Sent-Pol Luksemburg S. A. protiv Luksemburga

Država na koju se presuda odnosi
Luksemburg
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
26419/10
Stepen važnosti
1
Jezik
Srpski
Datum
18.04.2013
Članovi
8
8-1
8-2
10
10-1
10-2
35
35-1
Kršenje
8
8-1
10
10-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje doma
(Čl. 8-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 8-2) Sprečavanje kriminala
(Čl. 8-2) Sprečavanje nereda
(Čl. 8-2) Zaštita prava i sloboda drugih
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda saopštavanje informacija
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda primanja informacija
(Čl. 10-2) Mešanje
(Čl. 10-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
Unutrašnje polje slobodne procene
Pozitivne obaveze
Srazmernost
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Preduzeće koje je podnosilac predstavke ima registrovano sedište u Luksemburgu. List koji izlazi na portugalskom jeziku Kontakto Semanario, čiji je izdavač preduzeće podnosilac predstavke u Luksemburgu, objavio je 17. decembra 2008. godine članak u kome je opisao položaj porodica koje su izgubile starateljstvo nad svojom decom. Navodno je Centralno odeljenje za socijalni rad (SCAS) iniciralo da se oduzme starateljstvo u slučajevima o kojima je reč. Novinar je izvestio o slučaju dvoje tinejdžera i socijalnom radniku koji se bavio njihovim slučajem i pritom je naveo imena. Devojčica je navodno pretrpela pokušaj silovanja, dok je dečak navodno opekao druga cigaretom. U potpisu članka pisalo je Domingos Martins. Međutim, na spisku akreditovanih novinara Saveta za štampu u Velikom Vojvodstvu Luksemburgu nema novinara pod tim imenom. Na spisku se nalaze imena nekoliko stotina novinara čija su prezimena poređana po abecedi. Pod slovom „D” nalazi se novinar koji se zove De Araužo Martins Domingos Alberto (De Araujo Martins Domingos Alberto).

Socijalni radnik se pritužio zbog tog članka direktoru SCAS, koji se nakon toga obratio državnom tužiocu smatrajući da objavljeni tekst predstavlja klevetu kako tog konkretnog socijalnog radnika, tako i pravosudnog i socijalnog sistema Luksemburga u celini. Socijalni radnik je 5. januara 2009. takođe podneo zvaničnu prijavu. Javni tužilac Okružnog suda u Luksemburgu je 30. januara 2009. pokrenuo sudsku istragu protiv jednog ili više nepoznatih lica zbog povrede člana 38. Zakona o dobrobiti mladih, kao i za klevetu ili povredu časti i ugleda. Istražni sudija je 30. marta 2009. izdao nalog za pretres i zaplenu koji se odnosio na sedište preduzeća podnosioca predstavke, u svojstvu izdavača glasila Kontakto, radi pretresa i zaplene dokumenata i stvari, u kakvom god da se obliku i na kakvom god medijumu da se ti dokumenti nalaze, koji su povezani sa krivičnim delima povodom kojih se istraga vodi, uključujući svaki element koji bi mogao doprineti identifikovanju počinioca krivičnog dela o kojem je reč ili zaposlenog u listu „Kontakto” koji je objavio predmetni članak objavljen u „Kontaktu” 17. decembra 2008. Pretres je izvršen 7. maja 2009.

Novinar koji je napisao članak predao je policijskim službenicima primerak lista, svoju beležnicu, razne dokumente (uključujući sudske odluke o onima o kojima se piše u članku) na kojima se članak temeljio, kao i kompjuterski fajl i CD sa tekstom članka. Iz spisa predmeta vidi se da je novinar uz pomoć advokata izdavačke kuće i glavnog urednika Kontakta u vreme pretresa potpisao zapisnik o pretresu ne koristeći pritom mogućnost da doda neki svoj komentar. Prema navodima preduzeća koje je podnosilac predstavke njihova saradnja je bila iznuđena zato što su policijski službenici ubedili novinara da s obzirom na nalog za pretres i zaplenu nema nikakvu drugu mogućnost do da sarađuje. Takođe navode da je policajac u jednom momentu u računar novinara ubacio USB kako bi preuzeo fajlove koji se tiču članka.

U policijskom izveštaju o pretresu od 11. maja 2009. navodi se da je novinar, uz saglasnost glavnog urednika, rekao da je spreman da sarađuje s policijom. Policijski službenici su odgovorili da nisu očekivali nikakvu drugu reakciju, ali su mu ipak predali nalog istražnog sudije objasnivši da bi, ako bi on odbio da sarađuje, mogao biti izvršen pritisak. U izveštaju se takođe navodi da je novinar dobrovoljno predao svoju beležnicu i primerak članka policijskim službenicima. Takođe je ponudio da im pokaže iako to od njega nije bilo traženo, verziju članka pripremljenu u njegovom računaru i ponudio im je primerak. Naposletku on im je predao i set dokumenata. Policijski službenici su zabeležili da su im sve stvari koje su poneli bile dobrovoljno predate i isključivo su date u svrhu oslobađanja novinara od optužbi za koje je sumnjičen, te da uopšte nije bilo govora o zaštiti izvora. U zaključku naglasili su da je cela operacija, koja je trajala između 12 i 15 minuta, protekla bez ikakvog pritiska i u učtivoj atmosferi punoj poštovanja. Pred domaćim sudovima nisu iznete nikakve primedbe u vezi sa tačnošću policijskog izveštaja niti u vezi sa evidencijom zaplenjenih stvari.

Preduzeće koje je podnosilac predstavke i novinar obratili su se je 10. maja 2009. chambre du conseil Okružnog suda sa zahtevom da se nalog za pretres i zaplenu i izvršenje tog naloga proglase ništavima. Istražni sudija je 11. maja 2009. na sopstvenu inicijativu naložio da se obustavi pretres i vrate svi dokumenti i stvari koje su oduzete prilikom pretresa. Chambre du conseil Okružnog suda je 20. maja 2009. donelo odluku da je bio neosnovan zahtev da se proglasi ništavost naloga za pretres i samog pretresa. Podnosilac predstavke i novinar izjavili su novu žalbu protiv te odluke. Chambre du conseil Apelacionog suda je 27. oktobra 2009. potvrdilo rešenje na koje je bila izjavljena žalba.

Država je iznela primedbu o neprihvatljivosti predstavke zbog toga što, kako je navela, nisu bili iscrpljeni svi domaći pravni lekovi. Država je navela da je preduzeće koje je podnosilac predstavke trebalo da pokrene postupak za naplatu odštete pred Državom zbog manjkavog funkcionisanja državne sudske službe. Preduzeće podnosilac predstavke tvrdilo je da treba odbaciti primedbu po kojoj je predstavka navodno neprihvatljiva zbog toga što je delotvornost pravnog leka na koji Država ukazuje utvrđena jedino u predmetima u kojima se radilo o nerazumnoj dužini postupaka. Štaviše, preduzeće podnosilac predstavke navelo da sudovi kada rešavaju u postupcima po zahtevu za naknadu štete na osnovu koji je Država navela ne mogu presuditi protiv države ni zbog kakve nepravde koju su parničari pretrpeli usled sudske odluke.

ESLJP smatra da Država nije dokazala da bi sudovi kojima bi se pokretač parničnog postupka obratio prema Zakonu iz 1988. godine imali nadležnost da procene nužnost istražne mere budući da predočeni dokazi pokazuju da samo istražni sudija ima takvu nadležnost. Međutim, Država nije dokazala da bi i dalje bilo moguće obratiti se istražnom sudiji u tom pitanju. Osim toga, Država nije navela nijedan primer da su parničari dobili obeštećenje u skladu sa navedenim Zakonom. Prema tome, Država nije dokazala da postoji delotvoran pravni lek koji nije primenjen. ESLJP konstatuje da predstavka nije očigledno neosnovana u smislu člana 35. stav 3. tačka (a) Konvencije. Osim toga, ESLJP konstatuje da predstavka nije neprihvatljiva ni po jednom drugom osnovu. S tih razloga, predstavka mora biti proglašena prihvatljivom.


Preduzeće koje je podnosilac predstavke navelo je da je pretresom koji je izvršen u prostorijama lista koji ono objavljuje i poseduje prekršena nepovredivost njegovog registrovanog sedišta (njegovog „doma”) i da je to mešanje bilo nesrazmerno u svetlu člana 8. Konvencije. Ono je navelo da je bilo primorano na saradnju i da po samoj svojoj prirodi pretres predstavlja mešanje u njegovo pravo na nepovredivost privatne adrese („doma”). U ovom konkretnom slučaju pretres je bio nesrazmeran zato što je trebalo da se opravda nekim drugim ciljevima, a ne ciljem utvrđivanja identiteta autora članka, koji je mogao lako i brzo da bude identifikovan. Čak i da je ta identifikacija autora članka zaista bila cilj pretresa, sam pretres bi bio nesrazmeran jer su sudovi imali na raspolaganju i druga sredstva za pribavljanje te informacije, pa su tako mogli da pišu glavnom uredniku i traže njegovu potvrdu novinarskog autorstva.

ESLJP pre svega naglašava da pojam „dom” u članu 8. stav 1. ne obuhvata samo dom ili kuću fizičkog lica, privatnog pojedinca. Reč domicile u francuskoj verziji člana 8. ima šire značenje od reči „dom” i može se na primer takođe odnositi i na profesionalnu kancelariju nekog lica. Prema tome izraz „dom” treba tumačiti u tom smislu da on obuhvata i registrovano sedište preduzeća kojim upravlja privatna ličnost i registrovano sedište pravnog lica, kao i filijale i druge poslovne prostorije.

Činjenica da su novinari i drugi zaposleni u preduzeću koje je podnosilac predstavke sarađivali s policijom ne može se tumačiti kao nešto čime je umanjena intruzivnost pretresa i s njim povezane plenidbe. ESLJP je već imao prilike da ustanovi da saradnja pod pretnjom pretresa ne može da poništi činjenicu da jedan takav čin automatski predstavlja mešanje. Isto tako, u ovom slučaju nije navedeno da bi izostanak saradnje sprečio policijske službenike da izvrše pravni nalog koji im je poveren. Naprotiv, policijski službenici su jasno stavili do znanja da oni mogu silom da sprovedu tu meru ako druga strana odbije da sarađuje. S tih razloga ESLJP smatra da pretres i plenidba sprovedeni u registrovanom sedištu preduzeća koje je podnosilac predstavke moraju da se tumače kao „mešanje” u ostvarivanje prava preduzeća koje je podnosilac predstavke prema članu 8. stav 1. Konvencije.

Istovremeno, ESLJP smatra da se tim mešanjem, koje je bilo sprovedeno zato da bi se utvrdio pravni identitet lica protiv koga je poveden postupak u okviru sudske istrage i da se razjasne okolnosti u vezi sa mogućim izvršenjem krivičnog dela, težilo „legitimnom cilju”, konkretno sprečavanju nereda i kriminala. Osim toga, u spornom članku je ukazano na moguću odgovornost socijalnog radnika i navedeno je njegovo ime, kao i imena maloletnika o kojima je reč, i o svima njima su navedeni prilično podrobni podaci. Iz tog ugla, mešanjem se takođe sledilo još jednom legitimnom cilju, a to je zaštiti prava drugih. Kada je reč o tome da li je to mešanje bilo „neophodno”, ESLJP ističe da se „izuzeci utvrđeni u članu 8. stav 2. moraju usko tumačiti, a potreba za njima u svakom datom slučaju mora biti uverljivo dokazana”.

ESLJP konstatuje da je u ovom slučaju novinar potpisao svoj članak imenom i prezimenom Domingos Martins. Iako se na spisku zvanično akreditovanih novinara u Luksemburgu to ime ne nalazi, na spisku se svakako nalazi ime De Araujo Martins Domingos Alberto, koje sadrži sve elemente imena pod kojim je članak objavljen. Osim toga, na spisku akreditovanih novinara ne pojavljuje se nijedno drugo ime koje bi sadržalo te elemente. Na spisku akreditovanih novinara takođe pored imena De Araujo Martins Domingos Alberto stoji da radi za list Kontakto. Prema tome, sličnost u imenima, ekskluzivnost elemenata imena i veza sa listom o kojem je reč grade očiglednu vezu između autora spornog članka i lica koje se pojavljuje na spisku. Na osnovu svih tih elemenata istražni sudija je mogao da počne tako što bi naložio primenu neke manje intruzivne mere nego što je pretres kako bi potvrdio identitet autora članka ako je i dalje smatrao da je takav korak neophodan. S obzirom na sve navedeno, pretres i plenidba bili su nepotrebni u toj fazi. Mere zbog kojih je preduzeće uputilo predstavku, prema tome, nisu bile srazmerne težnji ka ostvarenju legitimnih ciljeva o kojima je ovde reč. Prema tome, u datom slučaju bio je prekršen član 8. Konvencije.

Preduzeće koje je podnosilac predstavke pritužilo se da je prekršena njegova sloboda izražavanja. Po njegovom mišljenju, na spornu meru može se izraziti primedba zbog toga što je bila vezana za traganje za novinarskim imenima i što je imala dejstvo zastrašivanja. Pritom se preduzeće koje je podnosilac predstavke pozvalo na član 10. Konvencije.

ESLJP je ranije već zastupao stanovište da pretresi novinarskih domova i radnih mesta u svrhu identifikacije državnih službenika koji su novinarima dali poverljive informacije predstavlja mešanje u njihova prava prema članu 10. stav 1.

ESLJP smatra da su u ovom konkretnom slučaju policijski službenici, zahvaljujući tome što su posedovali nalog za pretres, mogli pristupiti informacijama koje novinar nije želeo da objavi i koje su nužno vodile u obelodanjivanje identiteta drugih izvora. To je dovoljno da ESLJP na osnovu toga zaključi da je u ovom slučaju došlo do „mešanja” u slobodu preduzeća koje je podnosilac predstavke da prima i saopštava informacije u smislu člana 10. stav 1. Konvencije. Kada je reč o neophodnosti takvog mešanja u demokratskom društvu, ESLJP primećuje da se u ovom konkretnom slučaju sporni nalog odnosio na pretres i plenidbu svih dokumenata i stvari, u kakvom god da se obliku i na kakvom god medijumu da se ti dokumenti nalaze, koji su povezani sa krivičnim delima povodom kojih se istraga vodi. ESLJP takođe primećuje da ubacivanje USB memorijske kartice u kompjuter predstavlja postupak koji može olakšati preuzimanje podataka iz memorije računara, na osnovu čega bi vlasti dobile informacije koje se ne odnose na krivično delo o kome je reč. Nalog od 30. marta 2009. nije bio dovoljno uzak u svom obimu da bi sprečio moguću zloupotrebu. S obzirom na stav koji je Država iznela pred ESLJP o tome da je jedini cilj pretresa bio utvrđivanje stvarnog identiteta novinara koji je napisao članak, sažetija formulacija u kojoj bi se taj cilj samo pomenuo bila bi dovoljna. S obzirom na navedeno, ESLJP smatra da su, u konkretnim okolnostima ovog slučaja, pretres i plenidba izvedeni u registrovanom sedištu preduzeća koje je podnosilac predstavke bili nesrazmerni cilju kome se težilo. Prema tome, bio je prekršen član 10. Konvencije.

U prilogu su izvojena mišljenja dvoje sudija.

Preuzmite presudu u pdf formatu

  EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PETO ODELJENJE

SLUČAJ SAINT-PAUL LUXEMBOURG S. A. PROTIV LUKSEMBURGA

(Predstavka br. 26419/10)

PRESUDA

STRAZBUR

18. april 2013.

PRAVNOSNAŽNO

18. jul 2013.

Ova presuda je pravnosnažna pod okolnostima utvrđenim u članu 44. stav 2. Konvencije. Može podlegati redaktorskim intervencijama.

Ova presuda je prevedena na srpski jezik u okviru zajedničkog programa Evropske unije i Saveta Evrope „Horizontal Facility za Zapadni Balkan i Tursku 2019-2022” i projekta „Sloboda izražavanja i sloboda medija u Srbiji (JUFREX)”. Ovaj nezvanični prevod se objavljuje uz podršku Evropske unije i Saveta Evrope, ali pod isključivom odgovornošću prevodioca (Alpha Team One).

Izraženi stavovi ne izražavaju nužno mišljenja Evropske unije.

U slučaju Sent-Pol Luksemburg S. A. protiv Luksemburga, Evropski sud za ljudska prava (Peto odeljenje),  zasedajući u veću u čijem su sastavu bili:

Mark Filiger (Mark Villiger), predsednik,
Angelika Nusberger (Angelika Nußberger),
Boštjan M. Zupančič,
En Pauer-Ford (Ann Power-Forde),
Andre Potocki (André Potocki),
Paul Lemens (Paul Lemmens),
Helena Jederblom (Helena Jäderblom), sudije,
i Klaudija Vesterdik (Claudia Westerdiek), sekretar Odeljenja,

Posle rasprave na zatvorenoj sednici 19. marta 2013,

Izriče sledeću presudu, koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

  1. Predmet je formiran na osnovu predstavke (br. 26419/10) koju je protiv Velikog Vojvodstva Luksemburga Evropskom sudu za ljudska prava (u daljem tekstu: ESLJP) po osnovu člana 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija ili EKLJP) podnelo luksemburško preduzeće Sent-Pol Luksemburg S. A. (u daljem tekstu: preduzeće podnosilac predstavke) 26. aprila 2010.
  2. Preduzeće podnosilac predstavke zastupala je S. Azizi, advokat iz Luksemburga. Luksemburšku vladu (u daljem tekstu: Država) zastupao je njihov zvanični zastupnik M. Teves (M. Thewes), advokat iz Luksemburga.
  3. Preduzeće podnosilac predstavke tvrdilo je da mu je bilo povređeno pravo na slobodu izražavanja i pravo na poštovanje njegovog „doma” (domicile).
  4. Država je 5. decembra 2011. obaveštena o predstavci.
  5. G. D. Špilman (D. Spielmann), sudija izabran sa liste Luksemburga, povukao se iz predmeta (Pravilo 28. Poslovnika Suda). Predsednik veća je shodno tom pravilu imenovao A. Nusberger, sudiju izabranu sa liste Nemačke da zaseda kao ad hoc sudija (član 26. stav 4. Konvencije i Pravilo 29. stav 1. Poslovnika Suda).

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Preduzeće koje je podnosilac predstavke ima registrovano sedište u Luksemburgu.
  2. List koji izlazi na portugalskom jeziku Kontakto Semanario (Contacto Semanário) (u daljem tekstu: Kontakto), čiji je izdavač preduzeće podnosilac predstavke u Luksemburgu, objavio je 17. decembra 2008. godine članak u kome je opisao položaj porodica koje su izgubile starateljstvo nad svojom decom. Navodno je Centralno odeljenje za socijalni rad (SCAS) iniciralo da se oduzme starateljstvo u slučajevima o kojima je reč. Novinar je izvestio o slučaju dvoje tinejdžera i socijalnom radniku koji se bavio njihovim slučajem i pritom je naveo imena. Devojčica je navodno pretrpela pokušaj silovanja, dok je dečak navodno opekao druga cigaretom. U potpisu članka pisalo je Domingos Martins.
  3. Na spisku akreditovanih novinara Saveta za štampu u Velikom Vojvodstvu Luksemburgu nema novinara pod tim imenom. Na spisku se nalaze imena nekoliko stotina novinara čija su prezimena poređana po abecedi. Pod slovom „D” nalazi se novinar koji se zove De Araužo Martins Domingos Alberto (De Araujo Martins Domingos Alberto).
  4. Socijalni radnik se pritužio zbog tog članka direktoru SCAS, koji se nakon toga obratio državnom tužiocu smatrajući da objavljeni tekst predstavlja klevetu kako tog konkretnog socijalnog radnika, tako i pravosudnog i socijalnog sistema Luksemburga u celini. Socijalni radnik je 5. januara 2009. takođe podneo zvaničnu prijavu.
  5. Javni tužilac Okružnog suda u Luksemburgu je 30. januara 2009. pokrenuo sudsku istragu protiv jednog ili više nepoznatih lica zbog povrede člana 38. Zakona o dobrobiti mladih (izmenjenog i dopunjenog), od 10. avgusta 1992, kao i za klevetu ili povredu časti i ugleda.
  6. Istražni sudija je 30. marta 2009. izdao nalog za pretres i zaplenu koji se odnosio na sedište preduzeća podnosioca predstavke, u svojstvu izdavača glasila Kontakto, radi pretresa i zaplene dokumenata i stvari, u kakvom god da se obliku i na kakvom god medijumu da se ti dokumenti nalaze, koji su povezani sa krivičnim delima povodom kojih se istraga vodi, uključujući svaki element koji bi mogao doprineti identifikovanju počinioca krivičnog dela o kojem je reč ili zaposlenog u listu „Kontakto” koji je objavio predmetni članak objavljen u „Kontaktu”17. decembra 2008.
  7. Policajci su 7. maja 2009. s nalogom došli u prostorije lista (u sedište preduzeća koje je podnosilac predstavke). Država je objasnila da je, kada su istražitelji posetili prostorije lista, cilj te istražne mere bio, kako su naveli, isključivo da se identifikuje autor predmetnog članka. Država je kao dokaz navela sledeći pasus policijskog izveštaja o pretresu od 11. maja 2009. (original na nemačkom jeziku):

Kako bi se utvrdio identitet autora članka… istražni organ [istražni sudija] izdao je nalog za pretres. Pre izvršenja tog naloga postupak je razjašnjen sa istražnim organom [istražnim sudijom]. Odlučeno je da je pretres vezan isključivo za jasnu identifikaciju autora članka.

  1. Novinar koji je napisao članak predao je policijskim službenicima primerak lista, svoju beležnicu, razne dokumente (uključujući sudske odluke o onima o kojima se piše u članku) na kojima se članak temeljio, kao i kompjuterski fajl i CD sa tekstom članka. Iz spisa predmeta vidi se da je novinar uz pomoć advokata izdavačke kuće i glavnog urednika Kontakta u vreme pretresa potpisao zapisnik o pretresu ne koristeći pritom mogućnost da doda neki svoj komentar.
  2. Prema navodima preduzeća koje je podnosilac predstavke njihova saradnja je bila iznuđena zato što su policijski službenici ubedili novinara da s obzirom na nalog za pretres i zaplenu nema nikakvu drugu mogućnost do da sarađuje. Međutim, iz internog izveštaja preduzeća koje je podnosilac predstavke od 8. maja 2009. ispostavlja se da je novinar rekao policijskim službenicima da nema ništa protiv da im preda kopiju [svojih] beležaka, kao i da je glavni urednik lista sugerisao da preda elektronsku verziju članka policijskim službenicima. U istom izveštaju navodi se da je policijski službenik ubacio USB memorijsku karticu u računar tog novinara. Preduzeće koje je podnosilac predstavke istaklo je da ne zna da li je policijski službenik pritom kopirao neki fajl, iako se iz spisa predmeta vidi da policijski službenici ni u jednom trenutku nisu bili ostavljeni sami u prostorijama. Kada je policijski službenik ubacio USB memorijsku karticu u računar, tu je bio advokat preduzeća koje je podnosilac predstavke i nije izrazio nikakvu primedbu. U policijskom izveštaju o pretresu od 11. maja 2009. navodi se da je novinar, uz saglasnost glavnog urednika, rekao da je spreman da sarađuje s policijom. Policijski službenici su odgovorili da nisu očekivali nikakvu drugu reakciju, ali su mu ipak predali nalog istražnog sudije objasnivši da bi, ako bi on odbio da sarađuje, mogao biti izvršen pritisak.
  3. U policijskom izveštaju od 11. maja 2009. takođe se ukazuje na to da je novinar dobrovoljno predao svoju beležnicu i primerak članka policijskim službenicima. Takođe je ponudio da im pokaže iako to od njega nije bilo traženo, verziju članka pripremljenu u njegovom računaru i ponudio im je primerak. Naposletku on im je predao i set dokumenata. Policijski službenici su zabeležili da su im sve stvari koje su poneli bile dobrovoljno predate i isključivo su date u svrhu oslobađanja novinara od optužbi za koje je sumnjičen, te da uopšte nije bilo govora o zaštiti izvora. U zaključku naglasili su da je cela operacija, koja je trajala između 12 i 15 minuta, protekla bez ikakvog pritiska i u učtivoj atmosferi punoj poštovanja.
  4. Pred domaćim sudovima nisu iznete nikakve primedbe u vezi sa tačnošću policijskog izveštaja niti u vezi sa evidencijom zaplenjenih stvari.
  5. Preduzeće koje je podnosilac predstavke i novinar obratili su se je 10. maja 2009. chambre du conseil Okružnog suda sa zahtevom da se nalog za pretres i zaplenu i izvršenje tog naloga proglase ništavima.
  6. Istražni sudija je 11. maja 2009. na sopstvenu inicijativu naložio da se obustavi pretres i vrate svi dokumenti i stvari koje su oduzete prilikom pretresa.
  7. Chambre du conseil Okružnog suda je 20. maja 2009. donelo odluku da je bio neosnovan zahtev da se proglasi ništavost naloga za pretres i samog pretresa.
  8. U saopštenju od 29. maja 2009. preduzeće koje je podnosilac predstavke i novinar izjavili su novu žalbu protiv te odluke.
  9. Chambre du conseil Apelacionog suda je 27. oktobra 2009. potvrdilo rešenje na koje je bila izjavljena žalba.
  10. Preduzeće koje je podnosilac predstavke nije obavestilo Sud ni o kakvoj akciji preduzetoj povodom tog pretresa njegovih prostorija.

II. MERODAVNO UNUTRAŠNJE PRAVO I PRAKSA

  1. Merodavne odredbe Zakona o građanskopravnoj odgovornosti države i javnih vlasti, od 1. septembra 1988. godine, glase kako sledi:

Član 1.

Država i druga javnopravna lica u obavljanju svojih javnih dužnosti snose odgovornost za svaku štetu prouzrokovanu neadekvatnim funkcionisanjem njihove upravne i pravosudne službe, koja postane res judicata.

Međutim, tamo gde bi s obzirom na prirodu i cilj radnje kojom je naneta šteta bilo nepravično preneti na građanina odgovornost za ispravljanje predmetne štete, isplaćuje se obeštećenje, čak i onda kada nije dokazano neadekvatno funkcionisanje službe ako je šteta vanredna i izuzetna i da se ne može pripisati nemaru žrtve.

  1. Merodavne odredbe Zakona o dobrobiti mladih, od 10. avgusta 1992, glase kako sledi:

Član 38.

Zabranjeno je da se objavljuje ili prenosi rasprava vođena pred omladinskim sudom i to na bilo koji način, bez razlike.

Isto važi za objavljivanje ili prenošenje bilo koje činjenice iz koje se može otkriti identitet ličnosti maloletnika koji su izloženi krivičnom gonjenju ili na koje se primenjuje neka od mera pobrojanih u daljem tekstu ovog člana.

...

Za dela opisana u ovom članu zaprećena je kazna zatvora između osam dana i šest meseci, i novčana kazna između 251 i 10.000 evra, ili bilo koja od tih dveju kazni.

  1. Odredbe Krivičnog zakonika o povredi ugleda i časti i kleveti glase kako sledi:

Član 443.

Svako ko u dole utvrđenim okolnostima zlonamerno optuži drugo lice za nešto što nužno nanosi štetu ugledu tog lica ili ga izloži javnom preziru proglašava se krivim za klevetu ako u slučajevima u kojima je po zakonu mogućno dokazati takvu optužbu nije predočen nijedan takav dokaz. To lice se proglašava krivim za klevetu ako zakon ne dozvoljava da se takav dokaz priloži u spis.

Lice odgovorno u smislu člana 21. Zakona o slobodi izražavanja u medijima, od 8. juna 2004, nije… krivo za povredu ugleda ili klevetu.

1) Ako u slučajevima u kojima zakon dozvoljava da se dokaže optužba takav dokaz ne bude predočen, a lice koje je odgovorno u smislu gore pomenutog člana 21, pod uslovom da je preduzelo potrebne pravne korake, dokaže pomoću bilo kog raspoloživog pravnog leka da je imalo dovoljno razloga da zaključi da su izrečene optužbe tačne i da postoji pretežni javni interes za širenje informacija o kojima je reč...

  1. Član 21. Zakona o slobodi izražavanja u medijima, od 8. juna 2004, glasi kako sledi:

Građanskopravnu ili krivičnu odgovornost za svaku grešku počinjenu kroz medije snosi konkretan zaposleni kada je njegovo ime poznato; ako ime nije poznato, odgovornost snosi urednik ili emiter.

  1. Zakonik o krivičnom postupku ne sadrži izričitu odredbu o dobrovoljnom predstavljanju ili predaji stvari u toku sudske istrage koja je pokrenuta. Zaplene ili oduzimanja stvari po nalogu suda predstavljaju normalan način prikupljanja stavki potrebnih u sklopu istrage. Relevantne odredbe o pretresima i zapleni u Zakoniku o krivičnom postupku glase kako sledi:

Član 51. stav 1.

Istražni sudija sprovodi u skladu sa zakonom sve istražne mere i radnje koje smatra korisnima za utvrđivanje istine. On prikuplja i proverava podjednako pažljivo činjenice i okolnosti koje inkriminišu optuženog, kao i one činjenice i okolnosti koje potvrđuju njegovu odbranu.

Član 65. stav 1.

Pretresi se vrše na svakom mestu na kome se mogu naći predmeti koji bi mogli biti od pomoći za utvrđivanje istine.

Član 66. stav 1.

Istražni sudija zaplenjuje sve predmete, dokumente, stvari i druge stavke iz člana 31. stav 3.

Član 31. stav 3.

Istražni sudija zaplenjuje sve predmete, dokumente i stvari koje su korišćene za izvršenje krivičnog dela ili ako je postojala namera da na taj način budu iskorišćene, kao i one koje su predstavljale predmet krivičnog dela i sve dobiti očigledno ostvarene izvršenjem krivičnog dela, kao i, u celini uzev, sve što može pomoći za utvrđivanje istine i čije korišćenje može omesti napredak u istrazi ili podleže konfiskaciji ili restituciji.

PRAVO

I. PRIHVATLJIVOST

  1. Država je iznela primedbu o neprihvatljivosti predstavke zbog toga što, kako je navela, nisu bili iscrpljeni svi domaći pravni lekovi. Država je navela da je preduzeće koje je podnosilac predstavke trebalo da pokrene postupak za naplatu odštete pred Državom zbog manjkavog funkcionisanja državne sudske službe, prema članu 1. Zakona o građanskopravnoj odgovornosti države i javnih vlasti, od 1. septembra 1988. godine (u daljem tekstu: Zakon iz 1988). Potkrepljujući tu primedbu Država se pozvala na sudsku odluku kojom je jedan domaći sud presudio Državi zbog prekomerne dužine niza sudskih postupaka. Država je objasnila da domaći sudovi nisu mogli da primene načelo res judicata u slučaju ovog preduzeća koje je podnosilac predstavke zbog toga što odluke koje je doneo chambre du conseil ne predstavljaju res judicata. Država je takođe priložila presudu od 16. decembra 2005. koju je doneo Okružni sud u Luksemburgu, kao i presudu od 10. decembra 2009. u kojoj je Apelacioni sud potvrdio presudu Okružnog suda proglasivši odgovornost luksemburške države za štetu prouzrokovanu pretresom, saglasno članu 1. stav 1. Zakona iz 1988. godine. Inače bi preduzeće koje je podnosilac predstavke uvek moglo da traži naknadu za štetu prema članu 1. stav 1. Zakona iz 1988, kojim je utvrđena obaveza da se isplati šteta žrtvama, čak i onda kada funkcionisanje državnih službi u celini nije bilo manjkavo u slučajevima flagratne nepravde.
  2. Preduzeće podnosilac predstavke tvrdilo je da treba odbaciti primedbu po kojoj je predstavka navodno neprihvatljiva zbog toga što je delotvornost pravnog leka na koji Država ukazuje utvrđena jedino u predmetima u kojima se radilo o nerazumnoj dužini postupaka. Štaviše, preduzeće podnosilac predstavke navelo je da član 1. Zakona iz 1988. godine sadrži i izričitu rezervu u vezi s načelom res judicata koja znači da sudovi kada rešavaju u postupcima po zahtevu za naknadu štete na osnovu tog zakona ne mogu presuditi protiv države ni zbog kakve nepravde koju su parničari pretrpeli usled sudske odluke (kao što je presuda koju je u ovom konkretnom predmetu donelo chambre du conseil Apelacionog suda 27. oktobra 2009) koja predstavlja res judicata.
  3. ESLJP ponavlja da su jedini pravni lekovi za koje Konvencija u svom članu 35. stav 1. nalaže da budu iscrpljeni oni lekovi koji se odnose na povrede navedene u predstavci i koji su u isto vreme dostupni i dovoljni. Postojanje takvih lekova mora biti dovoljno izvesno ne samo u teoriji nego i u praksi, a ako to nije slučaj, onda ti pravni lekovi nemaju potrebnu dostupnost i delotvornost; tužena država je dužna da utvrdi da su ti različiti uslovi ispunjeni [vidi Leandro Da Silva protiv Luksemburga, br. 30273/07, stav 42, 11. februar 2010. i Paksas protiv Litvanije [GC], br. 34932/04, stav 75, ECHR 2011. (izvodi)].
  4. 31. ESLJP smatra da se primeri koje navodi Država kao primeri u kojima se pravni lek prema članu 1. stav 1. Zakona iz 1988. pokazao uspešnim razlikuju od ovog konkretnog predmeta. Kada se radi o dužini postupaka i predmetima koji se vode po tom osnovu, posebna pažnja se obraća na marljivost i posvećenost sudova, a ne na kvalitet njihove sudske aktivnosti. S druge strane, u predmetu u kome je doneta konačna odluka presudom Apelacionog suda od 10. decembra 2009. nije se radilo načelno o pretresu nego o načinu na koji je pretres izveden. Apelacioni sud je u suštini saopštio da u postupku u kome pokretač parničnog postupka nastoji da dokaže odgovornost države u odnosu na izvršenje pretresa koji je svojim rešenjem naložio istražni sudija nije prihvatljivo usredsrediti se na raspravu o pitanju zakonitosti, hitnosti i nužnosti preduzimanja te istražne mere. Prema tome, Država nije dokazala da bi sudovi kojima bi se pokretač parničnog postupka obratio prema Zakonu iz 1988. godine imali nadležnost da procene nužnost istražne mere budući da predočeni dokazi pokazuju da samo istražni sudija ima takvu nadležnost. Međutim, Država nije dokazala da bi i dalje bilo moguće obratiti se istražnom sudiji u tom pitanju. Osim toga, Država nije navela nijedan primer da su parničari dobili obeštećenje u skladu sa članom 1. stav 2. Zakona iz 1988. Prema tome, Država nije dokazala da postoji delotvoran pravni lek koji nije primenjen.
  5. U takvim okolnostima primedba o neprihvatljivosti koju je Država iznela mora biti odbačena.
  6. ESLJP konstatuje da predstavka nije očigledno neosnovana u smislu člana 35. stav 3. tačka (a) Konvencije. Osim toga, ESLJP konstatuje da predstavka nije neprihvatljiva ni po jednom drugom osnovu. S tih razloga, predstavka mora biti proglašena prihvatljivom.

II. NAVODNA POVREDA ČLANA 8. KONVENCIJE

  1. Preduzeće koje je podnosilac predstavke navelo je da je pretresom koji je izvršen u prostorijama lista koji ono objavljuje i poseduje prekršena nepovredivost njegovog registrovanog sedišta (njegovog „doma”) i da je to mešanje bilo nesrazmerno u svetlu člana 8. Konvencije, koji glasi kako sledi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog… doma….

2. Javne vlasti neće se mešati u vršenje ovog prava sem ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbednosti, javne bezbednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

  1. Država se usprotivila tom argumentu. Ona je osporila samu činjenicu da se tu moglo raditi o mešanju tvrdeći da je novinar koji radi u preduzeću koje je podnosilac predstavke dobrovoljno sarađivao u meri o kojoj je reč kako bi dokazao da je preduzeo neophodne korake u smislu člana 443. Krivičnog zakonika. Alternativno, Država je smatrala da je mešanje o kome je reč bilo zakonski opravdano, da se njime težilo legitimnom cilju sprečavanja nereda i kriminala i zaštiti prava i sloboda drugih, kao i da je ono bilo neophodno u demokratskom društvu. U suočenju s činjenicama koje su predstavljale prima facie dokaz delikata, sudske vlasti su morale da sprovedu traženu istragu kako bi utvrdile sve okolnosti predmeta o kome je reč. Država je navela da se izdavačke kuće ne mogu izuzeti od primene krivičnog zakonodavstva, kao i da je sporni članak objavljen pod imenom i prezimenom koje se kao takvo ne pojavljuje na spisku novinara koji su zvanično akreditovani u Luksemburgu, što je onda zahtevalo da se pokrene istrag kako bi se ustanovilo ko je autor članka. Osim toga, to mešanje je bilo prilično neintruzivno s obzirom da policijski službenici nisu aktivno izvršili pretres u potrazi za dokumentima, da je sve dokumente koje su oni oduzeli dobrovoljno predao sam novinar i da je zaplena, u stvari, bila u najboljem interesu samog novinara i izdavačke kuće. Sem toga, istražni sudija je samo vršio svoju dužnost jer je imao obavezu da prikupi i optužujuće i oslobađajuće dokaze, a oduzimanje, odnosno zaplena bila je jedini način da se preuzme vlasništvo nad predmetima, čak i onda kada se ti predmeti dobrovoljno predaju.
  2. Preduzeće koje je podnosilac predstavke navelo je, s druge strane, da je bilo primorano na saradnju i da po samoj svojoj prirodi pretres predstavlja mešanje u njegovo pravo na nepovredivost privatne adrese („doma”). U ovom konkretnom slučaju pretres je bio nesrazmeran zato što je trebalo da se opravda nekim drugim ciljevima, a ne ciljem utvrđivanja identiteta autora članka, koji je mogao lako i brzo da bude identifikovan. Čak i da je ta identifikacija autora članka zaista bila cilj pretresa, sam pretres bi bio nesrazmeran jer su sudovi imali na raspolaganju i druga sredstva za pribavljanje te informacije, pa su tako mogli da pišu glavnom uredniku i traže njegovu potvrdu novinarskog autorstva.
  3. ESLJP pre svega naglašava da pojam „dom” u članu 8. stav 1. ne obuhvata samo dom ili kuću fizičkog lica, privatnog pojedinca. Reč domicile u francuskoj verziji člana 8. ima šire značenje od reči „dom” (home) i može se na primer takođe odnositi i na profesionalnu kancelariju nekog lica. Prema tome izraz „dom” treba tumačiti u tom smislu da on obuhvata i registrovano sedište preduzeća kojim upravlja privatna ličnost i registrovano sedište pravnog lica, kao i filijale i druge poslovne prostorije (vidi Buck protiv Nemačke, br. 41604/98, stav 31, ECHR 2005-I; vidi takođe Société Colas Est i drugi protiv Francuske, br. 37971/97, stav 41, ECHR 2002-III i Wieser and Bicos Beteiligungen GmbH protiv Austrije, br. 74336/01, stav 43), kao i u slučaju preduzeća koje je podnosilac predstavke.
  4. Činjenica da su novinari i drugi zaposleni u preduzeću koje je podnosilac predstavke sarađivali s policijom ne može se tumačiti kao nešto čime je umanjena intruzivnost pretresa i s njim povezane plenidbe. ESLJP je već imao prilike da ustanovi da saradnja pod pretnjom pretresa ne može da poništi činjenicu da jedan takav čin automatski predstavlja mešanje (vidi, mutatis mutandis, Sanoma Uitgevers B.V. protiv Holandije [GC], br. 38224/03, stavovi 68−70, 14. septembar 2010). Isto tako, u ovom slučaju nije navedeno da bi izostanak saradnje sprečio policijske službenike da izvrše pravni nalog koji im je poveren. Naprotiv, policijski službenici su jasno stavili do znanja da oni mogu silom da sprovedu tu meru ako druga strana odbije da sarađuje (vidi stav 14, gore).
  5. S tih razloga ESLJP smatra da pretres i plenidba sprovedeni u registrovanom sedištu preduzeća koje je podnosilac predstavke moraju da se tumače kao „mešanje” u ostvarivanje prava preduzeća koje je podnosilac predstavke prema članu 8. stav 1. Konvencije (vidi, mutatis mutandis, Roemen and Schmit protiv Luksemburga, br. 51772/99, stav 65, ECHR 2003‑IV).
  6. Takvo mešanje predstavlja povredu člana 8. ako nisu ispunjeni zahtevi utvrđeni u članu 8. stav 2, to jest ako nije u skladu sa zakonom, ako se njime ne teži ostvarenju jednog od ciljeva utvrđenih u tom stavu i ako nije neophodno u demokratskom društvu.
  7. U svetlu članova 51, 65, 66. i 31. Zakonika o krivičnom postupku, ESLJP je saglasan sa strankama u sporu da je mešanje bilo „u skladu sa zakonom”.
  8. Osim toga, ESLJP smatra da se tim mešanjem, koje je bilo sprovedeno zato da bi se utvrdio pravni identitet lica protiv koga je poveden postupak u okviru sudske istrage i da se razjasne okolnosti u vezi sa mogućim izvršenjem krivičnog dela, težilo „legitimnom cilju”, konkretno sprečavanju nereda i kriminala. Osim toga, u spornom članku je ukazano na moguću odgovornost socijalnog radnika i navedeno je njegovo ime, kao i imena maloletnika o kojima je reč, i o svima njima su navedeni prilično podrobni podaci. Iz tog ugla, mešanjem se takođe sledilo još jednom legitimnom cilju, a to je zaštiti prava drugih.
  9. Kada je reč o tome da li je to mešanje bilo „neophodno”, ESLJP ponovo ističe da se „izuzeci utvrđeni u članu 8. stav 2. moraju usko tumačiti, a potreba za njima u svakom datom slučaju mora biti uverljivo dokazana” (vidi Crémieux protiv Francuske, 25. februar 1993, stav 38, Series A br. 256-B).
  10. ESLJP konstatuje da je u ovom slučaju novinar potpisao svoj članak imenom i prezimenom Domingos Martins. Iako se na spisku zvanično akreditovanih novinara u Luksemburgu to ime ne nalazi, na spisku se svakako nalazi ime De Araujo Martins Domingos Alberto, koje sadrži sve elemente imena pod kojim je članak objavljen. Osim toga, na spisku akreditovanih novinara ne pojavljuje se nijedno drugo ime koje bi sadržalo te elemente. Na spisku akreditovanih novinara takođe pored imena De Araujo Martins Domingos Alberto stoji da radi za list Kontakto. Prema tome, sličnost u imenima, ekskluzivnost elemenata imena i veza sa listom o kojem je reč grade očiglednu vezu između autora spornog članka i lica koje se pojavljuje na spisku. Na osnovu svih tih elemenata istražni sudija je mogao da počne tako što bi naložio primenu neke manje intruzivne mere nego što je pretres kako bi potvrdio identitet autora članka ako je i dalje smatrao da je takav korak neophodan. S obzirom na sve navedeno, pretres i plenidba bili su nepotrebni u toj fazi.
  11. Mere zbog kojih je preduzeće uputilo predstavku, prema tome, nisu bile srazmerne težnji ka ostvarenju legitimnih ciljeva o kojima je ovde reč.
  12.  Prema tome, u datom slučaju bio je prekršen član 8. Konvencije.

III. NAVODNA POVREDA ČLANA 10. KONVENCIJE

  1. Preduzeće koje je podnosilac predstavke pritužilo se da je prekršena njegova sloboda izražavanja. Po njegovom mišljenju, na spornu meru može se izraziti primedba zbog toga što je bila vezana za traganje za novinarskim imenima i što je imala dejstvo zastrašivanja. Pritom se preduzeće koje je podnosilac predstavke pozvalo na član 10. Konvencije, koji glasi kako sledi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu posedovanja sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez mešanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtevaju dozvole za rad televizijskih, radio i bioskopskih preduzeća.

2. Pošto korišćenje ovih sloboda povlači dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja obaveštenja dobijenih u poverenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

  1. Država je taj argument osporila pozivajući se suštinski na isti osnov na koji se pozvala kada je osporila pritužbu po članu 8. Država je takođe navela da pretres ni u kom slučaju nije bio vezan za pronalaženje novinarskih izvora jer su ti izvori već bili utvrđeni.
  2. ESLJP ponavlja da je zaštita novinarskih izvora jedan od nosećih stubova slobode štampe. Bez takve zaštite izvori mogu biti odvraćeni od toga da pružaju pomoć štampi u informisanju javnosti o pitanjima od javnog interesa. Usled toga presudno važna funkcija čuvara javnog interesa koju štampa ima može biti podrivena i to se može negativno odraziti na sposobnost medija da pružaju tačne i pouzdane informacije (vidi, između mnogih drugih autoriteta, Martin i drugi protiv Francuske, br. 30002/08, stav 59, 12. april 2012; Roemen and Schmit, gore navedeno, stav 46; Tillack protiv Belgije, br. 20477/05, stav 53, 27. novembar 2007; Thoma protiv Luksemburga, br. 38432/97, stav 45, ECHR 2001-III; Cumpănă and Mazăre protiv Rumunije [GC], br. 33348/96, stav 93, ECHR 2004‑XI i Sanoma Uitgevers B. V. protiv Holandije, gore navedeno, stav 50).
  3. ESLJP razume pojam „novinarskog izvora” kao „svako lice koje daje informacije novinaru”; po njegovom poimanju, „informacije kojima se identifikuje izvor” obuhvataju, u meri u kojoj verovatno mogu dovesti do identifikacije lica, kako „činjenične okolnosti u kojima novinar dobija informacije od izvora”, tako i „neobjavljeni sadržaj informacija koji izvor dâ novinaru” (vidi Telegraaf Media Nederland Landelijke Media B. V. i drugi protiv Holandije, br. 39315/06, stav 86, 22. novembar 2012).
  4. ESLJP je ranije već zastupao stanovište da pretresi novinarskih domova i radnih mesta u svrhu identifikacije državnih službenika koji su novinarima dali poverljive informacije predstavlja mešanje u njihova prava prema članu 10. stav 1. (vidi Martin i drugi protiv Francuske, br. 30002/08, stav 70, 12. april 2012; Roemen et Schmit, gore navedeno, stav 47; Ernst i drugi protiv Belgije, br. 33400/96, stav 94, 15. jul 2003; Tillack, gore navedeno, stav 56; kao i Sanoma Uitgevers B. V., gore navedeno, stav 61).
  5. U predmetu Roemen and Schmit (gore navedenom, stav 47), izvršenjem naloga za pretres i plenidbu u prostorijama koje su koristili novinari o kojima je reč nije se došlo do željenih informacija. Stoga je ESLJP zaključio (stav 57) da je taj nalog bio drastičnija mera nego nalog da se otkrije identitet izvora zato što su istražitelji koji su upali na radno mesto novinara nenajavljeno i naoružani nalogom za pretres imaju veoma široka ovlašćenja jer, po definiciji, imaju pristup celokupnoj dokumentaciji koju novinar poseduje.
  6. U ovom konkretnom slučaju Država je demantovala da je cilj pretresa i plenidbe o kojima je reč bio da se utvrde novinarski izvori.
  7. ESLJP primećuje da u spisu predmeta nema ničega što bi ukazivalo da su nađeni bilo kakvi drugi izvori osim onih koji su već objavljeni u članku. Ipak, u svetlu načina na koji ESLJP razume informacije koje verovatno mogu dovesti do identifikacije izvora, kao i s obzirom na obim ovlašćenja koje na osnovu dobijenog naloga za pretres imaju vlasti koje vrše pretres registrovanog sedišta preduzeća koje je podnosilac predstavke, ESLJP smatra da su u ovom konkretnom slučaju policijski službenici, zahvaljujući tome što su posedovali nalog o kome je reč, mogli pristupiti informacijama koje novinar nije želeo da objavi i koje su nužno vodile u obelodanjivanje identiteta drugih izvora.
  8. To je dovoljno da ESLJP na osnovu toga zaključi da je u ovom slučaju došlo do „mešanja” u slobodu preduzeća koje je podnosilac predstavke da prima i saopštava informacije u smislu člana 10. stav 1. Konvencije.
  9. Stoga se postavlja pitanje da li se to mešanje može smatrati opravdanim sa stanovišta člana 10. stav 2. ESLJP prema tome mora da razmotri da li je to mešanje bilo „u skladu sa zakonom”, da li se njime težilo „legitimnom cilju” prema navedenom stavu i da li je ono bilo „neophodno u demokratskom društvu”.
  10. Imajući na umu zaključak koji je doneo u vezi sa članom 8. Konvencije (vidi stavove 41. i 42, gore), ESLJP smatra da je mešanje bilo u skladu sa zakonom i da se njime težilo legitimnom cilju.
  11. Kada je reč o neophodnosti takvog mešanja u demokratskom društvu, ESLJP ponovo naglašava da ograničenja u pogledu poverljivosti novinarskih izvora zahtevaju najveću moguću pažnju ESLJP (vidi Roemen and Schmit, gore navedeno, stav 46).
  12. ESLJP primećuje da se u ovom konkretnom slučaju sporni nalog odnosio na pretres i plenidbu svih dokumenata i stvari, u kakvom god da se obliku i na kakvom god medijumu da se ti dokumenti nalaze, koji su povezani sa krivičnim delima povodom kojih se istraga vodi...
  13. ESLJP primećuje da je formulacija tog zadatka relativno široka. Nalog za pretres je na taj način pružio široka ovlašćenja istražiteljima (uporedi s tim u vezi predmet Roemen and Schmit, gore naveden, stav 70). Iz tog ugla gledano, ESLJP primećuje da su policijski službenici koji su sami obavljali pretres, bez ikakvih mera i mehanizama zaštite, snosili odgovornost za to da procene da li je potrebno da zaplene bilo koji takav predmet.
  14. Iako ESLJP ne može da zaključi na osnovu dokaza koje su mu stranke predočile da li je svrha pretresa bila obelodanjivanje novinarskih izvora, očigledno da je formulacija sadržana u nalogu isuviše široka da bi se ta mogućnost mogla isključiti. ESLJP ne može da prihvati objašnjenje Države da su izvori već bili pomenuti u spornom članku. Činjenica da su neki izvori bili objavljeni nije isključivala mogućnost da se otkriju drugi potencijalni izvori tokom pretresa. ESLJP smatra da su sporni pretres i plenidba bili nesrazmerni u meri u kojoj su omogućavali policijskim službenicima da pretresom tragaju za novinarskim izvorima. ESLJP primećuje da ubacivanje USB memorijske kartice u kompjuter predstavlja postupak koji može olakšati preuzimanje podataka iz memorije računara, na osnovu čega bi vlasti dobile informacije koje se ne odnose na krivično delo o kome je reč. Nalog od 30. marta 2009. nije bio dovoljno uzak u svom obimu da bi sprečio moguću zloupotrebu. S obzirom na stav koji je Država iznela pred ESLJP o tome da je jedini cilj pretresa bio utvrđivanje stvarnog identiteta novinara koji je napisao članak, sažetija formulacija u kojoj bi se taj cilj samo pomenuo bila bi dovoljna.
  15. S obzirom na sve navedeno, ESLJP smatra da su, u konkretnim okolnostima ovog slučaja, pretres i plenidba izvedeni u registrovanom sedištu preduzeća koje je podnosilac predstavke bili nesrazmerni cilju kome se težilo.
  16. Prema tome, u datom slučaju bio je prekršen član 10. Konvencije.

IV. PRIMENA ČLANA 41. KONVENCIJE

  1. Član 41. Konvencije glasi kako sledi:

Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo delimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.

  1. Preduzeće koje je podnosilac predstavke nije podnelo zahtev za pravično zadovoljenje. Prema tome, Sud smatra da nema potrebe da dosuđuje bilo kakav iznos po tom osnovu.

A.  Sudski i ostali troškovi

  1. S druge strane, preduzeće koje je podnosilac predstavke podnelo je zahtev za naknadu 8.210 evra na ime sudskih i ostalih troškova pred domaćim sudovima i 5.635 evra na ime sudskih i ostalih troškova u postupku pred ESLJP.
  2. Država je prepustila procenu tog zahteva diskrecionim ovlašćenjima ESLJP.
  3. Prema sudskoj praksi ESLJP, podnosilac predstavke ima pravo na naknadu sudskih i ostalih troškova samo u meri u kojoj je dokazano da ti troškovi stvarno i nužno postojali i da su razumni u pogledu iznosa. U ovom konkretnom slučaju, obrativši pažnju na dokumente koje ima u posedu i na sve gore navedene kriterijume, ESLJP ističe da predočeni računi sadrže i druge troškove osim onih koji su vezani za predstavku koja se odnosi na to da se nalog za pretres proglasi ništavim. Iako preduzeće koje je podnosilac predstavke potražuje samo delimičnu naknadu troškova, ono nije predočilo dokumentaciju koja bi mogla da posluži kao dokaz za tražene iznose. Stoga ESLJP odlučuje da ne dosudi nikakav iznos preduzeću koje je podnosilac predstavke na osnovu tog dela zahteva za naknadu troškova. Kada je reč o sudskim i ostalim troškovima postupka pred ESLJP, na osnovu posebnog računa, ESLJP smatra da te troškove u celosti treba da snosi tužena država. Prema tome, imajući na umu dokumente koje ima u svom posedu i sopstvenu sudsku praksu, ESLJP smatra da je razumno da dosudi iznos od 5.635 evra za postupak vođen pred ESLJP u Strazburu i taj iznos dosuđuje preduzeću koje je podnosilac predstavke.

B. Zatezna kamata

  1. ESLJP smatra da je primereno da zatezna kamata bude zasnovana na osnovnoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uvećanoj za tri procentna poena.

SA SVIH NAVEDENIH RAZLOGA ESLJP,

1. Proglašava, većinom glasova, predstavku po osnovu člana 8. prihvatljivom;

2. Proglašava, većinom glasova, predstavku po osnovu člana 10. prihvatljivom;

3. Zaključuje, sa šest glasova prema jednome, da je prekršen član 8. Konvencije;

4. Zaključuje, jednoglasno, da je prekršen član 10. Konvencije;

5. Zaključuje, jednoglasno,

(a) da je tužena država dužna da preduzeću koje je podnosilac predstavke u roku od tri meseca od datuma kada ova presuda postane pravnosnažna u skladu sa članom 44. stav 2. Konvencije plati na ime sudskih i ostalih troškova iznos od 5.635 evra (pet hiljada šest stotina trideset pet evra), uz svaki porez koji bi na ta sredstva mogao biti zaračunat preduzeću koje je podnosilac predstavke;

(b) da će se od isteka gore pomenutog roka od tri meseca do namirenja novčane obaveze primenjivati zatezna kamata na pomenuti iznos po stopi koja odgovara najnižoj kamatnoj stopi na zajmove Evropske centralne banke u periodu docnje, uvećana za tri procentna poena.

Sačinjeno na francuskom jeziku i objavljeno u pismenoj formi 18. aprila 2013, u skladu sa pravilom 77. stavovi 2. i 3. poslovnika Suda.

Klaudija Vesterdik                                                                  Mark Filiger
        Sekretar                                                                             Predsednik

 

U skladu sa članom 45. stav 2. Konvencije i Pravilom 74. stav 2. Poslovnika Suda, uz ovu presudu prilažu se sledeća izdvojena mišljenja:

(a) izdvojeno saglasno mišljenje sudije Paula Lemensa;

(b) izdvojeno, delimično nesaglasno mišljenje sudije Helene Jederblom.

M. F.

K. V.

IZDVOJENO SAGLASNO MIŠLJENJE SUDIJE LEMENSA

(Prevod)

1. Saglasan sam sa zaključcima presude, ali bih, kada je reč o oceni povrede člana 8. Konvencije, više voleo da su navedeni nešto iznijansiraniji razlozi od onih koji su u samoj presudi istaknuti.

2. U stavu 43. Presude ponovo se naglašava da se izuzeci koji su utvrđeni u članu 8. stav 2. moraju tumačiti usko i da potreba za njima mora biti uverljivo dokazana.

Po mom mišljenju, to podsećanje je trebalo staviti u jedan širi kontekst. U ovom konkretnom slučaju radi se o pravu na poštovanje „doma” jednog pravnog lica. Iako ne bih išao toliko daleko koliko ide koleginica sudija Jederblom u svom izdvojenom mišljenju, smatram da u ovakvom slučaju postoje veće mogućnosti za mešanje od mogućnosti koje bi postojale u slučaju koji bi se odnosio na fizička lica (vidi Niemietz protiv Nemačke, 16. decembar 1992, stav 31, Series A br. 251-B, i Société Colas Est i drugi protiv Francuske, br. 37971/97, stav 49, ECHR 2002-III). Smatram da samo ako se obrati dužna pažnja na taj aspekt predmeta možemo zaključiti da se izuzeci u odnosu na član 8. stav 2. moraju tumačiti usko i da potreba za njima mora biti uverljivo dokazana.

3. Prema stavu 44. Presude istražni sudija je „mogao” da naloži meru koja bi bila manje intruzivna. Ja nisam ubeđen da je ESLJP pozvan da donosi jedan tako jasan zaključak. Više bih voleo da je formulacija bila u manjoj meri afirmativna. ESLJP je, na primer, mogao da se „upita” nije li istražni sudija mogao na samom početku da preduzme manje intruzivnu meru i da konstatuje kako Država u svakom slučaju nije pokušala da dokaže da je bez pretresa i plenidbe koji su predmet predstavke, a za koje je nalog doneo istražni sudija, bilo nemoguće ustanoviti identitet autora članka (uporedi Ernst i drugi protiv Belgije, br. 33400/96, stav 102, 15. jul 2003, i Martin i drugi protiv Francuske, br. 30002/08, stav 86, 12. april 2012).

To ne menja konačni zaključak zato što, čak i da su razlozi koje je Država navela za opravdanje mešanja ocenjeni relevantnima, oni bi u svakom slučaju bili nedovoljni da se opravdaju pretres i plenidba o kojima je reč ili barem ne u datoj fazi (vidi Roemen and Schmit protiv Luksemburg, br. 51772/99, stav 59, ECHR 2003-IV; Ernst i drugi, gore navedeno, stav 104 i Martin i drugi protiv Francuske, gore navedeno, stav 88). S tih razloga to mešanje nije bilo neophodno u smislu člana 8. stav 2.

 

IZDVOJENO DELIMIČNO NESAGLASNO MIŠLJENJE SUDIJE JEDERBLOM

1. Iako sam saglasna sa zaključkom da su u ovom konkretnom slučaju bila prekršena prava podnosioca predstavke po članu 10. Konvencije, imam drugačije stanovište kada je reč o navodnoj povredi člana 8.

2. Interesi za koje se smatra da spadaju u polje dejstva zaštite prava na poštovanje privatnog života prema članu 8. prošireni su u sudskoj praksi ESLJP, posebno onda kada je reč o potencijalnim žrtvama povrede prava. Sudska praksa ESLJP, koja je na početku, kako se činilo, nudila zaštitu samo fizičkim licima, sada priznaje pravo pravnih lica na zaštitu njihovog „doma” i „prepiske”.

Takav razvoj započeo je predstavkama koje su podnosila fizička lica, a koje su se odnosile na mešanja na njihovim radnim mestima ili negde drugde u vezi s njihovim profesionalnim životom (vidi, između ostalih autoriteta, Buck protiv Nemačke, br. 41604-98, ECHR 2005-IV, i Niemietz protiv Nemačke, 16. decembar 1992, Series A br. 251-B). ESLJP je proširio svoje tumačenje pojma „dom” tako da ono obuhvata i profesionalne ili poslovne aktivnosti ili prostorije (vidi Niemietz, gore navedeno, stavovi 30−31). U tim predmetima nosilac prava prema članu 8. još uvek su bila fizička lica. U predmetu Société Colas Est i drugi protiv Francuske (br. 37971/97, ECHR 2002-III), međutim, ESLJP je pozivajući se na prirodu Konvencije kao „živog instrumenta koji se mora tumačiti u svetlu savremenih uslova” i ukazujući na to da je on sam već priznao pravo preduzeća prema članu 41. na naknadu za nematerijalnu štetu pretrpljenu usled povrede člana 6. stav 1. Konvencije, presudio da je „došao trenutak da se smatra da se u određenim okolnostima pravo koje je zajemčeno članom 8. Konvencije mora tumačiti u tom smislu da obuhvata pravo na poštovanje registrovanog sedišta, filijala ili drugih poslovnih premisa preduzeća” (stav 41). ESLJP je taj zaključak doneo pošto je, inter alia, citirao sudsku praksu Suda pravde evropskih zajednica (SPEZ). U predmetu Hoechst protiv Komisije (Presuda od 21. septembra 1989. u spojenim predmetima 46/87 i 227/88), Sud pravde evropskih zajednica je zaključio da bez obzira na neprimenljivost člana 8. potreba za zaštitom u sferi privatnih aktivnosti svakog lica, bilo ono fizičko ili pravno, mora biti priznata kao opšte načelo prava (Evropske) Zajednice.

U istom korpusu sudske prakse ESLJP je konstatovao da pravo na mešanje u meri koja je dopuštena članom 8. stav 2. može biti dalekosežnije onda kada je reč o profesionalnim ili poslovnim aktivnostima ili prostorijama nego u drugačijoj situaciji (vidi Niemietz, gore navedeno, stav 31, i mutatis mutandis, Société Colas Est i drugi, gore navedeno, stav 49).

3. U ovom konkretnom slučaju, nalog za pretres je bio dovoljno široko formulisan da obuhvati sve vrste materijala koji bi se odnosili na određena dela za koja se sumnjalo da su počinjena. Međutim, stvarni cilj istrage bio je da se identifikuje osumnjičeni novinar i da se obezbede dokazi protiv njega u vezi sa istragom povodom određenih konkretnih krivičnih dela. Pretres je sproveden u prisustvu novinara o kome je reč, koji je sve vreme sarađivao sa policijskim službenicima. Čini se da istraga i pretres nisu bili upereni protiv preduzeća koje je podnosilac predstavke kao takvog niti protiv urednika lista.

Stanovište ESLJP jeste da pravo na mešanje mora biti dalekosežnije u slučaju kada je reč o poslovnim aktivnostima i poslovnim prostorijama. Okolnosti u kojima je ESLJP ustanovio povredu u tom smislu (u predmetu Société Colas Est i drugi, gde se radilo o situaciji u kojoj su državni inspektori zaplenili nekoliko hiljada dokumenata u sedištu preduzeća koje je podnosilac predstavke i raznim njegovim filijalama bez prethodnog ovlašćenja bilo kog sudskog organa) navode me na zaključak da se u ovom slučaju remećenje „doma” preduzeća koje je podnosilac predstavke, a koje se ogledalo u ulasku u prostorije preduzeća i ispitivanju novinara, ne može smatrati istovetnim sa mešanjem u njegovo pravo na poštovanje „privatnog života”. Kada je reč o oduzimanju papira tog novinara i o meri koja je sama po sebi vredna pažnje, a koja se ogledala u ubacivanju USB memorijske kartice u njegov računar, te mere su isto tako bile uperene protiv novinara kao osumnjičenog lica, a preduzeće koje je podnosilac predstavke nije ni tvrdilo da su te mere na njega direktno uticale na bilo koji drugi način. Po mom mišljenju, štaviše, te mere nisu bile takve da se mogu okvalifikovati kao mešanje u pravo podnosioca predstavke na poštovanje njegovog privatnog života. Iz tih razloga smatram da je predstavka očigledno neosnovana kada je reč o pritužbi prema članu 8. Konvencije i da je u tom delu i u tom smislu trebalo da bude proglašena neprihvatljivom.

 

 

FIFTH SECTION

CASE OF SAINT-PAUL LUXEMBOURG S.A. v. LUXEMBOURG

(Application no. 26419/10)

JUDGMENT

STRASBOURG

18 April 2013

FINAL

18/07/2013 

This judgment is final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Saint-Paul Luxembourg S.A. v. Luxembourg, The European Court of Human Rights (Fifth Section), sitting as a Chamber composed of:

 Mark Villiger, President,
 Angelika Nußberger,
 Boštjan M. Zupančič,
 Ann Power-Forde,
 André Potocki,
 Paul Lemmens,
 Helena Jäderblom, judges,
 and Claudia Westerdiek, Section Registrar,

Having deliberated in private on 19 March 2013,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 26419/10) against the Grand Duchy of Luxembourg lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Luxembourg company, Saint-Paul Luxembourg S.A. (“the applicant company”), on 26 April 2010.

2.  The applicant company was represented by Ms S. Azizi, a lawyer practising in Luxembourg. The Luxemburger Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr M. Thewes, a lawyer practising in Luxembourg.

3.  The applicant company alleged that it had suffered a violation of its right to freedom of expression and its right to respect for its “home” “domicile”).

4.  On 5 December 2011 the application was communicated to the Government.

5.  Mr D. Spielmann, the judge elected in respect of Luxembourg, withdrew from sitting in the case (Rule 28 of the Rules of Court). The Chamber President accordingly appointed Ms A. Nußberger, the judge elected in respect of Germany, to sit as an ad hoc judge (Article 26 § 4 of the Convention and Rule 29 § 1).

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

6.  The applicant company has its registered office in Luxembourg.

7.  On 17 December 2008 the Portuguese-language newspaper Contacto Semanário (hereafter “Contacto”), published by the applicant company in Luxembourg, printed an article describing the situation of families who had lost custody of their children. The Central Social Welfare Department (SCAS) had allegedly instigated the withdrawal of custody in the cases concerned. The journalist reported on the case of two teenagers and the social worker dealing with their case, providing names. The teenage girl had reportedly suffered attempted rape and the teenage boy had allegedly burnt a friend with a cigarette. The article had been signed “Domingos Martins”.

8.  The list of officially recognised journalists in the Grand Duchy of Luxembourg by the Press Council includes no journalist of that name. The list contains the names of several hundred journalists in alphabetical order of their surnames. Under the letter “D” is a journalist named De Araujo Martins Domingos Alberto.

9.  The social worker complained about the article to the Director of the SCAS, who in turn complained to the Attorney General, contending that it amounted to defamation both of this specific social worker and of the Luxembourg judicial and social system in general. On 5 January 2009 the social worker also lodged a complaint.

10.  On 30 January 2009 the public prosecutor of the Luxembourg District Court opened a judicial investigation in respect of a person or persons unknown, for a breach of section 38 of the Youth Welfare Act (amended) of 10 August 1992, as well as defamation or calumny.

11.  On 30 March 2009 an investigating judge issued a search and seizure warrant in respect of the registered office of the applicant company, in the latter’s capacity as the publisher of Contacto “in order to search and seize any documents and items, in whatever form and on whatever medium, connected with the offences charged, including any element conducive to identifying the perpetrator of the offence or the Contacto newspaper employee who wrote the article in issue which was published in Contacto on 17 December 2008”.

12.  On 7 May 2009 police officers visited the newspaper’s premises (at the applicant company’s registered office) with the warrant. The Government explained that when the investigators had visited the newspaper’s premises, the aim of this investigatory measure had been solely, in their own minds, to identify the author of the article in question. The Government cited in evidence the following passage from the 11 May 2009 police report on the search (original German):

“In order to ascertain the identity of the author of the article ... the authority [the investigating judge] issued a search warrant. Prior to the execution of this warrant, the procedure was clarified with the authority [the investigating judge]. It was decided that the search was exclusively geared to clearly identifying of the author of the article.”

13.  The journalist who had written the article gave the police officers a copy of the newspaper, a notebook, various documents (including judicial decisions on one of the subjects of the article) on which the article had been based, and a computer file and CD containing the article. The case file shows that the journalist, assisted by the lawyer of the publishing house and the editor-in-chief of Contacto at the time of the search, signed the search report without availing himself of the option of adding comments.

14.  According to the applicant company, their cooperation had been forced on them as the police officers had impressed upon the journalist that in view of the search and seizure warrant he had no option but to cooperate.

However, it emerged from an internal report drawn up by the applicant company on 8 May 2009 that the journalist told the police officers “that he had no objection to giving them a copy [of his] notes” and that the editor-in-chief of the newspaper had suggested handing over an electronic version of the article to the police officers. The same report stated that a police officer had inserted a USB memory stick into the journalist’s computer. The applicant company pointed out that it did not know whether he copied any files, although the case file showed that the police officers had at no stage been left alone on the premises. When the police officer had inserted the USB memory stick into the computer the applicant company’s lawyer had been present and had not objected.

The 11 May 2009 police report on the search stated that the journalist, with the agreement of the editor-in-chef, had said that he was prepared to cooperate with the police. The police officers had replied that they had not expected any other reaction but nevertheless handed him the investigating judge’s warrant, explaining that in the event of refusal to cooperate, pressure could be brought to bear.

15. The 11 May 2009 police report also pointed out that the journalist had voluntarily handed over his notebook and a copy of the article to the police officers. He had also volunteered to show them, unbidden, the version of the article prepared on his computer and offered them a copy. Finally, he had also handed over a set of documents. The police officers had noted that the items taken away had been voluntarily presented and had exclusively served to exonerate the journalist, and there had been no mention of the of protection sources. In conclusion, they had stressed that the operation, which had taken between twelve and fifteen minutes, had taken place without any pressure and in a polite, respectful manner.

16.  No objection was raised in the domestic courts as to the accuracy of either the police report or the record of items seized.

17.  On 10 May 2009 the applicant company and the journalist applied to the chambre du conseil of the District Court to have the search and seizure warrant in issue and its execution declared null and void.

18.  On 11 May 2009 the investigating judge of his own motion ordered the discontinuation of the seizure and the return of all the documents and items seized during the search.

19.  On 20 May 2009 the chambre du conseil of the District Court ruled that the application to have the search and seizure declared null and void was unfounded.

20.  In a declaration of 29 May 2009 the applicant company and the journalist lodged a fresh appeal against that decision.

21.  On 27 October 2009 the chambre du conseil of the Court of Appeal upheld the order appealed against.

22.  The applicant company did not inform the Court of any action taken on this search of its premises.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

23.  The relevant provisions of the Law of 1 September 1988 on civil liability of the State and the public authorities reads as follows:

Section 1

“The State and other public-law entities shall be liable, in the performance of their respective public service duties, for any damage caused by the defective functioning of their administrative and judicial services, subject to res judicata.

However, where it would be unfair, having regard to the nature and purpose of the act causing the damage, to confer on the citizen responsibility for making good the damage suffered, compensation shall be payable even where a dysfunction in the service has not been proved, provided that the damage is extraordinary and exceptional and cannot be attributed to negligence on the part of the victim.”

24.  The relevant provisions of the Youth Welfare Act of 10 August 1992 read as follows:

Section 38

“It is prohibited to publish or disseminate the deliberations of the youth court in any manner whatsoever.

The same applies to publishing or disseminating any facts which are liable to disclose the identity or personality of minors who are under prosecution or subject to one of the measures laid down in this Act.

...

The offences described in this Article shall be punishable by a prison sentence of between eight days and six months and a fine of between EUR 251 and EUR 10,000, or either of these two penalties.”

25.  The provisions of the Criminal Code on calumny and defamation read as follows:

Article 443

“Anyone who, in the circumstances set out below, maliciously accuses another person of something which is liable to damage this person’s repuration or to expose him or her to public scorn, shall be guilty of calumny if, in cases where it is possible by law to prove the accusation, no such proof has been supplied. He or she shall be guilty of defamation if the law does not allow such proof to be adduced.

The person responsible within the meaning of section 21 of the Law of 8 June 2004 on freedom of expression in the media shall not be ... guilty of calumny or defamation.

1) where, in cases where it is possible by law to prove the accusation, such proof has not been supplied but the person responsible within the meaning of the aforementioned section 21, provided that he or she has taken the requisite legal steps, proves by means of any available remedy that he or she had sufficient reason to conclude that the accusations reported were accurate and that there was an overriding public interest in disseminating the information in question;

...”

26.  Section 21 of the Law of 8 June 2004 on freedom of expression in the media reads as follows:

“Civil or criminal liability for any fault committed via the media shall be incurred by the specific employee, where he or she is known, failing which the editor or broadcaster shall be responsible.”

27.  The Code of Criminal Procedure does not explicitly provide for the voluntary presentation of items when judicial investigations are initiated. Seizures ordered by a court constitute the normal mode of attachment of items required for the purposes of the investigation. The relevant provisions on searches and seizures in the Code of Criminal Procedure read as follows:

Article 51 § 1

“The investigating judge shall, in accordance with the law, conduct all the investigative measures which he or she deems useful for establishing the truth. He or she shall collect and verify, with equal care, the facts and circumstances incriminating or exonerating the accused.”

Article 65 § 1

“Searches shall be conducted in any place in which objects that would assist in establishing the truth may be found."

Article 66 § 1

“The investigating judge shall carry out the seizure of any objects, documents, effects and other items referred to in Article 31 § 3.”

Article 31 § 3

“The investigating judge shall seize the objects, documents and effects which were used to commit the crime or were intended to commit it, and those which constituted the object of the crime, as well as any apparent proceeds from the crime, and also, generally, anything which may assist in establishing the truth and whose use may impede progress in the investigation, or which is liable to confiscation or restitution.”

THE LAW

I.  ADMISSIBILITY

28.  The Government raised an objection of inadmissibility for non-exhaustion of domestic remedies. They submitted that the applicant company should have brought an action for damages against the State for the defective functioning of State judicial services, under section 1 of the Law of 1 September 1988 on the civil liability of the State and the public authorities (hereafter “the 1988 Law”). In support of this objection the Government relied on a judicial finding by a domestic court against the State for the excessive length of a set of judicial proceedings. The Government explained that the domestic courts could not have adduced the principle of res judicata in the case of the applicant company because decisions given by the chambre du conseil did not constitute res judicata. The Government also enclosed a 16 December 2005 judgment from the Luxembourg District Court and a judgment of 10 December 2009 in which the Court of Appeal had upheld the District Court’s judgment, declaring the Luxembourg State liable for the damage caused by a search, pursuant to section 1(1) of the 1988 Law. Otherwise the applicant company could always have sought compensation for the damage under section 1(1) of the 1988 Law, which provided for compensation for victims of damage, even where the functioning of State services had not been defective, in cases of flagrant injustice.

29.  The applicant company argued that the objection of inadmissibility should be dismissed on the grounds that the effectiveness of the remedy mentioned by the Government was only established in respect of cases of unreasonable length of proceedings. Moreover, it submitted that section 1 of the 1988 Law included an explicit reservation concerning the res judicata principle which meant that courts dealing with actions for damages pursuant to this Law could not find against the State for any injustices suffered by litigants as the result of a judicial decision (such as the judgment given in the instant case by the chambre du conseil of the Court of Appeal on 27 October 2009) constituting res judicata.

30.  The Court reiterates that only remedies whichof Article 35 § 1 of the Convention require to be exhausted are those which relate to the breaches alleged and at the same time are available and sufficient. The existence of such remedies must be sufficiently certain not only in theory but also in practice, failing which they will lack the requisite accessibility and effectiveness; it falls to the respondent State to establish that these various conditions are satisfied (see Leandro Da Silva v. Luxembourg, no. 30273/07, § 42, 11 February 2010, and Paksas v. Lithuania [GC], no. 34932/04, § 75, ECHR 2011 (extracts)).

31.  The Court considers that the examples given by the Government in which the remedy under section 1(1) of the 1988 Law proved successful differ from the instant case. In length of proceedings cases, the diligence of the courts is under scrutiny, not the quality of their judicial activity. On the other hand, the case which was determined with final effect by the 10 December 2009 judgment of the Court of Appeal concerned not the principle of the search but the manner of its execution. The Court of Appeal in fact stated that “in proceedings seeking to prove State liability vis-à-vis the execution of a search ordered by the investigating judge, it is unacceptable to focus the deliberations on the issue of the lawfulness, expediency and necessity of this investigative measure”. Accordingly, the Government have not proved that the courts applied to under the 1988 Law would have jurisdiction to assess the necessity of an investigative measure, as the evidence produced shows that only the investigating judge holds such jurisdiction. However, the Government did not establish that it would still have been possible to apply to the investigating judge on this matter. Furthermore, the Government provided no examples of litigants obtaining compensation pursuant to section 1(2) of the 1988 Law. The Government have therefore failed to demonstrate the existence of an effective remedy which was not attempted.

32.  Under these circumstances, the objection of inadmissibility raised by the Government must be dismissed.

33.  The Court notes that the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

34.  The applicant company alleged that the search conducted on the premises of a newspaper which it published and owned had infringed the inviolability of its registered office (its “home”) and was disproportionate in the light of Article 8 of the Convention, which reads as follows:

“1. Everyone has the right to respect for his ... home ....

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

35.  The Government contested this argument. They disputed the very fact that there could have been any interference, arguing that the journalist working for the applicant company had voluntarily cooperated in the measure in issue in order to demonstrate that he had taken the necessary steps within the meaning of Article 443 of the Criminal Code. In the alternative, the Government contended that the interference in question had been legally justified, had pursued the legitimate aims of preventing disorder and crime and protecting the rights and freedoms of others, and that it had been necessary in a democratic society. Confronted with facts which had constituted prima facie evidence of offences, it had been incumbent on the judicial authorities to initiate the requisite investigation for ascertaining the circumstances of the case in hand. The Government submitted that publishing companies could not be exempted from the implementation of criminal legislation, and that the impugned article had been published under a name which did not appear in the list of journalists officially recognised in Luxembourg, a fact which had necessitated investigations in order to identify the author of the article. Moreover, the interference had been fairly unintrusive given that the police officers had not actively searched for documents, all the documents seized had been voluntarily handed over by the journalist and the search and seizure had actually been in the journalist’s and the publishing house’s best interests. Furthermore, the investigating judge had only being doing his duty, since he had been obliged to gather both incriminating and exonerating evidence and since seizure was the only way to take possession of objects, even where they were handed over voluntarily.

36.  The applicant company, on the other hand, submitted that it had been forced to cooperate and that by its very nature a search constituted interference with its right to inviolability of its private address (“home”). In the instant case the search had been disproportionate because it had had to be justified by aims other than ascertaining the identity of the author of the article, who had been readily identifiable. Even if such identification really had been the aim of the search, the latter had been disproportionate because the courts had had other means of obtaining this information, such as writing to the editor-in-chief for confirmation of the journalist’s authorship.

37.  The Court reiterates, first of all, that the the notion of “home” in Article 8 § 1 does not only encompass a private individual’s home. The word “domicile” in the French version of Article 8 has a broader connotation than “home” and may, for example, also refer to a professional person’s office. Consequently, “home” is to be construed as including also the registered office of a company run by a private individual and a legal entity’s registered office, branches or other business premises (see Buck v. Germany, no. 41604/98, § 31, ECHR 2005-I; see also Société Colas Est and Others v. France, no. 37971/97, § 41, ECHR 2002-III, and Wieser and Bicos Beteiligungen GmbH v. Austria, no. 74336/01, § 43), as in the case of the applicant company.

38.  The fact that the journalist and other employees of the applicant company cooperated with the police cannot be construed as making the search and the associated seizure less intrusive. The Court has already had occasion to find that cooperation under threat of a search cannot cancel out the interfering nature of such an act (see, mutatis mutandis, Sanoma Uitgevers B.V. v. the Netherlands [GC], no. 38224/03, §§ 68 to 70, 14 September 2010). Nor has it been alleged in the present case that failure to cooperate would have prevented the police officers from executing the legal warrant entrusted to them. On the contrary, the police officers had made clear that they could carry out the measure by force in the event of a refusal to cooperate (see paragraph 14 above).

39.  The Court therefore considers that the search and the seizure carried out in the applicant company’s registered office must be construed as “interference” in the exercise of the applicant company’s rights under Article 8 § 1 of the Convention (see, mutatis mutandisRoemen and Schmit v. Luxembourg, no. 51772/99, § 65, ECHR 2003IV).

40.  Such interference will infringe Article 8 unless it satisfies the requirements of Article 8 § 2, that is to say, if it is in accordance with the law, pursues one of the aims set out in that paragraph and is necessary in a democratic society.

41.  In the light of Articles 51, 65, 66 and 31 of the Code of Criminal Procedure, the Court agrees with the parties that the interference was “in accordance with the law”.

42.  The Court further considers that the interference, which was geared to ascertaining the real identity of a person under prosecution in the framework of a judicial investigation and elucidating the circumstances surrounding the possible commission of an offence, pursued a “legitimate aim”, namely the prevention of disorder and crime. Moreover, the impugned article implicated a social worker, giving his name, as well as the names of the minors in question, on whom it provided fairly extensive details. From this angle, the interference also pursued a further legitimate aim, that is to say protecting the rights of others.

43.  As to whether the interference was “necessary”, the Court reiterates that “the exceptions provided for in paragraph 2 of Article 8 are to be interpreted narrowly and the need for them in a given case must be convincingly established” (see Crémieux v. France, 25 February 1993, § 38, Series A no. 256-B).

44.  The Court notes that in the instant case the journalist had signed his article “Domingos Martins”. Even though the list of officially recognised journalists in Luxembourg includes no such name, it does contain the name of “De Araujo Martins Domingos Alberto”, which comprises all the elements of the name under which the article in issue was published. Furthermore, no other name comprising these elements appears in the list. The list also points out that “De Araujo Martins Domingos Alberto” works for the newspaper Contacto. Therefore, the similarity in the names, the exclusiveness of the elements of the names and the connection with the newspaper in question forge an obvious link between the author of the impugned article and the person appearing on the list. Drawing on these elements, the investigating judge could have begun by ordering a less intrusive measure than a search in order to confirm the identity of the author of the article, if he had continued to deem such action necessary. Consequently, the search and seizure were unnecessary at that stage.

45.  The measures complained of were therefore not reasonably proportionate to the pursuit of the legitimate aims in question.

46.   There has therefore been a violation of Article 8 of the Convention.

III.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

47.  The applicant company complained of a violation of its freedom of expression. The impugned measure was, in its view, objectionable in that it was geared to seeking out the journalist’s sources and had an intimidatory effect. It relied on Article 10 of the Convention, which provides:

“1. Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. This article shall not prevent States from requiring the licensing of broadcasting, television or cinema enterprises.

2. The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

48.  The Government challenged this argument on essentially the same grounds as for the complaint under Article 8. They also submitted that the search had in no way been geared to seeking out the journalist’s sources, as these had already been ascertained.

49.  The Court reiterates that protecting journalistic sources is one of the cornerstones of freedom of the press. Without such protection, sources may be deterred from assisting the press in informing the public on matters of public interest. As a result the vital public-watchdog role of the press may be undermined and the ability of the press to provide accurate and reliable information may be adversely affected (see, among many other authorities, Martin and Others v. France, no. 30002/08, § 59, 12 April 2012; Roemen and Schmit, cited above, § 46; Tillack v. Belgium, no. 20477/05, § 53, 27 November 2007; Thoma v. Luxembourg, no. 38432/97, § 45, ECHR 2001-III; Cumpănă and Mazăre v. Romania [GC], no. 33348/96, § 93, ECHR 2004XI; and Sanoma Uitgevers B.V. v. Netherlands, cited above, § 50).

50.  The Court’s understanding of the concept of journalistic “source” is “any person who provides information to a journalist”; it understands “information identifying a source” to include, in so far as they are likely to lead to the identification of a source, both “the factual circumstances of acquiring information from a source by a journalist” and “the unpublished content of the information provided by a source to a journalist” (see Telegraaf Media Nederland Landelijke Media B.V. and Others v. Netherlands, no. 39315/06, § 86, 22 November 2012).

51.  The Court has previously held that searches of journalists’ homes and workplaces for the purpose of identifying civil servants who had provided the journalists with confidential information constituted interference with their rights under Article 10 § 1 (see Martin and Others v. France, no. 30002/08, § 70, 12 April 2012; Roemen et Schmit, cited above, § 47; Ernst and Others v. Belgium, no. 33400/96, § 94, 15 July 2003; Tillack, cited above, § 56; and Sanoma Uitgevers B.V., cited above, § 61).

52.  In Roemen and Schmit (cited above, § 47), the execution of the search and seizure warrant on the premises used by the journalists concerned had failed to secure the desired information. The Court therefore considered (§ 57) that this warrant was a more drastic measure than an order to divulge the source’s identity, because investigators who raid a journalist’s workplace unannounced and armed with search warrants have very wide investigative powers, as, by definition, they have access to all the documentation held by the journalist.

53.  In the present case, the Government denied that the aim of the search and seizure in issue had been to ascertain the journalist’s sources.

54.  The Court notes that the case file does not indicate that any sources were found other than those already published in the article. Nevertheless, in the light of the Court’s understanding of information likely to identify a source, and in view of the extent of the power bestowed by the search on the authorities searching the registered office of the applicant company, the Court considers that in the present case the police officers were capable, thanks to the warrant in issue, of accessing information which the journalist did not wish to publish and which was liable to disclose the identities of other sources.

55.  This is sufficient for the Court to conclude that in this case there was “interference” with the applicant company’s freedom to receive and impart information within the meaning of Article 10 § 1 of the Convention.

56.  The question therefore arises whether such interference can be justified under Article 10 § 2. The Court must accordingly consider whether the interference was “in accordance with the law”, pursued a “legitimate aim” under this paragraph and was “necessary in a democratic society”.

57.  Having regard to its conclusion under Article 8 (see paragraphs 41 and 42 above), the Court considers that the interference was in accordance with the law and pursued a legitimate aim.

58.  As to the necessity of such interference in a democratic society, the Court reiterates that limitations on the confidentiality of journalistic sources call for the most careful scrutiny by the Court (see Roemen and Schmit, cited above, § 46).

59.  The Court notes that in the present case the impugned warrant was aimed at searching and seizing “any documents and items, in whatever form and on whatever medium, connected with the offences charged ...”.

60.  The Court notes the relatively broad wording of this assignment. The search warrant conferred fairly extensive powers on the investigators (compare in this connection Roemen and Schmit, cited above, § 70). From this angle, the Court notes that the police officers, who were alone in carrying out the search, without any safeguards, were responsible for assessing the need to seize any given items.

61.  Even though the Court cannot deduce from the evidence provided by the parties whether the purpose of the search was to disclose the journalist’s sources, the wording of the warrant is clearly too broad to rule out that possibility. The Court cannot accept the Government’s explanation that the sources were already mentioned in the impugned article. The fact of some sources having been published did not rule out the discovery of other potential sources during the search. The Court considers that the impugned search and seizure were disproportionate inasmuch as they enabled the police officers to search for the journalist’s sources. The Court notes that the insertion of a USB memory stick into a computer is a procedure which can facilitate the retrieval of data from the computer’s memory, thus supplying the authorities with information unrelated to the offence in question. The warrant of 30 March 2009 was not sufficiently narrow in scope to prevent possible abuse. In view of the Government’s contention before the Court that the sole aim of the search was to ascertain the real identity of the journalist who had written the article, a more succinct wording only mentioning this aim would have been sufficient.

62.  In view of the foregoing, the Court finds that, in the particular circumstances of the case, the search and seizure carried out at the registered office of the applicant company were disproportionate to the aim pursued.

63.  There has therefore been a violation of Article 10 of the Convention.

IV.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

64.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

65.  The applicant company did not submit a claim for just satisfaction. Accordingly, the Court considers that there is no call to award it any sum on that account.

A.   Costs and expenses

66.  On the other hand, the applicant company claimed EUR 8,210 for the costs and expenses incurred before the domestic courts and EUR 5,635 for those incurred before the Court.

67.  The Government left the assessment of these claims to the Court’s discretion.

68.  According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court notes that the bills produced include costs other than those related to the application to have the warrant in issue declared void. Although the applicant company is only claiming partial reimbursement, it has failed to provide documentary evidence of the amount claimed. The Court therefore decides to make no award to the applicant company in respect of this part of its claim. As to the costs and expenses for the proceedings before the Court, based on a separate bill, the Court considers that they should be charged in their entirety to the respondent State. Accordingly, having regard to the documents in its possession and its case-law, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 5,635 for the proceedings before the Court and awards that sum to the applicant company.

B.  Default interest

69.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT,

1.  Declares, by a majority, the complaint under Article 8 admissible;

2.  Declares, by a majority, the complaint under Article 10 admissible;

3.  Holds, by six votes to one, that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

4.  Holds, unanimously, that there has been a violation of Article 10 of the Convention;

5.  Holds, unanimously,

(a)  that the respondent State is to pay the applicant company, within three months of the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the sum of EUR 5,635 (five thousand six hundred and thirty five euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant company, in respect of costs and expenses;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points.

Done in French, and notified in writing on 18 April 2013, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Claudia Westerdiek                    Mark Villiger
 Registrar                                     President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the following separate opinions are annexed to this judgment:

(a) concurring opinion of Judge Lemmens;

(b) partly dissenting opinion of Judge Jäderblom.

M.V.

C.W.

 

CONCURRING OPINION OF JUDGE LEMMENS

(Translation)

1.  I concur with the findings of the judgment, but, where the assessment of the violation of Article 8 of the Convention is concerned, I would have preferred the reasons put forward to have been slightly more nuanced.

2.  Paragraph 43 of the judgment reiterates that the exceptions provided for in paragraph 2 of Article 8 are to be interpreted narrowly and the need for them must be convincingly established.

In my view this reminder should be placed in a broader context. The instant case concerns the right to respect for the “home” of a legal entity. While I would not go so far as judge Jäderblom has gone in her dissenting opinion, I consider that in such a case the possibilities of interference are on the face of it greater than in a case concerning a natural person (see Niemietz v. Germany, 16 December 1992, § 31, Series A no. 251-B, and Société Colas Est and Others v. France, no. 37971/97, § 49, ECHR 2002-III). I consider that it is only with due regard to this aspect of the case that we can conclude that the exceptions to Article 8 § 2 are to be interpreted narrowly and that the need for them must be convincingly established.

3.  According to paragraph 44 of the judgment, the investigating judge “could have” ordered a less intrusive measure. I am not convinced that it is incumbent on the Court to draw such a clear conclusion. I would have preferred a less affirmative wording. The Court could, for instance, have “wondered” whether the investigating judge could not, initially, have taken less intrusive action, and have noted that the Government had in any case not attempted to demonstrate that without the search and seizure complained of the investigating judge would have been unable to ascertain the identity of the author of the article (compare Ernst and Others v. Belgium, no. 33400/96, § 102, 15 July 2003, and Martin and Others v. France, no. 30002/08, § 86, 12 April 2012).

That does not alter the conclusion, because even if reasons put forward by the Government to justify the interference were considered relevant, they were nonetheless insufficient to justify the search and seizure in issue, or at least not at that stage (see Roemen and Schmit v. Luxembourg, no. 51772/99, § 59, ECHR 2003-IV; Ernst and Others, cited above, § 104; and Martin and Others v. France, cited above, § 88). Therefore, the interference was not necessary within the meaning of Article 8 § 2.

 

PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE JÄDERBLOM

1. While I agree with the finding that the applicant’s rights under Article 10 were violated in the present case, I take a different view as regards the alleged violation of Article 8.

2. The interests that are deemed to fall within the scope of the protection of the right to respect for private life under Article 8 have broadened in the Court’s case-law, particularly where potential victims of a violation are concerned. The Court’s case-law, which originally seemed to offer protection only to natural persons, now recognises the right of legal persons to the protection of their “home” and “correspondence”.

This development started with applications lodged by natural persons concerning interferences at their workplaces or otherwise connected with their professional lives (see, among other authorities, Buck v. Germany, no. 41604-98, ECHR 2005-IV, and Niemietz v. Germany, 16 December 1992, Series A no. 251-B). The Court has expanded its interpretation of the concept of “home” to include professional or business activities or premises (see Niemietz, cited above, §§ 30-31). In these cases the bearer of the rights under Article 8 were still natural persons. In the case of Société Colas Est and Others v. France (no. 37971/97, ECHR 2002-III), however, the Court, referring to the nature of the Convention as a “living instrument which must be interpreted in the light of present-day conditions” and pointing out that the Court had already recognised a company’s right under Article 41 to compensation for non-pecuniary damage sustained as a result of a violation of Article 6 § 1 of the Convention, ruled that “the time has come to hold that in certain circumstances the right guaranteed by Article 8 of the Convention must be construed as including the right to respect for a company’s registered office, branches or other business premises” (§ 41). The Court reached this conclusion after having, inter alia, cited the case-law of the Court of Justice of the European Communities (CJEC). In Hoechst v. Commission (judgment of 21 September 1989 in joined cases 46/87 and 227/88), the CJEC had concluded that, regardless of the non-applicability of Article 8, the need for protection in the sphere of the private activities of any person, whether natural or legal, must be recognised as a general principle of Community law.

In the same body of case-law the Court has stated that the entitlement to interfere to the extent permitted by paragraph 2 of Article 8 might well be more far-reaching where professional or business activities or premises were involved than would otherwise be the case (see Niemietz, cited above, § 31, and, mutatis mutandisSociété Colas Est and Others, cited above, § 49).

3. In the present case, the search warrant was worded broadly enough to encompass all kinds of material relating to certain suspected crimes. However, the real aim of the investigation was to identify a suspected journalist and secure evidence against him in connection with investigations into certain specific crimes. The search took place in the presence of the journalist in question, who cooperated with the police officers throughout. It does not appear that the investigation and the search targeted the applicant company as such or the editor of the newspaper.

The Court’s standpoint is that entitlement to interfere might be more far-reaching in the case of business activities and premises. The circumstances in which the Court has found a violation in this regard (in Société Colas Est and Others, which dealt with large-scale seizures by State inspectors of several thousand documents in the applicant company’s head office and various subsidiary branches, without prior authorisation by any judicial authority) lead me to conclude that in the present case the disturbance of the applicant company’s “home”, which consisted in entering the company’s premises and questioning the journalist, cannot be regarded as tantamount to an interference with its right to respect for “private life”. As regards the removal of the journalist’s papers and the measure, which was remarkable in itself, of inserting a USB memory stick into his computer, the measures also targeted the journalist as a suspect, and the applicant company has not claimed that they directly affected it in any other way. In my view, moreover, these measures were not such as to qualify as interference with the applicant’s right to respect for its private life. For these reasons, I consider that the application is manifestly ill-founded as regards the complaint under Article 8 and should have been declared inadmissible as regards that part.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine
Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1174/2018 od 25.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine i Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela oštećenje tuđih prava iz člana 220. stav 2. KZ, za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca sa rokom provere od 1 godine od dana pravnosnažnosti presude, i da treba da isplati u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude privatnom tužiocu-oštećenom BB, određeni iznos sa pripadajućom kamatom, kao i troškove parničnog postupka shodno presudi Osnovnog suda u Nišu 33P 8299/10 od 30.05.2012. godine i rešenju o izvršenju 6I 3260/13 od 15.04.2013. godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da između ostalog isplati privatnom tužiocu BB, na ime nužnih troškova krivičnog postupka, presudom navedeni iznos od 263.250,00 dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, je potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Gž 5984/2017 od 15. 05. 2018. Apelacionog suda u Nišu, kojom se odbija žalba tužioca V.A. iz N., i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Nišu 29P 325/15 od 24.08.2017. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu nematerijalne štete za pretrplјeni strah, pretrplјeni duševni bol zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrplјenog stresa zbog okolnosti da je protiv njega podneta krivična prijava zbog zbog krivičnog dela primanja mita i krivičnog dela trgovine uticajem, pa je istom pokrenut krivični postupak i rešenjem istražnog sudije tužiocu je određen pritvor. Tužilac je u pritvoru proveo 75 dana, nakon čega je protiv njega podignuta optužnica zbog krivičnog dela primanja mita. Nakon ovoga, Sektor unutrašnje kontrole policije-Uprave za poslove unutrašnje kontrole policije, podneo je protiv tužioca još jednu krivičnu prijavu, a sada zbog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz čl.359 st.1 KZ u saizvršilaštvu u vezi čl.33 KZ. Obaveštenjem OJT Niš 16Kt 4650/13 od 09.07.2014. godine tužilac je pismeno obavešten da je navedena krivična prijava odbačena jer prijavlјeno delo nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti. Tužilac je u tužbi i tokom postupka naveo je usled navedene krivične prijave od 03.12.2013. godine trpeo strah, stres i duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Filipović protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Koprivica protiv Crne Gore
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Miljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 466/2017 od 21.09.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kpjom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine.

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 100.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu BB na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 50.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva tužioca AA preko dosuđenog iznosa od 100.000,00 dinara do traženog iznosa od 400.000,00 dinara na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti i deo tužbenog zahteva tužioca BB preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 dinara do traženog iznosa od 200.000,00 dinara na ime pretrplјene nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da solidarno tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 156.850,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine, žalba tužene je usvojena, a žalba tužilaca odbijena, pa je presuda Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine u pobijanom usvajajućem delu odluke o tužbenim zahtevima (st. 1. i 2. izreke) i delu odluke o troškovima postupka (stav 4. izreke) preinačena, tako što su odbijeni tužbeni zahtevi da se obaveže tužena da isplati naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti tužiocu AA u iznosu od 100.000,00 dinara i tužiocu BB u iznosu od 50.000,00 dinara, sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, kao i zahtev tužilaca da im tužena solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 156.850,00 dinara, a tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove prvostepenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 98.933,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 49.467,00 dinara. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom pobijanom odbijajućem delu odluke o tužbenim zahtevima tužilaca (stav 3. izreke). Stavom drugim izreke drugostepene presude, tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 12.000,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 6.000,00 dinara

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Tešić protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde