Pajić protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
68453/13
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
23.02.2016
Članovi
8
8-1
14
14+8
35
35-1
41
Kršenje
8
8-1
14
14+8
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 14) Zabrana diskriminacije
(Čl. 14 / CEDAW-2) Diskriminacija
(Čl. 14) Drugi status
(Čl. 14) Objektivno i razumno opravdanje
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
Srazmernost
Tematske ključne reči
diskriminacija
istopolne zajednice
poštovanje porodičnog života
VS deskriptori
1.8 Član 8. - pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
1.8.3 Privatni život
1.8.4 Porodični život
1.14 Član 14. - zabrana diskriminacije
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju predstavke koju je protiv Republike Hrvatske podnela državljanka Bosne i Hercegovine, gđa Danka Pajić. Vlada Bosne i Hercegovine obaveštena je o svom pravu da se umeša u postupak, ali nije iskoristila priliku da to učini.

Podnositeljka je rođena 1973. godine i živi u Brčkom, Bosna i Hercegovina. Dana 29.12.2011. podnela je zahtev za odobrenje privremenog boravka u Hrvatskoj u svrhu spajanja porodice sa svojom partnerkom, gđom D. B., koja je živela u Sisku, sa kojom je u vezi dve godine i i s kojom želi osnovati domaćinstvo i pokrenuti posao. Dopisom od 28.12.2011. D. B. je navela kako je vlasnica kuće u Sisku u kojoj želi da živi s podnositeljkom.

Tokom postupka, Policijska uprava Sisačko-moslavačka utvrdila je da su podnositeljka i D. B. u vezi od oktobra 2009. i da su u cilju održavanja svoje veze putovale kako bi se međusobno viđale. Dana 24.2.2012. Policijska uprava Sisačko-moslavačka odbila je zahtev podnositeljke uz kratko obrazloženje da nisu ispunjeni svi relevantni zahtevi iz Zakona o strancima. Podnositeljka je izjavila žalbu na ovu odluku MUP RH i pozvala se na Ustav Republike Hrvatske i Zakon o suzbijanju diskriminacije, navodeći da čak i ako se u smislu Zakona o strancima ne može smatrati „članom uže porodice” D. B., ona bi se u svakom slučaju trebala smatrati „drugim srodnikom” u smislu tog Zakona. Ministarstvo odbilo žalbu podnositeljke, nakon čega je ona podnela tužbu Upravnom sudu u Zagrebu, navodeći da je diskriminisana u odnosu na heteroseksualne parove, koji prema Zakonu o strancima mogu tražiti spajanje porodice. Pozvala se na domaće antidiskriminacijsko zakonodavstvo, uključujući Zakon o suzbijanju diskriminacije, kao i na Konvenciju te sudsku praksu Suda. Upravni sud u Zagrebu je odbio je tužbu podnositeljke 30.1.2013, nakon čega je podnositeljka podnela ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, navodeći da je bila diskriminisana po osnovi svoje seksualne orijentacije. Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu podnositeljke, potvrđujući obrazloženja nižih tela.

Obraćajući se ESLJP, podnositeljka je prigovorila kako je kod podnošenja zahteva za odobrenje privremenog boravka u Hrvatskoj bila diskriminisana po osnovi svoje seksualne orijentacije, protivno članku 14. u vezi s člankom 8. Konvencije.

Vlada tvrdi kako podnositeljica nije iskoristila priliku da pokrene parnični postupak na temelju članka 17. Zakona o suzbijanju diskriminacije, a koji je posebno mogao dovesti do utvrđenja diskriminacije, i/ili zabrane diskriminacije i otklanjanja njenih posledica, i/ili naknade štete, i/ili objave presude u medijima. Prema mišljenju Vlade, ovaj zakon predvideo je efikasne pravne lekove koji su podnositeljki morali biti poznati.

Podnositeljka tvrdi da članak 16. Zakona o suzbijanju diskriminacije predviđa dva alternativna puta kojima se može tražiti zaštita od diskriminacije: prvo, podnošenjem zahteva u glavnom postupku o pravima te osobe ili alternativno, podnošenjem tužbe u zasebnom parničnom postupku. U tim je okolnostima zatražila zaštitu u upravnom postupku koji se vodio povodom njenog zahteva za spajanjem porodice i stoga nije trebala koristiti drugo pravno sredstvo, podnošenjem zasebne tužbe u vezi s istim zahtevom za zaštitu od diskriminacije. Sud navodi da se pravilo o iscrpljenju domaćih pravnih sredstava mora primeniti uz određeni stepen fleksibilnosti i bez prekomernog formalizma. U slučaju kad postoji više pravnih sredstava koja neka osoba može iskoristiti, ona ima pravo odabrati ono pravno sredstvo kojim se rešava njen osnovni prigovor. Drugim rečima, kada se koristi jedno pravno sredstvo, nije potrebno koristiti drugo pravno sredstvo koje u osnovni ima isti cilj. Nije sporno da je podnositeljka koristila jedan od dva puta koji je smatrala adekvatnijim. Ona je tokom upravnog postupka tvrdila da je u postupku za odobravanje privremenog boravka u Hrvatskoj bila diskriminisana po osnovu svoje seksualne orijentacije. Izričito se pozvala na domaće antidiskriminacijsko zakonodavstvo, uključujući Zakon o suzbijanju diskriminacije. Pored toga, u pravnim sredstvima pred nadležnim domaćim sudovima, uključujući i Ustavni sud Republike Hrvatske, ona se pozvala na Konvenciju i sudsku praksu Suda koja se odnosi na pitanje diskriminacije povezane sa seksualnom orijentacijom. U ovim okolnostima Sud ocenjuje da je podnositeljica svoj zahtev za zaštitu od diskriminacije iznela u dovoljnoj meri pred nadležnim domaćim telima. Zbog toga ona, da bi ispunila zahteve iz člana 35. stava 1. Konvencije nije trebala koristiti drugo pravno sredstvo iz Zakona o suzbijanju diskriminacije. Sud takođe primećuje, da Ustavni sud Republike Hrvatske nije proglasio ustavnu tužbu podnositeljke nedopuštenom zbog neiscrpljenja domaćih pravnih sredstava, kao što je to bila praksa u drugim predmetima vezanim uz zahteve za zaštitu od diskriminacije, u kojima, prema njemu, podnositelji nisu pravilno iscrpili pravna sredstva pred nižim domaćim telima. Ustavni je sud naprotiv presudio kako nije bilo povrede ustavnog prava podnositeljke na zaštitu od diskriminacije. U skladu s tim, Sud nema razloga da sumnja da je podnositeljka pravilno koristila pravna sredstva pred nadležnim domaćim telima, uključujući i Ustavni sud.

Podnositeljka tvrdi da se činjenice iz njenog predmeta trebaju biti ispitane u okviru pojmova privatnog i porodičnog života prema članu 8. Konvencije. Ona posebno naglašava da iz sudske prakse Suda jasno proizlazi kako se stabilna de facto veza između istopolnih parova treba smatrati porodičnim životom prema toj odredbi. Vlada ističe kako tumačenje i regulisanje pojmova porodice i privatnog života pojedinaca koji ulaze u vezu, posebno kada je reč o istopolnim parovima, ulaze u slobodu procene države i kako u ovom slučaju podnositeljka nije dokazala da je živela zajedno sa D.B. u vanbračnoj zajednici ili na drugi način dokazala njihovu zajedničku opredeljenost za zajednički život. Vlada smatra kako podnositeljica nije u uporedivoj situaciji s vanbračnim heteroseksualnim parovima, imajući u vidu da je merodavno domaće pravo definisalo vanbračni odnos heteroseksualnih i istopolnih parova na različiti način i da Konvencija ničime ne nameće obavezu državi da omogući spajanje porodica, posebno u pitanjima koja se odnose na istopolne parove.

Sud pre svega napominje kako nema dileme da veza istopolnog para, poput one u kojoj je podnositeljka, ulazi u okvir pojma „privatnog života” u smislu člana 8. Sud je ranije presuđivao kako je pojam „privatnog života”, u smislu članka 8. Konvencije, široki pojam koji obuhvata, inter alia, pravo uspostaviti i razvijati odnose s drugim osobama, pravo na „lični razvoj” ili pravo na samoodređenje kao takvo. U skladu sa tim, takođe obuhvata elemente poput rodne identifikacije, seksualne orijentacije i života, koji ulaze u ličnu sferu zaštićenu članom 8.

U svetlu tvrdnji stranaka, Sud smatra prikladnim da odgovori na pitanje može li se veza podnositeljke i D. B. podvesti pod opseg pojma „porodični život”. U vezi s time Sud ponavlja svoju utvrđenu sudsku praksu u pogledu heteroseksualnih parova, naime da pojam „porodica” iz ovog člana nije ograničen samo na porodične koji se temelje na braku te može obuhvatiti i druge de facto „porodične” veze, kad stranke žive zajedno van braka. Međutim, sudska praksa Suda dugo je vremena prihvatala da emocionalni i seksualni odnos istopolnog para predstavlja samo „privatni život“, ali ne i da predstavlja „porodični život“, čak i kada se radilo od dugotrajnoj vezi partnera koji zajedno žive. Sud je primetio, uprkos rastućem trendu zakonskog i sudskog priznavanja stabilnih de facto istopolnih partnerstava kod niza evropskih država, imajući u vidu postojanje malo toga zajedničkog između država ugovornica, da se radi o području u kojem te države i dalje imaju široku slobodu procene.

Sud je u ranijim presudama objasnio kako ne može postojati temelj za razlikovanje stabilnog odnosa istopolnih parova koji žive zajedno i onih koji ne žive zajedno zbog profesionalnih i socijalnih razloga, budući da činjenica izostanka zajedničkog života ne lišava dotične parove stabilnosti koja ih dovodi u doseg pojma porodičnog života u smislu člana 8. U okolnostima kada nema sunje da su podnositeljka i D.B. bile u stabilnoj vezi, Sud nalazi da činjenica što podnositeljka nije živela zajedno s D. B. zbog objektivnih razloga povezanih sa spornom imigracijskom politikom države ne lišava njen odnos stabilnosti koja njenu situaciju dovodi pod doseg pojma porodičnog života u smislu člana 8. Konvencije. Sud stoga zaključuje da su činjenice konkretnog slučaja obuhvaćene pojmom „privatnog života“, kao i „porodičnog života“ u smislu člana 8. Kao posledica toga, primenjuje se članak 14. u vezi s člankom 8. Konvencije.

Sud napominje kako se ovaj predmet odnosi na prigovor podnositeljke da je u poređenju sa vanbračnim heteroseksualnim parovima, u postupku za odobravanje privremenog boravka u svrhu spajanja porodice sa svojom partnerkom D. B., bila diskriminisana po osnovu svoje seksualne orijentacije: dok je mogućnost dobijanja privremenog boravka u svrhu spajanja porodice bila otvorena za heteroseksualne parove, ona je bila isključena za istopolne parove, budući da njihov odnos nije bio obuhvaćen pojmovima „član porodice“ i drugi srodnik“ iz Zakona o strancima.

Sud primećuje da je vanbračna zajednica u hrvatskom pravnom sistemu definisana kao životna zajednica neudane žene i neoženjenog muškarca, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dete. Istovremeno je istospolna zajednica bila definisana kao životna zajednica dvau osoba istog spola koje nisu u braku, vanbračnoj ili drugoj istopolnoj zajednici, a koja traje najmanje tri godine te koja se temelji na načelima ravnopravnosti partnera, međusobnog poštovanja i pomaganja te emotivnoj vezanosti partnera. Zakon o strancima nije spominjao istopolnu zajednicu vezano uz mogućnost odobrenja privremenog boravka u svrhu spajanja porodice, u relevantom periodu. Iz prethodno navedenog proizlazi da je hrvatski pravni sostem, priznajući vanbračnu zajednicu kako heteroseksualnih, tako i istopolnih parova, ujedno generaln priznao mogućnost da su obe kategorije parova sposobne stvoriti stabilan i obavezujući odnos. Dakle, partner u istopolnoj vezi poput one u kojoj je podnositeljka, koji zatraži odobrenje privremenog boravka u svrhu spajanja porodice kako bi ostvario ili ostvarila nameru porodičnog života u Hrvatskoj, u uporedivom je položaju kao i partner u heteroseksualnoj vanbračnoj zajednici u pogledu istog načina na koji namerava da ostvariti svoj porodični život.

Sud ipak primećuje kako su merodavne odredbe Zakona o strancima izričito podržale mogućnost podnošenja zahteva za odobrenje privremenog boravka u svrhu spajanja porodice za heteroseksualne parove, bilo da su u braku ili žive u vanbračnoj zajednici. U skladu sa tim, prećutno isključujući istopolne parove iz svog dosega, Zakon o strancima o kome je reč uveo je različito postupanje po osnovi seksualne orijentacije dotičnih osoba.

U svetlu prethodno navedenog, Sud smatra kako različito postupanje u situaciji u kakvoj je bila podnositeljka nije u skladu s odredbama člana 14. u vezi s članom 8. Konvencije. Sud stoga ocenjuje da je došlo do povrede člana 14. u vezi s članom 8. Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGI ODJEL

PREDMET PAJIĆ protiv HRVATSKE

 (Zahtjev br. 68453/13)

 PRESUDA

STRASBOURG

 23. veljače 2016.

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Pajić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Işıl Karakaş, Predsjednica,
Nebojša Vučinić,
Paul Lemmens,
Valeriu Griţco,
Ksenija Turković,
Stéphanie Mourou-Vikström,
Georges Ravarani, suci,
i Abel Campos, zamjenik tajnika Odjela,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost 2. veljače 2016., donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 68453/13) protiv Republike Hrvatske, što ga je 23. listopada 2013. godine državljanka Bosne i Hercegovine, gđa Danka Pajić („podnositeljica”), podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”).
  2. Podnositeljicu su zastupale gđa A. Bandalo i gđa N. Labavić, odvjetnice iz Zagreba. Hrvatsku Vladu („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Podnositeljica je navela da je bila diskriminirana po osnovi svoje spolne orijentacije prilikom postupanja povodom zahtjeva za odobrenje privremenog boravka u Hrvatskoj, protivno člancima 8. i 14. Konvencije.
  4. Dana 12. prosinca 2013. Vlada je obaviještena o prethodnim prigovorima, a ostatak zahtjeva proglašen je nedopuštenim.
  5. Vlada Bosne i Hercegovine obaviještena je o svom pravu da se umiješa u postupak (članak 36. stavak 1. Konvencije i pravilo 44. stavak 1. (a) Poslovnika Suda), ali nije iskoristila priliku da to učini.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositeljica je rođena 1973. godine i živi u Brčkom, Bosna i Hercegovina.
  2. Dana 29. prosinca 2011. podnositeljica je podnijela zahtjev za odobrenje privremenog boravka u Hrvatskoj u svrhu spajanja obitelji sa svojom partnericom, gđom D. B., koja je živjela u Sisku. Tvrdila je da je obrazovanje stekla u Hrvatskoj i da je sedamnaest godina živjela u Zagrebu. Također je obrazložila da želi živjeti s D. B., s kojom je u vezi dvije godine i s kojom želi osnovati domaćinstvo i pokrenuti posao.
  3. Dopisom od 28. prosinca 2011. D. B. je navela kako je vlasnica kuće u Sisku u kojoj želi živjeti s podnositeljicom. Obrazložila je da je dvije godine u vezi s podnositeljicom i da žele živjeti zajedno kako bi izbjegle stalna putovanja i međusobnu razdvojenost.
  4. Tijekom postupka, Policijska uprava Sisačko-moslavačka utvrdila je da su podnositeljica i D. B. u vezi od listopada 2009. i da su u cilju održavanja svoje veze putovale kako bi se međusobno viđale. Također je utvrđeno da je podnositeljica nedavno boravila kod D. B. u razdoblju između 16. rujna i 4. prosinca 2011.
  5. Dana 24. veljače 2012. Policijska uprava Sisačko-moslavačka odbila je zahtjev podnositeljice uz kratko obrazloženje da nisu ispunjeni svi relevantni zahtjevi iz Zakona o strancima.
  6. Podnositeljica je izjavila žalbu protiv ove odluke Ministarstvu unutarnjih poslova (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), navodeći kako iz odluke Policijske uprave Sisačko-moslavačke proizlazi da je njezin zahtjev odbijen zbog toga što Zakon o strancima nije dozvolio spajanje obitelji kada je riječ o istospolnim parovima. Smatrala je kako nisu postojali razlozi za različito postupanje po osnovi spolne orijentacije i da se mjerodavno pravo ne bi smjelo tumačiti na način koji dozvoljava takvu mogućnost. Pozvala se, inter alia, na Ustav Republike Hrvatske i Zakon o suzbijanju diskriminacije, navodeći da čak i ako se u smislu Zakona o strancima ne može smatrati „članom uže obitelji” D. B., ona bi se u svakom slučaju trebala smatrati „drugim srodnikom” u smislu tog Zakona.
  7. Ministarstvo je dana 8. lipnja 2012. odbilo žalbu podnositeljice i potvrdilo odluku Policijske uprave Sisačko-moslavačke. Mjerodavni dio odluke Ministarstva glasi:

„Vezano za spajanje obitelji kao svrhu temeljem koje se konkretno traži reguliranje statusa stranca u Republici Hrvatskoj, iz spisa predmeta proizlazi da se žaliteljica poziva na postojanje istospolne zajednice s hrvatskom državljankom D. B., koja zajednica  navodno traje unazad 2 godine…

Uvidom u osporavano rješenje, utvrđeno je da donositelj pobijanog akta, pored  prethodno navedenih odredbi Zakona o strancima, kao mjerodavnu normu citira članak 3.

Obiteljskog zakona, prema kojemu učinci izvanbračne zajednice, odnosno nastanak prava i obveza temeljem njenog postojanja, proizlaze iz životne zajednice neudane žene i neoženjenog muškarca, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete, te odredbu članka 2. Zakona o istospolnim zajednicama…koja definira istospolnu zajednicu kao životnu zajednicu dviju osoba istog spola (partner/ica) koje nisu u braku, izvanbračnoj ili drugoj istospolnoj zajednici, a koja traje najmanje tri godine, te koja se temelji na načelima ravnopravnosti partnera, međusobnog poštovanja i pomaganja, te emotivnoj vezanosti partnera.

Dakle, navedenim Zakonom istospolna zajednica se ne definira kao obitelj, a Obiteljskim zakonom nisu obuhvaćene istospolne zajednice. Ako se tome pridoda činjenica da niti odredbe Zakona o strancima kojima se ureduje institut privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji, ne propisuju pretpostavke za reguliranjem statusa stranca po osnovi istospolne zajednice, niti je ta zajednica obuhvaćena definicijom člana uže obitelji inkorporiranom u isti Zakon, jasno je da nema zakonskog uporišta za usvajanjem zahtjeva žaliteljice.

Stoga žaliteljica pogrešno smatra da je prvostupanjsko tijelo u njezinu slučaju trebalo primijeniti odredbu članka 56. stavka 4. Zakona o strancima…, jer ista odredba jasno propisuje da se iznimno od odredbe koja propisuje tko se sve ima smatrati članom uže obitelji, može smatrati i drugi srodnikako postoje posebni osobni ili ozbiljni humanitarni razlozi za spajanje obitelji u Republici Hrvatskoj.“

  1. Dana 24. srpnja 2012. podnositeljica je podnijela tužbu Upravnom sudu u Zagrebu, navodeći da je diskriminirana u odnosu na heteroseksualne parove, koji prema Zakonu o strancima mogu tražiti spajanje obitelji. Pozvala se na domaće antidiskriminacijsko zakonodavstvo, uključujući Zakon o suzbijanju diskriminacije, kao i na Konvenciju te sudsku praksu Suda.
  2. Upravni sud u Zagrebu odbio je tužbu podnositeljice dana 30. siječnja 2013. Mjerodavni dio presude glasi:

„Prema citiranim odredbama članka 56. stavka 3. točaka 1.12. Zakona, članovima uže obitelji smatraju se bračni drugovi, odnosno osobe koje žive u izvanbračnoj zajednici sukladno hrvatskom zakonodavstvu. Iz citiranih odredaba članaka 3. i 5. Obiteljskog zakona proizlazi da instituti braka i izvanbračne zajednice imaju u vidu zajednicu muškarca i žene. Stoga se zajednica u kojoj su obje osobe istog spola ne može podvesti pod zakonske pojmove braka, odnosno izvanbračne zajednice.

Životna zajednica dviju osoba istog spola može se podvesti pod zakonski pojam istospolne zajednice pod uvjetom da takva zajednica ispunjava pretpostavke iz citirane odredbe članka 2. Zakona o istospolnim zajednicama. Međutim, u skladu s propisanim ograničenim pravnim učincima istospolne zajednice, eventualno postojanje te zajednice ne predstavlja osnovu za odobravanje boravka strancu u svrhu spajanja s obitelji. Valja istaknuti da je odredbama članka 56. Zakona izričito propisan krug osoba koje se smatraju članovima uže obitelji, odnosno koje se iznimno mogu smatrati članom uže obitelji, iz čega proizlazi da se isti ne može proširiti na osobe koje žive u istospolnoj zajednici. 

 Dakle, odobravanje privremenog boravka strancu u svrhu spajanja obitelji ovisi o tome ispunjava li tražitelj uvjete iz članaka 52. i 56. Zakona. U konkretnom slučaju, tužiteljica s hrvatskom državljankom D. B. nije u braku niti u izvanbračnoj zajednici, što među strankama nije prijepomo. Iz navedenog proizlazi da se tužiteljica ne može smatrati članom uže obitelji u skladu s odredbama članka 56. stavka 3. točaka 1. i 2. Zakona te da stoga nije opravdala svrhu (u konkretnom slučaju: spajanje obitelji) radi koje se može odobriti privremeni boravak stranca u Republici Hrvatskoj…

Imajući u vidu citirane zakonske odredbe, kao i činjenično stanje spisa. Sud ocjenjuje da u konkretnom predmetu nije bilo mogućnosti da se udovolji zahtjevu tužiteljice.“

  1. Dana 8. ožujka 2013. podnositeljica je podnijela ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, navodeći da je bila diskriminirana po osnovi svoje spolne orijentacije. Pozvala se na Konvenciju i mjerodavno domaće zakonodavstvo o suzbijanju diskriminacije te je navela sudsku praksu Suda koja se odnosi na pitanje diskriminacije povezane sa spolnom orijentacijom.
  2. Dana 29. svibnja 2013. Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu podnositeljice, potvrđujući obrazloženja nižih tijela. Mjerodavni dio odluke glasi:

„8. Ustavni sud napominje da diskriminacija po osnovi članka 14. stavka 1. Ustava nije samostalna pravna osnova za ustavnu tužbu, već mora biti istaknuta zajedno s nekim drugim (materijalnim) ustavnim pravom koje jamči Ustav. Diskriminacija znaci različito postupanje prema osobama u istim ili relevantno sličnim situacijama bez objektivnog i razumnog opravdanja. Naime, članak 14. stavak 1. Ustava sadrži ustavno jamstvo zabrane diskriminacije u ostvarenju nekog konkretnog prava po bilo kojoj osnovi. 

Iako je podnositeljica u ustavnoj tužbi navela i članak 35. Ustava i njemu sadržajno podudaran članak 8. Konvencije, Ustavni sud ističe da navedene odredbe nisu mjerodavne u konkretnom slučaju.

8.1. U provedenom ustavnosudskom postupku, Ustavni sud nije našao činjenice ili okolnosti koje bi na bilo koji način upućivale da je u postupku, koji je prethodio ustavnosudskom postupku, podnositeljica bila diskriminirana po bilo kojem svojstvu…Stoga njezino pozivanje na povredu ustavnog jamstva, sadržanog u članku 14. stavku 1. Ustava, Ustavni sud ocjenjuje neosnovanim.

8.2.  Ustavni sud napominje da podnositeljica, u konkretnom slučaju, nije dokazala da je prethodno iskoristila pravno sredstvo na temelju Zakona o suzbijanju diskriminacije…

Stoga, podnositeljici nisu povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 14. stavkom 1.i 2. Ustava.

9. Praksa Europskog suda u predmetima koje u ustavnoj tužbi navodi podnositeljica nije relevantna za konkretan slučaj .s obzirom da se radi o predmetima u svezi dosega zdravstvenog osiguranja i nasljeđivanja stambenoga prava homoseksualnih partnera koji žive u stabilnoj (faktičnoj) zajednici.“

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Mjerodavno domaće pravo

1.  Ustav

  1. Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010 i 5/2014) glase kako slijedi:

Članak 14.

„Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki.”

Članak 35.

„Svakomu se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.”

2.  Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske

  1. Mjerodavni dio članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine br. 49/2002) glasi kako slijedi:

Članak 62.

„1.  Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (u daljnjem tekstu: ustavno pravo) [...]

2.  Ako je zbog povrede ustavnih prava dopušten drugi pravni put, ustavna tužba može se podnijeti tek nakon što je taj pravni put iscrpljen.”

3.  Zakon o strancima

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o strancima (Narodne novine br. 79/2007 i 36/2009) propisuju:

Članak 43.

„(1) Kratkotrajni boravak je boravak stranca u trajanju do 90 dana [...]

(2) Stranac kojemu za ulazak u Republiku Hrvatsku ne treba viza može boraviti u Republici Hrvatskoj najduže 90 dana u vremenskom razdoblju od 6 mjeseci, računajući od dana prvog ulaska.

(3) Stranac iz stavka 2. ovoga članka koji je iskoristio 90 dana boravka prije proteka vremenskog razdoblja od 6 mjeseci, može ponovno ući i boraviti u Republici Hrvatskoj kada protekne vremensko razdoblje od 6 mjeseci računajući od dana prvog ulaska.”

Članak 51.

„Svrhe radi kojih se može odobriti privremeni boravak su:

1. spajanje obitelji, [...]”

Članak 52.

„Strancu će se odobriti privremeni boravak ako:

[...]

5. je opravdao svrhu privremenog boravka.”

Članak 56.

„(1) Privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji može se odobriti strancu koji je član uže obitelji:

– hrvatskog državljanina,

[...]

(3) Članovi uže obitelji su:

1. bračni drugovi,

2. osobe koje žive u izvanbračnoj zajednici sukladno hrvatskom zakonodavstvu,

[...]

(4) Iznimno od stavka 3. ovoga članka, članom uže obitelji hrvatskog državljanina [...] može se smatrati i drugi srodnik, ako postoje posebni osobni ili ozbiljni humanitarni razlozi za spajanje obitelji u Republici Hrvatskoj.”

  1. Naknadne izmjene i dopune Zakona o strancima (Narodne novine br. 13/2011 i 74/2013) u članku 56. stavku 5. izričito definiraju izvanbračnu zajednicu u smislu tog Zakona kao zajednicu neudate žene i neoženjenog muškarca koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete. Članak 235. ovih izmjena i dopuna propisuje da postupci započeti u vrijeme važenja Zakona o strancima iz 2007. godine (vidi prethodni stavak 19.), dovršit će se prema odredbama tog Zakona.

4.  Obiteljski zakon

  1. Obiteljski zakon (Narodne novine br. 116/2003, 117/2004, 136/2004, 107/2007, 57/2011, 61/2011 i 25/2013) u svojim mjerodavnim dijelovima propisuje:

Članak 3.

„Izvanbračna zajednica [u smislu ovoga Zakona] je životna zajednica neudane žene i neoženjenog muškarca, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je [u njoj] rođeno zajedničko dijete.”

Članak 5.

„Brak je zakonom uređena životna zajednica žene i muškarca.”

5.  Zakon o istospolnim zajednicama

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o istospolnim zajednicama (Narodne novine br. 116/2003) koje su važile u relevantnom razdoblju propisuju:

Članak 2.

„Istospolna zajednica, u smislu ovoga Zakona, je životna zajednica dviju osoba istog spola (u daljnjem tekstu: partner/ica) koje nisu u braku, izvanbračnoj ili drugoj istospolnoj zajednici, a koja traje najmanje tri godine te koja se temelji na načelima ravnopravnosti partnera, međusobnog poštovanja i pomaganja, te emotivnoj vezanosti partnera.”

Članak 4.

„Pravni učinci postojanja istospolne zajednice su pravo na uzdržavanje jednog od partnera/ice i pravo na stjecanje i uređivanje međusobnih odnosa u svezi imovine te pravo na uzajamno pomaganje.”

Članak 21.

„(1) Zabranjuje se svaka diskriminacija, izravna i neizravna na osnovi [postojanja] istospolne zajednice kao i činjenice homoseksualne orijentacije.

[...]”

  1. Zakon o istospolnim zajednicama ukinut je donošenjem Zakona o životnom partnerstvu osoba istog spola (Narodne novine br. 92/2014) koji je stupio na snagu 1. rujna 2014. i predviđa mogućnost uspostave uređenog životnog partnerstva između osoba istog spola. Ove su izmjene i dopune također otvorile mogućnost spajanja obitelji za istospolne parove koji žive u neformalnom životnom partnerstvu, tj. u vezi koja traje najmanje tri godine i na drugi način udovoljava svim pretpostavkama propisanim za valjanost životnog partnerstva sklopljenog pred nadležnim tijelom. Mjerodavna odredba ovog Zakona glasi:

Odobrenje privremenog boravka radi spajanja obitelji

Članak 73.

„... [P]artneri istog spola koji žive u neformalnoj životnoj zajednici koja traje najmanje tri godine, imaju pravo podnijeti zahtjev za odobrenje privremenog boravka u Republici Hrvatskoj, sukladno posebnom zakonu.”

6.  Zakon o suzbijanju diskriminacije

  1. Mjerodavni dijelovi Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine br. 85/2008) propisuju:

Članak 1.

„(1) Ovim se Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

(2) Diskriminacijom u smislu ovoga Zakona smatra se stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. ovoga članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama.

[...]”

Članak 8.

„Ovaj se Zakon primjenjuje na postupanje svih državnih tijela, [...] pravnih i fizičkih osoba [...]”

Članak 16.

„(1) Svatko tko smatra da mu je zbog diskriminacije povrijeđeno neko pravo može tražiti zaštitu toga prava u postupku u kojem se o tom pravu odlučuje kao o glavnom pitanju, a može tražiti i zaštitu u posebnom postupku propisanom u članku 17. ovoga Zakona.”

Članak 17.

„(1) Osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije po odredbama ovoga Zakona ovlaštena je podnijeti tužbu i tražiti:

1. da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđenje diskriminacije),

2. da se zabrani (tuženikovo) poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije),

3. da se naknadi imovinska i neimovinska šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim Zakonom (tužba za naknadu štete),

4. da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima.”

  1. Ured za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske 2009. godine objavio je „Vodič uz Zakon o suzbijanju diskriminacije” (u daljnjem tekstu: Vodič). Vodič pojašnjava, inter alia, da Zakon o suzbijanju diskriminacije daje pojedincu dva alternativna puta, kako je to propisano člankom 16. tog Zakona. U skladu s time, osoba može tražiti zaštitu od diskriminacije u postupku u kojem se odlučuje o glavnom pitanju spora, ili može odabrati pokretanje posebnog parničnog postupka, kako je propisano člankom 17. Zakona.

B. Mjerodavna praksa

  1. Ustavni sud Republike Hrvatske je dana 9. studenog 2010., u predmetu br. U-III-1097/2009, zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava odbacio kao nedopuštenu ustavnu tužbu zbog navodne diskriminatorne odluke Hrvatskog sabora po osnovi političke pripadnosti zastupnika. Ustavni sud Republike Hrvatske je utvrdio kako podnositelj nije koristio mjerodavna pravna sredstva u upravnom postupku, kao ni pravna sredstva predviđena Zakonom o suzbijanju diskriminacije. Međutim, odbio je utvrđivati kakav je bio odnos između nekoliko mogućih puteva u predmetu koji se odnosi na navodnu diskriminaciju iz razloga jer je prvenstveno na nadležnim sudovima da odgovore na to pitanje.
  2. Vlada je također dostavila prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Varaždinu, posl.br. P-3153/10-89 od 12. srpnja 2012. kojom je djelomično usvojena tužba D. K. u parnici protiv Sveučilišta u Zagrebu, Fakulteta organizacije i informatike Varaždin, u kojoj je naveo da je žrtva diskriminacije po osnovi svoje spolne orijentacije. Ovom je presudom Općinski sud u Varaždinu utvrdio, inter alia, da je D. K. bio žrtvom diskriminacije u pogledu svojeg radnopravnog statusa po osnovi spolne orijentacije te je naložio tuženiku da ne poduzima radnje koje bi sprječavale njegovo napredovanje po osnovi njegove spolne orijentacije.

III. MJERODAVNI EUROPSKI I MEĐUNARODNI DOKUMENTI

A. Ujedinjeni narodi

1.  Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima

  1. Mjerodavna odredba Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima od 16. prosinca 1966. glasi:

Članak 26.

„Sve osobe jednake su pred zakonom i imaju pravo na jednaku pravnu zaštitu bez ikakve diskriminacije. U tom smislu, zakonom se mora zabraniti svaka diskriminacija i svim osobama jamčiti jednaku i djelotvornu zaštitu protiv svakog oblika diskriminacije, osobito glede rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovine, rođenja ili neke druge okolnosti.”

2.   Praksa Odbora Ujedinjenih naroda za ljudska prava

  1. U predmetu X protiv Kolumbije, CCPR/C/89/D/1361/2005, Odbor Ujedinjenih naroda za ljudska prava potvrdio je dana 30. ožujka 2007. svoju sudsku praksu u skladu s kojom članak 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima obuhvaća i diskriminaciju po osnovi spolne orijentacije.

B. Vijeće Europe

1.  Parlamentarna skupština

  1. U svojoj Preporuci 924 (1981) o diskriminaciji homoseksualnih osoba od 1. listopada 1981., Parlamentarna skupština Vijeća Europe (u daljnjem tekstu: PSVE) kritizirala je različite oblike diskriminacije homoseksualnih osoba u određenim državama članicama Vijeća Europe.
  2. U Preporuci 1470 (2000) o položaju homoseksualnih osoba i njihovih partnera u pogledu azila i imigracije u državama članicama Vijeća Europe od 30. lipnja 2000., PSVE je primijetila sljedeće:

„2.  Skupština je zabrinuta zbog činjenice da imigracijske politike većine država članica Vijeća Europe diskriminiraju homoseksualne osobe. Posebice, većina njih ne priznaje progon zbog spolne orijentacije kao valjani razlog za odobravanje azila, niti osigurava bilo koji oblik prava na boravište stranom partneru u istospolnoj zajednici dviju osoba različitog državljanstva.

[...]

7.  Stoga Skupština preporuča da Odbor ministara:

[...]

ii. potakne države članice:

[...]

e. da poduzmu takve mjere koje su potrebne kako bi se homoseksualnim parovima različitog državljanstva osigurala ista prava na boravište kao i heteroseksualnim parovima različitog državljanstva; [...]”

  1. U Preporuci 1474 (2000) o položaju homoseksualnih osoba u državama članicama Vijeća Europe od 26. rujna 2000., PSVE je pozvala države članice da, između ostalog, u svoja nacionalna zakonodavstva uključe spolnu orijentaciju kao jednu od osnova po kojoj je diskriminacija zabranjena.
  2. Također je u svojoj Rezoluciji 1728 (2010) o diskriminaciji na temelju spolne orijentacije i rodnog identiteta od 29. travnja 2010. ponovno istaknula potrebu usvajanja i primjene antidiskriminacijskog zakonodavstva, uključivanjem spolne orijentacije i rodnog identiteta među osnove po kojima je diskriminacija zabranjena.

2.  Odbor ministara

  1. Mjerodavni dijelovi Preporuke CM/Rec(2010)5 Odbora ministara državama članicama o mjerama za suzbijanje diskriminacije na osnovu spolne orijentacije ili rodnog identiteta od 31. ožujka 2010. glasi:

„[P]reporučuje državama članicama da:

[...]

2. zajamče usvajanje i učinkovitu primjenu zakonskih i drugih mjera za suzbijanje diskriminacije na osnovu spolne orijentacije i rodnog identiteta kako bi se jamčilo poštivanje ljudskih prava homoseksualnih, biseksualnih i transrodnih osoba te promicala tolerantnost prema njima;

[...]

IV. Pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života

[...]

23. Ako nacionalno zakonodavstvo nevjenčanim parovima daje prava i obveze, države članice trebaju osigurati da se ona na nediskriminirajući način jednako primjenjuju na istospolne i heteroseksualne parove, uključujući prava koja se odnose na mirovine i stanarska prava.

24. Ako nacionalno zakonodavstvo priznaje registrirane istospolne zajednice, države članice trebaju težiti da se zajamči da je njihov pravni status te prava i obveze jednak onome koji imaju heteroseksualni parovi u sličnoj situaciji.”

C. Europska unija

1.  Povelja o temeljnim pravima

  1. Mjerodavne odredbe Povelje Europske unije o temeljnim pravima (2000/C 364/01) glase:

Članak 7.

Poštovanje privatnog i obiteljskog života

„Svatko ima pravo na poštovanje svojeg privatnog i obiteljskog života, doma i komuniciranja.”

Članak 20.

Jednakost pred zakonom

„Svi su pred zakonom jednaki.”

Članak 21.

Nediskriminacija

„1.  Zabranjuje se svaka diskriminacija na bilo kojoj osnovi kao što je [...] spolna orijentacija.

[...]”

2.  Direktive 2003/86/EZ i 2004/38/EZ

  1. Nekoliko direktiva Europske unije, iako nisu izravno primjenjive, također su od interesa za ovaj predmet. Direktiva Vijeća 2003/86/EZ od 22. rujna 2003. o pravu na spajanje obitelji utvrđuje uvjete za ostvarenje prava na spajanje obitelji državljana trećih zemalja koji zakonito borave na teritoriju države članice. U Uvodnoj izjavi (5) poziva države članice da provedu odredbe ove Direktive bez diskriminacije na osnovi, inter alia, spolne orijentacije. U mjerodavnom dijelu članka 4., pod naslovom „Članovi obitelji”, propisuje sljedeće:

„(3) Slijedom ove Direktive i u skladu s uvjetima utvrđenim u poglavlju IV., države članice mogu na osnovu zakona ili propisa dopustiti ulazak i boravište nevjenčanom partneru koji je državljanin treće zemlje i s kojim je sponzor u uredno dokazanom stabilnom dugoročnom odnosu, ili državljaninu treće zemlje koji je vezan uz sponzora registriranim partnerstvom u skladu s člankom 5. stavkom 2. [...]”

Pored navedenog, mjerodavni dio članka 5. iste Direktive propisuje:

„Prilikom ispitivanja zahtjeva koji se odnosi na nevjenčanog partnera sponzora, države članice razmatraju kao dokaz obiteljskog odnosa čimbenike kao što je zajedničko dijete, prethodna izvanbračna zajednica, registracija partnerstva i druga pouzdana dokazna sredstva.”

  1. Direktiva 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravište na području država članica. Uvodna izjava (31) ove Direktive zahtijeva da se njezine odredbe provode bez diskriminacije među nositeljima prava na osnovama kao što su, inter alia, spolna orijentacija. U članku 2. pojam „članovi obitelji” znači, između ostalog, partnera s kojim građanin Unije ima registriranu zajednicu na temelju zakonodavstva države članice, ako je po zakonodavstvu države članice domaćina registrirana zajednica izjednačena s bračnom zajednicom, i u skladu s uvjetima utvrđenima u relevantnim zakonima države članice domaćina.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 14. KONVENCIJE U VEZI S ČLANKOM 8. KONVENCIJE

  1. Podnositeljica je prigovorila kako je kod podnošenja zahtjeva za odobrenje privremenog boravka u Hrvatskoj bila diskriminirana po osnovi svoje spolne orijentacije, protivno članku 14. u vezi s člankom 8. Konvencije, koji glase kako slijedi:

Članak 8.

„1.  Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2.  Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”

Članak 14.

„Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.”

A. Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

  1. Vlada tvrdi kako podnositeljica nije iskoristila priliku da pokrene parnični postupak na temelju članka 17. Zakona o suzbijanju diskriminacije, a koji je posebice mogao dovesti do utvrđenja diskriminacije, i/ili zabrane diskriminacije i otklanjanja njezinih posljedica, i/ili naknade štete, i/ili objave presude u medijima. Prema mišljenju Vlade, Zakon o suzbijanju diskriminacije predvidio je učinkovita domaća pravna sredstva, koja su morala biti poznata podnositeljici koju su zastupali odvjetnici. Učinkovitost pravnog sredstva predviđenog Zakonom o suzbijanju diskriminacije proizlazi iz prakse domaćih sudova i pored toga priznata je od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske, koji je ustavnu tužbu podnositeljice proglasio nedopuštenom zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava. Pored toga, Vlada se osvrnula na činjenicu da je Zakon o suzbijanju diskriminacije u članku 16. predvidio i alternativni pravni put, dajući svakoj osobi pravo da podnese zahtjev za zaštitu od diskriminacije kao prethodno pitanje u glavnome postupku, ali smatra da je podnositeljica propustila postaviti ovo pitanje na pravilan način u upravnom postupku povodom njezinog zahtjeva za spajanjem obitelji.
  2. Podnositeljica tvrdi da članak 16. Zakona o suzbijanju diskriminacije predviđa dva alternativna puta kojima se može tražiti zaštita od diskriminacije: prvo, podnošenjem zahtjeva u glavnom postupku o pravima te osobe ili alternativno, podnošenjem tužbe u zasebnom parničnom postupku. U tim je okolnostima zatražila zaštitu u upravnom postupku koji se vodio povodom njezinog zahtjeva za spajanjem obitelji i stoga nije trebala koristiti drugo pravno sredstvo, podnošenjem zasebne  tužbe u vezi s istim zahtjevom za zaštitu od diskriminacije.

2.  Ocjena Suda

  1. Sud ponavlja kako na temelju članka 35. stavka 1. Konvencije može razmatrati zahtjev tek nakon što su iscrpljena sva domaća pravna sredstva. Svrha je članka 35. državama ugovornicama dati priliku da spriječe ili isprave povrede za koje se navodi da su ih počinile, prije nego se ti navodi podnesu Sudu (vidi, na primjer, predmet Misfud protiv Francuske (odluka) [VV], br. 57220/00, stavak 15., ECHR 2002-VIII). Obveza iscrpljenja domaćih pravnih sredstava iziskuje da se podnositelj na uobičajen način posluži pravnim sredstvima koja su učinkovita, dostatna i dostupna u odnosu na svoje prigovore na temelju Konvencije. Da bi bilo učinkovito, pravno sredstvo mora moći izravno ispraviti pobijano stanje stvari (vidi predmet Balogh protiv Mađarske, br. 47940/99, stavak 30., 20. srpnja 2004.).
  2. Pravilo o iscrpljenju domaćih pravnih sredstava mora se primijeniti uz određeni stupanj fleksibilnosti i bez prekomjernog formalizma. Istovremeno, ono traži da se prigovori, koje se namjerava nakon toga postaviti na međunarodnoj razini, prvo rasprave pred domaćim sudovima, barem u biti i u skladu s formalnim zahtjevima i rokovima propisanim domaćim pravom (vidi predmete Azinas protiv Cipra [VV], br. 56679/00, stavak 38., ECHR 2004-III; Melnik protiv Ukrajine, br. 72286/01, stavak 67., 28. ožujka 2006.; Hummatov protiv Azerbajdžana, br. 9852/03 i 13413/04, stavak 91., 29. studenog 2007.; i Dvořáček i Dvořáčková protiv Slovačke, br. 30754/04, stavak 54., 28. srpnja 2009.).
  3. Međutim, u slučaju kad postoji više pravnih sredstava koja neka osoba može iskoristiti, ona ima pravo odabrati ono pravno sredstvo kojim se rješava njezin osnovni prigovor. Drugim riječima, kada se koristi jedno pravno sredstvo, nije potrebno koristiti drugo pravno sredstvo koje u biti ima isti cilj (vidi predmete T.W. protiv Malte [VV], br. 25644/94, stavak 34., 29. travnja 1999.; Moreira Barbosa protiv Portugala (odluka), br. 65681/01, ECHR 2004-V; i Jeličić protiv Bosne i Hercegovine (odluka), br. 41183/02, 15. studenog 2005.; te Jasinskis protiv Latvije, br. 45744/08, stavak 50., 21. prosinca 2010.).
  4. Prije svega Sud primjećuje kako između stranaka nije sporno da Zakon o suzbijanju diskriminacije u članku 16. predviđa dva alternativna puta pomoću kojih svatko može tražiti zaštitu od diskriminacije. Posebice, svatko može tražiti zaštitu od diskriminacije u postupku u kojem se odlučuje o glavnom pitanju spora ili može odabrati pokretanje zasebnog parničnog postupka, kako je propisano člankom 17. Zakona (vidi prethodne stavke 24. – 25.).
  5. U ovom predmetu podnositeljica je tijekom upravnog postupka tvrdila da je u postupku za odobravanje privremenog boravka u Hrvatskoj bila diskriminirana po osnovu svoje spolne orijentacije. Izričito se pozvala na domaće antidiskriminacijsko zakonodavstvo, uključujući Zakon o suzbijanju diskriminacije (vidi prethodni stavak 11.). Pored toga, u pravnim sredstvima pred nadležnim domaćim sudovima, uključujući pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, podnositeljica se pozvala na Konvenciju i sudsku praksu Suda koja se odnosi na pitanje diskriminacije povezane sa spolnom orijentacijom (vidi prethodne stavke 13. i 15.).
  6. U ovim okolnostima Sud ocjenjuje da je podnositeljica svoj zahtjev za zaštitu od diskriminacije iznijela u dovoljnoj mjeri pred nadležnim domaćim tijelima. Zbog toga ona, da bi ispunila zahtjeve iz članka 35. stavka 1. Konvencije (vidi prethodni stavak 43.) nije trebala koristiti drugo pravno sredstvo iz Zakona o suzbijanju diskriminacije, čiji je cilj u biti jednak.
  7. U svakom slučaju, Sud primjećuje, suprotno onome što tvrdi Vlada, da Ustavni sud Republike Hrvatske nije proglasio ustavnu tužbu podnositeljice nedopuštenom zbog neiscrpljenja domaćih pravnih sredstava, kao što je to bila praksa u drugim predmetima vezanim uz zahtjeve za zaštitu od diskriminacije, u kojima, prema njemu, podnositelji nisu pravilno iscrpili pravna sredstva pred nižim domaćim tijelima (vidi prethodni stavak 26.; i usporedi predmete Bjedov protiv Hrvatske, br. 42150/09, stavak 48., 29. svibnja 2012. i Zrilić protiv Hrvatske, br. 46726/11, stavak 49., 3. listopada 2013.). Ustavni je sud naprotiv presudio kako nije bilo povrede ustavnog prava podnositeljice na zaštitu od diskriminacije. U skladu s time, iako je obrazloženje odluke Ustavnog suda donekle zbunjujuće (vidi prethodni stavak 16.; stavke 8.1. – 8.2. odluke Ustavnog suda), jer nije jasno kakvu je važnost Ustavni sud pridao propustu podnositeljice da iskoristi posebnu parnicu predviđenu Zakonom o suzbijanju diskriminacije, Sud nema razloga sumnjati da je podnositeljica pravilno koristila pravna sredstva pred nadležnim domaćim tijelima, uključujući i pred Ustavnim sudom (vidi prethodne stavke 44. – 46.).
  8. Sud stoga odbija Vladin prigovor. Sud također utvrđuje kako zahtjev podnositeljice nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. a) Konvencije. Nadalje utvrđuje da nije nedopušten ni po bilo kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1.  Podnesci stranaka

(a) Podnositeljica

  1. Podnositeljica tvrdi da se činjenice iz njezinog predmeta trebaju ispitati u okviru pojmova privatnog i obiteljskog života prema članku 8. Konvencije. Ona posebice naglašava da iz sudske prakse Suda jasno proizlazi kako se stabilna de facto veza između istospolnih parova treba smatrati obiteljskim životom prema toj odredbi. U njezinom slučaju, ona je bila u stabilnoj vezi s D. B. s kojom je održavala vezu stalnim posjećivanjem kroz razdoblja od po tri mjeseca tijekom kojih je mogla ostati u Hrvatskoj bez odobrenja privremenog boravka.
  2. Podnositeljica nadalje tvrdi kako su potrebni vrlo snažni i uvjerljivi razlozi da bi se opravdala diskriminacija po osnovi spolne orijentacije. U konkretnom slučaju takvi razlozi nisu postojali jer je bilo nerazumno omogućiti privremeni boravak izvanbračnim heteroseksualnim parovima, a isključiti takvu mogućnost istospolnim parovima. Jedini mogući argument povezan sa zaštitom obitelji u tradicionalnom smislu u ovom je kontekstu neprimjenjiv, budući da su postojali i drugi, manje ograničavajući načini za postizanje tog cilja. Podnositeljica također naglašava da je njezin zahtjev za odobravanjem privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji s njezinom partnericom bio inicijalno odbijen, budući da je mjerodavno domaće pravo per se isključilo mogućnost spajanja obitelji istospolnih parova. Prema njezinom mišljenju to predstavlja izravnu diskriminaciju suprotnu zahtjevima Konvencije.

(b) Vlada

  1. Vlada ističe kako tumačenje i reguliranje pojmova obitelji i privatnog života pojedinaca koji ulaze u vezu, posebice kada je riječ o istospolnim parovima, ulaze u slobodu procjene države. Štoviše, država ima široku slobodu procjene po pitanjima imigracije. Prema mišljenju Vlade, podnositeljica je u konkretnom predmetu propustila dokazati da je živjela obiteljskim životom s D. B. Ona poglavito nije živjela s D. B. ili na drugi način dokazala njihovu zajedničku opredijeljenost za obiteljski život. Činjenica da se željela preseliti i živjeti s D. B. i pokrenuti zajednički posao ne može predstavljati priznanje de facto obiteljskog života. Štoviše, Vlada nije željela nagađati odnosi li se predmet na privatni život podnositeljice, budući da se pravo na privremeni boravak u Hrvatskoj ne može razmatrati u okviru prava podnositeljice na njezin privatni život. U svakom slučaju, Zakon o strancima jasno je popisao slučajeve u kojima se može tražiti spajanje obitelji i zbog toga podnositeljica nije imala razloga smatrati da bi njezina situacija mogla biti obuhvaćena tim zahtjevima.
  2. Vlada također smatra kako podnositeljica nije u usporedivoj situaciji s izvanbračnim heteroseksualnim parovima, imajući u vidu da je mjerodavno domaće pravo definiralo izvanbračni odnos heteroseksualnih i istospolnih parova na različiti način. Štoviše, iako je Zakon o strancima omogućio spajanje obitelji izvanbračnih heteroseksualnih parova, podnositeljica ne bi ispunila zahtjeve mjerodavnog domaćeg prava, jer u trenutku kada je podnijela svoj zahtjev za spajanjem obitelji ona još nije bila u vezi s D. B. u razdoblju od tri godine. U svakom slučaju, Konvencija ničime ne nameće obvezu državi da omogući spajanje obitelji, posebice u pitanjima koja se odnose na istospolne parove.

2.  Ocjena Suda

(a) Opća načela

  1. Sud je dosljedno presuđivao da članak 14. Konvencije nadopunjuje druge materijalne odredbe Konvencije i Protokola. Navedeni članak ne postoji samostalno, budući da ima učinak vezan samo za „uživanje prava i sloboda” zajamčenih odredbama Konvencije. Iako primjena članka 14. ne pretpostavlja povredu tih odredbi – i u toj mjeri je autonoman – nema mjesta za njegovu primjenu osim u slučaju kada činjenice predmeta spadaju u doseg jedne ili više odredaba. Zabrana diskriminacije sadržana u članku 14. prema tome šira je od uživanja prava i sloboda koje prema Konvenciji i Protokolima svaka država treba jamčiti. Primjenjuje se i na ona dodatna prava, koja ulaze u opće područje primjene bilo kojeg članka Konvencije, a koje je država odlučila dobrovoljno osigurati (vidi, među brojnim drugim izvorima prava, predmete Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv Ujedinjene Kraljevine, 28. svibnja 1985., stavak 71., Serija A br. 94 i E. B. protiv Francuske [VV], br. 43546/02, stavci 47. – 48., 22. siječnja 2008.; Vallianatosi drugi protiv Grčke [VV], br. 29381/09 i 32684/09, stavak 72., ECHR 2013 (izvadci) i Genovese protiv Malte, br. 53124/09, stavak 32., 11. listopada 2011.).
  2. Sud je u svojoj sudskoj praksi utvrdio da samo različito postupanje koje se temelji na značajci koja se može identificirati, ili na statusu, može predstavljati diskriminaciju u smislu članka 14. (vidi predmet Eweida i drugi protiv Ujedinjene Kraljevine, br. 48420/10, stavak 86., 15. siječnja 2013.).
  3. Općenito, kako bi se radilo o pitanju iz članka 14. mora postojati različito postupanje s osobama u analognim ili relevantno sličnim okolnostima (vidi predmet X i drugi protiv Austrije [VV], br. 19010/07, stavak 98., 19. veljače 2013.). Međutim, ne predstavlja svako različito postupanje ujedno i povredu članka 14. Različito postupanje je diskriminatorno ako nema objektivnog i razumnog opravdanja; drugim riječima, ako ne teži zakonitom cilju ili ako nema razumnog odnosa razmjernosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Pojam diskriminacije u smislu članka 14. također uključuje slučajeve kada se pojedincu ili grupi, bez valjanog opravdanja, pruža manje pogodnosti nego drugima, čak i ako se takvo povoljnije postupanje ne traži Konvencijom (vidi prethodno citirane predmete Abdulaziz, Cabales i Balkandali, stavak 82. i Vallianatosi drugi, stavak 76.
  4. Opća politika ili mjera koja proizvodi nerazmjerno štetne učinke na određenu grupu može se smatrati diskriminatornom, čak i ako nije posebno usmjerena na tu grupu i ne postoji diskriminatorna namjera. Međutim, to je slučaj samo ako takva politika ili mjera nemaju „objektivno i razumno” opravdanje (vidi, među brojnim drugim izvorima, predmet S.A.S. protiv Francuske [VV], br. 43835/11, stavak 161., ECHR 2014 (izvadci)).
  5. Države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene u ocjenjivanju opravdavaju li razlike i do koje mjere u inače sličnim situacijama drugačije postupanje (vidi predmet Burden protiv Ujedinjene Kraljevine [VV], br. 13378/05, stavak 60., ECHR 2008; prethodno citirane predmete X i drugi protiv Austrije, stavak 98. i Vallianatos i drugi,stavak 76.).Doseg slobode procjene razlikuje se ovisno o okolnostima, meritornom pitanju i pozadini (vidi predmete Stummer protiv Austrije [VV], br. 37452/02, stavak 88., ECHR 2011 i Hode i Abdi protiv Ujedinjene Kraljevine br. 22341/09, stavak 52., 6. studeni 2012.).
  6. S jedne strane, široka sloboda procjene u pravilu je Konvencijom omogućena državi kada je riječ o pitanjima imigracije. Država je poglavito ovlaštena nadzirati ulaz stranaca na svoj teritorij i njihov boravak na tom teritoriju, kao pitanja dobro utvrđenog međunarodnog prava koja su podložna njezinim obvezama iz međunarodnih ugovora. Konvencija ne jamči pravo stranog državljanina na ulazak ili boravak u određenoj zemlji (vidi, među brojnim drugim izvorima, prethodno citirani predmet Abdulaziz, Cabales i Balkandali, stavak 67. i predmet Jeunesse protiv Nizozemske [VV], br. 12738/10, stavak 100., 3. listopada 2014.).
  7. S druge strane, Sud je opetovano presuđivao da poput razlika po osnovi spola, tako i razlike po osnovi spolne orijentacije zahtijevaju za opravdanje „posebno uvjerljive i snažne razloge” (vidi, na primjer, predmet Smith i Grady protiv Ujedinjene Kraljevine, br. 33985/96 i 33986/96, stavak 90., ECHR 1999-VI; Karner protiv Austrije,br. 40016/98, stavci 37. i 42., ECHR 2003-IX i prethodno citirani predmet X i drugi protiv Austrije, stavak 99.). Ako se različito postupanje temelji na spolu ili spolnoj orijentaciji, sloboda procjene države je uska (vidi prethodno citirani predmet Karner, stavak 41. i Kozak protiv Poljske, br. 13102/02, stavak 92., 2. ožujka 2010.). Razlike koje se temelje isključivo na spolnoj orijentaciji nisu prihvatljive prema Konvenciji (vidi predmet Salgueiro da Silva Mouta protiv Portugala, br. 33290/96, stavak 36., ECHR 1999-IX; prethodno citirane predmete E. B. protiv Francuske, stavci 93. i 96., X i drugi protiv Austrije, stavak 99. i Vallianatos i drugi, stavak 77.).
  8. Ipak, u svakom slučaju i neovisno o dosegu slobode procjene države, konačnu odluku o poštivanju zahtjeva iz Konvencije donosi Sud (vidi, inter alia, predmet Konstantin Markin protiv Rusije [VV], br. 30078/06, stavak 126., ECHR 2012 (izvadci)). U pogledu tereta dokazivanja u vezi s člankom 14. Konvencije, Sud je presudio da kad podnositelj dokaže različito postupanje, na Vladi je teret dokaza da je takvo postupanje bilo opravdano (vidi predmete D.H. i drugi protiv Češke Republike [VV], br. 57325/00, stavak 177., ECHR 2007-IV; Kurić i drugi protiv Slovenije [VV], br. 26828/06, stavak 389., ECHR 2012 (izvadci) i prethodno citirani predmet Vallianatos i drugi, stavak 85.).

(b) Primjena tih načela na ovaj predmet

(i) Ulaze li činjenice iz zahtjeva u doseg članka 8.?

  1. Sud prije svega napominje kako nema dvojbe da veza istospolnog para, poput one podnositeljica, ulazi u okvir pojma „privatnog života” u smislu članka 8. (vidi, na primjer, predmet Mata Estevez protiv Španjolske (odluka), br. 56501/00, ECHR 2001-VI). Sud je doista ranije presuđivao kako je pojam „privatnog života”, u smislu članka 8. Konvencije, široki pojam koji obuhvaća, inter alia, pravo uspostaviti i razvijati odnose s drugim osobama (vidi predmet Niemietz protiv Njemačke, 16. prosinca 1992., stavak 29., Serija A br. 251-B), pravo na „osobni razvoj” (vidi predmet Bensaid protiv Ujedinjene Kraljevine, br. 44599/98, stavak 47., ECHR 2001-I) ili pravo na samoodređenje kao takvo (vidi predmet Pretty protiv Ujedinjene Kraljevine, br. 2346/02, stavak 61., ECHR 2002-III). U skladu s time također obuhvaća elemente poput rodne identifikacije, spolne orijentacije i spolnog života, koji ulaze u osobnu sferu zaštićenu člankom 8. (vidi prethodno citirani predmet E. B. protiv Francuske, stavak 43.).
  2. Ipak, u svjetlu tvrdnji stranaka, Sud smatra prikladnim odgovoriti na pitanje može li se veza podnositeljice i D. B. također podvesti pod opseg pojma „obiteljski život”.
  3. U vezi s time Sud ponavlja svoju utvrđenu sudsku praksu u pogledu heteroseksualnih parova, naime da pojam „obitelj” iz ovog članka nije ograničen samo na odnose koji se temelje na braku te može obuhvatiti i druge de facto „obiteljske” veze, kad stranke žive zajedno izvan braka (vidi predmet Schalk i Kopf protiv Austrije, br. 30141/04, stavak 91., ECHR 2010). Za razliku od toga, sudska praksa Suda dugo je vremena prihvaćala da emocionalni i spolni odnos istospolnog para predstavlja samo „privatni život“, ali ne i da predstavlja „obiteljski život“, čak i kad se radilo od dugotrajnoj vezi partnera koji zajedno žive. Dolazeći do tog zaključka, Sud je primijetio, unatoč rastućem trendu zakonskog i sudskog priznavanja stabilnih de facto istospolnih partnerstava kod niza europskih država, imajući u vidu postojanje malo toga zajedničkog između država ugovornica, da se radi o području u kojem te države i dalje imaju široku slobodu procjene (vidi prethodno citirani predmet Mata Estevez, s daljnjim upućivanjima).
  4. Ipak, u predmetima P. B. i J. S. protiv Austrije te Schalk i Kopf, Sud je napomenuo da se od 2001., kada je donesena presuda u predmetu Mata Estevez, u brojnim državama članicama događaju brze promjene u društvenim stavovima u pogledu istospolnih parova. Od tada je značajan broj država članica zakonski priznao istospolne parove. Određene odredbe prava Europske unije također odražavaju rastući trend da se istospolni parovi uključe u pojam „obitelji“ (vidi prethodne stavke 36. – 37.). U svjetlu ovih promjena, Sud smatra neprirodnim zadržati stav da, za razliku od heteroseksualnog para, istospolni par ne bi mogao uživati „obiteljski život“ u svrhe članka 8. Stoga je presudio da odnos izvanbračnog istospolnog para koji živi u stabilnom de facto partnerstvu spada pod pojam „obiteljski život”, na isti način kao što bi to vrijedilo i za heteroseksualni par u istoj situaciji. (vidi predmet P. B. i J. S. protiv Austrije, br. 18984/02, stavci 27. –30., 22. srpnja 2010. i prethodno citirani predmet Schalk i Kopf, stavci 91. –94.).
  5. Sud je nadalje u predmetu Vallianatos objasnio kako ne može postojati temelj za razlikovanje stabilnog odnosa istospolnih parova koji žive zajedno i onih koji ne žive zajedno zbog profesionalnih i socijalnih razloga, budući da činjenica izostanka zajedničkog života ne lišava dotične parove stabilnosti koja ih dovodi u doseg pojma obiteljskog života u smislu članka 8. (vidi prethodno citirani predmet Vallianatos i drugi, stavak 73.).
  6. U ovome predmetu Sud primjećuje kako je između stranaka nesporno da je podnositeljica bila u stabilnom odnosu s D. B. od listopada 2009. Ona posebice redovito putuje u Hrvatsku i ponekad provodi tri mjeseca zajedno s D. B. u Sisku, jer joj je to jedina mogućnost da održava vezu s D. B. zbog mjerodavnih imigracijskih ograničenja (vidi prethodne stavke 8. – 9. i prethodni stavak 19., članak 43. Zakona o strancima). Također treba primijetiti kako su one izrazile ozbiljnu namjeru da zajedno žive u istom domaćinstvu u Hrvatskoj i pored toga da pokrenu zajednički posao, radi čega su pokrenule i propisno vodile mjerodavne postupke.
  7. U ovim okolnostima Sud nalazi da činjenica što podnositeljica nije živjela zajedno s D. B. zbog objektivnih razloga povezanih sa spornom imigracijskom politikom države ne lišava njezin odnos stabilnosti koja njezinu situaciju dovodi pod doseg pojma obiteljskog života u smislu članka 8. Konvencije.
  8. Sud stoga zaključuje da su činjenice konkretnog slučaja obuhvaćene pojmom „privatnog života“, kao i „obiteljskog života“ u smislu članka 8. Kao posljedica toga, primjenjuje se članak 14. u vezi s člankom 8. Konvencije.

(ii) Je li postojalo različito postupanje među osobama u relativno sličnom položaju?

  1. Sud započinje time da primjećuje kako je dosljedno utvrđivao da je spolna orijentacija pojam obuhvaćen člankom 14. (vidi, na primjer, prethodno citirani predmet E. B. protiv Francuske, stavak 50. i prethodno citirani predmet Vallianatos i drugi, stavak 77.).
  2. Nadalje napominje kako se ovaj predmet odnosi na prigovor podnositeljice da je u usporedbi s izvanbračnim heteroseksualnim parovima, u postupku za odobravanje privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji sa svojom partnericom D. B., bila diskriminirana po osnovu svoje spolne orijentacije. Posebice, dok je mogućnost dobivanja privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji bila otvorena za heteroseksualne parove, ona je bila isključena za istospolne parove, budući da njihov odnos nije bio obuhvaćen pojmom „član obitelji“ iz članka 56. stavka 3. Zakona o strancima i pojmom „drugi srodnik“ iz stavka 4. istog članka Zakona o strancima (vidi prethodne stavke 14. i 19.).
  3. Prema tome, prvo pitanje na koje je potrebno dati odgovor jest to je li situacija podnositeljice usporediva s onom izvanbračnih heteroseksualnih parova koji traže odobrenje za privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji u Hrvatskoj. Kod ove će procjene Sud imati na umu da se u postupku koji se pokreće na temelju pojedinačnog zahtjeva, treba u najvećoj mogućoj mjeri ograničiti na ispitivanje konkretnog slučaja koji je pred njim (vidi, na primjer, prethodno citirani predmet Schalk i Kopf, stavak 103.). Navodeći to i u svjetlu određenog prigovora podnositeljice, Sud smatra kako nema potrebe da ispituje je li podnositeljica bila u položaju koji je bio relativno sličan onome bračnoga druga u bračnoj zajednici heteroseksualnog para koji traži spajanje obitelji.
  4. Sud primjećuje da je izvanbračna zajednica u hrvatskom pravnom sustavu definirana kao životna zajednica neudane žene i neoženjenog muškarca, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete. U mjerodavnom razdoblju ova je definicija bila propisana Obiteljskim zakonom, dok je Zakon o strancima, koji je u to vrijeme bio u primjeni, pri definiranju dosega pojma „obitelj“ iz članka 56. tek spomenuo „izvanbračnu zajednicu“ (vidi prethodne stavke 19. – 20.). Istovremeno je istospolna zajednica bila definirana kao životna zajednica dviju osoba istog spola koje nisu u braku, izvanbračnoj ili drugoj istospolnoj zajednici, a koja traje najmanje tri godine te koja se temelji na načelima ravnopravnosti partnera, međusobnog poštovanja i pomaganja te emotivnoj vezanosti partnera (vidi prethodni stavak 22.). Zakon o strancima nije spominjao istospolnu zajednicu vezano uz mogućnost odobrenja privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji (vidi prethodni stavak 19.).
  5. Iz prethodno navedenog proizlazi da je hrvatski pravni sustav, priznajući izvanbračnu zajednicu kako heteroseksualnih, tako i istospolnih parova, ujedno općenito priznao mogućnost da su obje kategorije parova sposobne stvoriti stabilan i obvezujući odnos (vidi, u tom smislu, prethodno citirane predmete Schalk i Kopf, stavak 99. i Vallianatos i drugi, stavak 78.). U svakom slučaju, partner u istospolnoj vezi poput one podnositeljice, koji zatraži odobrenje privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji kako bi ostvario ili ostvarila namjeru obiteljskog života u Hrvatskoj, u usporedivom je položaju kao i partner u heteroseksualnoj izvanbračnoj zajednici u pogledu istog načina na koji namjerava ostvariti svoj obiteljski život.
  6. Sud ipak primjećuje kako su mjerodavne odredbe Zakona o strancima izričito pridržale mogućnost podnošenja zahtjeva za odobrenje privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji za heteroseksualne parove, bilo da su u braku ili žive u izvanbračnoj zajednici (vidi prethodne stavke 19. i 20.). U skladu s time, prešutno isključujući istospolne parove iz svojeg dosega, Zakon o strancima o kojem je riječ uveo je različito postupanje po osnovi spolne orijentacije dotičnih osoba (usporedi prethodno citirani predmet Vallianatos i drugi, stavak 79., te prethodni stavak 23. vezano uz kasnije izmjene mjerodavnog zakonodavstva).
  7. U pogledu Vladine tvrdnje da podnositeljica nije bila u usporedivom položaju u odnosu na heteroseksualne parove koji žive u izvanbračnoj zajednici, s obzirom na to da nije bila u vezi s D. B. kroz razdoblje od tri godine, Sud prvo napominje da Upravni sud nije ispitao okolnosti slučaja kada je odbio tužbu podnositeljice niti je razmotrio pitanje relevantnosti razdoblja tijekom kojeg je podnositeljica bila u vezi s D. B. za potrebe donošenja svoje odluke o zahtjevu za spajanjem obitelji. Umjesto toga on se isključivo pozvao na argument pravne nemogućnosti, ocjenjujući kako zahtjev podnositeljice nije moguće odobriti u okviru ograničenja Zakona o strancima (vidi prethodni stavak 14.). Iz odluke Ministarstva također proizlazi da je pravna nemogućnost dobivanja odobrenja za privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji partnera u istospolnoj vezi bila središnja točka razmatranja domaćih tijela (vidi prethodni stavak 12. i usporedi s prethodno citiranim predmetom X i drugi protiv Austrije, stavci 118. – 119. i 123.).
  8. Štoviše, Sud napominje kako je veza podnositeljice s D. B., u vrijeme kada je njezin predmet došao u fazu postupka pred Upravnim sudom, trajala dulje od tri godine (vidi prethodne stavke 9. i 14.). Ipak, kako je već ranije napomenuto, Upravni sud nije smatrao važnim ispitati relevantne činjenične aspekte predmeta podnositeljice, jer se pozvao na pravnu nemogućnost odobravanja privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji partnera u istospolnoj vezi. Navedeno prema tome sprječava Sud u nagađanju kakva bi mogla biti odluka Upravnog suda da je smatrao kako je spajanje obitelji istospolnih parova moguće u okviru mjerodavnog domaćeg prava.
  9. Sud stoga odbija tvrdnju Vlade i ocjenjuje da je podnositeljica bila pogođena različitim postupanjem po osnovi spolne orijentacije uvedenim Zakonom o strancima (vidi prethodni stavak 74.).
  10. Preostaje vidjeti je li postojalo objektivno i razumno opravdanje.

(iii) Je li postojalo objektivno i razumno opravdanje?

  1. Sud na početku napominje kako pravo stranca na ulazak ili boravak u određenoj zemlji nije zajamčeno Konvencijom. Kada je riječ o imigraciji, ne može se smatrati da članak 8. ili bilo koja druga odredba Konvencije nameće državi opću obvezu da, npr., odobri spajanje obitelji na svojem području (vidi prethodno citirani predmet Jeunesse, stavak 107. i predmet Gül protiv Švicarske, 19. veljače 1996., stavak 38., Izvješća 1996-I te predmet Kiyutin protiv Rusije, br. 2700/10, stavak 38., ECHR 2011). Podnositeljica, čini se, to ne osporava, dok se Vlada na to poziva kao svoj središnji argument (vidi prethodni stavak 51.).
  2. Međutim, ovaj se predmet odnosi na usklađenost s člankom 14. u vezi s člankom 8. Konvencije, uz posljedicu da mjere imigracijskog nadzora, koje mogu biti usklađene s člankom 8. stavkom 2, uključujući i sa zahtjevom zakonitog cilja, ipak mogu predstavljati neopravdanu diskriminaciju koja čini povredu članka 14. u vezi s člankom 8. Dobro utvrđena sudska praksa Suda doista je takva da unatoč tome što članak 8. ne uključuje pravo nastanjivanja u određenoj zemlji ili pravo na odobravanje privremenog boravka, država ipak mora provoditi svoje imigracijske politike na način koji je u skladu s ljudskim pravima stranog državljanina, osobito pravom na poštovanje njegova ili njezina privatnog ili obiteljskog života te pravom da ne bude diskriminiran[a] (vidi prethodno citirani predmet Abdulaziz, Cabales i Balkandali,stavci 59. – 60.; prethodno citirani predmet Kiyutin, stavak 53.). Čak i u slučajevima kada država pri stvaranju prava izađe izvan svojih obveza iz članka 8. – mogućnost koju ima prema članku 53. Konvencije – ona u primjeni tog prava ne može provoditi diskriminatorne mjere u smislu članka 14. (vidi, na primjer, prethodno citirane predmete E. B. protiv Francuske, stavak 49., P. B. i J. S.protiv Austrije, stavak 34. i X i drugi protiv Austrije, stavci 135. – 136.).
  3. U skladu s time, jednom kad Sud utvrdi različito postupanje, poput onoga koje je stvorio Zakon o strancima u predmetu o kojem je riječ (vidi prethodni stavak 77.), tada je na tuženoj državi teret dokaza da se različito postupanje može opravdati (vidi prethodni stavak 60.). Takvo opravdanje mora biti objektivno i razumno ili, drugim riječima, mora težiti zakonitom cilju i mora postojati razumni odnos razmjernosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi prethodni stavak 55.).
  4. U slučajevima kada je sloboda procjene koja je omogućena državama uska, kao što je to slučaj kada postoji različito postupanje po osnovi spola ili spolne orijentacije (vidi prethodni stavak 59.), načelo razmjernosti ne zahtijeva samo da odabrana mjera u načelu bude prikladna za postizanje cilja koji se želi ostvariti. Također je potrebno dokazati kako je za postizanje tog cilja bilo potrebno isključiti određene kategorije osoba – u ovom slučaju osoba u istospolnoj vezi – iz dosega primjene mjerodavnih domaćih odredaba o kojima je riječ (vidi prethodno citirani predmet Vallianatos i drugi, stavak 85.). Ovaj zahtjev ravnopravnosti važi kako u imigracijskim slučajevima, tako i u slučajevima kada je državama na drugi način omogućena široka sloboda procjene (vidi prethodni stavak 58.).
  5. Sud primjećuje kako nadležna domaća tijela nisu dala takvo „opravdanje“ niti je Vlada predočila uvjerljive i snažne razloge kao opravdanje za različito postupanje s istospolnim i heteroseksualnim parovima kod spajanja obitelji (vidi prethodno citirane predmete X i drugi protiv Austrije, stavak 151. i Karner, stavak 41.).
  6. Umjesto toga, mjerodavne odredbe Zakona o strancima predviđale su blanketno isključenje mogućnosti odobravanja spajanja obitelji za osobe koje žive u istospolnoj vezi, što se ne može smatrati spojivim sa standardima Konvencije (usporedi prethodno citirani predmet Kozak, stavak 99.). Kao što je već prethodno napomenuto, različito postupanje koje se isključivo ili u odlučujućoj mjeri temelji na spolnoj orijentaciji podnositeljice, doista bi predstavljalo razliku koja prema Konvenciji nije prihvatljiva (vidi prethodno citirane predmete Salgueiro da Silva Mouta, stavak 36. i E. B. protiv Francuske, stavci 93. – 96.).
  7. Konačno, sud bi još jednom naglasio kako se ovaj predmet ne odnosi na pitanje je li zahtjev podnositeljice za spajanjem obitelji trebao biti odobren u danim okolnostima slučaja. On se odnosi na pitanje jesu li podnositeljice bile diskriminirane zbog činjenice da su domaća tijela smatrala kako je takva mogućnost u svakom slučaju bila pravno nemoguća. U skladu s time, u svjetlu prethodno navedenih razloga (vidi prethodne stavke 79. – 84.), Sud smatra kako različito postupanje u situaciji u kakvoj je bila podnositeljica nije u skladu s odredbama članka 14. u vezi s člankom 8. Konvencije.
  8. Sud stoga ocjenjuje da je došlo do povrede članka 14. u vezi s člankom 8. Konvencije.

II. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Člankom 41. Konvencije propisano je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A. Šteta

  1. Podnositeljica potražuje 10.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete.
  2. Vlada smatra da je ovaj tužbeni zahtjev pretjeran, neosnovan i nepotkrijepljen.
  3. Sud smatra da je podnositeljica zasigurno pretrpjela nematerijalnu štetu koja nije u dovoljnoj mjeri nadoknađena samim utvrđivanjem povrede. Presuđujući na pravičnoj osnovi, dosuđuje joj zatraženi iznos na ime nematerijalne štete, uvećan za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositeljica također potražuje 5.690 eura (EUR) na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i ovim Sudom.
  2. Vlada osporava taj zahtjev kao neosnovan i nepotkrijepljen.
  3. Prema sudskoj praksi Suda podnositelj ima pravo na naknadu svojih troškova i izdataka samo ako je dokazano da su stvarno i nužno nastali i bili razumni glede iznosa. U ovome predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i prethodno navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi zatraženi iznos na ime troškova po svim osnovama, uvećan za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati.

C. Zatezne kamate

  1. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Utvrđuje da je zahtjev dopušten;

  2. Presuđuje da je došlo do povrede članka 14. u vezi s člankom 8. Konvencije;

  3. Presuđuje

(a)  da tužena država treba isplatiti podnositeljici, u roku od tri mjeseca od dana konačnosti presude, na temelju članka 44. stavka 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune (HRK) prema tečaju važećem na dan isplate:

(i)  10.000 EUR (deset tisuća eura) na ime nematerijalne štete, uvećanih za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati;

(ii)  5.690 EUR (pet tisuća šesto devedeset eura) na ime troškova i izdataka, uvećanih za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositeljici;

(b)  da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja, na prethodno spomenute iznose, plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda.

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 23. veljače 2016. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

 Abel Campos

Işil Karakaş

 Zamjenik tajnika

Predsjednik

@Ured zastupnika pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana.

 

 _________________________________________________________________________________________

Prevod presude preuzet sa sajta Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr

 

 

SECOND SECTION

CASE OF PAJIĆ v. CROATIA

(Application no. 68453/13)

JUDGMENT

STRASBOURG

23 February 2016

FINAL

23/05/2016

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Pajić v. CroatiaThe European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Işıl Karakaş, President,
Nebojša Vučinić,
Paul Lemmens,
Valeriu Griţco,
Ksenija Turković,
Stéphanie Mourou-Vikström,
Georges Ravarani, judges,
and Abel CamposDeputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 2 February 2016,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 68453/13) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a national of Bosnia and Herzegovina, Ms Danka Pajić (“the applicant”), on 23 October 2013.

2.  The applicant was represented by Ms A. Bandalo and Ms N. Labavićlawyers practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3.  The applicant alleged discrimination on the grounds of her sexual orientation in obtaining a residence permit in Croatia, contrary to Articles 8 and 14 of the Convention.

4.  On 12 December 2013 the above complaints were communicated to the Government and the remainder of the application was declared inadmissible.

5.  The Government of Bosnia and Herzegovina, having been informed of their right to intervene (Article 36 § 1 of the Convention and Rule 44 § 1 (a) of the Rules of Court), did not avail themselves of this possibility.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

6.  The applicant was born in 1973 and lives in Brčko, Bosnia and Herzegovina.

7.  On 29 December 2011 the applicant lodged a request for a residence permit in Croatia on the grounds of family reunification with her partner, Ms D.B., who was living in Sisak. She submitted that she had been educated in Croatia and that she had lived in Zagreb for seventeen years. She also explained that she wanted to live with D.B., with whom she had been in a relationship for two years, and with whom she wanted to establish a household and start a business.

8.  By a letter dated 28 December 2011 D.B. stated that she owned a house in Sisak where she wanted to live with the applicant. She explained that she had been in a relationship with the applicant for two years and that they wanted to live together so as to avoid constant travelling and the distance between them.

9.  During the proceedings the Sisak Police Department (Policijska uprava Sisačko-moslovačka) found that the applicant and D.B. had been in a relationship since October 2009 and that in order to maintain their relationship they had been travelling to see each other. It was also established that the applicant had recently stayed with D.B. in the period between 16 September and 4 December 2011.

10.  On 24 February 2012 the Sisak Police Department dismissed the applicants request with a summary reasoning indicating that all the relevant requirements under the Aliens Act had not been met.

11.  The applicant appealed against that decision to the Ministry of the Interior (Ministarstvo unutarnjih poslova; hereinafter: the “Ministry”), arguing that it could be inferred from the decision of the Sisak Police Department that her request had been dismissed because the Aliens Act did not allow family reunification for same-sex couples. She considered that there had been no grounds for a difference in treatment based on sexual orientation and that the relevant law should not be construed in a manner that allowed for such a possibility. She reliedinter alia, on the Constitution and the Prohibition of Discrimination Act, arguing that even if she was not to be considered as D.B.s “immediate family member”, within the meaning of the Aliens Act, she should in any case be considered as her other relative within the meaning of that Act.

12.  On 8 June 2012 the Ministry dismissed the applicants appeal and upheld the decision of the Sisak Police Department. The relevant part of the Ministrys decision reads:

Concerning the family reunification, based on which the request for the regularisation of the status of an alien in Croatia has been submitted in the case at issue, [it is to be noted that] the case file shows that the appellant relies on the existence of a same-sex relationship with the Croatian national D.B., which has allegedly lasted for two years ...

The impugned decision shows that the [first-instance body], other than citing the [relevant] provisions of the Aliens Act, also cited section 3 of the Family Act, according to which the effects of an extramarital relationship, that is to say the rights and obligations following from its existence, relate to a union between an unmarried woman and man which has lasted for at least three years, or less if a child was born of [the union]; and section 2 of the Same-Sex Union Act ... which defines a same-sex union as a union between two persons of the same sex (partners) who are not married, or in an extramarital relationship or other same-sex union, which has lasted for at least three years and which is based on the principles of equality of partners, mutual respect and assistance as well as the emotional bonds of partners.

...

It follows that the [Same-Sex Union] Act does not define a same-sex union as a family and the Family Act does not cover same-sex unions. It should also be taken into account that the provisions of the Aliens Act concerning temporary residence for family reunification do not provide for a possibility of regularisation of the status of an alien on the grounds of [the existence of] a same-sex union, nor does such a union fall within the scope of [the term] immediate family member incorporated in that Act, which makes it clear that there is no legal ground for granting the request of the appellant.

Therefore, the appellant wrongly considers that the first-instance body should have applied section 56 § 4 of the Aliens Act in her case ... because that provision clearly provides that exceptionally to the provision defining immediate family members, other relative could be so considered if there are specific personal or serious humanitarian reasons for a family reunification in Croatia.”

13.  On 24 July 2012 the applicant lodged an administrative action with the Zagreb Administrative Court (Upravni sud u Zagrebu), arguing that she had been discriminated against in comparison to different-sex couples who had a possibility to seek family reunification under the Aliens Act. She relied on the domestic anti-discrimination legislation, including the Prohibition of Discrimination Act, as well as the Convention and the Courts case-law.

14.  The Zagreb Administrative Court dismissed the applicants action on 30 January 2013. The relevant part of the judgment provides:

“The cited section 56 § 3(1) and (2) of the Aliens Act provides that the immediate family members are spouses or persons who live in an extramarital relationship in accordance with Croatian legislation. The cited sections 3 and 5 of the Family Act show that marriage and extramarital relationship are unions between a man and a woman. Thus, union between two same-sex persons cannot be considered under the relevant legal provisions as marriage or an extramarital relationship.

Union between two same-sex persons can be considered under the legal term same-sex union under the conditions provided for in section 2 of the Same-Sex Union Act. However, given the limited legal effects of a same-sex union, the possible existence of such union does not represent a basis for family reunification. It should be noted that section 56 of the [Aliens] Act explicitly enumerates persons who are to be considered immediate family members or who are to be exceptionally considered [so], which leads to a conclusion that it cannot be extended to cover persons living in a same-sex union.

Accordingly, the granting of a request for temporary residence of an alien on the grounds of family reunification depends on the satisfaction of the requirements under sections 52 and 56 of the Aliens Act. In the case at issue the plaintiff is neither married nor in an extramarital relationship with the Croatian national D.B., which is not in dispute between the parties. It therefore follows that the plaintiff cannot be considered an immediate family member within the meaning of section 56 § 1(1) and (2) of the [Aliens] Act and thus she did not justify the purpose (in the concrete case: family reunification) for which a temporary residence of an alien in Croatia can be granted ...

In view of the cited legal provisions, and the facts of the case, this court finds that in the concrete case it was not possible to grant the plaintiffs request.”

15.  On 8 March 2013 the applicant lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske), contending that she had been discriminated against on the basis of her sexual orientation. She relied on the Convention and the relevant domestic anti-discrimination legislation, and she cited the Courts case-law on the question of discrimination related to sexual orientation.

16.  On 29 May 2013 the Constitutional Court dismissed the applicants constitutional complaint, endorsing the reasoning of the lower bodies. The relevant part of the decision reads:

8.  The Constitutional Court reiterates that discrimination under Article 14 of the Constitution does not have an independent standing for a constitutional complaint but must be submitted in conjunction with another (substantive) constitutional right. Discrimination means difference in the treatment of persons in the same or relevantly similar situations without an objective and reasonable justification. Article 14 of the Constitution contains constitutional guarantee against discrimination on any ground in securing a concrete right.

Although the appellant relied in her constitutional complaint in Article 35 of the Constitution and the related Article 8 of the Convention, the Constitutional Court finds that these provisions are not applicable in the case at issue.

8.1.  In the proceedings before it, the Constitutional Court did not find facts or circumstances which would suggest that in the proceedings before [the lower bodies] the appellant was discriminated against on any ground ... Thus her complaint of a violation of Article 14 § 1 of the Constitution, the Constitutional Court finds unfounded.

8.2.  The Constitutional Court also notes that the appellant, in the concrete case, did not show that she has used the legal avenue under the Prohibition of Discrimination Act ...

There has therefore been no violation of her constitutional right under Article 14 §§ 1 and 2 of the Constitution.

9.  The case-law of the European Court cited in the constitutional complaint is of no relevance for the case at issue since it relates to cases concerning health insurance and inheritance of tenancy rights by same-sex partners living in a stable (de facto) relationship.”

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A.  Relevant domestic law

1.  Constitution

17.  The relevant provisions of the Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010 and 5/2014) read as follows:

Article 14

“Everyone in the Republic of Croatia shall enjoy rights and freedoms regardless of their race, colour, sex, language, religion, political or other belief, national or social origin, property, birth, education, social status or other characteristics.

All shall be equal before the law.”

Article 35

“Everyone has the right to respect for and legal protection of his or her private and family life, dignity, reputation and honour.”

2.  Constitutional Court Act

18.  The relevant part of section 62 of the Constitutional Court Act (Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Official Gazette no. 49/2002) reads as follows:

Section 62

“1.  Anyone may lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court if he or she deems that an individual act on the part of a State body, a body of local or regional self-government, or a legal person with public authority, concerning his or her rights and obligations or a suspicion or accusation of a criminal deed, has violated his or her human rights or fundamental freedoms or his or her right to local or regional self-government guaranteed by the Constitution (hereinafter “a constitutional right”) ...

2.  If another legal remedy exists in respect of the violation of the constitutional right [complained of], a constitutional complaint may be lodged only after that remedy has been used.”

3.  Aliens Act

19.  The relevant provisions of the Aliens Act (Zakon o strancima, Official Gazette nos. 79/2007 and 36/2009) provide:

Section 43

“(1)  Temporary stay is stay of an alien for a period of 90 days ...

(2)  An alien who does not need a visa to enter the territory of the Republic of Croatia can stay [on its territory] for a maximum period of 90 days in a period of 6 months, which starts to run from the day of the first entry.

(3)  An alien referred to in paragraph 2 of this section who has stayed for 90 days before the expiry of the six-month time-limit, can again enter and stay in the Republic of Croatia after the expiry of the time-limit of 6 months, which starts to run from the day of the first entry.”

Section 51

“Temporary residence may be granted for the following purposes:

1.  family reunification; ...

Section 52

“Temporary residence shall be granted to an alien if:

...

5.  he or she has justified the purpose of the temporary residence.”

Section 56

“(1) Temporary residence for the purpose of family reunification may be granted to an alien who is an immediate family member of:

- a Croatian national;

...

(3)  Immediate family members are:

1.  spouses,

2.  persons who live in an extramarital relationship in accordance with Croatian legislation,

...

(4)  Exceptionally to the provision of paragraph 3 of this section, an immediate family member of a Croatian national ... can be also another relative if there are specific personal or serious humanitarian reasons for a family reunification in Croatia.”

20.  Further amendments to the Aliens Act (Official Gazette nos. 13/2011 and 74/2013), in section 56 § 5, explicitly define the extramarital relationship referred to in that Act as a union between an unmarried woman and man which has lasted for at least three years, or less if a child was born of the union. Section 235 of these amendments provides that the proceedings instituted under the 2007 Aliens Act (see paragraph 19 above) shall be terminated under that Act.

4.  Family Act

21.  The Family Act (Obiteljski zakon, Official Gazette nos. 116/2003, 117/2004, 136/2004, 107/2007, 57/2011, 61/2011 and 25/2013) in its relevant parts provides:

Section 3

“An extramarital relationship [within the meaning of this Act] is a union between an unmarried woman and man which has lasted for at least three years, or less if a child was born of [the union].”

Section 5

“Marriage is a legal union between a woman and a man.”

5.  Same-Sex Union Act

22.  The relevant provisions at the relevant time of the Same-Sex Union Act (Zakon o istospolnim zajednicama, Official Gazette no. 116/2003) provided:

Section 2

“Same-sex union within the meaning of this Act is a union between two persons (hereinafter: partners) of the same sex who are not married, or in an extramarital relationship or other same-sex union, which has lasted for at least three years and which is based on the principles of equality of partners, mutual respect and assistance as well as the emotional bonds of partners.

Section 4

“Legal effects of same-sex union are the right to the support of one of the partners and the right to obtain and regulate mutual relations with regard to property as well as the right to mutual assistance.”

Section 21

“(1)  Any discrimination, direct or indirect, on the basis [of the existence] of same-sex union or homosexual orientation, is prohibited.

...

23.  The Same-Sex Union Act was repealed by the enactment of the Same-Sex Partnership Act (Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola, Official Gazette no. 92/2014) that came into force on 1 September 2014, which provides for a possibility of establishing a registered partnership between persons of the same sex. These amendments also introduced the possibility of family reunification for same-sex couples who live in an informal partnership, that is to say a relationship which has lasted for at least three years and otherwise satisfies all the requirements for a registered same-sex partnership. The relevant provision of this Act reads:

Temporary residence for family reunification

Section 73

... [T]he same-sex partners living in an informal partnership, which has lasted for at least three years, have the right to submit a request for temporary residence in the Republic of Croatia, as provided under the special legislation.”

6.  Prevention of Discrimination Act

24.  The relevant parts of the Prevention of Discrimination Act (Zakon o suzbijanju diskriminacije, Official Gazette no. 85/2008) provide:

Section 1

“(1)  This Act ensures protection and promotion of equality as the highest value of the constitutional order of the Republic of Croatia; creates conditions for equal opportunities and regulates protection against discrimination on the basis of race or ethnic origin or skin colour, gender, language, religion, political or other conviction, national or social origin, state of wealth, membership of a trade union, education, social status, marital or family status, age, health, disability, genetic inheritance, gender identity, expression or sexual orientation.

(2)  Discrimination within the meaning of this Act means putting any person in a disadvantageous position on any of the grounds under subsection 1 of this section, as well as his or her close relatives.

...”

Section 8

“This Act shall be applied in respect of all State bodies ... legal entities and natural persons ...”

Section 16

“Anyone who considers that, owing to discrimination, any of his or her rights has been violated may seek protection of that right in proceedings in which the determination of that right is the main issue, and may also seek protection in separate proceedings under section 17 of this Act.”

Section 17

(1)  A person who claims that he or she has been a victim of discrimination in accordance with the provisions of this Act may bring a claim and seek:

(1)  a ruling that the defendant has violated the plaintiffs right to equal treatment or that an act or omission by the defendant may lead to the violation of the plaintiffs right to equal treatment (claim for an acknowledgment of discrimination);

(2)  a ban on (the defendants) undertaking acts which violate or may violate the plaintiffs right to equal treatment or an order for measures aimed at removing discrimination or its consequences to be taken (claim for a ban or for removal of discrimination);

(3)  compensation for pecuniary and non-pecuniary damage caused by the violation of the rights protected by this Act (claim for damages);

(4)  an order for a judgment finding a violation of the right to equal treatment to be published in the media at the defendants expense.”

25.  In 2009 the Office for Human Rights of the Government of Croatia (Ured za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske) published “Manual on the Application of the Prevention of Discrimination Act” (Vodič uz Zakon o suzbijanju diskriminacije; hereinafter: the “Manual”). The Manual explains, inter alia, that the Prevention of Discrimination Act provides two alternative avenues which an individual can pursue, as provided under section 16 of that Act. Accordingly, an individual may raise his or her discrimination complaint in the proceedings concerning the main subject matter of a dispute, or he or she may opt for separate civil proceedings, as provided under section 17 of the Act.

B.  Relevant practice

26.  On 9 November 2010, in the case no. U-III-1097/2009, the Constitutional Court declared a constitutional complaint alleging discrimination by a decision of the Parliament on the basis of the political affiliation of a deputy inadmissible for non-exhaustion of domestic remedies. The Constitutional Court found that the appellant had failed to pursue the relevant administrative remedies and the remedies provided under the Prevention of Discrimination Act. It declined, however, to determine what the relationship between several possible avenues in a case concerning allegations of discrimination was on the ground that it was primarily for the competent courts to determine that matter.

27.  The Government also provided a first-instance judgment of the Varaždin Municipal Court (Općinski sud u Varaždinu), no. P-3153/10-89 of 12 July 2012, by which a civil action of D.K. against the Zagreb University, Varaždin Faculty of Organisation and Informatics (Sveučilište u Zagrebu, Fakultet organizacije i informatike Varaždin), alleging discrimination based on his sexual orientation, has been partially accepted. By this judgment, the Varaždin Municipal Court established, inter alia, that D.K. had suffered discrimination related to his employment status on the basis of his sexual orientation and ordered the defendant not to undertake any acts which could prevent his promotion on the basis of his sexual orientation.

III.  RELEVANT EUROPEAN AND INTERNATIONAL MATERIAL

A.  United Nations

1.  International Covenant on Civil and Political Rights

28.  The relevant provision of the International Covenant on Civil and Political Rights of 16 December 1966 reads:

Article 26

“All persons are equal before the law and are entitled without any discrimination to the equal protection of the law. In this respect, the law shall prohibit any discrimination and guarantee to all persons equal and effective protection against discrimination on any ground such as race, colour, sex, language, religion, political or other opinion, national or social origin, property, birth or other status.”

2.   Practice of the United Nations Human Rights Committee

29.  In the case X v. Colombia, CCPR/C/89/D/1361/2005, on 30 March 2007 the United Nations Human Rights Committee reaffirmed its case-law according to which Article 26 of the International Covenant on Civil and Political Rights comprises also discrimination based on sexual orientation.

B.  Council of Europe

1.  Parliamentary Assembly

30.  In its Recommendation 924 (1981) on discrimination against homosexuals of 1 October 1981, the Parliamentary Assembly of the Council of Europe (PACE) criticised various forms of discrimination against homosexuals in certain member States of the Council of Europe.

31.  In the Recommendation 1470 (2000) on the situation of gays and lesbians and their partners in respect of asylum and immigration in the member States of the Council of Europe of 30 June 2000, PACE observed the following:

“2.  The Assembly is concerned by the fact that immigration policies in most Council of Europe member states discriminate against lesbians and gays. In particular, the majority of them do not recognise persecution for sexual orientation as a valid ground for granting asylum, nor do they provide any form of residence rights to the foreign partner in a bi-national same-sex partnership.

...

7.  Therefore the Assembly recommends that the Committee of Ministers:

...

ii.  urge the member states:

...

e.  to take such measures as are necessary to ensure that bi-national lesbian and gay couples are accorded the same residence rights as bi-national heterosexual couples; ...

32.  In Recommendation 1474 (2000) on the situation of lesbians and gays in Council of Europe member States of 26 September 2000, PACE called on member States, among other things, to include sexual orientation among the prohibited grounds for discrimination in their national legislation.

33.  It also reiterated the need to adopt and implement anti-discrimination legislation, including sexual orientation and gender identity among the prohibited grounds for discrimination in Resolution 1728 (2010) on discrimination on the basis of sexual orientation and gender identity of 29 April 2010.

2.  Committee of Ministers

34.  The relevant parts of Recommendation CM/Rec(2010)5 of the Committee of Ministers to member States on measures to combat discrimination on grounds of sexual orientation or gender identity of 31 March 2010 read:

“Recommends that member states:

...

2.  ensure that legislative and other measures are adopted and effectively implemented to combat discrimination on grounds of sexual orientation or gender identity, to ensure respect for the human rights of lesbian, gay, bisexual and transgender persons and to promote tolerance towards them;

...

IV. Right to respect for private and family life

...

23.  Where national legislation confers rights and obligations on unmarried couples, member states should ensure that it applies in a non-discriminatory way to both same-sex and different-sex couples, including with respect to survivors pension benefits and tenancy rights.

24.  Where national legislation recognises registered same-sex partnerships, member states should seek to ensure that their legal status and their rights and obligations are equivalent to those of heterosexual couples in a comparable situation.”

C.  European Union

1.  Charter of Fundamental Rights

35.  The relevant provisions of the Charter of Fundamental Rights of the European Union (2000/C 364/01) read:

Article 7

Respect for private and family life

“Everyone has the right to respect for his or her private and family life, home and communications.”

Article 20

Equality before the law

“Everyone is equal before the law.”

Article 21

Non-discrimination

1.  Any discrimination based on any ground such as ... sexual orientation shall be prohibited.

...

2.  Directives 2003/86/EC and 2004/38/EC

36.  Several Directives of the European Union, although not directly applicable, are also of interest in the present case. The Council Directive 2003/86/EC of 22 September 2003 on the right to family reunification lays down the conditions for the exercise of the right to family reunification by third country nationals residing lawfully on the territory of a Member State.

In Recital 5 it calls upon the Member States to give effect to its provisions without discrimination on the basis of, inter alia, sexual orientation.

In the relevant part of Article 4, under the heading “Family Members”, it provides the following:

“(3)  The Member States may, by law or regulation, authorise the entry and residence, pursuant to this Directive and subject to compliance with the conditions laid down in Chapter IV, of the unmarried partner, being a third country national, with whom the sponsor is in a duly attested stable long-term relationship, or of a third country national who is bound to the sponsor by a registered partnership in accordance with Article 5(2) ...

In addition, the relevant part of Article 5 the same Directive provides:

“When examining an application concerning the unmarried partner of the sponsor, Member States shall consider, as evidence of the family relationship, factors such as a common child, previous cohabitation, registration of the partnership and any other reliable means of proof.”

37.  The Directive 2004/38/EC of the European Parliament and Council of 29 April 2004 concerns the right of citizens of the Union and their family members to move and reside freely within the territory of the Member States.

Recital 31 of this Directive requires that its provisions be implemented without discrimination between the beneficiaries on grounds of, inter alia, sexual orientation.

In Article 2 the term “family members” is defined in relation to, among other things, partner with whom the Union citizen has contracted a registered partnership, on the basis of the legislation of a Member State, if the legislation of the host Member State treats registered partnerships as equivalent to marriage and in accordance with the conditions laid down in the relevant legislation of the host Member State.

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 14 TAKEN IN CONJUNCTION WITH ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

38.  The applicant complained that when applying for a residence permit in Croatia she had been discriminated against on the grounds of her sexual orientation, contrary to Article 14 read in conjunction with Article 8 of the Convention, which read as follows:

Article 8

“1.  Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2.  There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

Article 14

“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

A.  Admissibility

1.  The parties arguments

39.  The Government argued that the applicant had failed to avail herself of the opportunity of instituting civil proceedings under section 17 of the Prevention of Discrimination Act, which could have led, in particular, to an acknowledgment of discrimination, and/or ordering of removal of discrimination and its consequences, and/or an award of damages, and/or publication of the findings in the media. In the Governments view, the Prevention of Discrimination Act provided for effective domestic remedies, which must have been known to the applicant, who was duly represented by lawyers. The effectiveness of the legal remedy under the Prevention of Discrimination Act followed from the practice of the domestic courts and had moreover been recognised by the Constitutional Court, which had therefore declared the applicants constitutional complaint inadmissible for non-exhaustion of domestic remedies. In addition, the Government referred to the fact that the Prevention of Discrimination Act also provided an alternative avenue under section 16, allowing an individual to raise his or her discrimination complaint as a preliminary issue in the main proceedings, but they considered that the applicant had failed to raise that matter properly in the administrative proceedings concerning her request for family reunification.

40.  The applicant submitted that section 16 of the Prevention of Discrimination Act provided two alternative avenues through which an individual could seek protection from discrimination: firstly, by raising the matter in the main proceedings concerning his or her rights, or, alternatively, by lodging a civil action in a separate set of proceedings. In these circumstances she had sought protection through the administrative proceedings concerning her request for family reunification and she was therefore not required to use another remedy by lodging a separate civil action concerning the same discrimination complaint.

2.  The Courts assessment

41.  The Court reiterates that under Article 35 § 1 of the Convention, it may only deal with an application after all domestic remedies have been exhausted. The purpose of Article 35 is to afford the Contracting States the opportunity of preventing or putting right the violations alleged against them before those allegations are submitted to the Court (see, for example, Mifsud v. France (dec.) [GC], no. 57220/00, § 15, ECHR 2002-VIII). The obligation to exhaust domestic remedies requires an applicant to make normal use of remedies which are effective, sufficient and accessible in respect of his Convention grievances. To be effective, a remedy must be capable of resolving directly the impugned state of affairs (see Balogh v. Hungary, no. 47940/99, § 30, 20 July 2004).

42.  The rule of exhaustion of domestic remedies must be applied with some degree of flexibility and without excessive formalism. At the same time it requires in principle that the complaints intended to be made subsequently at international level should have been aired before domestic authorities, at least in substance and in compliance with the formal requirements laid down in domestic law (see Azinas v. Cyprus [GC], no. 56679/00, § 38, ECHR 2004-III; Melnik v. Ukraine, no. 72286/01, § 67, 28 March 2006; Hummatov v. Azerbaijan, nos. 9852/03 and 13413/04, § 91, 29 November 2007; and Dvořáček and Dvořáčková v. Slovakia, no. 30754/04, § 54, 28 July 2009).

43.  However, in the event of there being a number of domestic remedies which an individual can pursue, that person is entitled to choose a remedy which addresses his or her essential grievance. In other words, when a remedy has been pursued, use of another remedy which has essentially the same objective is not required (see T.W. v. Malta [GC], no. 25644/94, § 34, 29 April 1999; Moreira Barbosa v. Portugal (dec.), no. 65681/01, ECHR 2004-V; and Jeličić v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 41183/02, 15 November 2005; and Jasinskis v. Latvia, no. 45744/08, § 50, 21 December 2010).

44.  The Court notes at the outset that there is no dispute between the parties that the Prevention of Discrimination Act in section 16 provides two alternative avenues through which an individual can seek protection from discrimination. In particular, an individual may raise his or her discrimination complaint in the proceedings concerning the main subject matter of a dispute, or he or she may opt for separate civil proceedings, as provided under section 17 of that Act (see paragraphs 24-25 above).

45.  In the case at issue the applicant contended during the administrative proceedings that she had been discriminated against on the basis of her sexual orientation in obtaining a residence permit in Croatia. She explicitly relied on the domestic anti-discrimination legislation, including the Prevention of Discrimination Act (see paragraph 11 above). Moreover, in her remedies before the competent domestic courts, including the Constitutional Court, the applicant relied on the Convention and the Courts case-law on the matter of discrimination related to sexual orientation (see paragraphs 13 and 15 above).

46.  In these circumstances, the Court finds that the applicant sufficiently raised her discrimination complaint before the competent domestic authorities. She was therefore not required to pursue another remedy under the Prevention of Discrimination Act with essentially the same objective in order to meet the requirements of Article 35 § 1 of the Convention (see paragraph 43 above).

47.  In any case, the Court notes, contrary to what the Government have asserted, that the Constitutional Court did not declare the applicants constitutional complaint inadmissible for non-exhaustion of domestic remedies, as it was its practice in other cases concerning discrimination complaints where, according to it, the appellants had not properly exhausted remedies before the lower domestic authorities (see paragraph 26 above; and compare Bjedov v. Croatia, no. 42150/09, § 48, 29 May 2012; and Zrilić v. Croatia, no. 46726/11, § 49, 3 October 2013). The Constitutional Court rather found that there had been no violation of the applicants constitutional right to the protection from discrimination. Accordingly, although the reasoning of the Constitutional Courts decision is somewhat confusing (see paragraph 16 above; paragraphs 8.1-8.2 of the Constitutional Courts decision), in that it is not clear what relevance it attached to the applicants failure to use a separate civil action under the Prevention of Discrimination Act, the Court has no reason to doubt the applicants proper use of remedies before the competent domestic authorities, including the Constitutional Court (see paragraphs 44-46 above).

48.  The Court therefore rejects the Governments objection. It also notes that the applicants complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  The parties submissions

(a)  The applicant

49.  The applicant submitted that the facts of her case should be examined under the concepts of private and family life under Article 8 of the Convention. In particular, she stressed that it clearly followed from the Courts case-law that a stable de facto relationship between same-sex couples should be considered as family life under that provision. In her case, she was in a stable relationship with D.B. with whom she maintained a relationship by constant visits for the periods of three months in which she was allowed to stay in Croatia without a residence permit.

50.  The applicant further contended that very weighty and convincing reasons were necessary when justifying discrimination on the ground of sexual orientation. In the case at issue no such reasons existed, as it was unreasonable to allow for the possibility of obtaining a residence permit for unmarried different-sex couples while excluding such a possibility for same-sex couples. Any possible argument concerning the protection of family in the traditional sense was inapplicable in this context since there had been various other less restrictive means for achieving that aim. The applicant also stressed that her request for a residence permit on the ground of family reunification with her partner had been dismissed at the outset since the relevant domestic law per se excluded the possibility of family reunification of same-sex couples. This, in her view, amounted to a direct discrimination contrary to the requirements of the Convention.

(b)  The Government

51.  The Government pointed out that it was within the States margin of appreciation to decide how to construe and treat the concepts of family and private life of individuals who entered into a relationship, in particular when it concerned same-sex couples. Moreover, the State had a wide margin of appreciation in matters of immigration. In the Governments view, in the case at issue the applicant had failed to demonstrate that she had had family life with D.B. In particular, she had not lived with D.B. or otherwise demonstrated their mutual commitment to a family life. The fact that she wanted to move and live with D.B. and to start their common business could not amount to the recognition of a de facto family life. Moreover, the Government did not wish to speculate as to whether the matter concerned the applicants private life, since the right to a residence permit in Croatia could not be considered under the applicants right to respect for her private life. In any case, the Aliens Act clearly listed instances in which family reunification could be sought and there had therefore been no reason for the applicant to consider that her situation could fall within these requirements.

52.  The Government also considered that the applicant was not in a comparable situation with unmarried different-sex couples given that the relevant domestic law defined extramarital relationship of different-sex couples and same-sex couples differently. Moreover, even if the Aliens Act allowed for a family reunification of unmarried different-sex couples, the applicant would not satisfy the requirements of the relevant domestic law as at the moment when she had submitted her request for family reunification she had not been in a relationship with D.B. for a period of three years. In any case, there was nothing under the Convention imposing an obligation on the State to allow for family reunification, in particular in matters concerning same-sex couples.

2.  The Courts assessment

(a)  General principles

53.  The Court has consistently held that Article 14 complements the other substantive provisions of the Convention and its Protocols. It has no independent existence since it has effect solely in relation to “the enjoyment of the rights and freedoms” safeguarded thereby. Although the application of Article 14 does not presuppose a breach of those provisions – and to this extent it is autonomous – there can be no room for its application unless the facts at issue fall within the ambit of one or more of them. The prohibition of discrimination enshrined in Article 14 thus extends beyond the enjoyment of the rights and freedoms which the Convention and the Protocols thereto require each State to guarantee. It applies also to those additional rights, falling within the general scope of any Convention Article, for which the State has voluntarily decided to provide (see, among many other authorities, Abdulaziz, Cabales and Balkandali v. the United Kingdom, 28 May 1985, § 71, Series A no. 94; and E.B. v. France [GC], no. 43546/02, §§ 47-48, 22 January 2008; Vallianatos and Others v. Greece [GC], nos. 29381/09 and 32684/09, § 72, ECHR 2013 (extracts); and Genovese v. Malta, no. 53124/09, § 32, 11 October 2011).

54.  The Court has established in its case-law that only differences in treatment based on an identifiable characteristic, or status, are capable of amounting to discrimination within the meaning of Article 14 (see Eweida and Others v. the United Kingdom, no. 48420/10, § 86, 15 January 2013).

55.  Generally, in order for an issue to arise under Article 14 there must be a difference in the treatment of persons in analogous, or relevantly similar, situations (see X and Others v. Austria [GC], no. 19010/07, § 98, 19 February 2013). However, not every difference in treatment will amount to a violation of Article 14. A difference of treatment is discriminatory if it has no objective and reasonable justification; in other words, if it does not pursue a legitimate aim or if there is not a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be realised. The notion of discrimination within the meaning of Article 14 also includes cases where a person or group is treated, without proper justification, less favourably than another, even though the more favourable treatment is not called for by the Convention (see Abdulaziz, Cabales and Balkandali, cited above, § 82; Vallianatos and Others, cited above, § 76.

56.  A general policy or measure that has disproportionately prejudicial effects on a particular group may be considered discriminatory even where it is not specifically aimed at that group and there is no discriminatory intent This is only the case, however, if such policy or measure has no “objective and reasonable” justification (see, among other authorities, S.A.S. v. France [GC]no. 43835/11, § 161, ECHR 2014 (extracts)).

57.  The Contracting States enjoy a certain margin of appreciation in assessing whether and to what extent differences in otherwise similar situations justify a different treatment (see Burden v. the United Kingdom [GC], no. 13378/05, § 60, ECHR 2008; X and Others v. Austria, cited above, § 98; and Vallianatos and Others, cited above, § 76). The scope of the margin of appreciation will vary according to the circumstances, the subject matter and the background (see Stummer v. Austria [GC], no. 37452/02, § 88, ECHR 2011; and Hode and Abdi v. the United Kingdom, no. 22341/09, § 52, 6 November 2012).

58.  On the one hand, wide margin is usually allowed to the State under the Convention when it comes to matters of immigration. In particular, a State is entitled, as a matter of well-established international law and subject to its treaty obligations, to control the entry of aliens into its territory and their residence there. The Convention does not guarantee the right of a foreign national to enter or to reside in a particular country (see, amongst many others, Abdulaziz, Cabales and Balkandali, cited above, § 67; and Jeunesse v. the Netherlands [GC], no. 12738/10, § 100, 3 October 2014).

59.  On the other hand, the Court has repeatedly held that, just like differences based on sex, differences based on sexual orientation require “particularly convincing and weighty reasons” by way of justification (see, for example, Smith and Grady v. the United Kingdom, nos. 33985/96 and 33986/96, § 90, ECHR 1999VI; Karner v. Austria, no. 40016/98, §§ 37 and 42, ECHR 2003IX; and X and Others v. Austriacited above, § 99)Where a difference in treatment is based on sex or sexual orientation the States margin of appreciation is narrow (see Karner, cited above, § 41, and Kozak v. Poland, no. 13102/02, § 92, 2 March 2010). Differences based solely on considerations of sexual orientation are unacceptable under the Convention (see Salgueiro da Silva Mouta v. Portugal, no. 33290/96, § 36, ECHR 1999IX; E.B. v. France, cited above, §§ 93 and 96; X and Others v. Austria, cited above, § 99; and Vallianatos and Others, cited above, § 77).

60.  In any case, however, irrespective of the scope of the States margin of appreciation the final decision as to the observance of the Conventions requirements rests with the Court (see, inter aliaKonstantin Markin v. Russia [GC], no. 30078/06, § 126, ECHR 2012 (extracts)). As to the burden of proof in relation to Article 14 of the Convention, the Court has held that once the applicant has shown a difference in treatment, it is for the Government to show that it was justified (see D.H. and Others v. the Czech Republic [GC], no. 57325/00, § 177, ECHR 2007IV; Kurić and Others v. Slovenia [GC], no. 26828/06, § 389, ECHR 2012 (extracts); and Vallianatos and Others, cited above, § 85).

(b)  Application of these principles to the present case

(i)  Whether the facts underlying the complaint fall within the ambit of Article 8

61.  The Court notes at the outset that there is no doubt that the relationship of a same-sex couple like the applicants falls within the notion of “private life” within the meaning of Article 8 (see, for example, Mata Estevez v. Spain (dec.), no. 56501/00ECHR 2001VI). Indeed, the Court has previously held that the notion of “private life” within the meaning of Article 8 of the Convention is a broad concept which encompasses, inter alia, the right to establish and develop relationships with other human beings (see Niemietz v. Germany, 16 December 1992, § 29, Series A no. 251B), the right to personal development” (see Bensaid v. the United Kingdom, no. 44599/98, § 47, ECHR 2001-I) or the right to self-determination as such (see Pretty v. the United Kingdom, no. 2346/02§ 61, ECHR 2002III). It accordingly also encompasses elements such as gender identification, sexual orientation and sexual life, which fall within the personal sphere protected by Article 8 (see E.B. v. France, cited above, § 43).

62.  However, in the light of the parties comments the Court finds it appropriate to address the issue whether the applicants relationship with D.B. also falls within the scope of “family life”.

63.  In this connection the Court reiterates its established case-law in respect of different-sex couples, namely that the notion of family under this provision is not confined to marriage-based relationships and may encompass other de facto “family” ties where the parties are living together out of wedlock (see Schalk and Kopf v. Austria, no. 30141/04, § 91, ECHR 2010)In contrast, the Courts case-law has for a long time only accepted that the emotional and sexual relationship of a same-sex couple constitutes “private life” but has not found that it constitutes “family life”, even where a long-term relationship of cohabiting partners was at stake. In coming to that conclusion, the Court observed that despite the growing tendency in a number of European States towards the legal and judicial recognition of stable de facto same-sex partnerships, given the existence of little common ground between the Contracting States, this was an area in which they still enjoyed a wide margin of appreciation (see Mata Estevez, cited above, with further references).

64.  However, in P.B. and J.S. v. Austria and Schalk and Kopf the Court noted that since 2001, when the decision in Mata Estevez was given, a rapid evolution of social attitudes towards same-sex couples has taken place in many member States. Since then, a considerable number of member States have afforded legal recognition to same-sex couples. Certain provisions of European Union law also reflect a growing tendency to include same-sex couples in the notion of “family” (see paragraphs 36-37 above). In view of this evolution, the Court considered it artificial to maintain the view that, in contrast to a different-sex couple, a same-sex couple could not enjoy “family life” for the purposes of Article 8. It therefore held that the relationship of a cohabiting same-sex couple living in a stable de facto partnership fell within the notion of “family life”, just as the relationship of a different-sex couple in the same situation would (see P.B. and J.S. v. Austria, no. 18984/02, §§ 27-30, 22 July 2010; and Schalk and Kopf, cited above, §§ 91-94).

65.  The Court further explained in Vallianatos that there can be no basis for drawing a distinction between stable same-sex couples who live together and those who – for professional and social reasons – do not, since the fact of not cohabiting does not deprive the couples concerned of the stability which brings them within the scope of family life within the meaning of Article 8 (see Vallianatos and Others, cited above, § 73).

66.  In the case at hand the Court notes that it is undisputed between the parties that the applicant has maintained a stable relationship with D.B. since October 2009. In particular, she regularly travels to Croatia and sometimes spends three months living together with D.B. in Sisak, as that is the only possibility open to her to maintain a relationship with D.B. due to the relevant immigration restrictions (see paragraphs 8-9 above; and paragraph 19 above, section 43 of the Aliens Act). It should be also noted that they expressed a serious intention of living together in the same household in Croatia, and moreover starting a common business, in respect of which they instituted and duly pursued the relevant proceedings.

67.  In these circumstances, the Court finds that the fact of not cohabiting with D.B. for the objectively induced reason related to the States impugned immigration policy, does not deprive the applicants relationship of the stability which brings her situation within the scope of family life within the meaning of Article 8 of the Convention.

68.  The Court therefore concludes that the facts of the present case fall within the notion of “private life” as well as “family life” within the meaning of Article 8. Consequently, Article 14 taken in conjunction with Article 8 of the Convention applies.

(ii)  Whether there was a difference of treatment between persons in relevantly similar positions

69.  The Court starts by observing that it has constantly held that sexual orientation is a concept covered by Article 14 (see, for example, E.B. v. France, cited above, § 50; and Vallianatos and Others, cited above, § 77).

70.  It further notes that the case at issue concerns the applicants complaint that she was discriminated against on the grounds of her sexual orientation in obtaining a residence permit for family reunification with her partner D.B. in comparison to unmarried different-sex couples. In particular, whereas the possibility of obtaining a residence permit for family reunification was open to unmarried different-sex couples, it was excluded for same-sex couples since their relationship was not covered by the term “family member” under section 56 § 3 of the Aliens Act and the term “other relative” under paragraph 4 of the same section of the Aliens Act (see paragraphs 14 and 19 above).

71.  Thus, the initial question to be addressed by the Court is whether the applicants situation is comparable to that of unmarried different-sex couples applying for a residence permit for family reunification in Croatia. In making this assessment, the Court will bear in mind that in proceedings originating in an individual application it has to confine itself, as far as possible, to an examination of the concrete case before it (see, for example, Schalk and Kopf, cited above, § 103). Having said so, and in view of the applicants specific complaint, the Court considers that there is no need for it to examine whether the applicant was in a situation which is relevantly similar to that of a spouse in a married different-sex couple applying for family reunification.

72.  The Court observes that in the Croatian legal system an extramarital relationship is defined as an union between an unmarried woman and man which has lasted for at least three years, or less if a child was born of the union. At the relevant time this definition was provided under the Family Act whereas the applicable Aliens Act, in defining the scope of the term “family” under section 56, only made reference to an extramarital relationship” (see paragraphs 19-20 above). At the same time, same-sex union was defined as a union between two persons of the same sex who are not married, or in an extramarital relationship or other same-sex union, which has lasted for at least three years and which is based on the principles of equality of partners, mutual respect and assistance as well as the emotional bonds of partners (see paragraph 22 above). The Aliens Act made no reference to a same-sex union with regard to the possibility of obtaining a residence permit for family reunification (see paragraph 19 above).

73.  It follows from the above that by recognising both extramarital relationships of different-sex couples and same-sex couples the Croatian legal system recognised in general the possibility that both categories of couples are capable of forming stable committed relationships (see, in this respect, Schalk and Kopf, cited above, 99; and Vallianatos and Others, cited above, § 78). In any casea partner in a same-sex relationship, as the applicant, who applied for a residence permit for family reunification so he or she could pursue the intended family life in Croatia is in a comparable situation to a partner in a different-sex extramarital relationship as regards the same intended manner of making his or her family life possible.

74.  The Court notes, however, that the relevant provisions of the Aliens Act expressly reserved the possibility of applying for a residence permit for family reunification to different-sex couples, married or living in an extramarital relationship (see paragraphs 19 and 20 above). Accordingly, by tacitly excluding same-sex couples from its scope, the Aliens Act in question introduced a difference in treatment based on the sexual orientation of the persons concerned (compare Vallianatos and Others, cited above, § 79; and paragraph 23 above, concerning the subsequent changes in the relevant legislation).

75.  With regard to the Governments argument that the applicant was not in a comparable situation to different-sex couples living in an extramarital relationship given that she had not been in a relationship with D.B. for a period of three years, the Court firstly notes that when dismissing the applicants action the Administrative Court did not carry out any investigation into the circumstances of the case nor did it deal with the question of the relevance of the period in which the applicant was in a relationship with D.B. for its decision concerning her request for family reunification. Instead, it relied on the legal impossibility argument alone, finding that it was not possible under the limitations imposed by the Aliens Act to grant the applicants request (see paragraph 14 above). It also follows from the decision of the Ministry that the legal impossibility of obtaining a residence permit for family reunification by a partner in a same-sex relationship was at the centre of the domestic authorities considerations (see paragraph 12 above; and compare X and Others v. Austria, cited above, §§ 118-119 and 123).

76.  Moreover, the Court notes that already by the time the applicants case reached the stage of the proceedings before the Administrative Court, the applicants relationship with D.B. had lasted more than three years (see paragraphs 9 and 14 above). Nevertheless, as already noted above, the Administrative Court did not consider it pertinent to examine the relevant factual aspects of the applicants case as it relied on the legal impossibility of obtaining a residence permit for family reunification by a partner in a same-sex relationship. This accordingly prevents the Court from speculating what would be the possible Administrative Courts decision if it had considered that the family reunification of same-sex couples was possible under the relevant domestic law.

77.  The Court therefore dismisses the Governments argument and finds that the applicant was affected by the difference in treatment based on sexual orientation introduced by the Aliens Act (see paragraph 74 above).

78.  It remains to be seen whether this had an objective and reasonable justification.

(iii)  Whether there was objective and reasonable justification

79.  The Court notes at the outset that the right of an alien to enter or to settle in a particular country is not guaranteed by the Convention. Where immigration is concerned, Article 8 or any other Convention provision cannot be considered to impose on a State a general obligation to, for instance, authorise family reunion in its territory (see Jeunessecited above, § 107; and Gül v. Switzerland, 19 February 1996, § 38, Reports 1996I; and Kiyutin v. Russia, no. 2700/10, § 38, ECHR 2011). Whereas the applicant does not seem to contest this, the Government rely on it as their central argument (see paragraph 51 above).

80.  However, the present case concerns compliance with Article 14 in conjunction with Article 8 of the Convention, with the result that immigration control measures, which may be found to be compatible with Article 8 § 2, including the legitimate aim requirement, may nevertheless amount to unjustified discrimination in breach of Article 14 read in conjunction with Article 8. Indeed, it is the Courts well-established case-law that although Article 8 does not include a right to settle in a particular country or a right to obtain a residence permit, the State must nevertheless exercise its immigration policies in a manner which is compatible with a foreign nationals human rights, in particular the right to respect for his or her private or family life and the right not to be subject to discrimination (see Abdulaziz, Cabales and Balkandali, cited above, §§ 59-60; Kiyutin, cited above, § 53). Even in cases in which the State that has gone beyond its obligations under Article 8 in creating a right – a possibility open to it under Article 53 of the Convention – it cannot, in the application of that right, take discriminatory measures within the meaning of Article 14 (see, for instance, E.B. v. France, cited above, § 49; P.B. and J.S. v. Austria, cited above, § 34; and X and Others v. Austria, cited above, §§ 135-136).

81.  Accordingly, once the Court has found a difference in treatment, as the one created in the case at issue by the Aliens Act (see paragraph 77 above), it is then for the respondent Government to show that the difference in treatment could be justified (see paragraph 60 above). Such justification must be objective and reasonable or, in other words, it must pursue a legitimate aim and there must be a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be realised (see paragraph 55 above).

82.  In cases in which the margin of appreciation afforded to States is narrow, as is the position where there is a difference in treatment based on sex or sexual orientation (see paragraph 59 above), the principle of proportionality does not merely require the measure chosen to be suitable in principle for achievement of the aim sought. It must also be shown that it was necessary, in order to achieve that aim, to exclude certain categories of people – in this instance persons in a same-sex relationship – from the scope of application of the relevant domestic provisions at issue (see Vallianatos and Others, cited above, § 85). This equality requirement holds true in the immigration cases as well where States are otherwise allowed a wide margin of appreciation (see paragraph 58 above).

83.  The Court observes that the competent domestic authorities did not advance any such “justification”, nor did the Government adduce any particularly convincing and weighty reasons to justify the difference in treatment between same-sex and different-sex couples in obtaining the family reunification (see X and Others v. Austria, cited above, § 151; and Karner, cited above, § 41).

84.  Insteadthe relevant provisions of the Aliens Act provided for a blanket exclusion of persons living in a same-sex relationship from the possibility of obtaining family reunification, which cannot be considered compatible with the standards under the Convention (compare Kozak, cited above, § 99). Indeed, as already noted above, a difference in treatment based solely or decisively on considerations regarding the applicants sexual orientation would amount to a distinction which is not acceptable under the Convention (see Salgueiro da Silva Mouta, cited above, § 36; and E.B. v. France, cited above, §§ 93-96).

85.  Lastly, the Court would emphasise once more that the present case does not concern the question whether the applicants family reunification request should have been granted in the circumstances of the case. It concerns the question whether the applicants were discriminated against on account of the fact that the domestic authorities considered that such a possibility was in any case legally impossible. Accordingly, in light of the reasons adduced above (see paragraphs 79-84 above), the Court considers that the difference of treatment of the applicants situation in question is incompatible with the provisions of Article 14 taken in conjunction with Article 8 of the Convention.

86.  The Court therefore finds that there has been a violation of Article 14 taken in conjunction with Article 8 of the Convention.

II.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

87.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

88.  The applicant claimed 10,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

89.  The Government considered this claim excessive, unfounded and unsubstantiated.

90.  The Court considers that the applicant must have sustained non-pecuniary damage which is not sufficiently compensated by the finding of a violation. Ruling on an equitable basis, it awards her the amount claimed in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable on this amount.

B.  Costs and expenses

91.  The applicant also claimed EUR 5,690 for the costs and expenses incurred before the domestic authorities and for those incurred before the Court.

92.  The Government contested this claim as unfounded and unsubstantiated.

93.  According to the Courts case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum claimed covering costs under all heads, plus any tax that may be chargeable on this amount.

C.  Default interest

94.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COUR, UNANIMOUSLY,

1.  Declares the application admissible;

2.  Holds that there has been a violation of Article 14 taken in conjunction with Article 8 of the Convention;

3.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas (HRK), at the rate applicable at the date of settlement:

(i)  EUR 10,000 (ten thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii)  EUR 5,690 (five thousand six hundred and ninety euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points.

Done in English, and notified in writing on 23 February 2016, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Abel Campos                   Işil Karakaş
Deputy Registrar             President

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde


Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude