G.L. protiv Italije

Država na koju se presuda odnosi
Italija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
59751/15
Stepen važnosti
2
Jezik
Hrvatski
Datum
10.09.2020
Članovi
14
14+P1-2
41
P1-2
Kršenje
14
14+P1-2
P1-2
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 14) Zabrana diskriminacije
(Čl. 14 / CEDAW-2) Diskriminacija
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
(Čl. 41) Materijalna šteta
(P1-2) Pravo na obrazovanje - opšte
(P1-2) Pravo na obrazovanje
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
U predmetu je reč o nemogućnosti da podnositeljka predstavke, devojka s neverbalnim autizmom, kojoj je u momentu donošenja presude trinaest godina, dobije stručnu pomoć u školi tokom prve dve godine osnovnog obrazovanja.

Podnositeljka je rođena je 2004. godine i živi u Eboliju. Nakon što je počela da pohađa dečji vrtić 2007. godine, zbog invaliditeta joj je, u skladu s članom 13. Zakona 104. iz 1992., osigurana pratnja nastavnika za pružanje pomoći tokom 24 sata nedeljno, kao stručnog pomoćnika. Cilj pružanja stručne pomoći deci s invaliditetom je pomoći im da razviju samostalnost i sposobnosti lične komunikacije te im pomoći u učenju, odnosima i obrazovnoj integraciji kako ne bi bila marginalizovana.

Tokom prve godine pohađanja osnovne škole prestala je da dobija stručnu pomoć. Na kraju školske godine odlučeno je da će podnositeljka ponavljati prvi razred osnovne škole. Pred početak nove školske godina, njeni roditelji su zatražili od Gradske uprave Ebolija osiguranje stručne pomoći za njihovu kćer, kako je predviđeno Zakona. kako im nije odgovoreno, zahtev su ponovo poslali 30.1.2012. godine. Ni na ovaj zahetv nije odgovoreno te su počeli da plaćaju privatnu stručnu pomoć. Gradska uprava ih je obavestila 19. maja 2012 godine da će biti teško osigurati stručnu pomoć kroz javni sistem obrazovanja, jer je ona bila predviđena samo do kraja 2011. godine, ali da postoji mogućnost da će ona podnositeljki biti obezbeđenau kratkom roku, no to se nije dogodilo.

Vlada potvrđuje da je podnositeljka dobila pomoć za koju je troškove snosila škola. U vezi s tim Vlada je dostavila dokument, koji je potpisao upravnik ustanove, u kome je navedeno da je, s obzirom da podnositeljka nije mogla da koristi specijalizovane obrazovne usluge tokom školske godine 2010./2011. i 2011./2012., škola osigurala osnovnu pomoć i fizičku pomoć, kao i da je određenim zaposlenima dala upute da nastavnicima osiguraju materijalnu pomoć. U prilog tim tvrdnjama Vlada je priložila račun u iznosu od 476,56 eura.

Podnositeljka predstavke smatra da dokumenti koje je dostavila Vlada ne potvrđuju istinitost Vladinih tvrdnji. Smatra da u dokumentima nije jasno navedeno ni koja je vrsta pomoći bila pružena, ni koje su aktivnosti sprovedene, ni jesu li navedene osobe bile sposobne i kvalifikovane brinuti se o autističnom detetu.

Sredinom maja 2012. roditelji podnositeljke u njeno ime su pokrenuli postupak pred Upravnim sudom regije Kampanije. Prigovorili su zbog nemogućnosti da njihova kći dobije stručnu pomoć na koju ima pravo u skladu s Zakonom i zatražili od suda da utvrdi da je došlo do nepoštovanja tog prava te da naloži upravi nadoknadu štete nanesene njihovoj kćeri. Presudom od 27.11.2012. Upravni sud odbio je tu tužbu. Smatrao je da je grad pravovremeno preduzeo potrebne korake i uzeo je u obzir situaciju u kojoj se našla regija imajući u vidu smanjenje sredstava koje dodeljuje država.

Roditelji podnositeljke su osporili tu presudu pred Državnim većem, koje je odbilo njihovu tužbu. Smatralo je da je zahtev za naknadu štete nejasan i da se njim nije dokazalo postojanje uzročno-posledične veze između izostanka stručne pomoći i navodne štete. Presudilo je i da se ne može utvrditi odgovornost regije, jer je bila suočena sa smanjenjem sredstava koja dodeljuje država kao i da nije potrebno roditeljima podnositeljke nadoknaditi troškove privatne stručne pomoći, jer se gradskoj upravi ne može pripisati nijedan propust.

Podnositeljka predstavke prigovara da joj je povrđeno pravo na obrazovanje. U tom pogledu ističe da tokom dve školske godine nije mogla da dobije stručnu pomoć predviđenu zakonom. Takođe smatra da država nije ispunila svoju pozitivnu obavezu da osigura jednake mogućnosti osobama s invaliditetom. Poziva se na član 2. Protokola br. 1. Ona takođe prigovara da je zbog svog invaliditeta doživela diskriminatorno postupanje, čime je došlo do povrede člana 14. Konvencije.

Sud smatra da se srž prigovora odnosi na tvrdnju da je doživela diskriminatorno postupanje. Stoga smatra da se predmet najpre treba razmotriti u smislu člana 14. Konvencije u vezi s člankom 2. Protokola br. 1, uzimajući u obzir da područje primene članka 14. Konvencije obuhvata ne samo zabranu diskriminacije na temelju invaliditeta, nego i obavezu država da osiguraju „razumna prilagođavanja” kako bi mogle ispraviti činjenične nejednakosti koje, ako se ne mogu opravdati, predstavljaju diskriminaciju.

Podnositeljka, oslanjajući se na sudsku praksu Suda, tvrdi da se pravo na obrazovanje ne sme ugroziti ili ograničiti zbog bužetskih pitanja. Dodaje da je u ovom predmetu Gradsko veće imalo dovoljno sredstava za sprovođenje mera na koje je ona imala pravo. Takođe tvrdi da iz sudske prakse Suda proizlazi da je sloboda procene koja je dopuštena državama ugovornicama kako bi postigle ravnotežu između prava na obrazovanje i drugih interesa, posebno finansijskih, izrazito ograničena, posebno kad je reč o osobama s invaliditetom. Dakle, bužetska pitanja ne mogu opravdati kršenje temeljnog prava na obrazovanje i da stoga Vlada nije iznela nijedan valjan argument kojim se može opravdati propust nadležnih tela da joj osiguraju pružanje pomoći na koju je imala pravo u skladu sa zakonom, Ustavom Republike Italije i Konvencijom.

Sud podseća da je prilikom tumačenja i primene članka 2. Protokola br. 1. potrebno uzeti u obzir sve propise i načela međunarodnog prava koji su primenjivi na odnose među ugovornim strankama te da se Konvencija treba, koliko je moguće, tumačiti na način da bude usklađena s drugim propisima međunarodnog prava, čiji je sastavni deo. Stoga je u ovom predmetu potrebno uzeti u obzir odredbe u vezi s pravom na obrazovanje utvrđene u instrumentima kao što su Evropska socijalna povelja ili Konvencija Ujedinjenih Naroda o pravima osoba s invaliditetom. Sud takođe podseća na to da je, kad se ograničenje temeljnih prava odnosi na osobito ranjivu kategoriju stanovništva koja je u prošlosti pretrpela znatnu diskriminaciju, sloboda procene kojom raspolaže država uveliko smanjena i država može primeniti navedeno ograničenje samo ako za to ima vrlo snažne razloge. Sud je već utvrdio određeni broj ranjivih kategorija sa kojima se različito postupalo zbog njihovih karakteristika ili stanja, posebno invaliditeta. Osim toga, u okviru delovanja koje se odnosi na decu s invaliditetom potrebno je prvenstveno zaštititi detetov najbolji interes.

Sud primećuje da tokom dve školske godine, osim privatne pomoći koju su finansirali roditelji podnositeljke i nekoliko intervencija zaposlenih u školi, o kojima Vlada nije pružila konkretne informacije, podnositeljka nije primila stručnu pomoć na koju je imala pravo i koja bi joj omogućila da prima obrazovne i socijalne usluge koje pruža škola u uslovima jednakim onima koji su osigurani ostalim učenicima.

Imajući u vidu navedeno, Sud zaključuje da u ovom predmetu nadležna tela nisu nastojala utvrditi stvarne potrebe podnositeljke predstavke ni pronaći rešenja kojima bi se na njih moglo odgovoriti kako bi joj se omogućilo pohađanje osnovne škole u uslovima koji su, u meri u kojoj je to moguće, jednaki onima koji su osigurani ostalim učenicima, a da se upravi istovremeno ne nameće nesrazmerno ili neprimereno opterećenje. Sud smatra da je diskriminacija koju je doživela podnositeljka predstavke tim ozbiljnija što je do nje došlo u okviru osnovnoškolskog obrazovanja, kojem je svrha pružiti osnove obrazovanja i društvene integracije i prva iskustva života u zajednici, i koje je obavezno u većini zemalja. Imajući u vidu sve navedeno, Sud zaključuje da u ovom predmetu Vlada nije dokazala da su nacionalna tela reagovala s dužnom pažnjom potrebnom da se podnositeljki zajamči ostvarivanje njenog prava na obrazovanje pod jednakim uslovima kao i ostalim učenicima tako da se uspostavi odgovarajuća ravnoteža između suprotstavljenih interesa o kojima je reč.

Prema tome, došlo je do povrede člana 14. Konvencije u vezi s članom 2. Protokola br. 1. S obzirom na taj zaključak, Sud smatra da nije nužno zasebno razmatrati prigovor na temelju članka 2. Protokola br. 1.

Podnositeljka predstavke takođe smatra da joj je povređeno pravo na poštovanje privatnog života, što smatra diskriminatornim. Smatra da je činjenica da nije mogla dobiti posebne obrazovne usluge imala nepovoljan utjicaj na njen lični i intelektualni razvoj te su joj ugrožene šanse da sad i u budućnosti vodi dostojanstven život kao punopravan član zajednice. Vlada sa svoje strane navodi da su nadležna tela preduzela mere podrške koje su bile primerene kako bi se osiguralo obrazovanje podinosteljke, njeno osposobljavanje, socijalizacija i obrazovna integracija. Sud smatra da je ovaj prigovor usko povezan s onim koji je već razmatrao i da ga nije potrebno razmatrati zasebno.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET G. L. protiv Italije

 (Zahtjev br. 59751/15)

 Čl. 14 (+ čl. 2. Protokola 1.) • Diskriminacija • Pravo na obrazovanje • Nemogućnost dobivanja stručne pomoći u školi za autistično dijete, koja je predviđena zakonom, tijekom prve dvije godine osnovnog školovanja • Domaće pravo predviđa uključivo obrazovanje djece s invaliditetom u redovnim školama uz potporu stručnjaka • Nacionalni zakon na apstraktan način propisuje provedbu razumnih „prilagodbi”, ali njihova konkretna provedba nije precizno opisana • Čl. 14 tumačen u skladu s Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom i europskim dokumentima • Različito postupanje zbog invaliditeta podnositeljice zahtjeva • Pozivanje na manjak financijskih sredstava • Nacionalna tijela nisu utvrdila stvarne potrebe podnositeljice zahtjeva i rješenja kojima bi se udovoljilo tim potrebama kako bi joj se omogućilo pohađanje osnovne škole u uvjetima koji su, u mjeri u kojoj je to moguće, jednaki onima koje imaju druga djeca, a da se pritom upravi ne nameće nerazmjerno ili neprimjereno opterećenje • Teška diskriminacija s obzirom na važnost osnovnog obrazovanja • Izostanak dužne pažnje nacionalnih tijela

 PRESUDA

 STRASBOURG

 10. rujna 2020.

 Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu G. L. protiv Italije, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Ksenija Turković, predsjednica,
Krzysztof Wojtyczek,
Aleš Pejchal,
Pauliine Koskelo,
Tim Eicke,
Jovan Ilievski,
Raffaele Sabato,suci,
i Abel Campos, tajnik odjela,

uzimajući u obzir prethodno navedeni zahtjev (br. 59751/15), koji je protiv Republike Italije 24. studenog 2015. talijanska državljanka gđa G. L. („podnositeljica zahtjeva”) podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”),

uzimajući u obzir odluku predsjednice odjela da ne otkrije identitet podnositeljice zahtjeva (pravilo 47. stavak 4. Poslovnika Suda), napominjući da je 16. ožujka 2017. zahtjev dostavljen Vladi, nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 7. srpnja 2020. donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

UVOD

  1. U predmetu je riječ o nemogućnosti da podnositeljica zahtjeva, djevojka s neverbalnim autizmom, kojoj je danas trinaest godina, dobije stručnu pomoć u školi tijekom prve dvije godine osnovnog obrazovanja (2010./2011. i 2011./2012.).

ČINJENICE

  1. Podnositeljica zahtjeva rođena je 2004. godine i živi u Eboliju. Pred Sudom ju je zastupao g. A. L. (njezin otac) i gđa M. E. D'Amico, odvjetnica iz Milana.
  2. Talijansku vladu („Vlada”) zastupala je njezina bivša zastupnica, gđa E. Sapatafora, i njezina bivša suzastupnica, gđa P. Accardo.
  3. Podnositeljici zahtjeva dijagnosticiran je neverbalni autizam.
  4. Nakon što je počela pohađati dječji vrtić 2007., zbog invaliditeta joj je, u skladu s člankom 13. Zakona 104. iz 1992., osigurana pratnja nastavnika za pružanje potpore tijekom 24 sata tjedno uz stručnu pomoć.
  5. Cilj pružanja stručne pomoći djeci s invaliditetom je pomoći im da razviju samostalnost i sposobnosti osobne komunikacije te im pomoći u učenju, odnosima i obrazovnoj integraciji kako ne bi bila marginalizirana. Zadatak je stručnog pomoćnika unaprijediti uključivanje i socijalizaciju podnositeljice zahtjeva u školi i u razredu te njezinu samostalnost (vidi stavak 18. u nastavku). 
  6. Tijekom prve godine pohađanja osnovne škole (2010. – 2011.) podnositeljica zahtjeva prestala je dobivati stručnu pomoć. Na kraju školske godine odlučeno je da će podnositeljica zahtjeva ponavljati prvi razred osnovne škole.
  7. 10. kolovoza 2011., obzirom da je počinjala nova školska godina, roditelji podnositeljice zahtjeva zatražili su od Gradske uprave Ebolija osiguranje stručne pomoći za njihovu kćer, kako je predviđeno člankom 13. Zakona br. 104 iz 1992. Zbog izostanka odgovora lokalnih tijela ponovno su poslali zahtjev 30. siječnja 2012.
  8. 21. veljače 2012. zbog šutnje administracije, roditelji podnositeljice zahtjeva zatražili su pristup spisu svoje kćeri.
  9. Od siječnja 2012. plaćali su privatnu stručnu pomoć kako bi njihova kći usprkos svemu mogla dobivati pomoć u školi.
  10. 19. ožujka 2012. gradska uprava ih je obavijestila da će biti teško osigurati stručnu pomoć u javnom sustavu, jer je ona bila predviđena samo do kraja 2011. godine, ali da postoji mogućnost da će ona podnositeljici zahtjeva biti osigurana u kratkom roku – no to se nije dogodilo.
  11. Vlada potvrđuje da je podnositeljica zahtjeva dobila potporu za koju je troškove snosila škola. U vezi s tim Vlada je dostavila dokument, koji je potpisao ravnatelj ustanove, u kojem je navedeno da je, obzirom da podnositeljica zahtjeva nije mogla koristiti specijalizirane obrazovne usluge tijekom školske godine 2010./2011. i 2011./2012., škola osigurala osnovnu pomoć i fizičku pomoć te je određenim zaposlenicima dala upute da nastavnicima osiguraju materijalnu pomoć. U prilog tim tvrdnjama Vlada je priložila račun u iznosu od 476,56 eura (EUR).
  12. Podnositeljica zahtjeva smatra da dokumenti koje je dostavila Vlada ne potvrđuju istinitost Vladinih tvrdnji. Smatra da u dokumentima nije jasno navedeno ni koja je vrsta pomoći bila pružena, ni koje su aktivnosti provedene, ni jesu li navedene osobe bile sposobne i kvalificirane brinuti se o autističnom djetetu. Nadalje, smatra da iznos utvrđenih troškova (476,56 EUR za šest zaposlenika, odnosno prosječan trošak od 80 EUR po zaposleniku godišnje) pokazuje da se potpora o kojoj je riječ sigurno ne može smatrati stalnom.
  13. 15. svibnja 2012. roditelji podnositeljice zahtjeva u njezino ime su pokrenuli postupak pred Upravnim sudom regije Kampanije („TAR”). Prigovorili su zbog nemogućnosti da njihova kći dobije stručnu pomoć na koju ima pravo u skladu s člankom 13. Zakona 104. iz 1992. i zatražili od suda da utvrdi da je došlo do nepoštovanja tog prava te da naloži upravi nadoknadu štete nanesene njihovoj kćeri.
  14. Presudom od 27. studenog 2012. Upravni sud odbio je tu tužbu. Smatrao je da je grad pravovremeno poduzeo potrebne korake i uzeo je u obzir situaciju u kojoj se našla regija imajući u vidu smanjenje sredstava koje dodjeljuje država.
  15. Roditelji podnositeljice zahtjeva osporili su tu presudu pred Državnim vijećem. Presudom podnesenom tajništvu 26. svibnja 2015. Vijeće je odbilo njihovu tužbu. Smatralo je da je zahtjev za naknadu štete nejasan i da se njim nije dokazalo postojanje uzročno-posljedične veze između izostanka stručne pomoći i navodne štete. Presudilo je i da se ne može utvrditi odgovornost regije, jer je bila suočena sa smanjenjem sredstava koja dodjeljuje država. Smatralo je da nije potrebno roditeljima podnositeljice zahtjeva nadoknaditi troškove privatne stručne pomoći, jer se gradskoj upravi ne može pripisati nijedan propust. Konačno, kad je riječ o zahtjevu da se presudi da Grad Eboli mora osigurati pomoć predviđenu zakonom, podsjetilo je da sud gradskoj upravi može za to izdati nalog samo ako u predmetu isključivu nadležnost ima upravni sud, što nije bio slučaj u ovom predmetu.

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR I PRAKSA

I. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Domaći pravni sustav

  1. Člankom 38. Ustava utvrđeno je da osobe s invaliditetom imaju pravo na obrazovanje i stručno usavršavanje.
  2. Okvirni zakon br. 104 od 5. veljače 1992. o pomoći osobama s invaliditetom, njihovoj društvenoj integraciji i zaštiti njihovih prava („Zakon br. 104 iz 1992.”) sadrži sljedeće odredbe:

Članak 3. – Nositelji prava

„1.  Osobom s invaliditetom smatra se svaka osoba koja ima tjelesno, mentalno ili osjetilno oštećenje, stabilno ili u napredovanju, koje uzrokuje poteškoće u učenju, odnosima s drugima ili profesionalnoj integraciji i koje uzrokuje nepovoljan društveni položaj i marginalizaciju.

(...)”

Članak 8. – Društvena integracija i uključenost

„Društvena integracija i uključenost osobe s invaliditetom osigurane su na temelju sljedećeg:

(...)

d) mjera kojima se omogućuje ostvarivanje prava na informaciju i prava na obrazovanje osobe s invaliditetom, osobito s obzirom na tehničku i pedagošku opremu, programe, stručni jezik, evaluacijska ispitivanja i dostupnost nastavnog i nenastavnog stručnog osoblja.

(...)”

Članak 12. – Pravo na obrazovanje i poduku

„(...)

2. Pravo osoba s invaliditetom na obrazovanje i poduku zajamčeno je u svim odjelima predškolskog odgoja, u redovnim razredima školskih ustanova na svim razinama i u sveučilišnim ustanovama.

3. Cilj je obrazovne integracije razviti potencijal osobe s invaliditetom u području učenja, komunikacije, odnosa s drugima i socijalizacije.

4. Ostvarivanje prava na obrazovanje i poduku ne smije biti otežano zbog poteškoća u učenju i drugih poteškoća koje se javljaju zbog poremećaja povezanog s invaliditetom. 5. Kad se utvrdi da dijete, učenik ili student ima invaliditet u smislu članka 3. [prethodno navedeno], utvrđuje se njegov profil na temelju kriterija biopsihosocijalnog modela Međunarodne klasifikacije funkcioniranja, onesposobljenosti i zdravlja (MKF), koji je donijela Svjetska zdravstvena organizacija (SZO), za potrebe izrade individualnog projekta iz članka 14. Zakona br. 328 od 8. studenog 2000. i razrade individualnog obrazovnog plana (IOP).

(...)”

Članak 13. – Obrazovna integracija

„1.  Obrazovna integracija osoba s invaliditetom u odjelima [u predškolskom obrazovanju] i u redovnim razredima školskih ustanova na svim razinama te u sveučilišnim ustanovama prvenstveno je osigurana, ne dovodeći u pitanje odredbe Zakona br. 360 od 11. svibnja 1976. i br. 517. od 4. kolovoza 1977. i njihove naknadne izmjene, na sljedeće načine:

a) Koordinacijom školskih, zdravstvenih, društvenih, kulturnih, rekreativnih i sportskih službi i ostalih teritorijalnih službi kojima upravljaju javna ili privatna tijela. U tu svrhu lokalne zajednice, školska tijela i lokalne zdravstvene jedinice, u okviru svojih ovlasti sklapaju sporazume o programu iz članka 27. Zakona br. 142. od 8. lipnja 1990. Cilj tih sporazuma, koji se sklapaju u skladu sa smjernicama utvrđenim u roku od tri mjeseca nakon stupanja na snagu tog zakona odlukom ministra nacionalnog obrazovanja uz suglasnost ministra socijalnih pitanja i ministra zdravstva, jesu razrada, provedba i zajednička provjera individualiziranih planova obrazovanja, rehabilitacije, socijalizacije te integracije školskih i izvanškolskih aktivnosti. Njima se također predviđaju uvjeti koje trebaju ispunjavati javna i privatna tijela kako bi sudjelovala u koordiniranim aktivnostima suradnje.

b) Osiguranjem tehničke opreme, pedagoškog materijala i svih oblika tehničke potpore za škole i sveučilišta, neovisno o bilo kojoj općoj ili funkcionalnoj pomoći koja se može zajamčiti na pojedinačnoj razini, radi učinkovitog ostvarivanja prava na obrazovanje, osobito u okviru sporazuma sklopljenih sa specijaliziranim centrima radi pružanja pedagoškog savjetovanja i stručnih pedagoških materijala koje su ti centri izradili ili prilagodili.

(...)

2. Za potrebe navedene u stavku 1. lokalne zajednice i zdravstvene jedinice također mogu odlučiti prilagoditi organizaciju i rad jaslica potrebama djece s invaliditetom kako bi se što ranije pokrenuo proces rehabilitacije, socijalizacije i integracije te im mogu dodijeliti nastavno osoblje, djelatnike i stručne pomoćnike.

3. Ne dovodeći u pitanje obvezu lokalnih zajednica, u skladu s predsjedničkim dekretom br. 616 od 24. srpnja 1977. i njegovim naknadnim izmjenama, da učenicima s tjelesnim ili osjetilnim invaliditetom pruže pomoć u pogledu  njihove samostalnosti i u osobnoj komunikaciji[1], pristup tih učenika aktivnostima potpore u školskim ustanovama na svim razinama jamči se dodjelom specijaliziranih nastavnika.

4. Radna mjesta nastavnika za pružanje potpore u srednjoškolskom obrazovanju raspoređuju se među osobljem koje je već zaposleno na datum stupanja na snagu ovog zakona kako bi se osigurao omjer koji je barem jednak onom koji je predviđen na drugim razinama obrazovanja, u okviru dostupnih financijskih sredstava iz članka 42.

stavka 6. točke h.

(...)

6.  Nastavnik za pružanje potpore[2] s nastavnikom odjela ili razreda u kojem radi dijeli odgovornost prema učenicima i u vezi s tim sudjeluje u osmišljavanju obrazovnih i pedagoških aktivnosti kao i u razradi i provjeri aktivnosti za koje su nadležna međurazredna vijeća, razredna vijeća i pedagoški timovi.

(...)“

B. Mjerodavna sudska praksa Kasacijskog suda

  1. Kasacijski sud o ovoj materiji je na zajedničkim sjednicama donio sljedeće presude, čiji su mjerodavni dijelovi navedeni u ovoj presudi. Presuda br. 25011 od 25. studenog 2014.:

„Kad je riječ o pružanju potpore učenicima s invaliditetom, individualizirani obrazovni plan definiran u skladu s člankom 12. Zakona br. 104 od 5. veljače 1992. obvezuje školsku upravu da osigura određen broj sati programirane potpore i ne jamči joj se diskrecijska ovlast da mjeru primjenjuje uz ograničenja zbog nedostatka sredstava, čak ni u dječjim vrtićima, iako oni nisu dio sustava obaveznog obrazovanja. Stoga, ako uprava ne osigura pružanje planom predviđene potpore, time se ograničava pravo osobe s invaliditetom na jednake mogućnosti pri korištenju školskih usluga i, ako se na jednak način ne ograniči obrazovna ponuda učenicima bez invaliditeta, to ograničenje predstavlja neizravnu diskriminaciju, čije je suzbijanje u nadležnosti građanskih sudova”

Presuda br. 25101 od 8. listopada 2019.:

„Kad se uz pomoć nastavnika matične škole i zdravstvenih djelatnika razradi individualizirani obrazovni plan kojim se određuje broj sati potpore u školi potreban učeniku s osobito teškim invaliditetom, školska uprava nema diskrecijsku ovlast zbog nedostatka sredstava jednostrano izmijeniti ili ukinuti mjere dodatne potpore koje su utvrđene tim planom. Stoga je obvezna za potporu učeniku dodijeliti specijalizirano nastavno osoblje i, prema potrebi, otvoriti radno mjesto nastavnika za pružanje potpore odstupajući od omjera učenika i nastavnika. Ako se utvrdi da je školska uprava potpuno ili djelomično uskratila pružanje potrebnih usluga, temeljno je pravo osobe s invaliditetom ograničeno i, ako se obrazovne usluge namijenjene učenicima bez invaliditeta ne ograniče u jednakoj mjeri, riječ je o neizravnoj diskriminaciji zabranjenoj na temelju članka 2. Zakona br. 67 iz 2006. Naime, neizravna diskriminacija može se također javiti zbog propusta tijela javne uprave odgovornih za organizaciju obrazovnih usluga, što učenika s invaliditetom stavlja u nepovoljniju situaciju u odnosu na ostale učenike. Nadležnost u tom slučaju ima građanski sud, a podnositelj zahtjeva u svojem u zahtjevu za zaštitu ne treba se izričito pozivati na diskriminatorno postupanje dotične uprave.”

Presuda br. 9966 od 20. travnja 2017., u kojoj Kasacijski sud ponovno potvrđuje zaključak iz presude br. 25011 od 25. studenog 2014., i pojašnjava kako slijedi:

 „(...) privatna škola obavezna je učenicima s invaliditetom osigurati istu vrstu potpore poput one koja se pruža u javnoj školi. Sredstva koja dodjeljuje država samo djelomično pokrivaju troškove tih usluga. Stoga neizravnu diskriminaciju, koja se može pripisati državnoj upravi, čini nepoštovanje obveze pružanja navedenih sredstava, što dovodi do smanjenja obrazovnih i socijalnih usluga koje nudi privatna škola, a ne odbijanje preuzimanja ukupnog troška te usluge, što nije obveza uprave.”

II. MEĐUNARODNO PRAVO I PRAKSA

  1. Međunarodni tekstovi mjerodavni za ovaj predmet opisani su u presudi Çam protiv Turske (br. 51500/08, stavci 37. – 38., 23. veljače 2016.;vidi i Zehnalová i Zehnal protiv Republike Češke (odl.), br.38621/97, ECHR 2002-V, Mółka protiv Poljske (odl.), br. 56550/00, ECHR 2006-IV, i Farcaş protiv Rumunjske (odl.), br. 32596/04, stavci 68. – 70., 14. rujna 2010.).

A. Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima

  1. U članku 13. Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima utvrđeno je sljedeće:

Države stranke ovog Pakta priznaju svakome pravo na odgoj i obrazovanje. One su suglasne u tome da se odgoj i obrazovanje moraju usmjeriti u pravcu punog razvoja čovjeka i svijesti o ljudskom dostojanstvu te da moraju jačati poštovanje ljudskih prava i temeljnih sloboda. One su također suglasne u tome da obrazovanje mora omogućiti svim ljudima djelotvorno sudjelovanje u slobodnom društvu, promicati razumijevanje, snošljivost i prijateljstvo među svim narodima, rasnim, etničkim ili vjerskim skupinama te podupirati djelatnosti Ujedinjenih naroda u održanju mira.

Člankom 2. stavkom 2. predviđeno je sljedeće:

„(...) prava utvrđena u ovom Paktu bit će ostvarena bez ikakve diskriminacije na temelju rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovine, rođenja ili neke druge okolnosti.”

  1. U svojem Općem komentaru br. 5: Osobe s invaliditetom, E/1995/22, od 9. prosinca 1994., Odbor Ujedinjenih naroda za gospodarska, socijalna i kulturna prava izričito je izjavio:

3. Obveza uklanjanja diskriminacije na temelju invaliditeta

15. Osobe s invaliditetom i de iure i de facto oduvijek su predmetom diskriminacije, koja se očituje u različitim oblicima – od pokušaja teške diskriminacije, poput uskraćivanja mogućnosti obrazovanja djeci s invaliditetom, do suptilnijih oblika diskriminacije kao što je segregacija i izolacija koja se postiže nametanjem fizičkih i društvenih barijera. Za potrebe Pakta „diskriminacija na temelju invaliditeta” označava svako razlikovanje, isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti zbog invaliditeta ili uskraćivanje razumne prilagodbe, kojim se poništava ili ograničava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje gospodarskih, socijalnih i kulturnih prava. Zanemarivanjem, ignoriranjem, predrasudama i zabludama jednako kao i jednostavnim isključivanjem, razlikovanjem ili segregacijom/odvajanjem, često se osobe s invaliditetom sprječavaju u ostvarivanju svojih gospodarskih, socijalnih i kulturnih prava na način koji je ravnopravan s osobama bez invaliditeta. Učinci te diskriminacije osobito se osjećaju u području obrazovanja, zapošljavanja, stanovanja, prijevoza, kulturnog života i pristupačnosti javnih mjesta i usluga.”

  1. Odbor Ujedinjenih naroda za gospodarska, socijalna i kulturna prava ponovno je potvrdio svoj Opći komentar br. 5 u Općem komentaru br. 20: Nediskriminacija u ostvarivanju gospodarskih, socijalnih i kulturnih prava, E/C.12/GC/20, od 2. srpnja 2009., na način kako slijedi:

B. Sve druge situacije

24.  Diskriminacija se razlikuje ovisno o kontekstu i razdoblju. Kategoriju 'sve druge situacije' potrebno je razumjeti na fleksibilan način kako bi se uzeli u obzir drugi oblici različitog postupanja za koje ne postoji objektivno i razumno opravdanje i koji se mogu usporediti s razlozima izričito navedenim u članku 2. stavku 2. Ti dodatni razlozi općenito se prepoznaju kad odražavaju iskustvo ranjivih društvenih skupina koje su bile marginalizirane i dalje proživljavaju marginalizaciju. (...)“

Invaliditet

25.  U Općem komentaru br. 5 Odbor je definirao diskriminaciju osoba s invaliditetom kao „svako razlikovanje, isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti zbog invaliditeta ili uskraćivanje razumne prilagodbe, kojim se poništava ili ograničava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje gospodarskih, socijalnih i kulturnih prava”. Uskraćivanje razumnih prilagodbi trebalo bi unijeti u nacionalno zakonodavstvo kao zabranjen oblik diskriminacije na temelju invaliditeta. Države stranke trebaju suzbiti diskriminaciju koja se očituje, primjerice, kao zabrana ostvarivanja prava na obrazovanje ili kao izostanak razumnih prilagodbi na javnim mjestima poput javnih zdravstvenih ustanova te na radnim mjestima i u privatnim prostorima; naime, ako interijer i uređenje radnog mjesta ne omogućuju pristup osobama u kolicima, te osobe ne mogu u praksi ostvarivati svoje pravo na rad.”

B. Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom

  1. Potrebno je podsjetiti na sljedeće odlomke Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, koju je 13. prosinca 2006. donijela Opća skupština Ujedinjenih naroda (Zbirka međunarodnih ugovora Ujedinjenih naroda sv. 2515, str. 3.),  potpisana je 30. ožujka 2007. , a Italija ju je ratificirala 15. svibnja 2009.

Članak 2. – Definicije

„Za potrebe ove Konvencije:

'Komunikacija' uključuje jezike, prikazivanje teksta, Brailleovo pismo, taktilnu komunikaciju, uvećani tisak, pristupačne multimedijalne sadržaje kao i pisani oblik, zvučne zapise, obični jezik, osobne čitače i augmentativne i alternativne oblike, sredstva  i  formate komunikacije, uključujući pristupačnu informacijsku i komunikacijsku tehnologiju.

'Jezik' označava govorne i znakovne jezike te druge vrste jezika koji nemaju formu govornih jezika.

'Diskriminacija na osnovi invaliditeta' označava svako razlikovanje, isključivanje ili ograničavanje na temelju invaliditeta čiji su svrha ili učinak sprječavanje ili poništavanje priznavanja, uživanja ili ostvarivanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na političkom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom, društvenom i svakom drugom području, na ravnopravnoj osnovi s drugima. Ona uključuje sve oblike diskriminacije, uključujući i uskraćivanje razumne prilagodbe.

'Razumna prilagodba' znači potrebnu i odgovarajuću prilagodbu i podešavanja, koja ne predstavljaju nerazmjerno ili neprimjereno opterećenje, kako bi se u pojedinačnom slučaju, ovisno o potrebama u konkretnoj situaciji, osobama s invaliditetom osiguralo uživanje ili ostvarivanje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda ravnopravno s drugima.

(...)”

Članak 3. – Opća načela

„Načela ove Konvencije jesu: (a) poštovanje urođenog dostojanstva, osobne autonomije, uključujući slobodu osobnog izbora i neovisnost osoba;

(...)”

Članak 24. – Obrazovanje

„1.  Države stranke priznaju pravo osoba s invaliditetom na obrazovanje. U cilju ostvarenja ovog prava bez diskriminacije i na osnovu jednakih mogućnosti, države stranke osigurat će uključivost obrazovnog sustava na svim razinama te cjeloživotno obrazovanje, usmjereno na:

a)  puni razvoj ljudskog potencijala i osjećaja dostojanstva i vlastite vrijednosti te osnaživanje poštovanja ljudskih prava, temeljnih sloboda i ljudske raznolikosti;

b) razvoj osobnosti osoba s invaliditetom njihovih talenata i kreativnosti te mentalnih i tjelesnih sposobnosti u njihovu punom potencijalu;

c)  omogućavanje djelotvornog sudjelovanja osoba s invaliditetom u slobodnom društvu.

2.  U svrhu ostvarenja ovog prava države stranke osigurat će:

a)  da osobe s invaliditetom ne budu isključene iz općeg obrazovnog sustava na temelju svoje invaliditeta te da djeca s teškoćama u razvoju ne budu isključena iz besplatnog i obveznog osnovnog ili iz srednjeg obrazovanja na temelju teškoća u razvoju;

b)  da osobe s invaliditetom mogu imati pristup uključujućem, kvalitetnom i besplatnom osnovnom obrazovanju i srednjem obrazovanju ravnopravno s drugima u zajednicama u kojima žive;

c)  razumnu prilagodbu individualnim potrebama;

d)  da osobe s invaliditetom dobiju potrebnu pomoć unutar općeg obrazovnog sustava kako bi se olakšalo njihovo učinkovito obrazovanje;

e) pružanje učinkovitih individualiziranih mjera potpore u okruženjima koja najviše pridonose akademskom i socijalnom razvoju, u skladu s ciljem potpunog uključivanja.

3.  Države stranke omogućit će osobama s invaliditetom učenje životnih i društvenih razvojnih vještina kako bi olakšale njihovo puno i ravnopravno sudjelovanje u obrazovanju i životu zajednice. U tu svrhu države stranke učinit će sljedeće:

a) olakšati učenje Brailleova pisma, alternativnog pisma, augmentativnih i alternativnih načina, sredstava i oblika komunikacije, vještina orijentacije i pokretljivosti te promicati potporu vršnjaka i mentorski rad;

(...)”

C. Vijeće Europe

  1. U Europskoj socijalnoj povelji (izmijenjenoj) (ETS br. 163), otvorenoj za potpisivanje 3. svibnja 1996. i koju je Italija ratificirala 5. srpnja 1999., navedeno je sljedeće:

Članak 15. – Pravo osoba s invaliditetom na autonomiju,  socijalnu integraciju i sudjelovanje u životu zajednice

„Kako bi se osobama s invaliditetom, bez obzira na dob, prirodu i podrijetlo njihovog invaliditeta, zajamčile djelotvorno ostvarivanje prava na autonomiju, socijalnu integraciju i sudjelovanje u životu zajednice, stranke se osobito obvezuju:

1. poduzeti nužne mjere da se osobama s invaliditetom omogući profesionalno usmjeravanje, obrazovanje i obučavanje u okviru općih prava svaki put kad je to moguće ili, ako to nije moguće, u specijaliziranim javnim ili privatnim ustanovama;

(...)

3. promicati njihovu punu integraciju i sudjelovanje u društvenom životu, posebno mjerama, uključujući i tehničku pomoć, kojima je cilj svladavanje prepreka u komunikaciji i kretanju te omogućavanje pristupa osobama s invaliditetom prijevoznim sredstvima, stanovima, kulturnim aktivnostima i rekreaciji.

Dio V.

Članak E – Nediskriminacija

Ostvarivanje prava priznatih ovom Poveljom treba osigurati bez ikakve diskriminacije osobito na temelju rase, boje kože, spola, jezika, vjeroispovijesti, političkog ili bilo kakvog drugog mišljenja, nacionalne pripadnosti ili socijalnog podrijetla, zdravlja, pripadnosti nacionalnoj manjini, rođenja ili svakog drugog statusa.”

  1. Preporukombr. R (92) 6 Odbora ministara o jedinstvenoj politici za osobe s invaliditetom, donesenom 9. travnja 1992., države članice poziva se da „zajamče pravo osobe s invaliditetom na autonoman život i integraciju u društvo” i da „prepoznaju zadaću društva da zajamči to pravo” kako bi se osobama s invaliditetom zajamčile stvarne „jednake mogućnosti” u odnosu na druge osobe. Javna tijela trebaju nastojati, među ostalim, da se osobama s invaliditetom omogući „što veća moguća mobilnost, koja im posebice omogućuje pristup zgradama i prijevoznim sredstvima”, „da budu punopravni članovi društva” i „da sudjeluju u gospodarskim, društvenim, zabavnim, rekreativnim i kulturnim aktivnostima”.
  2. Preporuka REC (2006) 5 Odbora ministara državama članicama u vezi s Akcijskim planom Vijeća Europe za promicanje prava i potpunog sudjelovanja u društvu osoba s invaliditetom: poboljšanje kvalitete života osoba s invaliditetom u Europi 2006. 2015., donesena 5. travnja 2006., predviđa nekoliko akcijskih smjernica, od kojih četvrta glasi kako slijedi:

Akcijska smjernica br. 4: Obrazovanje

„3.4.1.  Uvod

Obrazovanje je temeljni čimbenik jamstva društvene uključenosti i neovisnosti svih osoba, uključujući osobe s invaliditetom. Društveni utjecaji, primjerice, obitelji i prijatelja, također daju svoj doprinos, ali za potrebe ove akcijske smjernice obrazovanje treba obuhvaćati sve faze života, počevši od predškolske dobi, osnovne i srednje škole, visokog školstva, stručne izobrazbe te cjeloživotnog učenja. Stvaranje mogućnosti za sudjelovanje osoba s invaliditetom u redovnom obrazovanju nije važno samo za osobe s invaliditetom, već će i osobe bez invaliditeta od toga imati koristi upoznavanjem ljudske raznolikosti. Većina obrazovnih sustava osiguravaju pristup osobama s invaliditetom redovnom obrazovanju i, po potrebi, specijaliziranim ustanovama. Ustanove redovnog obrazovanja i specijalizirane ustanove treba poticati na zajedničko djelovanje u pružanju podrške osobama s invaliditetom u lokalnim zajednicama, no to mora biti u skladu s ciljem njihova potpunog uključivanja.

3.4.2.  Ciljevi

i. Osigurati da sve osobe, bez obzira na narav i stupanj oštećenja, imaju jednak pristup obrazovanju i razvijaju svoju osobnost, svoje talente, stvaralaštvo te intelektualne i tjelesne sposobnosti do punog potencijala.

ii. Osigurati da osobe s invaliditetom pronađu svoje mjesto u redovnom obrazovanju poticanjem relevantnih tijela na razvoj obrazovnih resursa usmjerenih ka zadovoljavanju potreba osoba s invaliditetom.

iii. Podržavati i promicati cjeloživotno učenje osoba s invaliditetom svih dobi i olakšati učinkovit i djelotvoran prijelaz između faza obrazovanja te između obrazovanja i zaposlenja. iv. Poticati na svim razinama obrazovnog sustava, uključujući djecu od najranije dobi, poštivanje prava osoba s invaliditetom.

3.4.3.  Konkretne aktivnosti koje trebaju poduzeti države članice

i. Promicati zakonodavstvo, politike i akcijske programe usmjerene na sprječavanje diskriminacije djece s teškoćama u razvoju, mladih ljudi i odraslih osoba s invaliditetom u pristupu svim fazama njihova obrazovanja. Pritom se treba, prema potrebi, savjetovati s korisnicima – osobama s invaliditetom, njihovim roditeljima, starateljima, volonterskim organizacijama i drugim relevantnim stručnim tijelima.

ii. Poticati i podržavati razvoj ujednačenog obrazovnog sustava koji uključuje redovno obrazovanje i posebne programe te promiče razmjenu stručnih znanja i veću uključenost djece s teškoćama u razvoju, mladih i odraslih s invaliditetom u zajednici.

iii. Omogućiti odgovarajuću ranu procjenu posebnih obrazovnih potreba djece s teškoćama u razvoju, mladih i odraslih s invaliditetom kako bi se radi prilagodbe obrazovnih programa i načina podučavanja.

iv. Nadzirati provedbu pojedinačnih obrazovnih planova te olakšati usklađeni pristup osposobljavanja u cilju zapošljavanja i na radnom mjestu.

v. Pobrinuti se da osobe s invaliditetom, uključujući i djeca s teškoćama u razvoju, dobiju potrebnu podršku u sklopu sustava redovnog obrazovanja, čime se olakšava njihovo učinkovito obrazovanje. U iznimnim okolnostima, kada redovni obrazovni sustav ne zadovoljava njihove posebne obrazovne potrebe koje su procijenili stručnjaci, države članice jamčit će osiguranje  učinkovitih alternativnih mjera podrške, imajući i dalje za cilj potpuno uključivanje u društvo. Svaki oblik obrazovanja, bilo da je prilagođen ili je u okviru redovnog sustava, trebao bi poticati prelazak na redovno obrazovanje i ispuniti ciljeve i standarde redovnog obrazovanja..

vi. Poticati razvoj početne i trajne naobrazbe stručnjaka i osoblja koje radi u svim fazama obrazovanja, usmjerene ka podizanju razine svijesti o pitanjima invaliditeta i uporabi odgovarajućih obrazovnih tehnika i materijala kao podrške učenicima i studentima s invaliditetom, prema potrebi.

vii. Pobrinuti se da svi obrazovni materijali i programi ponuđeni u općem obrazovnom sustavu budu pristupačni osobama s invaliditetom.

viii. Uključiti u nastavne programe građanskog odgoja i obrazovanja teme koje se odnose na jednaka prava osoba s invaliditetom i drugih građana.

ix. Pobrinuti se da razvoj svijesti o pitanjima invaliditeta bude važan dio obrazovnih programa u redovnom školovanju i ustanovama redovnog obrazovanja.

x. Poduzeti korake da se mjesta obrazovanja i naobrazbe učine pristupačnim osobama s invaliditetom, uključujući pružanje osobne podrške i provođenje razumnih prilagodbi (uključujući opremu) kako bi se izišlo u susret njihovim potrebama.

xi. Osigurati da roditelji djece s teškoćama u razvoju budu aktivni partneri u postupku razvoja individualiziranih obrazovnih programa za njihovu djecu.

xii. Osigurati pristup neformalnom obrazovanju koji će omogućiti mladima s invaliditetom razvijanje korisnih vještina koje ne mogu usvojiti redovnim obrazovanjem.

(...)”

  1. Parlamentarna skupština Vijeća Europe razmotrila je ta pitanja u svojoj Preporuci 1185 (1992) o politikama rehabilitacije osoba s invaliditetom, donesenoj 7. svibnja 1992. U toj se preporuci osobito naglašava da „naša društva imaju obvezu prilagoditi svoje standarde posebnim potrebama osoba s invaliditetom kako bi im se zajamčio samostalan život”. U tu se svrhu vlade i nadležna tijela pozivaju da „nastoje postići i da potaknu učinkovito i aktivno sudjelovanje osoba s invaliditetom u životu (...) zajednice i društva” te da s tim ciljem osiguraju „olakšani pristup zgradama”.
  2. Skupština je 30. siječnja 2015. donijela Preporuku 2064 (2015) naslovljenu „Jednakost i uključivanje osoba s invaliditetom”, koja sadrži sljedeće odlomke:

„1.  Parlamentarna skupština poziva se na svoju Rezoluciju 2039 (2015)'Jednakost i uključivanje osoba s invaliditetom'.

2. Parlamentarna skupština pozdravlja doprinos Akcijskog plana Vijeća Europe 'za promicanje prava i potpunog sudjelovanja u društvu osoba s invaliditetom: poboljšanje kvalitete života osoba s invaliditetom u Europi 2006. – 2015.' razvoju nacionalnih politika kojima se uzimaju u obzir prava osoba s invaliditetom. Akcijski plan također je pridonio tome da se invaliditet počelo prepoznavati kao pitanje ljudskih prava.

3. Međutim, Parlamentarna skupština napominje da u državama članicama Vijeća Europe osobe s invaliditetom još uvijek ne uživaju puna prava I dalje postoji velika razlika između načela sadržanih u međunarodnim instrumentima i stvarnosti koju svakodnevno proživljavaju osobe s invaliditetom. Stoga je potrebno odlučno djelovanje Vijeća Europe i država članica u području provedbe politika koje se odnose na osobe s invaliditetom.

4. Stoga Parlamentarna skupština preporučuje da Odbor ministara učini sljedeće:

4.1.  procijeni provedbu Akcijskog plana za osobe s invaliditetom 2006. – 2015. i da izvuče pouke iz deset godina njegove provedbe u državama članicama;

4.2. na temelju toga utvrdi novi plan djelovanja od 2016. do 2020. savjetujući se s organizacijama koje predstavljaju osobe s invaliditetom;

4.3.  u središte plana djelovanja stavi najvažnija pitanja, kao što su pravna sposobnost osoba s invaliditetom i mjere kojima se jamči njihovo dostojanstvo i potpuno uključivanje u društvo;

4.4. pozove Razvojnu banku Vijeća Europe da dodjeljuje zajmove za projekte izgradnje i obnove pod uvjetom da se poštuju zahtjevi pristupačnosti i da ne financira izgradnju velikih objekata namijenjenih smještaju osoba s invaliditetom;

4.5. osigura da se invaliditet uzme u obzir u različitim sektorskim aktivnostima koje provodi Vijeće Europe, osobito aktivnostima i kampanjama Vijeća Europe u vezi sa suzbijanjem nasilja i govora mržnje.”

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 14. KONVENCIJE U VEZI S ČLANKOM 2. PROTOKOLA BR. 1.

  1. Podnositeljica zahtjeva prigovara da joj je povrijeđeno pravo na obrazovanje. U tom pogledu ističe da tijekom dvije školske godine nije mogla dobivati stručnu pomoć predviđenu zakonom. Također smatra da država nije ispunila svoju pozitivnu obvezu da osigura jednake mogućnosti osobama s invaliditetom. Poziva se na članak 2. Protokola br. 1, koji glasi kako slijedi:

„Nikome neće biti uskraćeno pravo na obrazovanje. U obavljanju svojih funkcija povezanih s odgojem i poučavanjem država će poštovati pravo roditelja da osiguraju odgoj i poučavanje u skladu sa svojim vjerskim i filozofskim uvjerenjima.”

  1. Podnositeljica zahtjeva također prigovara da je zbog svojeg invaliditeta doživjela diskriminatorno postupanje, čime je došlo do povrede članka 14. Konvencije. Ta odredba glasi kako slijedi:

„Uživanje prava i sloboda koje su priznate u (...) Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.”

A. Predmet spora

  1. Sud smatra da se srž prigovora podnositeljice zahtjeva odnosi na tvrdnju da je doživjela diskriminatorno postupanje. Stoga smatra da se predmet najprije treba razmotriti u smislu članka 14. Konvencije u vezi s člankom 2. Protokola br. 1 (vidi za sličan pristup predmete Oršuš i drugi protiv Hrvatske, [VV] br. 15766/03, stavci 143. – 145., ECHR 2010. i Ponomaryovi protiv Bugarske, br. 5335/05, stavak 45., ECHR 2011.; vidi i Enver Şahin protiv Turske, br. 23065/12, stavak 32., 30. siječnja 2018.), uzimajući u obzir da područje primjene članka 14. Konvencije obuhvaća ne samo zabranu diskriminacije na temelju invaliditeta (vidi, primjerice, Glor protiv Švicarske, br. 13444/04, stavak 80., ECHR 2009.), nego i obvezu država da osiguraju „razumne prilagodbe” kako bi mogle ispraviti činjenične nejednakosti koje, ako se ne mogu opravdati, predstavljaju diskriminaciju.

B. Dopuštenost

  1. Vlada se poziva na zakašnjelo podnošenje zahtjeva. Tvrdi da je konačna domaća odluka donesena 25. svibnja 2015. i da je na pečatu na obrascu zahtjeva naveden datum 30. studenog 2015.
  2. Podnositeljica zahtjeva osporava tu tvrdnju. Tvrdi da je svoj zahtjev poslala 24. studenog 2015. i da je tog dana podnesen Sudu. U prilog toj tvrdnji prilaže presliku dokumenata u kojima je navedeno da je zahtjev poslan 24. studenog i, u skladu s obavijesti o primitku preporučene pošiljke, dostavljen tajništvu Suda 27. studenog.
  3. Sud podsjeća na to da je datum od kojeg se računa razdoblje od šest mjeseci predviđeno člankom 35. stavkom 1. Konvencije (dies a quo) onaj datum na koji  je podnositelj zahtjeva obaviješten o pravomoćnoj domaćoj odluci (vidi, među ostalim, Sabri Güneş protiv Turske [VV], br. 27396/06, stavak 60., 29. lipnja 2012.) i da je, u skladu s pravilom 47. stavkom 6. a) Poslovnika Suda, datum podnošenja zahtjeva prema kojem se računa razdoblje od šest mjeseci (dies ad quem) datum slanja obrasca, za koji se kao dokaz uzima poštanski žig, a ne datum na žigu kojim se potvrđuje primitak zahtjeva u tajništvo (Vasiliauskas protiv Litve [VV], br. 35343/05, stavak 117., ECHR 2015.)
  4. U ovom predmetu Sud primjećuje da je pravomoćna domaća odluka presuda koju je donijelo Državno vijeće. Nadalje, napominje da je omotnica sa zahtjevom poslana 24. studenog 2015., kako je naznačeno na pečatu talijanske pošte. Sud prema tome zaključuje da je zahtjev podnesen u roku od šest mjeseci od donošenja pravomoćne domaće odluke i da stoga nije podnesen izvan roka.
  5. Prema tome Sud odbacuje Vladin prigovor.
  6. Sud primjećuje da zahtjev nije očigledno neosnovan ni nedopušten  ni po kojoj drugoj osnovi iz članka 35. Konvencije i stoga ga proglašava dopuštenim.

C. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

a) Podnositeljica zahtjeva

  1. Podnositeljica zahtjeva ističe da tijekom dvije školske godine nije dobivala stručnu pomoć predviđenu Zakonom br. 104 iz 1992., unatoč brojnim zahtjevima njezinih roditelja. Dodaje da se to razdoblje, koje smatra osobito dugim, podudaralo s početkom njezina osnovnoškolskog obrazovanja, i da su zbog toga njezine šanse za razvoj i integraciju u školski sustav bile ugrožene.
  2. Osim toga, tvrdi da bi troškovi pružanja posebnih obrazovnih usluga koje su joj bile potrebne imali minimalan utjecaj na proračun Gradskog vijeća. Navodi da su, ne dodjeljujući sredstva za financiranje mjera posebnog obrazovanja, lokalna tijela odlučila uskratiti pomoć u školi djeci s invaliditetom.
  3. Oslanjajući se na sudsku praksu Suda (Velyo Velev protiv Bugarske,  br. 16032/07, ECDH 2014 i gore navedeni predmet Glor), tvrdi da se pravo na obrazovanje ne smije ugroziti ili ograničiti zbog proračunskih pitanja. Dodaje da je u ovom predmetu Gradsko vijeće imalo dovoljno sredstava za provedbu mjera na koje je ona imala pravo. Također tvrdi da iz sudske prakse Suda proizlazi da je sloboda procjene koja je dopuštena državama ugovornicama kako bi postigle ravnotežu između prava na obrazovanje i drugih interesa, osobito financijskih, izrazito ograničena, a fortiori kad je riječ o osobama s invaliditetom (gore navedeni predmet Glor, stavak 84.).
  4. Naposljetku, tvrdi da proračunska pitanja ne mogu opravdati kršenje temeljnog prava na obrazovanje i da stoga Vlada nije iznijela nijedan valjan argument kojim se može opravdati propust nadležnih tijela da joj osiguraju pružanje pomoći na koju je imala pravo u skladu sa zakonom, Ustavom Republike Italije i Konvencijom.
  5. Zaključno, podnositeljica zahtjeva smatra da je u ovom predmetu prvenstveno riječ o sustavnom kršenju njezina prava na obrazovanje.

b) Vlada

  1. Vlada objašnjava da podnositeljica zahtjeva tijekom školske godine 2010./2011. i školske godine 2011./2012. nije mogla primiti sve oblike pomoći predviđene člankom 13. zakona br. 104. iz 1992. zbog ograničenja proračuna predviđenog zakonom o financijama iz 2011. (zakon br. 220 od 13. prosinca 2010.), u skladu s kojim je jedan dio iznosa bio izričito namijenjen financiranju pomoći u kući za osobe koje boluju od amiotrofične lateralne skleroze („ALS”). Pojašnjava da se iznos dodijeljen regiji Kampaniji (9.070.000,00 EUR) pokazao nedovoljnim za pokrivanje svih mjera pomoći u školi nakon što je oduzet dio namijenjen osobama koje boluju od ALS-a, bolesti koju Vlada smatra puno težom od bolesti podnositeljice zahtjeva.
  2. Vlada procjenjuje da su u tim uvjetima mjere koje su poduzete na lokalnoj razini bile u skladu s onim što se u razumnoj mjeri moglo tražiti od nadležnih tijela imajući u vidu ograničena sredstva kojima su raspolagala. Ističe da je poduzeto više mjera kako bi se podnositeljici zahtjeva pomoglo da prevlada poteškoće povezane s njezinim invaliditetom i kako bi joj se olakšala obrazovna integracija te tvrdi da činjenica da je nedostatak sredstava na regionalnoj razini doveo do suspenzije samo jedne od tih mjera tijekom dvije školske godine, nije toliko ozbiljna da bi predstavljala ozbiljnu povredu prava podnositeljice zahtjeva na pomoć u školi. Ističući prvenstveno da je škola koju je pohađala podnositeljica zahtjeva izdvojila dio svojih sredstava kako bi joj se pružila pomoć, tvrdi da, uzimajući u obzir to da je bilo potrebno dati prednost potrebama osobama koje pate od ALS-a, situacija ne predstavlja povredu članka 14. u vezi s člankom 2. Protokola br. 1. ni, a fortiori, članka 8. Konvencije.
  3. Naposljetku, Vlada tvrdi da je Sud više puta donio odluku o povredi Konvencije zbog lošeg upravljanja financijskim sredstvima ili zbog kašnjenja dodjele sredstava, ali nikad zbog njihova nedostatka. Dodaje da se, iako je regija bila suočena s manjkom sredstava tijekom dvije školske godine, škola dobro nosila s tom situacijom te da je uspjela upotrebom vlastitih resursa osigurati potporu za podnositeljicu zahtjeva, koja je uvijek dobivala 24 sata potpore tjedno koja je bila predviđena za nju.

2. Ocjena Suda

a) Opća načela

  1. Sud podsjeća na to da je već imao priliku naglasiti da je u demokratskom društvu pravo na obrazovanje nužno za ostvarivanje ljudskih prava i zauzima ključno mjesto (gore citirani predmet Velyo Velev, 33.) te da  je obrazovanje jedna od najvažnijih javnih usluga u modernoj državi. Međutim, također prepoznaje da je riječ o usluzi čija je organizacija složena a upravljanje njome je skupo te da su sredstva koja nadležna tijela mogu za njih izdvojiti nužno ograničena. Istina je i da, kad odlučuje o načinu reguliranja pristupa obrazovanju, država treba uspostaviti ravnotežu između, s jedne strane, obrazovnih potreba osoba u njezinoj nadležnosti i, s druge strane, njezinih ograničenih kapaciteta da na njih odgovori. Međutim, Sud ne može zanemariti činjenicu da je, za razliku od drugih usluga koje osiguravaju javne službe, obrazovanje pravo koje je izravno zaštićeno Konvencijom (ibidem).
  2. Sud ponovno potvrđuje da je prilikom tumačenja i primjene članka 2. Protokola 1. potrebno imati na umu da se Konvencija treba čitati kao cjelina i tumačiti na način kojim se promiče njezina unutarnja dosljednost i usklađenost njezinih različitih odredbi (Stec i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.) [VV], br. 65731/01 i 65900/01, stavak 48., ECHR 2005-X, i Austin i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 39692/09 i dva druga predmeta, stavak 54., ECHR 2012.). Osim toga, članak 2. Protokola br. 1. treba se tumačiti osobito u kontekstu članka 8. Konvencije, u kojem je utvrđeno pravo svakog na „poštovanje svoga privatnog života” (Catan i drugi protiv Moldavije i Rusije [VV], br. 43370/04 i dva druga predmeta, stavci 136. i 143., ECHR 2012.).
  3. Sud podsjeća da je prilikom tumačenja i primjene članka 2. Protokola br. 1. potrebno uzeti u obzir sve propise i načela međunarodnog prava koji su primjenjivi na odnose među ugovornim strankama te da se Konvencija treba, koliko je moguće, tumačiti na način da bude usklađena s drugim propisima međunarodnog prava, čiji je sastavni dio (ibidem, stavak 136.) Stoga je u ovom predmetu potrebno uzeti u obzir odredbe u vezi s pravom na obrazovanje utvrđene u instrumentima kao što su Europska socijalna povelja (izmijenjena) ili Konvencija Ujedinjenih Naroda o pravima osoba s invaliditetom (Timichev protiv Rusije, br. 55762/00 i 55974/00, stavak 64., ECHR 2005-XII, prethodno navedeni predmet Catan i drugi, stavak 136., i prethodno navedeni predmet Çam, stavak 53.).
  4. Kad je riječ o zabrani iz članka 14. Konvencije, Sud podsjeća na to da diskriminacija predstavlja različito postupanje, bez objektivnog i razumnog opravdanja, s osobama u usporedivim situacijama i da različito postupanje nema „objektivno i razumno opravdanje” kada ne teži „legitimnom cilju” ili ako nema „razumnog odnosa razmjernosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti” (Biao protiv Danske, [VV], br. 38590/10, stavak 90. i stavak 93., 24. svibnja 2016., Molla Sali protiv Grčke [VV], br. 20452/14, stavci 135. – 136., 19. prosinca 2018. i gore navedeni predmet Çam, stavak 54.).Međutim, na temelju članka 14. državi članici nije zabranjeno različito postupati sa skupinama kako bi ispravila „činjenične nejednakosti” među njima; naime, u nekim okolnostima izostanak različitog postupanja radi ispravljanja nejednakosti može, ako se ne temelji na objektivnom i razumnom opravdanju, predstavljati povredu te odredbe (vidi, među ostalim presudama, Guberina protiv Hrvatske, br. 23682/13, stavak 72., 22. ožujka 2016.). Osim toga, države ugovornice raspolažu određenom slobodom procjene kako bi utvrdile opravdavaju li i u kojoj mjeri razlike među situacijama, koje su u drugim aspektima istovjetne, razlike u postupanju (Vallianatos i drugi protiv Grčke [VV], br. 29381/09 i 32684/09, stavak 76., ECHR 2013.).
  5. Kad Sud razmatra predmet u smislu članka 14. Konvencije, treba uzeti u obzir razvoj međunarodnog i europskog prava i očitovati se, primjerice, o konsenzusu koji bi se mogao javiti na tim razinama kad je riječ o standardima koje je potrebno ostvariti (vidi, mutatis mutandis, Konstantin Markin protiv Rusije [VV], br. 30078/06, stavak 126., ECHR 2012., i Fabris protiv Francuske [VV], br. 16574/08, stavak 56., ECHR 2013.). U tom pogledu navodi da su prilikom ostvarivanja prava na obrazovanje važna temeljna načela univerzalnosti i nediskriminacije, koja su više puta utvrđena u međunarodnim tekstovima (vidi mjerodavno međunarodno pravo, stavci 20. – 31. ove presude). Osim toga, ističe da je u tim instrumentima prepoznato da je najprimjerenije sredstvo za jamčenje tih temeljnih načela uključivo obrazovanje, kojem je svrha promicanje jednakih mogućnosti za sve, a osobito za osobe s invaliditetom (gore navedeni predmet Çam, stavak 64., s navedenim referencama). Uključivo obrazovanje stoga je nedvojbeno dio međunarodne odgovornosti država u tom području (Enver Şahin protiv Turske br. 23065/12, stavak 62., 30. siječnja 2018.).
  6. Sud također podsjeća na to da je, kad se ograničenje temeljnih prava odnosi na osobito ranjivu kategoriju stanovništva koja je u prošlosti pretrpjela znatnu diskriminaciju, sloboda procjene kojom raspolaže država uvelike smanjena i država može primijeniti navedeno ograničenje samo ako za to ima vrlo snažne razloge. Sud je već utvrdio određeni broj ranjivih kategorija skupina s kojima se različito postupalo zbog njihovih značajki ili stanja, osobito njihova invaliditeta (gore navedeni predmet Glor, stavak 84., Alajos Kiss protiv Mađarske, br.38832/06, stavak 42., 20. svibnja 2010., Kiyutin protiv Rusije, br.2700/10, stavak 63., ECHR 2011.; gore navedeni predmet Guberina, stavak 73.). Osim toga, u okviru djelovanja koje se odnosi na djecu s invaliditetom potrebno je prvenstveno zaštititi djetetov najbolji interes (stavak 34. ove presude, članak 7. stavak 2. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom). Međutim, u svakom slučaju, neovisno o slobodi procjene kojom raspolaže država, konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Konvencije donosi Sud (vidi, među ostalim, Konstantin Markin protiv Rusije [VV], br.30078/06, stavak 126., ECHR 2012.).

b) Primjena navedenih načela u ovom predmetu

i. Utvrđivanje okvira razmatranja

  1. Sud prije svega primjećuje da talijanski pravosudni sustav jamči pravo na obrazovanje djeci s invaliditetom u obliku uključivog obrazovanja u redovnim školama. U Italiji se sva djeca školuju u jednoj vrsti ustanove tijekom cijelog obaveznog obrazovanja: djeca s invaliditetom integrirana su u redovne razrede javne škole, a država je uspostavila psihološko-pedagoške službe koje trebaju zajamčiti prisutnost u tim razredima takozvanog nastavnika za pružanje potpore, koji koordinira rad pomoćnika i koji surađuje s nastavnikom zaduženim za razred te s njim dijeli odgovornosti. U slučaju da situacija djeteta to zahtijeva, predviđena je pomoć drugih stručnjaka, poput pomoćnika za osamostaljivanje i komunikaciju, kojima je cilj „ukloniti perceptivne i osjetilne prepreke” te pomoćnika u nastavi, koji prate učenika kako bi potaknuli osamostaljivanje i socijalizaciju (vidi stavak 18. ove presude).
  2. U ovom predmetu podnositeljica zahtjeva, koja boluje od neverbalnog autizma, tvrdi da nije dobila stručnu pomoć predviđenu zakonom.
  3. Zadatak je Suda provjeriti jesu li nacionalna tijela zaista ispunila svoje obveze iz članka 14. Konvencije u vezi s člankom 2. Protokola br. 1. uz Konvenciju koje se odnose na podnositeljicu zahtjeva, u granicama njihove slobode procjene, i jesu li osigurala razumne prilagodbe kako bi joj zajamčila uživanje prava zajamčenih člankom 2. Protokola br. 1. u vezi s člankom 14.
  4. Stoga Sud treba ocijeniti dužnu pažnju kojom su nadležna tijela reagirala na situaciju na koju im je skrenuta pozornost.

ii. Odbijanje pružanja stručne pomoći podnositeljici zahtjeva

  1. U ovom predmetu podnositeljica zahtjeva tvrdi da činjenica da nije mogla primati stručnu pomoć tijekom prve dvije godine osnovnog školovanja predstavlja diskriminatorno postupanje prema njoj. Sud u tom pogledu primjećuje da su u relevantno vrijeme različite zakonodavne odredbe propisivale pravo djece s invaliditetom na obrazovanje i njihovu zaštitu protiv diskriminacije (vidi mjerodavno domaće pravo, u stavcima 17. – 18. ove presude) 
  2. Sud ističe da je, predviđajući uključivanje djece s invaliditetom u ustanove redovnog obrazovanja, nacionalni zakonodavac donio odluku u okviru svoje slobode procjene. Primjećuje da u ovom predmetu iz dokumenata u spisu proizlazi da, čak i ako se zakonom na apstraktan način predviđa provedba razumnih „prilagodbi”, a da se u tom pogledu upravi ne ostavlja nimalo manevarskog prostora, nadležna nacionalna tijela nisu konkretno navela na koji su se način te prilagodbe trebale ostvariti od 2010. do 2012. i da zbog toga podnositeljica zahtjeva tijekom tog razdoblja nije dobivala stručnu pomoć u skladu sa svojim specifičnim pedagoškim potrebama.
  3. Ponavljajući da je cilj Konvencije zajamčiti konkretna i djelotvorna prava, Sud podsjeća na to da u kontekstu ovog predmeta treba uzeti u obzir razvoj međunarodnog i europskog prava i očitovati se, primjerice, o konsenzusu koji bi se mogao javiti na tim razinama kad je riječ o standardima koje je potrebno ostvariti u području o kojem je riječ u ovom predmetu (stavci 51. i 53. ove presude).
  4. Sud stoga smatra da je članak 14. Konvencije potrebno tumačiti s obzirom na zahtjeve iz prethodno navedenih tekstova, a osobito s obzirom na zahtjeve iz Konvencije o pravima osoba s invaliditetom (vidi stavak 26. ove presude). Prema toj konvenciji „razumne prilagodbe” na koje imaju pravo osobe s invaliditetom odnose se na „potrebnu i odgovarajuću prilagodbu i i podešavanja, koja ne predstavljaju nerazmjerno ili neprimjereno opterećenje” te se osiguravaju „da se u pojedinačnom slučaju, ovisno o potrebama u konkretnoj situaciji, osobama s invaliditetom osigura uživanje ili ostvarivanje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda ravnopravno s drugima“ (članak 2., stavak 26. ove presude), a diskriminacija na temelju invaliditeta „uključuje sve oblike diskriminacije, uključujući i uskraćivanje razumne prilagodbe.” Naime, svrha je razumne prilagodbe ispraviti činjenične nejednakosti (stavak 26. ove presude, vidi i, mutatis mutandis,gore navedeni predmet Çam, stavci 65. i 67., i Şanlısoy protiv Turske (odl.), br. 77023/12, stavak 60., 8. studenog 2016.).
  5. Sud nije taj koji treba definirati „razumne prilagodbe” – koje se mogu javiti u različitim oblicima, materijalnim i nematerijalnim – koje je potrebno provesti u području obrazovanja kako bi se odgovorilo na obrazovne potrebe osoba s invaliditetom, već su to nacionalna tijela, koja su u boljem položaju za donošenje tih odluka (vidi, primjerice, gore citirani predmet Çam, stavak 66.). Međutim, države trebaju obratiti posebnu pozornost na odluke koje donose u tom području, pritom uzimajući u obzir utjecaj tih odluka na djecu s invaliditetom, čija se posebna ranjivost ne smije zanemariti (vidi stavak 54. ove presude)
  6. Stoga Sud u ovom predmetu treba provjeriti, uzimajući u obzir činjenicu da je država predvidjela osigurati uključivo obrazovanje za osobe s invaliditetom, je li gradska uprava zbog opravdanih razloga podnositeljici zahtjeva uskratila pristup stručnoj pomoći (vidi stavak 34. ove presude).
  7. Vlada svoju tvrdnju temelji prvenstveno na argumentu da zbog dodjele jedinih dostupnih sredstava za potrebe osoba koje boluju od ALS-a nadležna tijela nisu raspolagala financijskim sredstvima koja bi se mogla brzo dodijeliti za pomoć u školi. Osim toga potvrđuje da je, u svakom slučaju, školska uprava o vlastitom trošku osigurala da zaposlenici škole pruže stručnu pomoć. Međutim, ne navodi informacije ni o tome koje su konkretne kompetencije imale te osobe ili koja je vrsta pomoći pružena ni o tome tijekom koliko sati i u kojim razdobljima je pomoć pružana. Sud s tim u vezi također primjećuje da je, prema onom što mu je priopćeno, škola potrošila 476,56 EUR za usluge koje je pružilo šest osoba tijekom jedne školske godine.
  8. Uzimajući u obzir Vladina objašnjenja, Sud smatra da podnositeljica zahtjeva nedvojbeno nije mogla nastaviti pohađati osnovnu školu u uvjetima jednakim onima koji su bili osigurani za učenike bez invaliditeta te da se s njom različito postupalo zbog njezina invaliditeta. Primjećuje da tijekom dvije školske godine, osim privatne pomoći koju su financirali roditelji podnositeljice zahtjeva i nekoliko intervencija zaposlenika škole, o kojima Vlada nije pružila konkretne informacije, podnositeljica zahtjeva nije primila stručnu pomoć na koju je imala pravo i koja bi joj omogućila da prima obrazovne i socijalne usluge koje pruža škola u uvjetima jednakim onima koji su osigurani ostalim učenicima.

iii. Postupak pred upravnim sudovima

  1. Upravni sudovi pred kojima je podnositeljica zahtjeva pokrenula postupak odbili su njezin zahtjev. Utvrdili su da nedostatak financijskih sredstava opravdava činjenicu što joj nije pružena stručna pomoć, ali nisu istražili niti jesu li nadležna tijela uspjela uspostaviti odgovarajuću ravnotežu između njezinih obrazovnih potreba i ograničenih mogućnosti gradske uprave da na njih odgovore niti jesu li njezine tvrdnje o diskriminaciji utemeljene. Konkretno, nisu provjerili jesu li proračunska ograničenja na koja se pozivala gradska uprava imala jednak utjecaj na pružanje obrazovnih usluga djeci bez invaliditeta i djeci s invaliditetom.
  2. Sud napominje da ni u jednom trenutku nacionalni sudovi nisu razmotrili mogućnost da se nedostatak sredstava ili izvanredna potreba da se skrb prvo pruži osobama koje boluju od ozbiljne bolesti, mogu nadoknaditi ne izmjenom razumnih prilagodbi koje omogućuju da se djeci s invaliditetom osiguraju jednake mogućnosti, nego prilagodbom obrazovnih usluga tako da se one pravedno raspodijele među učenicima bez invaliditeta i učenicima s invaliditetom, čak i nakon što je Kasacijski sud taj aspekt već istaknuo u svojim presudama (stavak 19. ove presude). U tom pogledu smatra da bi, uzimajući u obzir s jedne strane model uključivog obrazovanja usvojen u Italiji, gdje se svi učenici upisuju u isti program, i s druge strane sudsku praksu Kasacijskog suda, eventualna proračunska ograničenja trebala imati jednak utjecaj na obrazovni program za učenike s invaliditetom i učenike bez invaliditeta.
  3. Sud u tom pogledu podsjeća na to da prema članku 15. Europske socijalne povelje (izmijenjene) (stavak 27. ove presude) države, kad je riječ o osobama s invaliditetom, trebaju „promicati njihovu punu integraciju i sudjelovanje u društvenom životu, posebno mjerama, uključujući i tehničku pomoć, kojima je cilj svladavanje prepreka u komunikaciji i kretanju” (vidi i, u stavku 26. ove presude, članak 24. stavak 2. točke c) i d) te članak 24. stavak 3. točku a) Konvencije o pravima osoba s invaliditetom). U ovom predmetu podnositeljica zahtjeva trebala je dobiti stručnu pomoć kojoj je svrha promicati njezinu samostalnost i vještine osobne komunikacije te razviti njezinu sposobnost učenja, odnose s drugima i  obrazovnu integraciju kako bi se izbjegao rizik marginalizacije. Sud podsjeća na to da je u Preporuci REC (2006) 5 (stavak 29. ove presude) Odbor ministara naglasio da „stvaranje mogućnosti za sudjelovanje osoba s invaliditetom u redovnom obrazovanju nije važno samo za osobe s invaliditetom, već  će i osobe bez invaliditeta od toga imati koristi upoznavanjem ljudske raznolikosti”.

c) Zaključci Suda

  1. Imajući u vidu sve prethodno navedeno, Sud zaključuje da u ovom predmetu nadležna tijela nisu nastojala utvrditi stvarne potrebe podnositeljice zahtjeva ni pronaći rješenja kojima bi se na njih moglo odgovoriti kako bi joj se omogućilo pohađanje osnovne škole u uvjetima koji su, u mjeri u kojoj je to moguće, jednaki onima koji su osigurani ostalim učenicima, a da se upravi istovremeno ne nameće nerazmjerno ili neprimjereno opterećenje (vidi, a contrario, gore citirani predmet Sanlisoy, u kojem je Sud presudio da to što je privatna škola odbila nastaviti pružati obrazovanje podnositelju zahtjeva, autističnom djetetu starom 7 godina, ne predstavlja sustavno negiranje njegova prava na obrazovanje zbog njegova autizma; ni neispunjavanje obveze države na temelju članka 2. Protokola br. 1 u vezi s člankom 14. Konvencije: zatim predmet Stoian protiv Rumunjske [odbor], br. 289/14, 25. lipnja 2019., u kojem je Sud procijenio da su nacionalna tijela dodijelila sredstva školi podnositelja zahtjeva, djeteta s invaliditetom, na način kojim je odgovoreno na njegove posebne potrebe).
  2. Sud smatra da je diskriminacija koju je doživjela podnositeljica zahtjeva tim ozbiljnija što je do nje došlo u okviru osnovnoškolskog obrazovanja, kojem je svrha pružiti osnove obrazovanja i društvene integracije te prva iskustva života u zajednici – i koje je obavezno u većini zemalja (vidi, mutatis mutandis, gore citirani predmet Ponomaryovi, stavci 56. – 57.).72.  Imajući u vidu sve navedeno, Sud zaključuje da u ovom predmetu Vlada nije dokazala da su nacionalna tijela reagirala s dužnom pažnjom potrebnom da se podnositeljici zahtjeva zajamči ostvarivanje njezina prava na obrazovanje pod jednakim uvjetima kao i ostalim učenicima tako da se uspostavi odgovarajuća ravnoteža između suprotstavljenih interesa o kojima je riječ. Prema tome, došlo je do povrede članka 14. Konvencije u vezi s člankom 2. Protokola br. 1.
  3. S obzirom na taj zaključak, Sud smatra da nije nužno zasebno razmatrati prigovor na temelju članka 2. Protokola br. 1 (vidi, mutatis mutandis, Darby protiv Švedske, 23. listopada 1990., stavak 35., serija A br. 187, Pla i Puncernau protiv Andore, br. 69498/01, stavak 64., ECHR 2004VIII, gore navedeni predmet Oršuš i drugi, stavak 186., i gore navedeni predmet Çam, stavak 70.)

III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE U VEZI S ČLANKOM 14.

  1. Podnositeljica zahtjeva također smatra da joj je povrijeđeno pravo na poštovanje privatnog života, što smatra diskriminatornim. Smatra da je činjenica da nije mogla dobivati posebne obrazovne usluge imala nepovoljan utjecaj na njezin osobni i intelektualni razvoj te su joj ugrožene šanse da sad i u budućnosti vodi dostojan život kao punopravan član zajednice.
  2. Vlada sa svoje strane potvrđuje da su nadležna tijela poduzela mjere potpore koje su bile primjerene kako bi se osiguralo obrazovanje podnositeljice zahtjeva, njezino osposobljavanje, socijalizacija i obrazovna integracija.
  3. Sud smatra da je taj prigovor usko povezan s onim koji je upravo razmatrao te da bi i on trebao biti proglašen dopuštenim. Međutim, imajući u vidu zapažanja iz prethodnih stavaka ove presude, od 70. do 72. i na zaključak iz stavka 73., smatra da ga nije potrebno razmatrati zasebno.

IV. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Članak 41. Konvencije propisuje: „Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A. Materijalna šteta

  1. Podnositeljica zahtjeva traži 2.520 eura (EUR) na ime materijalne štete i navodi da taj iznos predstavlja trošak privatne stručne pomoći čije su troškove snosili njezini roditelji za školsku godinu 2011./2012
  2. Također traži od Suda da joj na ime nematerijalne štete dosudi pravedan iznos. Smatra da bi se, uzimajući u obzir da nije mogla dobiti odgovarajuću pomoć, zbog čega su spriječeni njezin napredak i razvoj te joj je povrijeđeno pravo na obrazovanje i pravo na poštovanje privatnog života, iznos od 10.000 EUR mogao smatrati pravičnim. Međutim, odluku prepušta Sudu.
  3. Vlada smatra da zahtjev podnositeljice zahtjeva nema pravni temelj i da su njezini roditelji slobodno odlučili iskoristiti privatnu stručnu pomoć.
  4. Sud smatra da postoji izravna uzročno-posljedična veza između utvrđene povrede i navodne materijalne štete, odnosno troškova koje su snosili roditelji podnositeljice zahtjeva kako bi joj omogućili da dobije privatnu stručnu pomoć tijekom školske godine 2011./2012. Uzimajući u obzir dokumente u svojem posjedu, Sud smatra razumnim u vezi s tim podnositeljici zahtjeva dodijeliti iznos od 2.520 EUR.
  5. Smatrajući, osim toga, da je podnositeljica zahtjeva pretrpjela nematerijalnu štetu jer tijekom dvije školske godine nije mogla primati stručnu pomoć, Sud smatra primjerenim da joj se dodijeli zatraženi iznos od 10.000 EUR.

B. Troškovi i izdaci

  1. Na temelju popratnih dokumenata podnositeljica zahtjeva traži 4.175 EUR na ime troškova i izdataka nastalih tijekom postupka pred domaćim sudovima te 8.000 EUR na ime troškova i izdataka nastalih za potrebe postupka vođenog pred Sudom, a taj je iznos izračunat u skladu s nacionalnim sustavom naknada.
  2. Vlada smatra da zahtjev za naknadu troškova nastalih u okviru domaćeg postupka nema pravni temelj.
  3. U skladu sa sudskom praksom Suda podnositelj zahtjeva može ishoditi naknadu troškova samo ako su utvrđeni njihovo postojanje, nužnost i razumnost njihova iznosa. U ovom predmetu, s obzirom na dokumente koje posjeduje i navedene kriterije, Sud smatra opravdanim podnositeljici zahtjeva dodijeliti iznos od 4.175 EUR na ime troškova i izdataka nastalih u okviru domaćeg postupka, jer taj iznos odgovara troškovima postupka pred upravnim sudovima. S druge strane, Sud odbacuje zahtjev u vezi s troškovima nastalim tijekom postupka koji se vodio pred njim jer podnositeljica zahtjeva nije u tom pogledu priložila popratne dokumente.

C. Zatezne kamate

  1. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna poena.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

1. Utvrđuje da je zahtjev dopušten.

2. Presuđuje da je došlo do povrede članka 14. Konvencije u vezi s člankom 2. Protokola br. 1.

3. Presuđuje da nije potrebno odvojeno razmotriti utemeljenost prigovora na temelju članka 2. Protokola br. 1.

4. Presuđuje da nije potrebno odvojeno razmotriti utemeljenost prigovora na temelju članka 8. Konvencija u vezi s njezinim člankom 14.

5. Presuđuje

a)   da tužena država treba u roku od tri mjeseca od datuma na koji presuda postaje konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije podnositeljici zahtjeva isplatiti sljedeće iznose:

i. 2.520 EUR (dvije tisuće petsto dvadeset eura), uz sve poreze koji bi mogli biti obračunati, na ime materijalne štete

ii. 10.000 EUR (deset tisuća eura), uz sve poreze koji bi mogli biti obračunati, na ime nematerijalne štete

iii. 4.175 EUR (četiri tisuće sto sedamdeset pet eura), uz sve poreze koji bi mogli biti obračunati, na ime troškova i izdataka

b)   te da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja na gore navedeni iznos plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna poena.

6. Odbija preostali dio zahtjeva za pravednom naknadom.

 

 Abel Campos

Ksenija Turković

 Tajnik

Predsjednica

U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom 2. Poslovnika ovoj se presudi prilaže izdvojeno mišljenje suca Wojtyczeka.

K. T. U.

A. C.

 

SUGLASNO MIŠLJENJE SUCA WOJTYCZEKA

1. U obrazloženju ove presude javljaju se barem četiri sporna pitanja.

2. Načelo nediskriminacije sucu ostavlja vrlo velike diskrecijske ovlasti (vidi suprotstavljeno mišljenje sudaca Pejchala i Wojtyczeka priloženo presudi u predmetu J. D. i A protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 32949/17 i 34614/17, 24. listopada 2019.). U tim je uvjetima u sudskoj praksi nužno utvrditi preciznije standarde koji pobliže određuju načelo nediskriminacije i usmjeravaju djelovanje nacionalnih tijela.

Međutim, u obrazloženju ove presude neprecizno se opisuje konkretni standard koji treba primijeniti. U stavku 62. sljedeće je načelo postavljeno kao pravni temelj:

„Sud stoga smatra da je članak 14. Konvencije potrebno tumačiti s obzirom na zahtjeve iz prethodno navedenih tekstova, a osobito s obzirom na Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom (vidi stavke 20. – 21. ove presude). Prema toj konvenciji „razumne prilagodbe” koje osobe s invaliditetom imaju pravo očekivati odnose se na „potrebnu i prikladnu preinaku i podešavanja, koja ne predstavljaju nesrazmjerno ili neprimjereno opterećenje” te se osiguravaju „u pojedinačnom slučaju, tamo gdje je to potrebno” kako bi se tim osobama osiguralo „uživanje ili korištenje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na ravnopravnoj osnovi s drugima” (članak 2., stavak 26. ove presude), a diskriminacija na osnovi invaliditeta „uključuje sve oblike diskriminacije, uključujući i uskraćivanje razumne prilagodbe.” (isticanje dodano)

Moje je mišljenje da se taj navod temelji na ispravnom tumačenju članka 14. U predmetima koji se odnose na postupanje s osobama s invaliditetom, zbog načela jednakosti i nediskriminacije države moraju osigurati razumne prilagodbe koje osobe s invaliditetom imaju pravo očekivati; drugim riječima, ta načela zahtijevaju potrebne i prikladne preinake i podešavanja, koja ne predstavljaju nesrazmjerno ili neprimjereno opterećenje te se osiguravaju u pojedinačnim slučajevima gdje je potrebno. Smatram da je u ovoj presudi taj standard trebao biti dosljedno naveden i primijenjen u cijelom obrazloženju.

Međutim, u obrazloženju presude nekoliko se puta navode standardi izraženi na različit način. U stavku 66. riječ je o „pohađanju osnovne škole u uvjetima jednakim onima koji su osigurani za učenike bez invaliditeta.” Taj je pristup puno zahtjevniji od onog kojim se nameće obveza osiguranja razumnih prilagodbi. Za puno oblika invaliditeta nemoguće je, čak i uz velika financijska ulaganja, osigurati djeci s invaliditetom uvjete jednake onima koje imaju djeca bez invaliditeta.

U stavku 70. standard jednakih uvjeta opisan je s određenim značajkama i rezervama, kako slijedi: „omogućilo pohađanje osnovne škole u uvjetima koji su, u mjeri u kojoj je to moguće, jednaki onima koji su osigurani ostalim učenicima, a da se upravi istovremeno ne nameće nesrazmjerno ili neprimjereno opterećenje.”

U stavku 69. naveden je još jedan standard: „U ovom predmetu podnositeljica zahtjeva trebala je dobiti stručnu pomoć kojoj je svrha promicati njezinu samostalnost i vještine osobne komunikacije te razviti njezinu sposobnost učenja, odnose s drugima i integraciju u nastavi kako bi se izbjegao rizik marginalizacije.”Cilj više nije osigurati jednake uvjete nego, u mnogo blažoj mjeri, samo umanjiti rizik od marginalizacije.

3. U obrazloženju presude ističu se prava koja su zajamčena djeci s invaliditetom u Italiji i naglašava se činjenica da talijansko zakonodavstvo nije primijenjeno u ovom predmetu. Takav je pristup kontroverzan jer se čini da povezuje utvrđena povreda Konvencije s činjenicom da se nije poštovalo nacionalno zakonodavstvo. Međutim, pitanje poštovanja članka 14. i poštovanja nacionalnog zakonodavstva dva su različita pitanja. Moguća je povreda članka 14. a da se istovremeno ne krši nacionalno zakonodavstvo. S druge strane, mjere je moguće proglasiti usklađenima s člankom 14., a da su nedovoljne iz perspektive nacionalnog prava.

4. U stavku 68. Sud zauzima stajalište o pitanjima pravedne raspodjele i izražava sljedeće mišljenje o raspodjeli dostupnih sredstava:

„Sud napominje da ni u jednom trenutku nacionalni sudovi nisu razmotrili mogućnost da se nedostatak sredstava ili izvanredna potreba da se skrb prvo pruži osobama koje boluju od ozbiljne bolesti mogu nadoknaditi, ne izmjenom razumnih prilagodbi koje omogućuju da se djeci s invaliditetom osiguraju jednake mogućnosti, nego prilagodbom obrazovnih usluga tako da se one pravedno raspodijele među učenicima bez invaliditeta i učenicima s invaliditetom, čak i nakon što je Kasacijski sud taj aspekt već istaknuo u svojim presudama (stavak 19. ove presude). U tom pogledu [Sud] smatra da bi, uzimajući u obzir s jedne strane model uključiva obrazovanja usvojen u Italiji, gdje se svi učenici upisuju u isti program, i s druge strane sudsku praksu Kasacijskog suda, eventualna proračunska ograničenja trebala imati jednak utjecaj na obrazovni program za učenike s invaliditetom i učenike bez invaliditeta.”

Ova mi se izjava čini problematičnom jer se odnosi na područje upravljanja proračunskim resursima i sadrži precizne preporuke u vezi s načinom na koji bi trebalo raspodijeliti dostupna sredstva. Smatram da bi bilo bolje izbjeći sastavljanje preporuka u tom području i prepustiti državama da slobodno biraju financijske metode koje smatraju najprimjerenijima kako bi se zajamčilo pravilno ispunjavanje obveza koje proizlaze iz Konvencije. U tom kontekstu podsjećam da je u presudi u predmetu Çam protiv Turske (br. 51500/08, stavak 66., 23. veljače 2016.) Sud naglasio da „on ne utvrđuje načine na koje se treba odgovoriti na obrazovne potrebe djece s invaliditetom” (usporedi s presudom u predmetu Stoian protiv Rumunjske, br. 289/14, stavak 109., 25. lipnja 2019.).

5. Sud također zauzima stajalište o načinu na koji bi trebalo organizirati obrazovanje za djecu s invaliditetom i izražava sljedeće mišljenje:

„Osim toga, [Sud] ističe da je u tim instrumentima prepoznato da je najprimjerenije sredstvo za jamčenje tih temeljnih načela uključivo obrazovanje, čija je svrha promicanje jednakih mogućnosti za sve, a osobito za osobe s invaliditetom (gore navedeni predmet Çam, stavak 64., s navedenim referencama). Uključivo obrazovanje stoga je nedvojbeno dio međunarodne odgovornosti država u tom području (Enver Şahin protiv Turske br. 23065/12, stavak 62., 30. siječnja 2018.).”

Uključivo obrazovanje nesumnjivo je najbolje rješenje za mnoge vrste invaliditeta. Međutim, njim se još uvijek ne omogućuje da se uzimaju u obzir posebne potrebe djece s određenim vrstama invaliditeta (vidi, posebno, Dupin protiv Francuske, br. 2282/17, 24. siječnja 2019.). Neka autistična djeca imaju posebnu potrebu za sigurnošću, mirnoćom i prihvaćanjem. Znanstvena istraživanja pokazuju da uključivo obrazovanje kod takve djece može prouzrokovati velike poteškoće i štetiti njihovu napredovanju, a posebne škole ostvaruju puno bolje rezultate i omogućuju im smanjenje poteškoća. Prema tome, preporučivanje uključiva obrazovanja kao rješenja koje je općenito najprimjerenije otvara određena pitanja i izaziva određene rezerve.

 


[1] Pomoćnici za osamostaljivanje i u komunikaciji, predviđeni člankom 13., podstavkom 3. Zakona br. 104. iz 1992., imaju zadatak u skladu s primjenjivim pravilima „ukloniti perceptivne i osjetilne prepreke”, a pomoćnici u nastavi prate učenika kako bi potaknuli samostalnost i socijalizaciju u školskoj sredini uz učitelja/nastavnika za pružanje potpore (te pružaju podršku i učitelju/nastavniku). Njihovi su ciljevi pomoći učenicima u školskim i rekreativnim aktivnostima. Pomažu im u kantini i prilikom osobne higijene. Mogu ih pratiti prilikom kulturnih aktivnosti i terenske nastave. Njima se povjerava zadaća pružanja „osnovne pomoći” učenicima s invaliditetom.

[2] Nastavnik za pružanje potpore jest nastavnik koji je posebno obrazovan o svim oblicima invaliditeta.

 

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

 

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF G.L. v. ITALY

(Application no. 59751/15)

JUDGMENT

Art 14 (+ Art 2 P1) • Discrimination • Right to education • Inability of an autistic child to receive specialist support at school as prescribed by law, for the first two years of primary schooling • Domestic law prescribing inclusive education for disabled children in ordinary schools with the support of specialised professionals • Domestic legislation providing in abstracto for making “reasonable accommodation” but lack of details on practical mode of implementation • Art 14 interpreted in the light of the United Nations Convention on the Rights of Disabled Persons and of European instruments • Difference of treatment due to the applicant’s disability • Argument of insufficient budgetary resources • Failure by the domestic authorities to determine the applicant’s real needs and possible solutions to enable her to attend primary school under equivalent conditions, as far as possible, to those enjoyed by other children, without imposing a disproportionate or undue burden on the authorities • Serious discrimination in view of the importance of primary education • Lack of due diligence on the part of the domestic authorities

STRASBOURG

10 September 2020

FINAL

10/12/2020

This judgment became final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of G.L. v. Italy, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

 Ksenija Turković, President,
 Krzysztof Wojtyczek,
 Aleš Pejchal,
 Pauliine Koskelo,
 Tim Eicke,
 Jovan Ilievski,
 Raffaele Sabato, judges,
and Abel Campos, Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 59751/15) against the Italian Republic lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by an Italian national, Ms G.L. (“the applicant”), on 24 November 2015;

the decision of the Section President not to have the applicant’s name disclosed (Rule 47 § 4 of the Rules of Court);

Noting that on 16 March 2017 the Italian Government was notified of the application;

Having deliberated in private on 10 September 2020,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The case concerns the fact that the applicant, a non-verbal autistic girl how is now thirteen years old, was unable to receive specialist support at school for her first two years of primary schooling (2010/2011 et 2011/2012).

THE FACTS

2.  The applicant was born in 2004 and lives in Eboli. She was represented before the Court by Mr A. L. (her father) and Ms M.E. D’Amico, a lawyer practising in Milan.

3.  The Italian Government (“the Government”) were represented by their former Agent, Mrs Spatafora, and her former coagent Mrs M. E. D’Amico, a lawyer practising in Milan.

4.  The applicant was diagnosed with non-verbal autism.

5.  On account of her disability, when she started nursery school in 2007 she received learning support for 24 hours a week from a support teacher with specialised assistance, in accordance with section 13 of Law no. 104 of 1992.

6.  The specialised assistance service is aimed at helping children with disabilities to develop their autonomy and personal communication skills and to improve their learning processes, their relationships with others and their integration at school, so that they do not become marginalised. Thus the specialist assistant was responsible for improving the applicant’s integration and socialisation at school and in the classroom, as well as her autonomy (see paragraph 18 below).

7.  During her first year at primary school (2010-2011) the applicant was no longer in receipt of such specialist assistance. At the end of the school year it was decided that she should repeat the preparatory class (“CP”).

8.  On 10 August 2011, in advance of the new school year, the applicant’s parents requested that the Eboli municipality ensure that their daughter received the specialist assistance provided for in section 13 of Law no. 104 of 1992. Having received no reply from the municipal authorities, they reiterated their request on 30 January 2012.

9.  On 21 February 2012, in view of the authorities’ silence the applicant’s parents requested access to their daughter’s file.

10.  From January 2012 they paid for private specialist assistance so that their daughter could nevertheless receive educational support.

11.  On 19 March 2012 the authorities informed them that it would be difficult to organise specialist public assistance for the applicant again since it had only been scheduled up to the end of 2011, but that there was nonetheless a chance that she might shortly be in receipt of such assistance – this never transpired.

12.  The Government affirmed that the applicant had received support defrayed by the school. In that regard, they failed to present any document signed by the headmaster stating that since the applicant had not been in receipt of specialist educational facilities in the school years 2010-2011 and 2011-2012, the school had provided her with basic assistance and physical aid and had tasked employees to provide material back-up to teaching staff. In support of those assertions the Government enclosed an invoice for 476.56 euros (EUR).

13.  The applicant observed that that the documents submitted by the Government failed to establish the veracity of its submissions. She pointed out, first of all, that the documents did not explain the type of assistance provided or the activities conducted, or whether the persons concerned had been competent and qualified to take care of an autistic child. She further submitted that the amount of the expenditure certified (EUR 476.56 for six employees, coming to an average outlay of EUR 80 per employee per year) showed that the support in question could certainly not have been considered as permanent.

14.  On 15 May 2012 the applicant’s parents, acting in her name and on her behalf, applied to the Administrative Court (the “TAR”) of the Region of Campania. Complaining of the fact that their daughter had been unable to receive the specialist assistance to which she had been entitled under section 13 of Law no. 104 of 1992, they sought a finding of failure to respect that right and asked the court to order the authorities to pay compensation to their daughter.

15.  By judgment of 27 November 2012 the TAR dismissed that application. It held that the municipality taken all the necessary action in time, and pointed out that the region had had to cope with a cut in resources allocated by the State.

16.  The applicant’s parents appealed to the State Council against that judgment. By judgment deposited with the registry on 26 May 2015, the latter dismissed their appeal. It held that the claim for damages had been vague and had failed to demonstrate a causal link between the lack of specialist assistance and the alleged damage. It also ruled that the region’s liability could not be incurred because it had had to cope with a cut in resources allocated by the State. It considered that there had been no reason to reimburse the applicant’s parents for the costs incurred in paying for private specialist assistance, since no negligence had been attributable to the authorities. Finally, as regards the request that the Eboli municipality be ordered to provide the assistance provided for by law, the State Council pointed out that the judge could only have issued an order to the authorities if the case had fallen under the exclusive jurisdiction of the administrative court, which had not been the situation in the present case.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK AND PRACTICE

  1. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRATIC UE
    1. Domestic legal system

17.  Article 38 of the Constitution provides that persons with disabilities have a right to education and vocational training.

18.  Framework Law no. 104 of 5 February 1992 on assistance for, the social integration of, and the protection of the rights of persons with disabilities (“Law no. 104 of 1992”) includes the following provisions:

Article 3 – Entitled persons

“1.  ’Person with a disability’ means anyone presenting a physical, mental or sensorial impairment, whether stabilised or evolutive, which causes difficulties in learning, relationships with others occupational integration and leads to a social handicap or marginalisation.

...”

Article 8 – Social integration

“The social inclusion and integration of the person with a disability shall be ensured by means of:

...

d)  measures securing the disabled person’s rights to information and to education, particularly as regards educational facilities and technologies, programmes, specialist languages, evaluation tests and the availability of specially qualified personnel, including both teachers and non-teaching staff.

...”

Article 12 – Right to education

“...

2.  The right of persons with disabilities to education shall be guaranteed in all sections of nursery schools, in ordinary classes of schools at all levels and in universities and other institutes of higher education.

3.  Integration at school is aimed at developing the disabled person’s potential in the fields of learning, communication, relationships with others and socialisation.

4.  The exercise of the right to education must not be impeded by learning difficulties or other difficulties stemming from a disability.

5  Where it is noted that a child, a pupil or a student suffers from a disability with the meaning of Article 3 above, an operational profile shall be drawn up in accordance with the criteria of the bio-psycho-social model of the International Classification of Functioning, Disability and Health (ICFDH) adopted by the World Health Organisation (WHO), for the purposes of designing the individual project laid down in section 14 of Law no. 328 of 8 November 2000 and drawing up a personalised educational plan.

...”

Article 13 – Integration at school

“1.  The educational integration of persons with disabilities in [nursery school] sections and the ordinary classes of schools at all levels and in universities and other institutes of higher education is, in particular, without prejudice to the provisions of Law nos. 360 of 11 May 1976 and 517 of 4 August 1977 and their subsequent amendments, by the following means:

a)  Ensuring coordination between school services, health, social, cultural, recreational and sports services and the other local and regional services administered by public or private agencies. To that end the local authorities, the school bodies and the local health units shall, in the framework of their respective competences, conclude the programme agreements set out in section 27 of Law no. 142 of 8 June 1990. Those agreements, the conclusion of which is governed by the guidelines laid down within three months of the entry into force of the present Law by decision of the Minister of Education in agreement with the Minister of Social Affairs and the Minister for Health, are aimed at drawing up, implementing and jointly reviewing personalised educational, rehabilitation and socialisation projects, as well as coordinating school and out-of- school activities. They shall also lay down the criteria to be fulfilled by the public and private agencies in question in order to participate in the aforementioned coordinated cooperative activities.

b)  Supplying schools and universities with technical facilities, educational material and all requisite forms of technical assistance, independently from any general and functional assistance possibly guaranteed at the individual level for the purposes of the effective exercise of the right to education, in particular in the framework of agreements concluded with specialist centres with a view to provision by the latter of educational consultancy and special educational materials produced or adapted by them.

...

2.  For the purposes laid down in paragraph 1, the local authorities and local health units may also decide to adapt the organisation and functioning of day nurseries to the needs of children with disabilities in order to launch the rehabilitation, socialisation and integration process at as early an age as possible, and to assign teaching staff, operators and specialist assistants to them.

3.  Without prejudice to the obligation on local authorities, pursuant to Presidential Decree No. 616 of 24 July 1977 and subsequent amendments thereto, to provide autonomy and personal communication assistance[1] for pupils with physical or sensory disabilities, access by such pupils to support activities is guaranteed in schools at all levels by assigning specialist teachers to the tasks in question.

4.  Support teacher posts in secondary education shall be apportioned among staff who are serving on the date of entry into force of the presented law such as to ensure a ratio at least equal to that laid down for the other educational levels, within the limits of available financial resources as set out in section 42 (6) (h).

...

6.  The support teacher[2] shares responsibility for the pupils with the teacher of the section or class in which he or she is operating, and therefore helps to develop educational activities and to devise and supervise activities related to the competence of inter-class advisors, class advisers and teaching teams.

...”

  1. Relevant case-law of the Court of Cassation

19.  The combined divisions of the Court of Cassation has delivered the following judgments in this sphere, the relevant sections of which are reproduced below.

Judgment no. 25011 of 25 November 2014:

“As regards support for pupils with disabilities, the personalised educational plan as defined in section 12 of Law no. 104 of 5 February 1992 requires the school authorities to guarantee the provision of the scheduled number of hours of support, allowing them no discretion to apply any reduced version of the measure on grounds of insufficient resources; this also applies to nursery schools even though they do not come under the compulsory schooling requirement. Thus a failure on the part of the authorities to ensure the provision of the support laid down in the plan restricts the disabled person’s right to equal opportunities in access to school services, and where such restriction is not accompanied by a corresponding cut in the educational facilities provided for non-disabled pupils, that restriction will amount to indirect discrimination, a matter within the jurisdiction of the civil courts”

Judgment no. 25101 of 8 October 2019:

“Where, with the help of the teachers in the host school and public health staff, a personalised educational plan has been drawn up setting the number of hours of school support required for a pupil with a very severe disability, the school authorities have no discretionary power to revise or cancel, unilaterally, on the grounds of insufficient resources, the additional support measures set out in that plan. They are therefore required to appoint specialist teaching staff to support the pupil in question, if necessary by creating a support post in derogation from the standard pupil-teacher ratio. Where it has been established that the authorities have completely or partly failed in their duty to provide the necessary services, the disabled person’s fundamental right will have been restricted, and if the educational provision for [non-disabled] pupils has not been reduced to an equivalent extent, the situation will amount to indirect discrimination as prohibited under section 2 of Law no. 67 of 2006. Indeed, indirect discrimination can also stem from a failure to act on the part of the public authorities responsible for organising schooling to the detriment of pupils with disabilities as compared with other pupils. The civil courts therefore hold jurisdiction for such matters, and complainants do not have to explicitly argue in their applications for protection that the authorities in question engaged in discriminatory behaviour”.

Judgment no. 9966 of 20 April 2017, where the Court of Cassation reaffirmed the conclusion of judgment no. 25011 of 25 November 2014, adding the following:

 “...private schools must provide disabled pupils with the same support services as those provided by state schools. State subsidies only partly cover the cost of such services. Thus, indirect discrimination attributable to the State authorities consists in a failure to honour the obligation to provide the aforementioned subsidies leading to a reduction in educational and social service provision by private schools, and not a refusal to cover the total cost of such service, which is not incumbent on the authorities.”

  1. INTERNATIONAL LAW AND PRACTICE

20.  The international materials relevant to the present case are described in Çam v. Turkey (no. 51500/08, §§ 3738, 23 February 2016; see additionally Zehnalová and Zehnal v. the Czech Republic (dec.), no. 38621/97, ECHR 2002V; Mółka v. Poland (dec.), no. 56550/00, ECHR 2006IV; and Farcaş v. Romania (dec.), no. 32596/04, §§ 6870, 14 September 2010).

  1. International Covenant on Economic, Social and Cultural Rights

21.  Article 13 of the International Covenant on Economic, Social and Cultural Rights provides:

“The States Parties to the present Covenant recognize the right of everyone to education. They agree that education shall be directed to the full development of the human personality and the sense of its dignity, and shall strengthen the respect for human rights and fundamental freedoms. They further agree that education shall enable all persons to participate effectively in a free society, promote understanding, tolerance and friendship among all nations and all racial, ethnic or religious groups, and further the activities of the United Nations for the maintenance of peace.”

Article 2 § 2 also provides:

“... the rights enunciated in the present Covenant will be exercised without discrimination of any kind as to race, colour, sex, language, religion, political or other opinion, national or social origin, property, birth or other status.”

22.  In General Comment no. 5: Persons with Disabilities, E/1995/22 of 9 December 1994, the UN Committee on Economic, Social and Cultural Rights explicitly stated the following:

“3. The obligation to eliminate discrimination on the grounds of disability

15. Both de jure and de facto discrimination against persons with disabilities have a long history and take various forms. They range from invidious discrimination, such as the denial of educational opportunities, to more ‘subtle’ forms of discrimination such as segregation and isolation achieved through the imposition of physical and social barriers. For the purposes of the Covenant, ‘disability-based discrimination’ may be defined as including any distinction, exclusion, restriction or preference, or denial of reasonable accommodation based on disability which has the effect of nullifying or impairing the recognition, enjoyment or exercise of economic, social or cultural rights. Through neglect, ignorance, prejudice and false assumptions, as well as through exclusion, distinction or separation, persons with disabilities have very often been prevented from exercising their economic, social or cultural rights on an equal basis with persons without disabilities. The effects of disability-based discrimination have been particularly severe in the fields of education, employment, housing, transport, cultural life, and access to public places and services.”

23.  The UN Committee on Economic, Social and Cultural Rights reaffirmed its General Comment no. 5 in its General Comment no. 20: Non-discrimination in economic, social and cultural rights, E/C.12/GC/20 of 2 July 2009, as follows:

“B. Other status

24.  The nature of discrimination varies according to context and evolves over time. A flexible approach to the ground of ‘other status’ is thus needed in order to capture other forms of differential treatment that cannot be reasonably and objectively justified and are of a comparable nature to the expressly recognized grounds in article 2, paragraph 2. These additional grounds are commonly recognized when they reflect the experience of social groups that are vulnerable and have suffered and continue to suffer marginalization. ...

Disability

25.  In its general comment No. 5, the Committee defined discrimination against persons with disabilities as ‘any distinction, exclusion, restriction or preference, or denial of reasonable accommodation based on disability which has the effect of nullifying or impairing the recognition, enjoyment or exercise of economic, social or cultural rights’. The denial of reasonable accommodation should be included in national legislation as a prohibited form of discrimination on the basis of disability. States parties should address discrimination, such as prohibitions on the right to education, and denial of reasonable accommodation in public places such as public health facilities and the workplace, as well as in private places, e.g. as long as spaces are designed and built in ways that make them inaccessible to wheelchairs, such users will be effectively denied their right to work.”

  1. UN Convention on the Rights of Persons with Disabilities

26.  Regard should also be had to the following passages from the Convention on the Rights of Persons with Disabilities (“CRPD”), adopted on le 13 December 2006 by the United Nations General Assembly (United Nations Treaty Series, Vol. 2515, p. 3), which Italy signed on 30 March 2007 and ratified on 15 May 2009.

Article 2 – Definitions

“For the purposes of the present Convention:

‘Communication’ includes languages, display of text, Braille, tactile communication, large print, accessible multimedia as well as written, audio, plain-language, human-reader and augmentative and alternative modes, means and formats of communication, including accessible information and communication technology;

‘Language’ includes spoken and signed languages and other forms of non-spoken languages;

‘Discrimination on the basis of disability’ means any distinction, exclusion or restriction on the basis of disability which has the purpose or effect of impairing or nullifying the recognition, enjoyment or exercise, on an equal basis with others, of all human rights and fundamental freedoms in the political, economic, social, cultural, civil or any other field. It includes all forms of discrimination, including denial of reasonable accommodation;

‘Reasonable accommodation’ means necessary and appropriate modification and adjustments not imposing a disproportionate or undue burden, where needed in a particular case, to ensure to persons with disabilities the enjoyment or exercise on an equal basis with others of all human rights and fundamental freedoms;

 ...”

Article 3 – General principles

“The principles of the present Convention shall be:

1. Respect for inherent dignity, individual autonomy including the freedom to make one’s own choices, and independence of persons;

 ...”

Article 24 – Éducation

“1.  States Parties recognize the right of persons with disabilities to education. With a view to realizing this right without discrimination and on the basis of equal opportunity, States Parties shall ensure an inclusive education system at all levels and lifelong learning directed to:

a. The full development of human potential and sense of dignity and self-worth, and the strengthening of respect for human rights, fundamental freedoms and human diversity;

b. The development by persons with disabilities of their personality, talents and creativity, as well as their mental and physical abilities, to their fullest potential;

c. Enabling persons with disabilities to participate effectively in a free society.

2. In realizing this right, States Parties shall ensure that:

a) Persons with disabilities are not excluded from the general education system on the basis of disability, and that children with disabilities are not excluded from free and compulsory primary education, or from secondary education, on the basis of disability;

b) Persons with disabilities can access an inclusive, quality and free primary education and secondary education on an equal basis with others in the communities in which they live;

c) Reasonable accommodation of the individual’s requirements is provided;

d) Persons with disabilities receive the support required, within the general education system, to facilitate their effective education;

e) Effective individualized support measures are provided in environments that maximize academic and social development, consistent with the goal of full inclusion.

3. States Parties shall enable persons with disabilities to learn life and social development skills to facilitate their full and equal participation in education and as members of the community. To this end, States Parties shall take appropriate measures, including:

a) Facilitating the learning of Braille, alternative script, augmentative and alternative modes, means and formats of communication and orientation and mobility skills, and facilitating peer support and mentoring;

...”

  1. The Council of Europe

27.  The European Social Charter (Revised) (ETS no. 163), which opened for signature on 3 May 1996 and was ratified by Italy on 5 July 1999, includes the following provision:

Article 15 – The right of persons with disabilities to independence, social integration

and participation in the life of the community

“With a view to ensuring to persons with disabilities, irrespective of age and the nature and origin of their disabilities, the effective exercise of the right to independence, social integration and participation in the life of the community, the Parties undertake, in particular:

1. to take the necessary measures to provide persons with disabilities with guidance, education and vocational training in the framework of general schemes wherever possible or, where this is not possible, through specialised bodies, public or private;

...

3. to promote their full social integration and participation in the life of the community in particular through measures, including technical aids, aiming to overcome barriers to communication and mobility and enabling access to transport, housing, cultural activities and leisure.”

Part V
Article E – Non-discrimination

“The enjoyment of the rights set forth in this Charter shall be secured without discrimination on any ground such as race, colour, sex, language, religion, political or other opinion, national extraction or social origin, health, association with a national minority, birth or other status.”

28.  Recommendation No. R (92) 6 of the Committee of Ministers on a coherent policy for people with disabilities, adopted on 9 April 1992, invites member States to “guarantee the right of people with disabilities to an independent life and full integration into society” and to “recognise society’s duty to make this possible”, in order to ensure that people with disabilities have real “equality of opportunity” with other people. Public authority action must be aimed at ensuring that people with disabilities can “have as much mobility as possible, and access to buildings and means of transport”, “play a full role in society” and “take part in economic, social, leisure, recreational and cultural activities”.

29.  Recommendation Rec(2006)5 of the Committee of Ministers to member States on the Council of Europe Action Plan to promote the rights and full participation of people with disabilities in society: improving the quality of life of people with disabilities in Europe 2006-2015, adopted on 5 April 2006, lays down several action lines, the fourth of which reads as follows:

Action line no. 4: Education

“3.4.1.  Introduction

Education is a basic factor in ensuring social inclusion and independence for all people, including those with disabilities. Social influences, for example from families and friends, also contribute, but for the purposes of this action line education shall cover all stages of life, including pre-school, primary, secondary, high school education and professional training, as well as life-long learning. The creation of opportunities for disabled people to participate in mainstream education is not only important for disabled people but will also benefit non-disabled people’s understanding of human diversity. Most education systems provide access to mainstream education and specialised educational structures for disabled people, as appropriate. Mainstream and specialised structures should be encouraged to work together to support disabled people in their local communities, but this should be consistent with the goal of full inclusion.

3.4.2.  Objectives

i.          To ensure that all persons, irrespective of the nature and degree of their impairment, have equal access to education, and develop their personality, talents, creativity and their intellectual and physical abilities to their full potential;

ii.         to ensure that disabled people have the opportunity to seek a place in mainstream education by encouraging relevant authorities to develop educational provision to meet the needs of their disabled population;

iii.         to support and promote lifelong learning for disabled people of all ages and facilitate efficient and effective transitions between each phase of their education and between education and employment;

iv.        to foster at all levels of the educational system, including in all children from an early age, an attitude of respect for the rights of people with disabilities.

3.4.3.    Specific actions by member states

i.          To promote legislation, policies and planning to prevent discrimination against children, young people and adults with disabilities in the access to all phases of their education from early years through to adult provision. In doing so, consult with disabled users, parents, and carers, voluntary organisations, and other relevant professional bodies, if appropriate;

ii.         to encourage and support the development of a unified education system, including mainstream and specialised educational provision, which promotes the sharing of expertise and greater inclusion of disabled children, young people and adults in the community;

iii.         to enable the early appropriate assessment of the special educational needs of disabled children, young people and adults to inform their educational provision and planning;

iv.        to monitor the implementation of individual education plans and facilitate a co-ordinated approach to education provision throughout and towards employment;

v.         to ensure that people with disabilities, including children, receive the support required, within the mainstream education system, to facilitate their effective education. In exceptional circumstances, where their professionally-assessed special education needs are not met within the mainstream education system, member states will ensure that effective alternative support measures are provided consistent with the goal of full inclusion. All special and mainstream provisions should encourage the transition to mainstream education and reflect the same goals and standards;

vi.        to encourage the development of initial and ongoing training for all professionals and staff working across all phases of education to incorporate disability awareness and the use of appropriate educational techniques and materials to support disabled pupils and students where appropriate;

vii.        to ensure that all educational material and schemes provided through the general educational system are accessible to persons with disabilities;

viii.       to include, in school civic education syllabuses, subjects relating to people with disabilities as people who have the same rights as all other citizens;

ix.        to ensure that disability awareness is a key part of education programmes in mainstream schools and institutions;

x.         to take steps to make places of education and training accessible for persons with disabilities, including by the provision of personal support and of reasonable adjustments (including equipment) to meet their needs;

xi.        to ensure that parents of disabled children are active partners in the process of the development of the individualised education plans of their children;

xii.        to ensure access to non-formal education allowing disabled youth to develop needed skills otherwise unattainable through formal education;

...”

30.  For its part, the Parliamentary Assembly of the Council of Europe addressed these matters in its Recommendation 1185 (1992) on rehabilitation policies for the disabled, adopted on 7 May 1992. This text emphasises that “our societies have the duty to tailor their norms to the specific needs of disabled persons in order to ensure that they can live autonomous lives”. To that end, the governments and competent authorities are called upon “to seek and encourage effective and active participation by disable people in community and social life” and therefore to ensure “the removal of  architectural obstacles”.

31.  On 30 January 2015 the Assembly adopted Recommendation 2064 (2015), titled “Equality and inclusion for people with disabilities”, which comprises the following passages:

“1.  The Parliamentary Assembly refers to its Resolution 2039 (2015) on equality and inclusion for people with disabilities.

2.  The Assembly welcomes the contribution of the Council of Europe Action Plan to promote the rights and full participation of people with disabilities in society: improving the quality of life of people with disabilities in Europe 2006-2015 to the development of national policies which take account of the rights of people with disabilities. The action plan has also helped to make people see disability as a human rights issue.

3. The Assembly notes, however, that the full enjoyment of the rights of people with disabilities has by no means been achieved in Council of Europe member States. The principles set out in international instruments are not reflected in the everyday reality experienced by people with disabilities. Resolute action by the Council of Europe and the member States in the area of disability is therefore necessary.

4. The Assembly therefore recommends that the Committee of Ministers:

4.1. evaluate the implementation of the Action Plan for people with disabilities 2006-2015 and draw lessons from the ten-year period during which it was implemented in the member States;

4.2. define on this basis a new road map for the period from 2016 to 2020, in close consultation with the organisations representing people with disabilities;

4.3. focus this new road map on priority issues such as the legal capacity of people with disabilities and the measures aimed at ensuring their dignity and full inclusion in society;

4.4. invite the Council of Europe Development Bank to make compliance with accessibility requirements a condition for granting loans for construction and renovation projects and not to finance the construction of large institutions for people with disabilities;

4.5. ensure that disability is taken into account in the specific activities conducted by the Council of Europe, in particular in Council of Europe activities and campaigns to combat violence and hate speech.”

 

THE LAW

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 14 OF THE CONVENTION READ IN CONJUNCTION WITH ARTICLE 2 OF PROTOCOL NO. 1

32.  The applicant complained of an infringement of her right to education. In that connection it pointed out that for two whole school years she had been unable to receive the specialist assistance prescribed by law. She also considered that the State had failed in its positive obligation to ensure equal opportunities for persons with disabilities. She relied on Article 2 of Protocol No. 1, which reads as follows:

“No person shall be denied the right to education. In the exercise of any functions which it assumes in relation to education and to teaching, the State shall respect the right of parents to ensure such education and teaching in conformity with their own religious and philosophical convictions.”

33.  The applicant also complained that she had sustained discriminatory treatment on account of her disability, in breach of Article 14 of the Convention. The provision reads as follows:

“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in this Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

  1. Subject matter of the dispute

34.  The Court considers that the core of the applicant’s complaint is the allegation that she sustained discriminatory treatment. She therefore considers that the case should primarily be examined under Article 14 of the Convention read in conjunction with Article 2 of Protocol No. 1 (see, for a similar approach, Oršuš and Others v. Croatia [GC], no. 15766/03, §§ 143145, ECHR 2010, and Ponomaryovi v. Bulgaria, no. 5335/05, § 45, ECHR 2011; see also Enver Şahin v. Turkey, no. 23065/12, § 32, 30 January 2018), it being understood that the scope of Article 14 of the Convention also covers the prohibition of discrimination based on disability (see, for example, Glor v. Switzerland, no. 13444/04, § 80, ECHR 2009), but also the requirement for States to ensure “reasonable accommodation” that would help correct factual inequalities which are unjustified and therefore amount to discrimination.

  1. Admissibility

35.  The Government pleaded that the application had been lodged out of time. They submitted in particular that the final domestic decision had been given on 25 May 2015 and that the date stamped on the application form was 30 November 2015.

36.  The applicant contested that argument. She submitted that she had sent in her application on 24 November 2015, and that she had therefore applied to the Court on that date. In support of her submissions she presented copies of documents certifying that the application had been sent off on 24 November and, according to the acknowledgement of receipt of the registered letter, had arrived at the Court Registry on 27 November.

37.  The Court reiterates that the date on which the six-month time-limit laid down in Article 35 § 1 of the Convention starts running (dies a quo) is the date on which the final domestic decision is served on the applicant (see, among many other authorities, Sabri Güneş v. Turkey [GC], no. 27396/06, § 60, 29 June 2012), and that, pursuant to Rule 47 § 6 (a) of the Rules of Court, the date on which the application is lodged for the purposes of calculating the six-month time-limit (dies ad quem) is the date when the form was dispatched, as shown by the postmark, and not the date stamped by the Registry on the application acknowledging receipt (see Vasiliauskas v. Lithuania [GC], no. 35343/05, § 117, ECHR 2015).

38.  In the instant case, the Court observes that the final domestic decision was the judgment of the Consiglio di Stato. It further notes that the envelope containing the application was dispatched on 24 November 2015, according to the Italian postmark. The Court concludes therefore that the application was indeed lodged within six months of the final domestic decision and that, consequently, it was not submitted out of time.

39.  It therefore rejects the Government’s objection.

40.  The Court notes that the application is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. The parties’ submissions

(a)  The applicant

41.  The applicant submitted that for two school years she had not been in receipt of the specialist assistance prescribed by Law no. 104 of 1992, despite her parents’ many requests. She added that that two-year period, which she considered very lengthy, had coincided with her arrival at primary school, thus jeopardising her chances of progressing and integrating into the school system.

42.  She further pleaded that the cost of providing the specialist educational services which she had needed would have had a very minimal impact on the municipal council’s budget. She argued that in failing to allocate resources to finance specialist educational services, the local authorities had chosen not to provide school support for children with disabilities.

43.  Relying on the Court’s case-law (see Velyo Velev v. Bulgaria, no. 16032/07, ECHR 2014, and Glor, cited above), the applicant submitted that the safeguards on the right to education could not be impeded or restricted for budgetary reasons. She added that in the present case, the municipal council had had sufficient resources to introduce the measures to which she had been entitled. She also argued that it transpired from the Court’s case-law that the margin of appreciation which the Contracting States enjoyed in balancing the right to education with other interests, in particular those of a financial nature, was considerably reduced, especially in the case of persons with disabilities (see Glor, cited above, § 84).

44.  Finally, she submitted that budgetary considerations could not justify a violation of the fundamental right to education and that, therefore, the Government had put forward no valid argument in support of the authorities’ failure to provide her with the assistance to which she had been entitled under national law, the Italian Constitution and the European Convention.

45.  In conclusion, the applicant considered that the present case was essentially characterised by a systematic violation of her right to education.

(b)  The Government

46. The Government explained that the reason why the applicant had, in the school years 2010/2011 and 2011/2012, been unable to benefit from all the types of support provided for in section 13 of Law no. 104 of 1992 related to the budgetary cuts laid down in the 2011 Finance Law (Law no. 220 of 13 December 2010), which had explicitly earmarked a specific sum to finance the provision of home help to persons suffering from amyotrophic lateral sclerosis (“ALS”). They pointed out that the amount allocated to the Campania Region (EUR 9,070,000 ) had proved insufficient to cover all the types of school support once the budget earmarked for ALS sufferers had been deducted. They submitted that that illness was much more serious than that  suffered by the applicant.

47.  Under those conditions, the Government submitted that the action taken at the local level had been consistent with what could reasonably have been expected of the authorities, having regard to their limited resources. They argued that several measures had been adopted to help the applicant to overcome the difficulties related to her disability and to facilitate her educational integration, submitting that a lack of resources at the regional level had led to a suspension, for two school years, of only one of those measures, which was insufficient to amount to a major infringement of the applicant’s right to school support. Underlining, in particular, that the school attended by the applicant had used some of its own resources to provided her with assistance, the Government submitted that in view of the need to prioritise the needs of persons suffering from ALS, the situation had amounted to a violation neither of Article 14 in conjunction with Article 2 of Protocol No. 1 nor, a fortiori, of Article 8 of the Convention.

48.  Lastly, the Government argued that while the Court had on many occasions found a violation of the Convention on account of mismanagement or delayed allocation of funds, it had never done so in cases of non-existent funds. Furthermore, even though the region had faced a lack of resources for two successive school years, the school had managed to cope with the situation and had succeeded, under its own steam/by means of its own resources, to provide support to the applicant, who had consistently received the type of support to which she had been entitled for twenty-four hours per week.

  1. The Court’s assessment

(a)  General principles

49.  The Court reiterates that it has already had occasion to point out that in a democratic society, the right to education is indispensable to the furtherance of human rights and plays a fundamental role (see Velyo Velev, cited above, § 33), and that education is one of the most important public services in a modern State. However, it also acknowledges that education is an activity that is complex to organise and expensive to run, whereas the resources that the authorities can devote to it are necessarily finite. It is also true that in deciding how to regulate access to education, a State must strike a balance between, on the one hand, the educational needs of those under its jurisdiction and, on the other, its limited capacity to accommodate them. However, the Court cannot overlook the fact that, unlike some other public services, education is a right that enjoys direct protection under the Convention (ibid.).

50.  The Court reaffirms that, in interpreting and applying Article 2 of Protocol No. 1, it must have regard to the fact that the Convention is to be read as a whole, and interpreted in such a way as to promote internal consistency and harmony between its various provisions (see Stec and Others v. the United Kingdom (dec.) [GC], nos. 65731/01 and 65900/01, § 48, ECHR 2005X, and Austin and Others v. the United Kingdom [GC], nos. 39692/09 and 2 others, § 54, ECHR 2012). Accordingly, Article 2 of Protocol No. 1 must be interpreted in the light, in particular, of Article 8 of the Convention, which safeguards everyone’s right to respect for his or her private life» (see Catan and Others v. the Republic of Moldova and Russia [GC], nos. 43370/04 and 2 others, §§ 136 and 143, ECHR 2012).

51.  The Court reiterates that in interpreting and applying Article 2 of Protocol No. 1, account must also be taken of any relevant rules and principles of international law applicable in relations between the Contracting Parties and the Convention should so far as possible be interpreted in harmony with other rules of international law of which it forms part (ibid., § 136). Regard must therefore be had in the instant case to the provisions relating to the right to education set out in instruments such as the European Social Charter (Revised) or the UN Convention on the Rights of Persons with Disabilities (see Timishev v. Russia, nos. 55762/00 and 55974/00, § 64, ECHR 2005XII; Catan and Others, cited above, § 136; and Çam, cited above, § 53).

52.  As regards the prohibition set forth in Article 14 of the Convention, the Court reiterates that discrimination means treating differently, without an objective and reasonable justification, persons in similar situations, and that “no objective and reasonable justification” means that the distinction in issue does not pursue a “legitimate aim” or that there is not a “reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be realised”  (see Biao v. Denmark [GC], no. 38590/10, §§ 90 and 93, 24 May 2016; Molla Sali v. Greece [GC], no. 20452/14, §§ 135-136, 19 December 2018, and Çam, cited above, § 54). However, Article 14 does not prohibit member States from treating groups differently in order to correct “factual inequalities between them”; indeed in certain circumstances a failure to attempt to correct inequality through different treatment may in itself give rise to a breach of the Article (see, among other judgments, Guberina v. Croatia, no. 23682/13, § 72, 22 March 2016). Furthermore, the Contracting State enjoys a margin of appreciation in assessing whether and to what extent differences in otherwise similar situations justify a different treatment (see Vallianatos and Others v. Greece [GC], nos. 29381/09 and 32684/09, § 76, ECHR 2013).

53.  When examining a case under Article 14 of the Convention, the Court must have regard to developments in international and European law and respond, for example, to any emerging consensus as to the standards to be achieved (see, mutatis mutandisKonstantin Markin v. Russia [GC], no. 30078/06, § 126, ECHR 2012, and Fabris v. France [GC], no. 16574/08, § 56, ECHR 2013). To that effect, the Court notes the importance of the fundamental principles of universality and non-discrimination in the exercise of the right to education, which are enshrined in many international (see the relevant international materials in paragraphs 2031 above). It further emphasises that those instruments have recognised inclusive education, aimed at promoting equal opportunities for all, particularly for persons with disabilities (see Çam, cited above, § 64, and the references therein). Inclusive education therefore forms part of the States’ international responsibility in this sphere (see Enver Şahin v. Turkey no. 23065/12, § 62, 30 January 2018).

54.  The Court also reiterates that if a restriction on fundamental rights applies to a particularly vulnerable group in society, who have suffered considerable discrimination in the past, then the State’s margin of appreciation is substantially narrower and it must have very weighty reasons for the restriction in question. The Court has already identified a number of such vulnerable groups that suffered different treatment on account of their characteristics or status, including disability (see Glor, cited above, § 84; Alajos Kiss v. Hungary, no. 38832/06, § 42, 20 May 2010; Kiyutin v. Russia, no. 2700/10, § 63, ECHR 2011; and Guberina, cited above, § 73). Moreover, any measure relating to children with disabilities must prioritise the best interests of the child (see paragraph 34 above, Article 7 § 2 CRPD). Nevertheless, in any event, regardless of the State’s margin of appreciation, the final decision as to observance of the Convention’s requirements rests with the Court (see, among other authorities, Konstantin Markin v. Russia [GC], no. 30078/06, § 126, ECHR 2012).

(a)  Application of these principles to the present case

(i)     Establishing the framework of the assessment

55.  The Court observes at the outset that the Italian legal system secures the right of education for children with disabilities in the form of inclusive education in ordinary schools. In Italy all children attend a single type of school throughout their period of compulsory education: children with disabilities are integrated into ordinary classes in State schools, and the State has introduced educational psychology services responsible for ensuring the presence in the relevant classes of a “support” teacher to coordinate the assistants’ activities and co-operate with the class teacher, sharing responsibility with him or her. Where required by the pupil’s situation, other professionals can be called in as “autonomy and communication assistants” tasked with “eliminating barriers to perception and sensorial obstacles”, and educational assistants accompanying the pupil in order to promote his or her autonomy and socialisation (see paragraph 18 above).

56.  In the present case the applicant, a non-verbal autistic child, alleged that she had been unable to receive the specialist assistance provided for by law.

57.  The Court’s task is therefore to ascertain whether the national authorities effectively honoured their obligations under Article 14 of the Convention, read in conjunction with Article 2 of Protocol No. 1 to the Convention, in respect of the applicant, within their margin of appreciation, and whether they made reasonable accommodation so that she could benefit from the rights secured under Article 2 of Protocol No. 1 in conjunction with Article 14.

58.  The Court must therefore assess the readiness of the authorities to react to the situation submitted to them.

(ii)   Refusal to provide the applicant with specialist assistance

59.  In the instant case the applicant submitted that her inability to receive specialist assistance for her first two years in primary school amounted to discriminatory treatment. On that point, the Court observes that at the material time various legislative provisions set forth the right to education of children with disabilities and afforded them protection against discrimination (see section on relevant domestic law, paragraphs 1718 above).

60.  The Court emphasises that by providing for the inclusion of children with disabilities in ordinary schooling, the legislature had effected a choice in the framework of its margin of appreciation. It observed that the contents of the case file here show that even though the law provided, in an abstract manner, for making “reasonable accommodation”, without granting the authorities any leeway, the  competent national bodies did not actually explain how such accommodation should be effected in the period from 2010 to 2012, and that the applicant was therefore unable to receive specialist assistance tailored to her specific educational needs during that time.

61.  Reiterating that the Convention is intended to safeguard concrete and effective rights, the Court pointed out that in the present case it had to have regard to developments in international and European law and respond, for example, to any emerging consensus as to the standards to be achieved in the relevant sphere (see paragraphs 51 and 53 above).

62.  The Court thus considers that Article 14 of the Convention should be interpreted in the light of the requirements set out in the aforementioned texts, particularly the CRPD (see paragraph 26 above). The latter instrument provides that the “reasonable accommodation” which persons with disabilities are entitled to expect are “necessary and appropriate modification and adjustments not imposing a disproportionate or undue burden, where needed in a particular case, to ensure to persons with disabilities the enjoyment or exercise on an equal basis with others of all human rights and fundamental freedoms” (Article 2, see paragraph 26 above), and discrimination on grounds of disability “includes all forms of discrimination, including denial of reasonable accommodation”. Indeed, reasonable accommodation measures are aimed at correcting factual inequalities (see paragraph 26 above; see also, mutatis mutandis, Çam, cited above, §§ 65 and 67, and Şanlısoy v. Turkey (dec.), no. 77023/12, § 60, 8 November 2016).

63.  Clearly it is not the Court’s task to define the “reasonable accommodation” – which can take on different material and non-material forms – to be implemented in the educational sphere in response to the educational needs of persons with disabilities; the national authorities are much better placed than it to do so (see, for example, Çam, cited above, § 66). However, it is important for States to pay particular attention to their choices in this sphere in view of their impact on children with disabilities, whose high level of vulnerability cannot be overlooked (see paragraph 54 above).

64.  In the instant case, therefore, the Court must verify, in view of the fact that the State had decided to provide the possibility of inclusive education to children with disabilities, whether the authorities had had valid reasons for depriving the applicant of access to specialist assistance (see paragraph 34 above).

65.  The Government based its pleadings primarily on the argument that since the only available funds had been earmarked for persons suffering from ALS, the authorities had not had any financial resources readily available for school support. They further submitted that in any event, the school in question had, at its own expense, made arrangements for specialist assistance to be provided by a number of its employees. Nevertheless, they supplied no information on the specific competences of those persons or on the support provided, and no details concerning the timescales involved. The Court further observes in that connection that according to the information communicated, the school had spent EUR 476.56 on the services provided by six persons for one school year.

66.  Having regard to the Government’s explanations, the Court considers that there can be no doubt that the applicant was unable to continue to attend primary school under conditions equivalent to those enjoyed by non-disabled pupils, and that that difference of treatment had been due to her disability. It can only note that for two whole school years, apart from private assistance paid for by her parents, and a number of interventions by school employees, concerning which the Government provided no further information, the applicant did not receive the specialist assistance to which she was entitled and which would have given her access to the educational and social services afforded by the school on an equal footing with the other pupils.

(i)     Proceedings before the administrative courts

67.  The administrative courts to which the applicant applied dismissed her claims. They held that the lack of financial resources had justified her inability to receive specialist assistance, without seeking to ascertain whether the authorities had struck a fair balance between her educational needs and the authorities’ reduced capacity for meeting those needs, or whether her allegations of discrimination had been justified. In particular, they had failed to ascertain whether the budgetary restrictions relied on by the authorities had had the same impact on the educational services provided for both disabled and non-disabled children.

68.  The Court notes that the national authorities had at no stage considered the possibility that the lack of resources or the urgent need to prioritise the treatment of persons suffering from a serious disease could be offset not by tampering with the reasonable accommodation measures guaranteeing equal opportunities for children with disabilities, but by reducing the level of educational provision in a manner divided equitably between the non-disabled and the disabled pupils, even though the Court of Cassation had already stressed that aspect in its judgments (see paragraph 19 above). The Court considers in this regard that, having regard, on the one hand, to the inclusive schooling model adopted in Italy, with a single stream for all pupils, and on the other, to the case-law of the Court of Cassation, any budgetary restrictions should affect educational provision in an identical manner for both disabled and non-disabled pupils.

69.  The Court reiterates in this connection that pursuant to Article 15 of the European Social Charter (Revised) (see paragraph 27 above), States should “promote [the] full social integration and participation [of persons with disabilities] in the life of the community in particular through measures, including technical aids, aiming to overcome barriers to communication and mobility” (see also, in paragraph  26 above, Articles 24 § 2 (c) and (d) and 24 § 3 (a) CRPD). In the present case, the applicant should have received specialist assistance aimed at promoting her personal autonomy and communication skills and improving her learning process, her relationships with others and her integration at school in order to prevent the risk of marginalisation. The Court reiterates that in its Recommendation Rec(2006)5 (see paragraph 29 above), the Committee of Ministers emphasised that “enabling persons with disabilities to participate in ordinary educational structures is important not only for them but also for non-disabled people, allowing the latter to learn about disability as a factor in human diversity”.

(i)     The Court’s conclusions

70.  In the light of all the foregoing considerations, the Court concludes that in the present case the authorities did not seek to determine the applicant’s real needs or possible solutions to enable her to attend primary school under conditions as similar as possible to those enjoyed by other children, without imposing a disproportionate or undue burden on the authorities (see, to converse effect, Sanlisoy cited above, in which the Court ruled that a private school’s refusal to enrol the applicant, who was a seven-year-old autistic child, had amounted neither to a systematic negation of his right to education on grounds of his autism, nor to a failure on the part of the State to honour its obligations under Article 2 of Protocol No. 1 read in conjunction with Article 14 of the Convention; and also Stoian v. Romania [Committee], no. 289/14, 25 June 2019, in which the Court considered that the national authorities had allocated resources to the schools attended by the applicant, a disabled child, such as to meet his special needs).

71.  The Court further holds that the discrimination suffered by the applicant is particularly serious as it occurred in the framework of primary schooling, when the foundations are laid ich provides the bases for overall education and social integration and the first experiences of living together – and which is compulsory in most countries (see, mutatis mutandisPonomaryovi, cited above, §§ 5657).

72.  Having regard to all those considerations, the Court concludes that in the present case the Government failed to demonstrate that the national authorities had reacted with the requisite diligence to ensure that the applicant could enjoy her right to education on an equal footing with the other pupils, such as to strike a fair balance between the competing interests.

There has therefore been a violation of Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 2 of Protocol No. 1.

73.  Having regard to that conclusion, the Court considers it unnecessary to consider separately the complaint under Article 2 of Protocol No. 1 (see, mutatis mutandisDarby v. Sweden, 23 October 1990, § 35, Series A no. 187; Pla and Puncernau v. Andorra, no. 69498/01, § 64, ECHR 2004VIII; Oršuš and Ithers, cited above, § 186; and Çam, cited above, § 70).

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION IN CONJUNCTION WITH ARTICLE 14

74.  The applicant also considered that she had sustained an infringement, which she deemed discriminatory, of her right to respect for her private life. She submitted that the fact that she had not benefited from specialist educational services had harmed her personal and intellectual development and undermined her present and future chances of leading a worthwhile life as a full member of the community.

75.  For their part, the Government affirmed that the authorities had adopted appropriate support measures to guarantee the applicant’s education, training, socialisation and integration at school.

76.  The Court considers that that complaint is closely related to that which it has just examined and that it must therefore also be declared admissible. However, having regard to the observations set out in paragraphs 70 to 72 above, as well as to its finding in paragraph 73, it holds that there is no need to examine it separately.

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

77.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Pecuniary damage

78.  The applicant claimed 2,520 euros (EUR) in respect of pecuniary damage, explaining that that sum corresponded to the cost of the private specialist assistance paid for by her parents for the 2011/2012 school year.

79.  She also requested that the Court award her an equitable amount in respect of non-pecuniary damage. She considered that having regard to the fact that her inability to receive appropriate assistance adequate had impeded her personal development and infringed her right to education and her right to respect for her private life, a sum of EUR 10,000 might be considered fair. However, she left that matter to the Court’s discretion.

80.  The Government submitted that the applicant’s claims lacked any basis in law and that her parents had freely chosen to resort to private specialist assistance.

81.  The Court discerned a causal link between the violation found and the pecuniary damage alleged, that is to say the costs incurred by the applicant’s parents in providing their daughter with private specialist assistance for the 2011/2012 school year. Having regard to the documents in its possession, the Court considers it reasonable to award the applicant the sum of EUR 2,520 under that head.

82.  Further considering that the fact that the applicant had been deprived of specialist assistance for two school years had caused her non-pecuniary damage, the Court considers it appropriate to award her the requested sum of 10 000 EUR under that head.

  1. Costs and expenses

83  Submitting documentary evidence, the applicant claimed EUR 4,175 in respect of costs and expenses incurred in the framework of proceedings before the domestic courts, and EUR 8,000 in respect of costs and expenses incurred for the purposes of the proceedings before the Court, that amount having been calculated on the basis of the applicable national rates.

84.  The Government considered that the claim for reimbursement of costs incurred in the framework of the domestic proceedings lacked any legal basis.

85.  According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these were actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the applicant the sum of EUR 4,175 in respect of costs and expenses incurred in the framework of the domestic proceedings, which sum corresponds to the costs paid for the purposes of the proceedings before the administrative courts. On the other hand, it rejects the claim concerning costs incurred for the purposes of the proceedings before it, as the applicant has failed to produce any evidence in support.

  1. Default interest

86.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the application admissible;
  2. Holds that there has been a violation of Article 14 of the Convention read in conjunction with Article 2 of Protocol No.1;
  3. Holds that there is no need to examine separately the merits of the complaints under Article 2 of Protocol No. 1;
  4. Holds that there is no need to examine separately the merits of the complaints under Article 8 of the Convention read in conjunction with Article 14;
  5. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts:

(i) EUR 2,520 (two thousand five hundred and twenty euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary damage;

(ii) EUR 10,000 (ten thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(iii) EUR 4,175 (four thousand one hundred and seventy-five euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicants’ claim for just satisfaction.

 Abel Campos                  Ksenija Turković
 Registrar                           President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judge Wojtyczek is annexed to this judgment.

K.T.U.
A.C.
 

 

CONCURRING OPINION OF JUDGE WOJTYCZEK

Translation

 

1.  The reasoning of the present judgment gives rise to at least four reservations.

2.  The principle of non-discrimination allows courts a very broad judicial discretion (see the dissenting opinion of Judges Pejchal and Wojtyczek appended to the judgment J.D. and A v. the United Kingdom, nos. 32949/17 and 34614/17, 24 October 2019). That being the case, more detailed case-law standards must be developed to flesh out the non-discrimination principle and guide the action of the national authorities.

Yet the reasoning adopted in the present judgment would appear hesitant as regards the exact content of the applicable standard. In paragraph 62 it sets out the following principle as a legal basis:

“The Court thus considers that Article 14 of the Convention should be interpreted in the light of the requirements set out in the aforementioned texts, particularly the CRPD (see paragraph 26 above). The latter instrument provides that the ‘reasonable accommodation’ which persons with disabilities are entitled to expect are ‘necessary and appropriate modification and adjustments not imposing a disproportionate or undue burden, where needed in a particular case, to ensure to persons with disabilities the enjoyment or exercise on an equal basis with others of all human rights and fundamental freedoms’ (Article 2, see paragraph 26 above), and discrimination on grounds of disability ‘includes all forms of discrimination, including denial of reasonable accommodation’.” (bold added)

In my view, this formulation is based on a proper interpretation of Article 14. In cases concerning the treatment of persons with disabilities, the principles of equality and non-discrimination require States to make the reasonable accommodation which persons with disabilities are entitled to expect; in other words, those principles require necessary and appropriate modifications and adjustments not imposing a disproportionate or undue burden, where needed in a particular case. I consider that in the present judgment that standard should have been set out and then consistently used throughout the Court’s reasoning.

However, the reasoning of the judgment includes several references to differently worded standards. Paragraph 66 mentions “attend[ing] primary school under conditions equivalent to those enjoyed by non-disabled pupils.” That approach is more demanding than requiring the implementation of reasonable accommodation. In the case of many disabilities, it is impossible, even with huge financial investment, to guarantee for the children in question conditions equivalent to those enjoyed by non-disabled children.

In paragraph 70, the “equivalent conditions” standard is somewhat qualified, accompanied by a number of reservations: “enable[-ing] her to attend primary school under equivalent conditions, as far as possible, to those enjoyed by other children, without imposing a disproportionate or undue burden on the authorities.”

Paragraph 69 sets out yet another standard: “In the present case, the applicant should have received specialist assistance aimed at promoting her personal autonomy and communication skills and improving her learning process, her relationships with others and her integration at school in order to prevent the risk of marginalisation.” The aim here is not to ensure equivalent conditions, but more modestly, to prevent the risk of marginalisation, and nothing more.

3.  The reasoning of the judgment highlights the rights secured to children with disabilities in Italy, emphasising the fact that Italian legislation was not applied in the instant case. Such an approach is controversial because it apparently links the violation of the Convention to a failure to comply with national legislation. Yet the issues of compliance with Article 14 and compliance with national legislation are two different matters. Article 14 can be breached without any violation of national legislation. Conversely, measures may be ruled in conformity with Article 14 while being deemed insufficient from the angle of domestic law.

4.  In paragraph 68 the Court expresses its view on issues of “distributive” justice, setting out the following opinion on the distribution of available resources:

“The Court notes that the national authorities had at no stage considered the possibility that the lack of resources or the urgent need to prioritise the treatment of persons suffering from a serious disease could be offset not by tampering with the reasonable accommodation measures guaranteeing equal opportunities for children with disabilities, but by reducing the level of educational provision in a manner divided equitably between the non-disabled and the disabled pupils, even though the Court of Cassation had already stressed that aspect in its judgments (see paragraph 19 above). The Court considers in this regard that, having regard, on the one hand, to the inclusive schooling model adopted in Italy, with a single stream for all pupils, and the other, to the case-law of the Court of Cassation, any budgetary restrictions should affect educational provision in an identical manner for both disabled and non-disabled pupils.”

I find these comments problematic because they concern matters relevant to the management of budgetary resources and comprise specific recommendations on how available resources should be distributed. I think it would be better to refrain from putting forward recommendations in this field and to leave States free to choose the financial methods which they consider most appropriate to guarantee the proper enforcement of their obligations under the Convention. I would point out in this connection that in the judgment Çam v. Turkey (no. 51500/08, § 66, 23 February 2016), the Court emphasised that “it is not its task to define the resources to be implemented in order to meet the educational needs of children with disabilities” (cf. also the judgment in the case of Stoian v. Romania, no. 289/14, § 109, 25 June 2019).

5.  The Court also takes a stance on how education should be organised for children with disabilities by expressing the following view:

“It [the Court] further emphasises that those international instruments have recognised inclusive education as the most appropriate means of guaranteeing the aforementioned fundamental principles, as such education is geared to promoting equal opportunities for all, including persons with disabilities (see Çam, cited above, § 64, and the references therein). Inclusive education thus indubitably forms part of the States’ international responsibility in this sphere (see Enver Şahin v. Turkey, no. 23065/12, § 62, 30 January 2018).”

Inclusive education is indubitably the optimum solution for many disabilities. Nevertheless, it does not always enable the specific needs of children suffering from certain types of disability to be taken into account (see, in particular, Dupin v. France, no. 2282/17, 24 January 2019). Some autistic children, in particular, may have special needs in terms of security, tranquillity and acceptance. Scientific research has shown that with such children inclusive education may cause great suffering and be detrimental to their personal development, whereas special schools achieve much better results and can reduce their suffering. Consequently, advocating inclusive education by presenting that approach as the most appropriate solution in general raises questions and prompts reservations.

 


[1] Autonomy and communication assistants as provided for in section 13 (3) of Law no. 104 of 1992, are tasked under the applicable regulations with “eliminating barriers to perception and sensorial obstacles”, while educational assistants are responsible for supporting pupils with a view to promoting their autonomy and socialisation at school, as back-up to the support teacher. Their objectives include helping pupils with educational and recreational activities. They help them with personal hygiene and in the school canteen. They may accompany them for cultural and educational excursions. They are tasked with providing “basic assistance” for pupils with disabilities.

[2]  A support teacher is a teacher specifically trained for dealing with all types of disability.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde