Ignaccolo-Zenide protiv Rumunije

Država na koju se presuda odnosi
Rumunija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
31679/96
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Crnogorski
Datum
25.01.2000
Članovi
8
8-1
41
Kršenje
8
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje porodičnog života
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Unutrašnje polje slobodne procene
Pozitivne obaveze
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Dana 7. maja 1980. podnosilac predstavke udala se za D.Z., državljanina Rumunije. Par je imao dvoje dece, Maud i Adèle, rođenih 1981. odnosno 1984. godine. Paer se razveo 20. decembra 1989, sklopio sporazum kako bi regulisali stvari nakon razvoda kojim se roditeljska odgovornost daje ocu, dok je podnosilac predstavke dobila pravo na viđenje i pravo da deca povremeno borave kod nje. Tokom 1990. D.Z. se sa kćerkama preselio u Sjedinjene Američke Države.

Dana 3. septembra 1990, podnosilac predstavke podnela je žalbu protiv njega zato što joj nije predao decu. Navela je da je početkom septembra D.Z. prekršio pravo na viđenje i, prethodno je ne obavestivši, ostao sa njima u Sjedinjenim Državama nakon završetka školskog raspusta. Dana 4. septembra 1990. podnosilac predstavke pokrenula je hitan postupak protiv D.Z. u tribunalu u mjestu Metz i podnela zahtev da joj se da roditeljska odgovornost i izda naredba za prebivalište u njenu korist, kao i naredba kojom se zabranjuje D.Z. da decu odvodi iz Francuske bez njene saglasnosti. Sudija za bračna pitanja tribunala u mestu Metz odbacio je njen zahtev. Ona se žalila se na naredbu Apelacionom sudu u Metzu, koji ju je stavio van snage presudom od 28. maja 1991. Apelacioni sud dao je roditeljsku odgovornost oboma roditeljima, naredio da deca treba da žive sa majkom i dao D.Z. pravo na viđenje i pravo da deca povremeno borave kod njega. D.Z. nije postupio u skladu sa presudom i nije predao decu majci.

Na zahtjev D.Z., koji je živeo u Teksasu duže od godine, Sud Oblasti Harris Države Teksas stavio je van snage presudu Apelacionog suda u Metzu presudom od 30. septembra 1991. i dodelio starateljstvo nad decom ocu. Podnosilac predstavke, koji nije bio prisutan pred sudom bilo lično bilo putem predstavnika, dobio je samo pravo na viđenje. Nakon konsultacija sa psihologom, koji je utvrdio da deca nisu imala jasno sećanje o životu sa majkom pre razvoda i koja su bile oduševljena da žive sa ocem i maćehom, sud je konstatovao da su deca srećna i dobro integrisana u Teksasu, te da su uživale posebnu zaštitu i pažnju od organa vlasti. U decembru 1991. D.Z. se preselio u Kaliforniju sa svoje dve ćerke.

U odluci od 24. februara 1992. istražni sudija tribunala u Metzu pozvao je D.Z. na suđenje po osnovu optužbi da nije predao dete licu koje je imalo pravo na starateljstvo nad njim, što je kvalifikovano kao krivično delo u skladu sa francuskim Krivičnim zakonikom. Podnosilac predstavke pridružila se postupku kao građanska stranka. Dana 18. septembra 1992, pošto je sudio D.Z. u odsustvu, tribunal u Metzu proglasio ga je krivim i osudio na godinu dana zatvora zato što nije predao decu i izdao nalog za njegovo hapšenje. Nalog nije mogao biti izvršen zato što D.Z. nije bio na francuskoj teritoriji. Neutvrđenog datuma D.Z. je uložio žalbu zbog pogrešne primene materijalnog prava Kasacionom sudu protiv presude Apelacionog suda u Metzu od 28. maja 1991. U presudi od 25. novembra 1992, Kasacioni sud je istakao da tribunali imaju isključivu nadležnost da ocenjuju težinu i delotvornost dokaza, odbacio žalbu D.Z. i izrekao novčanu kaznu u iznosu od 10.000 francuskih franaka.

Podnosilac predstavke, koja je pokrenula postupak u Sjedinjenim Državama za priznavanje i izvršenje presude od 28. maja 1991, dobila je pet presuda u periodu od 1993. do 1994. kojima sudovi Kalifornije izdaju naredbu D.Z. da joj vrati decu. U izveštaju od 17. avgusta 1993, stručnjak za dečju psihologiju registrovan kod sudova u Kaliforniji, L.S. kazala je, nakon razgovora sa devojčicama da ne žele da se vrate da žive sa majkom i da su srećne sa ocem i njegovom novom suprugom. U presudi od 1. februara 1994. Apelacioni sud u Kaliforniji doneo je odluku da Sud Oblasti Harris u Teksasu nema nadležnost da ukida presudu Apelacionog suda u Metzu od 28. maja 1991. U presudi od 29. aprila 1994, Viši sud Države Kalifornija još jednom je potvrdio presudu Apelacionog suda u Metzu u kojoj se kaže da deca treba da žive sa podnosiocem predstavke i da bi njihovo odvođenje iz Države Kalifornije bez izričite dozvole suda bilo nezakonito.

D.Z. nije poštovao presude sudova u Kaliforniji. U martu 1994. napustio je Sjedinjene Države i sa decom otišao u Rumuniju.

U julu 1994, u skladu sa Haškom konvencijom od 25. oktobra 1980. o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice dece, podnosilac predstavke podnela je zahtjev francuskom Ministarstvu pravde, centralnom izvršnom organu u Francuskoj za svrhe ovog instrumenta, za povratak njenih ćerki. U novembru 1994. centralni izvršni organ Sjedinjenih Država zatražio je od Ministarstva pravde Rumunije, centralni izvršni organ Rumunije, da vrati kćerke u skladu sa Članovima 3 i 5 Haške konvencije. U decembru 1994. Centralni izvršni organ Francuske zatražio je od Centralnog organa Rumunije da vrati decu u skladu sa članovima 3 i 5 Haške konvencije. Po osnovu Člana 2 Haške konvencije, podnosilac predstavke podnela je hitan zahtev Prvostepenom sudu u Bukureštu za izdavanje naredbe kojom se zahtijeva da D.Z. poštuje sudske odluke u kojima je izdata naredba za prebivalište u korist majke i naredba za povratak dece.

Sud je doneo odluku 14. decembra 1994. U odluci se prvo konstatuje da je Apelacioni sud u Metzu, u presudi od 28. maja 1991, naredio da deca žive sa majkom i da su sudovi u Kaliforniji naredili povratak dece. Dalje se konstatuje da je D.Z. oteo decu kršeći tako pomenute presude i da je osuđen na godinu dana zatvora zato što nije predao decu. Što se tiče merituma, sud je utvrdio da se odredbe Haške konvencije mogu primeniti na predmet pošto je Konvencija inkorporirana u rumunsko pravo zakonom kojim se predviđa pristupanje Rumunije ovom instrumentu i, naročito, pošto Član 14 ove konvencije omogućava sudu da se direktno osloni na presude stranog suda bez ikakve potrebe da postupkom registracije. U presudi koja se može izvršiti bez prethodnog obaveštenja sud je stoga naredio da deca treba da se vrate podnosiocu predstavke. Presuda se nije mogla izvršiti zato što je D.Z. sakrio decu. On je uložio žalbu na presudu od 14. decembra 1994. U odluci od 1. septembra 1995. Okružni sud u Bukureštu odbacio je žalbu D.Z. na presudu od 14. decembra 1994. D.Z. je uložio žalbu Apelacionom sudu u Bukureštu, koji je, u konačnoj presudi od 14. marta 1996. odbacio žalbu kao neosnovanu.

Od 1994. podnosilac predstavke išla je u Rumuniju osam puta u nadi da će videti svoju decu. Bilo je nekoliko pokušaja da se izvrši odluka od 14. decembra 1994, ali bez uspjeha. U pismu od 7. februara 1995. francusko Ministarstvo pravde obavestilo je podnosioca predstavke da je rumunsko Ministarstvo pravde podnelo krivičnu tužbu protiv D.Z. nadležnom tužilaštvu. U pismu od 5. maja 1995. rumunsko Ministarstvo pravde obavestilo je francusko Ministarstvo pravde da su se obraćali više puta policiji za zahtevom da pronađu decu, ali uzalud, s obzirom na to da je D.Z. ispisao decu iz škole. U pismu se takođe kaže da su rumunske vlasti podnele krivičnu tužbu protiv D.Z. za zlostavljanje maloletnih lica. I na kraju, rumunsko Ministarstvo pravde je konstatovalo da je očigledno da je D.Z. nepouzdan i izrazili uveravanja da će nastaviti da podržavaju podnosioca predstavke u njenim naporima.

Dana 10. maja 1995. grupa u čijem sastavu su bili podnosilac predstavke, njen advokat, predstavnik rumunskog Ministarstva pravde, dva izvršitelja, tri policajca i službenik francuske ambasade u Bukureštu otišli su u kuću D.Z. Grupa je pregledala kuću ali nije našla decu. Tokom razgovora u trajanju od četiri sata D.Z. je kazao da su devojčice u Rumuniji, ali je odbio da kaže bilo šta drugo. Ipak je obećao da će ih dovesti u Ministarstvo pravde 11. maja 1995. Ni D.Z. ni deca nisu ispoštovali dogovor za sastanak od 11. maja 1995.

Posle više neuspešnih pokušaja, 29. januara 1997. podnosilac predstavke sastala se sa kćerkama prvi put nakon sedam godina. Sastanak je trajao deset minuta i održao se u Bukureštu u zbornici škole koju su deca pohađala, gdje je i D.Z. radio kao nastavnik. Sastanku su prisustvovali izvršitelj, dva službenika rumunskog Ministarstva pravde, francuski generalni konzul u Bukureštu, dva službenika iz uprave policije, direktor i zamjenik direktora škole i dva nastavnika iz odjeljenja u koje su išle devojčice. Na osnovu izveštaja koji je tom prilikom sastavio izvršitelj, svrha sastanka bila je da se uvere prisutni u to da devojčice odbijaju da se vrate svojoj majci. Deca su burno reagovala na prisustvo majke, vrlo jasno izražavajući da ne žele da budu sa njom. Nastavnik jedne od devojčica je predložio da se razgovor prekine kako se devojčica ne bi traumatizovala. Kada su nastavnici odveli devojčice, podnosilac predstavke je rekla da više ne insistira na izvršenju naredbe od 14. decembra 1994. i zatražila je od direktora da je redovno obavešteva o uspehu devojčica u školi. U pismu od 31. janaura 1997. rumunsko Ministarstvo pravde, Centralni izvršni organ za Rumuniju, obavestilo je francusko Ministarstvo pravde, Centralni izvršni organ za Francusku, o svojoj odluci da izda naredbu da se deca ne vraćaju. Razlog za takvu odluku bilo je uporno odbijanje dece da opet vide majku, što je bilo očigledno na sastanku od 29. januara 1997. Ocene koje je škola po dogovoru da šalje ipak nisu redovno stizale, na šta je i majka reagovala obraćajući se Ministartvu pravde Rumunije.

Gđa. Ignaccolo-Zenide podnela je predstavku Komisiji 22. januara 1996. Tvrdila je da rumunske vlasti, suprotno članu 8 Konvencije, koji garantuje pravo na poštovanje porodičnog života, nisu preduzele mere kako bi obezbedili izvršenje sudskih odluka kojima je starateljstvo nad decom podeljeno između nje i njenog bivšeg muža i prema kojima deca treba da žive sa njom. Komisija je izrazila mišljenje da je došlo do povrede Člana 8 (jednoglasno).

U svom podnesku Vlada je zahtevala od Suda da konstatuje da su oni izvršili pozitivne obaveze koje su imali po osnovu Člana 8 Konvencije i da stoga nije bilo povrede te odredbe. Vlada je smatrala da njena obaveza da preduzme korake kako bi olakšala ponovno ujedinjenje podnosioca predstavke sa decom proizašla iz naredbe koju je nakon hitnog zahteva izdao Prvostepeni sud Bukurešta 14. decembra 1994. te da je završena konačnom odlukom od 28. maja 1998. kojom je Apelacioni sud u Bukureštu dao roditeljsku odgovornost D.Z. Podnosilac predstavke osporila je navode Vlade i konstatovala da nikada nije bila obaveštena o odluci od 28. maja 1998. te da nije upoznata sa njenim sadržajem. Takođe je poricala da je imenovala predstavnika da je predstavlja u postupku koji je vodio ka gore pomenutoj odluci i navela da ona nije bila stranka u postupku, da je dotična odluka donesena kršeći princip stranačkog postupka i da se ne može upotrebiti protiv nje. I na kraju, sporila je da su rumunski sudovi nadležni da donose odluku o meritumu u vezi sa pitanjem roditeljske odgovornosti i navela da po osnovu Člana 16 Haške konvencije, francuski sudovi imaju isključivu nadležnost u ovoj stvari. U vezi sa tim, navela je da je D.Z. pokrenuo tužbu u rumunskim sudovima kako bi izmenio aranžman za vršenje roditeljske odgovornosti iako je ista takva tužba već bila u toku u francuskim sudovima, takođe na njegovu inicijativu.

U svetlu tih okolnosti, Sud smatra da postupak koji je rezultovao odlukom Apelacionog suda u Bukureštu nije zadovoljio procesne zahteve predviđene Članom 8 Konvencije. Shodno tome, Sud ne može da smatra da je gore pomenuta odluka predstavljala završetak pozitivne obaveze Vlade u skladu sa Članom 8. Sud takođe navodi sa su u predmetnom slučaju izvršitelji išli u kuću D.Z. četiri puta u periodu od decembra 1994. do decembra 1995. Dok je do prvih pokušaja izvršenja došlo odmah nakon naredbe od 14. decembra 1994, odnosno 22. i 27. decembra 1994, ne može se isto tvrditi za kasnije pokušaje: do treće posete izvršitelja nije došlo sve do četiri meseca kasnije, 10. maja 1995, dok je poslednja poseta bila 4. decembra 1995. Sud navodi na nije dato zadovoljavajuće objašnjenje koje bi opravdalo navedena kašnjenja. Slično tome, Sud teško može da prepozna razloge zbog kojih je Okružni sud u Bukureštu odlučio da obustavi izvršenje naredbe u periodu od 30. juna i 1. septembra 1995. Dalje, Sud navodi da su rumunske vlasti bile potpuno neaktivne više od godinu dana, od decembra 1995. do 29. januara 1997, kada je došlo do jedinog sastanka između podnosioca predstavke i njene dece. Nikakvo objašnjenje za ovo nije ponuđeno od strane Vlade.

Što se ostalog tiče, Sud smatra da vlasti nisu preduzimale nikakve druge mere kako bi stvorili neophodne uslove za izvršenje dotične naredbe, bilo prisilne mere protiv D.Z. bilo druge mere kako bi se pripremili za povratak dece. Sud takođe navodi da propuštanje D.Z. da ode u Ministarstvo pravde 11. ili 15. maja 1995. kao što je od njega zatraženo nije proizvelo nikakve posledice po njega. Slično tome, rumunske vlasti nisu izrekle nikakve kazne protiv njega zbog odbijanja da dovede decu izvršiteljima. Uz to, nisu preuzeli nikakvu inicijativu da utvrde gde se deca nalaze. Takođe, vlasti nisu obavile ni bilo kakve pripremne kontakte između socijalnih službi, podnosioca predstavke i dece, a nisu ni zatražili pomoć psihologa ili dečjih psihijatara, sastale su se sa decom jedino u vezi sa postupkom za prenos roditeljske odgovornosti i nisu preduzele ništa osim što su pisale čisto deskriptivne izveštaje. U pripremu samog sastanka nisu bili uključeni ni socijalni radnici ni psiholozi. Razgovor je trajao svega par minuta i okončan je kada su deca, koja očigledno nisu uopšte bila pripremljena, krenula da beže a već 31. januara 1997, odmah posle neuspeha tog jedinog sastanka, rumunsko Ministarstvo pravde, kao Centralni izvršni organ, naredilo je da deca ne treba da se vrate, uz obrazloženje da deca odbijaju da idu da žive sa majkom. Od tog dana nije više bilo pokušaja da se sastanu podnosilac predstavke i deca.

Sud, na kraju, napominje, da vlasti nisu preduzele mere za obezbeđivanje povratka dece podnosiocu predstavke koje predviđa Član 7 Haške konvencije.

Imajući u obzir navedeno, i uprkos polju slobodne procene tužene Države u toj stvari, Sud zaključuje da rumunske vlasti nisu uložile dovoljne i delotvorne napore da se ostvari pravo podnosioca predstavke na povratak dece te da su time povredili njeno pravo na poštovanje porodičnog života garantovano Članom 8. Prema tome, došlo je do povrede Člana 8.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVO ODJELJENJE

PREDMET IGNACCOLO-ZENIDE protiv RUMUNIJE

(Predstavka br. 31679/96)

PRESUDA

STRAZBUR

25. januar 2000.

U predmetu Ignaccolo-Zenide protiv Rumunije, Evropski sud za ljudska prava (Prvo odjeljenje), zasijedajući u Vijeću u sljedećem sastavu:

Gđa. E. Palm, predsjednik,
G. J. Casadevall,
G. Gukur Jörundsson,
G. R. Türmen,
Gđa. W. Thomassen,
G. R. Maruste, sudije,
Gđa. A. Diculescu-Şova, ad hoc sudija,
i Mr M. O’Boyle, Sekretar Odjeljenja,

poslije vijećanja na zatvorenoj sjednici održanoj 14. septembra 1999. i 11. januara 2000, Izriče sljedeću presudu, koja je usvojena 11. januara 2000:

POSTUPAK

  1. Predmet je Sudu uputila vlada Rumunije (“Vlada”) 27. januara 1999. u roku od tri mjeseca koji predviđa bivši Član 32, stav 1, i Član 47 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (“Konvencija“). Predmet je formiran na osnovu predstavke (br. 31679/96) koju je protiv Rumunije podnijela Evropskoj komisiji za ljudska prava („Komisija“) po osnovu ranijeg Člana 25 francuska državljanka, gđa Rita Ignaccolo-Zenide („podnosilac predstavke“) na dan 22. januara 1996. Vladin zahtjev odnosio se na ranije Članove 44 i 48 i na izjavu kojom Rumunija priznaje obaveznu nadležnost Suda (raniji Član 46). Cilj zahtjeva bio je da se dobije odluka o tome da li činjenice predmeta ukazuju na povredu od strane tužene Države njenih obaveza po osnovu Člana 8 Konvencije.
  2. Nakon stupanja na snagu Protokola br. 11 Konvencije na dan 1. novembra 1998. i u skladu sa odredbama Člana 5, stav 4, Konvencije u vezi sa Pravilima 100, stav 1, i 24, stav 6, Poslovnika Suda, vijeće Velikog vijeća donijelo je odluku 31. marta 1999. da će predmet ispitati Vijeće formirano unutar jednog od Odjeljenja Suda.
  3. U skladu sa Pravilom 52, stav 1, Predsjednik Suda, g. L. Wildhaber, kasnije je dodijelio predmet Prvom odjeljenju. Vijeće formirano u okviru toga Odjeljenja u svom sastavu imalo je sudiju po službenoj dužnosti, g. C. Birsan, izabranog ispred Rumunije (Član 27, stav 2, Konvencije i Pravilo 26, stav 1, tačka a) i gđu. E. Palm, Predsjednika Odjeljenja (Pravilo 26, stav 1, tačka a). Ostali članovi koje je drugi pomenuti imenovao u sastav Vijeća bili su g. J. Casadevall, g. Gaukur Jörundsson, gđa. W. Thomassen i g. R. Maruste (Pravilo 26, stav 1, tačka b).
  4. Kasnije se g. Bîrsan, koji je učestvovao u radu Komisije na ispitivanju ovog predmeta, povukao iz sastava Vijeća (Pravilo 28). Vlada je shodno tome imenovala gđu. A. Diculescu-Şova da učestvuje u radu kao ad hoc sudija (Član 27, stav 2, Konvencije i Pravilo 29, stav 1).
  5. Predstavnik podnosioca predstavke predao je svoj podnesak 19. februara 1999. Pošto je odobreno produženje vremenskog roka, Zastupnik Vlade predao je svoj podnesak 5. jula.
  6. Dana 28. maja 1999, u skladu sa Pravilom 61, stav 3, Predsjednik je dopustio udruženjima AIRE Centre i Reunite da podnesu opservacije u pisanoj formi u vezi sa određenim aspektima ovog predmeta. Te opservacije primljene su 1. jula 1999.
  7. Dana 28. jula 1999. predstavnik podnosioca predstavke podnijela je dodatne opservacije 30. jula 1999. Vlada je podnijela svoje komentare na opservacije umješača, u skladu sa Pravilom 61, stav 5.
  8. U skladu sa odlukom Vijeća, održano je javno ročište u Zgradi ljudskih prava (Human Rights Building) u Strazburu 14. septembra 1999.

Pred Sudom su se pojavili:

(a) ispred Vlade
G. C.-L. POPESCU, Savjetnik, Ministarstvo pravde, Zastupnik,
G. M. SELEGEAN, Ministarstvo pravde,
G. T. CORLĂŢEAN, Ministarstvo inostranih poslova, Savjetnici;

(b) u ime podnosioca predstavke
G. J. LAGRANGE, iz advokatske komore grada Nansija, Advokat.

Sud je saslušao obraćanja g. Lagrange i g. Popescu.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Dana 7. maja 1980. podnosilac predstavke udala se za D.Z., državljanina Rumunije. Par je imao dvoje djece, Maud i Adèle, rođeni 1981. odnosno 1984. godine.
  2. U presudi 20. decembra 1989, tribunal (tribunal de grande instance) u mjestu Bar-le-Duc dao je paru razvod i potvrdio sporazum koji su sklopili kako bi regulisali stvari nakon razvoda kojim se roditeljska odgovornost daje ocu, dok je podnosilac predstavke dobila pravo na viđenje i pravo da djeca povremeno borave kod nje (staying access).
  3. Tokom 1990. D.Z. se sa ćerkama preselio u Sjedinjene Američke Države.
  4. Dana 3. septembra 1990, podnosilac predstavke podnijela je žalbu protiv njega zato što joj nije predao djecu. Navela je da je početkom septembra D.Z. prekršio pravo na viđenje i, prethodno je ne obavijestivši, ostao sa njima u Sjedinjenim Državama nakon završetka školskog raspusta sve do sredine školskog raspusta.
  5. Dana 4. septembra 1990. podnosilac predstavke pokrenula je hitan postupak protiv D.Z. u tribunalu (tribunal de grande instance) u mjestu Metz i podnijela zahtjev da joj se da roditeljska odgovornost i izda naredba za prebivalište u njenu korist, kao i naredba kojom se zabranjuje D.Z. da djecu odvodi iz Francuske bez njene saglasnosti.
  6. Sudija za bračna pitanja tribunala u mjestu Metz odbacio je njen zahtjev privremenom naredbom datiranom 11. septembra 1990.
  7. Podnosilac predstavke žalila se na naredbu Apelacionom sudu u Metzu, koji ju je stavio van snage presudom od 28. maja 1991. Apelacioni sud dao je roditeljsku odgovornost oboma roditeljima, naredio da djeca treba da žive sa majkom i dao D.Z. pravo na viđenje i pravo da djeca povremeno borave kod njega.
  8. D.Z. nije postupio u skladu sa presudom i nije predao djecu majci.
  9. Na zahtjev D.Z., koji je živio u Teksasu duže od godine, Sud Oblasti Harris Države Teksas stavio je van snage presudu Apelacionog suda u Metzu presudom od 30. septembra 1991 i dodijelio starateljstvo nad djecom ocu. Podnosilac predstavke, koji nije bio prisutan pred sudom bilo lično bilo putem predstavnika, dobio je samo pravo na viđenje. Nakon konsultacija sa psihologom, koji je utvrdio da djeca nisu imala jasno sjećanje o životu sa majkom prije razvoda i koja su bile oduševljena da žive sa ocem i maćehom, sud je konstatovao da su djeca srećna i dobro integrisana u Teksasu, te da su uživale posebnu zaštitu i pažnju od organa vlasti.
  10. U decembru 1991. D.Z. se preselio u Kaliforniju sa svoje dvije ćerke.
  11. U odluci od 24. februara 1992. istražni sudija tribunala u Metzu pozvao je D.Z. na suđenje po osnovu optužbi da nije predao dijete licu koje je imalo pravo na starateljstvo nad njim, što je kvalifikovano kao krivično djelo u skladu sa Članom 357 francuskog Krivičnog zakonika. Podnosilac predstavke pridružila se postupku kao građanska stranka.
  12. Dana 18. septembra 1992, pošto je sudio D.Z. u odsustvu, tribunal u Metzu proglasio ga je krivim i osudio na godinu dana zatvora zato što nije predao djecu i izdao nalog za njegovo hapšenje.
  13. Nalog nije mogao biti izvršen zato što D.Z. nije bio na francuskoj teritoriji.
  14. Neutvrđenog datuma D.Z. je uložio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava Kasacionom sudu protiv presude Apelacionog suda u Metzu od 28. maja 1991.
  15. U presudi od 25. novembra 1992, Kasacioni sud je istakao da tribunali imaju isključivu nadležnost da ocjenjuju težinu i djelotvornost dokaza, odbacio žalbu D.Z. i izrekao novčanu kaznu u iznosu od 10.000 francuskih franaka.
  16. Podnosilac predstavke, koja je pokrenula postupak u Sjedinjenim Državama za priznavanje i izvršenje presude od 28. maja 1991, dobila je pet presuda u periodu od 1993. do 1994. kojima sudovi Kalifornije izdaju naredbu D.Z. da joj vrati djecu. Tako je 10. avgusta 1993. na primjer, Viši sud Države Kalifornija dao ovlašćenje za izvršenje presude Apelacionog suda u Metzu i naredio D.Z. da vrati djecu majci.
  17. U izvještaju od 17. avgusta 1993, stručnjak za dječju psihologiju registrovan kod sudova u Kaliforniji, L.S. kazala je, nakon razgovora sa djevojčicama da ne žele da se vrate da žive sa majkom i da su srećne sa ocem i njegovom novom suprugom. Dok Maud nije pokazivala neka posebna osjećanja prema majci, Adèle je rekla L.S. da je njena majka “ružna i zla” i da ih ne voli već samo želi da se njima hvališe i da im kupuje igračke.
  18. U presudi od 1. februara 1994. Apelacioni sud u Kaliforniji donio je odluku da Sud Oblasti Harris u Teksasu nema nadležnost da ukida presudu Apelacionog suda u Metzu od 28. maja 1991. U presudi od 29. aprila 1994, Viši sud Države Kalifornija još jednom je potvrdio presudu Apelacionog suda u Metzu u kojoj se kaže da djeca treba da žive sa podnosiocem predstavke i da bi njihovo odvođenje iz Države Kalifornije bez izričite dozvole suda bilo nezakonito.
  19. D.Z. nije poštovao presude sudova u Kaliforniji. U martu 1994. napustio je Sjedinjene Države i sa djecom otišao u Rumuniju.
  20. U julu 1994, u skladu sa Haškom konvencijom od 25. oktobra 1980. o građansko-pravnim aspektima međunarodne otmice djece (“Haška konvencija”), podnosilac predstavke podnijela je zahtjev francuskom Ministarstvu pravde – centralnom izvršnom organu u Francuskoj za svrhe ovog instrumenta – za povratak njenih ćerki.
  21. U novembru 1994. centralni izvršni organ Sjedinjenih Država zatražio je od Ministarstva pravde Rumunije (centralni izvršni organ Rumunije) da vrati ćerke u skladu sa Članovima 3 i 5 Haške konvencije.
  22. U decembru 1994. Centralni izvršni organ Francuske zatražio je od Centralnog organa Rumunije da vrati djecu u skladu sa članovima 3 i 5 Haške konvencije.
  23. Po osnovu Člana 2 Haške konvencije, podnosilac predstavke podnijela je hitan zahtjev Prvostepenom sudu u Bukureštu za izdavanje naredbe kojom se zahtijeva da D.Z. poštuje sudske odluke u kojima je izdata naredba za prebivalište u korist majke i naredba za povratak djece.
  24. Sud je donio odluku 14. decembra 1994. U odluci se prvo konstatuje da je Apelacioni sud u Metzu, u presudi od 28. maja 1991, naredio da djeca žive sa majkom i da su sudovi u Kaliforniji naredili povratak djece. Dalje se konstatuje da je D.Z. oteo djecu kršeći tako pomenute presude i da je osuđen na godinu dana zatvora zato što nije predao djecu. Sud je smatrao da zahtjev podnosioca predstavke ispunjava uslove za status hitnosti zato što bi eventualno odlaganje moglo imati nepopravljive posljedice po njeno pravo. Uz to, mjera koja se traži bila je mjera predostrožnosti, kojom se nije prejudicirao meritum predmeta. Njen je cilj bio da zaštiti pravo podnosioca predstavke, koje bi moglo biti ugroženo svakim odlaganjem. I na kraju, prima facie predmet, koji je predstavljao zahtjev za dopuštanje hitnog postupka, jasno je potkrijepljen. Što se tiče merituma, sud je utvrdio da se odredbe Haške konvencije mogu primijeniti na predmet pošto je Konvencija inkorporirana u rumunsko pravo Zakonom br. 100/1992 kojim se predviđa pristupanje Rumunije ovom instrumentu i, naročito, pošto Član 14 ove konvencije omogućava sudu da se direktno osloni na presude stranog suda bez ikakve potrebe da postupkom registracije. U presudi koja se može izvršiti bez prethodnog obavještenja sud je stoga naredio da djeca treba da se vrate podnosiocu predstavke.
  25. Presuda se nije mogla izvršiti zato što je D.Z. sakrio djecu.
  26. Neutvrđenog datuma u decembru 1994. D.Z. je uzeo djecu iz škole i odveo ih na nepoznatu lokaciju.
  27. D.Z. je uložio žalbu na presudu od 14. decembra 1994. Dana 9. juna 1995. Okružni sud u Bukureštu odložio je predmet za 30. jun 1995. i naredio da se saslušaju djeca.
  28. Dana 30. juna 1995, u odsustvu predstavnika Ministarstva pravde, koji je bio umješač, i Okružnog savjeta druge oblasti Bukurešta, koji je bio zadužen za praćenje i obezbjeđivanje poštovanja obaveza razvedenih roditelja, sud je odložio predmet. Takođe je usvojio zahtjev D.Z. za obustavu izvršenja presude dok se ne riješi po žalbi. Za drugu pomenutu odluku nisu navedeni razlozi.
  29. Dana 23. avgusta 1995. Ministarstvo pravde zatražilo je od Skupštine grada Bukurešta da sprovede istragu u domu D.Z.
  30. Neutvrđenog datuma gradonačelnik Bukurešta obavijestio je Ministarstvo pravde da je sprovedena istraga od strane Okružnog savjeta druge oblasti Bukurešta u septembru 1995. Gradonačelnik te oblasti dostavio je nalaze istrage, koje je lično potpisao, službeniku gradske uprave i inspektoru. U nalazima se konstatuje kao što slijedi:

"Djeca Maud i Adèle ... žive sa ocem i njegovom suprugom u kući od osam soba, gdje djevojčice imaju svaka svoju sobu.

Otac se o njima veoma dobro brine, kako u fizičkom tako i u duhovnom smislu, i pruža im najbolje uslove za odrastanje.

Očigledno je, na osnovu razgovora koji su sa njima vođeni na rumunskom jeziku – da vladaju jezikom – da su inteligentne, društvene, opuštene i da vode normalan život, da čitaju, pišu i vrijedno uče u školi.

Atmosfera sloge, prijateljstva i vezanosti prisutna je među djevojčicama, njihovim ocem i njegovom suprugom.

Djevojčice ne žele da odu u Francusku i tamo žive sa majkom, koje se sjećaju kao hladne i rezervisane osobe. Kažu da im je otac uvijek bio pun razumijevanja, topline i ljubavi.

Jako im se dopada Rumunija i Rumuni, među kojima su stekle veliki broj prijatelja. Tokom raspusta išle su na selo i tamo su se osjećale izvanredno.

Kada su ih pitali da kažu da li žele da vide svoju majku ili odu da žive sa njom, one su kategorično odgovorile “ne” i insistirale da svaka odluka koja se njih tiče treba da uzme u obzir njihove želje.

U zaključku, smatramo da u Rumuniji djeca Maud i Adèle imaju najbolje uslove za odrastanje.”

  1. U odluci od 1. septembra 1995. Okružni sud u Bukureštu odbacio je žalbu D.Z. na presudu od 14. decembra 1994. 
  2. D.Z. je uložio žalbu Apelacionom sudu u Bukureštu, koji je, u konačnoj presudi od 14. marta 1996. odbacio žalbu kao neosnovanu.

A.  Prigovor izvršenju

  1. Neutvrđenog datuma D.Z. je uložio prigovor na izvršenje (objection to the execution) presude od 14. decembra 1994. Pošto su uzete izjave od djece, koja su ponovila svoju želju da žive sa ocem, Prvostepeni sud u Bukureštu odbacio je njihov prigovor 7. aprila 1995.
  2. U žalbi koju je D.Z. podnio na tu odluku, Okružni sud u Bukureštu potvrdio je odluku 9. februara 1996.

B.  Zahtjev  Prvostepenom  sudu u Bukureštu za prenos roditeljske odgovornosti

  1. Dana 27. oktobra 1995. D.Z. predao je zahtjev Prvostepenom sudu u Bukureštu za dobijanje isključive roditeljske odgovornosti. U zahtjevu je naveo da živi u Bukureštu u prostranoj kući sa osam soba koja pruža djeci izuzetne uslove. Djeca nisu željala da idu da žive sa majkom, koja pripada jednoj sekti. Sud, kojeg je D.Z. obavijestio da je adresa za dostavu podnosiocu predstavke adresa Ştefana Constantina, naložio je da se datum za ročište dostavi samo njemu. Jasno je iz dokumenata koje Sud ima na raspolaganju da, kako u toj fazi postupka tako i kasnije, podnosilac predstavke nije bila obaviještena da je pozvana da se pojavi pred Prvostepenim sudom u Bukureštu.
  2. Dana 26. januara 1996, na zahtjev Prvostepenog suda u Bukureštu, Okružni savjet drugog okruga Bukurešta sproveo je istragu. Nakon te istrage, gradonačelnik Bukurešta obavijestio je sud da su dvije djevojčice dobro razvijene, kako fizički tako i psihički, da žive normalnim životom, da imaju prijatelje u školi i komšiluku i da su jako vezane za svog oca i njegovu suprugu, pri čemu su njih oboje jako dobro brinuli o njima i sa kojima su željele da žive.
  3. Poslije dva održana ročišta u odsustvu podnosioca predstavke 8. i 29. januara 1996. i razgovora sa djecom bez prisustva javnosti 16. januara 1996, sud je izrekao presudu na dan 5. februara 1996, takođe u odsustvu podnosioca predstavke. Naglašavajući da su interesi djece od primarnog značaja i zasnivajući svoju presudu na dokumentima koja su sastavili nastavnici djevojčica u kojima potvrđuju njihov dobar uspjeh u školi, na osnovu pisma Ministarstva vjerskih poslova kojim se potvrđuje da sekta kojoj pripada podnosilac predstavke nije priznata u Rumuniji, kao i na osnovu istrage koju je sproveo Okružni savjet u Bukureštu, sud je prihvatio zahtjev D.Z., smatrajući da on pruža najbolje uslove za život i vaspitanje djece, koje je, uz to, podizao sam otkako se razveo.
  4. Dana 16. oktobra 1996, Okružni sud u Bukureštu ukinuo je presudu po žalbi zbog nepravilnosti u dostavi obavještenja podnosiocu predstavke i vratio predmet Prvostepenom sudu. Sud je konstatovao da podnosilac predstavke živi u Francuskoj, da je dala posebno punomoćje Ştefanu Constantinu kako bi je predstavljao u drugom nizu pravnih postupaka i da je, shodno tome, u nedostatku posebnog punomoćja u predmetu pred sudom, sudski poziv trebalo da bude dostavljen na njenu stalnu adresu u Francuskoj.
  5. D.Z. je osporio tu odluku pozivajući se na to da je podnosilac predstavke dala Ştefanu Constantinu opšte punomoćje da nastupa u njeno ime i da je shodno tome dostava sudskih dokumenata na njegovu adresu bila validna.
  6. U presudi od 9. aprila 1997, koja je izrečena u odsustvu kako  podnosioca predstavke tako i njenog predstavnika, Apelacioni sud u Bukurešu usvojio je žalbu uz obrazloženje da je podnosilac predstavke dala Ştefanu Constantinu opšte punomoćje da postupa u njeno ime. Sud je ukinuo odluku od 16. oktobra 1996. i vratio predmet Okružnog sudu na ponovno razmatranje žalbe.
  7. Ročište u ovom predmetu zakazano je u Okružnom sudu 23. januara 1998. Na osnovu zapisnika sa ročišta koji je sastavljen tog dana, na ročištu su bili prisutni D.Z., njegov advokat i pomoćnik Florea Constantin, advokata koji je, po navodima suda, trebalo da nastupa u ime podnosioca predstavke. Sud ne može da utvrdi na osnovu dokumenata koje je primio koje od ta dva lica, Florea ili Ştefan Constantin, je Okružni sud smatrao za lice koje je podnosilac predstavke imenovala. Pomoćnik je istakao da je Florea Constantin bio odsutan i da je tražio odlaganje ročišta. Taj zahtjev je odbijen pošto je sud saslušao mišljenje advokata D.Z. Sud je donio svoju odluku 30. januara 1998, u odsustvu podnosioca predstavke i njenog predstavnika. Ne pominjući pitanje predstavljanja podnosioca predstavke pred sudom, sud je odbacio žalbu i potvrdio presudu od 5. februara 1996, konstatujući pri tom da djeca žele da ostanu sa ocem, koji im je pružao najbolje uslove za život.
  8. Čini se da je žalba na odluku od 30. januara 1998. podnesena u ime podnosioca predstavke. Nije moguće utvrditi na osnovu dokumenata podnesenih Sudu da li je podnosilac predstavke lično uložila žalbu. Bez obzira na to kako je žalba podnesena, Apelacioni sud u Bukureštu žalbu je odbacio kao neosnovanu 28. maja 1998. Kao što se vidi iz te odluke, koju Vlada nije zavela u Pisarnici sve do 13. septembra 1999, samo je D.Z. bio prisutan na ročištu održanom 28. maja 1998.

C.  Zahtjev tribunalu u Metzu za prenos roditeljske odgovornosti

  1. U svom zahtjevu od 5. januara 1995. D.Z. uputio je sudiji za porodično pravo u tribunalu u Metzu zahtjev za izdavanje naredbe o prenosu prebivališta djece na njegovu adresu, kao i za isključivo vršenje roditeljske odgovornosti.
  2. Nakon velikog broja odlaganja ovaj tribunal izrekao je presudu 22. februara 1996. Prvo je konstatovao da nije potrebno uzimati u obzir presudu Prvostepenog suda u Bukureštu od 5. februara 1996. zato što taj sud nije imao nadležnost da rješava o meritumu starateljstva nad djecom, pošto rumunski sudovi mogu da rješavaju samo o zahtjevu za povraćajem djece u skladu sa Haškom konvencijom. Tribunal je zatim odbio da uzme izjave od djece. Takvu odluku je donio zato što im od 1991. D.Z. nije omogućio da vide svoju majku i zato što ih je podizao tako da osjećaju mržnju prema njoj. U pismima od 1. i 3. avgusta 1994, u kojima govore o svojoj majci, djevojčice su koristile izraze kao što su “idiot” i “moja bivša majka”, kao i da se nadaju da će se “njen stan ili kuća zapaliti”, što su izrazi za koje je tribunal smatrao da su naročito šokantni s obzirom na to da dolaze od djece uzrasta 10 i 14 godina. Tribunal je zaključio da su im netolerancija, nepopustiljivost i mržnja u kojoj su živjele oduzela moć rasuđivanja.
  3. Zahtjev za prenos prebivališta tribunal je odbacio sljedećim riječima:

“Sudija za porodično pravo mora da odluči u interesu djece kada utvrđuje njihovo prebivalište.

Apelacioni sud u Metzu riješio je u svojoj presudi od 28. maja 1991. da je u najboljem interesu djece da žive sa svojom majkom, u Francuskoj, u svom rodnom mjestu Lorraine, pošto su se oba roditelja opredijelila za francusko državljanstvo.

Od toga dana majka nije imala više konakta sa svojom djecom zbog postupaka oca.

Gđa. Ignaccolo je podnijela Sudu različite zapisnike postupaka sačinjenih u Rumuniji prilikom pokušaja da se izdejstvuje izvršenje odluke o povraćaju djece, pisma rumunskog Ministarstva pravde Kancelariji za međunarodnu uzajamnu pravnu pomoć, iz kojih proizilazi da g. Zenide krije djecu, da je nabavio psa kojeg je dresirao da napadne svakoga ko se približi djeci, kao i da je ispisao djecu iz škole u decembru 1994. kako bi izbjegao da se sazna gdje se one nalaze.

Smatrao je da je njegovo ponašanje opravdano zato što gđa Ignaccolo pripada sekti i zato što se nije brinula o djeci dok su živjeli zajedno. On, međutim, nije uopšte potkrijepio svoje pritužbe već je samo iznosio navode i pribavljao izjave od ljudi koji žive u Sjedinjenim Državama ili Rumuniji koji nisu lično poznavali majku njegove djece.

Vaspitne sposobnosti oca koji potpuno poriče sliku majke, koji podiže djecu učeći ih da mrze majku i koji im čak i ne dozvoljava da formiraju sopstveno mišljenje tako što će im pružiti priliku da se sretnu sa njom i koji se nije ustručavao, kako bi izbjegao izvršenje sudske odluke, da potpuno izmjesti djecu iz okruženja po drugi put i nastani se u zemlji čiji jezik ne govore ozbiljno se dovode u pitanje.

Interesi djece u takvoj situaciji ne mogu se definisati pošto se prvo uzima u obzir pritisak i uslovljavanje kojima su bile izložene sa ocem i, drugo, činjenica da su pet godina bile odvojene od majke, koju više i ne poznaju.

Želja djece da ostanu da žive sa ocem, što su izrazile kako u pismima tako i tokom ispitivanja u rumunskom sudu, ne može sama po sebi da utvrdi interese djece pošto, da može, to bi bilo isto kao kada bi djeci od 10 i 14 godina dali odgovornost da odluče gdje treba da žive.

G. Zenide ne može izdejstvovati ratifikaciju činjeničnog stanja koje je nastalo primjenom sile time što će se oslanjati samo na protok vremena.  U takvoj situaciji, njegov zahtjev se jednostavno mora odbaciti ...”

D.  Pokušaji da se izvrši odluka od 14. decembra 1994.

  1. Od 1994. podnosilac predstavke išla je u Rumuniju osam puta u nadi da će vidjeti svoju djecu.
  2. Bilo je nekoliko pokušaja da se izvrši odluka od 14. decembra 1994, ali bez uspjeha.
  3. Dana 22. decembra 1994. izvršitelj je otišao u kuću D.Z. u društvu podnosioca predstavke, njenog advokata, bravara i dva policijska službenika. U kući su bili samo supruga D.Z., O.Z., i pas čuvar. O.Z., francuska državljanka, kazala je da će dozvoliti izvršitelju da pregleda kuću jedino u prisustvu predstavnika ambasade Francuske. Podnosilac predstavke i njen advokat stoga su otišli u fransusku ambasadu, gdje su francuski konzul, T., i prevodilac pristali da odu sa njima u dom D.Z.
  4. Tokom odustva podnosioca predstavke, ali dok su policajci i izvršitelj bili i dalje na licu mjesta, D.Z, i njegov ujak, S.G., ušli su u kuću. Kada se podnosilac predstavke vratila, u društvu T. i prevodioca, O.Z. je dozvolila prisutnima, s izuzetkom podnosioca predstavke, da izvrši pretres kuće. Pošto je pas bio opasan, pretres je obavljen na brzinu i djevojčice nisu pronađene u kući. D.Z. se nije pojavljivao tokom pretresa.
  5. Dana 23. decembra 1994. podnosilac predstavke pisala je rumunskom ministru pravde da se žali na tok događaja od 22. decembra. Zahtijevala je da ministar podnese krivičnu tužbu protiv O.Z. za nepoštovanje sudske odluke. Navodeći da nema vijesti o ćerkama, takođe je zatražila da pokrene krivični postupak protiv D.Z., O.Z. i S.G. za zlostavljanje maloljetnih lica, lažno držanje u zatvoru i, eventualno, ubistvo.
  6. Dana 27. decembra 1994. izvršitelj, podnosilac predstavke, njen advokat i dva policajca opet su otišli u kuću D.Z. Pošto nisu nikoga tamo zatekli, razgovarali su sa komšijom, koji im je rekao da je D.Z. otišao iz kuće sa djecom 22. decembra 1994. Zatim su otišli u kuću G.A., ujaka D.Z., sa kojim su D.Z. i djeca povremeno živjeli. Tamo su zatekli G.A. i istog psa čuvara. G.A. im je rekao da nije vidio ni D.Z. ni djecu od 20. decembra 1994. Što se tiče psa, rekao je izvršitelju da ga je D.Z. kupio da čuva njegove ćerke.
  7. U pismu od 7. februara 1995. francusko Ministarstvo pravde obavijestilo je podnosioca predstavke da je rumunsko Ministarstvo pravde podnijelo krivičnu tužbu protiv D.Z. nadležnom tužilaštvu.
  8. U pismu od 5. maja 1995. rumunsko Ministarstvo pravde obavijestilo je francusko Ministarstvo pravde da su se obraćali više puta policiji za zahtjevom da pronađu djecu, ali uzalud, s obzirom na to da je D.Z. ispisao djecu iz škole. U pismu se takođe kaže da su rumunske vlasti podnijele krivičnu tužbu protiv D.Z. za zlostavljanje maloljetnih lica. I na kraju, rumunsko Ministarstvo pravde je konstatovalo da je očigledno da je D.Z. nepouzdan i izrazili uvjeravanja da će nastaviti da podržavaju podnosioca predstavke u njenim naporima.
  9. Dana 10. maja 1995. grupa u čijem sastavu su bili podnosilac predstavke, njen advokat, predstavnik rumunskog Ministarstva pravde, dva izvršitelja, tri policajca i službenik francuske ambasade u Bukureštu otišli su u kuću D.Z. Grupa je pregledala kuću ali nije našla djecu. Tokom razgovora u trajanju od četiri sata D.Z. je kazao da su djevojčice u Rumuniji, ali je odbio da kaže bilo šta drugo. Ipak je obećao da će ih dovesti u Ministarstvo pravde 11. maja 1995.
  10. Izvještaj koji je sastavila francuska ambasada u Bukureštu o posjeti 10. maja 1995. navodi se sljedeće:

 “Suprotno najavama gđe. F. [iz rumunskog Ministarstva pravde] prije ovog pretresa, D.Z. nije hapsila policija zbog toga što nije vratio djecu. Tokom intervencije državno tužilaštvo, s kojim je gđa. F. bila u kontaktu telefonom, ponovo je razmotrilo svoj stav i odbilo da naredi da se D.Z. dovede u tužilaštvo. Do ove promjene stava vjerovatno je došlo na intervenciju g. G., veoma uticajnog advokata, pošto ga je o tome obavijestio D.Z. ...”

  1. Ni D.Z. ni djeca nisu ispoštovali dogovor za sastanak od 11. maja 1995. 
  2. Kao posljedica toga, D.Z. je dobio zvanični zahtjev da se javi Ministarstvu pravde sa djecom 15. maja 1995, kako bi djeca bila ispitana u prisustvu majke. 15. maja 1995. u Ministarstvo je došao samo g. G, advokat D.Z, i ponovio da njegov klijent odbija da dovede djecu.
  3. Dana 4. decembra 1995. učinjen je ponovni pokušaj da se izvrši presuda. Podnosilac predstavke, njen advokat i izvršitelj otišli su u kuću D.Z. Dva policajca iz šestog okruga su već bili tamo i dozvolili su ulazak samo izvršitelju i advokatu podnosioca predstavke, dok su zahtijevali da podnosilac predstavke ostane napolje. Po riječima D.Z. i policajaca, djeca nisu bila u kući. Međutim, izvršitelju nije bilo dozvoljeno da lično provjeri ove navode. Uskoro je stigao policijski inspektor koga nisu poznavala ni dva policajca ni izvršitelj i zamolio D.Z. da dovede djecu kod njega narednog dana. D.Z. je konačno prihvatio predlog advokata podnosioca predstavke da dovede djecu u 10.30 ujutro sljedećeg dana u kancelariju izvršitelja u Prvostepenom sudu u Bukureštu.
  4. Dana 5. decembra 1995, izvršitelj, podnosilac predstavke i njen advokat uzalud su čekali D.Z. Tom prilikom sačinjen je izvještaj.
  5. U pismu od 10. maja 1996. francuski ministar pravde obavijestio je svog rumunskog kolegu o strahovanjima podnosioca predstavke da rumunska policija ne reaguje na ponašanje D.Z. Stoga ga je zamolio da intervenište rumunskom policijom kako bi obezbijedio da su preduzeli sve što su mogli kako bi obezbijedili povratak djece majci.
  6. Dana 29. januara 1997. podnosilac predstavke sastala se sa ćerkama prvi put nakon sedam godina. Sastanak je trajao deset minuta i održao se u Bukureštu u zbornici škole koju su djeca pohađala, gdje je i D.Z. radio kao nastavnik.
  7. Sastanku su prisustvovali izvršitelj, dva službenika rumunskog Ministarstva pravde, francuski generalni konzul u Bukureštu, dva službenika iz uprave policije, direktor i zamjenik direktora škole i dva nastavnika iz odjeljenja u koje su išle djevojčice. Na osnovu izvještaja koji je tom prilikom sastavio izvršitelj, svrha sastanka bila je da se ubijede prisutni u to da djevojčice odbijaju da se vrate svojoj majci.
  8. Kada je vidjela podnosioca predstavke, Maud je pokušala da pobjegne i prijetila je da će se baciti kroz prozor ukoliko je prisile da kontaktira sa majkom. Nakon toga, bez prisustva podnosioca predstavke, došlo je do razgovora u kojem je Maud rekla da im je majka lagala i da im je nanijela mnogo štete. Ponavljala je da želi da ostane sa ocem i da nikada više ne želi da vidi majku.
  9. Što se tiče Adèle, ona je počela da plače i uzvikivala je podnosiocu predstavke da ide, govorila da ne želi nikada više da je vidi. Njen nastavnik je predložio da se razgovor prekine kako se djevojčica ne bi traumatizovala. Kada su nastavnici odveli djevojčice, podnosilac predstavke je rekla da više ne insistira na izvršenju naredbe od 14. decembra 1994. i zatražila je od direktora da je redovno obavješteva o uspjehu djevojčica u školi.
  10. U pismu od 31. janaura 1997. rumunsko Ministarstvo pravde, Centralni izvršni organ za Rumuniju, obavijestilo je francusko Ministarstvo pravde, Centralni izvršni organ za Francusku, o svojoj odluci da izda naredbu da se djeca ne vraćaju. Razlog za takvu odluku bilo je uporno odbijanje djece da opet vide majku, što je bilo očigledno na sastanku od 29. januara 1997.
  11. U pismu od 17. juna 1997. rumunsko Ministarstvo pravde poslalo je podnosiocu predstavke prosječne ocjene koje su ostvarile tokom školske 1996/97.
  12. U pismu od 7. jula 1997. rumunskom Ministarstvu pravde podnosilac predstavke se žalila da direktor škole nije ispoštovao obećanje da će je redovno obavještavati o rezultatima djevojčica u školi i izrazila svoje razočaranje šturošću informacija koje je dobila 17. juna 1997.  Rekla je da ne može da prihvati takvu “farsu”.

II RELEVANTO DOMAĆE ZAKONODAVSTVO I PRAKSA

A.  Ustav

  1. Relevantne odredbe ustava iz 1991. predviđaju:

Član 11(2)

“Međunarodni sporazumi koje je u zakonskoj proceduri ratifikovao Parlament predstavljaju sastavni dio domaćeg pravnog poretka.”

Član 20

“(1)  Ustavne odredbe o građanskim pravima i slobodama tumače se i primjenjuju u skladu sa Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima i sa ugovorima i međunarodnim sporazumima koje je Rumunija potpisala.

 (2)  U slučaju sukoba između ugovora i međunarodnih sporazuma o osnovnim ljudskim pravima koje je Rumunija potpisala i domaćih zakona, međunarodni instrumenti imaju prvenstvo.”

B.   Haška konvencija od 25. oktobra 1980. o građansko-pravnim aspektima međunarodne otmice djece

  1. Relevante odredbe Haške konvencije glase kao što slijedi:

Član 7

“Centralni izvršni organi će međusobno sarađivati i unapređivati saradnju među nadležnim organima u zemljama ugovornicama kako bi se obezbijedilo što hitnije vraćanje djeteta i postigli ostali ciljevi ove Konvencije.

Prije svega, centralni izvršni organi će, neposredno ili preko posrednika, preduzeti sve potrebne mjere:

(a)    za otkrivanje mjesta gdje se nalazi dijete koje je nezakonito odvedeno ili zadržano;

(b)    za sprečavanje daljih eventualnih opasnosti po dijete ili pristrasnosti u odnosu na jednu od zainteresovanih strana preduzimanjem ili iniciranjem preduzimanja privremenih mjera;

(c)     za obezbjeđenje dobrovoljnog povratka djeteta ili postizanje sporazumnog rješavanja tog pitanja;

(d)    za razmjenu, gdje je to potrebno, informacija u vezi sa socijalnim porijeklom djeteta;

(e)    za pružanje opštih informacija o važećem pravu odnosne države u vezi sa primjenom ove konvencije;

(f)     za pokretanje ili olakšavanje pokretanja sudskog ili upravnog postupka radi obezbjeđivanja povratka djeteta i gdje je to moguće za sklapanje odgovarajućih sporazuma u organizovanju ili obezbjeđivanju efikasnog ostvarivanja prava na viđenje;

(g)    za obezbjeđivanje ili olakšavanja obezbjeđivanja, gdje okolnosti to zahtijevaju, pravne pomoći i savjeta, uključujući i učešće branilaca i pravnih savjetnika;

(h)    za sklapanje upravnih sporazuma koji su potrebni i adekvatni za obezbjeđivanje bezbjednog povratka djeteta;

(i)      za obezbjeđivanje uzajamne razmjene informacija koje se odnose na primjenu ove konvencije i, ako je moguće, eliminisanje svih prepreka u njenoj primjeni.”

Član 11

“Sudski ili upravni organi država ugovornica dužni su da hitno sprovedu postupak za povratak djeteta.

Ako odgovarajući sudski ili upravni organi ne donesu odluku u roku od šest nedjelja od dana pokretanja postupka, podnosilac molbe ili centralni izvršni organ države kojoj je upućen zahtjev, ima pravo da traži obrazloženje zbog odlaganja. Ako odgovor dobije centralni izvršni organ države kojoj je upućen zahtjev, taj izvršni organ će dostaviti odgovor centralnom izvršnom organu države koja upućuje zahtjev ili podnosiocu molbe, zavisno od slučaja. ...”

C.  Porodični zakonik

  1. Član 108 Porodičnog zakonika predviđa:

“Nadzorni organ [supervisory authority] dužan je da stalno i djelotvorno vrši nadzor nad načinom na koji roditelji vrše svoje obaveze koje se tiču ličnosti i imovine djeteta.

Predstavnici nadzornog organa dužni su da posjećuju djecu kod kuće kako bi se na svaki mogući način informisali o načinu na koji se osobe odgovorne za njih brinu o njima, o njihovom zdravlju i fizičkom razvoju, njihovom obrazovanju ...; ukoliko je potrebno, dužni su da daju neophodna uputstva.”

D.  Krivični zakonik

  1. Član 307 Krivičnog zakonika predviđa:

“Kazna od mjesec do tri mjeseca zatvora ili novčana kazna biće izrečena za krivično djelo jednom od roditelja maloljetnog djeteta za zadržavanje djeteta bez dozvole drugog roditelja ... koji zakonski ima odgovornost za dijete.

Ista kazna izriče se licu kojem je roditeljska odgovornost data po osnovu sudske odluke koje u više navrata sprečava jednog od roditelja da ima direktan kontakt sa maloljetnim djetetom pod uslovima sa kojima su se dvije strane dogovorile ili koje je odgovarajući organ utvrdio.

Krivični postupak može se pokrenuti  samo ukoliko je krivičnu tužbu prvo podnijela oštećena strana.

Nema krivične odgovornosti ukoliko je došlo do pomirenja između dviju strana.”

E.  Zakonik o krivičnom postupku

  1. Relevantne odredbe Zakonika o krivičnom postupku glase kao što slijedi:

Član 279

“Što se tiče krivičnih djela za koja se po zakonu zahtijeva podnošenje krivične tužbe, postupak se može pokrenuti tek pošto je krivičnu tužbu podnijela oštećena strana.

Tužba se podnosi:

...

(b)  organu zaduženom za krivičnu istragu ili javnom tužiocu, za djela osim djela iz tačke (a).

...”

Član 284

“Kada zakon nalaže da se prvo podnese krivična tužba, tužba mora biti podnesena u roku od dva mjeseca od dana kada je oštećeni ustanovio identitet lica koje je izvršilo krivično djelo...”

Član  285

“U slučaju kada je preliminarna krivična tužba nepravilno podnesena javnom tužilaštvu ili sudu, biće proslijeđena odgovarajućem organu. U tom slučaju, tužba se smatra validnom ukoliko je podnesena pogrešnom organu u predviđenom vremenskom roku.”

F.  Zakonik o krivičnom postupku

  1. Relevantne odredbe Zakonika o krivičnom postupku glase kao što slijedi:

Član 67

“Strane u postupku mogu da ostvaruju svoja procesna prava lično ili putem predstavnika.

Predstavnik sa opštim punomoćjem može da predstavlja lice u čije ime nastupa pred sudom ukoliko mu je izričito dato pravo da tako nastupa.

Ukoliko lice koje ima punomoće nije privremeno ili stalno nastanjeno u Rumuniji..., smatra se da je to lice dalo punomoćje i za predstavljanje pred sudovima.”

Član  87

“...

8. Ukoliko drugačije nije predviđeno međunarodnim sporazumom, međunarodnom konvencijom ili posebnim zakonom, lica koja se nalaze u inostranstvu i čija kućna adresa u inostranstvu je poznata dobija pozive na sud preporučenom poštom...

U svim slučajevima u kojima lica koja žive u inostranstvu imaju poznatog predstavnika u Rumuniji, poziva se drugo pomenuto lice..”

Član 107

“Kada god predsjedavajući sudija utvrdi da odustna stranka nije zakonito pozvana, mora odložiti predmet; u suprotnom, postupak je nevažeći.”

G.  Zakon o pravosuđu (izmjene i dopune) (zakon br. 142 od 24. jula 1997.)

  1. Relevantne odredbe Zakona br. 142 od 24. jula 1997. o izmjenama i dopunama Zakona o pravosuđu (Zakon br. 92/1992) glase kao što slijedi:

Član 30

“Interese Države zastupa Državni pravobranilac koji je ustanovljen u odjeljenjima svakog suda, pod nadležnosti Ministra pravde.

Rad Državnog pravobranioca organizuje se u skladu sa principima vladavine prava, nepristrasnosti i hijerarhije u nadzoru.

...”

Ćlan 31(i) “Kancelarija Državnog pravobranioca ima sljedeće dužnosti:

...

– da štiti prava i interese maloljetnih lica i lica koja nisu pravno sposobna.”

Član 38

“Ministar pravde vrši nadzor rada svih Državnih pravobranilaca preko Inspektora državnih pravobranilaca pri Vrhovnom sudu i apelacionim sudovima i preko drugih delegiranih Državnih pravobranilaca.

Kada smatra da je neophodno, Ministar pravde, na svoj predlog ili na predlog Nacionalnog pravosudnog savjeta, vrši nadzor preko generalnih inspektora ili privremeno dodijeljenog Državnog pravobranioca...

...

Ministar pravde može da zatraži od Glavnog državnog pravobranioca u Vrhovnom sudu informacije o radu kancelarija Državnih pravobranilaca i može da daje savjete u vezi sa mjerama koje treba preduzeti u borbi protiv kriminala.

Ministar pravde ima ovlašćenja da Državnom advokatu da pisana uputstva, direktno ili preko Glavnog državnog pravobranioca, da pokrene, u skladu sa zakonom, krivični postupak za djela za čije je vršenje saznao; takođe može da naloži podnošenje tužbi i pokretanje postupaka neophodnih radi zaštite javnog interesa...”

H.  Praksa u vezi sa dostavom sudskih poziva

  1. U svojoj odluci br. 87 izrečenoj 1993. Vrhovni sud opet je potvrdio svoju ustanovljenu sudsku praksu o načinu uručivanja sudskih poziva licima koja su stalno nastanjena u inostranstvu, a koja zahtijeva da se dostava izvrši na inostranu kućnu adresu ali i na kućnu adresu predstavnika u Rumuniji. Pravni teoretičari, sa svoje strane, ističu obavezan uslov da se poziv na sud dostavi dotičnom licu na njegovu kućnu adresu u inostranstvu, čak i kada to lice ima predstavnika u Rumuniji (Viorel Mihai Ciobanu, Tratat Teoretic şi Practic de Procedură Civilă (“Theoretical and Practical Treatise on Civil Procedure”, “Teorijski i praktični traktat o građanskom postupku), sveska II, str. 94, Bukurešt, 1997).
  2. Sudovi su oduvijek smatrali da su pravne odredbe koje regulišu sudske pozive obavezujući zato što je njihov cilj da obezbijede poštovanje stranačkog principa i pravila postupka. Ukoliko se ove odredbe ne poštuju, odluka će biti ništavna i stavljena van snage, a predmet vraćen na tribunal za utvrđivanje činjeničnog stanja (Okružni sud u Bukureštu, Treće građansko odjeljenje, odluka br. 226/1990, Culegere de Jurisprudenţă Civilă a Tribunalului Judeţean Bucureşti (“Reports of Criminal Cases in the Bucharest County Court”, “Izvještaji o krivičnim predmetima u Okružnom sudu u Bukureštu), br. 155, str. 123, Bukurešt, 1992; Vrhovni sud, Građansko odjeljenje, odluka br. 779 od 6. aprila 1993, Buletinul de Jurisprudenţă al Curţii Supreme de Justiţie (“Supreme Court of Justice Case-Law Bulletin”, “Bilten sudske prakse Vrhovnog suda) za 1993, str. 126, Bukurešt, 1994).

POSTUPAK PRED KOMISIJOM

  1. Gđa. Ignaccolo-Zenide podnijela je predstavku Komisiji 22. januara 1996. Tvrdila je da rumunske vlasti, suprotno članu 8 Konvencije, koji garantuje pravo na poštovanje porodičnog života, nisu preduzele mjere kako bi obezbijedili izvršenje sudskih odluka kojima je starateljstvo nad djecom podijeljeno između nje i njenog bivšeg muža i prema kojima djeca treba da žive sa njom.
  2. Komisija (Prvo vijeće) je predstavku (br. 31679/96) proglasila prihvatljivom 2. jula 1997. U svom izvještaju od 9. septembra 1998 (raniji Član 31 Konvencije) , Komisija je izrazila mišljenje da je došlo do povrede Člana 8 (jednoglasno).

FINALNI PODNESCI SUDU

  1. U svom podnesku Vlada je zahtijevala od Suda da konstatuje da su oni izvršili pozitivne obaveze koje su imali po osnovu Člana 8 Konvencije i da stoga nije bilo povrede te odredbe.
  2. Podnosilac predstavke tražila je od Suda da konstatuje da jeste došlo do povrede Člana 8 i da dosudi plaćanje pravične naknade u skladu sa Članom 41.

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANA 8 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke navela je da rumunske vlasti nisu preduzele dovoljne mjere kako bi obezbijedile brzo izvršenje sudskih odluka i pomogli da joj se ćerke vrate. Vlasti su stoga prekršile Član 8 Konvencije, koji predviđa:

“1.  Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  2.  Javne vlasti neće se miješati u vršenje ovog prava sem ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”

  1. Podnosilac predstavke se žalila, naročito, da pokušaji da se izvrši naredba od 14. decembra 1994. nisu bili dovoljno uporni, koje ih je opisala kao “fingiranje” i istakla da ništa nije učinjeno kako bi se našle njene ćerke, koje je otac krio svaki put kada bi izvršitelj došao. Što se tiče sastanka koji su vlasti organizovali 29. januara 1997. smatrala je, imajući na umu okolnosti u kojima se sastanak održao, da je to bilo samo još jedno fingiranje. Takođe je kritikovala rumunske vlasti zbog potpune neaktivnosti u periodu od decembra 1995. do januara 1997.
  2. Vlada je smatrala da su dotične vlasti preduzele odgovarajuće i djelotvorne mjere kako bi se naredba od 14. decembra 1994. izvršila na primjer time što su organizovali da policajci pomognu izvršitelju i time što su pozvali oca djece u Ministarstvo pravde. Istakli su da je do neizvršavanja naredbe došlo u prvom redu zato što otac nije poštovao naredbu te da Vlada ne može biti smatrana odgovornom za njegovo ponašanje, a zatim i zbog toga što su djeca odbijala da odu da žive sa podnosiocem predstavke, za šta se opet ne može kriviti Vlada.
  3. Po mišljenju Komisije, nacionalne vlasti su propustile da učine napore koji bi se obično mogli očekivati od njih kako bi obezbijedili poštovanje prava podnosioca predstavke, čime su povrijedili njeno pravo na poštovanje porodičnog života koje garantuje Član 8 Konvencije.
  4. Sud konstatuje, prvo, da se svi slažu da veza između podnosioca predstavke i njene djece predstavlja vezu porodičnog života u svrhe ove odredbe.
  5. Imajući to na umu, mora se utvrditi da li je došlo do nepoštovanja porodičnog života podnosioca predstavke. Sud ponavlja da je suštinski važan cilj Člana 8 zaštita pojedinca od proizvoljnih radnji javnih organa. Uz to, postoje pozitivne obaveze koje podrazumijeva djelotvorno “poštovanje” porodičnog života. U oba konteksta, mora se voditi računa o pravoj ravnoteži izmešu suprotstavljenih interesa pojedinca i zajednice u cjelini; i u oba konteksta Država uživa izvjesno polje slobodne procjene (vidjeti presudu u predmetu Keegan protiv Irske od 26. maja 1994, Serija A, br. 290, str. 19, stav 49). Što se tiče obaveze Države da preduzima pozitivne mjere, Sud je u više navrata istakao da Član 8 podrazumijeva pravo roditelja na preduzimanje mjera sa ciljem ponovnog ujedinjenja sa djetetom i obavezu nacionalnih vlasti da preduzmu takvu radnju (vidjeti, na primjer, sljedeće presude: Eriksson protiv Švedske, 22. jun 1989, Serija A, br. 156, str. 26-27, stav 71; Margareta i Roger Andersson protiv Švedske, 25. februar 1992, Serija A br. 226-A, str. 30, stav 91; Olsson protiv  Švedske (br. 2), 27. novembar 1992, Serija A br. 250, str. 35-36, stav 90; i Hokkanen protiv Finske, 23. septembra 1994, Serija A br. 299-A, str. 20, stav 55). Međutim, obaveza nacionalnih organa da preduzima mjere kojima bi olakšala ponovno ujedinjenje porodice nije apsolutna pošto ponovno ujedinjenje roditelja sa djecom koja neko vrijeme žive sa drugim roditeljem možda ne može odmah da se realizuje i možda zahtijeva preduzimanje pripremnih radnji. Priroda i obim takvih priprema zavise od okolnosti svakog pojedinog slučaja, a razumijevanje i saradnja svih uključenih lica uvijek predstavljaju važan element. Nacionalne vlasti moraju dati sve od sebe da tu saradnju potpomognu, svaka obaveza da se primjenjuje sila u ovoj oblasti mora biti ograničena zato što se moraju uzeti u obzir interesi i prava i slobode svih uključenih lica, a posebno najbolji interes djeteta i njegova prava u skladu sa Članom 8 Konvencije. U slučajevima kada se stiče utisak da kontakti sa roditeljem ugrožavaju te interese i predstavljaju povredu tih prava, na nacionalnim vlastima je da uspostave pravičnu ravnotežu među njima (vidjeti prethodno citiranu presudu iz predmeta Hokkanen, str. 22, stav 58).
  6. I na kraju, Sud smatra da se pozitivne obaveze koje Član 8 Konvencije stavlja na Države ugovornice po pitanju ponovnog ujedinjenja roditelja sa djetetom mora tumačiti u svijetlu Haške konvencije od 25. oktobra 1980 o građansko-pravnim aspektima međunarodne otmice djece (“Haška konvencija”). Ovo se još više odnosi na predmetni slučaj zato što je i tužena Država potpisnica tog instrumenta, čiji Član 7 sadrži spisak mjera koje Države treba da preduzmu kako bi obezbijedile brz povratak djece.
  7. Stoga je u ovom predmetu odlučujuće pitanje da li su nacionalne vlasti preduzele korake kako bi potpomogle izvršenje naredbe od 14. decembra 1994. koje se u opravdano mogu tražiti (ibid.).

 A.  Period koji treba uzeti u obzir

  1. Vlada je smatrala da njena obaveza da preduzme korake kako bi olakšala ponovno ujedinjenje podnosioca predstavke sa djecom proizašla iz naredbe koju je nakon hitnog zahtjeva izdao Prvostepeni sud Bukurešta 14. decembra 1994. te da je završena konačnom odlukom od 28. maja 1998. kojom je Apelacioni sud u Bukureštu dao roditeljsku odgovornost D.Z.
  2. Podnosilac predstavke osporila je navode Vlade i konstatovala da nikada nije bila obaviještena o odluci od 28. maja 1998. te da nije upoznata sa njenim sadržajem. Takođe je poricala da je imenovala predstavnika da je predstavlja u postupku koji je vodio ka gore pomenutoj odluci i takođe navela da ona nije bila stranka u postupku, da je dotična odluka donesena kršeći princip stranačkog postupka i da se ne može upotrijebiti protiv nje. I na kraju, sporila je da su rumunski sudovi nadležni da donose odluku o meritumu u vezi sa pitanjem roditeljske odgovornosti i navela da po osnovu Člana 16 Haške konvencije, francuski sudovi imaju isključivu nadležnost u ovoj stvari. U vezi sa tim, navela je da je D.Z. pokrenuo tužbu u rumunskim sudovima kako bi izmijenio aranžman za vršenje roditeljske odgovornosti iako je ista takva tužba već bila u radu u francuskim sudovima, takođe na njegovu inicijativu.
  3. Sud stoga mora da utvrdi da je obaveza vlasti da preduzme korake kako bi potpomogla izvršenje naredbe od 14. decembra 1994. prestala nakon presude od 28. maja 1998. kojom se roditeljska odgovornost daje D.Z. Sud ističe da je u svojoj presudi od 24. februara 1995. u predmetu McMichael protiv Ujedinjenog Kraljevstva (Serija A br. 307-B, str. 55, § 87) donio odluku da, iako Član 8 ne sadrži eksplicitne zahtjeve,

“proces odlučivanja koji rezultira mjerama miješanja moraju biti pravične i takve da obezbjeđuju poštovanje interesa čiju zaštitu obezbjeđuje Član 8:

‘[O]no ... što se mora utvrditi jeste da li su, imajući na umu posebno okolnosti predmeta i posebno ozbiljnost odluke koju treba donijeti, roditelji bili uključeni u proces odlučivanja, posmatran u cjelini, u mjeri koja je dovoljna da im obezbijedi potrebnu zaštitu njihovih interesa. Ukoliko nisu, to će predstavljati nepoštovanje porodičnog života i miješanje koje je uslijedilo nakon odluke neće se moći smatrati  “neophodnim” u smislu Člana 8.’ (vidjeti ... presudu u predmetu W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva [od 8. jula 1987, Serija A br. 121-A], str. 28 i 29, §§ 62 i 64)”.

Sud konstatuje, prvo, da ni podnosilac predstavke ni njen predstavnik nisu bili prisutni prilikom izricanja presude Apelacionog suda u Bukureštu 28. maja 1998, niti je presuda dostavljena podnosiocu predstavke. Sve do 13. septembra 1999, kada ju je Vlada podnijela Sudu, podnosilac predstavke nije mogao da prouči datu presudu. Drugo, podnosilac predstavke nije bio prisutan na bilo kom od ročišta koja su održana tokom postupka koji su rezultirali predmetom odlukom. Na osnovu dokumenata koje je Vlada podnijela, čini se da, suprotno Članu 87, stav 8, Zakonika o građanskom postupku Rumunije, nijedan poziv nije dostavljen podnosiocu predstavke na njenu kućnu adresu u Francuskoj, iako je njena adresa bila poznata.

Što se tiče obavještenja koje je dostavljeno Ştefanu Constantinu, Sud konstatuje da to nije bila zamjena za obavještenje podnosiocu predstavke u smislu Člana 87, stav 8 in fine Zakonika o građanskom postupku i ustanovljenoj praksi domaćih sudova (vidjeti stav 83 gore u tekstu).

  1. U svijetlu tih okolnosti, Sud smatra da postupak koji je rezultirao odlukom Apelacionog suda u Bukureštu nije zadovoljio procesne zahtjeve predviđene Članom 8 Konvencije. Shodno tome, Sud ne može da smatra da je gore pomenuta odluka predstavljala završetak pozitivne obaveze Vlade u skladu sa Članom 8.

B.  Ostvarivanje prava podnosioca predstavke na roditeljsku odgovornost i vraćanje djece

  1. Sud stoga mora da utvrdi da li su nacionalne vlasti preduzele neophodne odgovarajuće mjere kako bi potpomogle izvršenje naredbe od 14. decembra 1994.
  2. Kod slučaja ove vrste sud o tome da li je neka mjera odgovarajuća donosi se na osnovu brzine njene primjene. Postupak koji se tiče dodjeljivanja roditeljske odgovornosti, uključujući izvršenje odluke koja im se izriče, zahtijevaju hitnost u rješavanju zato što protok vremena može da ima nepopravljive posljedice na odnose između djece i roditelja koji ne živi sa njima. U predmetnom slučaju ovo je važilo utoliko prije što je podnosilac predstavke pondijela hitan predlog sudovima. Suština takvog predloga jeste da se zaštiti pojedinac od štete koja može nastati usljed prostog protoka vremena. Sud konstatuje da Član 11 Haške konvencije nalaže dotičnim sudskim i administrativnim organima da djeluju hitno u postupcima za povraćaj djece i svako nepostupanje u trajanju od više od šest nedjelja može biti razlog za izdavanje zahtjeva da se navedu razlozi za kašnjenje.
  3. U predmetnom slučaju izvršitelji su išli u kuću D.Z. četiri puta u periodu od decembra 1994. do decembra 1995. Dok je do prvih pokušaja izvršenja došlo odmah nakon naredbe od 14. decembra 1994, odnosno 22. i 27. decembra 1994, ne može se isto tvrditi za kasnije pokušaje: do treće posjete izvršitelja nije došlo sve do četiri mjeseca kasnije, 10. maja 1995, dok je posljednja posjeta bila 4. decembra 1995. Sud navodi na nije dato zadovoljavajuće objašnjenje koje bi opravdalo navedena kašnjenja. Slično tome, Sud teško može da prepozna razloge zbog kojih je Okružni sud u Bukureštu odlučio da obustavi izvršenje naredbe u periodu od 30. juna i 1. septembra 1995. 
  4. Dalje, Sud navodi da su rumunske vlasti bile potpuno neaktivne više od godinu dana, od decembra 1995. do 29. januara 1997, kada je došlo do jedinog sastanka između podnosioca predstavke i njene djece. Nikakvo objašnjenje za ovo nije ponuđeno od strane Vlade.
  5. Što se ostalog tiče, Sud smatra da vlasti nisu preduzimale nikakve druge mjere kako bi stvorili neophodne uslove za izvršenje dotične naredbe, bilo prisilne mjere protiv D.Z. bilo druge mjere kako bi se pripremili za povratak djece.
  6. Iako prisilne mjere protiv djece nisu poželjne u ovoj osjetljivoj oblasti, upotreba sankcija ne smije se isključiti u slučaju nezakonitog ponašanja roditelja s kojim djeca žive.
  7. Vlada je istakla navode da su se takve mjere mogle preduzeti jedino na inicijativu podnosioca predstavke, ali da one u te svrhe nije podnosila predlog. Naročito, mogla je da pokrene tužbu u građanskom sudu, u skladu sa Članom 1075 Građanskog zakonika, da se izrekne novčana kazna za svaki dan kašnjenja u izvršenju naredbe od 14. decembra 1994, ili je mogla da podigne krivičnu tužbu odgovarajućim organima zbog nepoštovanja mjera o roditeljskoj odgovornosti.
  8. Od Suda se ne traži da ispituje da li je domaći pravni poredak omogućio djelotvorne sankcije protiv D.Z. Obaveza je svake Države ugovornice da se opremi dovoljnim i djelotvornim sredstvima za obezbjeđivanje poštovanja pozitivnih obaveza po osnovu Člana 8 Konvencije. Jedini zadatak Suda jeste da razmotri da li su u predmetnom slučaju mjere koje su preduzele rumunske vlasti odgovorajuće i djelotvorne.
  9. Sud u vezi sa ovim navodi da propuštanje D.Z. da ode u Ministarstvo pravde 11. ili 15. maja 1995. kao što je od njega zatraženo nije proizvelo nikakve posljedice po njega. Slično tome, rumunske vlasti nisu izrekle nikakve kazne protiv njega zbog odbijanja da dovede djecu izvršiteljima. Uz to, nisu preuzeli nikakvu inicijativu da utvrde gdje se djeca nalaze.
  10. Što se tiče navodnog propuštanja da podnese krivičnu tužbu, što je bilo neophodno kako bi se pokrenuo postupak protiv D.Z, Sud navodi da je u pismu od 23. decembra 1994. podnosilac predstavke ukazala Ministru pravde na to da želi da preda krivičnu tužbu protiv D.Z. i da je, pošto je izložila osnov za tužbu, od njega tražila da preduzme ono što je neophodno. Međutim, nakon tog pisma nije ništa preduzeto. Sud konstatuje da se u skladu sa Članovima 30 i 38 Zakona o pravosuđu (izmjene i dopune), kancelarije Državnih advokata nalaze u nadležnosti Ministra pravde, koji ima ovlašćenje da daje uputstva Državnim advokatima. Prema tome, Sud smatra da je argument vlade da podnosilac predstavke nije podnio krivičnu tužbu odgovarajućim organima nevažeći. 
  11. Što se tiče kritike od strane Vlade da podnosilac predstavke nije podnijela predlog za bilo kakvu naredbu kojom se izriče dnevna novčana kazna, Sud smatra da se takva radnja ne može smatrati djelotvornom zato što ona predstavlja indirektni i izuzetni metod izvršenja. Nadalje, propuštanje podnosioca predstavke nije moglo osloboditi vlasti obaveze u pogledu izvršenja, zato što su oni ti koji vrše javna ovlašćenja.
  12. Vlasti nisu obavile ni bilo kakve pripremne kontakte između socijalnih službi, podnosioca predstavke i djece, a nisu ni zatražili pomoć psihologa ili dječjih psihijatara (vidjeti, mutatis mutandis, presudu iz predmeta Olsson (br. 2) prethodno citiranu, str. 35-36, §§ 89-91). Socijalne službe, na primjer, uprkos tome što imaju dovoljna relevantna ovlašćenja po osnovu Člana 108 Porodičnog zakonika, sastale su se sa djecom jedino u vezi sa postupkom za prenos roditeljske odgovornosti (vidjeti stavove 38 i 44 gore u tekstu) i nisu preduzele ništa osim što su pisale čisto deskriptivne izvještaje. S izuzetkom sastanka na dan 29. januara 1997, vlasti nisu organizovale nijedan drugi sastanak između podnosioca predstavke i djece iako je podnosilac predstavke putovala u Rumuniju osam puta u nadi da će se sastati sa svojom djecom. Što se tiče sastanka održanog 29. januara 1997, koji se, Sud naglašava, održao godinu dana nakon podnošenja ove predstavke Komisiji i dvije godine nakon privremene naredbe od 14. decembra 1994, ovaj sastanak, po mišljenju Suda, nije organizovan u okolnostima koje bi podstakle pozitivan razvoj odnosa između podnosioca predstavke i njene djece. Sastanak je održan u njihovoj školi, u kojoj je njihov otac bio nastavnik, u prisustvu velikog broja ljudi među kojima su bili nastavnici, službenici, diplomate, policajci, podnosilac predstavke i njen advokat (vidjeti stav 70 gore u tekstu). U pripremu sastanka nisu bili uključeni ni socijalni radnici ni psiholozi. Razgovor je trajao svega  par minuta i okončan je kada su djeca, koja očigledno nisu uopšte bila pripremljena, krenula da bježe (vidjeti stavove 71-72 gore u tekstu). 31. januara 1997, odmah pošto je neuspjeha tog jedinog sastanka, rumunsko Ministarstvo pravde, kao Centralni izvršni organ, naredilo je da djeca ne treba da se vrate, uz obrazloženje da djeca odbijaju da idu da žive sa majkom (vidjeti stav 73 gore u tekstu). Od tog dana nije više bilo pokušaja da se sastanu podnosilac predstavke i djeca. 
  13. Sud, na kraju, napominje, da vlasti nisu preduzele mjere za obezbjeđivanje povratka djece podnosiocu predstavke koje predviđa Član 7 Haške konvencije. Imajući u ozbir gore navedeno, i uprkos polju slobodne procjene tužene Države u toj stvari, Sud zaključuje da rumunske vlasti nisu uložile dovoljne i djelotvorne napore  da se ostvari pravo podnosioca predstavke na povratak djece te da su time povrijedili njeno pravo na poštovanje porodičnog života garantovano Članom 8.

Prema tome, došlo je do povrede Člana 8.

II  PRIMJENA ČLANA 41 KONVENCIJE

  1.  Član 41 Konvencije predviđa:

“Kada Sud utvrdi povredu Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitenju omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj strani.”

A.  Nematerijalna šteta

  1. Gđa. Ignaccolo-Zenide tražila je iznos od 200.000 francuskih franaka (FRF) kao nadoknadu za nematerijalnu štetu zbog očaja i tuge kroz koje je prošla zbog nemogućnosti da ostvaruje svoja roditeljska prava
  2. Vlada nije izrazila svoj stav.
  3. Sud smatra da podnosilac predstavke svakako mora da je pretrpio nematerijalnu štetu. Imajući na umu okolnosti slučaja i donoseći svoju procjenu na pravičnoj osnovi u skladu sa zahtjevima iz Člana 41, dodjeljuje iznos od FRF 100.000 na to ime.

B.  Sudski i drugi troškovi

  1. Podnosilac predstavke takođe je tražila nadoknadu u iznosu od FRF 86.000, razdijeljen po stavkama kao što slijedi:

(a) FRF 46.000 za troškove i izdatke u vezi sa domaćim postupcima, u iznosu od FRF 6.000 za naknadu advokatu u Rumuniji i FRF 40.000 za putne troškove i druge svakodnevne troškove kojima je bila izložena tokom osam odlazaka u Rumuniju;

(b) FRF 40.000 za naknade advokatu koji je predstavljao u Strazburu, u skladu sa ugovorom o naknadi sklopljenim 15. jula 1998.

  1. Podnosilac je zatražila od Suda da na taj iznos doda iznos “poreza na dodatu vrijednost”.
  2. Vlada nije imala nikakvih podnesaka.
  3. Sud smatra da su troškovi koji se tiču mjera preduzetih u Rumuniji i Strazburu kako bi se spriječila ili naknadno izmijenila situacija za koju smatra da je u suprotnosti sa Članom 8 Konvencije bili neophodni; ti troškovi shodno tome moraju biti nadoknađeni ukoliko ne prevazilaze granicu opravdanosti (vidjeti, na primjer, presudu u predmetu Olsson protiv Švedske (br. 1) od 24. marta 1988, Serija A br. 130, str. 43, § 104).

Sud dodjeljuje podnosiocu predstavke na ime troškova i izdataka iznos od FRF 86.000, kao i porez na dodatu vrijednost koji se eventualno zaračunava na dati iznos.

C.  Zatezna kamata

  1. Na osnovu informacija kojima Sud raspolaže, zakonska kamatna stopa koja se primjenjuje u Francuskoj na dan usvajanja ove presude iznosi 3,47% godišnje.

IZ TIH RAZLOGA, SUD

1. Smatra sa šest glasova za i jednim glasom protiv da jeste došlo do povrede Člana 8 Konvencije;

2. Zaključuje sa šest glasova za i jednim glasom protiv da tužena Država treba da plati podnosiocu predstavke, u roku od tri mjeseca, sljedeće iznose, kao i porez na dodatu vrijednost koji se eventualno zaračunava:

(a)   FRF 100.000 (stotinu hiljada francuskih franaka) za nematerijalnu štetu;

(b)   FRF 86.000 (osamdeset i šest hiljada francuskih franaka) za sudske i druge troškove;

3. Zaključuje jednoglasno da će se prosta kamata na godišnjem nivou od 3,47% zaračunavati od isteka gore navedenog perioda od tri mjeseca do izvršenja obaveze;

4. Odbacuje jednoglasno ostatak zahtjeva podnosioca predstavke za pravičnu naknadu.

 

Sačinjeno na francuskom jeziku i izrečeno na ročištu otvorenom za javnost u Zgradi ljudskih prava u   Strazburu 25. januara 2000. godine.

 

Michael O’Boyle                                                                                                                        ElisabethPalm

sekretar                                                                                                                                      predsjednik

U skladu sa Članom 45, stav 2, Konvencije i Pravilom 74, stav 2, Poslovnika Suda, sljedeća dva izdvojena mišljenja prilažu se uz ovu presudu:

(a)   djelimično izdvojeno mišljenje g. Maruste;

(b)   djelimično izdvojeno mišljenje gđe. Diculescu-Şova.

E.P.

M.O’B.

DJELIMIČNO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE MARUSTE

Razumijem i mogu da prihvatim formalni stav koji je usvojila većina ali sam ipak glasao protiv mišljenja da je došlo do povrede Člana 8 iz sljedećih razloga.

Čini mi se da je rješenje ovog predmeta u suprotnosti sa samom svrhom i sadržajem ovakvog predmeta. Tačno je da su zahtjevi porodičnog života u smislu odnosa između djece i razvedenih ili rastavljenih roditelja komplikovani i osjetljivi. Takođe je tačno da su u praksi institucije u Strazburu bile veoma obazrive kada su razmatrale odluke nacionalnih organa. Pa ipak, mislim da ne samo roditelji već i djeca treba da imaju koristi od Člana 8. Dodaću i to da djeca jesu i treba da budu prvi korisnici kada su interesi njihovih roditelja u sukobu i kada su djeca dovoljno zrela da jasno izraze šta žele.

Imajući na umu Konvenciju Ujedinjenih nacija o pravima djeteta i naročito njen Član 4, koji od Država potpisnica zahtijeva da preduzmu sve odgovarajuće mjere za ostvarivanje prava koje predviđa pomenuta Konvencija, prava i najbolji interesi djece treba da budu unaprijeđeni. U te svrhe, djeca treba da imaju priliku da ostvaruju svoja prava, naročito u postupcima koji se tiču porodice i koji utiču na njih. Dužnu pažnju takođe treba pokloniti gledištima djece (vidjeti Evropsku konvenciju o ostvarivanju dječjih prava, Serija evropskih međunarodnih sporazuma br. 160). Shodno tome, u slučaju suprotstavljenih interesa roditelja, mišljenja i želje djece moraju biti na odgovarajući način saslušana i uzeta u obzir kada se donose odluke koje se tiču njih.

Jasno je na osnovu spisa predmeta da djeca dugo vremena žive sa ocem. Gledano iz ugla najboljih interesa djeteta, nije presudno to u kojim  je okolnostima do toga došlo ili kakvu je ulogu u tome imao svaki od roditelja ili javnih organa. Takođe je jasno da su djeca u datom predmetu jasno stavila do znanja da žele da žive sa ocem; njihova želja se mora uzeti u obzir. Sa žaljenjem konstatujem da je ova okolnost zanemarena kako u domaćim tako i u stranim sudskim postupcima, te da sprovođenje stare sudske odluke protivno volji onih koji su subjekti te odluke predstavlja nešto vrlo blizu nasilja.

Drugo, mišljenja sam da procesni propusti i zakašnjenja spadaju prije u okvir Člana 6, a ne Člana 8 Konvencije.

 

DJELIMIČNO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE DICULESCU-ŞOVA

(Prevod)

Uzimajući u obzir okolnosti ovog predmeta, ne slažem se sa načinom na koji je Sud primijenio Član 41 Konvencije.

Podnosilac predstavke tražila je nadoknadu nematerijalne štete nastale usljed činjenice da nije mogla da ostvaruje svoja roditeljska prava tokom perioda od devet godina.

Pa ipak, činjenica koju podnosilac predstavke ne može osporiti jeste da se ona 1989. odrekla svojih roditeljskih prava (vidjeti stav 10 presude) iz razloga vezanih za finansije i poreze.

Takođe je činjenica da ne može da spori činjenicu da od 1989. do kraja 1994. nije bilo porodičnog života između nje i njenih ćerki zato što nije ni bilo međusobnih odnosa između njih.

Netolerancija tinejdžerki i njihovo odbijanje majke samo su se povećavali, tako da je rumunskim vlastima bilo veoma teško da postupe onako kako nalaže Član 8 Konvencije.

Sud je smatrao da se pozitivne obaveze koje predviđa taj Član u pravnoj stvari ponovnog ujedinjavanja roditelja sa djecom mora tumačiti u svijetlu Haške konvencije od 25. oktobra 1980. o građansko-pravnim aspektima međunarodne otmice djece.

Tužena Država, međutim, jeste postupila u skladu sa Haškom konvencijom i shodno tome poštovala interese djece, odnosno obezbijedila da se djeca ne traumatizuju.

Imajući to na umu i, uzimajući u obzir, prvo, činjenicu da sukob i navodna nematerijalna šteta potiču od stava koji je zauzela majka 1989. godine, drugo, činjenicu da su djevojčice pet godina bile van teritorije i nadležnosti tužene Države iako suma koja se traži na ime nematerijalne štete obuhvata i taj period i, treće, položaj tužene Države u ovom sukobu u ovoj fazi, smatram da bi mišljenje da je došlo do povrede Člana 8 Konvencije predstavljalo dovoljnu naknadu za nematerijalnu štetu u ovom slučaju.

Što se tiče izdataka, smatram da je iznos od 40.000 francuskih franaka koji je Sud dodijelio na ime naknade koju je tražio francuski advokat koji je predstavljao podnosioca predstavke u Strazburu prevelika u odnosu na količinu posla (podnesak i usmeno obraćanje), naročito zato što Sudu nije dostavljen pregled po stavkama za datu naknadu.

 

 _____________________________________________

Prevod presude preuzet je iz publikacije "Odabrane presude Evropskog suda za ljudska prava (porodično pravo – prava djeteta) 3"
u izdanju Zastupnika Crne Gore pred Evropskim sudom za ljudska prava

 

 

FIRST SECTION

CASE OF IGNACCOLO-ZENIDE v. ROMANIA

(Application no. 31679/96)

JUDGMENT

STRASBOURG

25 January 2000

In the case of Ignaccolo-Zenide v. RomaniaThe European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

MrsE. PalmPresident,
MrJ. Casadevall,
MrGaukur Jörundsson,
MrR. Türmen,
MrsW. Thomassen,
MrR. Marustejudges,
MrsA. Diculescu-Şova, ad hoc judge,
and Mr M. O'Boyle, Section Registrar,

Having deliberated in private on 14 September 1999 and 11 January 2000, Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1.   The case was referred to the Court by the Romanian Government (“the Government”) on 27 January 1999, within the three-month period laid down by former Articles 32 § 1 and 47 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”). It originated in an application (no. 31679/96) against Romania lodged with the European Commission of Human Rights (“the Commission”) under former Article 25 by a French national, Mrs Rita Ignaccolo-Zenide (“the applicant”), on 22 January 1996.

The Government's request referred to former Articles 44 and 48 and to the declaration whereby Romania recognised the compulsory jurisdiction of the Court (former Article 46). The object of the request was to obtain a decision as to whether the facts of the case disclosed a breach by the respondent State of its obligations under Article 8 of the Convention.

2.  Following the entry into force of Protocol No. 11 to the Convention on 1 November 1998 and in accordance with the provisions of Article 5 § 4 thereof read in conjonction with Rules 100 § 1 and 24 § 6 of the Rules of Court, a panel of the Grand Chamber decided on 31 March 1999 that the case would be examined by a Chamber constituted within one of the Sections of the Court.

3.  In accordance with Rule 52 § 1, the President of the Court, Mr L. Wildhaber, subsequently assigned the case to the First Section. The Chamber constituted within that Section included ex officio Mr C. Bîrsan, the judge elected in respect of Romania (Article 27 § 2 of the Convention and Rule 26 § 1 (a)), and Mrs E. Palm, President of the Section (Rule 26 § 1 (a)). The other members designated by the latter to complete the Chamber were Mr J. Casadevall, Mr Gaukur Jörundsson, Mrs W. Thomassen and Mr R. Maruste (Rule 26 § 1 (b)).

4.  Subsequently Mr Bîrsan, who had taken part in the Commission's examination of the case, withdrew from sitting in the Chamber (Rule 28). The Government accordingly appointed Mrs A. Diculescu-Şova to sit as an ad hoc judge (Article 27 § 2 of the Convention and Rule 29 § 1).

5.  The applicant's representative filed his memorial on 19 February 1999. After being granted an extension of time, the Agent of the Government filed his memorial on 5 July.

6.  On 28 May 1999, in accordance with Rule 61 § 3, the President gave leave to the AIRE Centre and Reunite associations to submit joint written observations on certain aspects of the case. Those observations were received on 1 July 1999.

7.  On 28 July 1999 the applicant's representative filed additional observations. On 30 July 1999 the Government submitted their comments on the intervening parties' observations, under Rule 61 § 5.

8.  In accordance with the Chamber's decision, a hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 14 September 1999.

There appeared before the Court:

(a)  for the Government
Mr C.-L. Popescu, Adviser, Ministry of Justice,Agent,
Mr M. Selegean, Ministry of Justice,
Mr T. Corlăţean, Ministry of Foreign Affairs,Advisers;

(b)  for the applicant
Mr j. Lagrange, of the Nancy Bar,Counsel.

The Court heard addresses by Mr Lagrange and Mr Popescu.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

9.  On 7 May 1980 the applicant married D.Z., a Romanian national. The couple had two children, Maud and Adèle, who were born in 1981 and 1984 respectively.

10.  In a judgment of 20 December 1989 the Bar-le-Duc tribunal de grande instance granted the spouses a divorce and approved the agreement they had concluded to deal with the consequences of the divorce, whereby parental responsibility was given to the father and the applicant was granted access and staying access.

11.  During 1990 D.Z. moved to the United States with his daughters.

12.  On 3 September 1990 the applicant lodged a complaint against him for failure to hand over the children to her. She asserted that at the beginning of September D.Z. had breached her right of access as, without informing her, he had kept them in the United States beyond the midway point of the school holidays.

13.  On 4 September 1990 the applicant brought urgent proceedings against D.Z. in the Metz tribunal de grande instance, applying for parental responsibility and a residence order in her favour, together with an order prohibiting D.Z. from removing the children from France without her consent.

14.  The matrimonial causes judge of the Metz tribunal de grande instance dismissed her application in an interim order dated 11 September 1990.

15.  The applicant appealed against that order to the Metz Court of Appeal, which set it aside in a judgment of 28 May 1991. The Court of Appeal gave parental responsibility to both parents, ordered that the children should live with their mother and granted D.Z. access and staying access.

16.  D.Z. did not comply with the judgment and did not hand the children over to their mother.

17.  On an application by D.Z., who had been living in Texas for over a year, the Harris County Court of the State of Texas set aside the judgment of the Metz Court of Appeal in a judgment of 30 September 1991 and awarded custody of the children to the father. The applicant, who was neither present nor represented before that court, was granted only access. After consulting a psychologist, who found that the children had no distinct memory of their life with their mother before the divorce and were delighted to live with their father and stepmother, the court held that the children were happy and well integrated in Texas, where they were receiving special protection and attention from the authorities.

18.  In December 1991 D.Z. moved to California with his two children.

19.  In a decision of 24 February 1992 the investigating judge of the Metz tribunal de grande instance committed D.Z. for trial on a charge of failure to hand over a child to the person entitled to its custody, an offence under Article 357 of the French Criminal Code. The applicant joined the proceedings as a civil party.

20.  On 18 September 1992 the Metz tribunal de grande instance, having tried D.Z. in absentia, convicted him and sentenced him to a year's imprisonment for failure to hand over the children and issued a warrant for his arrest.

21.  The warrant could not be executed as D.Z. was not on French territory.

22.  On an unknown date D.Z. lodged an appeal on points of law with the Court of Cassation against the Metz Court of Appeal's judgment of 28 May 1991.

23.  In a judgment of 25 November 1992 the Court of Cassation pointed out that the jurisdiction of the tribunals of fact to assess the weight and effect of the evidence was exclusive, dismissed D.Z.'s appeal and sentenced him to pay a civil fine of 10,000 French francs.

24.  The applicant, who had started proceedings in the United States for the recognition and execution of the judgment of 28 May 1991, obtained five judgments between 1993 and 1994 from California courts ordering D.Z. to return the children to her. Thus on 10 August 1993, for instance, the Superior Court of the State of California granted authority to execute the judgment of the Metz Court of Appeal and ordered D.Z. to return the children to their mother.

25.  In a report of 17 August 1993 an expert in family psychology registered with the California courts, L.S., stated after interviewing the girls that they did not want to go back to live with their mother and were happy with their father and his new wife. While Maud did not seem to have any particular feelings towards her mother, Adèle told L.S. that her mother was “ugly and nasty” and did not love them but only wanted to show them off to others and buy them toys.

26.  In a judgment of 1 February 1994 the California Court of Appeals held that the Harris County Court in Texas had no jurisdiction to set aside the Metz Court of Appeal's judgment of 28 May 1991. In a judgment of 29 April 1994 the Superior Court of the State of California once again affirmed the judgment of the Metz Court of Appeal, holding that the children should reside with the applicant and that their removal from the State of California without the court's express permission would be illegal.

27.  D.Z. did not comply with the California judgments. In March 1994 he left the United States and went to Romania with his children.

28.  In July 1994, relying on the Hague Convention of 25 October 1980 on the Civil Aspects of International Child Abduction (“the Hague Convention”), the applicant applied to the French Ministry of Justice – France's Central Authority for the purposes of that instrument – for the return of her daughters.

29.  In November 1994 the United States' Central Authority requested the Romanian Ministry of Justice (Romania's Central Authority) to return the children pursuant to Articles 3 and 5 of the Hague Convention.

30.  In December 1994 France's Central Authority requested Romania's Central Authority to return the children pursuant to Articles 3 and 5 of the Hague Convention.

31.  Relying on Article 2 of the Hague Convention, the applicant made an urgent application to the Bucharest Court of First Instance for an order requiring D.Z. to comply with the court decisions in which a residence order had been made in her favour and the children's return ordered.

32.  The court delivered its judgment on 14 December 1994. It noted, firstly, that the Metz Court of Appeal, in its judgment of 28 May 1991, had ordered that the children should live with their mother and that the California courts had ordered the return of the children. It went on to note that D.Z. had abducted the children in breach of those judgments and that he had been sentenced to a year's imprisonment for failure to hand over a child. It held that the applicant's application satisfied the requirement of urgency, as her right might be irreparably affected in the event of delay. Moreover, the measure sought was a precautionary one, which did not prejudge the merits of the case but was designed to protect the applicant's right, which any delay would have jeopardised. Lastly, a prima facie case, which was a requirement for urgent proceedings to be admissible, had clearly been made out. As to the merits, the court held that the provisions of the Hague Convention were applicable to the case, as that convention had been incorporated into Romanian law by Law no. 100/1992 providing for Romania's accession to that instrument, and in particular, Article 14 of this convention, which enabled the court to rely on foreign court judgments directly without any need for a registration procedure. In a judgment enforceable without notice the court therefore ordered that the children should be returned to the applicant.

33.  That judgment could not be executed as D.Z. had hidden the children.

34.  On an unknown date in December 1994 D.Z. removed the children from school and took them to an unknown location.

35.  D.Z. appealed against the judgment of 14 December 1994. On 9 June 1995 the Bucharest County Court adjourned the case to 30 June 1995 and ordered that the children be heard.

36.  On 30 June 1995, in the absence of the representative of the Ministry of Justice, which was intervening, and of that of the District Council of the second district of Bucharest, which was responsible for monitoring and ensuring compliance with the obligations of divorced parents, the court adjourned the case. It also granted an application by D.Z. for a stay of execution of the judgment pending the outcome of the appeal. No reasons were given for the latter decision.

37.  On 23 August 1995 the Ministry of Justice asked Bucharest City Council to carry out a social inquiry at D.Z.'s home.

38.  On an unspecified date the mayor of Bucharest informed the Ministry of Justice that a social inquiry had been carried out by the District Council of the second district of Bucharest in September 1995. The mayor of that district submitted the findings of the inquiry, signed by him, the town clerk and an inspector. They read as follows:

“The children Maud and Adèle ... live with their father and his wife in an eight-room house, and each girl has a room of her own.

Their father looks after them very well, as regards both their physical and their mental welfare, providing the best conditions for their upbringing.

It is evident from conversations with the girls in Romanian – they have a command of the language – that they are intelligent, sociable and at ease and that they lead a normal life, read, write and work hard at school.

There is an atmosphere of harmony and friendship and plenty of affection between the girls, their father and his wife.

The girls do not want to go and live with their mother in France, whom they remember as a cold and indifferent person. They say that they have always found their father understanding, warm and affectionate.

They are very impressed by Romania and the Romanians, among whom they have made many friends. During the holidays they went to the countryside and they felt wonderfully well there.

When asked to say whether or not they wanted to see their mother or go and live with her, they replied categorically 'no' and insisted that any decision concerning them should take their wishes into account.

In conclusion, we consider that in Romania the children Maud and Adèle have the best conditions for their upbringing.”

39.  In a decision of 1 September 1995 the Bucharest County Court dismissed D.Z.'s appeal against the judgment of 14 December 1994.

40.  D.Z. appealed to the Bucharest Court of Appeal, which in a final judgment of 14 March 1996 dismissed the appeal for lack of grounds.

A.  Objection to execution

41.  On an unknown date D.Z. lodged an objection to the execution (contestaţie la executare) of the judgment of 14 December 1994. After having taken evidence from the children, who reiterated their wish to stay with their father, the Bucharest Court of First Instance dismissed the objection on 7 April 1995.

42.  On an appeal by D.Z. against that decision, the Bucharest County Court affirmed it on 9 February 1996.

B.  Application to the Bucharest Court of First Instance for transfer of parental responsibility

43.  On 27 October 1995 D.Z. lodged an application with the Bucharest Court of First Instance to be given exclusive parental responsibility. He argued that since 1994 he had been living in Bucharest in a spacious eight-room house which afforded the children exceptional conditions. They did not want to go to live with their mother, who belonged to a sect.

The court, informed by D.Z. that the applicant's address for service was the address of Ştefan Constantin, caused the date of the hearing to be served only on him. It is clear from documents available to the Court that neither at that stage of the proceedings nor later was the applicant informed that she had been summoned to appear before the Bucharest Court of First Instance.

44.  On 26 January 1996, at the request of the Bucharest Court of First Instance, the District Council of the second district of Bucharest carried out a social inquiry. Following that inquiry, the mayor of Bucharest informed the court that the two girls were well developed, both physically and psychologically, that they led normal lives, had friends at school and in the neighbourhood and were very attached to their father and his wife, who both looked after them very well and with whom they wished to live.

45.  After holding two hearings in the absence of the applicant on 8 and 29 January 1996 and interviewing the children in private on 16 January 1996, the court delivered its judgment on 5 February 1996, likewise in the applicant's absence. Emphasising that the children's interests were paramount and basing its judgment on documents drawn up by the children's teachers attesting to their good performance at school, on a letter from the Ministry of Religious Affairs to the effect that the sect to which the applicant belonged was not recognised in Romania, and on the social inquiry carried out by the Bucharest District Council, the court allowed D.Z.'s application, holding that he was providing the best living conditions and upbringing for the children, whom he had, moreover, brought up on his own since the divorce.

46.  On 16 October 1996 the Bucharest County Court set aside that judgment on appeal because of an irregularity in the service of notice on the applicant, and remitted the case to the Court of First Instance. It noted that the applicant lived in France, that she had given Ştefan Constantin special authority to represent her in another set of legal proceedings and that consequently, in the absence of special authority in the case before the court, the summons should have been served at her permanent address in France.

47.  D.Z. challenged that decision on the ground that the applicant had given Ştefan Constantin general authority to act for her and that consequently the service of the court documents at his address was valid.

48.  In a judgment of 9 April 1997, delivered in the absence of either the applicant or any representative of hers, the Bucharest Court of Appeal allowed the appeal on the ground that the applicant had given Ştefan Constantin general authority to act on her behalf. It set aside the decision of 16 October 1996 and remitted the case to the County Court for reconsideration of the appeal.

49.  The case was set down for hearing in the County Court on 23 January 1998. According to the record of the hearing made on that date, the hearing was attended by D.Z., his lawyer and the assistant of Florea Constantin, the lawyer who, according to the court, was supposed to be acting on behalf of the applicant. The Court cannot determine from the documents submitted to it which of Florea and Ştefan Constantin was regarded by the County Court as having been appointed by the applicant.

The assistant pointed out that Florea Constantin was absent and sought an adjournment of the hearing. That application was refused after the court had heard the submissions of counsel for D.Z. It gave its decision on 30 January 1998, in the absence of the applicant or a representative. Without mentioning the issue of the applicant's representation, the court dismissed the appeal and thus upheld the judgment of 5 February 1996, noting that the children wished to stay with their father, who was affording them the best living conditions.

50.  It appears that an appeal against the decision of 30 January 1998 was lodged on behalf of the applicant. It cannot be determined from the documents submitted to the Court whether the applicant herself entered the appeal. However that may have been, the Bucharest Court of Appeal dismissed the appeal for lack of grounds on 28 May 1998. As was apparent from that decision, which the Government did not file with the Registry until 13 September 1999, only D.Z. attended the hearing on 28 May 1998.

C.  Application to the Metz tribunal de grande instance for transfer of parental responsibility

51.  In an application dated 5 January 1995 D.Z. applied to the family judge of the Metz tribunal de grande instance for an order transferring the children's residence to his address and granting him exclusive exercise of parental responsibility.

52.  After many adjournments the tribunal de grande instance delivered a judgment on 22 February 1996. It held firstly that it was unnecessary to take account of the judgment of the Bucharest Court of First Instance of 5 February 1996 because that court had no jurisdiction to deal with the merits of the custody of the children, since the Romanian courts could only deal with an application for the return of the children under the Hague Convention. The tribunal de grande instance then declined to take evidence from the children. It found that since 1991 D.Z. had prevented them from seeing their mother and that he had brought them up to feel hatred for her. In letters of 1 and 3 August 1994, in which they spoke of their mother, the girls had used terms such as “idiot” and “my ex-mother” and had hoped that “her house or her flat [would catch] fire and that she [would be] in it when it happen[ed]”, terms which the tribunal de grande instance found particularly shocking coming from children of 10 and 14. The tribunal de grande instance concluded that the intolerance, intransigence and hatred found in those letters adequately demonstrated that the upbringing the children had received and the surroundings in which they lived had deprived them of all judgment.

53.  The application for transfer of residence was dismissed by the tribunal de grande instance in the following terms:

“The Family Judge must rule in the interests of the children when determining their place of residence.

The Metz Court of Appeal held in a judgment of 28 May 1991 that it was in the children's interests to live with their mother, in France, in their native Lorraine, both their parents having opted for French nationality.

Since that date the mother has had no further contact with her children because of the father's actions.

Mrs Ignaccolo filed with the Court the various records of proceedings drawn up in Romania when attempts were made to obtain execution of the decision to return the children, letters from the Romanian Ministry of Justice to the Office for International Judicial Mutual Assistance, from which it appears that Mr Zenide is hiding the children, has acquired a dog which he has trained to attack anyone who approaches the children, and removed the children from school in December 1994 to avoid their whereabouts being discovered.

He maintained that his behaviour was justified because Mrs Ignaccolo belonged to a sect and had not looked after the children when they cohabited. However, he did not in any way substantiate his complaints but did no more than make allegations or produce testimony from persons living in the United States or Romania who did not personally know the children's mother.

The educative abilities of a father who totally denies the image of the mother, who brings the children up to hate their mother and does not even allow them to form their own opinion by affording them the opportunity to meet her and who has not hesitated, in order to evade enforcement of court decisions, to completely uproot the children for a second time in order to settle in a country whose language they are not familiar with are seriously in doubt.

The children's interests in such a situation are intangible and indefinable, regard being had, firstly, to the pressure and conditioning they undergo with their father and, secondly, to the fact that for five years they have been away from their mother, whom they no longer know.

The children's wish to stay and live with their father, as expressed both in their letters and when they were interviewed by the Romanian court, cannot on its own determine their interests since, if it did, that would amount to laying upon children of 10 and 14 the responsibility of deciding where they should live.

Mr Zenide cannot secure ratification of a factual situation that has arisen from the use of force by merely relying on the passing of time. That being so, his application must quite simply be dismissed ...”

D.  Attempts to enforce the decision of 14 December 1994

54.  Since 1994 the applicant has gone to Romania eight times in the hope of meeting her children.

55.  Several attempts were made to execute the decision of 14 December 1994 but without success.

56.  On 22 December 1994 a bailiff went to D.Z.'s home, accompanied by the applicant, her lawyer, a locksmith and two policemen. Only D.Z.'s wife O.Z. and a guard dog were at the house. O.Z., a French national, indicated that she would only allow the bailiff to inspect the house if a representative from the French embassy was present. The applicant and her lawyer therefore went to the French embassy, where the French consul, T., and an interpreter agreed to accompany them to D.Z.'s home.

57.  During the applicant's absence, but while the policemen and the bailiff were still on the spot, D.Z. and an uncle of his, S.G., entered the house. When the applicant returned, accompanied by T. and the interpreter, O.Z. allowed those present, with the exception of the applicant, to search the premises. As the dog was very fierce, the search was carried out hastily and the girls were not found. D.Z. remained out of sight during the search.

58.  On 23 December 1994 the applicant wrote to the Romanian Minister of Justice to complain of the course of events on 22 December. She requested the Minister to lodge a criminal complaint against O.Z. for failure to comply with a court decision. Asserting that she had no news of her daughters, she also asked him to institute criminal proceedings against D.Z., O.Z. and S.G. for ill-treatment of minors, false imprisonment and, if applicable, homicide.

59.  On 27 December 1994 a bailiff, the applicant, her lawyer and two police officers again went to D.Z.'s home. Finding no one there, they spoke to a neighbour, who told them that D.Z. had left with the children on 22 December 1994. The group then went to the home of G.A., an uncle of D.Z.'s, with whom D.Z. and the children sometimes lived. There they found G.A. and the same guard dog. G.A. told them that he had not seen either D.Z. or the children since 20 December 1994. As to the dog, he told the bailiff that D.Z. had bought it to protect his daughters.

60.  In a letter of 7 February 1995 the French Ministry of Justice informed the applicant that the Romanian Ministry of Justice had lodged a criminal complaint against D.Z. with the appropriate public prosecutor's office.

61.  In a letter dated 5 May 1995 the Romanian Ministry of Justice informed the French Ministry of Justice that numerous approaches had been made to the police to locate the children, but to no avail, as D.Z. had withdrawn the children from school. The letter also stated that the Romanian authorities had lodged a criminal complaint against D.Z. for ill-treatment of minors. Lastly, the Romanian Ministry of Justice acknowledged that D.Z.'s bad faith was obvious and gave an assurance that it would continue to support the applicant in her endeavours.

62.  On 10 May 1995 a group composed of the applicant, her lawyer, a representative from the Romanian Ministry of Justice, two bailiffs, three police officers and an official from the French embassy in Bucharest went to D.Z.'s home. The group was able to inspect the house but did not find the children there. During the four-hour discussion which followed, D.Z. stated that the girls were in Romania, but he refused to say more. He nevertheless promised to produce them to the Ministry of Justice on 11 May 1995.

63.  A report drawn up by the French embassy in Bucharest on the visit of 10 May 1995 states:

“Contrary to what had been announced by Mrs F. [of the Romanian Ministry of Justice] before this search, D.Z. was not arrested by the police for failure to return the children. In the course of the intervention the public prosecutor's office, with which Mrs. F. was in touch by telephone, reconsidered its position and refused to have D.Z. brought before it. This change of mind was probably due to an intervention by Mr. G., a very influential lawyer, after he had been alerted by his client D.Z. ...”

64.  Neither D.Z. nor the children kept the appointment on 11 May 1995.

65.  As a consequence, D.Z. received an official request to report to the Ministry of Justice with his children on 15 May 1995, with a view to interviewing the children in the presence of their mother. On 15 May 1995 only Mr G., D.Z.'s lawyer, went to the Ministry and reiterated his client's refusal to produce the children.

66.  On 4 December 1995 a fresh attempt to execute the judgment was made. The applicant, her lawyer and a bailiff went to D.Z.'s home. Only the bailiff and the applicant's lawyer were allowed in by the two policemen from the sixth district who were already on the spot, the applicant being requested to stay outside. According to D.Z. and the policemen, the children were not in the house. The bailiff, however, was not allowed to check those assertions for himself. Shortly afterwards a police inspector whom neither the two police officers nor the bailiff knew arrived and asked D.Z. to produce the children to him on the following day. D.Z. finally accepted a proposal from the applicant's lawyer that he should produce the children at 10.30 a.m. the following day at the bailiffs' office at the Bucharest Court of First Instance.

67.  On 5 December 1995 the bailiff, the applicant and her lawyer waited for D.Z. in vain. A report was drawn up on that occasion.

68.  In a letter of 10 May 1996 the French Minister of Justice informed his Romanian counterpart of the applicant's fears that the Romanian police were turning a blind eye to D.Z.'s conduct. He therefore asked him to intervene with the Romanian police to ensure that they did everything possible to secure the children's return to their mother.

69.  On 29 January 1997 the applicant met her daughters for the first time for seven years. The meeting lasted ten minutes and took place in Bucharest in the staffroom of the children's school, where D.Z. was himself a teacher.

70.  The meeting was attended by a bailiff, two senior officials from the Romanian Ministry of Justice, the French Consul-General in Bucharest, two officers from police headquarters, the headmaster and deputy headmaster of the school and the girls' two form teachers. According to the report drawn up by the bailiff on that occasion, the purpose of the meeting was to convince those present of the girls' refusal to return to their mother.

71.  When she saw the applicant, Maud tried to run away and threatened to throw herself out of the window if she was compelled to have dealings with her mother. There followed, without the applicant being present, a discussion in which Maud stated that her mother had lied to them and done a great deal of harm. She reiterated her wish to stay with her father and never to see her mother again.

72.  As to Adèle, she began to cry and shouted to the applicant to go away, saying that she never wanted to see her again. Her form teacher took the initiative of terminating the interview so as not to traumatise the girl. Once the girls had been removed by the form teachers, the applicant said she no longer insisted on execution of the order of 14 December 1994 and asked the headmaster to keep her regularly informed of her daughters' performance at school.

73.  In a letter of 31 January 1997 the Romanian Ministry of Justice, Romania's Central Authority, informed the French Ministry of Justice, France's Central Authority, of its decision to order that the children should not be returned. The reason for that decision was the children's obstinate refusal to see their mother again, which had been apparent at the meeting of 29 January 1997.

74.  In a letter of 17 June 1997 the Romanian Ministry of Justice sent the applicant the girls' average marks for the school year 1996/97.

75.  In a letter of 7 July 1997 to the Romanian Ministry of Justice the applicant complained that the headmaster had not honoured his promise to keep her regularly informed of her daughters' school results and expressed her disappointment at the paucity of the information supplied on 17 June 1997. She said she could not accept such a “farce”.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A.  Constitution

76.  The relevant provisions of the 1991 Constitution provide:

Article 11(2)

“Treaties lawfully ratified by Parliament shall form an integral part of the domestic legal order.”

Article 20

“(1)  The constitutional provisions on citizens' rights and liberties shall be interpreted and applied in accordance with the Universal Declaration of Human Rights and with the covenants and other treaties to which Romania is a party.

(2)  In the event of conflict between the covenants and treaties on fundamental human rights to which Romania is a party and domestic laws, the international instruments shall prevail.”

B.   Hague Convention of 25 October 1980 on the Civil Aspects of International Child Abduction

77.  The relevant provisions of the Hague Convention read as follows:

Article 7

“Central Authorities shall cooperate with each other and promote cooperation amongst the competent authorities in their respective States to secure the prompt return of children and to achieve the other objects of this Convention.

In particular, either directly or through any intermediary, they shall take all appropriate measures:

(a)  To discover the whereabouts of a child who has been wrongfully removed or retained;

(b)  To prevent further harm to the child or prejudice to interested parties by taking or causing to be taken provisional measures;

(c)  To secure the voluntary return of the child or to bring about an amicable resolution of the issues;

(d)  To exchange, where desirable, information relating to the social background of the child;

(e)  To provide information of a general character as to the law of their State in connection with the application of the Convention;

(f)  To initiate or facilitate the institution of judicial or administrative proceedings with a view to obtaining the return of the child and, in a proper case, to make arrangements for organizing or securing the effective exercise of rights of access;

(g)  Where the circumstances so require, to provide or facilitate the provision of legal aid and advice, including the participation of legal counsel and advisers;

(h)  To provide such administrative arrangements as may be necessary and appropriate to secure the safe return of the child;

(i)  To keep each other informed with respect to the operation of this Convention and, as far as possible, to eliminate any obstacles to its application.”

Article 11

“The judicial or administrative authorities of Contracting States shall act expeditiously in proceedings for the return of children.

If the judicial or administrative authority concerned has not reached a decision within six weeks from the date of commencement of the proceedings, the applicant or the Central Authority of the requested State, on its own initiative or if asked by the Central Authority of the requesting State, shall have the right to request a statement of the reasons for the delay. ...”

C.  Family Code

78.  Article 108 of the Family Code provides:

“The supervisory authority [autoritatea tutelară] must continuously and effectively supervise the manner in which the parents discharge their obligations concerning the person and property of the child.

The delegates of the supervisory authority shall be entitled to visit children in their homes and to inform themselves by all available means about the manner in which the persons in charge of them look after them, about their health and physical development, their education ...; if need be, they shall give the necessary instructions.”

D.  Criminal Code

79.  Article 307 of the Criminal Code provides:

“It shall be an offence punishable by one to three months' imprisonment or a fine for one of the parents of an under-age child to detain it without the permission of the other parent ... who lawfully has responsibility for the child.

The same penalty shall be incurred by a person to whom parental responsibility has been given by a judicial decision who repeatedly prevents one of the parents from having personal relations with an under-age child on the terms agreed by the parties or laid down by the appropriate body.

Criminal proceedings may only be instituted if a criminal complaint has first been lodged by the victim.

No criminal liability shall be incurred where there has been a reconciliation between the parties.”

E.  Code of Criminal Procedure

80.  The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure read as follows:

Article 279

“As regards the offences in respect of which the law requires a criminal complaint to be lodged beforehand, proceedings may only be instituted after a complaint by the victim.

The complaint shall be lodged:

...

(b)  with the body in charge of criminal investigations or with the public prosecutor, in respect of offences other than those referred to in sub-paragraph (a).

...”

Article 284

“Where the law requires a criminal complaint to be lodged beforehand, that complaint must be lodged within two months from the date on which the victim discovered the identity of the person who committed the offence...”

Article 285

“Where a preliminary criminal complaint is improperly lodged with the public prosecutor's office or the court, it shall be forwarded to the appropriate body. In that event, it shall be regarded as valid if it was lodged with the wrong body within the time allowed by law.”

F.  Code of Civil Procedure

81.  The relevant provisions of the Code of Civil Procedure read as follows:

Article 67

“The parties may exercise their procedural rights in person or through a representative.

A representative with general authority to act may only represent the person for whom he acts before a court if he has been expressly given the right to do so.

If the person who has given the authority to act has no permanent or temporary home in Romania ..., he shall be presumed to have also given authority to represent him in the courts.”

Article 87

“...

8.  Unless otherwise provided in a treaty, international convention or special law, persons who are abroad and whose home address abroad is known shall be summoned to appear by registered mail...

In all cases in which those who are abroad have a known representative in Romania, the latter shall be summoned...”

Article 107

“Whenever the presiding judge finds that an absent party has not been lawfully summoned, he must adjourn the case, failing which the proceedings will be null and void.”

G.  Administration of Justice (Amendment) Act (Law no. 142 of 24 July 1997)

82.  The relevant provisions of Law no. 142 of 24 July 1997 amending the Administration of Justice Act (Law no. 92/1992) read as follows:

Section 30

“The interests of the State shall be represented by State Counsel organised in departments at each court, under the authority of the Minister of Justice.

The work of State Counsel shall be organised in accordance with the principles of the rule of law, impartiality and hierarchical supervision.

...”

Section 31(i)

“State Counsel's Office shall have the following duties:

...

– defending the rights and interests of minors and persons deprived of legal capacity.”

Section 38

“The Minister of Justice shall supervise all State Counsel through State Counsel inspectors attached to the Supreme Court of Justice and the courts of appeal or through other, delegated State Counsel.

Where he considers it necessary, the Minister of Justice, either of his own motion or at the instance of the National Judiciary Council, effects his supervision through inspectors-general or State Counsel on secondment...

...

The Minister of Justice may ask Principal State Counsel at the Supreme Court of Justice for information about the work of State Counsel's offices and may give advice on measures to be taken to combat crime.

The Minister of Justice is empowered to give State Counsel written instructions, either direct or through Principal State Counsel, to institute, in accordance with the law, criminal proceedings for offences that have come to his knowledge; he may also have actions and proceedings brought in the courts that are necessary for the protection of the public interest. ...”

H.  Practice in respect of service of summonses

83.  In decision no. 87 delivered in 1993 the Supreme Court of Justice again confirmed its settled case-law on summoning persons resident abroad, which requires service to be effected at the foreign home but also at the Romanian home of any representative.

Legal writers, for their part, highlight the compulsory requirement of serving a summons on the person concerned at his foreign home, even where he has a representative in Romania (Viorel Mihai CiobanuTratat Teoretic şi Practic de Procedură Civilă (“Theoretical and Practical Treatise on Civil Procedure”), vol. II, p. 94, Bucharest, 1997).

84.  The courts have consistently held that the legal provisions governing summonses are mandatory as they are designed to ensure compliance with the adversarial principle and due process. If these provisions are not complied with, the decision will be null and void and it will be quashed and the case remitted to the tribunal of fact (Bucharest County Court, Third Civil Division, decision no. 226/1990, Culegere de Jurisprudenţă Civilă a Tribunalului Judeţean Bucureşti (“Reports of Criminal Cases in the Bucharest County Court”), no. 155, p. 123, Bucharest, 1992; Supreme Court of Justice, Civil Division, decision no. 779 of 6 April 1993, Buletinul de Jurisprudenţă al Curţii Supreme de Justiţie (“Supreme Court of Justice Case-Law Bulletin”) for 1993, p. 126, Bucharest, 1994).

PROCEEDINGS BEFORE THE COMMISSION

85.  Mrs Ignaccolo-Zenide applied to the Commission on 22 January 1996. She alleged that, contrary to Article 8 of the Convention, which guarantees the right to respect for family life, the Romanian authorities had not taken measures to ensure execution of the court decisions whereby custody of the children was split between herself and her former husband and they were to live with her.

86.  The Commission (First Chamber) declared the application (no. 31679/96) admissible on 2 July 1997. In its report of 9 September 1998 (former Article 31 of the Convention)[1], it expressed the opinion that there had been a violation of Article 8 (unanimously).

FINAL SUBMISSIONS TO THE COURT

87.  In their memorial the Government requested the Court to find that they had discharged the positive obligations on them under Article 8 of the Convention and that there had consequently been no violation of that provision.

88.  The applicant asked the Court to hold that there had been a violation of Article 8 of the Convention and to award her just satisfaction under Article 41.

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

89.  The applicant alleged that the Romanian authorities had not taken sufficient steps to ensure rapid execution of the court decisions and facilitate the return of her daughters to her. The authorities had thus breached Article 8 of the Convention, which provides:

“1.  Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2.  There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

90.  The applicant complained, in particular, of the half-hearted attempts made to execute the order of 14 December 1994, which she described as “pretences”, and pointed out that nothing had been done to find her daughters, who had been hidden by their father each time before the bailiff arrived. As to the meeting arranged by the authorities on 29 January 1997, she considered that in view of the circumstances in which it had taken place, it was just another pretence. She also criticised the Romanian authorities for their total inactivity between December 1995 and January 1997.

91.  The Government maintained that the authorities in question had taken adequate and effective steps to have the order of 14 December 1994 executed, for example by arranging for the bailiff to be assisted by police officers and by summoning the children's father to the Ministry of Justice. They pointed out that the failure to execute the decision was due firstly to non-compliance by the father, for whose behaviour the Government could not be held responsible, and secondly to the children's refusal to go and live with the applicant, again a matter for which the Government could not be blamed.

92.  In the Commission's view, the national authorities had neglected to make the efforts that could normally be expected of them to ensure that the applicant's rights were respected, thereby infringing her right to respect for her family life as guaranteed by Article 8 of the Convention.

93.  The Court notes, firstly, that it was common ground that the tie between the applicant and her children was one of family life for the purposes of that provision.

94.  That being so, it must be determined whether there has been a failure to respect the applicant's family life. The Court reiterates that the essential object of Article 8 is to protect the individual against arbitrary action by the public authorities. There are in addition positive obligations inherent in an effective “respect” for family life. In both contexts regard must be had to the fair balance that has to be struck between the competing interests of the individual and of the community as a whole; and in both contexts the State enjoys a certain margin of appreciation (see the Keegan v. Ireland judgment of 26 May 1994, Series A no. 290, p. 19, § 49).

As to the State's obligation to take positive measures, the Court has repeatedly held that Article 8 includes a parent's right to the taking of measures with a view to his or her being reunited with his or her child and an obligation on the national authorities to take such action (see, for example, the following judgments: Eriksson v. Sweden, 22 June 1989, Series A no. 156, pp. 26-27, § 71; Margareta and Roger Andersson v. Sweden, 25 February 1992, Series A no. 226-A, p. 30, § 91; Olsson v. Sweden (no. 2), 27 November 1992, Series A no. 250, pp. 35-36, § 90; and Hokkanen v. Finland, 23 September 1994, Series A no. 299-A, p. 20, § 55).

However, the national authorities' obligation to take measures to facilitate reunion is not absolute, since the reunion of a parent with children who have lived for some time with the other parent may not be able to take place immediately and may require preparatory measures to be taken. The nature and extent of such preparation will depend on the circumstances of each case, but the understanding and cooperation of all concerned are always an important ingredient. Whilst national authorities must do their utmost to facilitate such cooperation, any obligation to apply coercion in this area must be limited since the interests as well as the rights and freedoms of all concerned must be taken into account, and more particularly the best interests of the child and his or her rights under Article 8 of the Convention. Where contacts with the parent might appear to threaten those interests or interfere with those rights, it is for the national authorities to strike a fair balance between them (see the Hokkanen judgment cited above, p. 22, § 58).

95.  Lastly, the Court considers that the positive obligations that Article 8 of the Convention lays on the Contracting States in the matter of reuniting a parent with his or her children must be interpreted in the light of the Hague Convention of 25 October 1980 on the Civil Aspects of International Child Abduction (“the Hague Convention”). This is all the more so in the instant case as the respondent State is also a party to that instrument, Article 7 of which contains a list of measures to be taken by States to secure the prompt return of children.

96.  What is decisive in the present case is therefore whether the national authorities did take all steps to facilitate execution of the order of 14 December 1994 that could reasonably be demanded (ibid.).

A.  Period to be taken into consideration

97.  The Government maintained that their obligation to take steps to facilitate the reunion of the applicant and her children had arisen out of the order made on an urgent application by the Bucharest Court of First Instance on 14 December 1994 and had come to an end with the final decision of 28 May 1998 whereby the Bucharest Court of Appeal gave parental responsibility to D.Z.

98.  The applicant disputed the Government's submission and argued that the decision of 28 May 1998 had never been brought to her knowledge and that she was unaware of its content. She also denied having appointed a representative to represent her in the proceedings that led to the aforementioned decision and submitted that as she had not been a party to the proceedings, the decision in question had been given in breach of the adversarial principle and could not be relied on against her. Lastly, she disputed that the Romanian courts were competent to take a decision on the merits in respect of parental responsibility and argued that under Article 16 of the Hague Convention, the French courts had exclusive jurisdiction in the matter. In that connection, she pointed out that D.Z. had brought an action in the Romanian courts to vary the arrangements for exercising parental responsibility although an identical action was already pending in the French courts, likewise on his initiative.

99.  The Court must therefore determine whether the authorities' obligation to take steps to facilitate the execution of the order of 14 December 1994 ceased after the judgment of 28 May 1998 giving parental responsibility to D.Z.

The Court points out that in its judgment of 24 February 1995 in the McMichael v. the United Kingdom case (Series A no. 307-B, p. 55, § 87) it held that, although Article 8 contained no explicit procedural requirements,

“the decision-making process leading to measures of interference must be fair and such as to afford due respect to the interests safeguarded by Article 8:

  '[W]hat ... has to be determined is whether, having regard to the particular circumstances of the case and notably the serious nature of the decisions to be taken, the parents have been involved in the decision-making process, seen as a whole, to a degree sufficient to provide them with the requisite protection of their interests. If they have not, there will have been a failure to respect their family life and the interference resulting from the decision will not be capable of being regarded as “necessary” within the meaning of Article 8.' (see the ... W. v. the United Kingdom judgment [of 8 July 1987, Series A no. 121-A], pp. 28 and 29, §§ 62 and 64)”.

The Court notes, firstly, that neither the applicant nor any representative of hers was present at the delivery of the Bucharest Court of Appeal's judgment of 28 May 1998, nor was that judgment served on the applicant. Not until 13 September 1999, when the Government submitted it to the Court, was the applicant able to study the judgment in question. Secondly, the applicant was not present at any of the hearings held during the course of the proceedings which led to the decision in issue. It appears from the documents produced by the Government that, contrary to Article 87 § 8 of the Romanian Code of Civil Procedure, no summons was served on the applicant at her home in France, although her address was known.

As regards the notification served on Ştefan Constantin, the Court notes that it was not a substitute for the notification to the applicant required by Article 87 § 8 in fine of the Code of Civil Procedure and the settled case-law of the domestic courts (see paragraph 83 above).

100.  In the light of those circumstances, the Court considers that the proceedings that led to the Bucharest Court of Appeal's decision did not satisfy the procedural requirements of Article 8 of the Convention. Consequently, it cannot consider that the aforementioned decision put an end to the Government's positive obligations under Article 8.

B.  Enforcement of the applicant's right to parental responsibility and to the return of the children

101.  The Court must therefore determine whether the national authorities took the necessary adequate steps to facilitate the execution of the order of 14 December 1994.

102.  In a case of this kind the adequacy of a measure is to be judged by the swiftness of its implementation. Proceedings relating to the granting of parental responsibility, including execution of the decision delivered at the end of them, require urgent handling as the passage of time can have irremediable consequences for relations between the children and the parent who does not live with them. In the instant case this was all the more so as the applicant had brought an urgent application in the courts. The essence of such an application is to protect the individual against any damage that may result merely from the lapse of time.

The Court notes that Article 11 of the Hague Convention requires the judicial or administrative authorities concerned to act expeditiously in proceedings for the return of children and any inaction lasting more than six weeks may give rise to a request for a statement of reasons for the delay.

103.  In the instant case bailiffs went to D.Z.'s home on four occasions between December 1994 and December 1995. While the initial attempts at execution took place immediately after the order of 14 December 1994, on 22 and 27 December 1994, the same cannot be said of the subsequent attempts: the third visit from the bailiffs did not take place until four months later, on 10 May 1995, and the last visit was on 4 December 1995.

The Court notes that no satisfactory explanation was put forward to justify those delays. Similarly, it has difficulty in discerning the reasons why the Bucharest County Court decided to stay execution of the order between 30 June and 1 September 1995.

104.  Furthermore, the Court notes that the Romanian authorities were totally inactive for more than a year, from December 1995 to 29 January 1997, when the only meeting between the applicant and her children took place. No explanation for this was provided by the Government.

105.  For the rest, it observes that no other measure was taken by the authorities to create the necessary conditions for executing the order in question, whether coercive measures against D.Z. or steps to prepare for the return of the children.

106.  Although coercive measures against children are not desirable in this sensitive area, the use of sanctions must not be ruled out in the event of unlawful behaviour by the parent with whom the children live.

107.  The Government alleged that such measures could only have been taken at the instance of the applicant, but she had not made any application to that end. In particular, she could have brought an action in a civil court, under Article 1075 of the Civil Code, for a fine to be imposed for every day's delay in the execution of the order of 14 December 1994, or she could have lodged a criminal complaint with the appropriate bodies for failure to comply with the parental-responsibility measures.

108.  The Court is not required to examine whether the domestic legal order allowed of effective sanctions against D.Z. It is for each Contracting State to equip itself with adequate and effective means to ensure compliance with its positive obligations under Article 8 of the Convention. The Court's sole task is to consider whether in the instant case the measures taken by the Romanian authorities were adequate and effective.

109.  It notes in this connection that D.Z.'s failure to go to the Ministry of Justice on 11 or 15 May 1995 as requested did not have any consequences for him. Similarly, the Romanian authorities imposed no penalty on him after his refusal to present the children to the bailiffs. Furthermore, they took no initiative to try to ascertain the children's whereabouts.

110.  As to the alleged failure to lodge a criminal complaint, which was necessary to trigger proceedings against D.Z., the Court notes that in a letter of 23 December 1994 the applicant indicated to the Minister of Justice that she wished to lodge a criminal complaint against D.Z. and, having set out the grounds for the complaint, asked him to do what was necessary. No action was taken on that letter, however.

The Court observes that under sections 30 and 38 of the Administration of Justice (Amendment) Act, State Counsel's offices are under the authority of the Minister of Justice, who has the power to give instructions to State Counsel. That being so, it regards the Government's argument that the applicant did not lodge a criminal complaint with the appropriate body as being invalid.

111.  Inasmuch as the Government criticised the applicant for not having applied for an order imposing a daily fine, the Court considers that such an action cannot be regarded as effective, since it is an indirect and exceptional method of execution. Furthermore, the applicant's omission could not have absolved the authorities from their obligations in the matter of execution, since it is they who exercise public authority.

112.  Nor was any preparatory contact between the social services, the applicant and the children arranged by the authorities, who also failed to seek the assistance of psychologists or child psychiatrists (see, mutatis mutandis, the Olsson (no. 2) judgment cited above, pp. 35-36, §§ 89-91). The social services, for instance, despite having sufficient relevant powers under Article 108 of the Family Code, only met the children in connection with the proceedings for transfer of parental responsibility (see paragraphs 38 and 44 above) and did no more than make purely descriptive inquiry reports.

Apart from the one on 29 January 1997, no meeting between the applicant and her children was arranged by the authorities, although the applicant had travelled to Romania on eight occasions in the hope of seeing them. As to the meeting on 29 January 1997, which, the Court stresses, took place one year after the present application was lodged with the Commission and two years after the interim order of 14 December 1994, it was not, in the Court's view, arranged in circumstances such as to encourage a positive development of the relations between the applicant and her children. It took place at the children's school, where their father was a teacher, in the presence of a large group of people consisting of teachers, civil servants, diplomats, policemen, the applicant and her lawyer (see paragraph 70 above). No social workers or psychologists had been involved in the preparation of the meeting. The interview lasted only a few minutes and came to an end when the children, who were clearly not prepared in any way, made as if to flee (see paragraphs 71-72 above).

On 31 January 1997, immediately after the failure of that one and only meeting, the Romanian Ministry of Justice, acting as Central Authority, ordered that the children should not be returned, on the ground that they were refusing to go and live with their mother (see paragraph 73 above). Since that date no further attempt has been made to bring the applicant and her children together.

113.  The Court notes, lastly, that the authorities did not take the measures to secure the return of the children to the applicant that are set out in Article 7 of the Hague Convention.

Having regard to the foregoing, and notwithstanding the respondent State's margin of appreciation in the matter, the Court concludes that the Romanian authorities failed to make adequate and effective efforts to enforce the applicant's right to the return of her children and thereby breached her right to respect for her family life, as guaranteed by Article 8.

There has consequently been a violation of Article 8.

II.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

114.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Non-pecuniary damage

115.  Mrs Ignaccolo-Zenide sought 200,000 French francs (FRF) in compensation for the non-pecuniary damage due to the anxiety and distress she had experienced on account of the failure to enforce her parental rights.

116.  The Government did not express a view.

117.  The Court considers that the applicant must indeed have sustained non-pecuniary damage. Having regard to the circumstances of the case and making its assessment on an equitable basis as required by Article 41, it awards FRF 100,000 under this head.

B.  Costs and expenses

118.  The applicant also claimed reimbursement of the sum of FRF 86,000, which she broke down as follows:

(a)  FRF 46,000 for costs and expenses relating to the domestic proceedings, comprising FRF 6,000 for her lawyer's fees in Romania and FRF 40,000 for the travel and subsistence expenses she had to incur for her eight journeys to Romania;

(b)  FRF 40,000 for fees payable to the lawyer who had represented her at Strasbourg, in accordance with a fee agreement concluded on 15 July 1998.

119.  The applicant requested the Court to add to that sum “any value-added tax”.

120.  The Government made no submissions.

121.  The Court considers that the expenses relating to the steps taken in Romania and at Strasbourg to prevent or redress the situation it has held to be contrary to Article 8 of the Convention were incurred necessarily; they must accordingly be reimbursed in so far as they do not exceed a reasonable level (see, for example, the Olsson v. Sweden (no. 1) judgment of 24 March 1988, Series A no. 130, p. 43, § 104).

The Court awards the applicant for costs and expenses the sum of FRF 86,000, together with any value-added tax that may be chargeable.

C.  Default interest

122.  According to the information available to the Court, the statutory rate of interest applicable in France at the date of adoption of the present judgment is 3.47% per annum.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1.  Holds by six votes to one that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

2.  Holds by six votes to one that the respondent State is to pay the applicant, within three months, the following sums, together with any value-added tax that may be chargeable:

(a)  FRF 100,000 (one hundred thousand French francs) for non-pecuniary damage;

(b)  FRF 86,000 (eighty-six thousand French francs) for costs and expenses;

3.  Holds unanimously that simple interest at an annual rate of 3.47% shall be payable from the expiry of the above-mentioned three months until settlement;

4.  Dismisses unanimously the remainder of the applicant's claim for just satisfaction.

Done in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 25 January 2000.

Michael O'Boyle                                     Elisabeth Palm
Registrar                                                   President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the following separate opinions are annexed to this judgment:

(a)  partly dissenting opinion of Mr Maruste;

(b)  partly dissenting opinion of Mrs Diculescu-Şova.

E.P.
M.O'B.


PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE MARUSTE

I understand and can accept the formal approach adopted by the majority but nevertheless I voted against finding a violation of Article 8 for the following reasons.

It seems to me that the solution of this case goes against the very purpose and content of a case like this. It is true that the requirements of family life in terms of the relationship between children and divorced or separated parents are complicated and delicate. It is also true that in practice the Strasbourg institutions have been very cautious in reviewing decisions of national bodies. Nevertheless, I think that not only parents but also children should benefit from Article 8. I would go further: they are and should be the first beneficiaries where the interests of their parents are in conflict and they are mature enough to express clearly their own preferences.

Having regard to the United Nations Convention on the Rights of the Child and in particular Article 4, which requires States Parties to undertake all appropriate measures for the implementation of the rights recognised in the said Convention, the rights and best interests of children should be promoted. To that end, children should have the opportunity to exercise their rights, in particular in family proceedings affecting them. Due weight should also be given to children's views (see the European Convention on the Exercise of Children's Rights, European Treaty Series no. 160). Consequently, where parents' interests conflict, the views and preferences of children must be properly heard and taken into account in proceedings and in the making of decisions concerning them.

It is clear from the case file that the children have been living for a long time with their father. From the standpoint of the best interests of the child, it is not of decisive importance under what circumstances that came about or what role in that situation was played by each of their parents or by the public authorities. It is also clear that the children in the instant case expressly preferred to live with their father; and their preference must have been taken into account. I much regret that this circumstance was disregarded both in the domestic and in the foreign judicial proceedings, and enforcing an old judicial decision against the will of those who were the subjects of that decision comes close to doing violence.

Secondly, I am of the opinion that the procedural miscarriages and delays that occurred come within the ambit of Article 6 of the Convention rather than of Article 8.

 

PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE DICULESCU-ŞOVA

(Translation)

Having regard to the circumstances of the case, I disagree with the way in which the Court applied Article 41 of the Convention.

The applicant sought compensation for non-pecuniary damage resulting from the fact that it had been impossible for her to exercise her parental rights for nine years.

Yet it is a fact which cannot be disputed by the applicant that in 1989 she renounced her parental rights (see paragraph 10 of the judgment) for financial and tax reasons.

It is also a fact which she cannot dispute that from 1989 to the end of 1994 there was no family life between her and her daughters, for lack of any relations between them.

As the teenagers' intolerance and rejection of their mother have only increased, it has become very difficult for the Romanian authorities to comply with the letter of Article 8 of the Convention.

The Court considered that the positive obligations provided for in that Article in the matter of reuniting a parent with his or her children must be interpreted in the light of the Hague Convention of 25 October 1980 on the Civil Aspects of International Child Abduction.

The respondent State, however, has complied with the Hague Convention and has consequently respected the children's interests, thereby ensuring that they are not traumatised.

That being so, and in view, firstly, of the fact that the conflict and the alleged non-pecuniary damage originated in the stance taken up by the mother in 1989, secondly, of the fact that for five years the girls were outside the territory and jurisdiction of the respondent State although the sum sought under the head of non-pecuniary damage also covered that period, and, thirdly, of the respondent State's position in this conflict at this stage, I consider that the finding of a violation of Article 8 of the Convention would have represented sufficient satisfaction for non-pecuniary damage in this case.

As regards the expenses, I judge that the sum of 40,000 French francs awarded by the Court for the fees claimed by the French lawyer who represented the applicant at Strasbourg is excessive in relation to the work done (memorial and oral address), especially as no fee note in which the sum was broken down was produced to the Court.

 


[1].  Note by the Registry. The report is obtainable from the Registry.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde