Podnosilac predstavke je u februaru 2008. godine proglašen krivim za prekršaj posedovanja opojnih droga i tom prilikom mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 5.000,00 kn. Krajem meseca, protiv njega i još četiri osobe pokrenut je krivini postupak zbog krivilnog dela neovlašćenje prodaje opojnih droga. Županijski sud proglasio ga je krivim krivim i izrekao mu je zatvorsku kaznu u trajanju od tri godine i sedam meseci.

Podnosicac je prigovorio da je tokom ovog postupka došlo do povrede načela ne bis in idem, odn. da mu je dva puta suđeno i da je dva puta kažnjen za isto delo.

ESLJP je primenom Engel kriterijima, utvrdio da su oba postupka protiv podnosioca predstavke bila „kaznene prirode“ u smislu čl. 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju. U skladu sa pristupu usvojenom u presudi Sergey Zolotukhin protiv Rusije, utvrđivanje jesu li predmetna dela bila ista (idem) zavisi od ocene koja se temelji na činjenicama, a ne o formalnoj oceni bitnih obeležja dela. U ovom predmetu podnosilac predstavke je najpre proglašen krivim za prekršaj posedovanja opojnih droga po odredbama Zakona o suzbijanju zlouporabe opojnih droga, dok je u krivičnom postupku koji je kasnije vođen, osuđen za krivično delo neovlašćene prodaje opojnih droga prema odredbama Krivičnog zakona.

Krivični postupak odnosio se na niz činjenica koje nisu bile razmatrane u prekršajnom postupku, zbog čega se ovaj predmet razlikuje od predmeta Tomasović protiv Hrvatske u kome je podnositeljka bila osuđena i u krivičnom i u prekršajnom postupku za jedan slučaj posedovanja opojnih droga i gde je ESLJP utvrdio povredu čl. 4 Protokola br. 7 uz Konvenciju.

Krivična osuda se u ovom slučaju nije odnosila na isto ponašanje niti na isti vremenski okvir. Stoga je Evropski sud za ljudska prava odbacio predstavku kao očigledno neosnovanu.

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

ODLUKA

Zahtjev br. 34210/14

Marko PAVIĆ protiv Hrvatske

Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući 18. svibnja 2021. u odboru u sastavu:

Alena Poláčková, predsjednica,
Péter Paczolay,
Gilberto Felici, suci,
i Liv Tigerstedt, zamjenica tajnika Odjela,

uzimajući u obzir gore navedeni zahtjev podnesen 28. travnja 2014., uzimajući u obzir očitovanje koje je dostavila tužena Vlada i odgovor na očitovanje koji je dostavio podnositelj zahtjeva, nakon vijećanja odlučuje kako slijedi:

ČINJENICE

Podnositelj zahtjeva, g. Marko Pavić, hrvatski je državljanin, rođen je 1981. godine i živi u Zadru. Podnositelja zahtjeva pred Sudom je zastupala gđa V. Drenški Lasan, odvjetnica iz Zagreba.
Hrvatsku Vladu („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.

A. Okolnosti predmeta

Činjenično stanje predmeta, kako su ga iznijele stranke, može se sažeti kako slijedi.

1. Pozadina predmeta

Na prijedlog Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu, dana 2. veljače 2008. Županijski sud u Zagrebu naložio je pretragu stana i automobila podnositelja zahtjeva. Nalog za pretragu donesen je u vezi s kaznenom istragom u odnosu na skupinu osoba, uključujući podnositelja zahtjeva, zbog neovlaštene prodaje opojnih droga, kaznenog djela predviđenog člankom 173. stavkom 2. Kaznenog zakona (vidi stavak 17. ove odluke).
Istoga dana provedena je pretraga podnositeljeva stana i automobila i pronađene su i oduzete određene količine kokaina.

2. Prekršajni postupak

Povodom optužnog prijedloga koji je Policijska uprava zagrebačka podnijela 2. veljače 2008. zbog prekršaja iz članka 3. stavka 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe opojnih droga i priznanja podnositelja zahtjeva, dana 3. veljače 2008. Prekršajni sud u Zagrebu proglasio je podnositelja krivim za prekršaj posjedovanja opojnih droga bez dozvole nadležnog tijela. Izrečena mu je novčana kazna u iznosu od 5.000,00 hrvatskih kuna (HRK).
Dana 14. listopada 2009. Visoki prekršajni sud potvrdio je prvostupanjsku presudu.

3. Kazneni postupak

U međuvremenu, dana 29. veljače 2008. Županijski sud u Zagrebu pokrenuo je istragu u odnosu na podnositelja zahtjeva i još četiri osobe koji su bili osumnjičeni za posjedovanje opojnih droga s namjerom da neovlašteno prodaju i stavljaju droge u promet, čime su počinili kazneno djelo neovlaštene prodaje opojnih droga iz članka 173. stavaka 1. i 2. Kaznenog zakona.
Dana 5. lipnja 2008. protiv podnositelja zahtjeva, kao i izvjesnog D.M.-a, podnesena je optužnica zbog posjedovanja i neovlaštene prodaje opojnih droga, čime su počinili kazneno djelo iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona.
Tijekom postupka, podnositelj zahtjeva izjavio je da se ne smatra krivim te da će obranu iznijeti na kraju postupka.
Na ročištu održanom 27. prosinca 2010. podnositelj zahtjeva iznio je svoju obranu. Naveo je da je u prekršajnom postupku priznao posjedovanje droge na prijedlog policijskog službenika te kako bi izbjegao kazneni progon. Rekao je da je bio svjestan da D.M. nešto proizvodi u njegovu stanu i da nije htio imati nikakve veze s time. Tvrdio je da nije prodavao drogu, već je prodao ostatak paketa viagre koji je nabavio od D.M.-a. U dokaznom postupku pročitana je i presuda Prekršajnog suda u Zagrebu od 3. veljače 2008. te rješenje Visokog prekršajnog suda od 14. listopada 2009. Podnositelj zahtjeva iznio je i argument o načelu ne bis in idem u završnom govoru 21. siječnja 2011.
Dana 25. siječnja 2011. Županijski sud u Zagrebu proglasio je podnositelja zahtjeva krivim za kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona te mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri godine i sedam mjeseci. Mjerodavni dijelovi presude tog suda glase kako slijedi:

„ [Podnositelj zahtjeva] proglašen je krivim za…organiziranje prodaje droge u Zagrebu u siječnju i veljači 2008. zajedno i po prethodnom dogovoru s D.M.-om o zajedničkoj prodaji opojne droge kokaina na ilegalnom narko tržištu, protivno čl. 3. Zakona o suzbijanju zlouporaba opojnih droga…, nabavom većih količina kokaina, koju je D.M. miješao s punilom „manitol“ u stanu [podnositelja zahtjeva]…, a koju drogu su potom prodavali na zagrebačkom narko-tržištu, te je tako:

a) dana 11. siječnja 2008…. ispred benzinske postaje…. D.M. prodao točno neutvrđenu količinu kokaina …;

b) dana 24. siječnja 2008. … na parkiralištu… D.M. prodao najmanje 7 grama … kokaina …;

c) dana 2. veljače 2008. [podnositelj zahtjeva] u svom stanu … držao pripremljeno za prodaju 4 pvc paketića kokaina težine od 0,67, 0,68, 0,66 i 0,75 grama, ... dakle, [podnositelj zahtjeva] je neovlašteno prodavao I radi prodaje posjedovao tvari koje su propisom proglašene opojnom drogom…

„ ... Činjenica da je [podnositelj zahtjeva] u okviru prekršajnog postupka pravomoćno osuđen za posjedovanje opojne droge koja je predmet ovog postupka, ne predstavlja zakonski razlog zbog kojeg bi sud, jer se radi o već presuđenoj stvari, u ovom postupku, u odnosu na točku 1.c. morao donijeti presudu kojom optužba odbija. Naime, u ovom se postupku [podnositelju zahtjeva] na teret stavlja veća kriminalna količina od one stavljene mu na teret u prekršajnom postupku, odnosno se isti ovdje tereti da je tu opojnu drogu posjedovao u cilju prodaje.“

Povodom žalbe podnositelja zahtjeva, dana 4. svibnja 2011. Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio je prvostupanjsku presudu. U odnosu na prigovor povrede načela ne bis in idem, Vrhovni sud presudio je kako slijedi.

„Pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari jer kada se usporede činjenični opisi prekršaja za koji je [podnositelj] proglašen krivim presudom Prekršajnog suda u Zagrebu … sa činjeničnim opisom kaznenog djela za koje je proglašen krivim pobijanom presudom, zaključuje se da se ne radi o identičnim činjeničnim inkriminacijama.

Naime, pobijanom presudom [podnositelj] je proglašen krivim da je zajedno i po prethodnom dogovoru sa D.M. o zajedničkoj prodaji kokaina organizirali prodaju na način da su nabavljali veće količine kokaina, miješali ju sa punilom „manitolom“ u stanu [podnositelja], te je zatim prodavali na zagrebačkom narko tržištu, te je D.M. u dva navrata prodao Ž. kokain, dok su kod [podnositelja] u stanu pronađena još četiri PVC paketića sa kokainom, težine 0,67gr, 0,68gr, 0,66gr, 0,75gr, koje je držao radi prodaje.

Prekršajnom presudom [podnositelj] je proglašen krivim zbog posjedovanja četiri paketića kokaina od 0,7, 0,8, 0,8 i 0,8gr nađenih u stanu, te 0,1gr kokaina koji je pronađen u automobilu optuženika, koja droga je oduzeta 2. veljače 2008.

Dakle, osim činjenice da je od optuženika oduzeta droga u gotovo istovjetnim količinama sve ostale činjenice kojima je optuženik ostvario bitna obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim pobijanom presudom su nove i predstavljaju veću količinu neprava od one za koju je osuđen u prekršajnom postupku.“

Dana 29. lipnja 2011. podnositelj zahtjeva podnio je ustavnu tužbu, navodeći povredu članka 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju i prava na pošteno suđenje na temelju članka 29. stavka 1. Ustava.
Dana 24. listopada 2013. Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva. Uspoređujući izreke presude Prekršajnog suda u Zagrebu od 3. veljače 2008. i presude Županijskog suda u Zagrebu od 25. siječnja 2011., Ustavni sud utvrdio je da djela stavljena podnositelju na teret u prekršajnom i kaznenom postupku nisu činjenično istovjetna. Odluka Ustavnog suda dostavljena je podnositelju zahtjeva 14. studenoga 2013.

B. Mjerodavno domaće pravo

Mjerodavni dijelovi Zakona o suzbijanju zlouporabe opojnih droga (Narodne novine br. 107/2001 s naknadnim izmjenama i dopunama), koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, glasili su kako slijedi:

Članak 3.

„Zabranjuje se uzgoj biljaka iz kojih se mogu dobiti opojne droge te izrada, posjedovanje i promet opojnih droga, biljki i dijelova biljki iz kojih se može dobiti opojna droga te tvari koje se mogu uporabiti za izradu opojne droge, osim [za izradu, posjedovanje i promet opojnih droga] pod uvjetima određenim ovim Zakonom u medicinske, prehrambene, veterinarske, znanstvenoistraživačke i nastavne svrhe.“

Članak 54.

„(1) Novčanom kaznom od 20.000,00 do 50.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj pravna osoba:

1. ako posjeduje opojnu drogu...

...

(3) Za prekršaj iz stavka 1. točke 1 … ovoga članka kaznit će se fizička osoba novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 do 20.000,00 kuna.“

Mjerodavni dijelovi Kaznenog zakona (Narodne novine br. 110/1997 s naknadnim izmjenama i dopunama), koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, glasili su kako slijedi:

Članak 63.

„...

(2). Kazna oduzimanja slobode, novčana kazna ili novčana kazna za prekršaj uračunava se u kaznu za kazneno djelo, ako opis tog djela odgovara prekršajnom djelu zbog kojeg je izrečena kazna.“

Članak 173.

„(1) Tko neovlašteno posjeduje tvari ili pripravke koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

(2) Tko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili posreduje u prodaji ili kupnji, ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet tvari ili pripravke koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje tri godine.

...“

PRIGOVOR

Podnositelj zahtjeva prigovorio je da mu je suđeno dva puta i da je dva puta kažnjen za isto kazneno djelo u suprotnosti s člankom 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju.

PRAVO

Podnositelj zahtjeva pozvao se na članak 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju, koji glasi kako slijedi:

„1. Nikome se ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku iste države za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom te države.

2. Odredbe prethodnoga stavka ne sprječavaju ponovno razmatranje slučaja u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom dotične države ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u prethodnom postupku došlo do bitnih povreda koje su mogle utjecati na rješenje slučaja.

3. Ovaj se članak ne može derogirati na temelju članka 15. Konvencije.“

A. Tvrdnje stranaka

1. Vlada

Vlada je tvrdila da se dva postupka nisu odnosila na iste činjenice. Podnositelj zahtjeva u prekršajnom je postupku bio osuđen i kažnjen zbog toga što je točno određenog dana u automobilu i stanu posjedovao kokain. S druge strane, podnositelj je u kaznenom postupku bio osuđen zbog činjenice da je zajedno i po prethodnom dogovoru s D.M.-om, tijekom siječnja i veljače 2008. godine, odnosno tijekom duljeg vremenskog razdoblja od onog iz prekršajnog postupka, organizirao nabavu i prodaju kokaina na ilegalnom tržištu droga, u vezi s čim je dana 2. veljače 2008. utvrđeno da u stanu posjeduje četiri paketića kokaina pripremljena za prodaju.
Dakle, osim činjenice da je u stanu podnositelja pretragom pronađena droga, sve su ostale činjenice iz činjeničnog opisa kaznenog djela bile nove, te su zajedno činile kazneno djelo različito od onoga za koje je podnositelj bio osuđen u prekršajnom postupku. Iz navedenog jasno proizlazi da je činjenični supstrat u kaznenom postupku bio kompleksniji te je sadržavao daleko veću količinu neprava, zbog čega se ovaj predmet razlikuje od predmeta Tomasović protiv Hrvatske (br. 53785/09, 18. listopada 2011.).
Vlada je nadalje istaknula da je iz samog opisa dvaju kažnjivih djela proizlazilo da su se njihova bitna obilježja razlikovala; članak 3. stavak 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe opojnih droga upućivao je na posjedovanje opojnih droga kao na kažnjivo ponašanje, dok je u članku 173. stavku 2. Kaznenog zakona bilo navedeno obilježje posjedovanja radi prodaje kao bitno obilježje za kazneno djelo neovlaštene prodaje opojnih droga. Drugim riječima, svrha i namjera posjedovanja u kaznenom djelu nisu iste i uopće nisu bile razmatrane ni kažnjene u prekršajnom postupku u predmetu podnositelja zahtjeva. Štoviše, podnositelju zahtjeva u prekršajnom je postupku bila izrečena najmanja propisana kazna, koja, zbog nedostatne težine, nije obuhvatila niti je mogla obuhvatiti posjedovanje droge s ciljem prodaje. Konačno, podnositeljev prigovor o povredi načela ne bis in idem bio je ispitan i odbačen na svim razinama nadležnosti tijekom kaznenog postupka upravo na temelju činjeničnog opisa djela.
Ako bi Sud ipak utvrdio da je bio prisutan element idem, Vlada je tvrdila da nije došlo do dupliciranja postupka jer su dva postupka bila dovoljno usko povezana u naravi i u vremenu da čine koherentnu cjelinu.

2. Podnositelj zahtjeva

Podnositelj zahtjeva tvrdio je da su se njegove osude u prekršajnom i kaznenom postupku temeljile na istim činjenicama, s tek zanemarivom razlikom u količinama droge za koju je utvrđeno da je pronađena. Došlo je i do dupliciranja postupka jer mu je i u prekršajnom i u kaznenom postupku dva puta suđeno i dva puta je kažnjen za činjenice koje su u biti iste.
Prema mišljenju podnositelja zahtjeva, oba su postupka imala istu svrhu i bavila su se istim aspektom nezakonitog ponašanja. S obzirom na postojeće zakonske odredbe, posljedice mu nisu bile predvidljive. Došlo je do dupliciranja u prikupljanju dokaza s obzirom na to da je kaznena istraga bila provedena neovisno o utvrđenjima prekršajnog suda.
Podnositelj zahtjeva morao je snositi prekomjeran teret jer sankcija koja mu je izrečena u prekršajnom postupku nije bila uzeta u obzir u kaznenom postupku. Konačno, dva postupka nisu bila dovoljno povezana u vremenu jer je kazneni postupak trajao još dvije godine nakon završetka prekršajnog postupka.

B. Ocjena Suda

1. Opća načela

Članak 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju tumači se tako da zabranjuje progon ili suđenje za drugo „kazneno djelo” u mjeri u kojoj ono proistječe iz istovjetnih činjenica ili činjenica koje su bitno iste (vidi Sergey Zolotukhin protiv Rusije [VV], br. 14939/03, stavak 82., ECHR 2009; Marguš protiv Hrvatske [VV], br. 4455/10, stavak 114., ECHR 2014; i A i B protiv Norveške [VV], br. 24130/11 i 29758/11, stavak 108., 15. studenoga 2016.).
U predmetima u kojima se otvara pitanje na temelju članka 4. Protokola br. 7 trebalo bi utvrditi podrazumijeva li određena nacionalna mjera koja je predmet prigovora, u biti ili u praksi, dvostruko suđenje na štetu pojedinca ili je, suprotno tome, ona posljedica integriranog sustava koji omogućava rješavanje različitih aspekata nezakonite radnje na predvidljiv i razmjeran način koji čini koherentnu cjelinu kako dotični pojedinac ne bi time bio izložen nepravdi (vidi gore citirani predmet A i B protiv Norveške, stavak 122.). Cilj je članka 4. Protokola br. 7 spriječiti da osoba bude nepravedno dvaput gonjena ili kažnjena za isto kriminalizirano ponašanje. Međutim, tim se člankom ne zabranjuju pravni sustavi koji zauzimaju „integriran” pristup predmetnom društveno neprihvatljivom ponašanju, a posebice pristup koji uključuje usporedne faze pravnog odgovora na nezakonitu radnju od strane različitih tijela i u različite svrhe (ibid., stavak 123.).

2. Primjena načela na ovaj predmet

Sud je na početku uvjeren da su oba postupka kojima se prigovara bila „kaznene” prirode u smislu članka 4. Protokola br. 7 (vidi gore citirani predmet Tomasović, stavak 25.).
Pojam „isto djelo”, element idem načela ne bis in idem u članku 4. Protokola br. 7, pojašnjen je u predmetu Sergey Zolotukhin (gore citiran, stavci 78. – 84.). Slijedom pristupa usvojenog u toj presudi, jasno je da utvrđivanje toga jesu li predmetna djela bila ista (idem) ovisi o ocjeni koja se temelji na činjenicama (ibid., stavak 84.), a ne, primjerice, o formalnoj ocjeni koja se sastoji od usporedbe „bitnih obilježja” djela. Zabrana u članku 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju odnosi se na kazneni progon ili suđenje za drugo „djelo” ukoliko potonje proizlazi iz istovjetnih činjenica ili činjenica koje su bitno iste (ibid., stavak 82.). Prema mišljenju Suda, izjave o činjenicama koje se odnose i na djelo za koje je podnositelju zahtjeva već suđeno i na djelo za koje je optužen odgovarajuća su polazna točka za njegovo odlučivanje o pitanju jesu li činjenice u oba ta postupka bile istovjetne ili bitno iste (vidi, s tim u vezi, gore citirani predmet Sergey Zolotukhin, stavak 83.). Sud se prilikom ispitivanja stoga treba usredotočiti na one činjenice koje predstavljaju skup konkretnih činjeničnih okolnosti koje uključuju istoga okrivljenika i koje su neraskidivo povezane u vremenu i prostoru, a čije postojanje treba dokazati kako bi se osigurala osuđujuća presuda ili pokrenuo kazneni postupak (ibid., stavak 84.).
U ovom je predmetu podnositelj zahtjeva prvo bio proglašen krivim za prekršaj posjedovanja opojnih droga iz članka 3. stavka 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe opojnih droga za opojnu drogu kokain, koji je pronađen tijekom pretrage njegova stana i automobila 2. veljače 2008. (vidi stavak 6. ove odluke). U naknadnom kaznenom postupku povodom optužnice, podnositelj zahtjeva bio je optužen i u konačnici osuđen za kazneno djelo neovlaštene prodaje opojnih droga iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona, jer je zajedno s drugom osobom u siječnju i veljači 2008. godine neovlašteno prodavao tvari koje su zakonom proglašene opojnim drogama (vidi stavak 13. ove odluke).
Sud napominje da je već utvrdio povredu članka 4. Protokola br. 7 u predmetu Tomasović (gore citiran, stavci 27. – 28.), u kojem je podnositeljica zahtjeva bila osuđena i u kaznenom i u prekršajnom postupku za jedan slučaj posjedovanja opojnih droga. Nasuprot tome, dok se prekršajni postupak u ovom predmetu odnosio na jedan slučaj posjedovanja opojne droge od 2. veljače 2008. godine, kada je utvrđeno da podnositelj zahtjeva posjeduje određene količine kokaina u svom stanu, postupak koji je uslijedio po optužnici odnosio se na niz činjenica, konkretno na djelovanje zajednički i u prethodnom dogovoru s drugom osobom tijekom duljeg vremenskog razdoblja (siječanj i veljača 2008.) i s namjerom prodaje opojnih droga na ilegalnom tržištu (vidi stavak 13. ove odluke), koje nisu bile obuhvaćene osudom podnositelja zahtjeva u prekršajnom postupku (usporedi Hauser-Sporn protiv Austrije, br. 37301/03, stavak 43., 7. prosinca 2006.).
Slijedom toga, ne može se reći da su se optužbe u kaznenom postupku temeljile na „činjenicama koje su bitno iste” kao činjenice za koje je podnositelj zahtjeva već bio kažnjen u prekršajnom postupku jer se nisu odnosile na isto ponašanje ni isti vremenski okvir (vidi Ramda protiv Francuske, br. 78477/11, stavak 87., 19. prosinca 2017.).
U skladu s tim, ovaj je prigovor očigledno neosnovan i mora se odbaciti u skladu s člankom 35. stavkom 3. točkom (a) i stavkom 4. Konvencije. Iz tih razloga Sud jednoglasno utvrđuje da je zahtjev nedopušten.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 10. lipnja 2021.

{signature_p_2}

Liv Tigerstedt Alena Poláčková

Zamjenica tajnika Predsjednica

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

preuzeto sa sajta Zastupnika Repoubliek Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P7-4 | DIC | A. i B. protiv Norveške

Na presudu se poziva u obrazloženju presude Kž1 186/2018 od 20.04.2018. godine Apelacionog suda u Nišu. Presudom se delimično usvaja žalba branioca optuženog i preinačuje se presuda Osnovnog suda u Nišu 4K.786/2016 od 07.11.2017. godine.

Ispitujući da li u konkretnom slučaju postoji identitet kaznenih dela za koja je optuženi oglašen krivim u prekršajnom i krivičnom postupku, ovaj sud je pošao od utvrđenih kriterijuma Evropskog suda za lјudska prava kojima se zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ono proizilazi iz istovetnih činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna odluka. U konkretnom slučaju optuženi preduzeće i vlasnik u prekršajnom postupku oglašeni su krivim zato što nisu obračunali PDV po izdatom računu dok je u krivičnom postupku optuženi oglašen krivim što kao osnivač i odgovorno lice preduzeća u nameri da delimično izbegne plaćanje poreza na dodatu vrednost preduzeća prikrio činjenice koje su od uticaja za utvrđivanje ovog poreza tako što je izdao račune drugom preduzeću bez obračuna PDV-a sa lažnom napomenom da je promet oslobođen PDV-a po čl.6. Zakona o PDV-u, iako je znao da je nepomena neistinita i da je bio dužan da navedeni promet obračuna. Iz navedenog proizilazi da radnja koja predstavlјa prekršaj iz čl.60. st.1. tač.12. i st.2. Zakona o porezu na dodatu vrednost i radnja koja predstavlјa radnju krivičnog dela poreska utaja iz čl.229. st.1. KZ nisu iste a iz zakonskog opisa prekršaja ne proizilazi da je namera izbegavanja plaćanja poreskih obaveza bitan element prekršaja, kao kod krivičnog dela poreska utaja,pri čemu prekršajni sud svojom izrekom nije proširio činjenični opis prekršaja niti je obuhvatio subjektivni element navedenog krivičnog dela za koje je optuženi u ovom postupku oglašen krivim. Istitujući treći kriterijum - dvostrukost postupka (bis), ovaj sud je primenjujući kriterijume i standarde iz presude Velikog veća Evropskog suda za lјudska prava iz predmeta A. i B. protiv Norveške od 15.11.2016. godine (broj predstavke 24130/11 i 29758/11) na konkretan predmet, našao da nema povrede načela ne bis in idem.

Presuda Apelacionog suda u Nišu je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P7-4 | DIC | Maresti protiv Hrvatske

Presuda se navodi u rešenju Kž1 Po1 22/17 od 13.12.2017. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojim se usvajaju žalbe branilaca i ukida se presuda Posebnog odelјenja Višeg suda u Beogradu K.Po1 br.36/15 od 17.03.2017. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Po oceni Apelacionog suda u Beogradu, Posebnog odelјenja, razlozi koje prvostepeni sud daje za svoj zaklјučak da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi načela “Ne bis in idem”, za sada se ne mogu prihvatiti. Najpre, ne može se prihvatiti stav prvostepenog suda da se načelo “Ne bis in idem” odnosi isklјučivo na prethodno okončan krivični postupak, pri čemu je posebno nejasno pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 17 stav 3 Zakonika o krivičnom postupku. Krivično-procesni princip “Ne bis in idem” definisan je članom 6 stav 1 Zakonika o krivičnom postupku, kojim je propisano da niko ne može da bude gonjen i kažnjen za krivično delo za koje je pravnosnažnom presudom oslobođen ili osuđen ili je za to delo postupak protiv njega pravnosnažno obustavlјen ili optužba pravnosnažno odbijena.

Evropski sud za lјudska prava je u standardima iskazanim u presudi Zolotukin protiv Rusije (Zolothukin v. Russia, 14939/03 od 10.02.2009. godine), uveo pojam materijalnog identiteta dela za razliku od prethodno prihvaćenih identiteta kvalifikacije i identiteta zaštićenih dobara. Materijalni identitet postoji kada se radi o istom događaju na osnovu činjenično utemelјenog pristupa, to jest član 4 Protokola 7 Evropske konvencije o zaštiti lјudskih prava mora se shvatiti na način da zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ona proizlazi iz istovetnih činjenica ili činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna osuđujuća ili oslobađajuća presuda, koji stav je Evropski sud za lјudska prava u nekoliko predmeta potvrdio – Maresti protiv Hrvatske (55759/07 od 29. juna 2009. godine), Muslija protiv BiH (Muslia v. Bosnia and Herzegovina 32042/11 od 14.01.2014. godine), Milenković protiv Srbije (Milenkovic v. Serbia, 50124/13 od 01.03.2016. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P7-4 | DIC | Milenković protiv Srbije

Presuda je povezana preko primenjenog načela "non bis in idem" sa zahtevom za zaštitu zakonitosti Republičkog javnog tužilaštva KTZ. br. 1306/20 od 23.11.2020. godine, protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 210/20 od 25.06.2020 godine, Zbog povrede odredaba člana 438 stav 1 tačka 1 ZKP u vezi člana 4 ZKP i bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438 stav 2 ZKP.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br.741715 od 20.12.2019 godine optuženi AA oglašen je krivim da je izvršio krivično delo neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246 stav 1 KZ, i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4. godine u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.07.2010. godine do 30.03.2011.godine.

U postupku odlučivanja po podnetim žalbama, Apelacioni sud u Beogradu presudom Kž1 210/20 od 25.06.2020 godine usvojio je žalbu okrivlјenog AA i njegovog branioca i preinačio presudu Višeg suda u Beogradu 7K br.741/15 od 20.12.2020 godine tako što je na osnovu člana 422 tačka 2 ZKP odbio optužbu protiv okrivlјenog. U obrazloženju presude navodi se da je presudom Prekšajnog suda u Beogradu, Odelјenje suda u Barajevu Šr.br. 198-23361/10 od 03.8.2015. godine, okrivlјeni AA oglašen krivim za prekršaj iz člana 292 stav1. tačka 3 Carinskog zakona. te kako se navedena presuda Prekršajnog suda tako i prvostepena krivična presuda odnose na istog okrivlјenog , na tačno isti događaj i iste radnje, odnosno u konkretnom slučaju se radi o identičnom činjeničnom opisu prekršaja i radnje izvršenja krivičnog dela , u kom smislu bi kažnjavanjem okrivlјenog u krivičnom postupku bilo povređeno načelo ne bis in idem iz člana 4 ZKP, jer bi došlo do ponavlјanja svojstva okrivlјenog, te je navedena presuda Prekršajnog suda po svojoj snazi res iudicata, u kom smislu ima mesta primeni člana 422 tač. 2 ZKP, te je doneo presudu kojom se optužba odbija jer se radi o presuđenoj stvari.

Zahtev za zaštitu zakonsti dostupan je u javnoj bazi tužilačke prakse ovde

Član P7-4 | DIC | Muslija protiv Bosne i Hercegovine

Član P7-4 | DIC | Sergej Zolotukhin protiv Rusije

Presuda se navodi u presudi Kž3 17/2019 od 28.11 2019. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojom se delimično usvaja žalba zajedničkog branioca okrivlјenih AA i BB i preinačava se presuda Višeg suda u Kragujevcu Kž1-159/19 od 16.07.2019. godine, samo u pogledu odluke o kazni dok se u ostalom delu žalba odbiaj kao neosnovana i presuda potvrđuje.

Apelacioni sud je cenio žalbene navode zajedničkog branioca okrivlјenih da drugostepeni sud prilikom odlučivanja nije razmatrao, niti poštovao pravilo ne bis in idem niti stav Evropskog suda za lјudska prava, kao ni odluke Ustavnog suda Republike Srbije po tom pitanju, iako je bio upoznat sa činjenicom da se pred Osnovnim sudom u Kragujevcu povodom identičnog činjeničnog stanja, istog događaja, među istim učesnicima postupka, kao okrivlјenih, oštećenih i istim svedocima, i sa istim opisom po optužnim aktima Osnovnog javnog tužioca u Kragujevcu vode dva krivična postupka i to jedan postupak radi ugrožavanja sigurnosti iz čl. 138. st. 1 KZ i krivični postupak 9K.8/19 zbog krivičnog dela nasilničko ponašanje i da je bio dužan da obrati posebnu pažnju i razluči po tzv. testu dovolјno uske povezanosti u sadržinskom i vremenskom smislu da li različiti postupci koji se vode protiv okrivlјenih u suštini predstavlјaju usklađenu celinu, između kojih postoji dovolјno bliska veza u sadržini i vremenu, zbog koje njihovo paralelno vođenje i kažnjavanje nije u suprotnosti sa načelom ne bis in idem, a iz istog činjeničnog stanja povodom događaja koji se po navodima odbrane nikad nije ni dogodio, pokrenuta tri krivična postupka što je suprotno navedenom pravilu i odredbama Zakonika o krivičnom postupku.

Apelacioni sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava (presuda Sergej Zolotukhin…. protiv Rusije) koja prihvata mogućnost da je izricanje različitih sankcija od strane različitih organa koje se odnose na isto ponašanje u određenoj meri dopušteno na osnovu čl. 4 Protokola 7. uz Evropsku konvenciju za zaštitu lјudskih prava i osnovnih sloboda, bez obzira na postojanje odluke koja ima svojstvo res judicata. Evropski sud je zaklјučio da treba ostaviti mogućnost državi da legitimno izabere komplementarne odgovore na društveno nerihvatlјivo ponašanje putem različitih postupaka koji čine povezanu celinu, kako bi se rešili različiti aspekti određenog društvenog problema, pod uslovom, da ukupnost tih pravnih odgovora ne predstavlјa prekomeran teret za pojedinca na kojeg se odnose, pri tome vodeći računa za uspostavlјanje pravične ravnoteže između zaštite interesa pojedinca koji je zaštićen načelom ne bis in idem, sa jedne strane i interesa javnog interesa da se uspostavi potpuni regulatorni pristup u predmetnom području s druge strane, kao i da bi preširoko tumačenje načela ne bis in idem bilo štetno u zaštiti temelјnih društvenih vrednosti i protivno svrsi koja se ostvaruje u svakom pojedinačnom kaznenom postupku.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P7-4 | DIC | Sergej Zolotukhin protiv Rusije