Halet protiv Luksemburga

Država na koju se presuda odnosi
Luksemburg
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
21884/18
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
11.05.2021
Članovi
10
10-1
10-2
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
10-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
(Čl. 10-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 10-2) Sprečavanje odavanja poverljivih informacija
(Čl. 10-2) Zaštita ugleda drugih
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predstavka se odnosi, iz ugla člana 10 Konvencije, na krivičnu presudu izrečenu podnosiocu predstavke u okviru slučaja poznatog kao «Luxleaks», kojom mu nije priznat status uzbunjivača.

Podnosilac je bio zaposlen u društvu PricewaterhouseCoopers («PwC»), čija delatnost je pre svega sastavljanje poreskih prijava u ime i za račun njenih klijenata i u podnošenju zahteva poreskoj upravi za izdavanje anticipiranih poreskih rešenja. Ta rešenja, koja se odnose na primenu poreskih propisa na buduće operacije nazivaju se «Advance Tax Agreements» (skraćeno «ATAs») ili «rulings fiscaux» ili još «rescrits fiscaux», odn «anticipirana poreska rešenja». Podnosilac predstavke ističe da je, dok je bio zaposlen u PwC, bio koordinator jednog petočlanog tima, i to na radnom mestu koje je bilo u samoj srži delatnosti PwC koja se sastojala u tome da se, za potrebe klijenta, dobije najbolji mogući tretman od luksemburške poreske uprave. Taj opis je osporila Vlada, koja, oslanjajući se na nalaze sudija opšte nadležnosti u konkretnom slučaju, ističe da je u vreme počinjenja dela, podnosilac predstavke obavljao poslove administrativnog službenika koji su se sastojali od prikupljanja, centralizovanja, skeniranja, čuvanja i slanja poreskih prijava klijentima.

Između 2012. i 2014. godine, više stotina anticipiranih poreskih rešenja i poreskih prijava koje je sastavilo društvo PwC objavljeno je u različitim medijima. Ta objavljivanja obelodanjivala su tokom perioda od 2002. do 2012. godine određenu praksu vrlo povoljnih poreskih sporazuma koje je sklopilo društvo PwC za račun multinacionalnih kompanija sa luksemburškom poreskom upravom. Jednom internom istragom koju je izvršilo društvo PwC utvrđeno je da je jedan oditor, A.D., iskopirao, 13. oktobra 2010, dan uoči svog odlaska iz PwC pošto je dao ostavku, 45000 stranica poverljivih dokumenata, od čega 20000 stranica poreske dokumentacije u vezi sa 538 predmeta koji se odnose na anticipirana poreska rešenja, a koja je predao, u leto 2011, jednom novinaru, E.P., na zahtev ovog potonjeg. Jedna druga interna istraga koju je sprovelo društvo PwC omogućila je da se identifikuje podnosilac predstavke. Ovaj je, nakon što su mediji objavili neke od anticipiranih poreskih rešenja koje je A.D bio iskopirao, stupio u kontakt sa E.P. u maju 2012. godine da bi mu ponudio predaju još nekih dokumenata. Ta predaja, koju je novinar najzad prihvatio, dogodila se između oktobra i decembra 2012. godine i odnosila se na šesnaest dokumenata, od čega četrnaest prijava poreza i dva propratna dopisa. Nekolicinu od tih dokumenata iskoristio je novinar u okviru druge po redu televizijske emisije «Cash Investigation» emitovane 10. juna 2013. godine, godinu dana posle emitovanja prve. Svih šesnaest dokumenata postavilo je na internet 5. i 6. novembra 2014. godine, jedno novinarsko udruženje pod nazivom «International Consortium of Investigative Journalists» («ICIJ»). To objavljivanje podataka njegovi autori su nazvali «Luxleaks». Iz novinskih članaka proizlazi da je zbog afere Luxleaks PwC «proživeo jednu tešku godinu», ali da je, nakon te godine, to društvo povećalo svoj promet uporedo sa znatnim povećanjem svojih zaposlenih..

Po krivičnoj prijavi društva PwC, istražni sudija je A.D., podnosioca predstavke i E.P. okrivio i preko istražnog suda uputio okrivljene pred Okružni sud Luksemburga. Dana 29. juna 2016. godine, Okružni sud Luksemburga je, u krivičnom postupku, osudio A.D. i podnosioca predstavke za internu krađu, protivpravni pristup sistemu automatizovane obrade ili prenosa podataka, kršenje poslovne tajne, kršenje profesionalne tajne i za pranje-prikrivanje novca. A.D. je osuđen na kaznu zatvora od dvanaest meseci uslovno na celokupno trajanje kazne, i na novčanu kaznu od 1.500 evra (EUR). Podnosilac predstavke je osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od devet meseci uslovno na celokupno trajanje kazne, i na novčanu kaznu od 1.000 EUR. Oni su osim toga osuđeni i da društvu PwC plate, na ime građanske nadoknade nematerijalne štete, simboličan iznos od jednog evra, na koliko je ta parnična strana bila ograničila svoj zahtev. E.P. je oslobođen, uz obrazloženje da, u smislu zakona, nije učestvovao ni kao saizvršilac niti bio saučesnik, u kršenju poslovne i profesionalne tajne od strane podnosioca predstavke. A.D. i podnosilac predstavke uložili su protiv ove presude i krivičnu i građansku žalbu. Javno tužilaštvo je uložilo u krivičnoj stvari žalbu protiv A.D., podnosioca predstavke i protiv E.P. Apelacioni sud Velikog vojvodstva Luksemburga je ocenio da, sa stanovišta samog domaćeg prava, da su prve sudije s pravom zaključile da su A.D. i podnosilac predstavke počinili delo interne krađe, protivpravnog pristupa ili ponašanja u jednom automatizovanom sistemu obrade ili prenosa podataka, delo kršenja profesionalne tajne i dela pranja-posedovanja proizvoda interne krađe i da je E.P. morao biti smatran saučesnikom u kršenju profesionalne tajne koje je počinio podnosilac predstavke i u činjenu dela posedovanja proizvoda interne krađe koju je ovaj počinio. Apelacioni sud je objasnio da prihvatanje opravdavajuće činjenice uzbunjivača, zasnovane na članu 10 Konvencije, u luksemburškom pravu ima efekat neutralisanja nedopustivosti kršenja zakona. Apelacioni sud je istakao da je to zakonit element kršenja – koje je nužno počinjeno obelodanjivanjem, u dobroj veri, odmereno i na adekvatan način, jedne informacije od opšteg interesa – koje je tako neutralisano i dovelo do oslobađanja okrivljenog. Što se tiče E.P., Apelacioni sud je smatrao da njemu treba priznati opravdanost činjenja odgovornog novinara, koju Sud crpi iz člana 10 Konvencije. Iz tog razloga je Sud potvrdio potpuno oslobađanje zainteresovanog lica. Što se tiče A.D. i podnosioca predstavke, Sud je primenio sudsku praksu ESLJP u vezi sa zaštitom uzbunjivača. Podsetio je da ta sudska praksa uslovljava zaštitu uzbunjivača poštovanjem šest uslova (u skladu sa kriterijumima iz predmeta Guja provit Moldavije), koje je i izložio. Ocenjujući uravnoteženost javnog interesa s jedne strane i interesa PwC s druge strane, taj sud je, u slučaju A.D., ocenio da je javni interes uveliko prevagnuo u odnosu na štetu koju su mogli da pretrpe PwC i njegovi klijenti.

S druge strane, u slučaju podnosioca predstavke, smatrao je da je obelodanjivanje dokumenata nanelo društvu PwC štetu koja prevazilazi javni interes. Zaključio je da opravdavajući razlog koji proističe iz statusa uzbunjivača ne može biti prihvaćen u korist podnosioca predstavke iz razloga da dokumenti koje je dostavio podnosilac predstavke novinaru nisu ni doprineli javnoj raspravi o luksemburškoj praksi u pogledu anticipiranih poreskih rešenja niti pokrenuli bilo kakvu raspravu o poreskoj evaziji niti doneli neku suštinsku, novu i do tada nepoznatu informaciju. On je zaključio da je A.D., na koga je trebalo primeniti opravdavajući razlog uzbunjivača što se tiče činjenice predaje dokumenata u leto 2011. godine novinaru E.P., trebalo da bude oslobođen svih optužbi u vezi s tim činjenjima, dakle u vezi s krivičnim delom kršenja profesionalne tajne. U pogledu dela koja nisu pokrivena tim oslobađajućim razlogom, odnosno onih koja se odnose na prisvajanje dokumenata u oktobru 2010. godine, Apelacioni sud mu je umanjio zatvorsku kaznu na šest mesecu uslov, a zadržao je novčanu kaznu u visini od 1.500 EUR. Što se tiče podnosioca predstavke, Apelacioni sud je smatrao da su u njegovom slučaju počinjena dela u realnom sticaju, tako da je, prema domaćem krivičnom pravu, najviša kazna mogla biti dvostruko viša od maksimuma, odnosno zatvorska kazna od 3 meseca do 5 godina i novčana kazna od 251 do 5.000 EUR. Podsećajući zatim da na podnosioca predstavke nije mogao da se primeni opravdavajući razlog uzbunjivača, taj sud je odlučio da, kao olakšavajuću okolnost, uzme u obzir «da je delao iz motiva koji je smatrao časnim», kao i «da njegov gest nije učinjen iz ličnog interesa». Shodno tome, Apelacioni sud je odlučio da ne uzme u obzir nikakvu vremensku kaznu i da zadrži novčanu kaznu od 1 000 EUR. Apelacioni sud je potvrdio osudu, u građanskom postupku, A.D. i podnosioca predstavke na plaćanje simboličnog jednog evra na ime naknade nematerijalne štete koju je pretrpelo društvo PwC. A.D. i podnosilac predstavke su uložili žalbu kasacionom sudu protiv presude Apelacionog suda, koji je žalbu podnosioca predstavke odbacio, dok je žalbu koju je uložio usvojio.

Podnosilac predstavke tvrdi da njegova osuda zbog obelodanjivanja jednom novinaru šesnaest dokumenata njegovog poslodavca društva PwC predstavlja nesrazmerno mešanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja. On se poziva na član 10 Konvencije.

Sud je razmatrao osnovna načela koja se moraju primenjivati u ocenjivanju pitanja da li je neko mešanje u slobodu izražavanja «neophodno u demokratskom društvu», pa je imao u vidu više činilaca, konkretno: javni interes obelodanjenih informacija, njihovu autentičnost, raspoloživost ili mogućnost drugih načina obelodanjivanja, dobru veru zaposlenog, štetu nanetu poslodavcu i strogost sankcije. Bavio se i pitanjem opravdanosti razloga da podnosiocu predstavke ne bude priznat status uzbunjivača.

Na osvnovu svih okolnosti konkretnog slučaja, sud je većinom glasova (uz izdvojeno mišljenje dvoje sudija) zaključio da su domaći sudovi obezbedili pravednu ravnotežu između, s jedne strane, nužnosti očuvanja prava poslodavca podnosioca predstavke i, s druge strane, nužnosti očuvanja slobode izražavanja podnosioca predstavke. Stoga nije bilo kršenja člana 10 Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

TREĆE ODELJENJE

SLUČAJ HALET c. LUXEMBOURG

(Predstavka br. 21884/18)

PRESUDA

Član 10 • Sloboda izražavanja • 1000 EUR novčane krivične kazne zbog dostavljanja medijima poverljivih dokumenata njegovog privatnog poslodavca («Luxleaks»), bez dovoljnog javnog interesa da bi se doveo u ravnotežu s počinjenom štetom • A priori uzbunjivač u smislu sudske prakse Suda • Srazmernost sankcije • Pravedna ravnoteža između predmetnih interesa uspostavljena analizom okolnosti domaćih sudova.

STRAZBUR

11. maj 2021.

Ova presuda će postati konačna pod uslovima definisanim u članu 44 § 2 Konvencije. Moguće su redaktorske izmene.

U slučaju Halet c. Luxembourg, Evropski sud za ljudska prava (treće odeljenje), postupajući u Veću koje čine :

Paul Lemmens, predsednik Veća,
Georgios A. Serghides,
Georges Ravarani,
María Elósegui,
Darian Pavli,
Anja Seibert-Fohr,
Peeter Roosma, sudije,
I Milan Blaško, zapisničar odeljenja,

Imajući u vidu :

predstavku (br. 21884/18) protiv Velikog Vojvodstva kojom francuski državljanin, M. Raphaël Halet («podnosilac predstavke») se obratio Sudu na osnovu člana 34 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda («Konvencija») od 7. maja 2018, odluku da se luksemburška vlada («Vlada») sa optužbom u vezi sa članom 10 Konvencija proglasi neprihvatljivom za ostatak, primedbe koje je dostavila tužena Vlada i one koje je dostavio podnosilac predstavke,

komentare primljene od udruženja «Dom uzbunjivača», kome je predsednik sekcije kojoj je prvobitno ovaj slučaj bio dodeljen odobrio da interveniše kao treće lice umešač,

Ističući da je francuska vlada, pozvana da, ako želi, s obzirom na državljanstvo podnosioca predstavke, dostavi svoje pismene primedbe (članovi 36 § 1 Konvencije i 44 pravilnika Suda), dala do znanja da ne želi da iskoristi svoje pravo intervenisanja,

Nakon rasprave u savetodavnom veću od 30. marta 2021, Izriče sledeću presudu, donetu tog dana:

UVOD

  1. Predstavka se odnosi, iz ugla člana 10 Konvencije, na krivičnu presudu izrečenu podnosiocu predstavke u okviru slučaja poznatog kao « Luxleaks », kojom mu nije priznat status uzbunjivača.

ČINJENIČNO STANJE

  1. Podnosilac predstavke je rođen 1976. godine i ima prebivalište u mestu Viviers. Njega je predstavljao G. C. Meyer, advokat u Strazburu.
  2. Luksemburšku Vladu («Vlada») predstavljali su sukcesivno jedan njen ad hoc imenovani službenik, G. Christophe Schiltz, načelnik pravne službe Generalnog sekretarijata pri Ministarstvu inostranih poslova, a potom njen službenik, G. David Weis, iz Stalnog predstavništva Luksemburga pri Savetu Evrope.

I. KONTEKST SLUČAJA

  1. Podnosilac predstavke je bio zaposlen u društvu PricewaterhouseCoopers (« PwC »), koje nudi usluge odita i poreskog konsultanta u upravljanju preduzećima. Delatnost PwC sastoji se pre svega u sastavljanju poreskih prijava u ime i za račun njenih klijenata i u podnošenju zahteva poreskoj upravi za izdavanje anticipiranih poreskih rešenja. Ta rešenja, koja se odnose na primenu poreskih propisa na buduće operacije nazivaju se « Advance Tax Agreements » (skraćeno « ATAs ») ili «rulings fiscaux» ili još «rescrits fiscaux». Ovde će se nazivati « rescrits fiscaux » («anticipirana poreska rešenja»).
  2. Podnosilac predstavke ističe da je, dok je bio zaposlen u PwC, bio koordinator jednog petočlanog tima, i to na radnom mestu koje nije bilo minornog značaja, već, naprotiv, da je to radno mesto bilo u samoj srži delatnosti PwC koja se sastojala u tome da se, za potrebe klijenta, dobije najbolji mogući tretman od luksemburške poreske uprave. Taj opis je osporila Vlada, koja, oslanjajući se na nalaze sudija opšte nadležnosti u konkretnom slučaju, ističe da je u vreme počinjenja dela, podnosilac predstavke obavljao poslove administrativnog službenika koji su se sastojali od prikupljanja, centralizovanja, skeniranja, čuvanja i slanja poreskih prijava klijentima.
  3. Između 2012. i 2014. godine, više stotina anticipiranih poreskih rešenja i poreskih prijava koje je sastavilo društvo PwC objavljeno je u različitim medijima. Ta objavljivanja obelodanjivala su tokom perioda od 2002. do 2012. godine određenu praksu vrlo povoljnih poreskih sporazuma koje je sklopilo društvo PwC za račun multinacionalnih kompanija sa luksemburškom poreskom upravom.
  4. Jednom internom istragom koju je izvršilo društvo PwC utvrđeno je da je jedan oditor, A.D., iskopirao, 13. oktobra 2010, dan uoči svog odlaska iz PwC pošto je dao ostavku, 45 000 stranica poverljivih dokumenata, od čega 20 000 stranica poreske dokumentacije u vezi sa 538 predmeta koji se odnose na anticipirana poreska rešenja, a koja je predao, u leto 2011, jednom novinaru, E.P., na zahtev ovog potonjeg.
  5. Jedna druga interna istraga koju je sprovelo društvo PwC omogućila je da se identifikuje podnosilac predstavke. Ovaj je, nakon što su mediji objavili neke od anticipiranih poreskih rešenja koje je A.D bio iskopirao, stupio u kontakt sa E.P. u maju 2012. godine da bi mu ponudio predaju još nekih dokumenata. Ta predaja, koju je novinar najzad prihvatio, dogodila se između oktobra i decembra 2012. godine i odnosila se na šesnaest dokumenata, od čega četrnaest prijava poreza i dva propratna dopisa. Nekolicinu od tih dokumenata iskoristio je novinar u okviru druge po redu televizijske emisije « Cash Investigation » emitovane 10. juna 2013. godine, godinu dana posle emitovanja prve. Svih šesnaest dokumenata postavilo je na internet 5. i 6. novembra 2014. godine, jedno novinarsko udruženje pod nazivom « International Consortium of Investigative Journalists » («ICIJ »). To objavljivanje podataka njegovi autori su nazvali «Luxleaks ». Iz novinskih članaka proizlazi da je zbog afere Luxleaks PwC «proživeo jednu tešku godinu», ali da je, nakon te godine, to društvo povećalo svoj promet uporedo sa znatnim povećanjem svojih zaposlenih..

II. POKRENUTI KRIVIČNI POSTUPCI

  1. Po krivičnoj prijavi društva PwC, istražni sudija je A.D., podnosioca predstavke i E.P. okrivio i preko istražnog suda uputio okrivljene pred Okružni sud Luksemburga.

A. Prvostepena presuda

  1. Dana 29. juna 2016. godine, Okružni sud Luksemburga je, u krivičnom postupku, osudio A.D. i podnosioca predstavke za internu krađu, protivpravni pristup sistemu automatizovane obrade ili prenosa podataka, kršenje poslovne tajne, kršenje profesionalne tajne i za pranje-prikrivanje novca. .
  2. A.D. je osuđen na kaznu zatvora od dvanaest meseci uslovno na celokupno trajanje kazne, i na novčanu kaznu od 1.500 evra (EUR). Podnosilac predstavke je osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od devet meseci uslovno na celokupno trajanje kazne, i na novčanu kaznu od 1.000 EUR. Oni su osim toga osuđeni i da društvu PwC plate, na ime građanske nadoknade nematerijalne štete, simboličan iznos od jednog evra, na koliko je ta parnična strana bila ograničila svoj zahtev.
  3. E.P. je oslobođen, uz obrazloženje da, u smislu zakona, nije učestvovao ni kao saizvršilac niti bio saučesnik, u kršenju poslovne i profesionalne tajne od strane podnosioca predstavke.

B. Presuda Apelacionog suda

  1. A.D. i podnosilac predstavke uložili su protiv ove presude i krivičnu i građansku žalbu. Javno tužilaštvo je uložilo u krivičnoj stvari žalbu protiv A.D., podnosioca predstavke i protiv E.P.
  2. Dana 15. marta 2017. godine, Apelacioni sud Velikog vojvodstva Luksemburga izrekao je svoju presudu.
  3. Pre nego što se upustio u analizu merituma slučaja, Apelacioni sud je bio u prilici da istakne da se « obelodanjivanje [od strane podnosioca predstavke], dostavljanjem poreskih prijava [multinacionalnih preduzeća], vršilo u okviru poreske prakse anticipiranih poreskih rešenja povoljnih po multinacionalna preduzeća, na koju je prethodno ukazivao [A.D.] ». U tom istom kontekstu, apelacioni sud je istakao osim toga i da «zakonitost ili nezakonitost obelodanjenog činjenja ili ponašanja nije, prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, kriterijum primene statusa uzbunjivača, iako obelodanjena informacije može da se odnosi čak i na određenu disfunkcionalnost ili na neke diskutabilne prakse (...) ».
  4. Što se samog merituma tiče, Apelacioni sud je odlučio da, iz različitih razloga koji proističu iz domaćeg krivičnog prava, ne treba ni A.D. ni podnosioca predstavke teretiti za kršenje poslovne tajne ni, u toj meri, za pranje-posedovanje proizvoda informatičke zloupotrebe.
  5. Apelacioni sud je ocenio, sa stanovišta samog domaćeg prava, da su prve sudije s pravom zaključile da su A.D. i podnosilac predstavke počinili delo interne krađe, protivpravnog pristupa ili ponašanja u jednom automatizovanom sistemu obrade ili prenosa podataka, delo kršenja profesionalne tajne i dela pranja-posedovanja proizvoda interne krađe. Apelacioni sud je zaključio da je, suprotno zaključku prvih sudija, E.P. morao biti smatran saučesnikom u kršenju profesionalne tajne koje je počinio podnosilac predstavke i u činjenu dela pranja-posedovanja proizvoda interne krađe koji je počinio ovaj potonji.
  6. Apelacioni sud je zatim razmatrao da li su se ta krivična dela, konstatovana i koja se u načelu prihvataju, mogla ili ne pravdati na osnovu člana 10 Konvencije. Apelacioni sud je objasnio da prihvatanje opravdavajuće činjenice uzbunjivača, zasnovane na članu 10 Konvencije, u luksemburškom pravu ima efekat neutralisanja nedopustivosti kršenja zakona. Apelacioni sud je istakao da je to zakonit element kršenja – koje je nužno počinjeno obelodanjivanjem , u dobroj veri, odmereno i na adekvatan način, jedne informacije od opšteg interesa – koje je tako neutralisano i dovelo do oslobađanja okrivljenog.
  7. Što se tiče E.P., Apelacioni sud je smatrao da njemu treba priznati opravdanost činjenja odgovornog novinara, koju Sud crpi iz člana 10 Konvencije. Iz tog razloga je Sud potvrdio potpuno oslobađanje zainteresovanog lica.
  8. Što se tiče A.D. i podnosioca predstavke, Sud je primenio sudsku praksu Suda u vezi sa zaštitom uzbunjivača (videti, konkretno, slučaj Guja c. Moldova [GC], no 14277/04, CEDH 2008). Podsetio je da ta sudska praksa uslovljava zaštitu uzbunjivača poštovanjem šest uslova, koje je i izložio. Njegovo rezobnovanje se može sažeti na sledeći način.

1. Analiza četiri prva kriterijuma sudske prakse Guja

  1. Apelacioni sud je konstatovao, pozivajući se na tu sudsku praksu, da obelodanjivanja predstavljaju javni interes (kriterijum 1), utoliko što su «omogućila u Evropi i u Luksemburgu javnu raspravu o oporezivanju (...) multinacionalnih kompanija, o fiskalnoj transparentnosti, o praktikovanju anticipiranih poreskih rešenja i o fiskalnoj pravdi uopšte». Dodao je da je Evropska komisija predložila, nakon obelodanjivanja od strane Luxleaks, jedan paket mera protiv poreske evazije i jedan akcioni plan u cilju jednog pravičnog i efikasnog oporezivanja preduzeća u Evropskoj uniji.
  2. Apelacioni sud je takođe istakao da su obelodanjivanja bila autentična (kriterijum 2).
  3. Kad je reč o kriterijumu (3), kojim se zahteva da obelodanjivanje u javnosti bude predviđeno samo kao poslednje sredstvo u slučaju očigledne nemogućnosti da se deluje na drugačiji način, , smatrao je da je, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, informisanje javnosti preko jednog medija predstavljalo «jedinu realnu alternativu za uzbunjivanje javnosti».
  4. Prihvati je da je kriterijum dobre volje (kriterijum 4) bio poštovan kad je reč o podnosioci predstavke. U vezi sa A.D., taj sud je smatrao da je taj kriterijum bio poštovan u leto 2011. Godine, u trenutku predaje E.P. dokumenata kojih je došao u posed u oktobru 2010. godine. S druge strane, smatrao je da taj kriterijum nije bio poštovan od strane A.D. u trenutku dolaženja u posed dokumenata, s obzirom da u tom trenutku još nije imao nameru da ih obelodani u javnosti.

2. Analiza petog kriterijuma sudske prakse Guja

  1. Apelacioni sud je analizirao zatim kriterijum uravnoteženosti javnog interesa dobijanja informacije i štete koju je obelodanjivanje nanelo poslodavcu (kriterijum 5).
  2. S obzirom da je podnosilac predstavke osporavao bilo kakvu štetu po društvo PwC, ističući da je ono čak najavilo povećanje svog prometa i broja zaposlenih, Apelacioni sud – nakon što je razmotrio različite presude Suda u toj oblasti – podsetio je na sledeće :

« (...) Evropski sud ne analizira konkretno pretrpljenu štetu, već smatra da šteta naneta poslodavcu može da rezultira kvarenjem njegove slike u javnosti, gubljenjem poverenja, i uopšte, poledicama koje obelodanjivanje moglo da proizvede u javnosti. Što slučaj odnosno informacija koju je poslodavac želeo da sačuva u tajnosti više odjekne i javnosti, više je i poverenje javnosti poljuljano.»

Apelacioni sud je takođe istakao:

«Noje, dakle, bilo potrebno proveravati da li je, zbog obelodanjivanja od strane [A.D.] i [podnosioca predstavke], promet PwC opao ili da li su se klijenti žalili, podneli građanske tužbe za odgovornost ili napustili PwC.

Apelacioni sud konstatuje da činjenica obelodanjivanja dokumenata koji predstavljaju poslovnu odnosno profesionalnu tajnu sigurno nanosi određenu štetu društvu PwC, a posebno nematerijalnu štetu društvu kao žrtvi krivičnih dela, štetu koja proističe iz napada na njegovu reputaciju i gubitka poverenja njegovih klijenata u bezbednosne mere unutar tog preduzeća. .»

Osim toga, a posebno u okviru dostavljenih informacija u vezi s podnosioce predstavke, Apelacioni sud podseća da:

« U konkretnom slučaju, PwC se povezuje s praksom poreske evazije, ili bar sa određenom poreskom optimizacijom koja se opisuje kao neprihvatljiva. Ono je bilo žrtva krivičnih dela i nužno je pretrpelo određenu štetu.»

  1. Ocenjujući zatim uravnoteženost javnog interesa s jedne strane i interesa PwC s druge strane, taj sud je, u slučaju A.D., ocenio da je javni interes uveliko prevagnuo u odnosu na štetu koju su mogli da pretrpe PwC i njegovi klijenti. Zaključio je, dakle, da je taj kriterijum bio poštovan kad je reč o A.D.
  2. S druge strane, u slučaju podnosioca predstavke, smatrao je da je obelodanjivanje dokumenata nanelo društvu PwC štetu koja prevazilazi javni interes, tako da peti kriterijum nije bio poštovan. Zaključio je da opravdavajući razlog koji proističe iz statusa uzbunjivača ne može biti prihvaćen u korist podnosioca predstavke iz sledećih razloga:

«Dokumenti koje je dostavio [podnosilac predstavke] novinaru nisu (...) ni doprineli javnoj raspravio luksemburškoj praksi [anticipiranih poreskih rešenja] niti pokrenuli [neku] raspravu o poreskoj evaziji niti doneli neku suštinsku, novu i do tada nepoznatu informaciju.»

  1. Da bi došao do takvog zaključka, Apelacioni sud se oslonio na sledeće elemente:
  2. Dokumenti koje je bio izabrao podnosilac predstavke, za razliku od onih koje je obelodanio A.D., nisu predstavljali administrativna rešenja niti su ilustrovali primenu anticipiranih poreskih rešenja. Radilo se o običnim poreskim prijavama – dakle o jednostranim tvrdnjama poreskih obveznika o njihovom imovnom ili finansijskom stanju – koje prijave nisu omogućavale da bude ilustrovan stav poreskih organa u odnosu na njih. Ti dokumenti nisu, dakle, predstavljali nikakvo otkriće o tehnici poreske optimizacije i imali su tek ograničenu relevantnost.
  3. Takođe njih podnosilac predstavke nije selekcionisao radi kompletiranja anticipiranih poreskih rešenja koja je novinar E.P. već posedovao, na primer da bi ilustrovao način na koji su se ta anticipirana poreska rešenja odražavala na poreske prijave. Njihov izbor je bio rukovođen jedino na osnovu kriterijuma poznatosti konkretnog poreskog obveznika.
  4. U trenutku kad je podnosilac predstavke prisvajao te dokumente i doturao ih novinaru E.P., praktikovanje anticipiranih poreskih rešenja već je bilo obelodanjeno preko dokumenata koje je bio dostavio A.D., a koji su objavljeni u prvoj emisiji « Cash Investigation », što je okolnost koja je podnosiocu predstavke bila poznata.
  5. Stoga nije postojao nikakav imperativni razlog za podnosioca predstavke da ponovo prekrši zakon da bi prisvojio i obelodanio poverljive dokumente..
  6. Ti dokumenti su poslužili novinaru E.P. da pripremi, u okviru druge emisije « Cash Investigation », temu o poreskoj evaziji posvećenu «milijardama koje nam nedostaju», a ne praktikovanju anticipiranih poreskih rešenja. Ti dokumenti su iskorišćeni da bi se ilustrovala poreska evazija dve grupe multinacionalnih kompanija, A. I A.M., na koje se reportaža odnosila. U slučaju kompanije A., poreske prijave su, prema novinaru E.P., omogućavale da se vidi da je ta grupa prijavila u Luksemburgu znatan promet iako u toj zemlji ne obavlja odgovarajuću komercijalnu delatnost. Kad je reč o kompaniji A.M., novinar je kritikovao sledeći postupak. Ispričao je da je ta grupa transferisala svojoj filijali koja radi po luksemburškom pravu iznos od 173 miliona evra (EUR) radi otplate kamata na jednu pozajmicu koja joj je bila odobrena. Ta filijala je mogla zatim da izvuče taj iznos i da ga transferiše jednom drugom preduzeću iz te grupe u Dubaiju, gde je ono bilo u potpunosti oslobođeno poreza. Apelacioni sud je smatrao da su te informacije u vezi s obe grupe preduzeća  zaista mogle da skrenu pažnju javnosti i da je skandalizuju, ali da ne predstavljaju suštinske niti fundamentalno nove informacije. Stoga je zaključio da poreske prijave koje je dostavio podnosilac predstavke potvrđuju samo rezultat do kog je dovela novinarska istraga koju je sporeva ekipa E.P., i da «su one u tom smislu izvesno bile korisne za novinara, ali da nisu međutim donosile nikakvu ključnu, do tada nepoznatu informaciju, koja da ponovo pokrene ili da unapredi raspravu o poreskoj evaziji ».

3. Analiza šestog kriterijuma sudske prakse slučaja Guja

  1. Kad je reč o kriterijumu (6), u vezi sa srazmernošću sankcije, Apelacioni sud je napravio razliku između dvojice okrivljenih. On je zaključio da je A.D., na koga je trebalo primeniti opravdavajući razlog uzbunjivača što se tiče činjenice predaje dokumenata u leto 2011. godine novinaru E.P., trebalo da bude oslobođen svih optužbi u vezi s tim činjenjima, dakle u vezi s krivičnim delom kršenja profesionalne tajne. U pogledu dela koja nisu pokrivena tim oslobađajućim razlogom, odnosno onih koja se odnose na prisvajanje dokumenata u oktobru 2010. godine, Apelacioni sud mu je umanjio zatvorsku kaznu na šest mesecu uslov, a zadržao je novčanu kaznu u visini od 1.500 EUR. Što se tiče podnosioca predstavke, Apelacioni sud je smatrao da su u njegovom slučaju počinjena dela u realnom sticaju, tako da je, prema domaćem krivičnom pravu, najviša kazna mogla biti dvostruko viša od maksimuma, odnosno zatvorska kazna od 3 meseca do 5 godina i novčana kazna od 251 do 5.000 EUR. Podsećajući zatim da na podnosioca predstavke nije mogao da se primeni opravdavajući razlog uzbunjivača, taj sud je odlučio da, kao olakšavajuću okolnost, uzme u obzir «da je delao iz motiva koji je smatrao časnim», kao i «da njegov gest nije učinjen iz ličnog interesa».Shodno tome, Apelacioni sud je odlučio da ne uzme u obzir nikakvu vremensku kaznu i da zadrži novčanu kaznu od 1 000 EUR.
  2. Apelacioni sud je potvrdio osudu, u građanskom postupku, A.D. i podnosioca predstavke na plaćanje simboličnog jednog evra na ime naknade nematerijalne štete koju je pretrpelo društvo PwC.

C. Presude Kasacionog suda izrečene A.D. i podnosiocu predstavke

  1. A.D. i podnosilac predstavke su uložile žalbu kasacionom sudu protiv presude Apelacionog suda.

1. Presuda Kasacionog suda izrečena podnosiocu predstavke

  1. Presudom (br. 2/2018 krivična) od 11. januara 2018. godine, Kasacioni sud je odbacio žalbu podnosioca predstavke.
  2. Podnosilac predstavke je formulisao svoju žalbu kao žalbu na kršenje, od strane Apelacionog suda, člana 10 Konvencije, ističući posebno sledeće :

«Apelacioni sud je izvrtao činjenice i sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava tako što se upustio u tendenciozno tumačenje «male relevantnosti dokumenata» predatih [E.P.], da bi ocenio štetu pričinjenu poslodavcu većom od opšteg interesa i odbijajući da primeni opravdavajući razlog uzbunjivača, zato što uslov srazmernosti počinjene štete u odnosu na opšti interes navodno nije ispunjen.»

U okviru «diskusije o dokaznom sredstvu», podnosilac predstavke je istakao, kao primer, da aneksi uz poreske prijave grupe A. (gornji stav 34 ) ukazuju na godišnje generalne skupštine u trajanju od jednog minuta, na osnovu čega se moglo steći uverenje o potpunom odsustvu supstance u Luksemburgu. On je insistirao na činjenici da su poreske prijave koje je on dostavio omogućavale da se proveri ekonomska supstanca entiteta osnovanog u Luksemburgu i da se tako izvrši analiza praktikovanja anticipiranih poreskih rešenja.

  1. U odgovoru na to sredstvo, Kasacioni sud je konkretno odlučio sledeće :

«S obzirom da je procena činjenica na osnovu treba odlučivati da li se na nekog okrivljenog može ili ne može primeniti opravdavajući razlog na osnovu njegovog statusa uzbunjivača u potpunosti stvar suverene procene sudija koje sude po meritumu i da ta procena ne podleže kontroli Kasacionog suda, uz rezervu da ta procena ne sme da rezultira iz nedovoljnih ili protivrečnih motiva;

S obzirom da su u konkretnom slučaju apelacione sudije zasnivale svoju procenu na prirodi prisvojenih dokumenata od strane [podnosioca predstavke], na njihovom korišćenju u okviru jedne televizijske emisije posvećene poreskoj evaziji, na izjavama [podnosioca predstavke] i na izjavama [E.P.] u vezi s relevantnošću prisvojenih dokumenata, da bi na osnovu njih zaključili da prisvojene poreske prijave, ako su i bile od koristi novinaru [E.P.], ipak ne donose nikakvu ključnu, do tada nepoznatu informaciju koja bi mogla da ponovo pokrene ili dopuni raspravu o poreskoj evaziji;

S obzirom da, suprotno [argumentaciji podnosioca predstavke], konstatovanje činjenica od strane apelacionih sudija nisu protivrečne; (...)

Da se procena apelacionih sudija zasniva tako na motivima neopterećenim nedovoljnostima niti protivrečnostima; (...) »

2. Presuda Kasacionog suda u odnosu na A.D.

  1. Žalbu koju je uložio A. D. Kasacioni sud je, naprotiv, usvojio.
  2. U svojoj presudi (br. 1/2018 krivična) od 11. januara 2018. godine, Kasacioni sud je poništio presudu Apelacionog suda uz obrazloženje da se priznavanje statusa uzbunjivača u načelu treba primenjivati na sva dela zbog kojih je neko lice, koje se poziva na vršenje svog prava garantovanog članom 10 Konvencije, gonjeno uz rizik da zaštita koja treba da proističe iz statusa uzbunjivača bude ispražnjena od svoje suštine. Kasacioni sud je stoga odlučio da Apelacioni sud nije uzeo u obzir član 10 Konvencije tako što je odbio da omogući da A.D. koristi opravdavajući razlog na osnovu statusa uzbunjivača u vezi sa prisvajanjem dokumenata iz oktobra 2010, s obzirom da je prihvatila taj status opravdavajućeg razloga u vezi s predajom tih dokumenata novinaru E.P. u leto 2011. godine.

D. Presuda Apelacionog suda za A.D. izrečena nakon vraćanja predmeta na ponovni postupak.

  1. Presudom od 15 maja 2018, Apelacioni sud je zaključio da je A.D. nakon presude Kasacionog suda, morao biti oslobođen, na osnovu člana 10 Konvencije, optužbi za sva dela počinjena u vezi sa dokumentima dostavljenim novinaru E.P. u leto 2011, uključujući i ona dela koja se odnose na prisvajanje tih dokumenata u oktobru 2010. S druge strane, Apelacioni sud je odlučio da je prva presuda tog suda postala pravosnažna i stoga se održava u odnosu na A.D. kad je reč o istim delima vezanim za dokumente o internoj obuci koje je takođe prisvojio u oktobru 2010 kad je prisvojio i poresku dokumentaciju koju je potom predao novinaru E.P. Apelacioni sud se ograničio da u vezi s tim na izricanje suspenzije izreke te presude.44.  Tu presudu su prihvatile strane u postupku, tako da je ona postala pravosnažna.

PRAVNI OKVIR I RELEVANTNA PRAVNA PRAKSA

I. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO

  1. Različita kršenja zakona kojima se tereti podnosilac predstavke predviđena su krivičnim zakonikom.
  2. Tako, odredbe u vezi s internom krađom glase:

Član 461 stav 1

«Ko god protivpravno prisvoji neku stvar ili elektronski ključ koji mu ne pripada kriv je za krađu.»

Član 463

«Krađe koje nisu specifikovane u ovom poglavlju kažnjavaće se zatvorom u trajanju od jednog meseca do pet godina i novčanom kaznom od 251 do 5.000€.»

Član 464

«Zatvorska kazna od najmanje tri meseca biće izrečena ako je počinilac član domaćinstva ili plaćeni pružalac usluga, čak i ako pokrade lica kojima nije služio alio koja su se nalazila bilo u kući domaćina, ili u kući u kojoj je pratio ovog potonje, odnosno ako je počinilac krađe radnik, pratilac ili učenik, u kući, u radionici ili u radnji svog poslodavca, odnosno ako je počinilac neki pojedina koji uobičajeno radi u stambenom objektu u kome će počiniti delo krađe.»

  1. Što se triče protivzakonitog zadržavanja u nekom sistemu automatizovane obrade podataka, član 509-1 stav 1 glasi :

«Ko god bude protivzakonito pristupio ili se zadržavao u celini ili u jednom delu nekog sistema automatizovane obrade ili prenosa podataka biće kažnjen zatvorom od dva meseca do dve godine i novčanom kaznom od 500 € do 25.000 € ili nekom od te dve kazne »

  1. Delo kršenja profesionalne tajne predviđeno je članom 458, koji glasi:

«Lekari, hirurzi, zdravstveni radnici, apotekari, babice i sva ostala lica koja poseduju po svom statusu ili po svojoj profesiji tajne koje su im poverene, a koji, osim slučajeva kad su pozvani da svedoče na sudu ili kad ih zakon obavezuje da obelodane te tajne, otkriju poverene im tajne, biće kažnjeni zatvorom u trajanju od osam dana do šest meseci i novčanom kaznom u visini od 500 € do 5.000 €. »

  1. Pranje-posedovanje proizvoda interne kraće predviđeno je članom 506-1 koji se poziva na član 32-1.

Član 506-1, kakav je bio na snazi u trenutku počinjenja dela glasio je:

«Biće kažnjeni zatvorom u trajanju od jedne do pet godina i novčanom kaznom od 1.250 € do 1.250.000 € ili nekom od te dve kazne samo:

1) oni koji su svesno olakšali, na bilo koji način, lažno dokazivanje prirode, porekla, mesta, raspoloživosti, kretanja odnosno svojine na dobrima navedenim u članu 32-1, stav prvi, pod 1), koja čine predmet ili posredan ili neposredan proizvod: (...) kršenja članova 463 i 464 Krivičnog zakonika (...) ili imovinsku korist od jednog ili više tih prekršaja;

(...)

3) oni koji su stekli, bili u posedu ili koristili dobra navedena u članu 32-1, stav prvi, pod 1), koja čine predmet ili neposredan ili posredan proizvod prekršaja navedenih pod tačkom 1) tog člana ili predstavljaju bilo kakvu imovinsku korist od jednog ili više tih prekršaja, a znali su u trenutku kad su ih primili da potiču od jednog ili više prekršaja navedenih pod tačkom 1) odnosno od učestvovanja u jednom ili više tih prekršaja. »

Taj «član 32-1, stav prvi, pod 1) », koji je u međuvremenu ukinut (zakonom od 1. avgusta 2018.), glasio je :

 «U slučaju pranja navedenog u članovima 506-1 do 506-8 (...) specijalno konfiskovanje se primenjuje:: 1) na imovinu koja predstavlja dobra svake prirode, materijalna i nematerijalna, pokretna i nepokretna imovina kao i na pravna akta kojima se potvrđuje neki osnov ili neko pravo na neko dobro, na dobra koja čine predmet ili neposredan ili posredan proizvod nekog prekršaja  ili bilo kakvu imovinsku korist proisteklu iz prekršaja , uključujući i prihode od tih dobara (...) »

Članom 506-4 upotpunjuje se uostalom član 506-1 i glasi :

«Prekršaji navedeni u članu 506-1 takođe su kažnjivi kad je počinilac takođe počinilac ili saučesnik u primarnom prekršaju.»

II. PRAVO EVROPSKE UNIJE

  1. Direktiva (UE) 2016/943 o zaštiti poslovnih tajni usvojena je 8. juna 2016. godine. Prema članu 1te direktive, države se pozivaju da u svoja zakonodavstva unesu «mere, postupke i nadoknade štete» kako bi se omogućilo onima koji imaju poslovne tajne da sprečavaju njihovo otkrivanje, odnosno da dobiju obeštećenje za «dobijanje, korišćenje, ili nezakonito obelodanjivanje njihovih poslovnih tajni.». Obrazloženje 20 te direktive ističe međutim da te mere, postupci i obeštećenja «ne bi smeli da ometaju uzbunjivače » ; u njemu se uostalom ističe da «zaštita poslovnih tajni ne bi mela da se stoga proširi na slučajeve kad obelodanjivanje neke poslovne tajne služi javnom interesu utoliko što omogućava da se otkrije neka nezakonitost, neko kažnjivo delo ili neka neposredni relevantna protivzakonita aktivnost To se ne bi smelo razumeti kao ometanje nadležnih pravosudnih organa da dozvole derogiranje primene mera, postupaka i obeštećivanja kad je tuženi imao sve razloge da smatra, u dobroj veri, da njegovo ponašanje zadovoljava odgovarajuće kriterijume navedene u ovoj direktivi».
  2. Zatim, direktiva (UE) 2019/1937 o zaštiti lica koja ukazuju na kršenje prava Evropske unije usvojena je 23. oktobra 2019. godine. Ta direktiva, koja se odnosi na zaštitu uzbunjivača koji ukazuju kršenja prava Evropske Unije u različitim oblastima, kap što su javne nabavke, prevencija pranja novca ili javno zdravlje, države članice će morati da ugrade u svoja zakonodavstva najkasnije 17 decembra 2021. godine.

III.  MEĐUNARODNI TEKSTOVI

A. Ujedinjene nacije

  1. U svom izveštaju A/70/361 od 8. septembra 2015. godine, Specijalni izvestilac OUN za unapređenje i zaštitu prava na slobodu mišljenja i izražavanja, D. Kaye, ukazuje na zaštitu izvora informacija i na uzbunjivače
  2. Po njemu, izraz «uzbunjivač» označava «lice koje obelodanjuje informacije za koje ima razuman razlog da veruje istinite u trenutku kad pristupa njihovom obelodanjivanju, a koje se odnose na činjenja za koja smatra da predstavljaju pretnju ili štetu po javni interes, kao što je, na primer, kršenje nekog domaćeg ili međunarodnog prava, zloupotreba vlasti, rasipništva, pronevere ili štete po životnu sredinu, na javno zdravlje ili na javnu bezbednost ». Osim toga D. Kaye ističe da, «uzbunjivanje se ne odnosi uvek na specifična nezakonita dela, ono može da bude i obelodanjivanje prikrivanih informacija koje javnost ima legitimni interes da sazna ».
  3. Dana 24. januara 2017. godine, Generalni sekretar OUN, António Guterres, odobrio je ažuriranje politike Ujedinjenih nacija u vezi s uzbunjivačima, u želji da se «ojača zaštita zaposlenih Organizacije koji ukazuju na neku eventualnu neregularnost ili sarađuju u službenim oditima i istragama ».

B. Savet Evrope

  1. U presudama Heinisch c. Allemagne (no 28274/08, § 37, CEDH 2011 (extraits)) i Bucur et Toma c. Roumanie (no 40238/02, § 63, 8. januar 2013), Sud je rezimirao Rezoluciju 1729(2010) o zaštiti uzbunjivača koju je Parlamentarna skupština Saveta Evrope usvojila 29. aprila 2010. godine.
  2. Jedan drugi instrument u toj oblasti usvojio je Savet ministara Saveta Evrope 30. aprila 2014. godine. Neki relevantni delovi te Preporuke CM/Rec(2014)7 navode se u slučaju Medžlis Islamske Zajednice Brčko et autres c. Bosnie-Herzégovine ([GC], no 17224/11, § 44, 27. jun 2017-). U toj preporuci se iznosi da se uzbunjivačem može smatrati «svako lice koje ukazuje ili otkriva informacije o pretnjama javnom interesu li o nekoj šteti po javni interes u kontekstu radnog odnosa tog lica, bilo u javnom ili u privatnom sektoru».
  3. Parlamentarna skupština Saveta Evrope usvojila je 23. juna 2015. godine, Rezoluciju 2060(2015) i Preporuku 2073(2015) u cilju «unapređenja zaštite uzbunjivača ». U prvom od ta dva dokumenta, skupština se poziva na «obelodanjivanja masovnog nadzora i upade u privatni život koje [su] Nacionalna agencija za bezbednost (NSA) Sjedinjenih Država i neke druge obaveštajne službe činile» i poziva na usvajanje «jednog obavezujućeg pravnog instrumenta (konvencije o zaštiti uzbunjivača na osnovu Preporuke CM/Rec(2014)7 Saveta ministara (...) ». U onom drugom dokumentu, skupština poziva Savet Ministara da «dodatno unapređuje i poboljšava zaštitu uzbunjivača, tako što bi pokrenuo proces pregovaranja o jednom obavezujućem pravnom instrumentu u obliku jedne okvirne konvencije otvorene za države ne članice a koja bi se odnosila na otkrivanje kažnjivih dela koja počine lica zaposlena u oblasti nacionalne bezbednosti i obaveštajnih službi ».
  4. Parlamentarna skupština Saveta Evrope usvojila je 1..oktobra  2019. godine Rezoluciju 2300(2019) i Preporuku 2162(2019) u cilju «unapređenju zaštite uzbunjivača širom Evrope». U prvom dokumentu, skupština je povoljno ocenila direktivu (UE) 2019/1937 (gornji stav 51) i pozvala države članice Saveta Evrope koje su članice i Evropske Unije da usvoje njene odredbe, dodajući da ih ništa ne sprečava da, na istim načelima, štiti ukazivanja na kršenja ili na zloupotrebu njihovog domaćeg prava. Kad je reč o državama članicama Saveta Evrope koje nisu članice Evropske unije, njih poziva da revidiraju svoja relevantna nacionalna zakonodavstva u toj oblasti ili da usvoje nove zakone nadahnute onim što nudi predmetna evropska direktiva. U drugom dokumentu, skupština je ponovila poziv Savetu ministara da pokrenu pripreme za pregovaranje jednog obavezujućeg pravnog instrumenta u obliku konvencije Saveta Evrope koja bi trebalo da se inspiriše gore navedenom direktivom, uzimajući u obzir pojašnjenja i dopune predložene u Rezoluciji 2300(2019). U svom odgovoru, usvojenom 22. aprila 2020. godine, Komitet ministara je ponovio, u vezi sa preporukom  Parlamentarne skupštine da razradi jedan obavezujući pravni instrument , svoj stav izražen u odgovoru na Preporuku 2073(2015). On tako smatra da bi «pregovaranje o jednom obavezujućem instrumentu, kao što je konvencija, predstavljalo jedan dug proces s neizvesnim rezultatom s obzirom na složenost predmeta i raznolikost rešenja koja su države članice usvojile u cilju zaštite uzbunjivača » smatrajući da je «oportunije, na ovom stadijumu, ohrabrivati države da u potpunosti primenjuju preporuke koje su usvojili Komitet ministara ili drugi organi (...) ».

PRAVO

O NAVODNOM KRŠENJU ČLANA 10 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke tvrdi da njegova osuda zbog obelodanjivanja jednom novinaru šesnaest dokumenata njegovog poslodavca društva PwC predstavlja nesrazmerno mešanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja. On se poziva na član 10 Konvencije koja glasi :

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu posedovanja sopstvenog mišljenja, primanje i saopštavanja informacija i ideja bez mešanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtevaju dozvole za rad televizijskih, radio i bioskopskih preduzeća.

2. Pošto korišćenje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja obaveštenja dobijenih u poverenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva."

A. O prihvatljivosti

  1. Vlada smatra da je predstavka neprihvatljiva zbog očiglednog odsustva osnovanosti predstavke. Ona odbacuje tvrdnju podnosioca predstavke, po kojoj je, između ostalog, Apelacioni sud «ocenio da je bilo moguće zaobići sudsku praksu Suda vezanu za kršenje člana 10 [Konvencije]», i da se «samo pravio da vaga ravnotežu interesa ». Tumačeći neke delove sporne presude, Vlada izlaže da je Apelacioni sud podsetio da je bio u obavezi da obezbedi puni učinak Konvencije da bi zatim primenio sudsku praksu Suda. Ona ocenjuje navode podnosioca predstavke kao očigledno pogrešne i poziva Sud da predstavku proglasi neprihvatljivom primenom člana 35 § 3 a) Konvencije.
  2. Podnosilac predstavke replicira da takvom argumentacijom Vlada detaljno analizira uravnoteženost interesa, o čemu su mišljenje dali domaći sudovi, a što se odnosi na meritum stvari. I dodaje da Vlada, priznajući postojanje mešanje u pravo zaštićeno članom 10 Konvencije, (donji stav 76), ne može da protivreči samoj sebi tražeći da se predstavka proglasi neprihvatljivom na osnovu očiglednog odsustva osnova jedne optužbe za koju uostalom priznaje da je delimično osnovana. On stoga traži da zahtev za proglašenje predstavke neprihvatljivom priključi najpre meritumu pre nego što bude odbačen.
  3. Sud smatra da taj argument pokreće pitanja koja zahtevaju razmatranje merituma optužbe iznesene na osnovu člana 10 Konvencije a ne razmatranje prihvatljivosti optužbe (videti, mutatis mutandis, Gürbüz et Bayar c. Turquie, no 8860/13, § 26, 23. jul 2019.).
  4. Tako, konstatujući da predstavka nije očigledno neosnovana u smislu člana 35 35 § 3 a) Konvencije i da osim toga ne podleže ni jednom drugom razlogu neprihvatljivosti, Sud je proglašava prihvatljivom.

B. O meritumu

1. Teze strana

a) Podnosilac predstavke

  1. Podnosilac, koji je naznačio u svojoj predstavci da je «od njega potekla afera Luxleaks», prima k znanju da Vlada prihvata postojanje međašnja u njegovo pravo na slobodu izražavanja.
  2. On smatra da je pitanje prava vezano za pitanje srazmernosti mešanja..
  3. On pre svega tvrdi da Vlada «pokušava da inscenira(...) jedno dobronamerno i objektivno prenošenje» činjenica tvrdeći da su poreske prijave koje je podnosilac predstavke preneo navodno «obična tvrđenja poreskog obveznika». Prema podnosiocu predstavke, tu bi se naprotiv radilo o pravnim aktima – koje je razradilo i sastavilo društvo PwC za račun svojih klijenata kojima ih je i fakturisalo – koji «(navodno) ukazuju na konkretno postojanje montiranja poreskih prijava sadržanih u anticipiranim poreskim rešenjima (osnivanje luksemburških društava i offshore kompanija, kretanje kapitala unutar grupe, isplata dividendi itd.).» Osim toga on je formulisao i više tvrdnji i kritika na račun presude Apelacionog suda. Apelacioni sud je ocenio da ni «ni Konvencija, ni luksemburško pravo ne predviđaju za uzbunjivača oslobađanje od krivičnog gonjenja, (...) tako da član 10 omogućava jedino da se utvrdi gonjenja nisu neophodna u demokratskom društvu, a da pri tom ne omogućava otpust [ekvivalent termina «oslobađanje» u luksemburškom pravu] okrivljenog». Time što je «ocenio da javni interes saznavanja informacija koje je [on] preneo ima manju snagu od štete počinjene društvu [PwC]», Apelacioni sud mu je – i u tome bio podržan od Kasacionog suda  – navodno «odbio da prihvati (...) zaštitu statusa uzbunjivača». Pošto je Apelacioni sud «zaključio da šteta naneta poslodavcu iznosi simboličan (...) jedan evro», razmatranje srazmernosti «pretpostavlja[lo] bi onda da je javni interes saznavanja spornih informacija, u konkretnom slučaju, manji od simboličnog jednog evra, odnosno jednak nuli» A pošto Apelacioni sud nije tvrdio da da je vrednost informacija koje je dostavio podnosilac predstavke jednaka nuli, on se navodno «samo pravio da odmerava srazmernost interesa». Domaći sudovi su navodno «utvrdili postojanje jedne opravdavajuće činjenice koja je mogla u konkretnom slučaju da omogući oslobađanje podnosioca predstavke, [ali], ali s obzirom na okolnosti, oni su [navodno] odlučili da podnosilac predstavke (...) može da se pozove samo na neku manju zaštitu u vidu priznavanja olakšavajućih okolnosti».
  4. Nikakav objektivan razlog ne bi omogućio da se pravi razlika između sudbine A.D. i njegove, s obzirom da su obojica bili službenici neraskidivo vezani za curenje dokumenata koji su doveli do skandala Luxleaks. Elementi koje je naveo navodno su «ojačali položaj [A.D.]».
  5. Smatrajući da «njegova krivična osuda može biti motivisana samo jednom jedinom brigom: njenom odvraćajućom funkcijom », on smatra da samo postojanje te sankcije može da obrazloži kršenje člana 10 Konvencije..
  6. Najzad, on «preuzima i prihvata (...) primedbe [treće strane]», koje se mogu sažeti na sledeći način.
  7. Prihvatanje sva tri kriterijuma «suštinske, nove i do sad nepoznate informacije» kao što je to učinio Apelacioni sud (gornji stav 28) imalo bi ozbiljne posledice po efektivnost zaštite uzbunjivača.
  8. S jedne strane zadržavanje tih kriterijuma generisalo bi pravnu nesigurnost. Tako bi kriterijum «suštinske» prirode obelodanjene informacije doveo do pravne nejasnoće pošto bi taj pojam nedovoljno određen. Osim toga, taj do sad nepoznat i nepostojeći kriterijum u ukupnom zakonodavstvu ili sudskoj praksi država koje štite uzbunjivače za sudove bi bilo komplikovano primenjivati i doveo bi do različitih tumačenja. Kriterijum «nove» informacije doveo bi do ograničavanja broja uzbunjivanja, pogotovo pod pretpostavkom da se uzbunjivanje odnosi na informaciju o činjenicama koje su poznate ali u prošlosti nisu bile predmet obrade.. Francuski slučaj Céline Boussié, koja je 2008. godine ukazala na već poznate činjenice u vezi s maltretiranjem hendikepirane dece – na koje su ukazivale neke njegove bivše kolege još od kraja 1990-tih godina – primer je u potvrdu tog stava. Najzad, kad je reč o kriterijumu «nepoznatosti do tada» informacije, moglo bi se pokazati «neophodnim u demokratskom društvu» da obelodanjivanje dodatnih dokaza – nepoznatih ali koji doprinose ukazivanju na poznate i već obelodanjivane činjenice – predstavljaju etičko uzbunjivanje koje zaslužuje zaštitu sa stanovišta člana 10 Konvencije.
  9. S ruge strane, u praksi bi bilo nemoguće za uzbunjivača da zadovolji te nove kriterijume. Onih šest kriterijuma Suda – koji ni u jednom trenutku ne bi uključivali razmatranje pitanja da li je informacija nova, suštinska i do sad neobjavljivana – omogućili bi da se nađe zadovoljavajuća ravnoteža između interesa poslodavaca i prava javnosti na informisanost.. Takva koncepcija od strane Suda bila bi u skladu s evropskim standardima a posebno s evropskom direktivom usvojenom u toj oblasti koja bi uglavnom zahtevala samo «razumno uverenje» u istinitost onog što se obelodanjuje, isključujući bilo kakvo prethodno ocenjivanje da li je informacija nova, suštinska ili do tada nepoznata. Takva koncepcija bi, uostalom, bila prilagođena profilima uzbunjivača koji, u vreme digitalnih mreža, veoma lako imali pristup vrlo velikoj količini informacija. U tom kontekstu, model sudske prakse Guja predstavljao bi prepreku nezakonitim curenjima informacija, utoliko što bi omogućio da obelodanjena informacija bude uistinu od opšteg interesa.. Jer, kad uzbunjivači stekli uverenje da da više neće moći da budu zaštićeni, bili bi ohrabreni da anonimno obelodanjuju informacije.
  10. Osim toga, novi kriterijumi koje je prihvatio Apelacioni sud doveli bi na posredan način u pitanje obavezu država da istražuju kršenja ljudskih prava. Naime, državni organi bi na taj način bili oslobođeni odgovornosti za njihov zadatak da pokreću istrage o činjenicama koje obelodane uzbunjivači i da odlučuju o oportunosti gonjenja ili negonjenja pretpostavljenih počinilaca prekršaja. Kad bi neko uzbunjivanje bilo pokrenuto znatno više od nivoa počinjene štete, i kad iz tog razloga uzbunjivači ne bi imali sredstva za zasnivanje svojih tvrđenja na dovoljnoj činjeničnoj osnovi, samo bi istraga državnih organa omogućila da se u celosti rasvetli problem kome bi uzbunjivač imao tek delimičan pristup. Primeri sudske prakse Suda pokazali bi da je određena zaštita bila obezbeđena uzbunjivačima  koji su obelodanili, a da nisu nužno mogli da ih provere, informacije koje ukazuju postojanje nasrtaje na životnu sredinu, na fizički integritet lica, ili na prava srodna prava vezana za pluralistički karakter društava.
  11. Najzad, izvan tih problema, ti novi kriterijumi koje je usvojio Apelacioni sud doveli bi, osim toga, do nasrtaja na pravo novinara i čuvare demokratije. Uzbunjivači se stoga navodno ustežu da uzbunjuju javnost zbog teških posledica po njih lično koje bi imali da pretrpe. A usvajanje gore navedenih kriterijuma imaju navodno i dodatni odvraćajući efekat na potencijalne «uzbunjivačke» novinarske izvore. ;mediji bi stoga bili manje spremni da igraju svoju ulogu pasa čuvara. U brojnim slučajevima, pravo novinara da štite svoje izvore navodno je usko povezano s nužnošću zaštite obelodanjivanja informacija od strane uzbunjivača. U zaključku, zahtevati od uzbunjivača da informacija koju dostavljaju medijima bude «suštinska, nova i nepoznata» i eventualno im ne odobriti zaštitu, nužno bi značilo i udar na zaštitu izvora i moglo bi da odvraća uzbunjivače da rade s novinarima.

b)   Vlada

  1. Vlada osporava tvrđenje podnosioca predstavke po kojoj «od njega potekla afera Luxleaks». Prema tvrđenjima vlade, A.D. je taj od koga je su potekla obelodanjivanja , kako s tačke gledišta vremena, tako i u pogledu broja i prirode obelodanjenih dokumenata. Dokumenti koje je obelodanio A.D. navodno su svedočila o poreskoj sudbini koju su državni organi namenili predmetnim preduzećima, za razliku od onih koje je obelodanio podnosilac predstavke koji su navodno bili obične jednostrane prijave koje nisu rasvetlile praksu anticipiranih poreskih rešenja. To bi činilo kvalitativnu razliku između dokumenata koje ej dostavio A.D. i onih koje je dostavio podnosilac predstavke čime bi se objasnilo to što je onaj prvi oslobođen, a što su na onog drugog samo primenjene olakšavajuće okolnosti.
  2. S druge strane, vlada priznaje da je, pošto je podnosilac bio i krivično i građanski sankcionisan zbog dostavljanja dokumenata jednom novinaru koji ih je zatim objavio, bilo «mešanja» u pravo na slobodu izražavanja zainteresovanog lica.
  3. Vlada ističe i da podnosilac predstavke raspravlja jedino o pitanju srazmernosti mešanja i ne dovodi u pitanje činjenicu da je ono «predviđeno zakonom» i da se njim teži «legitimnom cilju».
  4. Što se tiče pitanja srazmernosti, Vlada smatra da je Apelacioni sud skrupulozno analizirao svih šest kriterijuma koje nameće sudska praksa Suda u toj oblasti kad je reč o podnosiocu predstavke. Ona ističe da se može raspravljati jedino na kriterijume (5) i (6), jedine povodom kojih bi podnosilac predstavke osporavao zasnovanost analize koju je obavio Apelacioni sud..
  5. Ona odbija najpre tvrđenja podnosioca predstavke u vezi sa «insceniranjem» činjenica od strane Vlade, ističući da se on ograničio samo na verno rezimiranje po njemu relevantnih nalaza domaćih sudova. Ona smatra da mora takođe ispraviti kritike koje je formulisao podnosilac predstavke u odnosu na presudu Apelacionog suda (gornji stav 66). Na taj način podnosilac predstavke izvlači svoj zaključak o svom neoslobađanju navodeći ban konteksta jedan deo presude Apelacionog suda, ne uzimajući u obzir rezonovanje koje sledi odmah potom. Vlada podseća, naime, da, prema Apelacionom sudu, čak i u odsustvu posebne zakonske odredbe, izričite i formalne, oslobađanje je moglo da se zasniva na nekoj opravdavajućoj činjenici sui generis ; i, kad je krivičnom osudom prekršena zaštita koju priznaje Sud na osnovu člana 10 Konvencije, uzbunjivač je  koristio takvu opravdavajuću činjenicu, što je imalo za posledicu neutralisanje nezakonitosti kršenja zakona i dovelo do oslobađanja okrivljenog. Podnosiocu predstavke navodno nije bila uskraćena u potpunosti zaštita po osnovu člana 10 Konvencije, s obzirom da je Apelacioni sud imao u vidu, prilikom utvrđivanja kazne, motiv podnosioca predstavke i odsustvo ličnog interesa u njegovom gestu, što je priznato kao olakšavajuća okolnost. Sudije se nisu navodno simulirali procenu, kako to podnosilac predstavke pokušava da nas uveri. Apelacioni sud, dosudivši jedan simbolički evro na ime naknade nematerijalne štete koju je pretrpela strana u građanskom postupku, nije time presudio da je njena šteta ograničena na jedan evro. U građanskoj parnici, društvo PwC je odustalo, iz njegovih ličnih razloga, od zahteva za naknadu neke materijalne štete kao i od pokušaja da svoju nematerijalnu štetu proceni  prema njenoj stvarnoj vrednosti. U nemogućnosti da, prema domaćem pravu, dosudi iznos veći od onog koji je tražen, Apelacioni sud se tako ograničio da proceni da li je strana u građanskom postupku pretrpela nematerijalnu štetu koja odgovara najmanje traženom iznosu. On se zauzvrat izjasnio prema okolnostima o šteti pretrpljenoj od strane društva PwC kad je, savršeno u skladu sa sudskom praksom Suda, ocenjivao kriterijum uravnoteženosti predmetnih interesa. U vezi sa žalbom podnosioca predstavke da mu je odobrena samo jedna «manja zaštita» (gornji stav 66), Vlada replicira da Apelacioni sud nije prihvatio, suprotno tvrđenju podnosioca predstavke, da su se bili stekli uslovi za pozivanje na zaštitu na osnovu člana 10 Konvencije, već da je on, sasvim suprotno, smatrao da podnosilac predstavke ne može koristiti opravdavajuću činjenicu uzbunjivača. (gornji stav 28).
  6. Kad je reč o petom kriterijumu, Apelacioni sud je konstatovao, uzimajući u obzir relevantne razloge, da postoji stvarna i izvesna šteta, da bi je zatim ocenjivao da li je ta šteta u ravnoteži s interesom javnosti da bude obaveštena o sadržaju dokumenata koje je obelodanio podnosilac predstavke. Apelacioni sud je pristupio detaljnoj analizi elemenata smatrajući da obelodanjivanje dokumenata od strane podnosioca predstavke nije poslužilo ni upotpunjavanju prethodnih obelodanjivanja od strane A.D. u vezi s praksom luksemburške administracije anticipiranih poreskih rešenja , ni ilustrovanju te prakse. Vlada zatim ističe da se relevantnost dokumenata koja je obelodanio podnosilac predstavke ograničavala na to da omogući novinaru E.P. da ilustruje reportažu opisujući činjenicu – koja nije bila ni nova, ni originalna – da su, da bi ograničile svoje poresko opterećenje, grupe multinacionalnih kompanija koristile nepostojanje međunarodnog usaglašavanja poreskih zakonodavstava. Tako su, za razliku od obelodanjivanja od strane A.D., dokumenti koje je obelodanio podnosilac predstavke poslužili samo kao « ilustracija i poznate i po sebi banalne činjenice da preduzeća, u cilju umanjivanja poreskog opterećenja, strukturišu svoju imovinu osnivanjem filijala», ali da ti dokumenti nisu relevantni «da bi se ustanovilo ili ilustrovalo da je korišćenje tih struktura bilo prethodno odobreno od strane administracije ili da bi se shvatio obuhvat, domet i sistematski karakter tehnika poreske optimizacije koje je navodno anticipacijom odobravala administracija u okviru anticipiranih poreskih rešenja koja je obelodanio « Luxleaks ».
  7. Što s tiče šestog kriterijuma, «srazmernost sankcije i njenog odvraćajućeg efekta» on bi trebalo da se «procenjuje u odnosu na lice kod koga se ne stiču svi kriterijumi za uzbunjivač ». Apelacioni sud je zaključio da peti kriterijum nije bio zadovoljen kad je reč o podnosiocu predstavke, pošto se njegov položaj navodno razlikuje od položaja lica koja zadovoljavaju sve kriterijume za uzbunjivača. Apelacioni sud je u odnosu na podnosioca predstavke prihvatio određenu podršku u smislu člana 10 Konvencije, iako ovaj nije mogao da se pozove na opravdavajući razlog uzbunjivača. Tako je Apelacioni sud, u skladu sa sudskom praksom Suda, primenio niži nivo zaštite, priznajući podnosiocu predstavke olakšavajuće okolnosti. Naime, izričući kaznu koja se ograničava na novčanu kaznu u relativno niskom iznosu, Apelacioni sud je uzeo u obzir motiv podnosioca predstavke i odsustvo ličnog interesa u njegovom gestu. Vlada zaključuje da se novčana kazna, zbog posebnih okolnosti u konkretnom slučaju, nije mogla smatrati ni nesrazmernom ni odvraćajućom u odnosu na njegovo korišćenje prava na slobodu podnosioca predstavke ili drugih zaposlenih.

c)   Treće lice umešač

  1. «Dom uzbunjivača», u svojstvu umešača, insistira na višem interesu koji navodno predstavlja ovaj slučaj, budući da dovodi Sud u priliku da se izjasni o modalitetima analize srazmernosti nasrtaja na slobodu izražavanja uzbunjivača. .
  2. On kroz jedan reprezentativan uzorak sudova koji primenjuju jedan zaštitnički zakon za uzbunjivače, iznosi prihvaćene definicije u toj oblasti u predmetnim zakonodavstvima. Pozivajući se zatim na sudsku praksu Suda, on stavlja naglasak samo na kriterijume koje je Sud usvojio, u koje ni u jednom trenutku ne uključuje razmatranje da li je neka informacija «nova, suštinska i nepoznata» kako je to učinjeno u ovom slučaju.

2. Ocena Suda

a)   Primenjiva opšta načela

  1. Osnovna načela koja se moraju primenjivati u ocenjivanju pitanja da li je neko mešanje u slobodu izražavanja «neophodno u demokratskom društvu» utvrđena su u sudskoj praksi Suda i sažeta su na sledeći način (videti, između ostalih, slučajeve, Magyar Helsinki Bizottság c. Hongrie [GC], no 18030/11, § 187, 8. novembar 2016) :

« i. Sloboda izražavanja predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, jedan od prvorazrednih uslova njegovog napredovanja i razvoja svakog pojedinca. Uz rezervu stava 2 člana 10, ona važi ne samo za one «informacije» ili «ideje» koje su pozitivno prihvaćene ili se smatraju bezopasnim ili beznačajnim, već i za one koje uzbunjuju, šokiraju ili uznemiruju: tako nalažu pluralizam, tolerantnost, i otvorenost duha bez kojih nema «demokratskog duha». Kako je navedena u članu 10, uz tu slobodu idu i određeni izuzeci koji međutim nalažu jedno uže tumačenje a potreba da se ta sloboda ograniči mora se obrazložiti na uverljiv način (...).

ii. Pridev «neophodan», u smislu člana 10 § 2, podrazumeva «imperativnu društvenu potrebu». Države potpisnice imaju određen prostor za procenu da bi ocenile postojanje te potrebe, ali uz određene kontrole na evropskom nivou koja se odnosi na sam zakon ali i na odluke kojima se on primenjuje, čak i kad te odluke potiču od nezavisnog suda.  Sud je dakle nadležan da u poslednjoj instanci postupa po pitanju da li neko «ograničenje» kompatibilno sa slobodom izražavanja koju štiti član 10.

iii. Zadatak Suda nije, kad vrši kontrolu, da se supstituiše nacionalnim nadležnim organima, već da iz ugla člana 10 proverava odluke koje ti organi donesu u skladu njihovim ovlašćenjima za ocenjivanje. Iz toga ne proističe da ti organi moraju da se ograniče na istraživanje da li je tužena država iskoristila to ovlašćenje u dobroj veri, brižljivo i razumno: on treba da razmotri sporno mešanje u svetlu celog slučaja da bi procenio da je mešanje bilo «srazmerno legitimnom cilju kom se teži» i da li se motivi koje nacionalni organ navodi čine da su «relevantni i dovoljni» (...) Postupajući tako, Sud mora da se uveri da su domaći organi primenili pravila u skladu sa načelima iz člana 10, i to bazirajući se na prihvatljivoj oceni relevantnih činjenica (...). »

  1. Tačnije, u kontekstu obelodanjivanja, od strane zaposlenih, nezakonitih ponašanja ili činjenja koja su ovi uočili na svom radnom mestu, Sud je uspostavio određena osnovna načela na kojima počiva ocenjivanje srazmernosti nekog mešanja u slobodu izražavanja. Tako Sud mora da ima u vidu više činilaca, konkretno javni interes obelodanjenih informacija, njihovu autentičnost, raspoloživost ili ne drugih načina obelodanjivanja, dobru veru zaposlenog, štetu nanetu poslodavcu i strogost sankcije (Guja c. Moldova [GC], no 14277/04, §§ 69-79, CEDH 2008, Heinisch, već navođen, §§ 62-70, et Bucur et Toma, već navođen, §§ 92 et 93).

b)   Primena gore navedenih načela na konkretan slučaj

i.  O postojanju «mešanja»

  1. Strane se slažu da osuda podnosioca predstavke zbog dostavljanja poverljivih dokumenata jednom novinaru koji ih je potom objavio predstavlja mešanje u korišćenje prava zainteresovanog lica na slobodu izražavanja. . Podsetimo da se član 10 Konvencije prostire na profesionalnu sferu, uključujući i slučajeve kad su odnosi između poslodavca i zaposlenog  regulisani privatnim pravom.(već navođen slučaj Heinisch § 44, kao i u njemu navedene reference), tako da Sud smatra da se osuda podnosioca predstavke analizira kao mešanje u smislu člana 10 § 1.

ii. O pitanju da li je mešanje bilo «predviđeno zakonom» i da li je težilo «legitimnom cilju»

  1. Sud smatra da nije sporno da je to mešanje bilo «predviđeno zakonom» i da je težilo «legitimnom cilju». Naime, podnosilac predstavke je bio osuđen zato što je počinio više krivičnih dela predviđenih krivičnim zakonikom (gornji stav 45) s jedne strane, a gonjenje i sankcija za ta dela omala su za cilj da se onemogući obelodanjivanje poverljivih informacija i da se zaštiti reputacija poslodavca PwC s druge strane.
  2. Ostaje stoga da se analizira da li je mešanje bilo neophodno u jednom demokratskom društvu», konkretno istražujući da li je postojao odnos srazmernosti između mešanja i vilja kome se težilo.

iii. O pitanju «neophodnosti» mešanja

α)    O kvalifikaciji «uzbunjivača»

  1. Pre svega, pre same analize pitanja neophodnosti mešanja, Sud smatra korisnim da se odredi da li podnosilac predstavke može da bude okvalifikovan kao «uzbunjivač» u skladu s elementima koji proističu iz sudske prakse Suda. U različitim slučajevima koje je Sud razmatrao u toj oblasti, Sud je u nekim slučajevima eksplicitno postavljao raspravu na teren slobode izražavanja uzbunjivača da bi doneo zaključak o promenljivosti načela utvrđenih u presudi Guja (već navođeni slučaj Heinisch, § 64), a u drugim slučajevima je isticao da zaštita uzbunjivača nije predmet rasprave (videti. Na primer, Rubins c. Lettonie, no 79040/12, § 87, 13. januar 2015, ili Aurelian Oprea c. Roumanie, no 12138/08, § 69, 19 januar 2016).
  2. U konkretnom slučaju, Apelacioni sud je objasnio da prihvatanje opravdavajuće činjenice uzbunjivača, na osnovu člana 10 Konvencije, ima u luksemburškom pravu učinak neutralisanja nezakonitosti kršenja zakona. Sud je takođe istakao da je, takvim slučajevima, to zakonit element prekršaja – nužno počinjen obelodanjivanjem, u dobroj veri, odmereno i na adekvatan način, jedne informacije od opšteg interesa – koji prekršaj je time neutralisan i doveo do oslobađanja jednog okrivljenog (gornji stav 18). U slučaju podnosioca predstavke, Sud je zaključio da zainteresovani nije mogao da koristi opravdavajuću činjenicu uzbunjivača u smislu domaćeg zakonodavstva gornji stav 28).
  3. Sud smatra da nije na njemu da daje mišljenje o pitanju da li zakoniti element prekršaja kojim se tereti podnosilac predstavke može ili ne može da ima neutrališuću snagu, s obzirom da je za takvo razmatranje isključivo nadležno domaće pravo. U tom smislu Sud ocenjuje da nije neophodno razmatrati argumente s tim u vezi, koje je razradio podnosilac predstavke, a koje je osporavala Vlada (gornji stavovi 66 i 79). S druge strane Sud smatra da je, u cilju razmatranja optužbe zasnovane na članu 10 Konvencije koja mu je podneta, nadležan da oceni da li je reč o slučaju vezanom za nekog uzbunjivača u kom se primenjuju načela utvrđena u toj oblasti. U tom pogledu, Sud pre svega podseća da je podnosilac predstavke imao sa svojim poslodavcem PwC odnos subordinacije koji ga je u odnosu na njega obavezivao na lojalnost, uzdržanost i diskreciju. A ta dužnost ima jednu posebnu karakteristiku pojma uzbunjivača (videti već navođeni slučaj, a contrario, Medžlis Islamske Zajednice Brčko et autres, § 80). Zatim, Sud podseća da je podnosilac predstavke kontaktirao jednog novinara da bi mu obelodanio neke poverljive informacije koje je pribavio u kontekstu svog radnog odnosa. Smatrajući da se mogu povući paralele između tog postupka zainteresovanog i postupaka podnosilaca predstavki u već navođenim slučajevima već navođenih slučajeva Guja i Heinisch, Sud zaključuje da podnosilac predstavke treba a priori da se smatra uzbunjivačem u smislu sudske prakse Suda. Stoga, na Sudu je da proveri da li su različiti kriterijumi postavljeni u slučaju Guja bili ispunjeni.

β)    O poštovanju kriterijuma iz sudske prakse Guja

  1. Sud ističe da prva četiri kriterijuma koji potiču iz sudske prakse Guja nisu predmet nikakve kontroverze između strana.
  2. Jedino je u pitanju poštovanje petog i šestog kriterijuma.

‒ Što se tiče petog kriterijuma

  1. Što se tiče petog kriterijuma, Sud ističe da je pravo podnosioca predstavke na zaštitu njegove slobode izražavanja sučeljeno s pravom njegovog poslodavca PwC, na zaštitu svoje reputacije.
  2. S obzirom da ova predstavka poziva na razmatranje pravedne ravnoteže između tih različitih interesa, Sud će uzeti u obzir sledeće činioce.
  3. Pre svega ako su domaći organi odmeravali uravnoteženost uz poštovanje kriterijuma uspostavljenih sudskom praksom Suda, potrebni su ozbiljni razlozi da bi Sud substituisao svoje mišljenje stavu domaćih sudova (Von Hannover c. Allemagne (no 2) [GC], nos 40660/08 i 60641/08, § 107, CEDH 2012).
  4. Kad je reč o ocenjivanju – u okviru odmeravanje uravnoteženosti interesa obe strane – štete koju je pretrpeo poslodavac, Sud je podsetio da postoji interes da se zaštiti poslovni uspeh i održivost preduzeća, u korist akcionara i zaposlenih, ali za dobro ekonomije u širem smislu (već navođeni slučaj Heinisch, § 89). Ipak, kad je reč posebno o reputaciji preduzeća, Sud se takođe pobrinuo da istakne da d postoji određena razlika između udara na reputaciju nekog lica u vezi s njegovim socijalnim statusom koji je mogao da se odrazi na dostojanstvo tog lica, i udara na poslovnu reputaciju nekog preduzeća, koja nema istu moralnu dimenziju (Uj c. Hongrie, no 23954/10, § 22, 19 jul 2011).
  5. U konkretnom slučaju, domaći sudovi su ocenili da peti kriterijum iz sudske prakse Guja nije bio ispunjen, uz obrazloženje da je obelodanjivanje od strane podnosioca predstavke dokumenata zaštićenih profesionalnom tajnom proizvelo društvu PwC određenu štetu – koja proističe posebno iz udara na njegovu reputaciju i iz gubitka poverenja njegovih klijenata u mehanizam bezbednosti unutar preduzeća – a koja šteta je iznad opšteg interesa (gornji stavovi 26 i 28). Prilikom odmeravanja uravnoteženosti interesa obe strane domaći sudovi su, dakle dali veću težinu šteti koju je pretrpelo društvo PwC nego interesu obelodanjivanja informacija od strane podnosioca predstavke.
  6. Pre svega, Sud mora da otkloni tezu koju je podnosilac predstavke formulisao kao da se Apelacioni sud «samo pravio da odmerava uravnoteženost interesa » (gornji stav 66). Sud u tom pogledu prilaže iscrpna i uverljiva objašnjenja koja je dala Vlada i upućuje na njih (gornji stav 79). Naime, Apelacioni sud se zaista bio posvetio procenjivanju nematerijalne štete koju je pretrpelo društvo PwC pre nego što je pristupio odmeravanju uravnoteženosti interesa. Samo što, prema domaćem pravu, Apelacioni sud nije mogao da na ime nadoknade štete dosudi iznos viši od onog koji je zahtevala strana u građanskom, postupku. Zapravo, prema rasprostranjenoj praksi u Luksemburgu, neko lice, fizičko ili pravno, koje je pretrpelo nematerijalnu štetu, čak i većih razmera, često odustaje od unovčenja svoje štete. Tako se često događa da se strana u građanskoj parnici zadovoljava da zahtevom za priznavanjem njene štete kao takve, što se rešava tehnikom zahtevom za dosuđivanje jednog simboličkog evra. Šteta se zbog toga ipak ne može smatrati nepostojećom zbog same činjenice da je procenjena od strane PwC na jedan evro (ranije jedan simbolični franak, četrdeset puta manje vrednosti). Stoga Sud ne vidi nikakvu po sebi protivrečnost između činjenice  da je Apelacioni sud konstatovao štetu, s jedne strane, i činjenice da je utvrdio iznos štete na jedan simboličan evro s druge strane.
  7. Izvan diskusije je da je PwC nužno pretrpeo štetu samom činjenicom široko medijatizovane polemike koju je pokrenula afera Luxleaks (videti, mutatis mutandis, već navođeni slučaj Heinisch, § 88). Novinski članci potvrđuju u međuvremenu da je društvo « proživelo jednu tešku godinu» nakon izbijanja afere (gornji stav8 in).
  8. S druge strane, – i dalje prema napisima u štampi, a to je neosporavana činjenica –, nakon tog prvog teškog perioda, PwC je ostvario rast svog prometa, uz značajno povećanje svojih zaposlenih (gornji stav 8 in fine). Tu je reč o jednom elementu koji Sud ne može prenebregnuti u kontekstu ovog slučaja, naročito u svetlu distinkcije koju je Sud napravio u svojoj presudi Uj (već navođenoj, § 22). Zato je važno znati da li je, u konkretnom slučaju, šteta prouzrokovana udarom na reputaciju na kraju krajeva efektivno i konkretno postojala? Jer, s obzirom na činjenicu rasta prometa društva PwC – nakon one prve «teške godine» –, ekonomsko zdravlje društva PwC kako se čini nije bilo trajnije ugroženo, tako da po svemu sudeći da reputacija PwC-a na kraju krajeva i nije bila poremećena, , bar što se tiče preduzeća koja su njegovi klijenti.
  9. Sud iz toga zaključuje da, ako je PwC i pretrpelo izvesnu štetu u neko prvo vreme, šteta po njegovu reputaciju se na duži rok nije pokazala značajnom.
  10. Radi nastavka odmeravanja uravnoteženosti interesa, na Sudu je nadalje da razmotri motive koje su izneli domaći državni organi u vezi s interesom obelodanjivanja informacija od strane podnosioca predstavke.
  11. U tom pogledu, motivacija Apelacionog suda koja je u samoj srži rasprave, je sledeća: «(...) dokumenti koje je [podnosilac predstavke] dostavio novinaru nisu ni doprineli javnoj raspravi o luksemburškoj praksi [anticipiranih poreskih rešenja] niti pokrenuli [neku] raspravu o poreskoj evaziji, niti pak predstavljaju neku suštinsku, novu i do tada nepoznatu informaciju » (gornji stav 28).
  12. Da bi rezonovao na taj način, Apelacioni sud je imao u vidu čitav niz elemenata. On je istakao da su se obelodanjivanja od strane podnosioca predstavke odnosila na obične poreske prijave preduzeća koje nisu omogućavale da se ilustruje stav poreske administracije  u odnosu na njih. Smatrao je da ne postoji nikakav imperativan razlog za podnosioca predstavke da obelodani predmetne poverljive dokumente, u trenutku kad je praktikovanje anticipiranih poreskih rešenja već bilo otkriveno od strane A.D. Apelacioni sud je istakao da su dokumenti koje je obelodanio podnosilac predstavke - koji su bili iskorišćeni da bi se ilustrovala poreska evazija dve grupe multinacionalnih kompanija – svakako bili od koristi za novinara, ali da nisu donosili nikakvu ključnu informaciju , do tada nepoznatu, koja bi mogla podstaći ili dokumentovati raspravu o poreskoj evaziji (gornji stavovi 28 do 34).
  13. Postupajući tako, Apelacioni sud je razjasnio svoje rezonovanje u vezi s petim kriterijumom sudske prakse Guja u svom detaljnom obrazloženju. Bili bi stoga potrebni neki ozbiljni razlozi da bi Sud svoje mišljenje supstituisao mišljenju domaćih sudova (već navođeni slučaj Von Hannover (no 2), § 107). A to svakako ne može biti slučaj, iz niže navedenih razloga.
  14. Apelacioni sud se pobrinuo da oceni interes obelodanjivanja od strane podnosioca predstavke pristupivši produbljenoj analizi njihovog sadržaja i njihovih reperkusija u vezi s tematikom poreske prakse multinacionalnih kompanija.
  15. U tom kontekstu, on nije negirao da ta obelodanjivanja predstavljaju određen opšti interes (gornji stav 21). Čak je imao u vidu i efekat koji su te informacije imale, dopuštajući da su one mogle da «uznemire i skandalizuju» (gornji stav 34).
  16. S druge strane je zaključio da je efekat obelodanjivanja podnosioca predstavke inferioran u odnosu na efekat štete koju je pretrpelo društvo PwC, nakon što je ocenio da su ta obelodanjivanja malo relevantna.  Stoga je istakao da predmetni dokumenti nisu doneli nikakvu novu, suštinski i do tada nepoznatu informaciju. Sud ne može da prihvati tezu podnosioca predstavke po kojoj je Apelacioni sud, na taj način, dodao nove kriterijume onim koji su izgrađeni u sudskoj praksi Suda u toj oblasti. On naime smatra da su naprotiv sva tri kvalifikativa – «suštinska, nova i nepoznata informacija » – ugrađena u iscrpno rezonovanje Apelacionog suda u vezi sa petim kriterijumum odmeravanja uravnoteženosti privatnih i javnih interesa. Po mišljenju Suda, njih treba posmatrati kao preciziranja koja bi, u nekim drugim okolnostima, mogla previše sužena, ali koja su, u konkretnom slučaju, iskorišćena da bi se došlo do zaključka, uz druge podatke koje je Apelacioni sud uzeo u obzir, da obelodanjivanja podnosioca predstavke ne predstavljaju dovoljan interes da bi se ponderisala šteta koju je priznao kao počinjenu društvu PwC.
  17. Sud smatra da se Apelacioni sud ograničio da pomno razmotri elemente u pogledu kriterijuma koje je postavila sudska praksa Suda u toj oblasti, da bi iz toga zaključio da dokumenti koje ej podnosilac predstavke obelodanio nemaju dovoljan interes da bi ovaj mogao da bude oslobođen. Činjenica da je A.D. naprotiv bio oslobođen, primenom tih istih kriterijuma iz sudske prakse Suda, potvrđuje uostalom da domaći državni izvršili detaljnu analizu u okviru odmeravanja uravnoteženosti interesa.

‒ Što se tiče šestog kriterijuma

  1. U okviru ocenjivanja srazmernosti mešanja u slobodu izražavanja Sud je ocenio da su priroda i težina izrečenih kazni takođe elementi koje treba uzeti u obzir (Otegi Mondragon c. Espagne, no 2034/07, § 58, CEDH 2011). U konkretnom slučaju, Sud primećuje da su domaći sudovi imali u vidu, kao olakšavajuću okolnost, «odsustvo ličnog interesa» u gestu podnosioca predstavke, izričući mu jedino novčanu kaznu male vrednosti (gornji stav 35). Sud zaključuje da nije nerazumno smatrati da je takva kazna relativno umerena i da ne proizvodi neki stvarno odvraćajući efekat na vršenje prava na slobodu podnosioca predstavke ni drugih zaposlenih, već da podstiče na razmišljanje o legitimnosti nameravanog postupka.

c) Zaključak

  1. Imajući u vidu prostor ostavljen državama ugovornicama za procenjivanje u toj oblasti, Sud zaključuje da su domaći sudovi u konkretnom slučaju obezbedili pravednu ravnotežu između, s jedne strane, nužnosti očuvanja prava poslodavca podnosioca predstavke i, s druge strane, nužnost očuvanja slobode izražavanja ovog potonjeg..
  2. Stoga, nije bilo kršenja člana 10 Konvencije.

IZ TIH RAZLOGA, SUD,

  1. Proglašava, jednoglasno, predstavku u vezi sa članom 10 Konvencije prihvatljivom ;
  2. Izriče, sa pet glasova protiv dva glasa, da nije prekršen član 10 Konvencije.

Sačinjeno na francuskom jeziku, a potom otpravljeno u pismenom obliku 11. maja 2021, primenom pravila 77 §§ 2 i 3 Pravilnika.

Milan Blaško                                                               Paul Lemmens

Zapisničar                                                                   Predsednik

Uz ovu presudu priloženo je, u skladu sa članom 45 § 2 konvencije i pravilom 74 § 2 Pravilnika, izdvojeno mišljenje sudija Lemmens i Pavli.

P.L. M.B.

 

ZAJEDNIČKO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJA LEMMENS I PAVLI

(Prevod)

  1. Žao nam je što ne možemo da se složimo sa zaključkom većine, po kom nije bilo u konkretnom slučaju kršenja prava podnosioca predstavke koja proističu iz člana 10. Naše neslaganje odnosi se, s jedne strane, na opšti pristup većine u odmeravanju uravnoteženosti između prava privatnog poslodavca i opšteg interesa obelodanjivanja predmetnih informacija, i, s druge strane, na razloge koje naveli domaći sudovi da bi zaključili da interesi poslodavca treba da prevagnu s obzirom na okolnosti. Mi posebno smatramo da su elementi na koje su se oslanjali domaći sudovi ocenjujući «peti kriterijum» definisan u slučaju Guja c. Moldova ([GC], no 14277/04, CEDH 2008), odnosno na kriterijum odmeravanja uravnoteženosti javnog interesa za dobijanje informacija sa štetom koju je obelodanjivanje nanelo poslodavcu (već navođeni slučaj Guja, §§ 76 i 90-91 ; stavovi 25-34 presude), u suprotnosti s osnovnim pojmovima rasprave o opštoj politici u demokratskom društvu. Stoga, na našu veliku žalost, mi ne možemo, kako je to učinila većina, da se složimo s rezonovanjem domaćih sudova (stavovi 94-110 presude).
  2. Ishod odmeravanja uravnoteženosti od strane domaćih sudova počiva na ideji da su obelodanjivanja podnosioca predstavke dala samo ograničen doprinos javnoj raspravi, konkretno u poređenju sa prvim obelodanjivanjima jednog drugog zaposlenog u predmetnom preduzeću. Ključni argument u tom pogledu je da dokumenti koje je obelodanio podnosilac predstavke nisu osvetlili ni jednu «suštinsku, novu i do rada nepoznatu informaciju» (stav 28 presude). Na osnovu te ocene domaći sudovi su smatrali da je šteta koju je pretrpeo poslodavac iznad opštem interesu dobijanja obelodanjenih informacija (ibidem).

Priroda obelodanjivanja podnosioca predstavke

  1. Podsetimo se da su se obelodanjivanja od strane podnosioca predstavke odnosila na šesnaest dokumenata - četrnaest poreskih prijava multinacionalnih kompanija i dva propratna pisma - od kojih su neki iskorišćeni za pripremu jedne od epizoda istraživačke televizijske emisije « Cash Investigation »,koja je emitovana 10. juna 2013.godine (stav 8 presude). Prema istraživačkom novinaru odgovornom za tu emisiju, obelodanjivanja od strane podnosioca predstavke bila su u osnovi te epizode[1]. Novinar je istakao i da bi neka otkrića do kojih je došlo tokom te epizode ne bi bila moguća bez pristupa informacijama koje je isporučio podnosilac predstavke[2]. Dalje, 5. i 6. novembra 2014. godine, dokumenti koje je dostavio podnosilac predstavke, kao i dokumenti prikupljeni u okviru prvobitnih obelodanjivanja od strane jednog drugog uzbunjivača objavljeni su u International Consortium of Investigative Journalists (stav 8 presude). Iz predmeta se jasno vidi da je podnosilac predstavke pred domaćim sudovima izneo uverljive argumente (neki od njih su navedeni u stavu 39 presude) da bi pokazao zbog čega su obelodanjene poreske prijave– a posebno njihovi aneksi – važni da bi se proverili i potvrdili prethodno obelodanjeni dokumenti, i da bi se na njih moglo osloniti. Te argumente je ostalom potvrdio istraživački novinar koji je bio u prilici da oseni značaj obelodanjivanja od strane podnosioca predstavke za tekuću javnu raspravu o tom pitanju. Iz tog razloga obe serije obelodanjenih informacija izgleda da su bile usko povezane..
  2. Nije osporeno da obelodanjivanja od strane podnosioca predstavke predstavljaju globalan interes (stav 108 presude). Domaći sudovi su priznali da su obelodanjeni dokumenti podstakli javnu raspravu u Luksemburgu, čak i na evropskom nivou, o oporezivanju multinacionalnih kompanija , o poreskoj transparentnosti , o praksi «anticipiranih poreskih rešenja» i o poreskoj pravdi uopšte (stav21 presude). Za domaće sudove je dominantno pitanje bilo u kojoj meri je to obelodanjivanje odgovaralo opštem interesu. Kao što ćemo to objasniti niže u tekstu, mi ne smatramo da je to dobar način postavljanja pitanja na planu člana 10 (videti posebno stav 8 presude).

Težina koju treba davati interesima nekog privatnog poslodavca u stvarima vezanim za uzbunjivača.

  1. Prema sudskoj praksi Suda, član 10 § 2 Konvencije ne ostavlja baš mnogo mesta za restrikcije rasprava o pitanjima od opšteg interesa (Sürek c. Turquie (no 1) [GC], no 26682/95, § 61, CEDH 1999-IV, i već navođeni slučaj Guja, § 74). Izuzeci od opštih načela koja proističu iz člana 10 § 1 nalažu jedno uže tumačenje , a potreba za restrikcijom mora biti utvrđena na uverljiv način. (Hertel c. Suisse, 25. avgust 1998, § 46, Recueil des arrêts et décisions 1998-VI, Steel et Morris c. Royaume-Uni, no 68416/01, § 87, CEDH 2005-II, i već navođeni slučaj Guja, § 69).
  2. Da bi ocenjivao srazmernost nekog udara na slobodu izražavanja nekog službenika koji obelodanjuje informacije u opštem interesu, Sud mora – prema « petom kriterijumu sudske prakse Guja» – da oceni težinu eventualne štete koju je poslodavac pretrpeo zbog spornog obelodanjivanja i da odredi da li je ta šteta iznad opšteg interesa javnosti da dobije te obelodanjene informacije (već navođeni slučaj Guja, § 76). Suprotno odmeravanju kakvo je obavljeno u konkretnom slučaju, ono koje je urađeno u slučaju Guja, koji se odnosio na obelodanjivanja od strane visokog činovnika javnog tužilaštva, sučeljavalo je dva tipa opšteg interesa: s jedne strane, interesa informisanja građana o pritiscima i nezakonitim delovanjima unutar tužilaštva, i, s druge strane, interes očuvanja poverenja građana u tu instituciju. U slučaju Heinisch c. Allemagne (no 28274/08, § 89, CEDH 2011 (extraits)), koji se odnosio na jednog javnog pružaoca zdravstvenih usluga, Sud je priznao da odmeravanje uravnoteženosti može da uvede u igru i (privatni) interes zaptite poslovnog uspeha i komercijalne održivosti preduzeća, za dobro njihovi akcionara i njihovih zaposlenih, ali i za ekonomsku dobrobit u širem smislu. Naprotiv, Sud je istakao opšti interes za upravljanje javnim koja zadovoljavaju standarde zadovoljavajućih usluga , kao argument u korist uzbunjivača..
  3. «Peti kriterijum sudske prakse Guja» mora se tumačiti i primenjivati uz poštovanje primordijalnih načela navedenih u gornjem stavu 5. Kao što je to Sud specifično istakao u vezi s primenom tog kriterijuma, slobodna diskusija o problemima od javnog interesa ima suštinski karakter u demokratskom društvu i treba se čuvati od obeshrabrivanja građana da se izjašnjavaju o takvim problemima (već navođeni slučaj Guja, § 91).
  4. Po našem mišljenju, iz ovih razmatranja proističe da, kad se jednom utvrdi – kao u ovom konkretnom slučaju – da informacija koju je obelodanio službenik predstavlja javni interes, onda treba pretpostaviti da su predmetna obelodanjivanja zasićena članom 10 Konvencije.. Da bi mogao da odbaci ti pretpostavku, prema «petom kriterijumu sudske prakse Guja », poslodavac, (a u okviru nekog krivičnog postupka, tužilaštvo) mora biti dužno da podastre imperativne razloge, zasnovane na nekoj konkretnoj i suštinskoj šteti nanetoj privatnim interesima, kako bi se utvrdilo da ti interesi imaju jasnu prevagu nad koristima od obelodanjivanja. Manje zaštitnički pristup doveo bi do velike pravne neizvesnosti koja bi mogla da odvrati neke buduće zaposlene od takvih obelodanjivanja, što bi bilo u suprotnosti s osnovnim načelima kojima se rukovodi primena kriterijuma proisteklih iz slučaja Guja.
  5. Osim toga, odmeravanje uravnoteženosti konkurentnih interesa u okviru «petog kriterijuma iz sudske prakse Guja » ne sne da se vrši izolovano, već u svetlu globalne analize zasnovane na članu 10 koja podrazumeva sve relevantne kriterijume. Drugim rečima, kriterijumi iz sudske prakse Guja ne smeju se smatrati kao obične rubrike koje je dovoljno štriklirati, već kao načela koja rukovode kompletnim razmatranjima na domaćim sudovima. S druge strane to ne znači da treba dopuštati neosnovana obelodanjivanja  bez obraćanja pažnje na opšti interes i/ili na ona koja uzrokuju znatnu štetu legitimnim privatnim interesima.
  6. U prilog predloženog pristupa ide i nedavni razvoj na međunarodnom nivou u oblasti zaštite uzbunjivača, pošto je prepoznata neophodnost pojačane zaštite u javnoj i privatnoj sferi (stavovi 50-58 presude). Tako, direktiva (UE) 2019/1937 o zaštiti lica koja ukazuju na kršenje prava Unije (stav 51 presude) ne uslovljava zaštitu uzbunjivača faktorima vezanim za štetu učinjenu poslodavcu, ako su opšti uslovi zaštite iz člana 6 direktive ispunjeni..
  7. S obzirom na prethodno, mi smatramo da je Sud morao da se podrobnije pozabavi načinom na koji su domaći sudovi odmeravali uravnoteženost konkurentskih interesa u ovo slučaju. Posebno skrećemo pažnju na to da su konsideracije koje proističu iz sudske prakse slučajeva Guja i Heinisch primenjene u ovom slučaju – koji je, koliko je nama poznato, prvi slučaj u vezi s nekim čisto privatnim poslodavcem, – bez uzimanja u obzir temeljnih načela člana 10. Tako su domaći sudovi zasnivali svoje odluke na izolovani nalaz da «peti kriterijum» nije zadovoljen, a da nije prethodno ocenjena uloga koju je taj faktor imao u globalnoj analizi, niti su identifikovan imperativni privatni interesi koji bi pledirali protiv jednog obelodanjivanja koje generalno treba da odgovara javnom interesu.

Uslov koji se odnosi na «suštinsku, novu i do tada nepoznatu informaciju»

  1. Najzad, i naročito, ne slažemo se sa činjenicom da su se, u razmatranju « petog kriterijuma iz sudske prakse Guja », domaći sudovi oslanjali na pretpostavljeno odsustvo «suštinske, nove i do tada nepoznate informacije » u obelodanjivanjima od strane podnosioca predstavke (gornji stav 2). Po našem mišljenju, takav pristup nema nikakav oslonac u sudskoj praksi Suda (donji stav 13), počiva na pogrešnom viđenju načina na koji funkcioniše neka javna rasprava (donji stav 14), a mogao bi da proizvede jedan značajan odvraćajući efekat (donji stav15) i osporiv je u okolnostima konkretnog slučaja (donji stav 16).
  2. Način na koji su domaći sudovi tretirali dodatna obelodanjivanja od strane podnosioca predstavke nikako nije u skladu s opštim stavom - a mogli bismo da dodamo ni sa zdravim razumom – Suda po kome činjenica da je neka javna rasprava o nekom pitanju u toku svedoci u korist novih obelodanjivanja informacija koje daju materijal za tu raspravu (videti, na primer, Dammann c. Suisse, no 77551/01, § 54, 25. april 2006, i Colaço Mestre et SIC – Sociedade Independente de Comunicação, S.A. c. Portugal, nos 11182/03 i 11319/03, § 27, 26 april 2007).
  3. Osim toga, razlikovanje od strane domaćih sudova između prve i druge serije obelodanjivanja kao da počiva na ideji da je, jednom kad započne neka javna rasprava podstaknuta obelodanjivanjem nekih informacija, opšti interes dobijanja informacija koje potvrđuju, upotpunjavaju ili jačaju prvobitne informacije postaje znatno umanjen. I uz pretpostavku da prihvatimo stanovište po kome su činjenice koje je obelodanio podnosilac predstavke u konkretnom slučaju bile kvalitativno manje «nove» – ipak se u njima radilo o opštoj poreskoj evaziji kompanija, a ne o nekakvoj grešci same države – teško nam je da prihvatimo viđenje jedne javne ko trenutne i zaustavljene u vremenu. Stav građana prema pitanjima od opšteg interesa može da neprestano evoluira; u nekim slučajevima, potrebne su decenije razmene argumenata pre nego što se neko javno ili privatno ponašanje uistinu promeni. Šta više, ako uzmemo u obzir predmet obelodanjivanja od strane podnosioca predstavke u konkretnom slučaju, složenost politika oporezivanja društava nije baš među najdostupnijim temama široj javnosti. Domaći sudovi kao da su potcenili značajnu «ilustrativnu» moć obelodanjivanja sličnih ovim podnosioca predstavke: naime, čak i kad je neki problem percipiran u opštim crtama, uvek je korisno da se istaknu dimenzije i precizni pojavni oblici tog problema. Može se, na primer, biti savršeno u toku nekog problema policijskog nasilja, ali težina takve jedne specifične epizode preterane upotrebe sile sačuvane na video snimku ipak može da bude veoma velika.
  4. Pristup domaćih sudova, prihvaćen od većine, takve je prirode da može da ima znatan odvraćajući efekat na buduće uzbunjivače u privatnom sektoru, pošto lice koje namerava da obelodani informacije za koje smatra da odgovaraju opštem interesu rizikuje da se suoči s velikom neizvesnošću u trenutku kad treba da utvrdi da li će te informacije biti smatrane da zadovoljavaju kriterijum mnogo viši od «suštinske, nove i do tada nepoznate informacije». U tom pogledu, generalno je prihvaćeno da «polje obelodanjivanja koje otvara pravo na zaštitu mora biti lako shvatljivo za potencijalne uzbunjivače »[3] i da zaštita uzbunjivača ne sme da bude uslovljena subjektivnim i nepredvidljivim zahtevima (...), a da nije jasno i precizno naznačeno šta se očekuje od potencijalnog uzbunjivača»[4]. Pristup koji su usvojili domaći sudovi nije baš u skladu s tim zahtevima.
  5. Najzad, i kao što to prihvata i većina, šteta naneta poslodavcu u konkretnom slučaju pokazala se kao zanemarljiva na duži rok (stav 102 presude). Stoga je trebalo obelodanjivanja od strane podnosioca predstavke smatrati tako male vrednosti u pogledu člana 10 da je trebalo da popuste pred još beznačajnijom štetom na drugom tasu vage.. Ako smo svesni neophodnosti odvraćanja od ponavljanih i potencijalno neopravdanih obelodanjivanja u vezi sa luksemburškim finansijskim tržištem, mi smatramo da je ocenjivanje daleko od toga da je uverljivo (gornji stav 3).
  6. U zaključku, odmeravanje uravnoteženosti od strane većine, između s jedne strane opšteg interesa obelodanjivanja od strane uzbunjivača i, s druge strane, privatnog interesa čuvanja tajne, u sukobu je sa sudskom praksom Suda iz slučaja Guja kao i sa novim standardima u toj oblasti. Po našem skromnom mišljenju, to onemogućava efektivnu zaštitu uzbunjivača u privatnom sektoru.

[1] https://lequotidien.lu/politique-societe/proces-luxleaks-perrin-les-voleurs-nont-pas-etecondamnes/.

[2] Ibidem.

[3]  Izveštaj specijalnog izvestioca OUN o unapređenju i zaštiti prava na slobodu mišljenja i izražavanja, 8 septembar 2015, A/70/361, stav 33.

[4]  Rezolucija 2300 (2019) Parlamentarne skupštine Saveta Evrope, stav 12.7.

 

Prevod ove presude je objavljen u okviru zajedničkog programa Evropske unije i Saveta Evrope „Horizontal Facility za Zapadni Balkan i Tursku 2019-2022” i projekta „Sloboda izražavanja i sloboda medija u Srbiji (JUFREX)”. Ovaj nezvanični prevod se objavljuje uz podršku Evropske unije i Saveta Evrope, ali pod isključivom odgovornošću prevodilaca. Izraženi stavovi ne izražavaju nužno mišljenja Evropske unije.

Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

 

 

THIRD SECTION

CASE OF HALET v. LUXEMBOURG

(Application no. 21884/18)

JUDGMENT

Art 10 • Freedom of expression • Criminal fine of EUR 1,000 for disclosing to the media confidential documents from a private-sector employer (“Luxleaks”), of insufficient public interest to counterbalance the harm caused • A priori whistle-blower within the meaning of the Court’s case-law • Proportionality of the penalty • Fair balance struck between the competing interests through a detailed analysis by the domestic courts

STRASBOURG

11 May 2021

Referral to the Grand Chamber

06/09/2021

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Halet v. Luxembourg, The European Court of Human Rights (Third Section), sitting as a Chamber composed of:

Paul Lemmens, President,
Georgios A. Serghides,
Georges Ravarani,
María Elósegui,
Darian Pavli,
Anja Seibert-Fohr,
Peeter Roosma, judges,
and Milan Blaško, Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 21884/18) against the Grand Duchy of Luxembourg lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a French national, Mr Raphaël Halet (“the applicant”) on 7 May 2018;

the decision to give notice to the Luxembourg Government (“the Government”) of the complaint concerning Article 10 of the Convention and to declare inadmissible the remainder of the application;

the observations submitted by the respondent Government and the observations in reply submitted by the applicant;

the comments received from the association Maison des lanceurs d’alerte, which had been granted leave to intervene by the President of the Section to which the case was initially allocated,

Noting that the French Government, invited, if they so wished, to submit written observations (Article 36 § 1 of the Convention and Rule 44 of the Rules of Court) in view of the applicant’s nationality, had informed the Court that they did not intend to avail themselves of the right of intervention,

Having deliberated in private on 30 March 2021,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The case concerns the applicant’s criminal conviction in the context of the so-called Luxleaks case, in which the domestic courts rejected his argument that he had acted as a whistle-blower. He relies on Article 10 of the Convention.

THE FACTS

2.  The applicant was born in 1976 and lives in Viviers. He was represented by Mr C. Meyer, a lawyer practising in Strasbourg.

3.  The Luxembourg Government (“the Government”) were represented successively represented by an ad hoc Agent, Mr Christophe Schiltz, Head of the Legal Department of the Secretariat General at the Ministry of Foreign Affairs, and subsequently by their Agent, Mr David Weis, of the Permanent Representation of Luxembourg to the Council of Europe.

 

  1. THE BACKGROUND TO THE CASE

4.  The applicant was employed by the company PricewaterhouseCoopers (“PwC”), which provides auditing, tax advice and management consultancy services.

PwC’s activity consists, in particular, in drawing up tax declarations in the name and on behalf of its customers, and in requesting advance tax rulings from the tax authorities. These rulings, which concern the application of fiscal law to future operations, are known as “Advance Tax Agreements” (“ATAs”), “tax rulings” or “tax rescripts”. They are referred to below as tax rescripts.

5.  The applicant submits that, while employed by PwC, he coordinated a five-person team and held a post which was not minor, but, on the contrary, was at the heart of PwC’s activity, which consisted in obtaining the best possible treatment for its clients from the Luxembourg tax authorities. This description is challenged by the Government which, relying on the findings that the trial court in the present case would reach, submit that, at the relevant time, the applicant carried out the tasks of an administrative employee, and that his duties consisted in gathering, centralising, scanning, saving and dispatching tax declarations to the clients concerned.

6.  Between 2012 and 2014 several hundred tax rescripts and tax declarations prepared by PwC were published in various media outlets. These publications draw attention to a practice, over the period from 2002 to 2012, of highly advantageous tax agreements, concluded between PwC on behalf of multinational companies and the Luxembourg tax authorities.

7.  An internal investigation by PwC established that on 13 October 2010, the day before he left PwC following his resignation, an auditor, A.D., had copied 45,000 pages of confidential documents, including 20,000 pages of tax documents, corresponding to 538 folders of tax rescripts. He had handed these over to a journalist, E.P., in the summer of 2011, at the latter’s request.

8.  A second internal investigation by PwC led to the applicant’s identification. Following the media’s disclosures about certain of the tax rescripts copied by A.D., the applicant had contacted E.P. in May 2012, offering to hand over other documents. The journalist eventually agreed to this offer, and the sixteen documents, specifically fourteen tax declarations and two covering letters, were handed over between October and December 2012. Some of these documents were used by the journalist in a second television programme, Cash Investigation, broadcast on 10 June 2013, a year after the first broadcast. On 5 and 6 November 2014 the sixteen documents were also put online by an association of journalists known as the “International Consortium of Investigative Journalists” (“ICIJ”). Its authors described this publication as “Luxleaks”. It appears from press articles that the Luxleaks affair led to “a difficult year” for PwC, but that, once this period had passed, the company experienced a growth in turnover which was accompanied by a significant increase in its workforce.

  1. THE CRIMINAL PROCEEDINGS BROUGHT IN THE CASE

9.  On a complaint by PwC, A.D., the applicant and E.P. were charged by an investigating judge and committed for trial before the Luxembourg District Court by the investigating court.

  1. The first-instance judgment

10.  On 29 June 2016 the Luxembourg District Court, ruling on major offences, convicted A.D. and the applicant of theft from one’s employer (vol domestique), fraudulent access to a system for the processing or automatic transmission of data, betrayal of commercial secrets, breach of professional confidence and laundering and possession (blanchiment-détention).

11.  A.D. was sentenced to a twelve-month prison term, suspended in its entirety, and to a fine of 1,500 euros (EUR). The applicant was sentenced to a nine-month prison term, suspended in its entirety, and a fine of EUR 1,000. In addition, they were ordered to pay a symbolic sum of one euro to PwC as civil-law compensation in respect of non-pecuniary damage, PwC having limited its claim as the civil party to that amount.

12.  E.P. was acquitted, on the grounds that he had not taken part, for the purposes of the law, as a co-perpetrator or accomplice, in the applicant’s betrayal of commercial secrets or breach of professional confidence.

  1. Judgment of the Court of Appeal

13.  A.D. and the applicant lodged criminal-law and civil-law appeals against the above judgment. The public prosecutor lodged a criminal-law appeal against the same judgment in respect of the A.D., the applicant and E.P.

14.  On 15 March 2017 the Court of Appeal of the Grand Duchy of Luxembourg delivered its judgment.

15.  Before analysing the merits of the case, the Court of Appeal noted that “[the applicant’s] public accusations, through communication of the tax declarations [of multinational companies], [were] related to the practice, initially criticised by [A.D.], of issuing tax rescripts that [were] advantageous to these multinational companies”. In the same context, it also stated that “under the case-law of the European Court of Human Rights, the lawfulness or illegality of the disclosed act or conduct is not a criterion in decided whether to grant whistle-blower status, since the disclosed information might even concern a particular shortcoming or questionable practices...”.

16.  As to the merits, the Court of Appeal decided, for various reasons related to the domestic criminal law, not to examine certain charges brought against A.D. or the applicant, namely breaching commercial secrecy, or, accordingly, laundering and possession, or laundering and possession of the proceeds of computer-related fraud.

17.  It ruled that, in the light of the domestic criminal law alone, the first-instance court had been correct in finding that A.D. and the applicant had committed the offences of theft from one’s employer, fraudulent or retained access to a data processing or automatic transmission system, breach of professional confidence and laundering and possession of the proceeds of theft from one’s employer. It held that, contrary to the findings of the first-instance court, E.P. ought to have been regarded as complicit in the breach of professional confidence committed by the applicant, and in the laundering and possession of the proceeds of theft from one’s employer, also committed by him.

18.  The Court of Appeal then examined whether or not these offences, which had been established and were in principle to be considered as proven, could be held to be justified under Article 10 of the Convention. It explained that under Luxembourg law the acceptance of whistle-blowing as a defence, derived from Article 10 of the Convention, had the effect of neutralising the illegal nature of the breach of the law. It specified that it was the statutory element of the offence – which was necessarily committed through the disclosure, in good faith and in a proportionate and appropriate manner, of information in the general interest – which was thus neutralised and led to the defendant’s acquittal.

19.  With regard to E.P., it held that he was to be recognised as enjoying the defence of having acted as a responsible journalist, derived by the Court from Article 10 of the Convention. In consequence, it confirmed, on this ground, E.P.’s full acquittal.

20.  With regard to A.D. and the applicant, it applied the Court’s case-law on the protection of whistle-blowers (referring, in particular, to Guja v. Moldova [GC], no. 14277/04, ECHR 2008). It reiterated that this case-law made protection of whistle-blowers subject to compliance with six conditions, which it then analysed. Its reasoning may be summarised as follows.

  1. Analysis of the first four Guja criteria

21.  The Court of Appeal noted, in application of this case-law, that the revelations were in the public interest (the first criterion), in that they had “opened the way for a public debate in Europe and Luxembourg about the taxation ... of multinational companies, fiscal transparency, the practice of tax rescripts and tax fairness in general”. It added that, following the Luxleaks disclosures, the European Commission had presented a range of measures against tax evasion and an action plan for fair and effective corporate taxation in the European Union.

22.  The Court of Appeal also held that the information disclosed had been authentic (the second criterion).

23.  With regard to the third criterion, namely that disclosing the information to the public could only be considered, as a last resort, where it was clearly impracticable to do otherwise, the Court of Appeal considered that, having regard to the circumstances of the case, informing the public through the media had been “the only realistic alternative in order to raise the alert”.

24.  It accepted that the fourth criterion, that of good faith, had been met in the applicant’s case.

In the case of A.D., it held that this criterion had been complied with in the summer of 2011, when he handed over the documents which he had taken in October 2010 to E.P. In contrast, it held that A.D. had not complied with this criterion when taking possession of the documents, given that he had not yet intended at that point to make them public.

  1. Analysis of the fifth Guja criterion

25.  The Court of Appeal then analysed the criterion which required the public interest in obtaining the information to be balanced against the harm suffered by the employer as a result of the information revealed (the fifth criterion).

26.  In so far as the applicant argued that PwC had not suffered any harm, pointing out that the company had even announced an increase in its turnover and number of employees, the Court of Appeal – after reviewing the Court’s various judgments in this area – noted as follows:

“... the European Court does not analyse the harm sustained in specific terms, but considers that the harm caused to the employer may result from damage to its image, loss of confidence, and, in general, from the impact that the report may have had on the public. The higher the public profile of the case, and thus of the information that the employer wished to keep secret, the more the public’s confidence is shaken.”

It also stated:

There is accordingly no need to ascertain whether, as a result of [A.D.’s] and [the applicant’s] disclosures, PwC’s turnover has decreased or whether clients have complained, brought civil-liability proceedings or closed their accounts with PwC.

The Court of Appeal notes that the fact of disclosing documents subject to business and professional secrecy has certainly caused harm to PwC, specifically non-pecuniary harm as a victim of criminal offences, resulting from the damage to its reputation and the loss of client confidence with regard to the security procedures in place in the company.”

Furthermore, and more specifically in the context of the information provided concerning the applicant, it pointed out that:

“In the present case, PwC has been associated with a practice of tax evasion, if not with a tax-optimisation procedure described as unacceptable. It has been the victim of criminal offences and has necessarily suffered harm”.

27.  It went on to weigh up the public interest, on the one hand, against PwC’s interests on the other, and found, with regard to A.D., that the public interest clearly outweighed any harm that may have been sustained by PwC and its clients. It therefore held that this criterion had been complied with in respect of A.D.

28.  In contrast, in the applicant’s case, the Court of Appeal held that the disclosure of the documents had caused PwC harm that was greater than the general interest, with the result that the fifth criterion had not been fulfilled. It found that the defence argument that the applicant should be granted whistle-blower status could not be accepted, for the following reasons:

“The documents handed over by [the applicant] to the journalist did not ... contribute to the public debate on the Luxembourg practice of [tax rescripts], trigger [a] debate on tax evasion or provide essential, new and previously unknown information.”

29.  In reaching this conclusion, it relied on the following arguments.

30.  In contrast to the documents disclosed by A.D., the documents selected by the applicant were not administrative rulings and did not illustrate the application of the tax rescripts system. They were simple tax declarations – that is, unilateral statements by taxpayers concerning their financial situation – which did not permit the tax authorities’ attitude towards them to be ascertained. Thus, these documents did not reveal any information about the tax optimisation technique and were of limited relevance.

31.  Nor had they been selected by the applicant in order to provide additional information about the tax rescripts already in the possession of E.P., for example in order to illustrate how these tax rescripts were reflected in the [corresponding] tax declarations. They had been selected solely on the basis of how well-known the relevant taxpayer was.

32.  When the applicant appropriated the documents and transmitted them to the journalist, the practice of tax rescripts had already been disclosed through the documents which were transmitted by A.D. and publicised on the occasion of the first Cash Investigation programme. The applicant had been aware of this circumstance.

33.  Thus, there had been no compelling reason for the applicant to commit a fresh violation of the law by appropriating and disclosing confidential documents.

34.  The documents had been used by E.P. to prepare, as part of the second Cash Investigation programme, a section on tax evasion and the “billions we are missing”, rather than on the practice of tax rescripts. The documents were used to illustrate tax evasion by two groups of multinational companies, A. and A.M., explored in the report.

According to E.P., in the case of company A. the tax declarations had allowed him to illustrate that the group had declared a significant turnover in Luxembourg without, however, engaging in the corresponding commercial activity in that country.

The journalist criticised the following procedure with regard to company A.M. He reported that this group had transferred EUR 173 million to a subsidiary, governed by Luxembourg law, in order to repay the interest on a loan that it had granted to this subsidiary. The subsidiary was able to deduct the amount in question, which was then transferred to another company in the same group, located in Dubai, where it enjoyed full tax exemption.

The Court of Appeal considered that the information in relation to the two groups of companies could admittedly be regarded as alarming and scandalous, but that it did not constitute essential or fundamentally new information. Thus, it concluded that the tax returns handed over by the applicant merely confirmed the result of the journalistic investigation carried out by E.P.’s team and that “as such, they were certainly useful to the journalist, but [did] not however provide any previously unknown cardinal information capable of relaunching or contributing to the debate on tax evasion”.

  1. Analysis of the sixth Guja criterion

35.  With regard to the sixth criterion, concerning the proportionality of the penalty, the Court of Appeal made a distinction between the two defendants.

It held that A.D., who was entitled to rely on the defence of whistle-blowing with regard to the offence of handing over the documents to the journalist E.P. in the summer of 2011, was to be absolved of any criticism with regard to those events, and thus acquitted of the offence of a breach of professional secrecy. With regard to those of his actions that were not covered by this defence, namely those concerning the appropriation of documents in October 2010, the Court of Appeal reduced the prison sentence to six months, suspended in its entirety, and upheld the fine of EUR 1,500.

With regard to the applicant, the Court of Appeal held that there had been a plurality of offences, so that, under the domestic criminal law, the most severe penalty could be doubled, namely a prison term of between three months and five years, and a fine of EUR 251 to 5,000. Noting also that the applicant could not benefit from the defence of having acted as a whistle-blower, it decided nonetheless to have regard, as an extenuating circumstance, to “the motive, honourable in his view, which [had] driven him to act”, and to “the disinterested nature of his acts”. In consequence, it decided not to impose a prison term and to maintain the fine of EUR 1,000.

36.  The Court of Appeal upheld the civil-law judgment ordering A.D. and the applicant to pay the symbolic sum of one euro as compensation for the non-pecuniary damage sustained by PwC.

  1. The Court of Cassation’s judgments in respect of A.D. and the applicant

37.  A.D. and the applicant appealed on points of law against the Court of Appeal’s judgment.

1. The Court of Cassation’s judgment in respect of the applicant

38.  In a judgment (no. 2/2018, Criminal Division) of 11 January 2018, the Court of Cassation dismissed the applicant’s appeal on points of law.

39.  The applicant had submitted a legal argument alleging a violation by the Court of Appeal of Article 10 of the Convention, stating, inter alia:

“The Court of Appeal has misrepresented the facts and the case-law of the European Court of Human Rights, and interpreted in a tendentious manner ‘the limited relevance of the documents’ handed over to [E.P.], leading it to find that the harm suffered by the employer was greater than the general interest and to reject the defence of whistle-blowing, given its conclusion that the criterion of the proportionality of the harm caused in relation to the general interest was not fulfilled.”

In the “discussion of the argument”, the applicant had emphasised, by way of example, that the appendices to the tax returns filed by group A. (see paragraph 34 above) referred to annual general meetings which had an average duration of one minute, which sufficed to demonstrate a total lack of genuine substance in Luxembourg. He stressed that the tax returns that he had communicated made it possible to verify the economic reality of the entity set up in Luxembourg and thus to analyse the practice of using tax rescripts.

40.  In response to this argument, the Court of Cassation held, inter alia:

“... Assessment of the facts which must underlie a decision as to whether a defendant can benefit from the defence of whistle-blower status falls within the sovereign domain of the judges invested with jurisdiction over the merits, and is not subject to review by the Court of Cassation, provided that this assessment is not deduced from reasons that are insufficient or contradictory;

In the present case, the appellate courts based their assessment on the nature of the documents removed by [the applicant], the use of those documents in the context of a television programme on tax evasion, the statements made by [the applicant] and by [E.P.] concerning the relevance of the documents in question, and concluded that the tax returns removed [by the applicant], while they had undoubtedly been useful to the journalist [E.P.], did not however provide any cardinal information, hitherto unknown, that was capable of relaunching or contributing to the debate on tax evasion;

Contrary [to the applicant’s argument], the factual findings reached by the appellate courts are not contradictory; ...

The appellate courts’ assessment was thus based on reasons that were adequate and free from contradiction; ...”

2.  The Court of Cassation’s judgment in respect of A.D.

41.  In contrast, the appeal on points of law lodged by A.D. was granted by the Court of Cassation.

42.  In its judgment (no. 1/2018, Criminal Division) of 11 January 2018, it quashed the Court of Appeal’s judgment on the grounds that whistle-blower status ought in principle to be granted concerning all offences for which a person who had availed himself or herself of the right guaranteed by Article 10 of the Convention was prosecuted, failing which the protection that ought to arise from whistle-blower status would be rendered ineffective. The Court of Cassation thus held that the Court of Appeal had infringed Article 10 of the Convention by refusing to allow A.D. to rely on the defence of whistle-blowing regarding the appropriation of the documents handed over in October 2010, given that it had accepted this defence with regard to the handing over of these documents to the journalist E.P. in the summer of 2011.

D. The Court of Appeals’ remittal judgment with regard to A.D.

43.  In a judgment of 15 May 2018, the Court of Appeal held that, following the Court of Cassation’s judgment, A.D. ought to be acquitted, on the basis of Article 10 of the Convention, of all the offences committed with regard to the documents handed over to E.P. in the summer of 2011, including the offences related to the appropriation of these documents in October 2010.

The Court of Appeal decided, however, that the first appellate judgment had become final, and thus remained valid in respect of A.D. concerning these same offences in so far as they related to the internal training documents that he had also appropriated in October 2010, when appropriating the tax documents that were subsequently transmitted to E.P. In this connection it limited itself to suspending the pronouncement of the sentence.

44.  This judgment was accepted by the parties, and consequently became final.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK AND PRACTICE

  1. RELEVANT DOMESTIC LAW

45.  The various offences with which the applicant was charged are provided for in the Criminal Code.

46.  Thus, the provisions on theft from one’s employer (vol domestique) read as follows:

Article 461 § 1

“Anyone who fraudulently removes an object or an electronic key that does not belong to him or her shall be guilty of theft.”

Article 463

“Thefts that are not specified in this Chapter shall be subject to a prison sentence of one month to five years and a fine of EUR 251 to 5,000.”

Article 464

“A prison term of at least three months shall be imposed where the thief is an domestic servant [employee] or an individual providing his or her services in return for wages, even where the theft was committed against persons by whom he or she was not employed, but who were either in the employer’s house [premises] or in a house to which he or she was accompanying the employer, or, if [the thief] is a workman, journeyman or apprentice, in his or her employer’s house, workshop or shop, or a person usually working in the lodging where he or she committed the theft.”

47.  With regard to fraudulent retained access in an automated data processing system, Article 509-1 § 1 provides that:

“Anyone who fraudulently accesses or retains access to all or part of an automated data processing or transmission system shall be subject to a prison term of between two months and two years and a fine of EUR 500 to 25,000, or to one of these two penalties.”

48.  The offence of a breach of professional secrecy is provided for in Article 458, which reads:

“Doctors, surgeons, health officials, pharmacists, midwives and all other persons who through their status or profession are entrusted with secrets and who reveal them, shall be punished by imprisonment for a period of between eight days and six months and a fine of between EUR 500 and 5,000, except where they are called to testify in court and where the law obliges them to make these secrets known.”

49.  Laundering and possession of the proceeds of theft from one’s employer is provided for in Article 506-1, which refers to Article 32-1.

Article 506-1, as in force at the relevant time, read as follows:

“The following shall be punished by a prison term of between one and five years and a fine of EUR 1,250 to EUR 1,250,000, or by one of these penalties alone:

(1) persons who knowingly facilitate, by any means, the provision of false explanations with regard to the nature, origins, location, availability, movement or ownership of the assets referred to in Article 32-1, sub-paragraph 1 (i), forming the object or the proceeds, direct or indirect: ... of a breach of Articles 463 and 464 of the Criminal Code ... or forming a pecuniary benefit based on one or several of these offences;

...

(3) persons who have acquired, held in their possession or used the assets referred to in Article 32-1, sub-paragraph 1 (i), forming the object or the proceeds, direct or indirect, of the offences listed in point (i) of that Article or forming a pecuniary benefit of any kind based on one or several of these offences, where they knew, at the point when they received them, that they originated in one or several of the offences referred to in point (i) or from participation in one or several of these offences.”

The above-mentioned “Article 32-1, sub-paragraph 1 (i)”, which has since been repealed (by a Law of 1 August 2018), provided as follows:

 “In the event of the offence of laundering referred to in Articles 506-1 to 506-8 ... a special confiscation order shall be applied: (i) to property comprising property of every kind, whether corporeal or incorporeal, movable or immovable, and legal documents or instruments evidencing title to or interest in such property, property which is the object or direct or indirect proceeds of an offence or which constitutes any pecuniary benefit derived from the offence, including the income from such property ...”

Furthermore, Article 506-4 supplements Article 506-1 and provides that:

“The offences referred to in Article 506-1 shall also be punishable where the perpetrator is also the perpetrator or accomplice in the primary offence.”

  1. EUROPEAN UNION LAW

50.  Directive (EU) 2016/943 on the protection of trade secrets was adopted on 8 June 2016. Under Article 6 of this Directive, the States are invited to include in their legislation “measures, procedures and remedies” in order to enable trade secret owners to prevent or obtain redress for “the unlawful acquisition, use and disclosure of trade secrets”. However, recital 20 of this Directive indicates that these measures, procedures and remedies “should not restrict whistleblowing activity”; it further specifies that “the protection of trade secrets should not extend to cases in which disclosure of a trade secret serves the public interest, insofar as directly relevant misconduct, wrongdoing or illegal activity is revealed. This should not be seen as preventing the competent judicial authorities from allowing an exception to the application of measures, procedures and remedies in a case where the respondent had every reason to believe in good faith that his or her conduct satisfied the appropriate criteria set out in this Directive”.

51.  Directive (EU) 2019/1937 on the protection of persons who report breaches of Union law was subsequently adopted on 23 October 2019. This Directive, which is intended to protect whistle-blowers who report breaches of European Union law in a range of areas, such as public procurement, financial services, prevention of money laundering or public health, is due to be transposed by the member States into their respective legal orders by 17 December 2021 at the latest.

III.   INTERNATIONAL MATERIALS

  1. The United Nations

52.  In his report A/70/361 of 8 September 2015, David Kaye, the UN Special Rapporteur on the promotion and the protection of the right to freedom of opinion and expression, addressed the protection of sources of information and of whistle-blowers.

53.  In his opinion, the term “whistle-blower” refers to “a person who exposes information that he or she reasonably believes, at the time of disclosure, to be true and to constitute a threat or harm to a specified public interest, such as a violation of national or international law, abuse of authority, waste, fraud, or harm to the environment, public health or public safety”. D. Kaye also specified that “[w]histle-blowing does not always involve specific individual wrongdoing, but it may uncover hidden information that the public has a legitimate interest in knowing”.

54.  On 24 January 2017 UN Secretary-General António Guterres approved an updated UN whistle-blower protection policy, with the intention of “enhancing protection for individuals who report possible misconduct or cooperate with duly authorised audits or investigations”.

  1. The Council of Europe

55.  In the judgments in the cases of Heinisch v. Germany (no. 28274/08, § 37, ECHR 2011 (extracts)) and Bucur and Toma v. Romania (no. 40238/02, § 63, 8 January 2013), the Court summarised Resolution 1729 (2010) on the protection of “whistle-blowers”, adopted by the Parliamentary Assembly of the Council of Europe on 29 April 2010.

56.  Another instrument was adopted in this area by the Committee of Ministers of the Council of Europe on 30 April 2014. Certain relevant passages from that Recommendation (CM/Rec(2014)7) were set out in the case of Medžlis Islamske Zajednice Brčko and Others v. Bosnia and Herzegovina ([GC], no. 17224/11, § 44, 27 June 2017).

This Recommendation considers that a “whistle-blower” is any person who “reports or discloses information on a threat or harm to the public interest in the context of their work-based relationship, whether it be in the public or private sector”.

57.  On 23 June 2015 the Parliamentary Assembly of the Council of Europe adopted Resolution 2060(2015) and Recommendation 2073(2015) on “improving the protection of whistle-blowers”.

In the first of these texts, the Parliamentary Assembly referred to the “disclosures concerning mass surveillance and intrusions of privacy carried out by the United States National Security Agency (NSA) and other intelligence agencies” and called for the adoption of a “binding legal instrument (convention) on whistle-blower protection on the basis of Committee of Ministers Recommendation CM/Rec(2014)7...”.

In the second text, the Parliamentary Assembly invited the Committee of Ministers to “promote further improvements for the protection of whistle-blowers by launching the process of negotiating a binding legal instrument in the form of a framework convention that would be open to non-member States and cover disclosures of wrongdoings by persons employed in the field of national security and intelligence”.

58.  On 1 October 2019 the Parliamentary Assembly of the Council of Europe adopted Resolution 2300(2019) and Recommendation 2162(2019) on “Improving the protection of whistle-blowers all over Europe”.

In the first of these documents, the Parliament Assembly strongly welcomed Directive (EU) 2019/1937 (see paragraph 51 above) and invited the member States of the Council of Europe which are also members of the European Union to adopt its provisions, adding that there was nothing to prevent them from protecting those reporting on breaches or abuses of their national law according to the same principles. As to the Council of Europe member States which are not members of the EU, the Parliamentary Assembly invited them to revise their relevant legislation in this area or pass new laws that draw on the proposal for a European directive in question.

In the second text, the Parliamentary Assembly reiterated its invitation to the Committee of Ministers to begin preparations for negotiating a binding legal instrument in the form of a Council of Europe convention, which should draw on the above-mentioned European directive, taking due account of the clarifications and additions proposed in Resolution 2300 (2019). In its reply, adopted on 22 April 2020, the Committee of Minsters reiterated, with regard to the Assembly’s recommendation that a legally binding instrument be drawn up, the position set out in its reply to Assembly Recommendation 2073 (2015). It considered that “given the complexity of the subject and the range of solutions adopted by the member States to protect whistle-blowers, ... the negotiation of a binding instrument, such as a convention, would be time consuming and there would be no certainty as to its outcome”, and that it was “at this stage ... more appropriate to encourage States fully to implement the recommendations which have been adopted by the Committee of Ministers or other bodies ...”.

THE LAW

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

59.  The applicant alleged that his conviction, following his disclosure to a journalist of sixteen documents emanating from his employer, PwC, had amounted to disproportionate interference with his right to freedom of expression. He relied on Article 10 of the Convention, which reads as follows:

“1.  Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. This Article shall not prevent States from requiring the licensing of broadcasting, television or cinema enterprises.

2.  The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

  1. Admissibility

60.  The Government raised an objection of inadmissibility, arguing that the application was manifestly ill-founded. They rejected the applicant’s claim that, among other points, the Court of Appeal had “ruled that it was possible to circumvent the Court’s case-law regarding violations of Article 10 [of the Convention]”, and had “merely pretended to weigh up the interests”. Referring to certain passages in the impugned judgment, the Government explained that the Court of Appeal had reiterated that it was obliged to give full effect to Convention and had then applied the Court’s case-law. They considered the applicant’s assertion to be manifestly erroneous and invited the Court to declare the application inadmissible in application of Article 35 § 3 (a) of the Convention.

61.  The applicant submitted in reply that, through this argument, the Government analysed in detail the weighing up of interests conducted by the domestic courts, a matter which went to the merits of the case. He added that the Government, while recognising the existence of interference with the right protected by Article 10 of the Convention (see paragraph 76 below), could not then contradict themselves by raising an objection arguing that the complaint - which, moreover, they recognised as being well-founded in part - was manifestly ill-founded. He therefore asked that the objection raised by the Government be joined to the merits of the case and then be rejected.

62.  The Court considers that the argument in question raises questions which require examination on the merits of the complaint under Article 10 of the Convention, rather than an examination of the admissibility of the complaint (see, mutatis mutandis, Gürbüz and Bayar v. Turkey, no. 8860/13, § 26, 23 July 2019).

63.  The Court notes that the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. The Court therefore declares it admissible.

  1. Merits
    1. The parties’ submissions

(a)  The applicant

64.  The applicant, who had indicated in his application that he was “at the origin of the Luxleaks case”, took note of the Government’s acknowledgment that there had been an interference with his right to freedom of expression.

65.  He considered that the legal question centred on the proportionality of the interference.

66.  He submitted, firstly, that the Government were “attempting to carry out ... an innocent and objective transformation” of the facts when asserting that the tax returns handed over by the applicant were “mere statements by the taxpayer”. The applicant submitted that these were, on the contrary, legal documents - drawn up and drafted by PwC on behalf of its clients and invoiced to them - which “demonstrate[d] the concrete existence of the tax arrangement contained in the tax rescript (the creation of Luxembourg and offshore companies, movement of capital inside groups, payment of dividends, etc.).

He also made various allegations and criticisms with regard to the Court of Appeal’s judgment.

In his submission, the Court of Appeal had held that “neither the Convention nor Luxembourg law provided for an exemption from criminal prosecution for whistle-blowers, ... with the result that Article 10 allowed only for a finding that prosecution was not necessary in a democratic society, without allowing the accused to be acquitted [“relaxer”, in Luxembourg law]”.

By “holding that the public interest in learning the information handed over by [him] was weaker than the damage caused to [PwC]”, the Court of Appeal – and this finding had been endorsed by the Court of Cassation – had “denied him ... the protection of whistle-blower status”. Since the Court of Appeal had “judged that the compensation to be paid to the employer was ... a symbolic euro”, the balancing exercise “thus presupposed that the public interest in knowing the information in question was, in this case, less than one symbolic euro, that is, equal to zero. However, as the Court of Appeal had not claimed that the value of the information provided by the applicant was non-existent, it had “only pretended to balance the interests”.

The domestic courts had “noted that there was indeed a defence ground in the present case which could have led to the applicant’s acquittal, but, having regard to the circumstances, they decided that the applicant ... could rely only on a lesser protection, that of an acknowledgement of extenuating circumstances’.

67.  There had been no objective reason to distinguish A.D.’s treatment from his, in that they had both been employees and had been equally linked to the document leaks which resulted in the Luxleaks scandals. The information revealed by him had “strengthened [A.D.’s] position”.

68.  Submitting that his “criminal conviction could have been motivated by only one concern: its deterrent function”, he considered that the existence of this penalty was, in itself, sufficient to justify the finding of a violation of Article 10 of the Convention.

69.  Lastly, he “reiterated and endorsed the ... [third-party’s] observations”, which could be summarised as follows.

70.  Accepting the three new criteria of “essential, new and previously unknown information”, as the Court of Appeal had done (see paragraph 28 above), would have serious repercussions on the effectiveness of the protection afforded to whistle-blowers.

71.  Firstly, the addition of such criteria would result in legal uncertainty.

Thus, the criterion of the “essential” nature of the information disclosed would introduce legal vagueness, since this concept was insufficiently precise. Furthermore, it would be difficult for the courts to apply this criterion, which was unprecedented and absent from any of the laws or case-law in the States which protected whistle-blowers; it would give rise to a range of interpretations.

The criterion of “new” information would result in a reduction in the number of alerts, particularly where an alert concerned information relating to facts that were already known but had not been addressed in the past. The French case of Céline Boussié, who had raised the alert in 2008 about abuse of children with disabilities, which was already known and had been denounced by her former colleagues since the late 1990s, was one example.

Lastly, with regard to the criterion of “previously unknown” information, it might be “necessary in a democratic society” for the disclosure of additional evidence, unknown but helping to draw attention to facts that were previously known and had been denounced, to constitute an ethical warning that deserved protection under Article 10 of the Convention.

72.  Secondly, it would be impossible in practice for whistle-blowers to fulfil these new criteria.

The six criteria adopted by the Court – none of which referred to assessment of the new, essential or previously unknown nature of the relevant information – had enabled a satisfactory balance to be struck between the interests of employers and the public’s right to information.

This approach by the Court was compatible with the existing international standards and, in particular, with the European Directive adopted in this area, which, as a general rule, required only a “reasonable belief” in the accuracy of what was being complained about, excluding any prior assessment of whether the information was new, previously unknown or essential.

Moreover, this approach was appropriate in terms of the profiles of whistle-blowers who, in a world of digital networks, had extremely easy access to a very large amount of information. In this context, the model of the Guja case-law was a safeguard against illegal leaks, in that it made it possible to guarantee that the information disclosed was genuinely in the public interest. However, if whistle-blowers were persuaded that they could no longer be protected, they would be encouraged to leak information anonymously.

73.  Furthermore, the new criteria used by the Court of Appeal would, as an indirect effect, weaken the States’ obligation to investigate violations of human rights.

The public authorities would thus be relieved of their responsibility to conduct investigations into the facts disclosed by whistle-blowers and to decide on whether or not it was appropriate to prosecute the presumed offenders. Where an alert was raised long before the harm emerged and whistle-blowers were therefore unable to ground their allegations on a sufficient factual basis, only an investigation by the public authorities would allow for the entire problem, to which the whistle-blower had only partial access, to be brought to light. Examples from the Court’s case-law showed that protection had been granted to whistle-blowers who had disclosed, without necessarily being able to adduce conclusive proof, information drawing attention to the existence of environmental damage, breaches of the physical integrity of individuals or violations of the rights which contributed to the pluralism typifying societies.

74.  Lastly, over and above these problems, the new criteria used by the Court of Appeal would also lead to an interference with the rights of journalists and watchdogs of democracy.

Whistle-blowers were already hesitant to alert the public on account of the possible severe consequences for their personal situation. The adoption of the above-mentioned criteria would have an additional dissuasive effect on journalists’ potential “whistle-blowing” sources. The public-watchdog role of the media could thus be undermined. In many cases, the right of journalists to protect their sources was closely linked to the need to protect the disclosure of information by whistle-blowers. In conclusion, requiring that the information handed over by whistle-blowers to the press be “essential, new and previously unknown” and denying protection in that connection would necessarily undermine the protection of sources and could deter whistle-blowers from working with journalists.

(b)  The Government

75.  The Government disputed the applicant’s allegation that he had been “at the origin of the Luxleaks case”. According to the Government, it was A.D. who had been the source of the disclosures, both in chronological perspective terms and with regard to the number and nature of the documents disclosed. A.D.’s revelations had illustrated how the tax authorities had dealt with the companies concerned, while, in contrast, those of the applicant had merely been straightforward unilateral tax returns which had not shed light on the practice of tax rescripts. It was the qualitative difference between the documents handed over by A.D. and those transmitted by the applicant which explained why the former had been acquitted while the latter had merely been granted the benefit of extenuating circumstances.

76.  However, the Government acknowledged that, given that the applicant had been punished by the criminal and civil courts for having handed over documents to a journalist who subsequently published them, there had been an “interference” with his right to freedom of expression.

77.  They noted that the applicant referred only to the issue of the proportionality of the interference and thus did not question the fact that it had been “prescribed by law” and that it pursued a “legitimate aim”.

78.  With regard to issue of proportionality, the Government considered that the Court of Appeal had scrupulously analysed the six criteria laid down in the Court’s case-law in this aera as they applied to the applicant. They stated that the Court’s assessment could concern only criteria (5) and (6), the only ones in respect of which the applicant challenged the merits of the Court of Appeal’s analysis.

79.  The Government began by rejecting the applicant’s assertions that they had “transformed” the facts, pointing out that they had confined themselves to summarising faithfully what they considered to be the relevant findings by the domestic courts.

They also considered it their duty to address the criticisms made by the applicant of the Court of Appeal’s judgment (see paragraph 66 above).

Thus, the applicant had reached his conclusion regarding the failure to acquit him from a citation, taken out of context, of a passage in the Court of Appeal’s judgment, without having regard to the subsequent reasoning. The Government pointed out that, according to the Court of Appeal, even in the absence of a special, express and formal legal provision, an acquittal could be based on a defence ground sui generis; and, where a criminal conviction was in breach of the protection granted by the Court under Article 10 of the Convention, the whistle-blower could benefit from this ground, which had the effect of neutralising the unlawfulness of the breach of the law and would result in a defendant’s acquittal.

The applicant had not been denied any protection under Article 10 of the Convention, in that the Court of Appeal had had regard, in imposing the sentence, to the applicant’s motives and to the disinterested nature of his actions, which had been recognised as extenuating circumstances. Nor had the judges merely pretended to assess his case, as the applicant claimed. The Court of Appeal, in awarding one symbolic euro in respect of the non-pecuniary damage sustained by the civil party, had not held that the damage sustained by it was limited to one euro. In the civil proceedings, PwC had, for its own reasons, chosen not to claim compensation for pecuniary damage or to attempt to assess the real value of the non-pecuniary damage. Since, under domestic law, the Court of Appeal could not award a sum greater than that claimed, it had thus confined itself to assessing whether the civil party had sustained non-pecuniary damage at least equivalent to the amount claimed. On the other hand, it had given a detailed ruling on the damage suffered by PwC when, in full compliance with the Court’s case-law, it had assessed the criterion of how the interests at stake were weighed up.

In so far as the applicant alleged that he had been afforded only “lesser protection” (see paragraph 66 above), the Government replied that, contrary to the applicant’s assertions, the Court of Appeal had not found that the circumstances were such as to enable him to rely on the protection of Article 10 of the Convention, but, on the contrary, had found that the applicant was not entitled to benefit from the defence of whistle-blowing (see paragraph 28 above).

80.  With regard to the fifth criterion, the Court of Appeal had found, giving relevant reasons, that real and definite harm had been sustained, and had then weighed this against the public interest in being informed of the content of the documents disclosed by the applicant. The Court of Appeal had carried out a detailed analysis of the evidence, holding that the applicant’s disclosure of the documents had served neither to supplement A.D.’s prior revelations about Luxembourg’s administrative practice of tax rescripts, nor to demonstrate it. The Government also submitted that the relevance of the documents disclosed by the applicant had been limited to enabling the journalist E.P. to illustrate a report describing the fact - which was neither new nor original - that, in order to limit their tax burden, groups of multinational companies were taking advantage of the lack of international harmonisation in the area of tax legislation. Thus, contrary to the disclosures made by A.D., the documents handed over by the applicant had served only to “illustrate the fact, well-known and in itself unexceptional, that companies, in order to reduce their tax burden, structure[d] their assets by creating subsidiaries”, but were not relevant “to establish or illustrate that the use of these structures had been approved in advance by the authorities or to understand the scale, scope and systematic nature of the tax optimisation techniques approved in advance by the authorities in the context of the tax rescripts revealed by Luxleaks...”.

81.  As to the sixth criterion, the “proportionality of the penalty and its dissuasive effect” had to be “assessed in relation to an individual who did not meet all the criteria for whistle-blower status”. As the Court of Appeal had found that the fifth criterion was not met in the applicant’s case, his situation was different from that of individuals who met all the criteria for being regarded as whistle-blowers.

The Court of Appeal had found that the applicant was entitled to protection under Article 10 of the Convention, although he could not rely on the defence of whistle-blowing. Thus, in application of the Court’s case-law, the Court of Appeal had applied a lower level of protection, by enabling the applicant to benefit from extenuating circumstances. In imposing a sentence that was limited to a relatively low fine, the Court of Appeal had taken into consideration his motives and the disinterested nature of his action. The Government concluded that, in the particular circumstances of the case, the fine could not be considered as either disproportionate nor as having a dissuasive effect on the exercise of the applicant’s freedom of expression, or that of other employees.

(c)  The third-party intervener

 

82.  The association Maison des lanceurs d’alerte, in its capacity as a third-party intervener, stressed the serious interest of the present case, since it required the Court to rule on the methods of assessing the proportionality of interference with the freedom of expression of whistle-blowers.

83.  Through a representative sample of the legal systems which have put in place legislation to protect whistle-blowers, it set out the definitions adopted in this area in the relevant texts. Referring to the Court’s case-law, it emphasised that the only criteria taken into consideration by the Court had never required an assessment of the “essential, new and previously unknown” nature of the information, as had occurred in the present case.

  1. The Court’s assessment

(a)  The appliable principles

84.   The fundamental principles concerning the question of whether an interference with freedom of expression is “necessary in a democratic society” are well established in the Court’s case-law and have been summarised as follows (see, among other authorities, Magyar Helsinki Bizottság v. Hungary [GC], no. 18030/11, § 187, 8 November 2016):

“(i) Freedom of expression constitutes one of the essential foundations of a democratic society and one of the basic conditions for its progress and for each individual’s self-fulfilment. Subject to paragraph 2 of Article 10, it is applicable not only to ’information’ or ’ideas’ that are favourably received or regarded as inoffensive or as a matter of indifference, but also to those that offend, shock or disturb. Such are the demands of pluralism, tolerance and broadmindedness without which there is no ’democratic society’. As set forth in Article 10, this freedom is subject to exceptions, which ... must, however, be construed strictly, and the need for any restrictions must be established convincingly ...

(ii) The adjective ’necessary’, within the meaning of Article 10 § 2, implies the existence of a ’pressing social need’. The Contracting States have a certain margin of appreciation in assessing whether such a need exists, but it goes hand in hand with European supervision, embracing both the legislation and the decisions applying it, even those given by an independent court. The Court is therefore empowered to give the final ruling on whether a ’restriction’ is reconcilable with freedom of expression as protected by Article 10.

(iii) The Court’s task, in exercising its supervisory jurisdiction, is not to take the place of the competent national authorities but rather to review under Article 10 the decisions they delivered pursuant to their power of appreciation. This does not mean that the supervision is limited to ascertaining whether the respondent State exercised its discretion reasonably, carefully and in good faith; what the Court has to do is to look at the interference complained of in the light of the case as a whole and determine whether it was ’proportionate to the legitimate aim pursued’ and whether the reasons adduced by the national authorities to justify it are ’relevant and sufficient’... In doing so, the Court has to satisfy itself that the national authorities applied standards which were in conformity with the principles embodied in Article 10 and, moreover, that they relied on an acceptable assessment of the relevant facts ...”

85.  More specifically, in the context of the signalling by employees of illegal conduct or wrongdoing observed by them in the workplace, the Court has identified certain fundamental principles underlying the assessment of whether an interference with the right to freedom of expression was proportionate. Thus, the Court must have regard to several factors, namely, the public interest in the disclosed information, its authenticity, the availability of alternative channels for making the disclosure, the employee’s good faith, the damage to the employer and the severity of the penalty (see Guja v. Moldova [GC], no. 14277/04, §§ 69-79, ECHR 2008; Heinisch, cited above, §§ 62-70; and Bucur and Toma, cited above, §§ 92 and 93).

(b)  Application of the above-mentioned principles to the present case

(i)     Whether there has been an interference

86.  It is not disputed between the parties that the applicant’s conviction for having transmitted confidential document to a journalist, who had then published them, constituted an interference in the exercise of his freedom of expression. Reiterating that Article 10 applies to the workplace in general, including when the relations between employer and employee are governed by private law (see Heinisch, cited above, § 44, and the case-law cited therein), the Court considers that the applicant’s conviction amounted to an interference within the meaning of Article 10 § 1.

(ii)   Whether the interference was “prescribed by law” and pursued a legitimate aim

87.  The Court notes that it is not in dispute that the interference was “prescribed by law” and that it pursued a “legitimate aim”. Specifically, the applicant was convicted for having committed various offences provided for in the Criminal Code (see paragraph 45 above), and the purpose of prosecuting and punishing these offences was to prevent the disclosure of confidential information and to protect the reputation of his employer, PwC.

88.  It thus remains to be ascertained whether the interference was “necessary in a democratic society”, in particular, whether there was a proportionate relationship between the interference and the aim pursued.

(iii)  Whether the interference was necessary

(α)    Characterisation of “whistle-blower”

89.  At the outset, and before analysing whether the interference was necessary, the Court considers it useful to decide whether the applicant could be described as a “whistle-blower”, under the criteria established in its relevant case-law. In the various cases that it has examined in this area, the Court has either explicitly framed the debate in terms of the freedom of expression of whistle-blowers, and concluded that the principles set out in the Guja judgment were applicable (see Heinisch, cited above, § 64), or it has ruled that the protection of whistle-blowers was not in issue (see, for example, Rubins v. Latvia, no. 79040/12, § 87, 13 January 2015, or Aurelian Oprea v. Romania, no. 12138/08, § 69, 19 January 2016).

90.  In the present case, the Court of Appeal explained that under Luxembourg law the acceptance of whistle-blowing as a defence, derived from Article 10 of the Convention, had the effect of neutralising the illegal nature of the breach of the law. It also specified that in such cases it was the statutory element of the offence – which had to have been committed through the disclosure, in good faith and in a proportionate and appropriate manner, of information of general interest – which was thus neutralised, leading to a defendant’s acquittal (see paragraph 18 above). In the applicant’s case, it had found that he could not rely on the defence of whistle-blowing as defined in domestic law (see paragraph 28 above).

91.  The Court considers that it is not its task to express a view as to whether or not the statutory element of the offence of which the applicant was accused should be neutralised, as this is a matter for domestic law alone. To that end, it finds that it is unnecessary to study the related arguments, submitted by the applicant and contested by the Government (see paragraphs 66 and 79 above). However, it considers that, in order to examine the complaint under Article 10 of the Convention that has been submitted to it, it must assess whether this was a whistle-blowing case in which the principles established in that regard were applicable. In this connection, it points out, firstly, that there was a hierarchical bond between the applicant and his employer, PwC, which entailed a duty of loyalty, reserve and discretion on his part. That duty was a particular feature of the concept of whistle-blowing (see, a contrarioMedžlis Islamske Zajednice Brčko and Others, cited above, § 80). Secondly, it points out that the applicant had contacted a journalist in order to disclose confidential information obtained in the context of his employment relationship. Taking the view that parallels can be drawn between the applicant’s actions and those of the applicants in the above-cited cases of Guja and Heinisch, the Court finds that the applicant should be regarded, in principle, as a whistle-blower for the purposes of the Court’s case-law. In consequence, it must review whether the various criteria established in the Guja case-law have been complied with.

(β)     Compliance with the criteria established by the Guja case-law

92.  The Court notes that there is no dispute between the parties with regard to the first four criteria established by the Guja line of case-law.

93.  The only disagreement concerns the fifth and sixth criteria.

- As regards the fifth criterion

94.  As regards the fifth criterion, the Court notes that the applicant’s right to protection of his freedom of expression is in conflict with the right of his employer, PwC, to protection of its reputation.

95.  As the present application requires an examination of the fair balance that has to be struck between these competing interests, the Court will have regard to the following factors.

96.  Firstly, where the national authorities have weighed up the interests at stake in compliance with the criteria laid down in the Court’s case-law, strong reasons are required if it is to substitute its view for that of the domestic courts (see Von Hannover v. Germany (no. 2) [GC], nos. 40660/08 and 60641/08, § 107, ECHR 2012).

97.  As regards the assessment – in the context of the balancing exercise between the respective interests – of the harm sustained by the employer, the Court has reiterated that there is an interest in protecting the commercial success and viability of companies for the benefit of shareholders and employees, but also for the wider economic good (see Heinisch, cited above, § 89). However, with more particular regard to the reputation of a company, the Court has also been careful to state that there is a difference between the reputation of an individual concerning social status, which might have repercussions on his or her dignity, and the commercial reputational interests of a company, which are devoid of that moral dimension (see Uj v. Hungary, no. 23954/10, § 22, 19 July 2011).

98.  In the present case, the domestic courts held that the fifth criterion of the Guja case-law was not satisfied, since the disclosure by the applicant of documents that were subject to professional secrecy had caused harm to PwC – resulting, in particular, from the damage to the firm’s reputation and the loss of client confidence in its internal security arrangements – that outweighed the general interest (see paragraphs 26 and 28 above). In balancing the interests at stake, the courts thus attributed greater weight to the harm suffered by PwC than to the interest of the disclosures made by the applicant.

99.  The Court must dismiss at the outset the applicant’s argument that the Court of Appeal “merely pretended to weigh up the interests at stake” (see paragraph 66 above).

In this connection, it refers, and subscribes, to the exhaustive and convincing explanations provided by the Government (see paragraph 79 above).

The Court of Appeal did indeed assess the non-pecuniary damage sustained by PwC before weighing up the respective interests. However, under domestic law, the Court of Appeal could not award compensation in excess of the amount claimed by the civil party. In fact, it is common practice in Luxembourg for individuals or entities which have sustained non-pecuniary damage, including substantial damage, to waive the right to corresponding monetary compensation. Thus, a civil party will frequently simply seek recognition of the damage sustained as such, which entails requesting a symbolic award of one euro.

Nonetheless, the harm could not be regarded as non-existent simply because PwC had assessed it at one euro (previously the symbolic sum of one franc, worth forty times less). In consequence, the Court sees no inherent contradiction in the fact that the Court of Appeal established on the one hand that damage had been sustained and, on the other hand, fixed the symbolic amount of that damage at one euro.

100.  It is undeniable that PwC suffered harm owing to the very fact of the widely reported controversy arising out of the Luxleaks case (see, mutatis mutandisHeinisch, cited above, § 88). Furthermore, the press coverage confirms that the company “experienced a difficult year” after the situation came to light (see paragraph 8 in fine above).

101.  However, again according to the media, and this has not been disputed, once the initial difficult period had passed, PwC saw an increase in turnover, coupled with a significant increase in staff numbers (see paragraph in fine above). This is a fact that the Court cannot disregard in the context of the present case, particularly in the light of distinction made by it in the above-cited Uj judgment (§ 22). Hence, it must be ascertained whether the damage to the company’s reputation was ultimately real and tangible. However, given the increase in its turnover, at least once the first “difficult year” had passed, PwC’s financial fortunes do not appear to have suffered lasting harm and there is every indication that its reputation was not definitively compromised, at least not among the companies that make up its client base.

102.  The Court concludes from this that while PwC undoubtedly suffered harm in the short term, no longer-term damage to its reputation has been established.

103.  In order to continue its examination of how the respective interests were weighed up, the Court must now address the grounds adduced by the domestic authorities as regards the interest of the revelations made by the applicant.

104.  In this connection, the Court of Appeal’s reasoning, which is central to the issue, is as follows: “... the documents handed over by [the applicant] to the journalist did not ... contribute to the public debate on the Luxembourg practice of [tax rescripts], or trigger [a] debate on tax evasion or provide essential, new and previously unknown information” (see paragraph 28 above).

105.  In reasoning in this way, the Court of Appeal took account of a number of factors.

In particular, it noted that that the applicant’s disclosures related solely to companies’ tax returns, which did not enable any conclusions to be drawn as to the tax authorities’ attitude towards those companies. It considered that there was no compelling reason for the applicant to disclose the confidential documents in question, at a time when the practice of tax rescripts had already been revealed by A.D. It specified that the documents disclosed by the applicant  which had been used to illustrate the premise that tax evasion was being practiced by two groups of multinational companies – were certainly useful to the journalist, but did not provide any essential, previously unknown information capable of relaunching or contributing to the debate on tax evasion (see paragraphs 28 to 34 above).

106.  In taking that approach, the Court of Appeal gave a detailed explanation for its reasoning as to the fifth criterion established by the Guja case-law. Accordingly, the Court would require strong reasons to substitute its own view for that of the domestic courts (see Von Hannover (no. 2), cited above, § 107). However, that situation did not apply in the present case, for the following reasons.

107.  The Court of Appeal carefully assessed the interest of the applicant’s disclosures, carrying out a thorough examination of their content and their repercussions for the issue of multinational companies’ tax practices.

108.  In this context, it acknowledged that the disclosures were of general interest (see paragraph

21 above). It even took into consideration the impact of the information, accepting that it was liable to “concern and shock people” (see paragraph 34 above).

109.  Nonetheless, it held that the interest of the applicant’s disclosures weighed less heavily than the harm suffered by PwC, after finding that those disclosures were of limited relevance. In reaching that conclusion it noted that the documents did not provide any information that was essential, new or previously unknown. The Court cannot subscribe to the applicant’s view that, in so doing, the Court of Appeal added new criteria to those established by the Court’s case-law. On the contrary, it considers that the three qualifying criteria – information that is “essential, new and previously unknown” – are absorbed in the Court of Appeal’s exhaustive reasoning on the fifth criterion, concerning the balancing of the private and public interests at stake. In the Court’s opinion, these terms should be considered as clarifications which, in other circumstances, might be considered too narrow, but which in the present case served, together with the other elements taken into account by the Court of Appeal, to found the conclusion that the applicant’s disclosures lacked sufficient interest to counterbalance the harm suffered by PwC.

110.  The Court considers that the Court of Appeal confined itself to examining the evidence carefully, in the light of the criteria established by the Court’s case-law in this area, before concluding that the documents disclosed by the applicant were not of sufficient interest to justify acquitting him. Moreover, the fact that, in contrast, A.D. was acquitted in application of the same criteria in the Court’s case-law confirms that the national authorities carried out a detailed examination in weighing up the respective interests.

- As regards the sixth criterion

111.  In assessing the proportionality of an interference with freedom of expression, the Court has held that the nature and severity of the penalties imposed are factors to be taken into account (see Otegi Mondragon v. Spain, no. 2034/07, § 58, ECHR 2011). In the present case, the Court notes that the domestic courts took into consideration, as a mitigating circumstance, the “disinterested nature of the applicant’s actions” and therefore imposed only a relatively modest fine (see paragraph

35 above). The Court concludes that such a penalty can reasonably be regarded as a relatively mild one, which does not have a genuinely chilling effect on the exercise of the applicant’s freedom or that of other employees, but encourages those concerned to reflect on the legitimacy of the action being envisaged.

(c)  Conclusion

112.  Regard being had to the Contracting States’ margin of appreciation in this sphere, the Court concludes that the domestic courts struck a fair balance in the present case between, on the one hand, the need to protect the rights of the applicant’s employer and, on the other, the need to protect the applicant’s freedom of expression.

113.  Accordingly, there has been no violation of Article 10 of the Convention.

 

FOR THESE REASONS, THE COURT,

  1. Declares, unanimously, the complaint concerning Article 10 of the Convention admissible;
  2. Holds, by five votes to two, that there has been no violation of Article 10 of the Convention.

Done in English, and notified in writing on 11 May 2021, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.nature_p_1}                {signature_p_2}

 Milan Blaško  Paul Lemmens
Registrar President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judges Lemmens and Pavli is annexed to this judgment.

P.L.
M.B.
 

JOINT DISSENTING OPINION OF JUDGES LEMMENS AND PAVLI

1.  We regret that we cannot agree with the majority’s finding that there has been no violation of the applicant’s Article 10 rights in this case. Our disagreement relates both to the general approach adopted by the majority in weighing the private employer’s rights vis-à-vis the public interest in the disclosure of the relevant material, and to the reasons provided by the national courts in concluding that the employer’s interests ought to prevail under the circumstances. In particular, we are of the opinion that the considerations relied upon by the national courts in their assessment of what is called the “fifth criterion” identified in Guja v. Moldova ([GC], no. 14277/04, ECHR 2008), namely the criterion requiring a balancing of the public interest in obtaining the information and the harm caused by the disclosure to the employer (see Guja, cited above, §§ 76 and 90-91; see also paragraphs 25-34 of the present judgment), are at odds with basic notions of public-policy discourse in a democratic society. Regretfully, therefore, we are unable to agree with the majority’s acceptance of that reasoning (see paragraphs 94-110).

2.  The outcome of the balancing exercise performed by the national courts was based on the supposedly limited contribution of the applicant’s disclosures to public debate, as compared in particular with the initial set of revelations, made by another employee of the company concerned. The key argument in this respect was that the documents disclosed by the applicant did not bring to light any “essential, new and previously unknown information” (see paragraph 28 of the present judgment). Based on that assessment, the national courts held that the harm suffered by the applicant’s employer outweighed the general interest in receiving the disclosed information (ibid.).

The nature of the applicant’s disclosures

3.  We recall that the applicant’s disclosures consisted of sixteen documents, including fourteen tax returns by multinational corporations and two cover letters, some of which were used to prepare an episode of the investigative television programme “Cash Investigation”, broadcast on 10 June 2013 (see paragraph 8 of the present judgment). According to the investigative journalist in charge of that programme, the applicants’ revelations served as the principal basis for that episode.[1] The journalist also noted that certain disclosures made during that episode would have been impossible without access to the information revealed by the applicant.[2] The documents handed over by the applicant, together with documents obtained as part of the initial disclosure by a different whistle-blower, were subsequently published on 5 and 6 November 2014 by the International Consortium of Investigative Journalists (ibid.). It is clear from the case file that the applicant put forward compelling arguments before the national courts (some of them mentioned in paragraph 39 of the judgment) as to why the tax returns disclosed – and in particular the annexes thereto – were important for verifying, substantiating and building upon the documents disclosed in the initial set of revelations. These arguments were also endorsed by the investigative journalist concerned, who was well placed to assess the importance of the applicant’s disclosure for the ongoing public debate on the matter. The two sets of disclosures appear therefore to have been closely connected.

4.  It is not in dispute that the applicant’s disclosure was in the public interest (see paragraph 92 of the present judgment). The national courts recognised that the disclosed material facilitated a public debate in Luxembourg and, indeed, at the European level regarding the taxation of multinational companies, tax transparency, the practice of so-called “tax rulings” and fair taxation in general (see paragraph 21). For the national courts the decisive question was “how much was it in the public interest”? As will be explained below, we do not think that this is the correct way to pose the question under Article 10 (see, in particular, paragraph 8 below).

The weight to be attached to the interests of a private employer in whistle-blower disputes

5.  It is settled case-law that there is little scope under Article 10 § 2 of the Convention for restrictions on debate on questions of public interest (see Sürek v. Turkey (no. 1) [GC], no. 26682/95, § 61, ECHR 1999-IV, and Guja, cited above, § 74). Exceptions to the general principles established in Article 10 § 1 must be construed strictly, and the need for any restrictions must be established convincingly (see Hertel v. Switzerland, 25 August 1998, § 46, Reports 1998VI; Steel and Morris v. the United Kingdom, no. 68416/01, § 87, ECHR 2005II; and Guja, cited above, § 69).

6.  In determining the proportionality of an interference with the freedom of expression of an employee making a disclosure on public-interest grounds, the Court must – under the so-called “fifth Guja criterion” – weigh the damage, if any, suffered by his or her employer as a result of the disclosure and assess whether such damage outweighed the interest of the public in having the information revealed (see Guja, cited above, § 76). In contrast to the present case, the balancing exercise carried out in Guja, which involved disclosures made by a senior prosecutor, was between two public interests: on the one hand, the interest in informing the public about undue pressures and wrongdoing within a public prosecutor’s office and, on the other, the interest in maintaining public confidence in that body. In Heinisch v. Germany (no. 28274/08, § 89, ECHR 2011 (extracts)), which involved a publicly-owned healthcare provider, the Court recognised that the balancing exercise can also involve the (private) interest in protecting the commercial success and viability of companies for the benefit of their shareholders and employees, but also for the wider economic good. Conversely, the Court highlighted the public interest in running public companies that meet proper service standards as an argument in favour of the disclosures.

7.  The “fifth Guja criterion” must be interpreted and applied in line with the overarching principles referred to in paragraph 5 above. As the Court has noted specifically in connection with the application of that criterion, open discussion of topics of public concern is essential to democracy, and regard must be had to the great importance of not discouraging members of the public from voicing their opinions on such matters (see Guja, cited above, § 91).

8.  In our view, it follows from these considerations that once it is established – as it has been in the present case – that the information disclosed by the employee was a matter of public interest, the disclosure in question must be presumed to be protected under Article 10 of the Convention. For this presumption to be rebutted under the “fifth Guja criterion”, the employer (and, in criminal proceedings, the prosecution) should be required to present compelling reasons, based on concrete and significant harm to the private interests concerned, for establishing that these interests clearly outweighed the value of disclosure. A less protective approach would result in considerable legal uncertainty and be likely to deter any future employees from making such disclosures, which would be at odds with the fundamental principles guiding the application of the Guja criteria.

9.  Furthermore, the weighing of the competing interests under the “fifth Guja criterion” should not be made in isolation, but in the light of the global Article-10 analysis, encompassing all the relevant criteria. In other words, the Guja criteria are not to be viewed as mere boxes to be checked, but as principles guiding a comprehensive review by the national courts. Conversely, this does not mean that unmeritorious disclosures, made with little concern for the public interest and/or causing considerable harm to legitimate private interests, should prevail.

10.  The proposed approach is also supported by recent international developments regarding the protection of whistle-blowers, which have recognised the need for strengthened protection in both the public and private spheres (see paragraphs 50-58 of the judgment). Notably, EU Directive 2019/1937 on the protection of persons who report breaches of Union law (see paragraph 51 of the judgment) does not make the protection of whistle-blowers conditional on any considerations related to the harm caused to the employer, as long as the general conditions for protection under Article 6 of the Directive are met.

11.  In the light of the above factors, we consider that the Court should have looked more closely at the manner in which the national courts weighed up the competing interests at issue in the present case. In particular, the considerations stemming from the Guja and Heinisch line of case-law have been applied in the present case – the first whistle-blower case, to our knowledge, to involve a purely private employer – without due regard for the fundamental principles of Article 10. In particular, the national decisions were based on the isolated finding of a failure to meet the “fifth criterion”, without assessing the role of that factor in the global analysis and without identifying any compelling private interests against a disclosure deemed to be generally in the public interest.

The requirement of “essential, new and previously unknown information”

12.  Finally and most importantly, we take issue with the national courts’ reliance, within their assessment of the “fifth Guja criterion”, on the purported lack of “essential, new and previously unknown information” in the applicant’s disclosures (see paragraph 2 above). In our view, such an approach does not find support in this Court’s case-law (see paragraph 13 below), rests on a misguided notion of how public debate works (see paragraph 14 below), is likely to produce significant chilling effects (see paragraph 15 below), and is questionable on the facts of the case (see paragraph 16 below).

13.  The national courts’ treatment of the applicant’s follow-up disclosure does not sit well with the Court’s general (and one might add, commonsensical) view that the fact that a public debate on a certain matter is ongoing speaks in favour of further disclosures of information which develop that debate (see, for example, Dammann v. Switzerland, no. 77551/01, § 54, 25 April 2006, and Colaço Mestre and SIC – Sociedade Independente de Comunicação, S.A. v. Portugal, nos. 11182/03 and 11319/03, § 27, 26 April 2007).

14.  Furthermore, the distinction made by the national courts between the first and second set of revelations seems to rest on the notion that once a public debate is opened by certain information being disclosed, the public interest in receiving information that confirms, complements or reinforces the initial information is significantly reduced. Even if we were to accept the view that the facts disclosed by the current applicant were qualitatively less “novel” – general tax avoidance by corporations rather than government malfeasance as such – we find it hard to come to terms with a view of public debate that is instantaneous or frozen in time. The public’s attitudes towards issues of public interest can change constantly; in some cases, decades of argument and counter-argument may be needed before any meaningful change in public or private conduct is achieved. In addition, with regard to the subject-matter of the revelations made by the applicant in the present case, the intricacies of corporate tax policies are hardly the most accessible topic for the general public. The national courts appear to have underestimated the great illustrative strength that lies in disclosures of the kind made by the applicant: yes, the general contours of a (perceived) problem may be widely known - but there is still great value in sketching out its precise dimensions and manifestations. One may be well aware, for example, of the problem of police violence; but the impact of a specific episode of excessive force captured on video can nevertheless be transformational.

15.  The approach taken by the national courts, and endorsed by the majority, is capable of creating significant chilling effects for future whistle-blower disclosures in the private sector. This is because an individual who is considering disclosing information that he or she believes to be in the public interest may face great uncertainty in assessing whether that information will be deemed to meet the much higher standard of “essential, new and previously unknown” data. In this respect, it is generally recognised that “the scope of protected disclosures should be easily understandable by potential whistle-blowers”[3] and that the protection of whistle-blowers should not be “subject to subjective and unpredictable conditions ... without any clear and precise indication of what is expected of the potential whistle-blower”.[4] The approach taken by the national courts is at odds with these requirements.

16.  Finally, the harm caused to the employer’s interests in the present case was negligible in the long term, as expressly recognised by the majority (see paragraph 102 of the judgment). As such, the applicant’s disclosures must have been considered of such low Article 10 value that they had to give way even to less than significant harm on the other side of the scales. While we appreciate the need for some deterrence against potentially unjustified and repeated disclosures about the Luxembourg financial market, we find that the factual assessment made by the national courts in this case is far from convincing (see paragraph 3 above).

17.  In conclusion, the balance struck by the majority between the public interest in whistle-blower disclosures and the private-sector interests in secrecy is in tension with the Guja line of this Court’s case-law, as well as with emerging European standards in this area. In our humble view, it creates obstacles to effective protection for whistleblowing in the private sector.


[2] Ibid.

[3] Report of the U.N. Special Rapporteur on the promotion and protection of the right to freedom of opinion and expression, 8 September 2015, A/70/361, at paragraph 33.

[4] Resolution 2300 (2019) of the Parliamentary Assembly of the Council of Europe, at paragraph 12.7.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine
Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Gž 5984/2017 od 15. 05. 2018. Apelacionog suda u Nišu, kojom se odbija žalba tužioca V.A. iz N., i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Nišu 29P 325/15 od 24.08.2017. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu nematerijalne štete za pretrplјeni strah, pretrplјeni duševni bol zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrplјenog stresa zbog okolnosti da je protiv njega podneta krivična prijava zbog zbog krivičnog dela primanja mita i krivičnog dela trgovine uticajem, pa je istom pokrenut krivični postupak i rešenjem istražnog sudije tužiocu je određen pritvor. Tužilac je u pritvoru proveo 75 dana, nakon čega je protiv njega podignuta optužnica zbog krivičnog dela primanja mita. Nakon ovoga, Sektor unutrašnje kontrole policije-Uprave za poslove unutrašnje kontrole policije, podneo je protiv tužioca još jednu krivičnu prijavu, a sada zbog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz čl.359 st.1 KZ u saizvršilaštvu u vezi čl.33 KZ. Obaveštenjem OJT Niš 16Kt 4650/13 od 09.07.2014. godine tužilac je pismeno obavešten da je navedena krivična prijava odbačena jer prijavlјeno delo nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti. Tužilac je u tužbi i tokom postupka naveo je usled navedene krivične prijave od 03.12.2013. godine trpeo strah, stres i duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1174/2018 od 25.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine i Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela oštećenje tuđih prava iz člana 220. stav 2. KZ, za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca sa rokom provere od 1 godine od dana pravnosnažnosti presude, i da treba da isplati u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude privatnom tužiocu-oštećenom BB, određeni iznos sa pripadajućom kamatom, kao i troškove parničnog postupka shodno presudi Osnovnog suda u Nišu 33P 8299/10 od 30.05.2012. godine i rešenju o izvršenju 6I 3260/13 od 15.04.2013. godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da između ostalog isplati privatnom tužiocu BB, na ime nužnih troškova krivičnog postupka, presudom navedeni iznos od 263.250,00 dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, je potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Filipović protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Koprivica protiv Crne Gore
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Miljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 466/2017 od 21.09.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kpjom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine.

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 100.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu BB na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 50.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva tužioca AA preko dosuđenog iznosa od 100.000,00 dinara do traženog iznosa od 400.000,00 dinara na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti i deo tužbenog zahteva tužioca BB preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 dinara do traženog iznosa od 200.000,00 dinara na ime pretrplјene nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da solidarno tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 156.850,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine, žalba tužene je usvojena, a žalba tužilaca odbijena, pa je presuda Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine u pobijanom usvajajućem delu odluke o tužbenim zahtevima (st. 1. i 2. izreke) i delu odluke o troškovima postupka (stav 4. izreke) preinačena, tako što su odbijeni tužbeni zahtevi da se obaveže tužena da isplati naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti tužiocu AA u iznosu od 100.000,00 dinara i tužiocu BB u iznosu od 50.000,00 dinara, sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, kao i zahtev tužilaca da im tužena solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 156.850,00 dinara, a tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove prvostepenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 98.933,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 49.467,00 dinara. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom pobijanom odbijajućem delu odluke o tužbenim zahtevima tužilaca (stav 3. izreke). Stavom drugim izreke drugostepene presude, tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 12.000,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 6.000,00 dinara

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Tešić protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde