Ignaccolo-Zenide protiv Rumunije

Država na koju se presuda odnosi
Rumunija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
31679/96
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Crnogorski
Datum
25.01.2000
Članovi
8
8-1
41
Kršenje
8
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje porodičnog života
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Unutrašnje polje slobodne procene
Pozitivne obaveze
Tematske ključne reči
međunarodna otmica dece
porodični odnosi
poštovanje porodičnog života
razvod braka
VS deskriptori
1.8 Član 8. - pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
1.8.4 Porodični život
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Dana 7. maja 1980. podnosilac predstavke udala se za D.Z., državljanina Rumunije. Par je imao dvoje dece, Maud i Adèle, rođenih 1981. odnosno 1984. godine. Par se razveo 20. decembra 1989, sklopio sporazum kako bi regulisali stvari nakon razvoda kojim se roditeljska odgovornost daje ocu, dok je podnosilac predstavke dobila pravo na viđenje i pravo da deca povremeno borave kod nje. Tokom 1990. D.Z. se sa kćerkama preselio u Sjedinjene Američke Države.

Dana 3. septembra 1990, podnosilac predstavke podnela je žalbu protiv njega zato što joj nije predao decu. Navela je da je početkom septembra D.Z. prekršio pravo na viđenje i, prethodno je ne obavestivši, ostao sa njima u Sjedinjenim Državama nakon završetka školskog raspusta. Dana 4. septembra 1990. podnosilac predstavke pokrenula je hitan postupak protiv D.Z. u tribunalu u mjestu Metz i podnela zahtev da joj se da roditeljska odgovornost i izda naredba za prebivalište u njenu korist, kao i naredba kojom se zabranjuje D.Z. da decu odvodi iz Francuske bez njene saglasnosti. Sudija za bračna pitanja tribunala u mestu Metz odbacio je njen zahtev. Ona se žalila se na naredbu Apelacionom sudu u Metzu, koji ju je stavio van snage presudom od 28. maja 1991. Apelacioni sud dao je roditeljsku odgovornost oboma roditeljima, naredio da deca treba da žive sa majkom i dao D.Z. pravo na viđenje i pravo da deca povremeno borave kod njega. D.Z. nije postupio u skladu sa presudom i nije predao decu majci.

Na zahtev D.Z., koji je živeo u Teksasu duže od godine, Sud Oblasti Harris Države Teksas stavio je van snage presudu Apelacionog suda u Metzu presudom od 30. septembra 1991. i dodelio starateljstvo nad decom ocu. Podnosilac predstavke, koji nije bio prisutan pred sudom bilo lično bilo putem predstavnika, dobio je samo pravo na viđenje. Nakon konsultacija sa psihologom, koji je utvrdio da deca nisu imala jasno sećanje o životu sa majkom pre razvoda i koja su bile oduševljena da žive sa ocem i maćehom, sud je konstatovao da su deca srećna i dobro integrisana u Teksasu, te da su uživale posebnu zaštitu i pažnju od organa vlasti. U decembru 1991. D.Z. se preselio u Kaliforniju sa svoje dve ćerke.

U odluci od 24. februara 1992. istražni sudija tribunala u Metzu pozvao je D.Z. na suđenje po osnovu optužbi da nije predao dete licu koje je imalo pravo na starateljstvo nad njim, što je kvalifikovano kao krivično delo u skladu sa francuskim Krivičnim zakonikom. Podnosilac predstavke pridružila se postupku kao građanska stranka. Dana 18. septembra 1992, pošto je sudio D.Z. u odsustvu, tribunal u Metzu proglasio ga je krivim i osudio na godinu dana zatvora zato što nije predao decu i izdao nalog za njegovo hapšenje. Nalog nije mogao biti izvršen zato što D.Z. nije bio na francuskoj teritoriji. Neutvrđenog datuma D.Z. je uložio žalbu zbog pogrešne primene materijalnog prava Kasacionom sudu protiv presude Apelacionog suda u Metzu od 28. maja 1991. U presudi od 25. novembra 1992, Kasacioni sud je istakao da tribunali imaju isključivu nadležnost da ocenjuju težinu i delotvornost dokaza, odbacio žalbu D.Z. i izrekao novčanu kaznu u iznosu od 10.000 francuskih franaka.

Podnosilac predstavke, koja je pokrenula postupak u Sjedinjenim Državama za priznavanje i izvršenje presude od 28. maja 1991, dobila je pet presuda u periodu od 1993. do 1994. kojima sudovi Kalifornije izdaju naredbu D.Z. da joj vrati decu. U izveštaju od 17. avgusta 1993, stručnjak za dečju psihologiju registrovan kod sudova u Kaliforniji, L.S. kazala je, nakon razgovora sa devojčicama da ne žele da se vrate da žive sa majkom i da su srećne sa ocem i njegovom novom suprugom. U presudi od 1. februara 1994. Apelacioni sud u Kaliforniji doneo je odluku da Sud Oblasti Harris u Teksasu nema nadležnost da ukida presudu Apelacionog suda u Metzu od 28. maja 1991. U presudi od 29. aprila 1994, Viši sud Države Kalifornija još jednom je potvrdio presudu Apelacionog suda u Metzu u kojoj se kaže da deca treba da žive sa podnosiocem predstavke i da bi njihovo odvođenje iz Države Kalifornije bez izričite dozvole suda bilo nezakonito.

D.Z. nije poštovao presude sudova u Kaliforniji. U martu 1994. napustio je Sjedinjene Države i sa decom otišao u Rumuniju.

U julu 1994, u skladu sa Haškom konvencijom od 25. oktobra 1980. o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice dece, podnosilac predstavke podnela je zahtjev francuskom Ministarstvu pravde, centralnom izvršnom organu u Francuskoj za svrhe ovog instrumenta, za povratak njenih ćerki. U novembru 1994. centralni izvršni organ Sjedinjenih Država zatražio je od Ministarstva pravde Rumunije, centralni izvršni organ Rumunije, da vrati kćerke u skladu sa Članovima 3 i 5 Haške konvencije. U decembru 1994. Centralni izvršni organ Francuske zatražio je od Centralnog organa Rumunije da vrati decu u skladu sa članovima 3 i 5 Haške konvencije. Po osnovu Člana 2 Haške konvencije, podnosilac predstavke podnela je hitan zahtev Prvostepenom sudu u Bukureštu za izdavanje naredbe kojom se zahtijeva da D.Z. poštuje sudske odluke u kojima je izdata naredba za prebivalište u korist majke i naredba za povratak dece.

Sud je doneo odluku 14. decembra 1994. U odluci se prvo konstatuje da je Apelacioni sud u Metzu, u presudi od 28. maja 1991, naredio da deca žive sa majkom i da su sudovi u Kaliforniji naredili povratak dece. Dalje se konstatuje da je D.Z. oteo decu kršeći tako pomenute presude i da je osuđen na godinu dana zatvora zato što nije predao decu. Što se tiče merituma, sud je utvrdio da se odredbe Haške konvencije mogu primeniti na predmet pošto je Konvencija inkorporirana u rumunsko pravo zakonom kojim se predviđa pristupanje Rumunije ovom instrumentu i, naročito, pošto Član 14 ove konvencije omogućava sudu da se direktno osloni na presude stranog suda bez ikakve potrebe da postupkom registracije. U presudi koja se može izvršiti bez prethodnog obaveštenja sud je stoga naredio da deca treba da se vrate podnosiocu predstavke. Presuda se nije mogla izvršiti zato što je D.Z. sakrio decu. On je uložio žalbu na presudu od 14. decembra 1994. U odluci od 1. septembra 1995. Okružni sud u Bukureštu odbacio je žalbu D.Z. na presudu od 14. decembra 1994. D.Z. je uložio žalbu Apelacionom sudu u Bukureštu, koji je, u konačnoj presudi od 14. marta 1996. odbacio žalbu kao neosnovanu.

Od 1994. podnosilac predstavke išla je u Rumuniju osam puta u nadi da će videti svoju decu. Bilo je nekoliko pokušaja da se izvrši odluka od 14. decembra 1994, ali bez uspjeha. U pismu od 7. februara 1995. francusko Ministarstvo pravde obavestilo je podnosioca predstavke da je rumunsko Ministarstvo pravde podnelo krivičnu tužbu protiv D.Z. nadležnom tužilaštvu. U pismu od 5. maja 1995. rumunsko Ministarstvo pravde obavestilo je francusko Ministarstvo pravde da su se obraćali više puta policiji za zahtevom da pronađu decu, ali uzalud, s obzirom na to da je D.Z. ispisao decu iz škole. U pismu se takođe kaže da su rumunske vlasti podnele krivičnu tužbu protiv D.Z. za zlostavljanje maloletnih lica. I na kraju, rumunsko Ministarstvo pravde je konstatovalo da je očigledno da je D.Z. nepouzdan i izrazili uveravanja da će nastaviti da podržavaju podnosioca predstavke u njenim naporima.

Dana 10. maja 1995. grupa u čijem sastavu su bili podnosilac predstavke, njen advokat, predstavnik rumunskog Ministarstva pravde, dva izvršitelja, tri policajca i službenik francuske ambasade u Bukureštu otišli su u kuću D.Z. Grupa je pregledala kuću ali nije našla decu. Tokom razgovora u trajanju od četiri sata D.Z. je kazao da su devojčice u Rumuniji, ali je odbio da kaže bilo šta drugo. Ipak je obećao da će ih dovesti u Ministarstvo pravde 11. maja 1995. Ni D.Z. ni deca nisu ispoštovali dogovor za sastanak od 11. maja 1995.

Posle više neuspešnih pokušaja, 29. januara 1997. podnosilac predstavke sastala se sa kćerkama prvi put nakon sedam godina. Sastanak je trajao deset minuta i održao se u Bukureštu u zbornici škole koju su deca pohađala, gdje je i D.Z. radio kao nastavnik. Sastanku su prisustvovali izvršitelj, dva službenika rumunskog Ministarstva pravde, francuski generalni konzul u Bukureštu, dva službenika iz uprave policije, direktor i zamjenik direktora škole i dva nastavnika iz odjeljenja u koje su išle devojčice. Na osnovu izveštaja koji je tom prilikom sastavio izvršitelj, svrha sastanka bila je da se uvere prisutni u to da devojčice odbijaju da se vrate svojoj majci. Deca su burno reagovala na prisustvo majke, vrlo jasno izražavajući da ne žele da budu sa njom. Nastavnik jedne od devojčica je predložio da se razgovor prekine kako se devojčica ne bi traumatizovala. Kada su nastavnici odveli devojčice, podnosilac predstavke je rekla da više ne insistira na izvršenju naredbe od 14. decembra 1994. i zatražila je od direktora da je redovno obavešteva o uspehu devojčica u školi. U pismu od 31. janaura 1997. rumunsko Ministarstvo pravde, Centralni izvršni organ za Rumuniju, obavestilo je francusko Ministarstvo pravde, Centralni izvršni organ za Francusku, o svojoj odluci da izda naredbu da se deca ne vraćaju. Razlog za takvu odluku bilo je uporno odbijanje dece da opet vide majku, što je bilo očigledno na sastanku od 29. januara 1997. Ocene koje je škola po dogovoru da šalje ipak nisu redovno stizale, na šta je i majka reagovala obraćajući se Ministartvu pravde Rumunije.

Gđa. Ignaccolo-Zenide podnela je predstavku Komisiji 22. januara 1996. Tvrdila je da rumunske vlasti, suprotno članu 8 Konvencije, koji garantuje pravo na poštovanje porodičnog života, nisu preduzele mere kako bi obezbedili izvršenje sudskih odluka kojima je starateljstvo nad decom podeljeno između nje i njenog bivšeg muža i prema kojima deca treba da žive sa njom. Komisija je izrazila mišljenje da je došlo do povrede Člana 8 (jednoglasno).

U svom podnesku Vlada je zahtevala od Suda da konstatuje da su oni izvršili pozitivne obaveze koje su imali po osnovu Člana 8 Konvencije i da stoga nije bilo povrede te odredbe. Vlada je smatrala da njena obaveza da preduzme korake kako bi olakšala ponovno ujedinjenje podnosioca predstavke sa decom proizašla iz naredbe koju je nakon hitnog zahteva izdao Prvostepeni sud Bukurešta 14. decembra 1994. te da je završena konačnom odlukom od 28. maja 1998. kojom je Apelacioni sud u Bukureštu dao roditeljsku odgovornost D.Z. Podnosilac predstavke osporila je navode Vlade i konstatovala da nikada nije bila obaveštena o odluci od 28. maja 1998. te da nije upoznata sa njenim sadržajem. Takođe je poricala da je imenovala predstavnika da je predstavlja u postupku koji je vodio ka gore pomenutoj odluci i navela da ona nije bila stranka u postupku, da je dotična odluka donesena kršeći princip stranačkog postupka i da se ne može upotrebiti protiv nje. I na kraju, sporila je da su rumunski sudovi nadležni da donose odluku o meritumu u vezi sa pitanjem roditeljske odgovornosti i navela da po osnovu Člana 16 Haške konvencije, francuski sudovi imaju isključivu nadležnost u ovoj stvari. U vezi sa tim, navela je da je D.Z. pokrenuo tužbu u rumunskim sudovima kako bi izmenio aranžman za vršenje roditeljske odgovornosti iako je ista takva tužba već bila u toku u francuskim sudovima, takođe na njegovu inicijativu.

U svetlu tih okolnosti, Sud smatra da postupak koji je rezultovao odlukom Apelacionog suda u Bukureštu nije zadovoljio procesne zahteve predviđene Članom 8 Konvencije. Shodno tome, Sud ne može da smatra da je gore pomenuta odluka predstavljala završetak pozitivne obaveze Vlade u skladu sa Članom 8. Sud takođe navodi sa su u predmetnom slučaju izvršitelji išli u kuću D.Z. četiri puta u periodu od decembra 1994. do decembra 1995. Dok je do prvih pokušaja izvršenja došlo odmah nakon naredbe od 14. decembra 1994, odnosno 22. i 27. decembra 1994, ne može se isto tvrditi za kasnije pokušaje: do treće posete izvršitelja nije došlo sve do četiri meseca kasnije, 10. maja 1995, dok je poslednja poseta bila 4. decembra 1995. Sud navodi na nije dato zadovoljavajuće objašnjenje koje bi opravdalo navedena kašnjenja. Slično tome, Sud teško može da prepozna razloge zbog kojih je Okružni sud u Bukureštu odlučio da obustavi izvršenje naredbe u periodu od 30. juna i 1. septembra 1995. Dalje, Sud navodi da su rumunske vlasti bile potpuno neaktivne više od godinu dana, od decembra 1995. do 29. januara 1997, kada je došlo do jedinog sastanka između podnosioca predstavke i njene dece. Nikakvo objašnjenje za ovo nije ponuđeno od strane Vlade.

Što se ostalog tiče, Sud smatra da vlasti nisu preduzimale nikakve druge mere kako bi stvorili neophodne uslove za izvršenje dotične naredbe, bilo prisilne mere protiv D.Z. bilo druge mere kako bi se pripremili za povratak dece. Sud takođe navodi da propuštanje D.Z. da ode u Ministarstvo pravde 11. ili 15. maja 1995. kao što je od njega zatraženo nije proizvelo nikakve posledice po njega. Slično tome, rumunske vlasti nisu izrekle nikakve kazne protiv njega zbog odbijanja da dovede decu izvršiteljima. Uz to, nisu preuzeli nikakvu inicijativu da utvrde gde se deca nalaze. Takođe, vlasti nisu obavile ni bilo kakve pripremne kontakte između socijalnih službi, podnosioca predstavke i dece, a nisu ni zatražili pomoć psihologa ili dečjih psihijatara, sastale su se sa decom jedino u vezi sa postupkom za prenos roditeljske odgovornosti i nisu preduzele ništa osim što su pisale čisto deskriptivne izveštaje. U pripremu samog sastanka nisu bili uključeni ni socijalni radnici ni psiholozi. Razgovor je trajao svega par minuta i okončan je kada su deca, koja očigledno nisu uopšte bila pripremljena, krenula da beže a već 31. januara 1997, odmah posle neuspeha tog jedinog sastanka, rumunsko Ministarstvo pravde, kao Centralni izvršni organ, naredilo je da deca ne treba da se vrate, uz obrazloženje da deca odbijaju da idu da žive sa majkom. Od tog dana nije više bilo pokušaja da se sastanu podnosilac predstavke i deca.

Sud, na kraju, napominje, da vlasti nisu preduzele mere za obezbeđivanje povratka dece podnosiocu predstavke koje predviđa Član 7 Haške konvencije.

Imajući u obzir navedeno, i uprkos polju slobodne procene tužene Države u toj stvari, Sud zaključuje da rumunske vlasti nisu uložile dovoljne i delotvorne napore da se ostvari pravo podnosioca predstavke na povratak dece te da su time povredili njeno pravo na poštovanje porodičnog života garantovano Članom 8. Prema tome, došlo je do povrede Člana 8.