019. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojom se delimično usvaja žalba zajedničkog branioca okrivlјenih AA i BB i preinačava se presuda Višeg suda u Kragujevcu Kž1-159/19 od 16.07.2019. godine, samo u pogledu odluke o kazni dok se u ostalom delu žalba odbiaj kao neosnovana i presuda potvrđuje.

Apelacioni sud je cenio žalbene navode zajedničkog branioca okrivlјenih da drugostepeni sud prilikom odlučivanja nije razmatrao, niti poštovao pravilo ne bis in idem niti stav Evropskog suda za lјudska prava, kao ni odluke Ustavnog suda Republike Srbije po tom pitanju, iako je bio upoznat sa činjenicom da se pred Osnovnim sudom u Kragujevcu povodom identičnog činjeničnog stanja, istog događaja, među istim učesnicima postupka, kao okrivlјenih, oštećenih i istim svedocima, i sa istim opisom po optužnim aktima Osnovnog javnog tužioca u Kragujevcu vode dva krivična postupka i to jedan postupak radi ugrožavanja sigurnosti iz čl. 138. st. 1 KZ i krivični postupak 9K.8/19 zbog krivičnog dela nasilničko ponašanje i da je bio dužan da obrati posebnu pažnju i razluči po tzv. testu dovolјno uske povezanosti u sadržinskom i vremenskom smislu da li različiti postupci koji se vode protiv okrivlјenih u suštini predstavlјaju usklađenu celinu, između kojih postoji dovolјno bliska veza u sadržini i vremenu, zbog koje njihovo paralelno vođenje i kažnjavanje nije u suprotnosti sa načelom ne bis in idem, a iz istog činjeničnog stanja povodom događaja koji se po navodima odbrane nikad nije ni dogodio, pokrenuta tri krivična postupka što je suprotno navedenom pravilu i odredbama Zakonika o krivičnom postupku.

Apelacioni sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava (presuda Sergej Zolotukhin…. protiv Rusije) koja prihvata mogućnost da je izricanje različitih sankcija od strane različitih organa koje se odnose na isto ponašanje u određenoj meri dopušteno na osnovu čl. 4 Protokola 7. uz Evropsku konvenciju za zaštitu lјudskih prava i osnovnih sloboda, bez obzira na postojanje odluke koja ima svojstvo res judicata. Evropski sud je zaklјučio da treba ostaviti mogućnost državi da legitimno izabere komplementarne odgovore na društveno nerihvatlјivo ponašanje putem različitih postupaka koji čine povezanu celinu, kako bi se rešili različiti aspekti određenog društvenog problema, pod uslovom, da ukupnost tih pravnih odgovora ne predstavlјa prekomeran teret za pojedinca na kojeg se odnose, pri tome vodeći računa za uspostavlјanje pravične ravnoteže između zaštite interesa pojedinca koji je zaštićen načelom ne bis in idem, sa jedne strane i interesa javnog interesa da se uspostavi potpuni regulatorni pristup u predmetnom području s druge strane, kao i da bi preširoko tumačenje načela ne bis in idem bilo štetno u zaštiti temelјnih društvenih vrednosti i protivno svrsi koja se ostvaruje u svakom pojedinačnom kaznenom postupku.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P7-4 | DIC | Sergej Zolotukhin protiv Rusije