Analiza slučaja pred Evropskim sudom za ljudska prava
Evropska Konvencija o ljudskim pravima
Praktični vodič za primenu Evropske konvencije o ljudskim pravima
Priručnici i vodiči kroz praksu Evropskog suda za ljudska prava
Evropski sud za ljudska prava u 50 pitanja
Glosar Evropske Konvencije o ljudskim pravima
Nacionalna mreža sudija i tužilaca za primenu standarda Evropskog suda za ljudska prava
Preuzmite presudu u pdf formatu
EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA
VELIKO VIJEĆE
PREDMET N.D. I N.T. protiv ŠPANJOLSKE
(Zahtjevi br. 8675/15 i 8697/15)
PRESUDA
Članak 4. stavak 4. • Zabrana kolektivnog protjerivanja stranaca • Neposredno i prisilno vraćanje stranaca s kopnene granice nakon pokušaja velikog broja migranata da je prijeđu neovlašteno i u skupini • Ne postoji razlika između odbijanja ulaska i protjerivanja stranaca za potrebe primjenjivosti članka 4. stavka 4. • Dostupnost stvarnog i djelotvornog pristupa sredstvima zakonitog ulaska koja omogućavaju zahtijevanje zaštite na temelju članka 3. • Nepostojanje uvjerljivih razloga za nekorištenje službenih postupaka ulaska, a koji razlozi bi se temeljili na objektivnim činjenicama za koje je tužena država odgovorna • Nedostatak pojedinačnih odluka o udaljavanju posljedica je vlastitog ponašanja podnositelja zahtjeva
STRASBOURG
13. veljače 2020.
Ova je presuda konačna, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.
U predmetu N.D. i N.T. protiv Španjolske, Europski sud za ljudska prava, zasjedajući u Velikom vijeću u sastavu:
Linos-Alexandre Sicilianos, predsjednik,
Angelika Nußberger,
Robert Spano,
Vincent A. De Gaetano,
Ganna Yudkivska,
André Potocki,
Aleš Pejchal,
Faris Vehabović,
Mārtiņš Mits,
Armen Harutyunyan,
Gabriele Kucsko-Stadlmayer,
Pauliine Koskelo,
Marko Bošnjak,
Tim Eicke,
Lәtif Hüseynov,
Lado Chanturia,
María Elósegui, suci,
i Johan Callewaert, zamjenik tajnika Velikog vijeća,
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 26. rujna 2018., 3. srpnja i 5. prosinca 2019., donosi sljedeću presudu koja je usvojena posljednje navedenog datuma:
POSTUPAK
Pred sudom su nastupili:
– za podnositelje zahtjeva
g.C. GERICKE,
g. G. BOYE, odvjetnici,
gđa I. ELBAL,
gđa H. HAKIKI,
g. W. KALECK
gđa R. MORENO, savjetnici;
– za Vladu
g. R.-A. LEÓN CAVERO, zastupnik,
g. F. DE A., SANZ GANDASEGUI,
g. A. BREZMES MARTÍNEZ DE VILLAREAL, zamjenici zastupnika,
g. M. MONTOBBIO, stalni predstavnik Španjolske pri Vijeću Europe
g. F. CORIA RICO,
g. J. RUEDA JIMÉNEZ,
g. L. TARÍN MARTÍN,
g. J. VALTERRA DE SIMÓN, savjetnici;
– za povjerenika Vijeća Europe za ljudska prava
gđa D. MIJATOVIĆ, povjerenica,
gđa F. KEMPF,
gđa A. WEBER, savjetnice;
– za Ured Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice
gđa G. O’HARA, direktorica, odjel za međunarodnu zaštitu,
gđa M. GARCÍA,
g. R. WANIGASEKARA, savjetnici.
Sud je saslušao obraćanja g. Leóna Cavera, g. Gerickea, g. Boyea, gđe Mijatović i gđe O’Hare, te odgovore g. Leóna Cavera, g. Gerickea, g. Boyea i gđe O’Hare na pitanja sudaca.
ČINJENICE
I. POZADINA PREDMETA
II. OKOLNOSTI PREDMETA
A. Okolnosti iz kojih proizlazi predmet
B. Događaji od dana 13. kolovoza 2014.
C. Naknadni ulazak podnositelja zahtjeva u Španjolsku
I. DOMAĆE PRAVO I PRAKSA
A. Organski zakon 4/2000 od 11. siječnja 2000. godine o pravima i slobodama stranaca u Španjolskoj i njihovoj društvenoj integraciji („LOEX“)
„1. Stranci koji žele ući u Španjolsku to moraju učiniti na ovlaštenim graničnim prijelazima. Moraju posjedovati putovnicu ili putnu ispravu kojom dokazuju svoj identitet i koja se prihvaća u tu svrhu prema međunarodnim konvencijama kojih je Španjolska stranka, te ne smiju imati izrečenu izričitu zabranu ulaska. Moraju predočiti i dokumente propisane provedbenim uredbama [ovog Zakona] u kojima se objašnjavaju svrha i uvjeti njihova boravka, te moraju pružiti dokaz da imaju dovoljno sredstava za očekivano trajanje boravka u Španjolskoj ili da imaju način za zakonito pribavljanje tih sredstava.
...
3. Prethodni stavci ne primjenjuju se na strance koji zahtijevaju pravo azila prilikom ulaska u Španjolsku. Po tim zahtjevima postupa se prema posebnom zakonodavstvu o azilu.“
„1. Vize se traže i izdaju u španjolskim diplomatskim predstavništvima i konzulatima, osim u iznimnim okolnostima utvrđenim propisima ili u slučajevima kada je španjolska država, u skladu sa zakonodavstvom Zajednice u tom području, sklopila sporazum o zastupanju s drugom državom članicom Europske unije koji se odnosi na tranzitne ili boravišne vize.
...”
„...
3. Izrada spisa o protjerivanju nije potrebna za udaljavanje stranaca koji
...
(b) pokušaju nezakonito ući u zemlju;
...”
„...
2. U svim slučajevima, kada dotični stranac nije u Španjolskoj, može podnijeti odgovarajuće žalbe u upravnim ili sudskim postupcima putem diplomatskog ili konzularnog predstavništva, koje će ih proslijediti nadležnim tijelima.“
„1. Stranci koji se pokušavaju probiti kroz objekte za sprječavanje prelaska kako bi neovlašteno prešli granicu i čija se prisutnost otkrije unutar teritorijalnih crta razgraničenja Ceute ili Melille mogu biti vraćeni kako bi se spriječio njihov nezakonit ulazak u Španjolsku.
2. Njihovo se vraćanje u svim slučajevima obavlja u skladu s međunarodnim pravilima o ljudskim pravima i međunarodnoj zaštiti koje je Španjolska priznala.
3. Zahtjevi za međunarodnu zaštitu podnose se na mjestima predviđenim za tu svrhu na graničnim prijelazima; postupak mora biti u skladu s utvrđenim standardima povezanim s međunarodnom zaštitom.“
B. Zakon 12/2009 od 30. listopada 2009. godine o azilu i supsidijarnoj zaštiti
Članak 21. – Zahtjevi podneseni na graničnom prijelazu
„1. Ako osoba koja ne ispunjava uvjete za ulazak u Španjolsku podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu na graničnom prijelazu, ministar unutarnjih poslova može obrazloženom odlukom proglasiti zahtjev nedopuštenim ako taj zahtjev spada u jednu od kategorija iz članka 20. stavka 1. U svakom slučaju, odluka se dostavlja dotičnoj osobi u roku od najviše četiri dana od podnošenja zahtjeva.
...”
Članak 38. – Zahtjevi za međunarodnu zaštitu u veleposlanstvima i konzulatima
„Kako bi ispitali zahtjeve podnesene izvan zemlje, i pod uvjetom da podnositelj zahtjeva nije državljanin države u kojoj se nalazi diplomatsko predstavništvo i da postoji rizik za njegov tjelesni integritet, veleposlanici Španjolske mogu olakšati premještaj jednog ili više tražitelja azila u Španjolsku u svrhu podnošenja zahtjeva za azil u skladu s postupkom utvrđenim ovim Zakonom.
Provedbenim odredbama ovog Zakona izričito se utvrđuju uvjeti pristupa veleposlanstvima i konzulatima za osobe koje traže međunarodnu zaštitu i postupak procjene potrebe za njihovim premještajem u Španjolsku.“
C. Kraljevska uredba 203/1995 od 10. veljače 1995. godine (provedbena uredba za Zakon o azilu)
Članak 4. – Mjesto podnošenja zahtjeva
„1. Stranci koji traže azil u Španjolskoj podnose zahtjev kod jednog od sljedećih subjekata:
(a) Ured za azil i izbjeglice;
(b) granični prijelazi za ulazak na španjolsko državno područje;
(c) Uredi za strance;
(d) pokrajinske ili okružne policijske postaje određene ministarskom odlukom; (e) diplomatska predstavništva ili konzulati Španjolske u inozemstvu.
2. Ako predstavnik UNHCR-a u Španjolskoj podnese zahtjev španjolskoj Vladi za hitan prihvat jedne ili više izbjeglica na koje se odnosi UNHCR-a koje su izložene visokom riziku u trećoj zemlji, Ministarstvo vanjskih poslova, putem diplomatskog predstavništva ili konzulata Španjolske ili druge zemlje ... izdat će vize ... kako bi olakšalo premještaj dotičnih osoba u Španjolsku u skladu s člankom 16. i člankom 29. stavkom 4. ove uredbe.“
Članak 16. – Premještaj tražitelja azila u Španjolsku
„Ako je dotična osoba izložena riziku i podnijela je zahtjev iz treće zemlje putem diplomatskog predstavništva ili konzulata ili u okolnostima predviđenim u članku 4. stavku 2., Ured za azil i izbjeglice može predmet uputiti Međuministarskom odboru za azil i izbjeglice radi odobrenja premještaja osobe u Španjolsku do ispitivanja spisa, nakon izdavanja odgovarajuće vize, propusnice ili odobrenja za ulazak, koji će se hitno obraditi.
2. Ured za azil i izbjeglice o odobrenju Međuministarskog odbora obavještava Ministarstvo vanjskih poslova i Ravnateljstvo policije, koja obavještava nadležni granični prijelaz.
3. Tražitelj azila čiji je premještaj u Španjolsku odobren zbog rizika kojima je izložen bit će obaviješten o svojim pravima na temelju 2. dijela poglavlja I. ove uredbe. Ta prava može ostvariti u razdoblju od najviše mjesec dana od ulaska na španjolsko državno područje.
4. Nadležno tijelo Ministarstva za socijalna pitanja usvojit će odgovarajuće mjere za prihvat tražitelja azila od strane određenih javnih ili privatnih ustanova.“
Članak 24. – Opća pravila za obradu zahtjeva
„1. Zainteresirana stranka može podnijeti onu dokumentaciju i dodatne informacije koje smatra prikladnima te formulirati navode koje smatra nužnima u prilog svom zahtjevu u bilo kojem trenutku tijekom obrade predmetaod strane Ureda za azil i izbjeglice. Te se radnje moraju provjeriti prije rasprave koja prethodi slanju predmeta Međuministarskom odboru za azil i izbjeglice, u skladu s člankom 6. Zakona 5/1984, kojim se uređuje pravo na azil i status izbjeglice.
2. Ured za azil i izbjeglice može od tijela državne uprave ili od bilo kojeg drugog javnog tijela zahtijevati ona izvješća koja smatra prikladnima.
3. Isto tako, izvješća UNHCR-a i pravno priznatih udruga koje pružaju savjete i pomoć izbjeglicama uključuju se u spis prema potrebi.
4. Najduže razdoblje za obradu predmeta je šest mjeseci. Ako nakon isteka tog razdoblja nije donesena odluka o zahtjevu za azil, može se smatrati da je zahtjev odbačen, ne dovodeći u pitanje obvezu upravnih tijela da donesu izričitu odluku. U slučajevima kada zahtjev obrađuje diplomatsko ili konzularno predstavništvo, šestomjesečno razdoblje počinje teći od dana kada je Ured za azil i izbjeglice primio zahtjev.
5. Ako se postupak zaustavi zbog razloga koji se mogu pripisati tražitelju azila, Ured za azil i izbjeglice obavijestit će tražitelja da će rok za postupak isteći nakon tri mjeseca. Ako to razdoblje istekne, a predmetni pojedinac ne poduzme potrebne radnje za ponovno aktiviranje postupka, postupak se obustavlja, a zainteresiranoj stranci dostavlja se obavijest na njezinu posljednju poznatu adresu.“
Članak 29. – Učinci odobravanja azila
„...
4. Ako je podnositelj zahtjeva podnio svoj zahtjev u španjolskom diplomatskom ili konzularnom predstavništvu, ti subjekti izdaju vizu ili odobrenje za ulazak potrebne za njegovo putovanje u Španjolsku, zajedno s putnom ispravom ako je to potrebno, kako je predviđeno člankom 16.“
D. Kraljevska uredba 557/2011 od 20. travnja 2011. godine (provedbena uredba za LOEX)
Članak 1. – Ulazak putem službenih graničnih prijelaza
„1. Ne dovodeći u pitanje odredbe međunarodnih konvencija kojih je Španjolska stranka, stranci koji žele ući na španjolsko državno područje to moraju učiniti putem službenih graničnih prijelaza. Moraju posjedovati valjanu putovnicu ili putnu ispravu kojom dokazuju svoj identitet i koja se prihvaća u tu svrhu te, ako je to potrebno, valjanu vizu. Ne smiju imati izrečenu izričitu zabranu ulaska. Moraju predočiti i dokumente propisane ovom uredbom u kojima se objašnjavaju svrha i uvjeti njihova ulaska i boravka, te moraju pružiti dokaz da imaju dovoljno sredstava za očekivano trajanje boravka u Španjolskoj ili, prema potrebi, da imaju način za zakonito pribavljanje tih sredstava.
...”
Članak 4. – Uvjeti
„1. Ulazak stranih državljana na španjolsko državno područje podliježe ispunjavanju sljedećih uvjeta.
(a) Moraju posjedovati putovnicu ili putne isprave iz sljedećeg članka.
(b) Moraju posjedovati odgovarajuću vizu u skladu s člankom 7.
(c) [Moraju predočiti] popratne dokumente koji se odnose na svrhu i uvjete njihova ulaska i boravka, u skladu s člankom 8.
(d) [Moraju pružiti] jamstvo, prema potrebi, da imaju dovoljno sredstava za život za očekivano trajanje boravka u Španjolskoj ili da imaju način za pribavljanje tih sredstava, te da imaju dovoljno sredstava za putovanje u drugu zemlju ili povratak u zemlju iz koje su došli, u skladu s člankom 9.
(e) Moraju predočiti, prema potrebi, zdravstvene potvrde iz članka 10.
(f) Ne smiju imati izrečenu zabranu ulaska u smislu članka 11.
(g) Ne smiju predstavljati opasnost za javno zdravlje, javni red, nacionalnu sigurnost ili međunarodne odnose Španjolske ili odnose drugih država s kojima je Španjolska povezana nekom konvencijom u tu svrhu.
2. Ured glavnog povjerenika za strance i granice (Comisaría General de Extranjería y Fronteras) može dati dozvolu za ulazak u Španjolsku strancima koji ne ispunjavaju uvjete iz prethodnog stavka ako je to opravdano na temelju iznimnih humanitarnih razloga ili razloga od javnog interesa ili radi poštovanja obveza koje je Španjolska preuzela.“
Članak 23. – Udaljavanje
„1. U skladu s člankom 58. stavkom 3. LOEX-a, izrada spisa o protjerivanju nije nužna … za udaljavanje stranaca u sljedećim okolnostima.
...
(b) Osobe koje pokušaju nezakonito ući u zemlju. Smatrat će se da stranci koji se presretnu na granici ili u blizini granice spadaju u ovu kategoriju.
2. U slučajevima obuhvaćenim prethodnom točkom (b), pripadnici obalnih i graničnih sigurnosnih snaga koji uhvate stranca koji pokušava neovlašteno ući u Španjolsku odmah će ga odvesti u policijsku postaju s ciljem utvrđivanja njegova identiteta i, prema potrebi, udaljavanja.
3. U svim slučajevima obuhvaćenim stavkom 1., stranci u odnosu na koje se poduzimaju koraci u svrhu donošenja naloga o udaljavanju imaju pravo na pomoć odvjetnika i prevoditelja ako ne razumiju ili ne govore službene jezike koji se koriste. Ta će pomoć biti besplatna ako dotična osoba nema potrebna financijska sredstva …“
E. Protokol za aktivnosti granične kontrole Guardia Civila od 26. veljače 2014. godine (primjenjiv u relevantno vrijeme), kojim je uveden izraz „operativna granica“
„Kod ovog sustava ograda postoji objektivna potreba da se utvrdi kada nezakonit ulazak nije izvršen, a kada se dogodio. Zbog toga je potrebno odrediti crtu koja razgraničava državno područje, isključivo za potrebe pravila kojima se uređuju pitanja povezana sa strancima; ta crta ima fizički oblik predmetne ograde. Prema tome, kada tijela za provedbu zakona zadužena za kontrolu granice suzbiju i odbiju pokušaje migranata da nezakonito prijeđu tu crtu, ne smatra se da je došlo do stvarnog nezakonitog ulaska. Smatra se da je ulazak izvršen samo ako se migrant probio preko navedene unutarnje ograde, čime je ušao na državno područje i došao u područje primjene pravila kojima se uređuju pitanja povezana sa strancima …“
F. Okružnica svim španjolskim veleposlanicima
„Zakon 12/2009 od 30. listopada 2009. godine o azilu i supsidijarnoj zaštiti, objavljen u Službenom listu u subotu 31. listopada 2009. godine …
[Članak 38. tog Zakona odnosi se na ‘osobe koje podnose zahtjev za međunarodnu zaštitu u veleposlanstvima i konzulatima’]
...
Ključni dijelovi tog članka su sljedeći:
(1) Taj članak nije primjenjiv ako je dotična osoba državljanin zemlje u kojoj se nalazi diplomatsko predstavništvo.
(2) Osim toga, njezin tjelesni integritet mora biti ugrožen zbog uzroka povezanih s područjem primjene Zakona (azil ili supsidijarna zaštita).
(3) Zadaća je španjolskih veleposlanika (ali ni pod kojim uvjetima konzula) ‘olakšati [prema potrebi] premještaj jednog ili više tražitelja azila u Španjolsku’ isključivo u svrhu ‘podnošenja zahtjeva za azil u skladu s postupkom utvrđenim ovim Zakonom’, odnosno u Španjolskoj. Tu ovlast imaju samo veleposlanici.
U svim slučajevima, ni veleposlanici ni konzuli nisu zakonom ovlašteni donijeti odluku o zahtjevima za azil ili zaštitu, a pogotovo ne obavijestiti Španjolsku o takvim zahtjevima. To je ključno. Ako bi se takva odluka donijela, španjolska država bila bi dužna pružiti [tražitelju azila] pravnu pomoć i zaštitu [uključujući zaštitu od prisilnog vraćanja iz zemlje] i udovoljiti njegovim potrebama (u pogledu hrane i stanovanja), među ostalim i zdravstvenim potrebama; to nije predviđeno člankom 38.
Stoga činjenica da netko nastoji podnijeti zahtjev za azil veleposlanstvu ili konzulatu ni u kojem slučaju ne podrazumijeva pokretanje postupka za mogući prihvat.
To ne sprječava veleposlanika, ako je utvrdio da su gore navedeni uvjeti ispunjeni u određenom slučaju, da potvrdi stvarno državljanstvo [dotične osobe] i provjeri je li njezina fizička sigurnost ugrožena na gore opisan način. Potrebno je uložiti sve napore za prikupljanje što je moguće više podataka i sastavljanje cjelovite dokumentacije o predmetu i navodima potencijalnog podnositelja zahtjeva za azil ili zaštitu. Ti podaci i evidencija šalju se Upravi za konzularna pitanja i migracije kako bi ih nadzorno tijelo moglo uzeti u obzir, ocijeniti ih i donijeti odluku.
Ukratko, ako veleposlanik pri izvršavanju svojih dužnosti smatra da ‘postoji rizik za tjelesni integritet [tražitelja azila]’, može osigurati premještaj te osobe u Španjolsku (to može podrazumijevati izdavanje vize i jednosmjerne zrakoplovne karte za Španjolsku, uz prethodno odobrenje Ministarstva).
Drugim stavkom članka 38. predviđeno je donošenje provedbene uredbe koju će zajednički izraditi ministarstva unutarnjih poslova, pravosuđa i vanjskih poslova. Tom će uredbom biti utvrđen postupak kojim će se veleposlanicima omogućiti da ocjenjuju pitanje mogućeg premještaja u Španjolsku.
U pogledu postupaka koji su već u tijeku, prvom prijelaznom odredbom predviđena je, ako je to relevantno, primjena pravila koja su bila na snazi prije stupanja na snagu novog Zakona (koji se primjenjuje od danas, 20. studenog 2009. godine). Za nove slučajeve, i sve dok na snagu ne stupi provedbena uredba za Zakon iz drugog stavka članka 38., trebali biste slijediti upute navedene u ovoj okružnici.
...
Madrid, 20. studenog 2009.“.
G. Ured španjolskog pučkog pravobranitelja
„U pogledu pitanja treba li graničnu zonu smatrati španjolskim državnim područjem i, u skladu s tim, pitanja koja se pravila na nju primjenjuju, [može se ustvrditi, u] svjetlu različitih konvencija potpisanih tijekom devetnaestog stoljeća između Španjolske i Maroka kojima su određena ograničenja nadležnosti autonomnog grada Melille, da je zona izgrađena … na španjolskom državnom području, da Španjolska ima potpuno vlasništvo [nad predmetnim područjem] i da ga kontroliraju španjolska tijela za provedbu zakona. Stoga nije na španjolskim upravnim tijelima da određuju gdje bi se trebalo početi primjenjivati zakonodavstvo naše zemlje. Ta teritorijalna primjena regulirana je međunarodnim ugovorima ili, kad je to primjenjivo, međunarodnim običajem, kojima su definirane granice sa susjednim državama.“
II. PRAVO EUROPSKE UNIJE
A. Ugovor o Europskoj Uniji (izmijenjen i dopunjen Ugovorom iz Lisabona, koji je stupio na snagu 1. prosinca 2009.)
Članak 2.
“Unija se temelji na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava, uključujući i prava pripadnika manjina...”
Članak 6.
“1. Unija priznaje prava, slobode i načela odreñena Poveljom Europske unije o temeljnim pravima od 7. prosinca 2000., kako je prilagoñena u Strasbourgu 12. prosinca 2007., koja ima istu pravnu snagu kao Ugovori.
...
3. Temeljna prava, kako su zajamčena Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i kako proizlaze iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama, čine opća načela prava Unije.
B. Povelja Europske Unije o temeljnim pravima
Članak 4. - Zabrana mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kazne
“Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.
Članak 18. –Pravo na azil
“Zajamčeno je pravo na azil, uz poštovanje pravila iz Ženevske konvencije od 28. srpnja 1951. i Protokola od 31. siječnja 1967. o statusu izbjeglica te u skladu s Ugovorom o Europskoj uniji i Ugovoru o funkcioniranju Europske unije.”
Članak 19. - Zaštita u slučaju udaljavanja, protjerivanja ili izručenja
„1. Zabranjeno je kolektivno protjerivanje.
2. Nitko ne smije biti udaljen, protjeran ili izručen u državu u kojoj postoji ozbiljna opasnost da bude podvrgnut smrtnoj kazni, mučenju ili drugom nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.”
Članak 47. – Pravo na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje
“Svatko čija su prava i slobode zajamčeni pravom Unije povrijeđeni ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom, u skladu s uvjetima utvrđenima ovim člankom..
Svatko ima pravo da zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Svatko ima mogućnost biti savjetovan, branjen i zastupan.
Pravna pomoć osigurava se za osobe koje nemaju dostatna sredstva, u mjeri u kojoj je takva pomoć potrebna za osiguravanje učinkovitog pristupa pravosuđu.”
C. Ugovor o funkcioniranju Europske Unije (kako je izmijenjen i dopunjen Ugovorom iz Lisabona, koji je stupio na snagu 1. prosinca 2009.)
PODRUČJE SLOBODE, SIGURNOSTI I PRAVDE
POGLAVLJE
1. Opće odredbe
Članak 67.
„1. Unija predstavlja područje slobode, sigurnosti i pravde s poštovanjem temeljnih prava i različitih pravnih sustava i tradicija država članica.
2. … oblikuje zajedničku politiku azila, useljavanja i kontrole vanjskih granica, koja se temelji na solidarnosti među državama članicama i koja je pravedna prema državljanima trećih zemalja. ...”
Članak 72.
“Ova glava ne utječe na izvršavanje odgovornosti koju države članice imaju u pogledu očuvanja javnog poretka i zaštite unutarnje sigurnosti.”
POGLAVLJE 2.
Politike koje se odnose na graničnu kontrolu, azil i useljavanje
Članak 77.
„1. Unija razvija politiku čiji je cilj:
(a) osigurati da se osobe pri prijelazu unutarnjih granica bez obzira na njihovo državljanstvo ne provjeravaju;
(b) obavljati kontrolu osoba i učinkovit nadzor prijelaza vanjskih granica;
(c) postupna uspostava integriranog sustava upravljanja vanjskim granicama.
2. Za potrebe stavka 1., Europski parlament i Vijeće, odlučujući u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom, usvajaju mjere koje se odnose na:
(a) zajedničku viznu politiku i druge dozvole za kratkotrajni boravak;
(b) kontrolu osoba koje prelaze vanjske granice;
(c) uvjete pod kojima državljani trećih zemalja mogu slobodno putovati unutar Unije tijekom kraćeg razdoblja;
(d) sve mjere koje su potrebne za postupnu uspostavu integriranog sustava upravljanja vanjskim granicama;
(e) ukidanje svake kontrole osoba pri prijelazu unutarnjih granica, bez obzira na njihovo državljanstvo.
3. Ako se pokaže da je potrebno djelovanje Unije kako bi se olakšalo ostvarivanje prava iz članka 20. stavka 2. točke (a) te ako Ugovorima nisu predviđene potrebne ovlasti, Vijeće, odlučujući u skladu s posebnim zakonodavnim postupkom može usvojiti odredbe o putovnicama, osobnim iskaznicama, boravišnim dozvolama ili bilo kojim drugim sličnim ispravama. Vijeće odlučuje jednoglasno nakon savjetovanja s Europskim parlamentom.
4. Ovaj članak ne utječe na nadležnost država članica u pogledu zemljopisnog razgraničenja njihovih granica u skladu s međunarodnim pravom.”
Članak 78. (1)
„1. Unija razvija zajedničku politiku azila, supsidijarne zaštite i privremene zaštite čiji je cilj svakom državljaninu treće zemlje kojem je potrebna međunarodna zaštita ponuditi odgovarajući status i osigurati poštovanje načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja imigranta (non-refoulement). Ta politika mora biti u skladu sa Ženevskom konvencijom od 28. srpnja 1951. i Protokolom od 31. siječnja 1967. o statusu izbjeglica te s drugim odgovarajućim ugovorima.”
Članak 79.
„1. Unija razvija zajedničku politiku useljavanja čiji je cilj u svim fazama osigurati učinkovito upravljanje migracijskim tokovima, pravedno postupanje prema državljanima trećih zemalja koji zakonito borave u državama članicama te sprečavanje nezakonitog useljavanja i trgovanja ljudima i jačanje mjera za njihovo suzbijanje.
2. Za potrebe stavka 1. Europski parlament i Vijeće, odlučujući u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom usvajaju mjere u sljedećim područjima:
(a) uvjeti za ulazak i boravak te standardi država članica koji se odnose na postupak izdavanja viza za dugotrajni boravak i boravišnih dozvola, uključujući one koje se izdaju radi spajanja obitelji;
...
(c) nezakonito useljavanje i neovlašteni boravak, uključujući udaljavanje i repatrijaciju osoba koje neovlašteno borave;
...”
D. Sporazum o pristupanju Kraljevine Španjolske Konvenciji o provedbi Schengenskog sporazuma od 14. lipnja 1985. između vlada država Ekonomske unije Beneluksa, Savezne Republike Njemačke i Francuske Republike o postupnom ukidanju kontrola na zajedničkim granicama, potpisanoj u Schengenu 19. lipnja 1990.
„...
III. Ugovorne stranke su primile na znanje sljedeće izjave Kraljevine Španjolske:
Izjava o gradovima Ceuta i Malilla
(a) Trenutna kontrola roba i putnika koji ulaze u carinsko područje Europske ekonomske zajednice iz gradova Ceuta i Melilla nastavlja se obavljati u skladu s odredbama Protokola br. 2 Akta o pristupanju Španjolske Europskim zajednicama.
(b) Nastavlja se s primjenom izuzimanja od sustava viza u graničnom prometu između Ceute i Melile i marokanskih provincija Teutan i Nador.
(c) Marokanski državljani koji nisu rezidenti provincija Teutan ili Nador a koji žele ući na područje gradova Ceuta i Malilla, iznimno ostaju podložni zahtjevu viza. Valjanost tih viza ograničena je na spomenuta dva grada i omogućava višestruki ulazak i izlazak („visado limitado múltiple”) u skladu s odredbama članka 10. stavka 3. i članka 11. stavka 1. točke (a) Konvencije iz 1990.
(d) Interes ostalih ugovornih stranaka uzima se u obzir prilikom primjene takvog sustava.
(e) Sukladno nacionalnom zakonodavstvu a s ciljem provjere da li putnici i dalje ispunjavaju uvjete postavljene u članku 5. Konvencije iz 1990, na temelju kojih im je odobren ulazak na državno područje nakon kontrole putovnica na vanjskoj granici, Španjolska nastavlja s kontrolama (identiteta i dokumenata) na morskim i zračnim točkama odlaska iz Ceute i Melille, čije je odredište isključivo bilo koje drugo mjesto na području Španjolske.
U istu svrhu, Španjolska nastavlja s kontrolama na unutarnjim letovima i na redovnim trajektnim vezama iz gradova Ceute i Melile do odredišta u nekoj drugoj državi stranci Konvencije.”
E. UREDBA (EZ) br. 562/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006. o Zakoniku Zajednice o pravilima kojima se uređuje kretanje osoba preko granica (Zakonik o schengenskim granicama)
“EUROPSKI PARLAMENT I VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,
...
budući da:
...
(6) Nadzor državne granice nije samo u interesu države članice na čijim se vanjskim granicama ona provodi već je u interesu svih država članica koje su ukinule kontrolu unutarnjih granica. Nadzor državne granice bi trebao pomoći u suzbijanju nezakonitog useljavanja i trgovanja ljudima te pri sprečavanju bilo kakve prijetnje unutarnjoj sigurnosti, javnom poretku, javnom zdravlju i međunarodnim odnosima država članica.
...”
Članak 1. – Predmet i načela
“Ovom se Uredbom ukidaju granične kontrole osoba koje prelaze unutarnje granice država članica Europske unije.
Njome se utvrđuju pravila granične kontrole osoba koje prelaze vanjske granice država članica Europske unije
Članak 4. – Prelazak vanjskih granica
“1. Vanjske se granice mogu prijeći samo na graničnim prijelazima i tijekom utvrđenog radnog vremena. Radno vrijeme je jasno naznačeno na graničnim prijelazima koji nisu otvoreni 24 sata dnevno.
...
3. Ne dovodeći u pitanje iznimke iz stavka 2. ili njihove obveze u pogledu međunarodne zaštite, države članice, u skladu sa svojim nacionalnim pravom, uvode kazne za neovlašteno prelaženje vanjskih granica na mjestima izvan graničnih prijelaza ili izvan utvrđenog radnog vremena. Te kazne su učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće.”
Članak 6. – Provedba granične kontrole
„1. Službenici u obavljanju svojih dužnosti u potpunosti poštuju ljudsko dostojanstvo.
Svaka mjera koju poduzimaju u obavljanju svojih dužnosti je razmjerna ciljevima koji se tom mjerom žele postići.
2. Tijekom provedbe granične kontrole službenici ne diskriminiraju osobe na temelju spola, rasne ili etničke pripadnosti, vjere ili uvjerenja, invaliditeta, starosne dobi ili spolne orijentacije.”
Članak 7. - Granična kontrola osoba
“1. Kretanje preko vanjskih granica podliježe kontrolama službenika. Kontrole se provode u skladu s ovim poglavljem
...
2. Sve se osobe podvrgavaju osnovnoj kontroli u svrhu utvrđivanja njihovog identiteta na temelju predočenja njihovih putnih isprava. Takva se osnovna kontrola sastoji od brze i jednostavne provjere, prema potrebi uporabom odgovarajućih tehničkih sredstava i pregledom u odgovarajućim bazama podataka informacija isključivo o ukradenim, otuđenim, izgubljenim i poništenim ispravama, o važenju isprave koja ovlašćuje zakonitog nositelja za prelazak granice …
3. Državljani trećih zemalja prilikom ulaska i izlaska podliježu temeljitim kontrolama. ...”
Članak 12. – Zaštita državne granice
„1. Glavna je svrha zaštite državne granice sprečavanje nezakonitog prelaska granice, suzbijanje prekograničnog kriminaliteta i poduzimanje mjera protiv osoba koje su nezakonito prešle granicu.
...”
Članak 13. – Zabrana ulaska
“1. Državljaninu treće zemlje koji ne ispunjava uvjete ulaska utvrđene u članku 5. stavku 1. i ne spada u kategoriju osoba iz članka 5. stavka 4., zabranjuje se ulazak na državna područja država članica. Time se ne dovodi u pitanje primjena posebnih odredbi o pravu na azil i na međunarodnu zaštitu ili na izdavanje viza za dugotrajni boravak.
...”
Članak 14. - Osoblje i sredstva za nadzor državne granice
“Države članice, u skladu s člancima od 6. do 13., raspoređuju dovoljan broj odgovarajućeg osoblja i sredstava za provođenje nadzora državne granice na vanjskim granicama kako bi osigurale učinkovit, visok i jedinstven stupanj nadzora na njihovim vanjskim granicama.”
F. Uredba (EU) 2016/399 Europskog Parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016. o Zakoniku Unije o pravilima kojima se uređuje kretanje osoba preko granica (Zakonik o schengenskim granicama) (kodifikacija)
G. Direktiva 2008/115/EZ Europskog Parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o zajedničkim standardima i postupcima država članica za vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom (“Direktiva o vraćanju”)
1. Tekst Direktive
Članak 1. – Predmet
“Ovom se Direktivom utvrđuju zajednički standardi i postupci koji se imaju primjenjivati u državama članicama za vraćanje državljana trećih zemalja koji nemaju zakonit boravak u skladu s temeljnim pravima kao općim načelima prava Zajednice kao i međunarodnog prava, uključujući zaštitu izbjeglica i ljudskih prava.”
Članak 2. – Područje primjene
„1. Ova se Direktiva primjenjuje na državljane trećih zemalja koji nezakonito borave na državnom području države članice.
2. Države članice mogu odlučiti da neće primjenjivati ovu Direktivu na državljane trećih zemalja:
(a) kojima je odbijen ulazak u skladu s člankom 13. Zakonika o schengenskim granicama ili koji su uhićeni ili zadržani od strane nadležnih tijela zbog nezakonitog prelaska kopnene, morske ili zračne vanjske granice države članice i koji potom nisu dobili dozvolu ili im nije priznato pravo boravka u toj državi članici;
...”
Člank 4. – Povoljnije odredbe
„...
3. Ova Direktiva ne dovodi u pitanje prava država članica da donose i zadrže odredbe koje su povoljnije za osobe na koje se primjenjuju, ako su te odredbe u skladu s Direktivom.
4. U pogledu državljana trećih zemalja koji su izuzeti iz područja primjene ove Direktive u skladu s člankom 2. stavkom 2. točkom (a), države članice:
(a) osiguravaju da njihov položaj i razina zaštite ne budu manje povoljni nego što je to u članku 8. stavku 4. i 5. (ograničenja primjene prisilnih mjera), članku 9. stavku 2 točki (a) (odgoda udaljavanja), članku 14. stavku 1. točki (b) i (d) (hitna zdravstvena zaštita i uzimanje u obzir potreba ranjivih osoba), te članka 16. i 17. (uvjeti zadržavanja), te
(b) poštuju načelo non refoulement.”
Članak 5. – Non-refoulement, najbolji interes djeteta, pravo na obiteljski život i zdravstveno stanje
“Države članice prilikom provedbe ove Direktive uzimaju u obzir:
(a) najbolji interes djeteta;
(b) pravo na obiteljski život;
(c) zdravstveno stanje konkretnog državljanina treće zemlje,
te poštuju načelo non refoulement.”
Članak 8. – Udaljavanje
„1. Države članice poduzimaju potrebne mjere za izvršenje odluke o vraćanju, ako nije odobreno vrijeme za dobrovoljni odlazak u skladu s člankom 7. stavkom 4. ili ako obveza vraćanja nije izvršena u vremenu za dobrovoljni odlazak, odobren u skladu s člankom 7.
...”
Članak 12. – Obrazac
“1. Odluke o vraćanju te odluke o zabrani ulaska i odluke o udaljavanju, ako su izdane, izdaju se u pisanom obliku te sadrže stvarne i pravne razloge, kao i podatke o raspoloživim pravnim lijekovima.
Podaci o činjenicama mogu biti ograničeni ako nacionalno pravo omogućava ograničenje prava na informacije, posebno zbog očuvanja nacionalne sigurnosti, obrane, javne sigurnosti te zbog sprječavanja, istrage, otkrivanja i progona za kaznena djela.
...”
Članak 13. – Pravni lijekovi
„1. Konkretni državljanin treće zemlje ima pravo na učinkovit pravni lijek žalbe ili preispitivanja odluke u vezi povratka, kako je navedeno u članku 12. stavku 1., pred nadležnim sudskim ili upravnim tijelom ili nadležnim tijelom koje je sastavljeno od članova koji su nepristrani i nezavisni.
2. Tijelo iz stavka 1. ima ovlaštenje preispitati odluke u vezi s povratkom, kako je navedeno u članku 12. stavku 1., uključujući mogućnosti privremene suspenzije njezinog izvršenja, osim ako je privremena suspenzija već u tijeku prema nacionalnom zakonodavstvu.
3. Konkretni državljanin treće zemlje ima pravo na pravni savjet, zastupanje te, ako je potrebno, pomoć prevođenja.
4. Države članice osiguravaju da je omogućena potrebna pravna pomoć i/ili zastupanje na zahtjev i bez naknade u skladu s mjerodavnim nacionalnim zakonodavstvom, ili pravilima o pravnoj pomoći, te mogu odrediti da za takvu besplatnu pravnu pomoć i/ili zastupanje vrijede uvjeti iz članka 15. stavaka od 3. do 6. Direktive 2005/85/EZ.”
2. Mjerodavna sudska praksa Suda Europske unije u odnosu na tu Direktivu
“72. Konačno, u vezi s tom drugom situacijom, članak 2. stavak 2. točka (a) Direktive 2008/115 pojašnjava da se uhićenje ili zadržavanje predmetnih državljana trećih zemalja treba dogoditi „zbog nezakonitog prelaska” vanjske granice, što podrazumijeva – kao što to u bitnome ističu S. Affum, grčka vlada i Komisija kao i nezavisni odvjetnik u točki 41. svojeg mišljenja – izravnu vremensku i prostornu vezu s tim prelaskom granice. Prema tome, ta situacija odnosi se na državljane trećih zemalja koje su nadležne vlasti uhitile ili zadržale u trenutku nezakonitog prelaska vanjske granice ili nakon tog prelaska u blizini te granice.
73. Kao drugo, važno je istaknuti da je iznimka predviđena člankom 2. stavkom 2. točkom (a) Direktive 2008/115, za razliku od one predviđene njezinim člankom 2. stavkom 2. točkom (b), povezana s određenim obvezama koje su iznesene u članku 4. stavku 4. te directive
74. Činjenica da članak 4. stavak 4. Direktive 2008/115 detaljno uređuje izvršenje ovlasti država članica predviđenih člankom 2. stavkom 2. točkom (a) te direktive može se objasniti, kao što je to Komisija izložila na raspravi, ciljem potonje odredbe, koji je vidljiv iz njezina razvoja, da se državama članicama omogući nastavak primjene pojednostavnjenih nacionalnih postupaka vraćanja na svojim vanjskim granicama a da ne trebaju slijediti sve postupovne etape predviđene tom direktivom kako bi mogle brže udaljiti državljane trećih zemalja zadržane prilikom prelaska tih granica. Navedeni članak 4. stavak 4. želi u tom smislu osigurati da ti pojednostavnjeni nacionalni postupci poštuju minimalna jamstva predviđena Direktivom 2008/115, među kojima su osobito uvjeti zadržavanja izneseni u njezinim člancima 16. i 17.”
Sud Europske unije definirao je i izraz „nezakonit prelazak granice“ kao prelazak granice koji ne ispunjava „pretpostavke nametnute propisima primjenjivim u državi članici u pitanju“ i koji se nužno mora smatrati „nezakonitim“, u smislu članka 13. stavka 1. Uredbe Dublin III (presuda od 26. srpnja 2017., Jafari, C-646/16, stavci 74. et seq.). U tom smislu zanimljiva je i presuda Suda Europske unije od 19. ožujka 2019. godine u predmetu Arib (C-444/17) jer se u njoj ponavlja da se, u skladu s sudskom praksom Suda Europske unije, dvije situacije obuhvaćene člankom 2. stavkom 2. točkom (a) Direktive 2008/115 odnose isključivo na prelazak vanjske granice države članice, kako je određena u članku 2. stavku 2. Zakonika o schengenskim granicama, i ne odnose se na prelazak zajedničke granice država članica koje čine dio schengenskog prostora (vidi Affum, citiran gore, stavak 69.).
H. Direktiva Vijeća 2005/85/EZ od 1. prosinca 2005. o minimalnim normama koje se odnose na postupke priznavanja i ukidanja statusa izbjeglica u državama članicama [kasnija verzija: Direktiva 2013/32/EU od 26. lipnja 2013.]
Članak 6. – Pristup postupku
„1. Države članice mogu zatražiti da se zahtjevi za azil podnose osobno i/ili na određenom mjestu.
2. Države članice osiguravaju da svaka poslovno sposobna, punoljetna osoba ima pravo podnijeti zahtjev za azil u vlastito ime.
3. Države članice mogu predvidjeti da tražitelj podnese zahtjev u ime svojih uzdržavanika. U tim slučajevima države članice osiguravaju da punoljetni uzdržavanici daju pristanak za podnošenje zahtjeva u njihovo ime, dok u suprotnome slučaju imaju mogućnost same podnijeti zahtjev u vlastito ime.
Pristanak se traži u trenutku podnošenja zahtjeva ili najkasnije tijekom usmenog saslušanja odraslog uzdržavanika.
...
5. Države članice osiguravaju da su tijela kojima će se vjerojatno obratiti osobe koje žele podnijeti zahtjev za azil, sposobna savjetovati spomenutu osobu o načinu i mjestu podnošenja tog zahtjeva i/ili mogu zatražiti od tih tijela da proslijede zahtjev nadležnome tijelu.”
Članak 7. – Pravo ostanka u državi članici u očekivanju razmatranja zahtjeva
„1. Tražitelji smiju ostati u državi članici isključivo u svrhu postupka sve dok ovlašteno tijelo donese odluku u skladu s prvostupanjskim postupcima navedenim u poglavlju III. Ovo pravo ostanka ne predstavlja pravo na dozvolu boravka. ...”
Članak 8. – Uvjeti za razmatranje zahtjeva
„1. Ne dovodeći u pitanje članak 23. stavak 4. točku (i) države članice osiguravaju da se zahtjevi za azil ne odbacuju i ne izuzimaju od razmatranja jedino zbog što nisu podneseni u najkraćem mogućem roku.
2. Države članice osiguravaju da ovlašteno tijelo donosi odluke o zahtjevima za azil nakon što provede odgovarajuće razmatranje. U tu svrhu države članice osiguravaju:
(a) pojedinačno, objektivno i nepristrano razmatranje i odluku o zahtjevima;
(b) da se iz različitih izvora, kao što je Visoki povjerenik Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR), pribave precizni i ažurirani podaci o općoj situaciji koja prevladava u državama podrijetla tražitelja za azil i, prema potrebi, u državama njihova tranzita, te da spomenuti podaci budu dostupni osoblju koje je odgovorno za razmatranje zahtjeva i donošenje odluke;
(c) da osoblje koje razmatra zahtjeve i donosi odluke posjeduje odgovarajuće znanje s obzirom na relevantne norme koje se primjenjuju u području azila i prava izbjeglica.
3. Tijela navedena u poglavlju V., preko ovlaštenog tijela, tražitelja ili na drugi način, imaju pristup općim informacijama navedenima u stavku 2. točki (b), koje su potrebne za izvršenje njihove zadaće.
4. Države članice mogu predvidjeti pravila za prenošenje dokumenata koji su relevantni za obradu zahtjeva.”
Članak 9. – Zahtjevi za donošenje odluke nadležnog tijela
„1. Države članice osiguravaju da se o zahtjevima za azil dostavi pisana odluka.
2. Države članice, također, osiguravaju da odluka o odbijanju zahtjeva sadrži pisano obrazloženje činjeničnih i pravnih razloga te uputu o pravnom lijeku za pobijanje negativne odluke.
Kod odluke kojom se prema nacionalnom zakonodavstvu i zakonodavstvu Zajednice tražitelju priznaje status koji osigurava jednaka prava i povlastice kao i status izbjeglice na temelju Direktive 2004/83/EZ, države članice ne moraju navesti razloge odbijanja statusa izbjeglice. U tim slučajevima države članice osiguravaju da se razlozi odbijanja statusa izbjeglice navedu u spisu tražitelja i da tražitelj, na zahtjev, ima pravo uvida u taj spis.
Osim toga, države članice ne moraju, u pisanom obliku, dostaviti informacije o načinima pobijanja negativne odluke, ako se radi o odluci u vezi s kojom je tražitelj u prethodnoj fazi bio obaviješten o ovim informacijama u dostupnom pisanom ili elektroničkom obliku.
3. U svrhu članka 6. stavka 3. i ako se zahtjev temelji na istim razlozima, države članice mogu donijeti samo jednu odluku koja obuhvaća sve uzdržavanike.”
Članak 10. - Jamstva za tražitelje azila
„1. S obzirom na postupke predviđene u poglavlju III. države članice osiguravaju da svi tražitelji azila uživaju sljedeća jamstva:
(a) informacije o postupku, njihovim pravima i obvezama tijekom postupka te moguće posljedice u slučaju neispunjavanja obveza i izbjegavanja suradnje s vlastima dostavljaju se na jeziku za koji se opravdano pretpostavlja da ga razumiju. Tražitelje se obavješćuje o rokovima i sredstvima koja im stoje na raspolaganju za ispunjavanje obveze podnošenja elemenata iz članka 4. Direktive 2004/83/EZ. Ove se informacije dostavljaju pravovremeno kako bi se tražiteljima omogućilo da iskoriste svoja prava zajamčena u ovoj Direktivi i ispune obveze iz članka 11;
(b)za iznošenje svojeg slučaja pred nadležnim tijelima, prema potrebi im se osiguravaju usluge prevoditelja. Države članice smatraju da je nužno osigurati ove usluge barem u trenutku kada ovlašteno tijelo pozove tražitelja na usmeno saslušanje kako je navedeno u člancima 12. i 13., i kada se bez ovih usluga ne može osigurati odgovarajuća komunikacija. U tom slučaju i u ostalim slučajevima kada nadležna tijela pozovu tražitelja, ove se usluge financiraju iz javnih fondova;
(c) ne uskraćuje im se mogućnost komuniciranja s UNHCR-om ili bilo kojom drugom organizacijom koja na državnom području države članice djeluje u ime UNHCR-a sukladno sporazumu s tom državom članicom;
(d) odluka ovlaštenog tijela o njihovom zahtjevu za azil se dostavlja u razumnom roku. Ako pravni ili drugi savjetnik pravno zastupa tražitelja, države članice mogu odabrati da obavijest o odluci dostave zastupniku umjesto tražitelju azila;
(e) o ishodu odluke nadležnog tijela obavješćuje ih se na jeziku za koji se opravdano pretpostavlja da ga razumiju, ako im ne pomaže ili ih ne zastupa pravni ili drugi savjetnik i ako nije dostupna besplatna pravna pomoć. Dostavljene informacije uključuju uputu o pravnom lijeku za pobijanje negativne odluke u skladu s člankom 9. točkom.
2. S obzirom na postupke propisane u poglavlju V., države članice osiguravaju da svi tražitelji azila uživaju jamstva ekvivalentna onima navedenim u stavku 1 točkama (b), (c) i (d) ovog članka.”
I. Direktiva 2011/95/EU Europskog Parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni statusa izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite (preinačena)
Članak 14. - Opoziv, poništenje ili odbijanje obnavljanja statusa izbjeglice
„...
4. Države članice mogu opozvati, poništiti ili odbiti obnoviti status izbjeglice koji je odobrilo izvršno, upravno, sudsko ili neformalno sudsko tijelo ako:
(a) postoje opravdani razlozi da dotična osoba predstavlja opasnost za sigurnost države članice u kojoj se nalazi;
(b) dotična osoba, s obzirom da je pravomoćno osuđena za teško kazneno djelo, predstavlja opasnost za društvo države članice.
5. U slučajevima koji su opisani u stavku 4., države članice mogu odlučiti ne odobriti status izbjeglice ako takva odluka još nije bila donesena.
...”
“84. ... Imajući navedeno u vidu, valja istaknuti da kad je riječ o pojmu „izbjeglica”, članak 2. točka (d) te direktive preuzima, u biti, definiciju koja se nalazi u članku 1. odjeljku A stavku 2. Ženevske konvencije. U tom pogledu, odredbe poglavlja III. Direktive 2011/95 naslovljenog „Uvjeti za status izbjeglice” sadržavaju pojašnjenja materijalnih uvjeta potrebnih kako bi se državljanina treće zemlje ili osobu bez državljanstva moglo smatrati izbjeglicom, u smislu članka 2. točke (d) te directive
85. Članak 2. točka (e) Direktive 2011/95 definira „status izbjeglice” kao „priznavanje kao izbjeglice državljanina treće zemlje ili osobe bez državljanstva od strane države članice”. To priznanje, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 21. Direktive 2011/95, ima deklarativan, a ne konstitutivan učinak na svojstvo izbjeglice.
...
90. Činjenica da svojstvo „izbjeglice”, u smislu članka 2. točke (d) Direktive 2011/95 i članka 1. odjeljka A Ženevske konvencije ne ovisi o službenom priznanju tog svojstva odobravanjem „statusa izbjeglice” u smislu članka 2. točke (e) te direktive potkrijepljena je, nadalje, odredbama članka 21. stavka 2. navedene direktive prema kojima se „izbjeglicu” može prisilno udaljiti ili vratiti, u skladu s uvjetom navedenim u toj odredbi, „bez obzira je li mu status službeno priznat ili nije”.
...
95. Dakle, ako bi prisilno udaljenje ili vraćanje izbjeglice u jednoj od situacija iz članka 14. stavaka 4. i 5. te članka 21. stavka 2. Direktive 2011/95 uzrokovalo opasnost da će mu biti povrijeđena temeljna prava zajamčena člankom 4. i člankom 19. stavkom 2. Povelje, predmetna država članica ne može odstupiti od načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja na temelju članka 33. stavka 2. Ženevske konvencije.
...
105. Stoga valja utvrditi da su države članice prilikom primjene članka 14. stavka 4. ili 5. te direktive u načelu dužne izbjeglicama koje se nalaze na njihovu državnom području odobriti samo prava izričito predviđena člankom 14. stavkom 6. navedene direktive te prava određena u Ženevskoj konvenciji koja su zajamčena svakom izbjeglici koji se nalazi na državnom području države ugovornice, a čije ostvarivanje ne zahtijeva zakonit boravak.”
J. Rezolucija Europskog parlamenta od 12. travnja 2016. o stanju na Sredozemlju i potrebi za cjelovitim pristupom EU-a migraciji (2015/2095(INI))
“Europski parlament,
...
73. podsjeća da Unija od uspostave schengenskog područja nema unutarnje granice, da su države članice schengenskog područja razvile postupnu zajedničku politiku u pogledu vanjskih schengenskih granica i da je implicitna logika tog sustava uvijek bila ta da ukidanje unutarnjih graničnih kontrola mora biti povezano s kompenzacijskim mjerama jačanja vanjskih granica schengenskog područja i razmjene informacija preko Schengenskog informacijskog sustava (SIS);
74. prima na znanje da integritet schengenskog područja i ukidanje unutarnjih graničnih kontrola ovisi o učinkovitom upravljanju vanjskim granicama, pri čemu sve države članice na vanjskim granicama primjenjuju visoke zajedničke norme i učinkovito razmjenjuju informacije;
75. prihvaća da Unija treba ojačati zaštitu svojih vanjskih granica i dodatno razviti zajednički europski sustav azila te da su potrebne mjere za jačanje kapaciteta schengenskog područja kako bi se rješavali novi izazovi s kojima se Europa suočava i očuvala temeljna načela sigurnosti i slobodnog kretanja osoba;
76. ističe da se pristup teritoriju schengenskog područja općenito kontrolira na vanjskoj granici na temelju Zakonika o schengenskim granicama i da je, osim toga, građanima mnogih trećih zemalja za ulazak u schengensko područje potrebna viza; 77. ponovno ističe poruku UNHCR-a da se poštovanje temeljnih prava i međunarodnih obveza može zajamčiti samo ako se u okviru operativnih postupaka i planova te obveze odražavaju u praktičnim, jasnim smjernicama za granične službenike na kopnenim, morskim i zračnim granicama; ističe potrebu za dodatnim jačanjem Mehanizma Unije za civilnu zaštitu kako bi se odgovorilo na događaje sa sveobuhvatnim učincima koji utječu na znatan broj država članica;
78. ponovno ističe da je, konkretno u pogledu zakonodavstva u području azila i migracije, radi postizanja učinkovitosti zakonodavstva o unutarnjim i vanjskim granicama od presudne važnosti da države članice propisno provode mjere dogovorene na razini Unije; ističe da je presudno da države članice bolje provode mjere na vanjskim granicama u razdoblju povećanog pritiska i da će se time donekle ublažiti strah građana u pogledu sigurnosti;
...
80. smatra da je schengensko područje jedno od najvećih postignuća europske integracije; napominje da su sukobi u Siriji i drugdje u regiji potaknuli dolazak rekordnog broja izbjeglica i migranata u Uniju, što je naposljetku ukazalo na nedostatke u dijelu vanjskih granica Unije; zabrinut je zbog činjenica da su, kao odgovor na to, određene države članice odlučile zatvoriti svoje unutarnje granice ili uvesti privremenu graničnu kontrolu, čime se dovodi u pitanje pravilno funkcioniranje schengenskog područja;
...”
III. DOKUMENTI VIJEĆA EUROPE
A. Dvadeset smjernica Odbora ministara Vijeća Europe o prisilnom vraćanju, usvojenih 4. svibnja 2005. na 925. sastanku zamjenika ministara
Preambula
„… države članice, s obzirom na dobro utvrđeno međunarodno pravo i svoje ugovorne obveze, imaju pravo kontrolirati ulazak stranaca na svoje državno područje i njihov boravak ondje;
… prilikom izvršavanja tog prava, države članice mogu smatrati da je potrebno prisilno vratiti osobe koje nezakonito borave na njihovom državnom području; ...“
Smjernica 2. Donošenje naloga o udaljavanju
„Nalozi o udaljavanju izdaju se samo na temelju odluke donesene u skladu sa zakonom.
1. Nalog o udaljavanju izdaje se samo ako su vlasti države domaćina uzele u obzir sve relevantne informacije koje su im odmah dostupne i uvjerene su, koliko se to razumno može očekivati, da postupanje u skladu s nalogom, ili izvršenje naloga, neće osobu koja se vraća izložiti:
a. stvarnom riziku da bude pogubljena ili izložena mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni;
b. stvarnom riziku da bude ubijena ili podvrgnuta nečovječnom ili ponižavajućem postupanju od strane nedržavnih aktera, ako vlasti države vraćanja, stranke ili organizacije koje kontroliraju državu ili značajan dio državnog područja države, uključujući međunarodne organizacije, ne mogu ili nisu voljne pružiti odgovarajuću i djelotvornu zaštitu; ili
c. drugim situacijama koje bi, prema međunarodnom pravu ili nacionalnom zakonodavstvu, opravdavale odobravanje međunarodne zaštite.
...”
„... Smjernice se primjenjuju na postupke koji vode do protjerivanja nedržavljana s državnog područja država članica Vijeća Europe. Odbijanje ulaska na državno područje na granici nije uključeno u njihovo područje primjene, premda se na takve odluke primjenjuju određene norme ponovljene u Smjernicama …“
B. Izvješće Europskog odbora za sprječavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CPT)
„...
38. CPT priznaje da se brojne europske države moraju suočavati s čestim priljevima nezakonitih migranata. To se osobito odnosi na one zemlje koje se nalaze na vanjskim granicama Europske unije, a koje djeluju kao vrata prema ostatku Europe. Jedna od zemalja koja se suočava s tim pritiscima je i Španjolska.
39. Autonomna općina Melilla španjolska je eksklava površine 12 km2 smještena na sjevernoj obali Afrike i okružena marokanskim državnim područjem. Ta autonomna općina nalazi se na migracijskoj ruti iz sjeverne i supsaharske Afrike prema Europi, a koriste je i sirijski migranti. Izaslanstvo je obaviješteno da se broj stranih državljana koji pokušavaju nezakonito prijeći granicu s Melillom drastično povećao u posljednjih godinu i pol dana.
Guardia Civil odgovoran je za ophodnju kopnene granice i obale kako bi spriječio nezakonit ulazak. Izaslanstvo je u Melilli obaviješteno da je Guardia Civil institucionalizirao suradnju s marokanskom žandarmerijom, ali ne postoji službena suradnja s marokanskim pomoćnim snagama (‘MAF’), koje su glavne nadležne za nadzor granice.
40. Španjolske vlasti izgradile su pregradu od nekoliko ograda duž 13 km kopnene granice koja razdvaja Melillu od Maroka kako bi spriječile pristup nezakonitih migranata španjolskom državnom području. CPT napominje da je pregrada izgrađena unutar španjolskog državnog područja i stoga, s obiju strana, spada u punu nadležnost Španjolske.
Pregrada se sastoji od ograde visoke šest metara, blago nagnute prema Maroku, trodimenzionalne mreže kablova popraćene drugom ogradom visokom tri metra, te, na drugoj strani ceste na kojoj se provodi ophodnja, još jedne ograde visoke šest metara. U ograde su u pravilnim razmacima ugrađena vrata kako bi se omogućio pristup kroz pregradu s obiju strana. Osim toga, instaliran je sofisticiran sustav CCTV (uključujući infracrvene kamere), zajedno sa senzorima pokreta. Većina je ograda opremljena i mrežama koje onemogućavaju penjanje.
41. Dana 13. veljače 1992. Španjolska je s Kraljevinom Maroko sklopila Bilateralni sporazum o kretanju osoba, tranzitu i ponovnom prihvatu stranih državljana koji su nezakonito ušli na državno područje (‘Sporazum o ponovnom prihvatu’). Prema Sporazumu o ponovnom prihvatu, ‘nakon službenog zahtjeva graničnih vlasti države koja podnosi zahtjev, granične vlasti države kojoj je zahtjev podnesen ponovno će na svoje državno područje prihvatiti državljane trećih zemalja koji su nezakonito ušli na državno područje države koja podnosi zahtjev iz države kojoj je zahtjev podnesen.’ Zahtjev za ponovni prihvat podnosi se u roku od deset dana nakon nezakonitog ulaska na državno područje države koja podnosi zahtjev.
...
48. Skupine stranih državljana različitih veličina – od nekoliko osoba do njih tisuću – redovito pokušavaju pristupiti španjolskom državnom području. Kada je riječ o pokušajima pristupa španjolskom državnom području morem, CPT je obaviješten o incidentu koji se dogodio 6. veljače 2014. godine, o kojem se opsežno izvještavalo u medijima. Članovi Guardia Civila s plaže su ispalili gumene metke na osobe koje su pokušavale preplivati s marokanskog državnog područja u Melillu te su ih prisilili da se vrate u Maroko. Međutim, nisu sve osobe mogle otplivati natrag, a prijavljeno je da se utopilo 15 stranih državljana.
Kada je riječ o pokušajima pristupa španjolskom državnom području penjanjem preko graničnih ograda, izaslanstvo je primilo dosljedne navode, potvrđene videosnimkama, da nezakonite migrante unutar ili neposredno nakon granice zaustavljaju članovi Guardia Civila, povremeno ih vežu lisicama, a zatim ih odmah prisilno vraćaju u Maroko, a da ne utvrde njihov identitet. Nekoliko stranih državljana izaslanstvu je izjavilo i da su vraćeni u Maroko nakon što ih je Guardia Civil uhitio nekoliko stotina metara od granice. Čini se da se smatralo da dužnost Guardia Civila obuhvaća hvatanje nezakonitih migranata koji su na putu u CETI u Melilli i njihovo prisilno vraćanje u Maroko. Nadalje, strani su državljani navodno ponekad bili vraćeni u Maroko iako su bili ozlijeđeni i jedva su hodali (vidi i stavak 51.).
CPT smatra da bi takva praksa neposrednog i prisilnog vraćanja nezakonitih migranata, bez prethodnog utvrđivanja njihova identiteta ili provjeravanja njihovih potreba, bila očito u suprotnosti s gore navedenim načelima i standardima.
...
50. ... CPT preporučuje sljedeće:
- dati jasne upute španjolskim službenicima odgovornim za provođenje zakona kako bi se osiguralo da nezakoniti migranti koji su ušli na španjolsko državno područje ne budu prisilno vraćeni u Maroko prije pojedinačne provjere s ciljem prepoznavanja osoba kojima je potrebna zaštita, procjene tih potreba i poduzimanja odgovarajućih mjera;
- propisati odgovarajuća jamstva u tom pogledu u nacionalnom zakonodavstvu.“
C. Godišnje izvješće o radu za 2015. Nilsa Muižnieksa, povjerenika za ljudska prava Vijeća Europe („povjerenik za ljudska prava“), od 14. ožujka 2016.
„1.2. Posjeti
Posjet Španjolskoj
Povjerenik je od 13. do 16. siječnja 2015. bio u posjetu Melilli i Madridu kako bi se raspravljalo o pitanjima koja se odnose na ljudska prava migranata, izbjeglica i tražitelja azila u Ceuti i Melilli, španjolskim teritorijima u sjevernoj Africi.
Povjerenik je u Melilli održao sastanke s Vladinim izaslanikom, g. Abdelmalikom El Barkanijem, i predsjednikom grada, g. Juanom Joséom Imbrodom Ortizom. Sastao se i sa šefom Guardia Civila u Melilli, pukovnikom Ambrosiom Martínom Villaseñorom; šefom nacionalne policije, g. Joséom Angelom Gonzálezom Jiménezom; i predstavnicima organizacija civilnog društva. Posjetio je granični prijelaz Beni Ansar, gdje je ured za prijavu zahtjeva za azil počeo s radom u studenom 2014. godine. Posjetio je i trostruku ogradu oko Melille i Centar za privremeni boravak migranata (CETI), gdje se susreo s direktorom centra, g. Carlosom Monterom Díazom, drugim članovima osoblja i osobama smještenim u centar.
Povjerenik se u Madridu sastao s državnim tajnikom za sigurnost, g. Franciscom Martínezom Vázquezom. Sastao se i s pučkom pravobraniteljicom, gđom Soledad Becerril Bustamante, predstavnikom UNHCR-a u Španjolskoj i predstavnicima civilnog društva. Osim toga, povjerenik je 27. siječnja 2015. godine organizirao razmjenu stajališta s članovima španjolskog izaslanstva u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe o pitanjima otvorenim tijekom posjeta.
Glavno pitanje posjeta bilo je nacrt izmjena i dopuna Zakona o strancima čiji je cilj uspostaviti poseban režim za Ceutu i Melillu i omogućiti neposredno vraćanje migranata koji nisu ušli u Ceutu i Melillu preko redovnog graničnog prijelaza. Iako je priznao da Španjolska ima pravo uspostavljati vlastite politike o imigraciji i upravljanju granicom, povjerenik je naglasio da mora poštovati i svoje obveze u pogledu ljudskih prava. Stoga je pozvao španjolske vlasti da osiguraju da svako buduće zakonodavstvo bude u potpunosti u skladu s tim obvezama, koje uključuju osiguravanje potpunog pristupa djelotvornom postupku azila, pružanje zaštite od prisilnog vraćanja i suzdržavanje od kolektivnog protjerivanja. Naglasio je i obvezu Španjolske da osigura da u praksi ne dolazi do odvraćanja migranata i da provodi djelotvornu istragu svih navoda o prekomjernoj upotrebi sile protiv migranata od strane službenika odgovornih za provođenje zakona na granici.
Povjerenik je pozdravio otvaranje ureda za azil na jednom od graničnih prijelaza u Melilli i djelotvornu suradnju policije s UNHCR-om. Istovremeno je istaknuo potrebu za jačanjem sustava azila u Melilli kako bi se svim osobama kojima je potrebna zaštita, neovisno o njihovoj zemlji podrijetla, omogućilo da sigurno pristupe tom teritoriju, da se njihova situacija procijeni na pojedinačnoj osnovi i da podnesu zahtjeve za međunarodnu zaštitu. Osim toga, pozvao je vlasti da poduzmu hitne korake kako bi poboljšale postojeća rješenja za prihvat migranata u Melilli i razjasne pravila kojima su uređeni premještaji u kopneni dio zemlje.
Priopćenje za javnost objavljeno na kraju posjeta (16. siječnja) dostupno je na internetskim stranicama povjerenika. Posjet je poslužio i kao osnova za pisana očitovanja koja je povjerenik kao treća strana u studenom dostavio Sudu o dvama predmetima protiv Španjolske (N.D. i N.T., zahtjevi br. 8675/15 i br. 8697/15). Ti su se predmeti odnosili na navodno odvraćanje migranata iz španjolskog grada Melille u Maroko (vidi u nastavku, Europski sud za ljudska prava).
...
2. Tematske aktivnosti
...
2.3. Ljudska prava imigranata, izbjeglica i tražitelja azila
Ljudska prava imigranata, izbjeglica i tražitelja azila bila su posebno istaknuta u radu povjerenika 2015. godine. Aktivno je sudjelovao u raznim raspravama o tim pitanjima, podsjećajući države članice Vijeća Europe na njihove obveze u pogledu ljudskih prava prema imigrantima, tražiteljima azila i izbjeglicama. Pitanjima koja se odnose na migraciju povjerenik se bavio tijekom … ad hoc posjeta … Španjolskoj te miješajući se kao treća strana pred Sudom.
...
6. Europski sud za ljudska prava
Godine 2015. povjerenik je opsežno koristio svoje pravo na podnošenje pisanih očitovanja u predmetima pred Europskim sudom za ljudska prava, sukladno članku 36. stavku 3. EKLJP-a. To je učinio u … dvama predmetima protiv Španjolske koji su se odnosili na navodno odvraćanje migranata iz španjolskog grada Melille u Maroko. …
Dana 12. studenog 2015. povjerenik je objavio pisana očitovanja koja je dostavio Sudu o dvama predmetima protiv Španjolske (N.D. i N.T., zahtjevi br. 8675/15 i br. 8697/15) o navodnom odvraćanju migranata iz španjolskog grada Melille u Maroko. Na temelju, među ostalim, njegova posjeta Melilli i Madridu od 13. do 16. siječnja 2015. ..., povjerenik ukazuje na postojanje prakse prema kojoj migrante koji pokušaju ući u Melillu u skupinama tako što se penju na ogradu oko grada pripadnici španjolske granične straže po hitnom postupku vraćaju u Maroko. Povjerenik naglašava da se ta vraćanja odvijaju izvan bilo kakvog službenog formalnog postupka i bez utvrđivanja identiteta dotičnih osoba ili procjene njihove pojedinačne situacije, što im onemogućava djelotvorno ostvarivanje prava na traženje međunarodne zaštite u Španjolskoj. Osim toga, naglašava da migranti koji su po hitnom postupku vraćeni iz Melille nemaju pristup djelotvornom pravnom sredstvu koje bi im omogućilo da ospore svoje udaljavanje ili traže zadovoljštinu za bilo kakvo zlostavljanje kojem su bili izloženi tijekom takvih radnji.“
D. Izvješće veleposlanika Tomáša Bočeka, posebnog predstavnika glavnog tajnika za migraciju i izbjeglice od 3. rujna 2018. o njegovom posjetu Španjolskoj u svrhu utvrđivanja činjenica od 18. do 24. ožujka 2018. (SG/Inf(2018)25)
„3. SITUACIJA U MELILLI I CEUTI
3.1. Sprječavanje pristupa državnom području
Tražitelji azila i migranti nezakonito ulaze u autonomne gradove Melillu i Ceutu i preko kopnenih i preko morskih granica. Kada je riječ o kopnenim granicama, Melilla je okružena trostrukom ogradom u dužini od 12 km – vanjska i unutarnja ograda visoke su šest metara, a srednja je ograda niža trodimenzionalna pregrada koju čini struktura čeličnih kabela zavezanih za stupove. Ograda je opremljena senzorima za otkrivanje pokreta prema njezinom vanjskom dijelu. Kad se takvi pokreti otkriju, Guardia Civil o tome obavještava marokanske vlasti, koje zatim često sprječavaju ljude na marokanskom državnom području da preskaču ogradu. …
Ranije sam skrenuo pozornost na prakse dijeljenja informacija od strane granične policije s nadležnim vlastima susjedne zemlje u vezi sa sumnjom na neovlašteno prelaženje granice i naknadno postupanje vlasti u susjednoj zemlji kako bi presrele migrante i izbjeglice prije nego što prijeđu granicu. Istaknuo sam pitanja koja se otvaraju zbog te prakse u pogledu prava na traženje azila i poštovanja načela nonrefoulementa. Države članice Vijeća Europe, prilikom ostvarivanja svog prava na sprječavanje neovlaštenih prelazaka granice kao i na sprječavanje i borbu protiv prekograničnih kriminalnih aktivnosti, legitimno je da države članice surađuju sa susjednim zemljama, među ostalim i dijeljenjem relevantnih informacija. Međutim, u načelu, države članice trebale bi postupati s dužnom pažnjom u pogledu ljudskih prava u kontekstu takve suradnje. Trebale bi uzeti u obzir situaciju u susjednim zemljama i suzdržati se od razmjene informacija s tim zemljama ili zahtijevanja od njih da presreću ljude prije nego što dođu do granice država članica kad znaju, ili bi trebale znati, da će kao rezultat toga presretnute osobe biti izložene stvarnom riziku od mučenja ili neljudskog i ponižavajućeg postupanja ili kazne i da im se neće pružiti zaštita u susjednim zemljama. …
3.2. Vraćanja po hitnom postupku
U skladu sa španjolskim Zakonom 4/2000 o pravima i slobodama stranaca u Španjolskoj i njihovoj društvenoj integraciji (Zakon o strancima), strancima koji pokušaju nezakonito prijeći granicu, među ostalim i osobama koje su presretnute na granici i blizu granice, može se uskratiti ulazak ili mogu biti odbijeni na granici kako bi se spriječio njihov nezakonit ulazak u Španjolsku. U skladu sa Zakonom o strancima, njihovo se vraćanje u svim slučajevima obavlja u skladu s međunarodnim standardima ljudskih prava; zahtjevi za međunarodnu zaštitu podnose se na mjestima određenim u tu svrhu na graničnim prijelazima. Guardia Civil objasnio nam je da se pokušaji stranaca da preskoče ograde događaju svakodnevno, iako u njima ne sudjeluju velike skupine ljudi kao što je to često bio slučaj 2016. i 2017. godine. Kada stranci pokušaju preskočiti ograde i u Melilli i u Ceuti, Guardia Civil ne miješa se ako se nisu spustili niz unutarnje ograde. U većini slučajeva stranci zadobivaju tjelesne ozljede dok skaču preko ograde. Iz tog su razloga vlasti sklopile protokol o suradnji sa Španjolskim Crvenim križem, koji pruža neposrednu medicinsku pomoć presretnutim strancima.
Guardia Civil objasnio nam je da su stranci koji skaču preko ograda obično nasilni i da ne komuniciraju s vlastima, već pokušavaju pobjeći od njih. Guardia Civil također ne nastoji uspostaviti komunikaciju sa strancima. Prema tome, stranci ne iznose zahtjeve za međunarodnu zaštitu ni dok se penju na ogradu ni kada budu presretnuti na granici ili blizu nje nakon skakanja preko ograde. Ubrzo nakon što prime pomoć Španjolskog Crvenog križa, vraćaju se u Maroko kroz posebna vrata koja su postavljena duž graničnih ograda i razlikuju se od graničnih prijelaza. Stranci nemaju pristup tumačima, odvjetnicima ili uredima za azil koji se nalaze na graničnom prijelazu. Na kraju se vraćaju u Maroko bez utvrđivanja identiteta ili registracije.
U presudi vijeća, Europski sud za ljudska prava utvrdio je da neposredno vraćanje u Maroko migranata iz supsaharske Afrike koji pokušaju ući u Melillu predstavlja kolektivno protjerivanje te je presudio da je došlo do povrede članka 4. Protokola br. 4 i članka 13. EKLJP-a zajedno s člankom 4. Protokola br. 4. Predmet je podnesen Velikom vijeću.
Članci 2. i 3. EKLJP-a podrazumijevaju obvezu država članica Vijeća Europe da ne vraćaju osobu u njezinu zemlju podrijetla, bilo koju drugu zemlju u koju se izvršava udaljavanje ili bilo koju drugu zemlju u koju može biti naknadno udaljena, kada je osnovano vjerovati da će osoba biti izložena stvarnom riziku za njezin život ili stvarnom riziku da bude podvrgnuta mučenju i drugim oblicima zlostavljanja. Na temelju načela non-refoulement sadržanog u članku 33. Ženevske konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. i mjerodavne sudske prakse Europskog suda za ljudska prava, države su dužne izvršiti provjeru i pregled presretnutih migranata kako bi prepoznale osobe kojima je potrebna zaštita, procijenile te potrebe i omogućile tim osobama pristup postupcima azila.
Iako je u španjolskom Zakonu o strancima sadržano opće jamstvo da će se opisana vraćanja provoditi u skladu s međunarodnim standardima o ljudskim pravima, u praksi Guardia Civil još uvijek nema protokol o provjeri stranaca koji nezakonito prelaze granice u Melilli i Ceuti kojim bi se predvidjele upute za njegove službenike o prepoznavanju osoba kojima je potrebna međunarodna zaštita i poduzimanju potrebnih radnji u pogledu njihova pristupa poštenom i učinkovitom postupku azila. Budući da međunarodna tijela, uključujući povjerenika za ljudska prava, CPT i UNHCR, već nekoliko godina pozivaju na donošenje takvih uputa, sada je nužno da Španjolska to i učini. Vijeće Europe može pružiti svoje stručno znanje u području ljudskih prava kako bi se osiguralo da mjerodavnim uputama bude previđeno poštovanje načela nonrefoulement, zabranjeno kolektivno protjerivanje i da sadržavaju nužna postupovna jamstva u vezi s pristupom poštenom i djelotvornom postupku azila.
4. PRISTUP POSTUPKU AZILA
Sve osobe koje žele zatražiti međunarodnu zaštitu u Španjolskoj moraju podnijeti službeni zahtjev nadležnim tijelima. Ako se tražitelj azila nalazi u zračnoj luci, pomorskoj luci ili na kopnenoj granici, mora podnijeti službeni zahtjev tijelu granične kontrole. Ako se osoba već nalazi na španjolskom državnom području, mora podnijeti službeni zahtjev OAR-u, u centrima za ograničenje slobode prava na kretanja starnaca na određeno vrijeme (Centro de Internamiento de Extranjeros, CIE-i) ili u policijskim postajama. Dopuštenost i osnovanost zahtjeva podnesenih na granicama i u CIE-ima ocjenjuju se u kraćem vremenskom razdoblju u odnosu na zahtjeve podnesene na španjolskom državnom području, koji se ispituju u redovnom postupku. Međutim, postupovne mjere zaštite za zahtjeve podnesene na granici ili u CIE-ima u pogledu prisutnosti tumača i pravne pomoći jednake su onima koje se primjenjuju u redovnom postupku.
4.1. Na kopnenoj granici
Na graničnom prijelazu Beni Enzar u Melilli obaviješteni smo da su osobe koje zakonito prelaze granicu kako bi zatražile azil uglavnom Sirijci, Palestinci, Alžirci ili državljani drugih sjevernoafričkih zemalja. Službenici Ministarstva unutarnjih poslova zakazuju im preliminarni razgovor u roku od dva ili tri dana, a najkasnije devet dana, od trenutka kada izraze namjeru traženja azila. Prijava zahtjeva za azil i preliminarni razgovor odvijaju se u namjenskim prostorijama u blizini Beni Enzara. U trenutku našeg posjeta, bilo je izneseno oko 700 zahtjeva za azil za 2018. godinu. OAR u Madridu obično donosi odluku o dopuštenosti zahtjeva u roku od 48 sati od prijave zahtjeva. Stopa dopuštenosti iznosi prilično visokih 90 %. Nakon donošenja odluke o dopuštenosti, osnovanost zahtjeva za azil prioritetno se ispituje u roku od tri mjeseca u redovnom postupku za azil (vidi stavak 4.3. u nastavku). Na graničnom prijelazu El Trajal u Ceuti španjolske su nas vlasti obavijestile da od 1993. godine nije podnesen nijedan zahtjev za azil.
U brojnim izvješćima naglašeno je da marokanske vlasti djelotvorno sprječavaju osobe iz supsaharske Afrike da se približe redovnim graničnim prijelazima, osobito u Melilli (vidi stavak 3.1. prethodno naveden). Prema tome, te osobe nemaju pristup postupku azila. Španjolske vlasti objasnile su da mogući razlozi zašto se osobe iz supsaharske Afrike ne mogu približiti granici uključuju značajne dnevne tokove osoba koje se bave takozvanom ‘atipičnom trgovinom’, a koje svakodnevno prelaze granicu ulazeći u Melillu i izlazeći iz nje. Iako razumijem poteškoće s kojima se španjolske vlasti susreću prilikom upravljanja tim tokovima, nisam bio uvjeren da oni utječu na mogućnost osoba iz supsaharske Afrike da se približe španjolskoj granici. Budući da nemaju nikakvu mogućnost za zakonit i siguran pristup španjolskom državnom području, osobe iz supsaharske Afrike, među ostalim žene i mala djeca, obraćaju se mrežama organiziranog kriminala, skrivajući se u automobilima ili ukrcavajući se na gumene čamce kako bi pristupile autonomnim gradovima Melilli i Ceuti i tako se izlažu riziku od trgovanja ljudima, nasilja i seksualnog zlostavljanja. Stoga je važno da španjolske vlasti pruže osobama kojima je potrebna međunarodna zaštita mogućnost sigurnog pristupa španjolskom državnom području kako bi mogle podnijeti zahtjeve za azil …“
E. Rezolucija 2299 (2019) Parlamentarne skupština Vijeća Europe usvojena 28. lipnja 2019.: Politike i prakse odvraćanja (pushback) u zemljama članicama Vijeća Europe
“1. U pogledu kontrole i upravljanja migracijskim tokovima, države članice Vijeća Europe ulažu velike napore u zaštitu svojih granica. U tom kontekstu, odbijanje ulaska u zemlju i protjerivanja bez pojedinačnog ispitivanja potrebe za zaštitom postali su dokumentirani fenomen na granicama Europe kao i na teritoriju država članica koji se nalaze dalje u unutrašnjosti. S obzirom na učestalost ovih praksi i njihovu sustavnu upotrebu u određenim zemljama, ova se „odvraćanja“ mogu smatrati sastavnim dijelom nacionalnih politika, a ne kao izolirane akcije. Najveći rizik povezan s naredbama za uklanjanje je rizik prisilnog vraćanja (refoulement), što znači da se osobu vraća na mjesto gdje bi mogla biti podvrgnuta progonu u smislu Konvencije Ujedinjenih naroda iz 1951o statusu izbjeglica (“Konvencija o izbjeglicama”), ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju u smislu Europske konvencije o ljudskim pravima (ETS Br. 5, “Konvencija”).
2. Zbog toga je Europski sud za ljudska prava, na primjer u svojoj Hirsi Jamaa i drugi protiv Italije (prijava br. 27765/09), ali i ND i NT protiv Španjolske (Zahtjevi br. 8675/15 i 8697/15) zahtijeva pojedinačnu procjenu potrebe za zaštitom i sigurnošću povratka, kako bi se izbjeglo kršenje članka 3. Europske konvencije o ljudskim pravima i zabranu kolektivnih protjerivanja kako je predviđeno člankom 4. Protokola br. 4 uz Konvenciju (ETS br. 46). Odvraćanja se odvijaju osobito na granicama Europske unije; posljedica su, barem dijelom, neuspjeha trenutne Dublinske uredbe i neuspjeha pokušaja uspostave pravične podjele odgovornosti u Europi
3. Ove se mjere odvraćanja vrlo često događaju kada migranti žele ući u teritorij države članice u većem broju, jer prolaz jest, ili se čini, mnogo propusnijim tamo nego drugdje ili jer je geografski blizu zemljama podrijetla tražitelja azila. Međutim, nedavni dokazi o odvraćanjima pokazuju da se ona događaju i na mjestima gdje migranti pristižu u malom broju, ali gdje su nacionalne politike općenito neprijateljske prema migracijama. Postoje i slučajevi „višestrukog odvraćanja¨ kada nekoliko zemalja sukcesivno protjeruje migrante.
4. Parlamentarna skupština zabrinuta je zbog ustrajne i sve veće prakse i politike odvraćanja, koja predstavlja grubo kršenje prava tražitelja azila i izbjeglica, uključujući pravo na azil i pravo na zaštitu od refoluementa, koji su u središtu međunarodnog izbjegličkog prava i međunarodnog prava o ljudskim pravima. S obzirom na težinu dotičnih kršenja ljudskih prava, Skupština potiče države članice da osiguraju odgovarajuću zaštitu tražiteljima azila, izbjeglicama i migrantima koji dolaze na njihove granice, i suzdrže se od odvraćanja, kako bi se omogućio neovisan nadzor i temeljito istraživanje svih navoda o odvraćanjima.
5. Skupština je izuzetno zabrinuta zbog stalnih izvještaja i dokaza o nečovječnom i ponižavajućem postupanju s migrantima od strane država članica i njihovih agencija u kontekstu ovih odvraćanja putem zastrašivanja, oduzimanja ili uništavanja imovine migranata, pa čak i upotrebom nasilja i uskraćivanjem hrane i osnovnih službi migrantima. Negiranjem izvršavanja odvraćanja, negira se i (ponekad sustavno) nečovječno i ponižavajuće postupanje i zbog toga se ne ispituje na odgovarajući način ili ga se uopće ne ispituje.
6. Slijedom toga, Skupština poziva države članice Vijeća Europe da u potpunosti poštuju svoje međunarodne obveze u vezi s tim, posebno one utvrđene u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima o zabrani kolektivnog protjerivanja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, kao i pravo pristupa postupku azila i zabrane refoulementa utvrđene Konvencijom Ujedinjenih naroda za izbjeglice...”
IV. DRUGI MEĐUNARODNI MATERIJALI
A. Povelja Ujedinjenih naroda (Povelja UN-a), potpisana 26. lipnja 1945. u San Franciscu
Članak 51.
“Ništa u ovoj Povelji ne dira u prirodno pravo individualne ili kolektivne samoobrane u slučaju oružanog napada na nekoga Člana Ujedinjenih naroda sve dok Vijeće sigurnosti ne poduzme mjere potrebne za održavanje Međunarodnog mira i sigurnosti. Mjere koje Članovi poduzmu u vršenju toga prava samooobrane odmah se dojavljuju Vijeću sigurnosti i nipošto ne diraju u ovlasti i dužnosti Vijeća sigurnosti da na temelju ove Povelje djeluje svakog časa na način koji smatra potrebnim za održavanje ili uspostavljanje Međunarodnog mira i sigurnosti.”
B. Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora od 23, svibnja 1969.
Članak 27. - Unutrašnje pravo i poštovanje ugovora
“Stranka se ne može pozivati na odredbe svoga unutrašnjeg prava da bi opravdala neizvršavanje ugovora. To pravilo ne dira Članak 46.”
Članak 31. - Opće pravilo o tumačenju
„1. Ugovor se mora tumačiti u dobroj vjeri, prema uobičajenom smislu izraza iz ugovora u njihovu kontekstu i u svjetlu predmeta i svrhe ugovora.
2. U svrhu tumačenja ugovora, osim teksta, uključujući preambulu i priloge, kontekst obuhvaća:
(a) svaki sporazum koji se odnosi na ugovor, a kojeg su sve stranke sklopile u svezi s ugovorom;
(b) svaku ispravu koju jedna ili više stranaka sastave u svezi s ugovorom, a koju ostale stranke prihvate kao ispravu koja se odnosi na ugovor.
3. Zajedno s kontekstom, vodit će se računa:
(a) o svakom naknadnom sporazumu između stranaka o tumačenju ugovora ili o primjeni njegovih odredba;
(b) o svakoj naknadnoj praksi u primjeni ugovora kojom se ustanovljuje sporazum između stranaka o tumačenju ugovora;
(c) o svakom mjerodavnom pravilu međunarodnog prava primjenjivom na odnose između stranaka.
4. Poseban smisao pridaje se nekom izrazu ako je ustanovljeno da je to bila namjera stranaka.
Članak 32. - Dopunska sredstva tumačenja
“Na dopunska sredstva tumačenja, uključujući pripremne radove i okolnosti pod kojima je ugovor sklopljen, može se pozivati da bi se potvrdio smisao koji proistječe iz primjene Članka 31., ili da bi se odredio smisao kad je tumačenje prema Članku 31.:
(a) dvosmisleno ili nejasno; ili
(b) dovodi do ishoda koji je očito besmislen ili nerazuman.”
C. Ženevska konvencija od 28. srpnja 1951. o pravnom položaju izbjeglica
Članak 1. - Definicija pojma »izbjeglica«
“A. U ovoj se Konvenciji pojam »izbjeglica« odnosi na svaku osobu:
(1) koju se smatra izbjeglicom temeljem Sporazuma od 12. svibnja 1926. i 30. lipnja
1928. ili temeljem Konvencija od 28. listopada 1933. i 10. veljače 1938., Protokola od 14. rujna 1939., ili Ustava Međunarodne organizacije za izbjeglice
...
(2) koja se nalazi izvan zemlje svog državljanstva uslijed događaja nastalih prije 1. siječnja 1951., te se uslijed osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini, ili zbog političkog mišljenja, ne može, ili zbog tog straha, ne želi prihvatiti zaštitu dotične zemlje; ili osoba bez državljanstva koja se zbog gore navedenih okolnosti nalazi izvan zemlje prethodnog uobičajenog boravišta, a koja se ne može ili se zbog straha ne želi u nju vratiti...”
Članak 3. – Nediskriminacija
“Države ugovornice primjenjivat će odredbe ove Konvencije na izbjeglice, bez diskriminacije s obzirom na njihovu rasu, vjeru ili zemlju podrijetla.”
Članak 4. – Vjera
“Države ugovornice će, u pogledu slobode vjeroispovijesti i slobode vjerskog odgoja djece, primjenjivat prema izbjeglicama na svom teritoriju postupke koji su barem jednaki onima koji se primjenjuju na državljane vlastitih zemalja.”
Članak 16. – Pristup sudovima
„1. Izbjeglica će imati slobodan pristup sudovima na teritoriju svih država ugovornica.
2.Izbjeglica će u državi ugovornici u kojoj ima uobičajeno boravište uživati isti postupak kao i njen državljanin glede pristupa sudovima uključujući pravnu pomoć i oslobađanje od cautio judicatum solvi.
3.S izbjeglicom će se u zemljama, izvan one u kojoj ima uobičajeno boravište, postupati kao i s državljaninom zemlje u kojoj ima uobičajeno boravište u pogledu odredbi stavka 2.”
Članak 22. – Javno obrazovanje
„1. U pogledu osnovnog obrazovanja, države ugovornice postupat će s izbjeglicama na isti način kao i sa svojim državljanima.
2. U pogledu obrazovanja a koje se ne smatra osnovnim, posebice upisa na studij, te priznanja stranih školskih potvrda, diploma i stečenog stupnja obrazovanja, oslobađanja od plaćanja pristojbi i troškova kao i dodjeljivanja stipendija, države ugovornice primijenit će prema izbjeglicama što je moguće povoljniji postupak, u svakom slučaju postupak koji nije manje povoljan od onog koji se u istim okolnostima primjenjuje prema strancima.”
Članak 31. – Izbjeglice koje se nezakonito nalaze u zemlji izbjeglištva
„1. Države ugovornice neće izreći kazne zbog nezakonitog ulaska ili boravka na svojem području izbjeglicama koje su došle izravno s područja gdje je ugrožen njihov život ili sloboda u smislu članka 1, a ušle su ili se nalaze na njenom području bez dozvole i pri tom su se bez odgode javile vlastima, te predočile valjane razloge svog nezakonitog ulaska ili boravka.
2. Države ugovornice neće ograničiti kretanje ovih izbjeglica, osim ako je to neophodno. Ta će se ograničenja primjenjivati dok se njihov status u zemlji ne odobri ili dok ne budu prihvaćene u nekoj drugoj zemlji. Države ugovornice dat će izbjeglicama razuman rok i sve potrebne olakšice kako bi bile prihvaćene u drugoj zemlji.”
Članak 32. –Protjerivanje
„1. Država ugovornica neće protjerati izbjeglicu koja zakonito boravi na njenom teritoriju, osim ako je ugrožena nacionalna sigurnost ili javni red.
2. Protjerivanje takve izbjeglice može se provesti samo nakon odluke koja je sukladna zakonu. Osim u slučaju postojanja valjanih razloga povezanih s nacionalnom sigurnošću, izbjeglici će biti dopušteno da predoči dokaze koji potvrđuju njenu nedužnost te će se moći žaliti i u vezi sa svojim slučajem biti zastupana pred nadležnim vlastima ili osobama koje su nadležne vlasti imenovale.
3. Država ugovornica će takvoj izbjeglici dati razuman rok kako bi mogla zatražiti dozvolu za ulazak u drugu zemlju. Država ugovornica zadržava pravo da u tom razdoblju primijeni unutarnje mjere koje smatra neophodnima.”
Članak 33. – Zabrana protjerivanja ili vraćanja (‘refoulement’)
“1. Nijedna država ugovornica ne smije protjerati niti vratiti (»refouler«) izbjeglicu, ni na koji način, na područje J bi njen život ili sloboda bili ugroženi zbog njene rasne, vjerske, ili nacionalne pripadnosti ili pak zbog pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja.
2. Olakšicu koju pruža ova odredba, međutim, ne može koristiti izbjeglica kojeg se opravdano smatra opasnim za sigurnost zemlje u kojoj se nalazi ili koji, nakon što je pravomoćno osuđen za posebno težak zločin, predstavlja opasnost za društvo te zemlje.”
D. Europska konvencija o sprječavanju mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja od 10. prosinca 1984. (UNCAT)
Članak 3.
„1. Nijedna država stranka neće protjerati, vratiti (refouler) ili izručiti neku osobu drugoj državi ako je opravdano vjerovati da postoji opasnost da bi ta osoba mogla biti izložena mučenju .
2. U svrhu utvrđivanja postoje li takvi razlozi, nadležna tijela uzimaju u obzir sve relevantne okolnosti, uključujući, prema potrebi, postojanje niza sustavnih, ozbiljnih, očitih ili masovnih povreda ljudskih prava u toj državi.“
E. Deklaracija o teritorijalnom azilu usvojena od strane Opće skupštine Ujedinjenih naroda od 14. prosinca 1967. (Rezolucija 2312 (XXII))
Članak 1.
„1. Azil koji je u ostvarivanju svog suvereniteta neka država odobrila osobama koje imaju pravo pozvati se na članak 14. Opće deklaracije o ljudskim pravima … poštovat će sve ostale države …
...”
Članak 3.
„1. Nijedna osoba iz članka 1. stavka 1. ne smije biti podvrgnuta mjerama kao što su odbijanje na granici ili, ako je već ušla na državno područje na kojem traži azil, protjerivanje ili prisilno vraćanje u bilo koju državu u kojoj bi mogla biti podvrgnuta proganjanju.
...”
F. Nacrti članaka Komisije za međunarodno pravo o protjerivanju stranaca
Članak 1. – Područje primjene
„1. Ovi nacrti članaka primjenjuju se na protjerivanje od strane države stranaca prisutnih na njezinu državnom području.
...”
Komentar
„...
(2) Navodom da se nacrti članaka primjenjuju na protjerivanje od strane države stranaca prisutnih na njezinu državnom području, u stavku 1. definirano je područje primjene nacrta članaka i ratione materiae i ratione personae. U pogledu područja primjene ratione materiae, koje se odnosi na mjere obuhvaćene nacrtima članaka, navodi se samo ‘protjerivanje od strane države’, koje obuhvaća sve mjere protjerivanja; nije navedeno nikakvo daljnje pojašnjenje jer je ‘protjerivanje’ definirano u nacrtu članka 2. točke (a) u nastavku. U pogledu područja primjene ratione personae, odnosno osoba obuhvaćenih nacrtima članaka, iz stavka 1. proizlazi da se nacrti članaka općenito primjenjuju na protjerivanje svih stranaca koji se nalaze na državnom području države koja protjeruje, bez razlikovanja raznih kategorija uključenih osoba, primjerice, stranaca koji se zakonito nalaze na državnom području države koja protjeruje, stranaca koji se ondje nalaze nezakonito, raseljenih osoba, tražitelja azila, osoba kojima je odobren azil i osoba bez državljanstva. Izraz ‘stranac’ definiran je u nacrtu članka 2. točke (b).
(3) Nacrti članaka obuhvaćaju protjerivanje i stranaca koji se zakonito nalaze na državnom području države koja protjeruje i onih koji se ondje nalaze nezakonito, kako je navedeno u stavku 1. nacrta članka. Kategorija stranaca koji se nezakonito nalaze na državnom području države koja protjeruje obuhvaća i strance koji su na državno područje ušli nezakonito i strance čija je prisutnost na državnom području naknadno postala nezakonita, prvenstveno zbog kršenja zakona države koja protjeruje kojima su uređeni uvjeti boravka. Iako se nacrti članaka općenito primjenjuju na protjerivanje stranaca koji se zakonito ili nezakonito nalaze na državnom području države koja protjeruje, na početku treba napomenuti da se u nekim odredbama nacrta članaka nužno razlikuju te dvije kategorije stranaca, osobito u pogledu prava koja imaju. Treba napomenuti i da uključivanje u područje primjene nacrta članaka stranaca koji se na državnom području države koja protjeruje nalaze nezakonito treba tumačiti u kombinaciji s izrazom iz članka 2. točke (a), in fine, koji iz područja primjene nacrta članaka isključuje pitanja koja se odnose na odbijanje ulaska stranca na državno područje neke države.“
Članak 2. – Korištenje izraza
„Za potrebe ovih nacrta članaka:
(a) ‘protjerivanje’ znači formalna radnja ili postupanje koje se može pripisati državi, a kojim je stranac prisiljen napustiti državno područje te države; ne uključuje izručenje drugoj državi, predaju međunarodnom kaznenom sudu ili odbijanje ulaska stranca u državu;
(b) ‘stranac’ znači pojedinac koji nema državljanstvo države na čijem se državnom području nalazi.“
Komentar
„(1) Za potrebe ovih nacrta članaka, u nacrtu članka 2. definirana su dva ključna izraza, ‘protjerivanje’ i ‘stranac’.
...
(4) Postupanje – osim donošenja formalne odluke – koje bi moglo dovesti do protjerivanja, može biti u obliku čina ili propusta države. Propust konkretno može uključivati toleriranje postupanja usmjerenog protiv stranca od strane pojedinaca ili privatnih subjekata, primjerice, ako država na odgovarajući način ne zaštiti stranca od neprijateljskog djelovanja nedržavnih aktera. Čini se da je presudno obilježje definicije protjerivanja činjenica da je, kao rezultat formalne radnje ili postupanja – aktivnog ili pasivnog – koje se može pripisati državi, predmetni stranac prisiljen napustiti državno područje te države. Osim toga, kako bi se zaključilo da je došlo do protjerivanja kao posljedice postupanja (odnosno, bez donošenja formalne odluke), bitno je utvrditi namjeru predmetne države da tim ponašanjem ostvari odlazak stranca s njezina državnog područja.
(5) Radi jasnoće, Komisija je smatrala korisnim odrediti, u drugoj odredbi točke (a), da pojam protjerivanja u smislu nacrta članaka ne obuhvaća izručenje stranca drugoj državi, predaju međunarodnom kaznenom sudu ili odbijanje ulaska stranca u državu. Kada je riječ o odbijanju ulaska, treba objasniti da se u nekim pravnim sustavima ponekad upotrebljava izraz ‘vraćanje (refoulement)’ umjesto ‘odbijanje ulaska’. Radi dosljednosti, u ovim nacrtima članaka koristi se potonji izraz u slučajevima kada je strancu odbijen ulazak. Izuzeće se odnosi na odbijanje od strane vlasti države – obično tijela odgovornih za imigraciju i graničnu kontrolu – da strancu dopuste ulazak na državno područje te države. S druge strane, mjere koje država poduzima da prisili stranca koji se već nalazi na njezinu državnom području, čak i ako se ondje nalazi nezakonito, da ga napusti, obuhvaćene su pojmom ‘protjerivanja’ kako je definiran u nacrtu članka 2. točke (a). Ta bi se razlika trebala tumačiti u svjetlu definicije područja primjene ratione personae nacrta članaka, koje obuhvaća i strance koji se zakonito nalaze na državnom području države koja protjeruje i one koji se ondje nalaze nezakonito. Nadalje, isključivanje pitanja koja se odnose na odbijanje ulaska iz područja primjene nacrta članaka ne dovodi u pitanje pravila međunarodnog prava koja se odnose na izbjeglice. Ta je rezerva objašnjena u nacrtu članka 6. točke (b), koji upućuje na zabranu vraćanja (refoulement) u smislu članka 33. Konvencije o statusu izbjeglica od 28. srpnja 1951. te se stoga neizbježno odnosi na pitanja prihvata.
...”
Članak 3. – Pravo protjerivanja
„Država ima pravo protjerati stranca sa svog državnog područja. Protjerivanje mora biti u skladu s ovim nacrtima članaka, ne dovodeći u pitanje druga važeća pravila međunarodnog prava, osobito ona koja se odnose na ljudska prava.“
Članak 6. – Zabrana protjerivanja izbjeglica
„Ovi nacrti članaka ne dovode u pitanje pravila međunarodnog prava koja se odnose na izbjeglice, kao ni bilo koja povoljnija pravila ili prakse o zaštiti izbjeglica, a osobito sljedeća pravila:
(a) država ne smije protjerati izbjeglicu koji se zakonito nalazi na njezinu državnom području osim iz razloga nacionalne sigurnosti ili javnog reda;
(b) država ni na koji način ne smije protjerati ili vratiti (refouler) izbjeglicu na granice teritorija na kojima bi život ili sloboda osobe bili ugroženi zbog njezine rase, vjere, državljanstva, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, osim ako je opravdano sumnjati da se osoba smatra opasnom za sigurnost zemlje u kojoj se nalazi ili ako osoba, nakon što je osuđena pravomoćnom presudom za posebno teško kazneno djelo, predstavlja opasnost za zajednicu te zemlje.“
Komentar
„(1) Nacrt članka 6. odnosi se na protjerivanje izbjeglica, koje je podložno restriktivnim uvjetima na temelju mjerodavnih pravila međunarodnog prava. U njemu je sadržana odredba ‘ne dovodeći u pitanje’, čija je svrha osigurati stalnu primjenu na izbjeglice pravila o njihovom protjerivanju, kao i svih povoljnijih pravila i praksi o zaštiti izbjeglica. Konkretno, u točkama (a) i (b) nacrta članka 6. navedena su dva osobito važna pravila koja se odnose na protjerivanje ili vraćanje (refoulement) izbjeglica.
...
(5) U nacrtu članka 6. točke (a) izložen je tekst članka 32. stavka 1. Konvencije o statusu izbjeglica od 28. srpnja 1951. Na temelju pravila sadržanog u tom stavku, koji se odnosi samo na izbjeglice koji se zakonito nalaze na državnom području države koja protjeruje, osnove za protjerivanje takvih izbjeglica ograničene su na one osnove koje se odnose na razloge nacionalne sigurnosti ili javnog reda.
(6) Zabrana protjerivanja izbjeglice koji se zakonito nalazi na državnom području države koja protjeruje iz bilo kojeg drugog razloga osim nacionalne sigurnosti ili javnog reda obuhvaća i sve izbjeglice koji se nezakonito nalaze na državnom području države, a podnijeli su zahtjev za status izbjeglice, sve dok se taj zahtjev ispituje. Međutim, ta se zaštita može predvidjeti samo dokle god je ispitivanje zahtjeva u tijeku. Ta zaštita, koja odražava trend u pravnoj literaturi i koja je podržana u praksi nekih država i UNHCR-a, predstavljala bi odstupanje od načela prema kojem nezakonitost prisustva stranca na državnom području neke države sama po sebi može opravdati protjerivanje stranca. Zaštita bi se mogla ukinuti samo u slučajevima kada je očigledna namjera zahtjeva za status izbjeglice bila spriječiti odluku o protjerivanju koja bi se vjerojatno donijela protiv dotičnog pojedinca. Odnosi se samo na pojedince koji, iako ne uživaju status izbjeglice u predmetnoj državi, jesu udovoljili definiciji ‘izbjeglice’ u smislu Konvencije iz 1951. godine ili, u nekim slučajevima, drugih mjerodavnih instrumenata, kao što je Konvencija OAJ-a iz 1969. kojom se uređuju posebni aspekti problema izbjeglica u Africi, te bi se stoga trebali smatrati izbjeglicama prema međunarodnom pravu. Svaki pojedinac koji ne odgovara definiciji izbjeglice u smislu mjerodavnih pravnih instrumenata ne može uživati zaštitu priznatu u nacrtu članka 6. i može biti protjeran iz drugih razloga osim onih navedenih u točki (a), među ostalim isključivo zbog nezakonitosti njegove prisutnosti na državnom području države koja protjeruje. U svakom slučaju, članak 6. ne dovodi u pitanje pravo države da iz drugih razloga osim onih navedenih u točki (a) protjera stranca čiji zahtjev za status izbjeglice očito predstavlja zloupotrebu.
(7) U nacrtu članka 6. točke (b), koji se odnosi na obvezu poštovanja načela non-refoulement, kombinira stavke stavci 1. i 2. članka 33. Konvencije iz 1951. godine.
Za razliku od ostalih odredbi nacrta članaka, koje ne obuhvaćaju slučajeve odbijanja ulaska stranca na državno područje neke države, nacrtom članka 6. točke (b) predviđeno je da ovi nacrti članaka ne dovode u pitanje ni te slučajeve, kako je naznačeno u početnom izrazu: ‘Država ne smije protjerati ili vratiti (refouler) …’ Nadalje, za razliku od zaštite propisane u točki (a), zaštita navedena u točki (b) primjenjuje se na sve izbjeglice, neovisno o tome je li njihova prisutnost u državi primateljici zakonita ili nezakonita. Treba naglasiti i da navođenje te posebne obveze poštovanja načela non-refoulement u odnosu na izbjeglice ne dovodi u pitanje primjenu na njih općih pravila o zabrani protjerivanja u određene države, koja su sadržana u nacrtima članaka 23. i 24.“
Članak 9. – Zabrana kolektivnog protjerivanja
„1. Za potrebe ovog nacrta članka, kolektivno protjerivanje znači protjerivanje stranaca u skupini.
2. Kolektivno protjerivanje stranaca je zabranjeno.
3. Država može istovremeno protjerati članove skupine stranaca, pod uvjetom da se protjerivanje odvija nakon i na temelju posebne ocjene svakog pojedinog člana skupine u skladu s ovim nacrtima članaka.
4. Ovaj nacrt članka ne dovodi u pitanje pravila međunarodnog prava koja se primjenjuju na protjerivanje stranaca u slučaju oružanog sukoba u koji je uključena država koja protjeruje.“
Komentar
„(1) U stavku 1. nacrta članka 9. sadržana je definicija kolektivnog protjerivanja za potrebe ovih nacrta članaka. Prema toj definiciji, kolektivno protjerivanje podrazumijeva protjerivanje stranaca ‘u skupini’. Taj se kriterij temelji na sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, a taj je kriterij potvrdio i posebni izvjestitelj o pravima nedržavljana Komisije za ljudska prava, g. David Weissbrodt, u svom završnom izvješću 2003. godine. U toj se definiciji navodi samo ‘kolektivni’ aspekt, koji se mora tumačiti u svjetlu opće definicije protjerivanja sadržane u nacrtu članka 2. točke (a).
...
(4) Zabrana kolektivnog protjerivanja stranaca utvrđena u stavku 2. ovog nacrta članka trebala bi se tumačiti u svjetlu stavka 3., u kojem se ona razjašnjava određivanjem uvjeta pod kojima članovi skupine stranaca mogu biti protjerani istovremeno, a da se takva mjera ne smatra kolektivnim protjerivanjem u smislu nacrta članaka. U stavku 3. navedeno je da je takvo protjerivanje dopušteno pod uvjetom da se odvija nakon i na temelju posebne ocjene svakog pojedinog člana skupine u skladu s ovim nacrtima članaka. …“
Članak 13. – Obveza poštovanja ljudskog dostojanstva i ljudskih prava stranaca koji podliježu protjerivanju
„1. Sa svim strancima koji podliježu protjerivanju mora se postupati čovječno i s poštovanjem urođenog dostojanstva ljudske osobe u svim fazama postupka protjerivanja.
2. Oni imaju pravo na poštovanje njihovih ljudskih prava, uključujući i prava utvrđenih u ovim nacrtima članaka.“
Članak 17. – Zabrana mučenja ili okrutnog, neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kazne
„Država koja protjeruje ne smije stranca koji podliježe protjerivanju podvrgnuti mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.“
„40. … Tradicionalni pojam protjerivanja … odnosi se na strance čiji je ulazak ili boravak zakonit, dok se odbijanje ulaska odnosi na one strance čiji ulazak ili boravak na svom državnom području država nastoji spriječiti; udaljavanje nezakonitog imigranta koji se nalazi na granici ili ju je tek prešao, strogo govoreći predstavlja odbijanje ulaska, a ne protjerivanje. Na temelju tog smislenog razlikovanja, prema mišljenju posebnog izvjestitelja, odbijanje ulaska ne spada u područje primjene ove teme.
...
170. Kao što je vidljivo, ne može se utvrditi stvarna terminološka razlika među trima pojmovima ‘protjerivanje’, ‘pratnja do granice’ i ‘refoulement’; oni se koriste kao međusobno zamjenjivi bez neke posebne semantičke strogosti. Izraz ‘protjerivanje’ stoga će se u kontekstu ove teme koristiti kao generički pojam koji označava sve situacije obuhvaćene svim trima pojmovima te mnogim drugima, kao što su ‘vraćanje stranca u zemlju’ ili ‘isključenje stranca’, pri čemu taj popis nije konačan.’
G. Zaključci o međunarodnoj zaštiti izbjeglica koje je usvojio Izvršni odbor programa UNHCR-a 1975. – 2017.
Br. 6 (XXVIII), Non-refoulement (1977) – 28. sjednica Izvršnog odbora
“Izvršni odbor,
...
(c) potvrdio je iznova temeljnu važnost poštovanja načela non-refoulementa, kako na granici, tako i unutar državnog teritorija, u vezi sa osobama koje bi mogle biti podvrgnute proganjanju ukoliko budu vraćene u njihovu zemlju porijekla, bez obzira na to da li im je formalno odobren izbjeglički status ili nije.”
Br. 22 (XXXII), Zaštita tražitelja azila u priljevima velikih razmjera (1981.) – 32. sjednica Izvršnog odbora
„...
II. Mjere zaštite
A. Prihvat i non-refoulement
1. U slučaju priljeva velikih razmjera, tražitelji azila se trebaju prihvatiti u državu u kojoj su prvo potražili utočište, a ukoliko ih ta država nije u mogućnosti prihvatiti na duže vrijeme, uvijek ih treba prihvatiti barem na privremenoj osnovi i osigurati im zaštitu sukladno dolje navedenim načelima.
...
2. U svim slučajevima se mora savjesno primjenjivati temeljno načelo nonrefoulementa, uključujući i to da ne budu odbijeni na granici.
...”
Br. 82 (XLVIII), Zaključak o zaštiti azila (1997.) – 48. sjednica Izvršnog odbora
“Izvršni odbor,
...
(d) Ističe iznova ... potrebu za punim poštovanjem institucije azila općenito i smatra da je pravo vrijeme da skrene pažnju na njene sljedeće posebne aspekte:
(i) načelo non-refoulement, koje zabranjuje protjerivanje i vraćanje izbjeglica, na bilo koji mogući način, na granice teritorija gdje bi njihovi životi ili sloboda bili ugroženi zbog njihove rase, religije, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi, ili političkog mišljenja, bez obzira na to jesu li formalno dobili izbjeglički status ili ne, ili osoba u vezi sa kojima postoje bitne osnove za vjerovanje da bi bile podvrgnute mučenju, kako je to navedeno u “Konvenciji protiv mučenja i drugog okrutnog, neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kazni” iz 1948. godine;
...
(iii) potrebu za prihvatom izbjeglica na teritorijima država, što uključuje zabranu odbijanja na granicama bez pristupa pravičnim i djelotovornim postupcima za određivanje statusa i potrebe za zaštitom;
...”
Br. 99 (LV) Općenito (2004)1 – 55. sjednica Izvršnog odbora
“Izvršni odbor,
...
(l) izražava zabrinutost zbog proganjanja, sveopćeg nasilja i kršenja ljudskih prava koji i dalje uzrokuju i produžavaju raseljavanje unutar i izvan nacionalnih granica, te povećavaju izazove sa kojima se suočavaju države u ostvarenju trajnih rješenja; i poziva države da se uhvate ukoštac sa ovim izazovima, jamčeći pritom puno poštovanje temeljnog načela nonrefoulementa uključujući zabranu odbijanja na granici, bez pristupa pravičnim i djelotvornim postupcima za određivanja statusa i potrebe za zaštitom;
...”
H. Stajališta koja je Odbor za prava djeteta usvojio 12. veljače 2019. na temelju Fakultativnog protokola uz Konvenciju o pravima djeteta o postupcima komunikacije, u vezi s Priopćenjem br. 4/2016
„...Činjenice koje je iznio podnositelj prigovora
2.4. Dana 2. prosinca 2014., autor i skupina osoba podrijetlom iz supsaharske Afrike napustili su goru Gurugu s namjerom da uđu u Melillu. Autor je stigao do vrha treće ograde i vidio da španjolska civilna garda druge osobe koje se spuštaju s ograde s druge strane po hitnom postupku odvraća i predaje marokanskim snagama. Potom je autor, strahujući da će biti deportiran i podvrgnut mogućem zlostavljanju i nasilju od strane marokanskih snaga, nekoliko sati čekao na vrhu ograde. U tom razdoblju nije mu ponuđen nikakav oblik pomoći. Nije imao pristup vodi ni hrani. Nije mogao ni komunicirati s civilnom gardom jer nije govorio španjolski i nije bilo prisutnih tumača.
Napokon se spustio s ograde ljestvama koju je pružila civilna garda. Čim je stao na tlo, civilna ga je garda uhitila i stavila mu lisice, predala ga je marokanskim snagama i po hitnom postupku deportirala u Maroko. Njegov identitet ni u jednom trenutku nije provjeren. Uskraćena mu je i prilika da objasni svoje osobne okolnosti, navede dob, ospori predstojeću deportaciju ili zatraži zaštitu kao dijete bez pratnje. Nije mu pružena pomoć pravnika, tumača ili liječnika…
2.5. Autor tvrdi da mu nisu bila dostupna djelotvorna pravna sredstva kojima bi mogao odgoditi svoju deportaciju iz Španjolske u Maroko 2. prosinca 2014. godine. Ističe da je deportacija izvršena po kratkom postupku, a da nije obaviješten o formalnoj odluci o protjerivanju koju bi mogao osporiti pred nadležnim tijelima.
2.6. Na datum 30. prosinca 2014. ili oko tog datuma, autor je ušao u Španjolsku preko Melille i otišao je u centar za privremeni prihvat migranata. U veljači 2015. godine premješten je iz enklave Melille u kopneni dio Španjolske. Krajem srpnja 2015., zahvaljujući pomoći Fundación Raíce, nevladine organizacije (NVO), i konzularnoj registracijskoj kartici koju mu je izdao malijski konzulat u Madridu, na kojoj je kao datum njegova rođenja bio naveden 10. ožujka 1999., autor je dobio zaštitu kao dijete bez pratnje i smješten je u rezidencijalni centar za maloljetnike pod skrbništvom španjolskih vlasti.
2.7. Autor navodi da je 30. ožujka 2015. godine Španjolska donijela Organski zakon br. 4/2015 o zaštiti sigurnosti građana, koji je stupio na snagu 1. travnja 2015. godine. U tom se zakonu, a osobito njegovoj desetoj dodatnoj odredbi koja se odnosi na poseban režim primjenjiv u Ceuti i Melilli, legalizira španjolska praksa neselektivnih deportacija po kratkom postupku na granici, a taj zakon ne sadržava nikakva upućivanja na maloljetnike bez pratnje niti se u njemu uspostavlja bilo kakav postupak za utvrđivanje njihova identiteta i pružanje zaštite.
...
Pitanja i postupci pred Odborom
Ispitivanje dopuštenosti
...
13.3. Što se tiče neusklađenosti između podataka o osobi koje su upisale španjolske vlasti i podataka koje je naveo autor, Odbor napominje da se u spisu ne nalazi nikakav uvjerljiv dokaz koji pokazuje da podnositelj nije osoba koja je 2. prosinca 2014. godine pokušala pristupiti u Melillu u opisanim okolnostima. Odbor smatra da teret dokazivanja ne može biti samo na podnositelju zahtjeva, osobito imajući u vidu činjenicu da podnositlej i država stranka nemaju uvijek jednak pristup dokazima i da često samo država stranka ima pristup relevantnim informacijama. U ovom predmetu Odbor smatra da je podnositelj naveo vjerodostojnu i dosljednu verziju činjenica, koja je potkrijepljena dokazima. Odbor prima na znanje i navode podnositelja da je država stranka mogla usporediti otiske prstiju osobe upisane kao Y.D. s otiscima autora. Odbor stoga utvrđuje da je ovo priopćenje dopušteno rationae personae.
13.4. Odbor prima na znanje tvrdnju države stranke da je priopćenje nedopušteno rationae loci jer se postupci marokanskih vlasti ne mogu pripisati Španjolskoj.
Međutim, Odbor napominje da je opseg ovog zahtjeva ograničen na postupke španjolskih vlasti 2. prosinca 2014. godine, isključujući postupke marokanskih vlasti. U tom pogledu, Odbor napominje da su podnositelja, prema njegovim navodima, uhitile španjolske sigurnosne snage na trećoj ogradi graničnog prijelaza u Melilli, da su mu stavile lisice i vratile ga na marokansko državno područje. S obzirom na te okolnosti i bez obzira na to smatra li se da je podnositelj stigao na španjolsko državno područje ili ne, bio je pod nadležnošću ili djelotvornom kontrolom države stranke. Odbor stoga utvrđuje da je ovo priopćenje dopušteno rationae loci.
13.5. Odbor prima na znanje i tvrdnju države stranke da je zahtjev nedopušten rationae materiae jer se odnosi na pravo podnositelja na azil, koje nije obuhvaćeno Konvencijom. Međutim, Odbor napominje da se ovo priopćenje odnosi na navodne povrede prava podnositelja na temelju članaka 3., 20. i 37. Konvencije, a ne na njegovo pravo na azil. Odbor stoga utvrđuje da je ovo priopćenje dopušteno rationae materiae.
13.6. Konačno, Odbor prima na znanje tvrdnju države stranke da podnositelj zahtjeva nije iscrpio dostupna domaća pravna sredstva … Odbor napominje i da iz spisa predmeta proizlazi da 2. prosinca 2014. godine nije izdan nikakav službeni nalog o protjerivanju protiv podnositelja. U skladu s tim, Odbor smatra da bi, u kontekstu podnositeljevog predstojećeg protjerivanja 2. prosinca 2014. godine, te u nedostatku službenog naloga o protjerivanju koji bi podnositelj mogao osporiti, pravna sredstva navedena u točki (d) tvrdnje države stranke bila beskorisna jer nisu bila ni dostupna ni djelotvorna. …
13.7. … Odbor stoga utvrđuje da je zahtjev dopušten te će nastaviti ispitivati njegovu osnovanost.
Ispitivanje osnovanosti
...
14.2. Pitanje podneseno Odboru jest je li, u okolnostima ovog predmeta, vraćanje podnositelja od strane španjolske civilne garde u Maroko 2. prosinca 2014. godine dovelo do povrede njegovih prava iz Konvencije. Konkretno, podnositelj je tvrdio da, deportirajući ga po hitnom postupku u Maroko 2. prosinca 2014. godine, bez provođenja bilo kakvog oblika provjere identiteta ili procjene njegove situacije, država stranka: (a) nije pružila podnositelju posebnu zaštitu i pomoć na koje je imao pravo kao maloljetnik bez pratnje (članak 20.); (b) nije poštovala načelo non-refoulement i izložila je podnositelja riziku od nasilja i okrutnog, neljudskog i ponižavajućeg postupanja u Maroku (članak 37.); i (c) nije uzela u obzir najbolje interese djeteta (članak 3.).
14.3. Odbor smatra da se obveze države da pruži posebnu zaštitu i pomoć djeci bez pratnje, u skladu s člankom 20. Konvencije, primjenjuju čak i ‘u odnosu na onu djecu koja pod nadležnost države dođu prilikom pokušaja ulaska na državno područje zemlje’. Slično tome, Odbor smatra da ‘pozitivni aspekt tih obveza zaštite obuhvaća i zahtijevanje od država da poduzmu sve potrebne mjere kako bi u najranijoj fazi u kojoj je to moguće, među ostalim i na granici, prepoznale djecu bez pratnje ili djecu odvojenu od roditelja’. Prema tome, važno je i nužno da država, kako bi ispunila svoje obveze iz članka 20. Konvencije i poštovala najbolje interese djeteta, prije svakog udaljavanja ili vraćanja provede početnu procjenu, koja uključuje sljedeće faze: (a) prioritetno ocjenjivanje je li dotična osoba maloljetnik bez pratnje, s tim da će se, u slučaju nesigurnosti, ostaviti mogućnost da dotični pojedinac govori istinu , tako da se, ako postoji mogućnost da je pojedinac dijete, prema njemu tako i postupa; (b) provjera identiteta djeteta početnim razgovorom; i (c) procjena posebne situacije i posebnih ranjivosti djeteta, ako postoje.
14.4. Odbor smatra i da, u skladu sa svojim obvezama iz članka 37. Konvencije, kako bi osigurala da nijedno dijete ne bude podvrgnuto mučenju ili drugom okrutnom, neljudskom ili ponižavajućem postupanju, država ne smije vratiti dijete u ‘zemlju ako je opravdano vjerovati da ondje postoji stvarni rizik od uzrokovanja nepopravljive štete djetetu’. Odbor stoga smatra da, u skladu s člankom 37. Konvencije i načelom nonrefoulement, država ima obvezu provesti prethodnu procjenu rizika, ako postoji, od uzrokovanja nepopravljive štete djetetu i ozbiljnih povreda njegovih prava u zemlji u koju će biti premješteno ili vraćeno, uzimajući u obzir najbolje interese djeteta, uključujući, primjerice, ‘posebno ozbiljne posljedice za djecu zbog nedovoljnog pružanja hrane ili zdravstvenih usluga’. Odbor osobito podsjeća da bi, u kontekstu procjene najboljih interesa i u okviru postupaka određivanja najboljih interesa, djeci trebalo biti zajamčeno pravo na: (a) pristup državnom području, neovisno o dokumentaciji koju posjeduju ili ne posjeduju, i pravo da se upute vlastima zaduženim za procjenu njihovih potreba u smislu zaštite njihovih prava, uz osiguravanje njihovih postupovnih jamstava.
...
14.6. Odbor primana znanje i navod države stranke da se načelo non-refoulement ne primjenjuje u ovom predmetu jer se primjenjuje samo kad osoba dođe s nekog teritorija na kojem postoji opasnost od proganjanja. Međutim, Odbor ponavlja da država stranka ima obvezu ne vratiti dijete u ‘zemlju ako postoje uvjerljivi razlozi da ondje postoji stvarni rizik od uzrokovanja nepopravljive štete djetetu’. Odbor napominje i da, prije vraćanja autora u Maroko, država stranka nije utvrdila njegov identitet, nije pitala za njegove osobne okolnosti i nije provela prethodnu procjenu rizika, ako postoji, od proganjanja i/ili uzrokovanja nepopravljive štete u zemlji u koju je trebao biti vraćen. Odbor smatra da, s obzirom na nasilje s kojim se migranti suočavaju na marokanskom graničnom području i zlostavljanje kojem je autor bio izložen, propust provođenja procjene rizika od nepopravljive štete za autora prije njegove deportacije ili uzimanja u obzir njegovih najboljih interesa predstavlja povredu članaka 3. i 37. Konvencije.
14.7. Odbor smatra da je, u svjetlu okolnosti predmeta, činjenica da nije provedena provjera identiteta autora kao djeteta bez pratnje ni procjena njegove situacije prije njegove deportacije i da nije dobio priliku da ospori svoju potencijalnu deportaciju dovela do povrede njegovih prava iz članaka 3. i 20. Konvencije.
14.8. Konačno, Odbor smatra da način na koji je autor deportiran, kao dijete bez pratnje lišeno obiteljskog okruženja i u kontekstu međunarodne migracije, nakon što je bio pritvoren i stavljene su mu lisice, a da nije bio saslušan, nije primio pomoć odvjetnika ili tumača i u obzir nisu uzete njegove potrebe, predstavlja postupanje zabranjeno na temelju članka 37. Konvencije.
14.9. Odbor, postupajući na temelju članka 10. stavka 5. Fakultativnog protokola, smatra da činjenice koje su mu podnesene predstavljaju povredu članaka 3., 20. i 37. Konvencije.
...”
PRAVO
I. PRETHODNA PITANJA
A. Nastavak ispitivanja predmeta – članak 37. stavak 1. točka (a)
„1. Sud može u svakom stadiju postupka odlučiti da izbriše neki zahtjev s liste slučajeva kad okolnosti dovode do zaključka:
(a) da podnositelj ne namjerava ustrajati u svojem zahtjevu, ili
(b) da je predmet riješen, ili
(c) da iz nekog drugog razloga koji utvrdi Sud više nije opravdano nastaviti s daljnjim ispitivanjem zahtjeva.
Međutim, Sud će nastaviti ispitivanje zahtjeva ako to traže interesi poštovanja ljudskih prava zajamčenih Konvencijom i dodatnim protokolima. ...”
„81. Valja podsjetiti da je 2. lipnja 2014. godine predmet podnesen Velikom vijeću u skladu s člankom 43. Konvencije …
82. Sud napominje da ovaj predmet uključuje bitna pitanja, osobito u pogledu dužnosti koje moraju poštovati stranke u postupku azila. Prema tome, utjecaj ovog predmeta nadilazi konkretnu situaciju podnositelja zahtjeva, za razliku od većine sličnih predmeta o protjerivanju o kojima je odlučivalo vijeće.“
B. Ocjena dokaza i utvrđivanje činjenica od strane Suda
II. PITANJE JURISDIKCIJE NA TEMELJU ČLANKA 1. KONVENCIJE
“Visoke ugovorne stranke osigurat će svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom prava i slobode određene u odjeljku I. ove Konvencije.”
A. Presuda vijeća
B. Tvrdnje stranaka
C. Očitovanja trećih strana
D. Ocjena suda
1. Opća načela
III. OSTALI PRELIMINARNI PRIGOVORI VLADE
A. Navodni gubitak statusa žrtve podnositelja zahtjeva
B. Iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava
1. Vlada
2. Podnositelji zahtjeva
3. Ocjena Suda
IV. NAVODNA POVREDA ČLANKA 4. PROTOKOLA BR. 4 UZ KONVENCIJU
„Kolektivno protjerivanje stranaca je zabranjeno.“
A. Presuda vijeća
B. Tvrdnje stranaka pred Velikim vijećem
1. Vlada
2. Podnositelji zahtjeva
C. Očitovanja trećih strana
1. Povjerenica Vijeća Europe za ljudska prava
2. Vlade umješači (treće strane)
(a) Belgijska Vlada
(b) Francuska Vlada
(c) Talijanska Vlada
3. Ostali umješači
(a) UNHCR
(b) OHCHR
(c) CEAR
(d) Centar AIRE, Amnesty International, Europsko vijeće za izbjeglice i prognanike (ECRE), Nizozemsko vijeće za izbjeglice i Međunarodna komisija pravnika, koji su djelovali zajednički
D. Ocjena suda
1. Primjenjivost
(a) Opća načela
(b) Primjena na ovaj predmet
2. Osnovanost
(a) Opća načela
(b) Primjena na ovaj predmet
(i) Činjenica da postoje samo dva podnositelja zahtjeva
(ii) Ponašanje podnositelja zahtjeva
(α) Tvrdnje stranaka
(ß) Ocjena Suda
V. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE U VEZI S ČLANKOM 4. PROTOKOLA BR. 4
“Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.”
A. Dopuštenost
B. Osnovanost
1. Presuda vijeća
2. Ocjena Suda
Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku i doneseno na javnoj raspravi u zgradi Suda u Strasbourgu 13. veljače 2020. godine.
|
Johan Callewaert |
Linos-Alexandre Sicilianos |
|
Zamjenik tajnika |
Predsjednik |
U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom 2. Poslovnika Suda, ovoj se presudi prilažu sljedeća izdvojena mišljenja:
(a) suglasno mišljenje suca Pejchala;
(b) djelomično suprotstavljeno mišljenje sutkinje Koskelo.
L.A.S.
J.C.
SUGLASNO MIŠLJENJE SUCA PEJCHALA
1. Uvod
Ako ostavim po strani rješenje koje uključuje prethodno pitanje jesu li ispunjeni uvjeti za brisanje zahtjeva s liste predmeta na temelju članka 37. Konvencije, tada se mogu složiti s mišljenjem većine. Zato sam, nakon određenog oklijevanja, glasovao kao većina. Ipak, još uvijek imam velike nedoumice u pogledu toga je li se Veliko vijeće uopće trebalo baviti ovim predmetom. Konkretno, nisam siguran je li u ovom predmetu bilo pošteno prema zajednici slobodnih građana koji žive u državama članicama Vijeća Europe da međunarodni sud naloži održavanje rasprave na koje je utrošio značajna financijska sredstva, koja su mu visoke ugovorne stranke povjerile za provođenje pravde. Budući da te nedoumice smatram ozbiljnima, njima ću se baviti u svom suglasnom mišljenju.
2. Pravo na podnošenje pojedinačnog zahtjeva na temelju članka 34. Konvencije (opća razmatranja)
Ne postoji razlog da se ne prihvati Rawlsov postulat da je pravednost prije svega poštenost i da je prilikom uspostavljanja kriterija za pravednost potrebno krenuti od poštenosti. Ta ideja nije ni nova ni revolucionarna. Davno je Ciceron u svom „De officiis“ naveo: „Fundamentum autem est iustitiae fides, id est dictorum conventorumque constantia et veritas“.
U potrazi za pravednošću, Rawlsova teorija više je primjenjiva u području međunarodnog prava nego u domaćem pravu, u kojem postoji znatno više mogućnosti za provedbu pridržavanja zakona nego u međunarodnom pravu. Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora, u kojoj su pružene smjernice za tumačenje međunarodnih ugovora, među ostalim i Konvencije, s pravom se temelji na načelu poštenosti u međunarodnim odnosima.
Korisno je podsjetiti da svaki pojedinačni zahtjev u kojem podnositelj zahtjeva tvrdi da je došlo do povrede Konvencije od strane visoke ugovorne stranke ne samo da utječe na život zajednice slobodnih građana koji žive na državnom području te visoke ugovorne stranke već i izravno ili neizravno utječe na život zajednice slobodnih građana u svim državama članicama Vijeća Europe.
Prema mojem mišljenju, svaki je podnositelj zahtjeva dužan podnijeti svoj zahtjev na stvarnoj i doista orpavdanoj osnovi. Tijekom ovog postupka podnositelji zahtjeva nadalje su dužni jasno istaknuti Sudu, ne samo putem svojih punomoćnika već i osobnim stavom prema predmetu koji je u tijeku, da su istinski uvjereni da je visoka ugovorna strana prekršila njihove temeljne slobode ili da stvarno nisu bili u mogućnosti ostvariti svoja prava zajamčena Konvencijom. Podnositelj zahtjeva zasigurno može pogriješiti u svom tumačenju Konvencije, ali u svakom slučaju mora biti očito da je zahtjev motiviran ozbiljnom namjerom i da podnositelj zahtjeva želi ustrajati u zahtjevu. Ako to nije slučaj, dužnost je Suda pažljivo razmotriti takvu situaciju i, ako u predmetu podnositelja zahtjeva ne postoje nikakve iznimne okolnosti (kao što su bolest, psihička nezrelost i slično), onda sa stajališta univerzalne pravednosti zasigurno nije primjereno da se Sud bavi tim zahtjevom, čak ni u pogledu pitanja je li zahtjev opravdan ili ne. Prema mojem mišljenju, posljednju rečenicu stavka 1. članka 37. Konvencije („Međutim, Sud će nastaviti ispitivanje zahtjeva ako to traže interesi poštovanja ljudskih prava zajamčenih Konvencijom i dodatnim protokolima“) stoga je potrebno tumačiti isključivo u odnosu na podnositelja zahtjeva i njegov konkretan problem, a ne općenito u odnosu na pitanje koje je otvorio podnositelj zahtjeva, a koje može podrazumijevati općenitu, a ne konkretnu povredu Konvencije.
Ako okolnosti predmeta jasno ukazuju na to da podnositelj zahtjeva ne pokazuje stvaran interes za predmet u bilo kojoj fazi postupka pred Sudom, tada prilikom eventualnog ispitivanja predmeta nije moguće ispuniti pretpostavku kontradiktornog postupka u smislu članka 38. Konvencije
(„Sud ispituje slučaj zajedno s predstavnicima stranaka i, ako je potrebno, provodi istragu za čije djelotvorno provođenje zainteresirane visoke ugovorne stranke pružaju svu potrebnu suradnju“). Cilj uvijek mora biti rješavanje dotičnog predmeta, koji se mora temeljiti na ozbiljnoj namjeri, a ne akademsko tumačenje pitanja koje je otvorio podnositelj zahtjeva u situaciji kada podnositelj, kako okolnosti predmeta mogu pokazati, nije imao ozbiljnu namjeru da se to pitanje razmotri i u tom pitanju nije naveden nikakav ozbiljan problem s njegove strane. Naš je sud međunarodni sud koji mora pažljivo osigurati da se bavi samo ozbiljnim predmetima.
3. Razmatranje ovog predmeta na temelju Rawlsove teorije
Zahtjev su podnijeli građani dviju afričkih država koje nisu države članice Vijeća Europe i nisu pristupile Konvenciji (i ne mogu to učiniti jer nisu europske države). U skladu s tim, oba podnositelja zahtjeva zatražila su zaštitu temeljnih prava i sloboda koje jamči zajednica slobodnih građana drugih država na drugom kontinentu. Građani te (europske) zajednice ispunjavaju svoje porezne obveze u odnosu na svoje matične zemlje, države članice Vijeća Europe, koje tako prikupljeni porez koriste za plaćanje svojih doprinosa Vijeću Europe, među ostalim i Europskom sudu za ljudska prava. Ispunjavanje poreznih obveza i plaćanje doprinosa od strane država članica Vijeću Europe preduvjeti su za samo postojanje europskog mehanizma zaštite ljudskih prava za sve.
Čini se da nijedan od podnositelja zahtjeva ne ispunjava svoje osnovne obveze (uključujući porezne obveze) koje proizlaze iz članka 29. Afričke povelje (iz Banjula) o ljudskim pravima i pravima naroda, koji glasi kako slijedi:
„Osoba je dužna i:
1. Očuvati skladan razvoj obitelji i raditi na koheziji i poštovanju obitelji; poštovati svoje roditelje u svakom trenutku, uzdržavati ih u slučaju potrebe;
2. Služiti svojoj nacionalnoj zajednici, stavljajući joj na raspolaganje svoje fizičke i intelektualne sposobnosti;
3. Ne ugrožavati sigurnost države čiji je državljanin ili rezident;
4. Očuvati i jačati socijalnu i nacionalnu solidarnost, osobito kada je potonja ugrožena;
5. Očuvati i jačati nacionalnu nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost svoje zemlje i doprinositi njezinoj obrani u skladu sa zakonom;
6. Raditi u skladu sa svojim mogućnostima i sposobnošću i plaćati porez određen zakonom u interesu društva;
7. Očuvati i jačati pozitivne afričke kulturne vrijednosti u svojim odnosima s drugim članovima društva, u duhu tolerancije, dijaloga i savjetovanja i, općenito, doprinositi promicanju moralne dobrobiti društva;
8. Doprinositi u skladu sa svojim mogućnostima, u svakom trenutku i na svim razinama, promicanju i postizanju afričkog jedinstva.“
Obje države čiji su podnositelji zahtjeva državljani ratificirale su Afričku povelju (iz Banjula) o ljudskim pravima i pravima naroda. Stoga se sa stajališta opće poštenosti nužno mora pretpostaviti da se podnositelji zahtjeva nalaze u iznimnoj situaciji zbog koje opravdano ne ispunjavaju svoje osnovne obveze u odnosu na svoju matičnu zemlju i svoj kontinent. Samo ako postoji takva iznimna situacija moguće je zamisliti da podnositelji zahtjeva mogu zatražiti zaštitu temeljnih prava i sloboda koje jamči zajednica slobodnih građana drugih država na drugom kontinentu. Isto tako, njihov stav prema postupku odobravanja zaštite tih prava i sloboda mora ukazivati na svjesnost o iznimnoj prirodi situacije. U suprotnom bi u ponašanju podnositelja zahtjeva u potpunosti nedostajala temeljna obilježja poštenosti; u takvom je slučaju, prema mojem mišljenju, nezamislivo da bi oni potraživali pravdu u području međunarodnog prava.
4. Kratka rekapitulacija činjeničnog stanja predmeta
Dva mladića – podnositelji zahtjeva – napustila su svoje matične zemlje na afričkom kontinentu. Sud je upoznat s navodnim razlozima zašto su to učinili samo putem posrednih podnesaka koje su pripremili njihovi odvjetnici. Objektivno postojanje tih razloga nemoguće je ocijeniti zbog gotovo potpunog nedostatka dokaza. Jedino što je sigurno poznato je da su, nakon što su napustili svoje matične zemlje, proveli neko vrijeme u Maroku, državi koja se sa stajališta međunarodnog prava smatra sigurnom i koja se 30. siječnja 2017. ponovno priključila Afričkoj uniji. Temeljno pitanje kojim se, prema mojem mišljenju, većina trebala baviti, je razlog zašto ta dva mladića
– podnositelji zahtjeva – nisu pokušala riješiti svoju navodno nepovoljnu situaciju u svojim matičnim zemljama dok su bili u Maroku podnošenjem zahtjeva Afričkom sudu za ljudska prava i prava naroda. Taj je sud mogao ispitati situaciju podnositelja zahtjeva izravno u odnosu na njihove matične zemlje jer su one članice Afričke unije i, kao što je navedeno, ratificirale su Afričku povelju (iz Banjula) o ljudskim pravima i pravima naroda.
Međutim, umjesto da su pokušali riješiti svoju navodno nepovoljnu situaciju navedenim sredstvima, podnositelji zahtjeva navodno su se pokušali nezakonito popeti preko granične ograde između Maroka i španjolskog državnog područja u Africi. Prema zahtjevu koji su podnijeli njihovi odvjetnici, španjolske snage sigurnosti vratile su ih na marokansko državno područje. Smatram da ne postoje objektivni dokazi da su se podnositelji zahtjeva popeli preko ograde ili, točnije, odvjetnici podnositelja zahtjeva nisu dostavili nikakve dokaze o tome.
Nekoliko mjeseci kasnije jedan od podnositelja zahtjeva službeno je zatražio azil od Španjolske. Po svoj prilici, ništa ga nije sprječavalo da i ranije pokrene taj pravni postupak. Nije mu odobren azil jer u redovnom postupku azila nisu utvrđeni nikakvi razlozi da se azil odobri.
Jedan od podnositelja zahtjeva vratio se u svoju matičnu zemlju i njegovo boravište nije poznato više od četiri godine. Međutim, njegovi odvjetnici navodno su u kontaktu s njim, iako ne osobno. Prema navodima odvjetnika drugog podnositelja zahtjeva, on se posljednje četiri godine nalazi negdje u Španjolskoj. Odvjetnici tvrde da su i s njim u kontaktu, iako ne osobno. Prema navodima odvjetnika, oba podnositelja zahtjeva ustraju na tome da bi Sud trebao ispitati njihov predmet, u kojem tvrde da je Španjolska povrijedila članak 4. Protokola br. 4 uz Konvenciju.
5. Razmatranje predmeta na temelju članka 37. stavka 1. točke (a) Konvencije
Formalno gledano, potrebno je uzeti u obzir pravilo 47. stavak 7. Poslovnika Suda, prema kojem „[p]odnositelji zahtjeva moraju obavještavati Sud o svakoj promjeni adrese i o svim okolnostima relevantnim za zahtjev“. Zašto? Zato što ni podnositelji zahtjeva ni njihovi odvjetnici duže vremena nisu ispunili tu obvezu. Ta obveza – jedna od rijetkih obveza koju podnositelji zahtjeva imaju u odnosu na Sud, kao i u odnosu na europsku zajednicu slobodnih građana – ne može se ispuniti izjavom odvjetnika da je u kontaktu sa svojom strankom, ali da njegova stranka nema stalnu adresu ili da on ne zna stalnu adresu svoje stranke. Samo na temelju te situacije – koja, štoviše, traje više od četiri godine – Sud može, i mislim da mora, zaključiti da okolnosti dovode do zaključka da podnositelj zahtjeva nema namjeru ustrajati u svom zahtjevu.
6. Razmatranje predmeta na temelju članka 37. stavka 1. točke (c) Konvencije
Ne postoji ni najmanja sumnja da je penjanje na ogradu, neovisno o tome jesu li podnositelji zahtjeva sudjelovali u tome ili ne, bilo u suprotnosti ne samo s pravnim poretkom Španjolske već i s međunarodnim običajnim pravom. Španjolske snage sigurnosti nisu ugrozile zdravlje, život, dostojanstvo ili slobodu bilo kojeg sudionika. Prije nego što je ispitao pitanje je li prigovor povezan s penjanjem na ogradu dopušten ili ne u svjetlu članka 4. Protokola br. 4 uz Konvenciju, Sud se, prema mojem mišljenju, mogao i trebao baviti pitanjem treba li ta konkretna činjenica dovesti do primjene članka 37. stavka 1. točke (c) Konvencije, kojim je predviđeno brisanje zahtjeva s liste predmeta kada okolnosti dovode do zaključka da više nije opravdano nastaviti s daljnjim ispitivanjem zahtjeva.
Oba podnositelja zahtjeva svoje su nezakonito ponašanje na granici Maroka sa Španjolskom objasnila namjerom da zatraže azil u Španjolskoj zbog nepovoljne situacije u njihovim matičnim zemljama. Međutim, nisu objasnili zašto od samog početka nisu odlučili pokrenuti pravni postupak koji podrazumijeva traženje azila. Štoviše, nalazili su se na državnom području druge afričke države – Maroka – koja je sa stajališta međunarodnog prava sigurna zemlja. Imali su jedinstvenu priliku obratiti se Afričkom sudu za ljudska prava i prava naroda, kako je prethodno naznačeno. Budući da to nisu učinili, smatram da bi u ovoj konkretnoj situaciji bilo logičnije da je Sud postupio na temelju članka 37. stavka 1. točke (c) Konvencije.
Europski sud za ljudska prava ne bi trebao ispitivati navodne posljedice (u ovom slučaju penjanje ograde) navodno nečovječne situacije (navodni uvjeti u matičnim zemljama obaju podnositelja zahtjeva) u situaciji kada je očito nadležan drugi međunarodni sud za ljudska prava. Praktično govoreći i blago pretjerujući, smatram da su španjolske sigurnosne snage počinile jednu malu pogrešku. Kad su sve osobe koje su sudjelovale u penjanju na ogradu vraćale na marokansko državno područje, mogle su ih obavijestiti da, ako nisu zadovoljne stanjem zaštite ljudskih prava u svojim matičnim zemljama, mogu pokrenuti tužbu pred Afričkim sudom za ljudska prava i prava naroda, koji je bio nadležan za to pitanje.
7, Zaključak
Svjestan sam da navedena ocjena predmeta predstavlja potpuno drugačiji i nov pristup razmatranju zahtjeva podnesenih Europskom sudu za ljudska prava. Vjerujem da s pravom smatram da članak 37. Konvencije zaslužuje mnogo dublje ispitivanje od strane Suda te, posebice, precizno tumačenje kako je prethodno opisano. Smatram da su se oba zahtjeva mogla izbrisati s liste predmeta čak i prije održavanja rasprave pred Velikim vijećem jer više nije bilo opravdano nastaviti s ispitivanjem zahtjeva. Većina nije dijelila to mišljenje i stoga sam, svjestan te činjenice, kompromisno glasovao kao i većina. I primijenjeni je pristup jedan od načina rješavanja ovog predmeta, iako je, prema mojem mišljenju, manje djelotvoran. Unatoč tome, smatrao sam da je važno da pojasnim svoje stajalište jer su razlozi zašto sam se na kraju složio s tekstom ove presude donekle različiti od razloga većine.
DJELOMIČNO SUPROTSTAVLJENO MIŠLJENJE SUTKINJE KOSKELO
Uvodne napomene
Pravna pozadina ovog predmeta
Okvir Konvencije
Neka zapažanja o primijenjenom pristupu
O području primjene članka 4. Protokola br. 4
Pravna razmatranja
Praktična razmatranja
Sažetak
Zaključak
____________________________
1 Na razini primarnog prava, člankom 78. stavkom 1. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) predviđeno je kako slijedi: “Unija razvija zajedničku politiku azila, supsidijarne zaštite i privremene zaštite čiji je cilj svakom državljaninu treće zemlje kojem je potrebna međunarodna zaštita ponuditi odgovarajući status i osigurati poštovanje načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja imigranta (non-refoulement). Ta politika mora biti u skladu sa Ženevskom konvencijom od 28. srpnja 1951. i Protokolom od 31. siječnja 1967. o statusu izbjeglica te s drugim odgovarajućim ugovorima.”
Isto na razini primarnog prava, člankom 19. Povelje o temeljnim pravima, pod nazivom „Zaštita u slučaju udaljavanja, protjerivanja ili izručenja„ predviđeno je kako slijedi:
„1. Zabranjeno je kolektivno protjerivanje.
2. Nitko ne smije biti udaljen, protjeran ili izručen u državu u kojoj postoji ozbiljna opasnost da bude podvrgnut smrtnoj kazni, mučenju ili drugom nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.”
3 Na razini sekundarnog prava, obveza poštovanja načela non-refoulement ponavlja se u nekoliko instrumenata. U ovom kontekstu, osobito vrijedi napomenuti sljedeće:
Člankom 4. stavkom 4. Direktive 2008/15/EZ („Direktiva o vraćanju“) predviđeno je sljedeće u odnosu na države članice koje koriste mogućnost da ne primjenjuju tu direktivu na državljane trećih zemalja kojima je odbijen ulazak ili koji su uhićeni ili presretnuti? od strane nadležnih tijela zbog nezakonitog prelaska:
“4. U pogledu državljana trećih zemalja koji su izuzeti iz područja primjene ove Direktive u skladu s člankom 2. stavkom 2. točkom (a), države članice:
…
(b) poštuju načelo non refoulement“ (isticanje dodano).
Člankom 5. Direktive o vraćanju predviđeno je kako slijedi:
“Države članice prilikom provedbe ove Direktive … poštuju načelo non refoulement.”
Člankom 4. Zakonika o schengenskim granicama predviđeno je kako slijedi:
“Pri provedbi ove Uredbe, države članice djeluju u potpunoj sukladnosti s odgovarajućim pravom Unije, uključujući Povelju Europske unije o temeljnim pravima („Povelja”), odgovarajućim međunarodnim pravom, uključujući Konvenciju o statusu izbjeglica iz Ženeve, od 28. srpnja 1951. („Ženevska konvencija”), obvezama vezanima uz međunarodnu zaštitu, posebno načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja (non-refoulement), i temeljnim pravima. …”.
Nadalje, člankom 14. Zakonika o schengenskim granicama, koji se odnosi na odbijanje ulaska, predviđeno je kako slijedi:
“1. Državljaninu treće zemlje koji ne ispunjava uvjete ulaska … zabranjuje se ulazak na državna područja država članica. Time se ne dovodi u pitanje primjena posebnih odredbi o pravu na azil i na međunarodnu zaštitu ili na izdavanje viza za dugotrajni boravak“ (isticanje dodano).
U Uredbi o Frontexu, koja je prethodno bila na snazi (Uredba (EZ) br. 2007/2004 kako je izmijenjena Uredbom (EU) br. 1168/2011), člankom 1. stavkom 2. predviđeno je da „Agencija obavlja svoje zadaće u punoj usklađenosti s odgovarajućim pravom Unije, uključujući Povelju o temeljenim pravima Europske unije…; odgovarajućim međunarodnim pravom, uključujući Konvenciju o statusu izbjeglica sastavljenu u Ženevi 28. srpnja 1951. … ; obvezama o pristupu međunarodnoj zaštiti, posebno načelo nevraćanja (nonrefoulement)…“. U novoj Uredbi (Uredba (EU) 2019/1896), člankom 80. stavkom 1. predviđeno je da „Europska granična i obalna straža jamči zaštitu temeljnih prava pri obavljanju svojih zadaća na temelju ove Uredbe u skladu s relevantnim pravom Unije, posebno Poveljom, i relevantnim međunarodnim pravom, uključujući Konvenciju o statusu izbjeglica iz 1951., njezin Protokol iz 1967., Konvenciju o pravima djeteta i obveze povezane izričito je navedeno da sve mjere poduzete u kontekstu nadzora granica moraju biti u skladu s obvezom poštovanja načela non-refoulement.
Prevela prevoditeljska agencija Alkemist
_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/
baza unakrsnih veza