Z. protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
21347/21
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
01.09.2022
Članovi
8
8-1
8-2
35
35-1
41
Kršenje
8
8-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje porodičnog života
(Čl. 8-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 8-2) Zaštita prava i sloboda drugih
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1) Rok od četiri meseca (ranije rok od šest meseci)
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
Tematske ključne reči
međunarodna otmica dece
poštovanje porodičnog života
VS deskriptori
1.8 Član 8. - pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
1.8.2 Mešanje javnih vlasti
1.8.2.3 Neophodno u demokratskom društvu
1.8.4 Porodični život
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnosilac predstavke i njegova vanbračna partnerka, državljani Republike Hrvatske, roditelji su četvoro dece rođenih u Hrvatskoj. Oni su svoju vezu okončali 2018. godine, kada je otac decu, uz majčinu saglasnost odveo u Nemačku, gde je o njima brinuo samostalno, i gde su deca imala urednu prijavu boravišta.

Sredinom 2019. godine, majka je opozvala saglasnost i dovela ih je u Hrvatsku. Dogovor je bio da se deca vrate u Nemačku nakon raspusta, međutim, majka je odbila da ih vrati. Otac je pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pokrenuo postupak za povratak dece u Nemačku, tvrdeći da je majka nezakonito zadržala decu u Hrvatskoj. Pozvao na Hašku konvenciju o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice dece, kao i na Uredbu EZ br. 2201/2003 o nadležnosti, priznanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim predmetima i u postupcima o roditeljskoj odgovornosti (Uredba Bruxelles II bis).

Sud je odbio njegov zahtev za povratak dece utvrdivši da su u vreme podnošenja zahteva deca imala prijavljeno boravište u Njemačkoj, zbog čega je za ocenu da li je njihovo zadržavanje u Hrvatskoj predstavljalo povredu roditeljskih prava podnosioca merodavno nemačko pravo.
Budući da je nemačkim Građanskim zakonikom bilo propisano da majka dece rođene van braka samostalno vrši roditeljsku dužnost, osim u posebnim uslovima koji ovde nisu bili uspunjeni, Sud je zaključio da majčino zadržavanje dece u Hrvatskoj nije bilo u suprotnosti sa Haškom konvencijom. Protiv ove odluke, podnosilac je izjavio žalbu. Županijski sud u Zagrebu odbio je žalbu i potvrdio prvostepenu odluku. Podnosilac je podneo ustavnu tužbu, kou je Ustavni sud 2021. odbio.

U predstavci ESLJP podnosilac je naveo da su hrvatski sudovi povredili njegovo pravo na poštovanje porodičnog života iz člana 8. Konvencije.

ESLJP je utvrdio da razlozi koje su hrvatski sudovi naveli kako bi opravdali mešanje u pravo podnosioca na poštovanje njegovog porodičnog života nisu bili relevantni i dovoljni, čime je prekršen procesni aspekt člana 8 Konvencije. Međutim, iako je utvrdio povredu prava na poštovanje porodičnog života podnosioca, ESLJP je istakao da se presuda u ovom predmetu ne može tumačiti na način da se od Hrvatske zahteva da decu podnositelja vrati u Nemačku.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

PRVI ODJEL

PREDMET Z. protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 21347/21)

PRESUDA

Članak 8. • Obiteljski život • Nepostojanje relevantnih i dostatnih razloga domaćih sudova za odbijanje zahtjeva za povratak djece podnositelja zahtjeva u Njemačku, nakon što ih je majka zadržala u Hrvatskoj, na temelju toga što su smatrali da Haška konvencija o otmici djece nije primjenjiva • Ne postoji osnova za tumačenje presude na način da se od tužene države traži da sada vrati djecu

STRASBOURG

1. rujna 2022.

Konačna 1/12/2022.

U predmetu Z. protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Marko Bošnjak, predsjednik,
Péter Paczolay,
Krzysztof Wojtyczek,
Alena Poláčková,
Erik Wennerström,
Raffaele Sabato,
Davor Derenčinović, suci,
i Renata Degener, tajnica Odjela,

uzimajući u obzir: zahtjev (br. 21347/21) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Z. („podnositelj zahtjeva”) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 12. travnja 2021. odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada“) obavijesti o prigovoru

u pogledu prava na poštovanje obiteljskog života odluku da imena podnositelja zahtjeva, njegove djece i majke djece ne budu objavljena očitovanja stranaka,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost 5. srpnja 2022., donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

UVOD

  1. Zahtjev se odnosi na postupak za povratak djece na temelju Haške konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece u kojem su domaći sudovi odbili povratak četvero djece podnositelja u Njemačku nakon što ih je njihova majka zadržala u Hrvatskoj.

ČINJENICE

  1. Podnositelj zahtjeva rođen je 1982. godine i živi u Oroslavju. Zastupala ga je gđa V. Adler, odvjetnica iz Zagreba.
  2. Vladu je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Činjenično stanje predmeta može se sažeti kako slijedi.

I. POZADINA PREDMETA

  1. Podnositelj zahtjeva i gđa X (dalje u tekstu: „majka djece“ ili „majka“) živjeli su kao nevjenčani par od 2007. te zajedno imaju četvero djece koja su rođena 2008., 2010., 2012. i 2015. Sva su djeca rođena u Hrvatskoj. Podnositelj, majka djece i djeca hrvatski su državljani.
  2. U razdoblju od 2011. do 2018. obitelj je živjela u Grčkoj (2011.), Hrvatskoj (2012. – 2014.), Slovačkoj i Mađarskoj (2015.), Švedskoj (2016.) i Francuskoj (2017.) te ponovno u Hrvatskoj od proljeća 2018. U listopadu 2018. veza između gđe X i podnositelja okončana je.
  3. Prema navodima Vlade, roditelji su njegovali nekonvencionalan način života i odgoja djece koji je uključivao odbijanje upisivanja njihove djece u javni odgojno-obrazovni sustav. Zbog potonjeg su 2018. roditelji čak bili prekršajno osuđeni u Hrvatskoj.

II. DOGAĐAJI KOJI SU DOVELI DO SPORA

  1. Majka djece je dana 22. listopada 2018. dala podnositelju pisanu suglasnost da iz Hrvatske, gdje su tada boravili, odvede djecu u Njemačku i da tamo samostalno brine  o njima.
  2. Podnositelj je s djecom preselio u Njemačku u kojoj su imali prijavljeno boravište od 3. prosinca 2018. nadalje. Tamo ih je podnositelj upisao u privatnu školu i vrtić.
  3. Dana 18. srpnja 2019. majka djece opozvala je suglasnost podnositelju da se brine o djeci.
  4. Dana 9. kolovoza 2019. majka je otišla po djecu u Njemačku i dovela ih u Hrvatsku.
  5. Nakon ljetnih praznika odbila ih je vratiti u Njemačku. Podnositelj se tada vratio u Hrvatsku gdje do danas živi.

POSTUPAK U NJEMAČKOJ

  1. Dana 9. rujna 2019. podnositelj je podnio zahtjev za privremenu mjeru obiteljskom sudu u Njemačkoj, konkretno, Okružnom sudu u Singenu (Amtsgericht Singen). Tražio je da ga sud ovlasti da može samostalno odrediti boravište svoje djece i da sud naredi majci da mu preda djecu.
  2. Dana 11. rujna 2019. njemački je obiteljski sud obavijestio podnositeljevu odvjetnicu da je nadležan u pogledu zahtjeva koji se odnosi na mjesto boravišta djece. Ujedno je predložio da se zahtjev podnositelja za predaju djece povuče jer je nedopušten s obzirom na to da su djeca u drugoj državi. Sud je uputio podnositelja da bi trebao podnijeti takav zahtjev u postupku na temelju Haške konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece (dalje u tekstu: „Haška konvencija o otmici djece“ – vidi stavke 46. – 47. u nastavku). Čini se da je podnositelj stoga povukao svoj zahtjev za predaju djece.
  3. Rješenjem od 21. studenoga 2019. obiteljski sud odbio je podnositeljev zahtjev za privremenu mjeru. Presudio je da nije bilo hitnosti koja bi mogla opravdati da mu se privremeno prizna pravo da samostalno odredi mjesto boravišta svoje djece.
  4. Tako odlučivši, obiteljski sud izričito se pozvao na članak 99. stavak 1. hrvatskog Obiteljskog zakona (vidi stavak 37. u nastavku), zaključivši da prema hrvatskom pravu nevjenčani roditelji imaju zajedničku roditeljsku skrb. Zatim se pozvao na članak 16. stavak 3. Haške konvencije o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznanju, ovrsi i suradnji u području roditeljske odgovornosti i mjera za zaštitu djece (dalje u tekstu: „Haška konvencija o nadležnosti“ – vidi stavke 48. – 49. u nastavku) i zaključio da je podnositelj zadržao roditeljsku skrb koju je stekao prema hrvatskom pravu čak i nakon što su se djeca preselila u Njemačku te tamo uspostavili svoje uobičajeno boravište.

POSTUPAK U HRVATSKOJ

A. Postupak za povratak djece

  1. U međuvremenu, 9. listopada 2019. podnositelj je pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pokrenuo postupak za povratak svoje djece u Njemačku. Pozvao se na Hašku konvenciju o otmici djece i Uredbu Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću (dalje u tekstu: „Uredba Bruxelles II bis“ – vidi stavak 50. u nastavku).
  2. Tvrdio je da je majka djecu nezakonito zadržala u Hrvatskoj nakon ljetnih praznika. Majka se protivila njegovu zahtjevu, tvrdeći da su se ona i podnositelj zahtjeva dogovorili o trajnom povratku djece u Hrvatsku.
  3. U dopisivanju e-poštom između njemačkih i hrvatskih središnjih vlasti (u smislu Haške konvencije o otmici djece), 30. listopada 2019. sudski pomoćnik u njemačkom Saveznom uredu za pravosuđe (Bundesamt für Justiz) poslao je dopis kao odgovor hrvatskom Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Mjerodavni dio tog dopisa glasi kako slijedi:

„… u vezi s Vašim zahtjevom za [presliku] odredaba njemačkog zakona o roditeljskoj skrbi, s prijevodom sudskog tumača na hrvatski jezik, još jednom bih vam želio skrenuti pozornost na činjenicu da njemačko pravo u ovom predmetu nije primjenjivo. Kao što je već navedeno u mojem dopisu od 9. listopada 2019., roditelji djece nikada nisu bili u braku. Djeca su rođena u Hrvatskoj, gdje su [ranije] živjela s roditeljima. Stoga su roditelji imali zajedničku roditeljsku skrb [nad] djecom u Hrvatskoj [, prema] ... hrvatskom Obiteljskom [zakonu].

Krajem listopada 2018., podnositelj zahtjeva [i] djeca preselili su se u Njemačku uz ovjerenu suglasnost ... majke. Kao posljedica toga, zajednička roditeljska skrb roditelja [prema] hrvatskom pravu nastavlja se u Njemačkoj [na temelju članka 16. stavka 3.] Haške konvencije o nadležnosti.

Stoga se pitam je li doista potreban prijenos – nemjerodavnih – odredaba njemačkog zakona o roditeljskoj skrbi, s prijevodom sudskog tumača na hrvatski jezik, te vas molim da provjerite razloge za ovaj moj upit i da me što prije obavijestite [o] rezultatu.“

  1. Čini se da sudac Općinskoga građanskog suda u Zagrebu kojemu je predmet dodijeljen nije bio upoznat s navedenim dopisivanjem.
  2. Dana 5. studenoga 2019. održano je ročište na kojem je podnositeljeva odvjetnica obavijestila sud da je dan ranije primila određeno dopisivanje na njemačkom jeziku između hrvatskih i njemačkih vlasti u vezi s predmetom te da je njegovu kopiju donijela na ročište. Sud ju je pozvao da u roku od tri dana dostavi to dopisivanje u dovoljnom broju primjeraka za sve sudionike u postupku.
  3. Na istom je ročištu majčina odvjetnica tvrdila da bi sud trebao uzeti u obzir integraciju djece u društveno i obiteljsko okružje u Hrvatskoj, ističući činjenicu da su svi djedovi i bake djece po majci i ocu te svi njihovi srodnici živjeli u Hrvatskoj, dok u Njemačkoj nisu imali nikoga.
  4. Dana 12. studenoga 2019. sutkinja Općinskoga građanskog suda u Zagrebu (koja je imenovana kontakt sutkinjom za potrebe Međunarodne haške sudačke mreže i Europske pravosudne mreže) zatražila je izravnim dopisivanjem e-poštom sa svojim njemačkom kolegicom (vidi stavak 42. u nastavku) informacije o roditeljskoj skrbi prema njemačkom pravu očeva djece rođene izvan braka. Naznačila je da je to pitanje odlučujuće u postupcima povratka koji se vode prema Haškoj konvenciji o otmici djece te da se predmet odnosi na hrvatske državljane i povratak djece iz Hrvatske u Njemačku gdje su djeca imala zadnje uobičajeno boravište. Kontakt sutkinja u Njemačkoj uputila ju je na članak 1626.a Njemačkoga građanskog zakonika (vidi stavak 44. u nastavku), prema kojem majke imaju samostalnu roditeljsku skrb nad djecom rođenom izvan braka i da očevi nemaju nikakva prava osim ako se oba roditelja ne dogovore o zajedničkom skrbništvu ili sud tako odredi.
  5. Rješenjem od 15. studenoga 2019. Općinski sud odbio je podnositeljev zahtjev za povratak djece. Sud je prvo zaključio da su u vrijeme podnošenja zahtjeva djeca imala svoje uobičajeno boravište u Njemačkoj. Stoga je mjerodavno pravo u svrhu ocjene je li njihovo zadržavanje u Hrvatskoj predstavljalo povredu podnositeljevog prava na roditeljsku skrb (i time nezakonito u smislu članka 3. stavka 1. Haške konvencije o otmici djece i članka 2. Uredbe Bruxelles II bis – vidi stavke 47. i 50. u nastavku) bilo njemačko pravo.
  6. Sud se zatim pozvao na članak 1626.a Njemačkoga građanskog zakonika i zaključio da prema stavku 3. tog članka, majka djece rođene izvan braka ima samostalnu roditeljsku skrb ako nije ispunjen nijedan od uvjeta navedenih u stavku 1. tog članka (vidi stavak 44. u nastavku). Budući da ti uvjeti nisu bili ispunjeni u ovom predmetu, zadržavanje djece podnositelja u Hrvatskoj od strane njihove majke nije predstavljalo povredu njegovog prava na roditeljsku skrb jer on zapravo takvo pravo nije ni imao. Slijedom toga, zadržavanje njegove djece u Hrvatskoj nije bilo nezakonito u smislu članka 3. stavka 1. Haške konvencije o otmici djece i članka 2. stavka 11. Uredbe Bruxelles II bis. To je bio jedini razlog za odbijanje zahtjeva podnositelja.
  7. Podnositelj zahtjeva podnio je žalbu. U svojoj je žalbi tvrdio da je prema hrvatskom zakonu (vidi stavke 35. i 37. u nastavku) automatski, kao roditelj, stekao roditeljsku skrb jer su djeca rođena u Hrvatskoj. To pravo nije mogao izgubiti na temelju činjenice da su se on i djeca preselili u Njemačku jer bi to bilo protivno članku 16. stavku 3. Haške konvencije o nadležnosti koja je bila obvezujuća i za Hrvatsku i za Njemačku (vidi stavke 48. – 49. u nastavku). Potkrepljujući svoje tvrdnje, podnositelj zahtjeva priložio je prethodno navedeni dopis njemačkog Saveznog ureda za pravosuđe od 30. listopada 2019. i rješenje Okružnog suda u Singenu od 21. studenoga 2019. (vidi stavke 15. – 16. i stavak 19 ove presude).
  8. Rješenjem od 15. siječnja 2020. Županijski sud u Zagrebu odbio je žalbu podnositelja zahtjeva i potvrdio je prvostupanjsko rješenje. Taj se sud ni na koji način nije pozvao na tvrdnje podnositelja zahtjeva koji se temelje na Haškoj konvenciji o nadležnosti. Mjerodavni dio drugostupanjske odluke glasi kako slijedi:

“Žalba predlagatelja...  je neosnovana.

...

Polazeći od utvrđenja ...  da roditelji mlt. djece nisu u braku, da su mlt. djeca imala prijavljen boravak od dana 3. prosinca 2008. u SR Njemačkoj, da su mljt. djeca u trenutku podnošenja ovog prijedloga imala redovno boravište u SR Njemačkoj pa je za ocjenjivanje nezakonitosti odvođenja ili zadržavanja mljt. djece po prijedlogu podnositelja, a u smislu navedenih odredbi, mjerodavno pravo SR Njemačke. Pitanje roditeljske skrbi u SR Njemačkoj regulirano odredbama German Civil Coda (BGB) koji odjeljkom 1626a uređuje pitanje skrbništva nad mljt. djecom kod roditelja koji nisu u braku, ...

Navedenom normom određeno je da ako roditelji na dan rođenja djeteta nisu u braku, imaju zajedničko roditeljsko skrbništvo:

-  ako izjave da žele zajednički preuzeti roditeljsko skrbništvo (izjave o roditeljskom skrbništvu),

-   ako se vjenčaju, ili

-  ako obiteljski sud prenese zajedničko roditeljsko skrbništvo na njih.

Stavkom 2. iste odredbe određeno je da će Obiteljski sud, na zahtjev roditelja zajedničko ustupiti roditeljsko skrbništvo ili dio roditeljskog skrbništva... ako prijenos nije u skladu s najboljim interesima djeteta. Ako drugi roditelj ne dostavi razloge koji bi mogli biti u neskladu s prijenosom zajedničkog roditeljskog starateljstva, a ako se takvi razlozi drugačije ne očituju, pretpostavlja se da zajedničko skrbništvo nije u suprotnosti s najboljim interesima djeteta, dok je stavkom 3. propisano da osim ovoga, majka ima i roditeljsko skrbništvo.

... Slijedom navedenog, a kako iz navedene zakonske odredbe mjerodavnog prava proizlazi da ... nisu ispunjeni uvjeti prema kojima bi u ovoj pravnoj stvari roditelji imali zajedničko skrbništvo nad mljt. djecom, ... već roditeljsko skrbništvo ima samo majka, evidentno je da nema niti nezakonitosti u zadržavanju mljt. djece  od strane majke u Republici Hrvatskoj propisane odredbama čl. 3. Haaške konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece i čl. 2. t.11.  Uredbe vijeća EZ 2001/03 [Uredba Bruxelles II bis], te je ... prijedlog predlagatelja [za povrat djece] odbijen...

Neosnovano žalitelj osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da majka djece nije nezakonito postupila kada je zadržala zajedničku djecu u Hrvatskoj.... jer roditelji nisu imali zajedničko skrbništvo nad mlt. djecom, nego je skrbništvo imala samo majka.

Pravilno je provstupanjski sud ... primijenio mjerodavno pravo kad je odbio prijedlog predlagatelja [za povrat djece].“

  1. Podnositelj je zatim 28. veljače 2020. podnio ustavnu tužbu navodeći da mu je rješenjima građanskih sudova povrijeđeno pravo na pošteno suđenje i pravo na poštovanje njegova obiteljskog života zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske. Tvrdio je da su građanski sudovi pogrešno primijenili mjerodavno materijalno pravo jer su primijenili njemačko pravo umjesto članka 16. stavka 3. Haške konvencije o nadležnosti i hrvatskog Obiteljskog zakona, prema kojima on i majka djece imaju zajedničku roditeljsku skrb koju on nije mogao izgubiti preseljenjem u Njemačku.
  2. Rješenjem od 18. veljače 2021. Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je podnositeljevu ustavnu tužbu te je 4. ožujka 2021. o svojoj odluci obavijestio njegovu odvjetnicu.
  3. Ustavni je sud potvrdio razloge građanskih sudova i utvrdio da nije došlo do povrede ustavnih prava na koje se podnositelj zahtjeva pozivao. Kad je riječ o njegovom argumentu koji se temelji na Haškoj konvenciji o nadležnosti, sud ga je odbio kao neosnovanog, pozivajući se na članak 7. stavke 1. i 2. te Konvencije, kojim se utvrđuju situacije u kojima je odvođenje ili zadržavanje djeteta potrebno smatrati nezakonitim (vidi stavak 49. u nastavku). Mjerodavni dio odluke Ustavnog suda glasi kako slijedi:

“15.2  [Što se tiče] prigovora podnositelja da promjena redovitog boravišta u neku drugu državu ne mijenja pitanje roditeljske skrbi sukladno članku 16. stavku 3. [Haaške Konvencije o nadležnosti], Ustavni sud navodi da je člankom 16. stavkom 3. Konvencije o nadležnosti propisano „3. Roditeljska odgovornost koja postoji na temelju prava države u kojoj dijete ima redovito boravište ostaje i nakon promjene tog redovitog boravišta u neku drugu državu.“ Međutim, člankom 7. stavima 1. i 2. Konvencije o nadležnosti propisano je:

„ 1. U slučaju protupravnog odvođenja ili zadržavanja djeteta, tijela države ugovornice u kojoj je dijete imalo redovito boravište neposredno prije nego što je odvedeni ili zadržano, zadržavaju svoju nadležnost sve dok dijete ne stekne redovito boravište u drugoj državi.

...

(2) Odvođenje ili zadržavanje djeteta smatra se protupravnim ako: 

a) su time povrijeđena prava skrbi dodijeljena osobi, ustanovi ili nekom drugom tijelu, bilo zajednički ili pojedinačno, prema pravu države u kojoj je dijete imalo redovito boravište neposredno prije odvođenja ili zadržavanja...“

Ustavni sud [stoga je] ocijenio neosnovanim navedeni prigovor podnositelja. 

16.  Slijedom navedenog, ... obrazloženja osporenih odluka sadrže relevantne i dostatne razloge ... te ne upućuju na zaključak o arbitrarnosti... Ustavni sud ocjenjuje da podnositelju osporenim odlukama nisu povrijeđena prava [na pošteno suđenje i poštovanje obiteljskog života].“

B. Drugi relevantni postupci

  1. U međuvremenu, 3. listopada 2019. majka djece podnijela je tužbu protiv podnositelja zahtjeva Općinskom sudu u Zlataru tražeći da joj se dodijeli pravo da djeca žive s njom.
  2. Podnositelj je na ročištu od 9. travnja 2021. predlagao da troje mlađe djece živi s majkom, a najstarije dijete s njim nakon završetka školske godine.
  3. Presudom od 21. travnja 2021. sud je odlučio: (a) da će sve četvero djece živjeti s majkom; (b) da će ona samostalno ostvarivati roditeljsku skrb i (c) podnositelju zahtjeva dodijelio prava pristupa (susreti i druženje) koja će provoditi u prisutnosti stručnjaka za skrb o djeci.
  4. Podnositelj zahtjeva podnio je žalbu i postupak je trenutačno u tijeku pred drugostupanjskim sudom.

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR I PRAKSA

I. HRVATSKO PRAVO

A. Obiteljski zakon

  1. Prema Obiteljskom zakonu iz 2003. godine (Narodne novine br. 163/03 s naknadnim izmjenama i dopunama), koji je bio na snazi od 22. srpnja 2003. do 1. studenoga 2015., odnosno u trenutku kada su sva podnositeljeva djeca bila rođena (vidi stavak 5. gore), oba roditelja djeteta (bez obzira je li rođeno u braku ili ne) stječu roditeljsku skrb zajedno po sili zakona.
  2. Člankom 97. bilo je predviđeno da roditelji imaju pravo na stanovanje sa svojim djetetom osim ako to nije u suprotnosti s dobrobiti djeteta.
  3. Člankom 99. stavkom 1. bilo je predviđeno da se roditelji, bez obzira na to žive li zajedno ili odvojeno, ravnopravno, zajednički i sporazumno skrbe o djetetu ako Obiteljskim zakonom nije drukčije određeno. Člankom 99. stavkom 2. bilo je predviđeno da se samo jedan roditelj skrbi o djetetu ako je drugi roditelj umro, proglašen umrlim, lišen roditeljske odgovornosti ili potpuno lišen poslovne sposobnosti, kao i djelomično lišen poslovne sposobnosti u odnosu na roditeljsku skrb ili je na drugi način spriječen skrbiti se o djetetu.
  4. Člankom 100. bilo je predviđeno da ako roditelji ne žive kao obitelj, sud mora odlučiti s kojim će roditeljem dijete živjeti te odrediti način i vrijeme susreta i druženja djeteta s drugim roditeljem.

B. Zakon o provedbi Haške konvencije o otmici djece

  1. Dana 1. siječnja 2019. na snagu je stupio Zakon o provedbi Konvencije o građanskopravnim vidovima međunarodne otmice djece (Narodne novine br. 99/18). Svrha mu je bila osigurati učinkovitiju i dosljedniju provedbu Haške konvencije o otmici djece koja zahtijeva koordinirano djelovanje upravnih i pravosudnih tijela. Zakonom se tako sveobuhvatno uređuje i pojednostavljuje postupak povratka djeteta. Konkretnije, cilj mu je uspostaviti učinkovit mehanizam koji omogućuje brzu razmjenu informacija među nadležnim tijelima, povećava transparentnost postupka i sprječava nepotrebne odgode.
  2. Člankom 2. propisuje se da će se u postupku povratka djeteta na temelju Haške konvencije o otmici djece isto tako primjenjivati mjerodavne odredbe Haške konvencije o nadležnosti u okviru njihova područja primjene. 
  3. Člankom 14. dodjeljuje se nadležnost za predmete koji se odnose na međunarodne otmice djece jednom prvostupanjskom sudu (Općinski građanski sud u Zagrebu) i jednom žalbenom sudu (Županijski sud u Zagrebu).
  4. Člankom 19. propisuje se da u takvim postupcima sudovi mogu surađivati sa sudovima druge države putem izravne komunikacije između sudaca ili putem relevantne pravosudne mreže.

II. NJEMAČKO PRAVO

  1. Zakonske odredbe o pravu na roditeljsku skrb i pravu na susrete i druženje nalaze se u Građanskom zakoniku (Bürgerliches Gesetzbuch). Člankom 1626. stavkom 1. Građanskog zakonika propisuje se da otac i majka imaju pravo i dužnost izvršavati roditeljsku odgovornost (elterliche Sorge) nad djetetom.
  2. Na temelju članka 1626.a stavak 1. Građanskog zakonika, roditelji maloljetnog djeteta rođenog izvan braka imaju zajedničku roditeljsku odgovornost:

–  ako o tome daju izjavu (izjava o zajedničkoj roditeljskoj odgovornosti)

–  ako sklope brak

–  ako obiteljski sud prenese roditeljsku skrb na oba roditelja zajedno, u skladu sa stavkom 2. tog članka (vidi sljedeći stavak).

Inače, kako je predviđeno člankom 1626.a stavkom 3., majka ima (samostalnu) roditeljsku odgovornost.

  1. Člankom 1626.a stavkom 2. propisuje se da će, na zahtjev jednog od roditelja, obiteljski sud prenijeti roditeljsku odgovornost ili njezin dio na oba roditelja zajedno ako to nije u suprotnosti s najboljim interesima djeteta. Ako drugi roditelj ne iznese razloge da se ne prenese zajednička roditeljska odgovornost i ako ti razlozi nisu inače očiti, smatra se da zajednička roditeljska odgovornost nije u suprotnosti s najboljim interesima djeteta.

III. MEĐUNARODNO PRAVO

A. Haška konvencija o otmici djece

  1. Haška konvencija o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece sklopljena je 25. listopada 1980., a na snagu je stupila 1. prosinca 1983. Stupila je na snagu u odnosu na Hrvatsku, notifikacijom o sukcesiji, 1. prosinca 1991. i u odnosu na Njemačku 1. prosinca 1990.
  2. Mjerodavne odredbe te Konvencije glase kako slijedi:

„Članak 3.

Odvođenje ili zadržavanje djeteta smatra se protupravnim:

a) ako predstavlja povredu prava na skrb koje je osobi, ustanovi ili nekom drugom tijelu, zajednički ili pojedinačno, dodijeljeno na temelju prava države u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište neposredno prije odvođenja ili zadržavanja; i

b) ...

Pravo na skrb u gore navedenoj točki a) može se posebice steći na temelju zakona ili na temelju sudske ili upravne odluke, odnosno na temelju sporazuma koji prema pravu te države ima pravni učinak.“

...

Članak 5.

Za potrebe ove Konvencije:

a) »pravo na skrb« uključuje pravo koja se odnosi na skrb o djetetu kao osobi, a posebice pravo na određivanje mjesta boravka djeteta;

b)  »pravo na kontakte« uključuje pravo da se dijete na određeno vrijeme odvede na mjesto različito od njegova uobičajenog boravišta.

...

Članak 12. 

...

„Sudsko ili upravno tijelo u državi primateljici zahtjeva može obustaviti postupak ili odbaciti zahtjev za povratak djeteta ako ima razloga vjerovati da je dijete odvedeno u drugu državu.“

...

Članak 13.

Neovisno o odredbama prethodnog članka, sudsko ili upravno tijelo države kojoj je zahtjev upućen nije dužno odrediti povratak djeteta ako osoba, institucija ili drugo tijelo koje se protivi njegovu povratku dokaže da:

a) osoba, ustanova ili drugo tijelo koje se brine o osobi djeteta ... se već složilo s odvođenjem ili zadržavanjem ili je naknadno pristalo na odvođenje ili zadržavanje; ...“

Članak 14.

„Pri utvrđivanju je li došlo do protupravnog odvođenja ili zadržavanja u smislu članka 3. sudska ili upravna tijela države kojoj je podnesen zahtjev mogu izravno primijeniti pravo i sudske ili upravne odluke, bez obzira na to jesu li službeno priznate ili ne u državi djetetovog uobičajenog boravišta, bez potrebe provođenja posebnih postupaka za dokazivanje tog prava ili za priznavanje stranih odluka koji bi se inače primjenjivali.“

B. Haška konvencija o nadležnosti

  1. Haška konvencija o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznanju, ovrsi i suradnji u području roditeljske odgovornosti i o mjerama za zaštitu djece sklopljena je 19. listopada 1996., a na snagu je stupila 1. siječnja 2002. Stupila je na snagu u odnosu na Hrvatsku 1. siječnja 2010. i u odnosu na Njemačku 1. siječnja 2011.
  2. Mjerodavne odredbe te Konvencije glase kako slijedi:

POGLAVLJE I.- PODRUČJE PRIMJENE KONVENCIJE 

Članak 1.

„(1)  Ciljevi ove Konvencije su-

...;

 c)  odrediti  pravo  mjerodavno za roditeljsku odgovornost;

...

(2)  U svrhe ove Konvencije izraz „roditeljska odgovornost” obuhvaća roditeljsko pravo, ili svaki sličan odnos glede ovlasti kojim se utvrđuju prava, ovlasti i odgovornosti roditelja, skrbnika ili drugih zakonskih zastupnika povezanih s osobom ili imovinom djeteta.“

...

Članak 7

“(1)  U slučaju protupravnog odvođenja ili zadržavanja djeteta, tijela države ugovornice u kojoj je dijete imalo redovito boravište neposredno prije nego što je odvedeno ili zadržano, zadržavaju svoju nadležnost sve dok dijete ne stekne redovito boravište u drugoj državi, i

a)   određena osoba, ustanova ili drugo tijelo koje ima pravo skrbi ne prihvati ovo odvođenje ili zadržavanje; ili

b)   dijete u toj drugoj državi boravi u razdoblju od najmanje godinu dana nakon što je osoba, ustanova ili drugo tijelo, koje ima pravo skrbi, saznala ili je trebala saznati gdje se dijete nalazi, da više ne traje postupak po zahtjevu koji je u tom razdoblju podnesen i da se dijete uklopilo u svoje novo okruženje.

(2)  Odvođenje ili zadržavanje djeteta smatra se protupravnim ako -

a)   su time povrijeđena prava skrbi dodijeljena osobi, ustanovi ili nekom drugom tijelu, bilo zajednički ili pojedinačno, prema pravu države u kojoj je dijete imalo redovito  boravište neposredno prije odvođenja  ili  zadržavanja; te

 

b)                    ...

Prava skrbi spomenuta u podstavku a) ovoga članka mogu proizaći, prije svega, primjenom prava ili na temelju sudske ili upravne odluke, ili na temelju sporazuma koji ima pravni učinak po pravu te države.

(3)  Sve dok tijela navedena u stavku 1. imaju nadležnost, tijela države ugovornice u koju je dijete odvedeno ili u kojoj je zadržano, mogu poduzimati samo one žurne mjere na temelju članka 11. koje su potrebne za zaštitu osobe ili imovine djeteta.

Poglavlje III. – Mjerodavno pravo

...

Članak 16.

“(1)  Stjecanje ili prestanak roditeljske odgovornosti primjenom zakona, bez posredovanja sudskih ili upravnih tijela, uređuje se pravom države redovitog boravišta djeteta.

(2) Stjecanje ili prestanak roditeljske odgovornosti na temelju sporazuma ili jednostranim aktom bez posredovanja sudskih ili upravnih tijela, uređuje se pravom države u kojoj je dijete imalo redovito boravište u vrijeme kad je takav sporazum ili jednostrani akt proizveo učinak.

(3)  Roditeljska odgovornost koja postoji na temelju prava države u kojoj dijete ima redovito boravište ostaje i nakon promjene tog redovitog boravišta u neku drugu državu..

(4)  Ako se promijeni djetetovo redovito boravište, dodjela roditeljske odgovornosti, primjenom zakonskog prava, osobi koja do tada nema takvu odgovornost, uređuje se pravom države novog redovitog boravišta.“

...

Članak 21.

“(1)  U ovom poglavlju izraz „pravo” označava pravo koje je na snazi u nekoj državi, osim njezinih pravnih pravila o izboru mjerodavnog prava.”

...

Poglavlje VI. – Opće odredbe

...

Članak 50.

“ Ova Konvencija ne utječe na primjenu Konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece od 25. listopada 1980., u odnosima stranka obiju Konvencija. Međutim, ništa ne priječi pozivanje na odredbe ove Konvencije u namjeri da se ishodi povratak djeteta koje je protupravno odvedeno ili zadržano i u namjeri da se urede prava na pristup..”

IV. PRAVO EUROPSKE UNIJE

  1. Mjerodavne odredbe Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću glase kako slijedi:

Članak 2.

Definicije

“ U svrhe ove Uredbe:

...

7. izraz „roditeljska odgovornost” označava prava i obveze koje se odnose na dijete ili njegovu imovinu, koja su sudskom odlukom dodijeljena fizičkoj ili pravnoj osobi, primjenom prava ili sporazumom s pravnim učinkom. Ovaj izraz uključuje i prava roditeljske skrbi i odgoja djeteta te prava na kontakt s djetetom;

8. izraz „nositelj roditeljske odgovornosti” označava svaku osobu koja ima roditeljsku odgovornost prema djetetu;

9. izraz „pravo na skrb” uključuje prava i obveze koji se odnose na roditeljsku skrb nad djetetom, a posebno na pravo određivanja djetetova boravišta;;

...

11. izraz „nezakonito odvođenje ili zadržavanje” označava odvođenje ili zadržavanje djeteta ako: 

(a)  je riječ o kršenju prava na skrb stečenog sudskom odlukom ili primjenom prava ili sporazumom s pravnim učinkom u skladu s pravom države članice u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište neposredno prije njegova odvođenja ili zadržavanja;; i

(b)  pod uvjetom da su, u trenutku odvođenja ili zadržavanja, prava na skrb bila izvršavana, bilo zajednički ili samostalno, ili bi bila izvršavana, ali u svrhe odvođenja ili zadržavanja. Smatra se da se pravo na skrb zajednički koristi kada, u skladu sa sudskom odlukom ili primjenom prava, jedan nositelj roditeljske odgovornosti ne može odlučivati o djetetovu boravištu bez pristanka drugog nositelja roditeljske odgovornosti.“...

Članak 11.

Predaja djeteta

“1. Ako osoba, ustanova ili tijelo koje ima pravo na skrb od nadležnih tijela u državi članici zatraži donošenje sudske odluke na temelju Haaške Konvencije od 25. listopada 1980. o građanskim aspektima međunarodne otmice djece (dalje u tekstu: „Haaška konvencija iz 1980.”), kako bi postiglo predaju djeteta koje je nezakonito odvedeno ili zadržano u državi članici koja nije država članica u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište neposredno prije njegova nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, primjenjuju se stavci 2. do 8. 

...”

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da su odbijanjem zahtjeva za povratak njegove djece u Njemačku domaći sudovi povrijedili njegovo pravo na poštovanje obiteljskog života. Pozvao se na članak 8. Konvencije koji glasi kako slijedi:

“1.  Svatko ima pravo na poštovanje svoga … obiteljskog života …

2.  Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.“ 

A. Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Vlada

  1. Vlada je osporila dopuštenost ovog prigovora na nekoliko osnova.
  2. Prvo, tvrdila je da je članak 8. neprimjenjiv u ovom predmetu. Prema praksi Suda, obveze koje je taj članak nametnuo državama ugovornicama u slučajevima međunarodne otmice djece morale su se tumačiti u svjetlu Haške konvencije o otmici djece. Međutim, u ovom predmetu domaći su sudovi utvrdili da zadržavanje podnositeljeve djece u Hrvatskoj od strane njihove majke nije bilo nezakonito u smislu članka 3. stavka 1. te Konvencije (vidi stavke 24. – 25., stavak 27. i stavke 29. – 30. ove presude). Predmet se stoga nije odnosio na međunarodnu otmicu djece u smislu te Konvencije koja se stoga nije primjenjivala. Slijedom toga, ni članak 8. Europske konvencije o ljudskim pravima nije bio primjenjiv.
  3. Podredno, Vlada je ustvrdila da je taj prigovor nespojiv ratione personae s odredbama Konvencije jer se navodna povreda ne može pripisati tuženoj državi. Istaknuli su da je Okružni sud u Singenu: (a) odbio podnositelju zahtjeva privremeno dodijeliti pravo da samostalno odredi boravište svoje djece i (b) naznačio da će o pitanju predaje djece odlučivati hrvatski sudovi tijekom postupka povratka koji se vodi prema Haškoj konvenciji o otmici djece (vidi stavke 14. – 15. ove presude), iz čega proizlazi da je smatrao da je zadržavanje djece u Hrvatskoj bilo protupravno, u smislu te Konvencije.
  4. Međutim, na temelju članka 7. Haške konvencije o nadležnosti, u slučaju protupravnog zadržavanja tijela države ugovornice u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište neposredno prije predmetnog zadržavanja zadržala su svoju nadležnost sve dok dijete ne stekne uobičajeno boravište u drugoj državi (vidi stavak 49. ove presude). U vrijeme kada je Okružni sud u Singenu donio svoje rješenje ta je država bila Njemačka, čija se nadležnost na temelju članka 16. Haške konvencije o nadležnosti (vidi stavak 49. ove presude) također odnosi na pitanja roditeljske odgovornosti, što uključuje pravo na neovisno određivanje mjesta boravišta djece.
  5. To je značilo da, ako je Okružni sud u Singenu smatrao da je zadržavanje djece u Hrvatskoj od strane njihove majke bilo protupravno (vidi stavak 54. ove presude), on je bio nadležan za odlučivanje o pravu podnositelja zahtjeva da samostalno odredi gdje će biti mjesto boravišta njegove djece. Odbijanje tog suda da odluči o tom ključnom aspektu podnositeljeve roditeljske odgovornosti utjecalo je na ishod postupka povratka pred hrvatskim sudovima, koji su, u nedostatku bilo kakve formalne odluke, utvrdili da podnositelj zahtjeva nema roditeljsku odgovornost, tj. pravo na roditeljsku skrb prema njemačkom zakonu (vidi stavak 15, stavke 24.–25., stavak 27. i stavke 29. – 30. ove presude).
  6. Vlada je stoga smatrala da je Njemačka odgovorna za nastanak okolnosti koje su dovele do toga da hrvatski sudovi odbiju zahtjev za povratak djece.
  7. Konačno, Vlada je tvrdila da podnositelj zahtjeva nije bio žrtva povrede kojoj prigovara jer je pristao na to da će djeca živjeti sa svojom majkom u Hrvatskoj.
  8. Iz činjenica predmeta proizlazi da je dogovor između podnositelja i majke djece bio da će djeca privremeno živjeti s podnositeljem u Njemačkoj (vidi stavak 8. ove presude). Majka mu je dala suglasnost da djecu odvede u Njemačku jer ona u to vrijeme nije bila zaposlena i djeci nije mogla pružiti odgovarajući smještaj. Stoga je suglasnost koju mu je dala po samoj svojoj prirodi bila privremena (podnositelj je bio upoznat s tim) te ju je u konačnici opozvala (vidi stavak 10. ove presude). 
  9. Štoviše, podnositelj se kratko vrijeme nakon kolovoza 2019. doselio u Hrvatsku u kojoj je ostao do danas (vidi stavak 12. ove presude). Stoga je i njegov zahtjev da se djeca vrate u Njemačku postao bespredmetan.
  10. Podnositelj je i naknadno tijekom postupka odlučivanja o roditeljskoj skrbi predlagao da troje mlađe djece živi s majkom, a najstarije dijete s njim nakon završetka školske godine (vidi stavak 32. ove presude). S obzirom na takve okolnosti, podnositelj u odnosu na troje mlađe djece nije mogao tvrditi da je žrtva povrede kojoj prigovara jer je pristao da skrbništvo nad njima bude dodijeljeno majci (Vlada se pozvala na predmet Vujica protiv Hrvatske, br. 56163/12, stavci 67. – 68., 8. listopada 2015.).

(b) Podnositelj zahtjeva

  1. U odgovoru na Vladinu tvrdnju da je članak 8. neprimjenjiv, podnositelj zahtjeva je, u biti, ponovio tvrdnje koje je iznio pred domaćim sudovima prema kojima je zadržavanje njegove djece u Hrvatskoj od strane njihove majke bilo nezakonito i da je Haška konvencija o otmici djece bila primjenjiva (vidi stavke 26. i 28. ove presude).
  2. Kad je riječ o prigovoru Vlade da se povreda kojoj se prigovara ne može pripisati hrvatskim, već njemačkim vlastima, podnositelj zahtjeva odgovorio je da od Okružnog suda u Singenu nije zatraženo da odlučuje o njegovom pravu na roditeljsku skrb te stoga nije mogao odbiti odlučiti o tom pravu. Štoviše, njegova odluka nije imala nikakvog utjecaja na odluku hrvatskih sudova da odbiju njegov zahtjev za povratak njegove djece.
  3. Podnositelj je tvrdio da nikada nije pristao na zadržavanje djece u Hrvatskoj i da se nakon toga vratio u Hrvatsku samo zato što im je želio biti što bliže. Ne bi se vratio da se u Hrvatskoj nije vodio postupak u vezi s njegovom djecom.
  4. Konačno, ustvrdio je da je tijekom postupka odlučivanja o roditeljskoj skrbi predložio da troje mlađe djece živi s majkom, no da je to predložio tek nakon donošenja pravomoćne odluke u postupku za njihov povratak (vidi stavke 24., 27. i 29. ove presude). Dodao je da nikada nije pristao na to da majka ima isključivu roditeljsku skrb nad djecom.

2. Ocjena Suda

  1. Kad je riječ o prigovoru Vlade da se navodna povreda ne može pripisati hrvatskim, već njemačkim vlastima, Sud utvrđuje da je njihove tvrdnje u tom pogledu teško razumjeti (vidi stavke 54. – 57. ove presude) i da ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da je odluka Okružnog suda u Singenu utjecala na odluke hrvatskih sudova u postupcima povratka. Stoga se Vladine tvrdnje ne mogu prihvatiti. Iz toga proizlazi da se Vladin prigovor da je prigovor u pitanju bio nespojiv ratione personae s odredbama Konvencije mora odbaciti.
  2. U mjeri u kojoj se Vladin prigovor koji se odnosi na nedostatak statusa žrtve podnositelja zahtjeva temelji na njegovu prijedlogu tijekom postupka odlučivanja o roditeljskoj skrbi da troje mlađe djece živi sa svojom majkom, Sud utvrđuje da su okolnosti ovog predmeta različite od onih u predmetu Vujica (gore navedeni predmet). U tom su predmetu postupak povratka i odlučivanja o roditeljskoj skrbi bili u tijeku istodobno, a podnositeljica zahtjeva, nakon što se tijekom postupka odlučivanja o roditeljskoj skrbi složila da skrb nad njezino dvoje starije djece bude dodijeljeno njihovu ocu, nije mogla inzistirati da joj se ona ipak predaju njoj u paralelnom postupku koji se vodio prema Haškoj konvenciji o otmici djece (ibid., stavci. 20., 26., 37. i stavci 67. – 68.).
  3. U ovom predmetu postupak odlučivanja o roditeljskoj skrbi proveden je nakon završetka postupka povratka, a podnositelj je tvrdio da je na njegov prijedlog da troje mlađe djece živi s majkom utjecala odluka domaćih sudova o odbijanju njegova zahtjeva za povratak djece (vidi stavke 29., 32. i 65. ove presude).
  4. Iz toga proizlazi da se Vladin prigovor koji se odnosi na nedostatak statusa žrtve podnositelja zahtjeva, u dijelu u kojem se temelji na njegovu prijedlogu tijekom postupka odlučivanja o roditeljskoj skrbi da troje mlađe djece živi sa svojom majkom, mora odbaciti.
  5. Kad je riječ o preostalim Vladinim tvrdnjama o statusu žrtve podnositelja zahtjeva, Sud smatra da se tiču pitanja je li podnositelj zahtjeva pristao ili je naknadno prešutno pristao na zadržavanje svoje djece u Hrvatskoj, u smislu članka 13. stavka 1. točke (a) Haške konvencije o otmici djece (vidi stavak 47. ove presude). Imajući u vidu svoju sudsku praksu (vidi predmet Kupás protiv Mađarske, br. 24720/17, stavci 52. – 62., 28. listopada 2021.), Sud smatra da će tu tvrdnju biti prikladnije ispitati pri ispitivanju osnovanosti (vidi stavak 92. u nastavku).
  6. Slično tomu, kad je riječ o Vladinim tvrdnjama o neprimjenjivosti članka 8. Konvencije, Sud smatra da se tiču pitanja je li zadržavanje djece podnositelja zahtjeva u Hrvatskoj bilo protupravno, u smislu članka 3.stavka 1. točke (a) Haške konvencije o otmici djece i članka 2. stavka 11. Uredbe Bruxelles II bis (vidi stavke 47. i 50. ove presude). Imajući u vidu svoju sudsku praksu (vidi predmet V.P. protiv Rusije, br. 61362/12, stavci124. – 33., 23. listopada 2014.), Sud smatra da će i tu tvrdnju biti prikladnije ispitati pri ispitivanju osnovanosti (vidi stavak 92. u nastavku).
  7. Sud nadalje primjećuje da ovaj prigovor nije ni očigledno neosnovan ni nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost 

1. Tvrdnje stranaka

(a) Podnositelj zahtjeva

  1. Podnositelj zahtjeva prvo je ponovio tvrdnje koje je iznio pred domaćim sudovima, da je zadržavanje njegove djece u Hrvatskoj od strane njihove majke bilo nezakonito i da je Haška konvencija o otmici djece bila primjenjiva (vidi stavke 26., 28. i 62. ove presude). Ponovno je ukazao na članak 16. stavak 3. Haške konvencije o nadležnosti (vidi stavak 49. ove presude) i naglasio da se njegova roditeljska skrb, stečena prema hrvatskom pravu, zadržala nakon što se s djecom preselio u Njemačku.
  2. U odgovoru na Vladinu tvrdnju da djeca nisu imala svoje uobičajeno boravište u Hrvatskoj prije preseljenja u Njemačku (vidi stavke 76. – 77. u nastavku), tvrdio je da jesu. U tom pogledu istaknuo je kako je Hrvatska zemlja s kojom djeca imaju najbližu vezu: rođena su u Hrvatskoj i hrvatski su državljani, kao i njihovi roditelji. Uvijek su se vraćali u Hrvatsku nakon brojnih privremenih boravaka obitelji u inozemstvu. Činjenica da nisu pohađali školu ili vrtić bila je povezana sa specifičnim stilom života njihovih roditelja (vidi stavak 7. ove presude). Starija djeca pohađala su dopisne tečajeve i školovala se kod kuće. Podnositelj zahtjeva također je ukazao na tvrdnje koje je iznijela majčina odvjetnica tijekom postupka povratka u vezi s njihovom integracijom u društveno i obiteljsko okružje u Hrvatskoj (vidi stavak 22. ove presude).

(b) Vlada

  1. Vlada je ponovila svoje prethodno iznesene tvrdnje (vidi stavak 53.) da su domaći sudovi utvrdili da zadržavanje podnositeljeve djece u Hrvatskoj od strane njihove majke nije bilo protupravno u smislu članka 3. stavka 1. Haške konvencije o otmici djece (vidi stavke 24. – 25., stavak 27. i stavke 29. – 30. ove presude). Predmet se stoga nije odnosio na međunarodnu otmicu djece, a obveze države na temelju članka 8. ove Konvencije nisu se mogle tumačiti u svjetlu te Haške konvencije.
  2. Vlada se nadalje protivila tvrdnjama podnositelja zahtjeva koje se odnose na primjenjivost članka 16. stavka 3. Haške konvencije o nadležnosti. Konkretno, tvrdili su da djeca nisu imala svoje uobičajeno boravište u Hrvatskoj prije nego što su se preselila u Njemačku te da stoga on nije mogao steći roditeljsku skrb prema hrvatskim zakonima koja bi nastavila postojati u Njemačkoj.
  3. U tom pogledu Vlada je istaknula da prema praksi Suda, redovno boravište odgovara mjestu koje odražava određeni stupanj integracije djeteta (pozvali su se na predmet Michnea protiv Rumunjske, br. 10395/19, stavak 28., 7. srpnja 2020.). Međutim, prije preseljenja u Njemačku, obitelj je živjela u Hrvatskoj, Grčkoj, Slovačkoj, Švedskoj i Francuskoj, a od 2018. ponovno u Hrvatskoj (vidi stavke 6.–9. ove presude). Djeca podnositelja zahtjeva rođena su u razdoblju od 2008. do 2015. (vidi stavak 5. ove presude), što je značilo da su neka djeca zapravo boravila u Hrvatskoj tek nekoliko mjeseci i da tamo nisu pohađala školu ili vrtić.
  4. Konačno, Vlada je tvrdila da je odbijanje domaćih sudova da nalože povratak djece podnositelja zahtjeva u Njemačku bilo u skladu sa zakonom, da je imalo legitiman cilj zaštite prava drugih (odnosno njegove djece) te da je to bilo razmjerno tom cilju.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

  1. Mjerodavna načela koja se odnose na pravo na poštovanje obiteljskog života na temelju članka 8. Konvencije u slučajevima koji se tiču povratka djeteta prema Haškoj konvenciji o otmici djece sažeta su u predmetu X protiv Latvije ([VV], br. 27853/09, stavci 92. – 108., ECHR 2013) i nedavno su ponovljena u predmetu Michnea (gore navedeni predmet, stavci 35. – 39.).

(b) Primjena navedenih načela na ovaj predmet

  1. U ovom predmetu, Sud primjećuje da se primarno miješanje u podnositeljevo pravo na poštovanje njegova obiteljskog života ne može pripisati radnji ili propustu tužene države, već radnjama majke djece, privatne stranke, koja je zadržala djecu u Hrvatskoj (usporedi Vladimir Ushakov protiv Rusije, br. 15122/17, stavak 85., 18 lipnja 2019., i gore navedeni predmet Kupás, stavak 44.).
  2. Rješenjem od 15. studenoga 2019. Općinski građanski sud u Zagrebu odbio je podnositeljev zahtjev za povratak djece, utvrdivši da Haška konvencija o otmici djece nije primjenjiva (vidi stavke 24.–25.). Ta je odluka predstavljala miješanje u podnositeljevo pravo na poštovanje njegova obiteljskog života (vidi Vladimir Ushakov, gore citirani predmet, stavak 87., i Adžić protiv Hrvatske (br. 2), br. 19601/16, stavak 79., 2. svibnja 2019. i ondje navedene predmete), pri čemu se podrazumijeva da je obostrano uživanje roditelja i djeteta u međusobnom društvu temeljni element obiteljskog života koji je zaštićen na temelju članka 8. Konvencije (ibid.). Iz toga proizlazi da je članak 8. Konvencije primjenjiv u ovom predmetu.
  3. Sud mora ispitati je li predmetno miješanje bilo opravdano u smislu članka 8. stavka 2. Ponavlja da svako miješanje u pravo na poštovanje obiteljskog života predstavlja povredu ovog članka osim ako je ono „u skladu sa zakonom”, služi postizanju legitimnog cilja i ako je „u demokratskom društvu nužno” (vidi, na primjer, Adžić (br. 2), prethodno citirani predmet, stavak 80.).

(i)     Zakonitost i legitiman cilj

  1. Sud prvo primjećuje da su se odluke građanskih sudova temeljile na članku 3. stavku 1. Haške konvencije o otmici djece i članku 2. stavku 11. Uredbe Bruxelles II bis, što je, po mišljenju tih sudova, dovelo do primjene članka 1626.a stavka 3. Njemačkoga građanskog zakonika (vidi stavke 24. – 25., stavak 27. i stavke 29. – 30. ove presude). Međutim, podnositelj zahtjeva tvrdio je (vidi stavke 26., 28., 62. i 73. ove presude) – pozivajući se na članak 16. stavak 3. Haške konvencije o nadležnosti te na relevantna utvrđenja i mišljenje njemačkih vlasti (vidi stavke 15. – 16., stavak 19. i stavak 49. ove presude) – da navedeni članak Njemačkoga građanskog zakonika nije primjenjiv u njegovu predmetu, a da je Haška konvencija o otmici djece primjenjiva. Ako bi se njegove tvrdnje prihvatile, to bi značilo da je miješanje u njegovo pravo na poštovanje obiteljskog života nezakonito.
  2. Međutim, Sud smatra da se može ostaviti otvorenim pitanje zakonitosti pobijanog miješanja jer su tvrdnje podnositelja zahtjeva u tom pogledu također materijalna razmatranja koja je potrebno uzeti u obzir pri ocjenjivanju toga je li miješanje bilo „nužno u demokratskom društvo“ i stoga će biti nadalje obrađeno u nastavku (vidi stavke 86. – 91.).
  3. Sud nadalje primjećuje da je predmetno miješanje težilo legitimnom cilju zaštite prava i sloboda drugih – točnije prava podnositeljeve djece.

(ii)   Nužnost miješanja u demokratskom društvu

  1. Sud ponavlja da se pri utvrđivanju je li miješanje u nečije pravo na obiteljski život „nužno u demokratskom društvu” mora ispitati je li uspostavljena pravična ravnoteža između suprotstavljenih interesa u pitanju – interesa djeteta, oba roditelja i javnog reda –, unutar granica slobode procjene koju države imaju u tim pitanjima (vidi, na primjer, gore navedeni predmet Adžić (br. 2), stavak 82., i ondje navedene predmete). Pritom mora ocijeniti jesu li s obzirom na cjelokupni predmet razlozi kojima se predmetno miješanje opravdava mjerodavni i dostatni za potrebe članka 8. stavka 2. (ibid., i ondje navedeni predmeti).
  2. Nedostatnost obrazloženja u rješenju o odbijanju ili prihvaćanju prigovora na povratak djeteta na temelju Haške konvencije o otmici djece bila bi protivna pretpostavkama iz članka 8. Konvencije (vidi gore navedeni predmet X protiv Latvije, stavci 106. – 107., i Blaga protiv Rumunjske, br. 54443/10, stavak 70., 1. srpnja 2014.). Sud smatra da se ta pretpostavka također primjenjuje mutatis mutandis na obrazloženje koje se odnosi na pitanje primjenjivosti Haške konvencije o otmici djece. U protivnom bi domaći sudovi mogli zaobići tu pretpostavku i zapravo odbiti narediti povratak djeteta tako što bi utvrdili da je ta Konvencija neprimjenjiva bez navođenja dovoljno razloga.
  3. Sud primjećuje da je u svojoj žalbi protiv prvostupanjske odluke podnositelj zahtjeva tvrdio da je automatski, kao roditelj, stekao roditeljsku skrb prema hrvatskom pravu jer su mu djeca rođena u Hrvatskoj te da ju nije mogao izgubiti kada su se on i djeca preselili u Njemačku jer bi to bilo protivno članku 16. stavku 3. Haške konvencije o nadležnosti (vidi stavak 26. ove presude). Svojoj je žalbi priložio dopis njemačkog Saveznog ureda za pravosuđe od 30. listopada 2019. i rješenje Okružnog suda u Singenu od 21. studenog 2019. (vidi stavke 15. – 16., stavak 19. i 26. ove presude).
  4. U svjetlu utvrđenja prvostupanjskog suda (vidi stavke 24. – 25. ove presude), te su tvrdnje bile relevantne za pitanje može li se zadržavanje djece podnositelja zahtjeva u Hrvatskoj od strane njihove majke smatrati protupravnim, u smislu članka 3. stavka 1. Haške konvencije o otmici djece i članka 2. Uredbe Bruxelles II bis (vidi stavke 47. i 50. ove presude). Prema mišljenju Suda, njihova priroda i važnost su stoga zahtijevali konkretan i izričit odgovor. Međutim, u svojoj odluci od 15. siječnja 2020. drugostupanjski sud uopće nije razmotrio te tvrdnje (vidi stavak 27. ove presude).
  5. Podnositelj zahtjeva ponovio je te tvrdnje u svojoj ustavnoj tužbi (vidi stavak 28. ove presude). Međutim, u svojoj odluci od 18. veljače 2021. Ustavni je sud razmotrio te tvrdnje pozivajući se na članak 7. Haške konvencije o nadležnosti, bez ikakvih daljnjih objašnjenja o tome na koji je način taj članak mjerodavan za potrebe odbijanja navedenih tvrdnji (vidi stavke 29. – 30. ove presude).
  6. S obzirom na te okolnosti, Sud utvrđuje da razlozi koje su domaći sudovi naveli kako bi opravdali miješanje u podnositeljevo pravo na poštovanje njegova obiteljskog života nisu bili relevantni niti dostatni u svrhu članka 8. stavka 2. Konvencije (vidi stavak 86. ove presude).
  7. Kad je riječ o Vladinim tvrdnjama da podnositelj zahtjeva i njegova djeca nisu imali svoje uobičajeno boravište u Hrvatskoj prije nego što su se preselili u Njemačku (vidi stavke 76. – 77. ove presude) te da je podnositelj zahtjeva pristao ili naknadno prešutno pristao na njihovo zadržavanje (vidi stavke 58. – 60. i stavak 70. ove presude), Sud primjećuje da domaći sudovi nisu ispitali ova pitanja u predmetnom postupku povratka. U tim okolnostima, a s obzirom na načelo supsidijarnosti, ni Sud ne smatra prikladnim ispitati ih.
  8. Prethodno navedena razmatranja dostatna su Sudu da zaključi da je došlo do povrede članka 8. Konvencije u ovom predmetu.
  9. Naposljetku, Sud primjećuje da ne postoji osnova da se presuda u ovom predmetu protumači na način da se od tužene države zahtijeva da sada vrati djecu u Njemačku (vidi, mutatis mutandis, gore navedeni predmet Adžić (br. 2), stavak 96. i ondje navedene predmete).

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

  1. U svojim očitovanjima od 10. studenoga 2021., podnositelj zahtjeva prvi je put prigovorio da je postupak za povratak njegove djece bio nepošten, posebno s obzirom na način na koji su informacije o mjerodavnom njemačkom pravu dobivene (vidi stavak 23. ove presude). Pozvao se na članak 6. stavak 1. Konvencije, čiji mjerodavni dio glasi kako slijedi:

„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi … svatko ima pravo da … sud pravično … ispita njegov slučaj …”

  1. Sud primjećuje da je posljednja domaća odluka u smislu članka 35. stavka 1. Konvencije u postupku kojem se prigovara uručena podnositeljevoj odvjetnici 4. ožujka 2021. (vidi stavak 29. ove presude), dok je podnositelj zahtjeva prvi put ustvrdio ovaj prigovor u svojem očitovanju od 10. studenoga 2021. – dakle, više od šest mjeseci kasnije.
  2. Iz toga proizlazi da je ovaj prigovor nedopušten na temelju članka 35. stavka 1. zbog nepoštovanja roka od šest mjeseci te se stoga mora odbaciti sukladno članku 35. stavku 4. Konvencije.

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Člankom 41. Konvencije predviđeno je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu,

Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A. Šteta

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je 60.000,00 eura (EUR) na ime naknade materijalne štete koju je pretrpio zbog toga što se morao preseliti u Hrvatsku kako bi bio blizu svoje djece (vidi stavak 12. ove presude) te napustiti svoj posao u Njemačkoj. Objasnio je da je u Njemačkoj zarađivao 1.200,00 EUR mjesečno, dok u Hrvatskoj nije mogao pronaći pravi posao i još uvijek je nezaposlen. Podnositelj zahtjeva potraživao je i 60.000,00 EUR na ime naknade nematerijalne štete.
  2. Vlada je osporila ta potraživanja.
  3. Sud ne nalazi nikakvu uzročno-posljedičnu vezu između utvrđene povrede i navodne materijalne štete, stoga odbacuje taj zahtjev. Međutim, podnositelju zahtjeva dosuđuje 11.000,00 EUR na ime naknade nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi se mogli zaračunati.

B. Troškovi i izdatci

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je i 7.417,52 EUR za troškove i izdatke nastale pred domaćim sudovima.
  2. Vlada je osporila to potraživanje, naglašavajući da podnositelj zahtjeva može potraživati samo troškove nastale u postupku povratka (vidi stavke 17. – 30. ove presude), a ne troškove bilo kojeg drugog postupka u Hrvatskoj koji se odnosi na njegovu djecu (vidi stavke 31. – 34. ove presude) ili troškove postupka u Njemačkoj (vidi stavke 13. – 16. ove presude).
  3. Prema praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je njihova visina razumna. U ovom predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i prethodno navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 1.100,00 EUR za troškove i izdatke u domaćem postupku povratka, uvećan za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositelju. Taj bi se iznos trebao uplatiti izravno na račun podnositeljeve odvjetnice.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. utvrđuje, da je prigovor na temelju članka 8. Konvencije dopušten, dok je ostatak zahtjeva nedopušten

  2. presuđuje da je došlo do povrede članka 8. Konvencije

  3. presuđuje (a) da tužena država treba isplatiti podnositelju zahtjeva, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane konačna na temelju članka 44. stavka 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u valutu tužene države prema tečaju važećem na dan isplate:

(i)   11.000,00 EUR (jedanaest tisuća eura) na ime naknade nematerijalne štete, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati

(ii) 1.100,00 EUR (tisuću sto eura) na ime naknade troškova i izdataka, uz sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositelju zahtjeva, a koji je potrebno uplatiti na račun njegove odvjetnice;

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata na navedene iznose koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda

  1. odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravednu naknadu.

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 1. rujna 2022. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika suda.

Renata Degener 

Marko Bošnjak

Tajnica

Predsjednik

 ______________________________________________________

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

* Prevod preuzet sa sajta Zastupniak Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava, https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF Z. v. CROATIA

(Application no. 21347/21)

JUDGMENT

Art 8 • Family life • Domestic courts’ lack of relevant and sufficient reasons for refusing to order return of applicant’s children to Germany, after retention by their mother in Croatia, through finding the Hague Child Abduction Convention inapplicable • No basis for interpreting judgment as requiring respondent State to return the children now

STRASBOURG

1 September 2022

FINAL

01/12/2022

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Z. v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

 Marko Bošnjak, President,
 Péter Paczolay,
 Krzysztof Wojtyczek,
 Alena Poláčková,
 Erik Wennerström,
 Raffaele Sabato,
 Davor Derenčinović, judges,
and Renata Degener, Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 21347/21) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Z. (“the applicant”), on 12 April 2021;

the decision to give notice to the Croatian Government (“the Government”) of the complaint concerning the right to respect for family life;

the decision not to have the applicant’s, his children’s and the children’s mother’s names disclosed;

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 5 July 2022,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The application concerns proceedings for the return of children under the Hague Convention on the Civil Aspects of International Child Abduction in which the domestic courts refused to order the return of the applicant’s four children to Germany after their mother had retained them in Croatia.

THE FACTS

2.  The applicant was born in 1982 and lives in Oroslavje. He was represented by Ms V. Adler, a lawyer practising in Zagreb.

3.  The Government were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

4.  The facts of the case may be summarised as follows.

  1. BACKGROUND TO THE CASE

5.  The applicant and Ms X (hereinafter “the children’s mother” or “the mother”) lived as an unmarried couple from 2007 and had four children born in 2008, 2010, 2012 and 2015 respectively. The children were all born in Croatia. The applicant, the children’s mother and the children are all Croatian nationals.

6.  In the period between 2011 and 2018 the family lived in Greece (2011), Croatia (2012-2014) Slovakia and Hungary (2015), Sweden (2016) and France (2017), and again in Croatia from spring 2018. In October 2018 the relationship between Ms X and the applicant ended.

7.  According to the Government, the parents had an unconventional way of life and of raising children, which included refusing to enrol their children in the public education system. On account of the latter, the parents were even convicted of a minor offence in Croatia in 2018.

  1. EVENTS GIVING RISE TO THE DISPUTE

8.  On 22 October 2018, the children’s mother gave the applicant written consent to take the children from Croatia, where they lived at the time, to Germany and to take care of them there, fully and independently.

9.  The applicant moved with the children to Germany, where they had their registered residence from 3 December 20l8 onwards. There, the applicant enrolled the children in a private school and kindergarten.

10.  On 18 July 2019 the children’s mother revoked her consent to the applicant having care of the children.

11.  On 9 August 2019 the mother came for the children to Germany and took them to Croatia.

12.  After the summer holidays, she refused to return them to Germany. The applicant then returned to Croatia, where he has been living since.

  1. PROCEEDINGS IN GERMANY

13.  On 9 September 2019, the applicant lodged an application for a provisional measure with a family court in Germany – namely with the Singen District Court (Amtsgericht Singen). He requested that the court grant him the right to independently determine his children’s place of residence and that it order the mother to hand the children over to him.

14.  On 11 September 2019 the German family court informed the applicant’s representative that it had jurisdiction regarding the request concerning the children’s place of residence. At the same time, it suggested that the applicant’s request for the handover of the children be withdrawn because it was inadmissible, given that the children were in another country. The court instructed the applicant that he should pursue his request in proceedings based on the Hague Convention on the Civil Aspects of International Child Abduction (hereinafter “the Hague Child Abduction Convention” – see paragraphs 46-47 below). It would appear that the applicant therefore withdrew his request for the handover of the children.

15.  By a decision of 21 November 2019, the family court dismissed the applicant’s request for a provisional measure. It held that there was no urgency that could justify temporarily granting him the right to independently determine his children’s place of residence.

16.  In so deciding the family court explicitly referred to section 99(1) of Croatia’s Family Act (see paragraph 37 below), concluding that under Croatian law unmarried parents had joint parental responsibility. It then referred to Article 16 § 3 of the Hague Convention on Jurisdiction, Applicable Law, Recognition, Enforcement and Co-operation in Respect of Parental Responsibility and Measures for the Protection of Children (hereinafter “the Hague Jurisdiction Convention” – see paragraphs 48-49 below) and concluded that the applicant retained the parental responsibility that he had acquired under Croatian law even after the children had moved to Germany and established their habitual residence there.

  1. PROCEEDINGS IN CROATIA
    1. Proceedings for the return of the children

17.  Meanwhile, on 9 October 2019, the applicant instituted proceedings for the return of his children to Germany in the Zagreb Municipal Civil Court (Općinski građanski sud u Zagrebu). He relied on the Hague Child Abduction Convention and Council Regulation (EC) No. 2201/2003 of 27 November 2003 concerning jurisdiction and the recognition and enforcement of judgments in matrimonial matters and the matters of parental responsibility (hereinafter “the Brussels II bis Regulation” – see paragraph 50 below).

18.  He argued that the children’s mother had wrongfully retained them in Croatia after the summer holidays. The mother opposed his request, arguing that she and the applicant had agreed on taking the children back to Croatia permanently.

19.  In the course of the email correspondence between the German and Croatian Central Authorities (within the meaning of the Hague Child Abduction Convention), on 30 October 2019 a judicial assistant at the German Federal Office of Justice (Bundesamt für Justiz) wrote a letter in reply to the Croatian Ministry of Demographics, Family, Youth and Social Policy. The relevant part of that letter reads as follows:

“... regarding your request for [a copy of] the provisions of German law regarding parental care, with [a] translation into the Croatian language by [a] court interpreter, I would once again like to draw your attention to the fact that German law is not applicable in this case. As already stated in my letter of 9 October 2019, the parents of the children were never married [to] each other. The children were born in Croatia, where they [previously] lived with their parents. Therefore, the parents had joint custody [of] the children in Croatia [, under] ... the Croatian Family [Act].

At the end of October 2018, the applicant [and] the children, moved to Germany with the certified consent of the ... mother. As a consequence, joint custody of the parents [under] Croatian law subsists in Germany [on the basis of Article 16 § 3] of the Hague Jurisdiction Convention.

Therefore, I am wondering whether the transmission of the – not relevant – provisions of the German law regarding parental care, with [a] translation into the Croatian language by [a] court interpreter, is really needed and I kindly ask you to check my concerns and to inform me [of] the result as soon as possible.”

20.  It would appear that the judge of the Zagreb Municipal Civil Court assigned to hear the case was not aware of the above-mentioned correspondence.

21.  On 5 November 2019 a hearing was held at which the applicant’s representative informed the court that the day before she had received certain correspondence in German between the Croatian and the German authorities related to the case and that she had brought a copy thereof to the hearing. The court invited her to submit it within three days in a sufficient number of copies for all the participants in the proceedings.

22.  At the same hearing the mother’s representative argued that the court should consider the children’s integration into a social and family environment in Croatia, emphasising the fact that all the children’s maternal and paternal grandparents and all their relatives lived in Croatia, whereas in Germany they had no one.

23.  On 12 November 2019 a judge of the Zagreb Municipal Civil Court (who had been appointed contact judge for the purposes of the International Hague Network of Judges and the European Judicial Network) requested, through direct email correspondence with her German counterpart (see paragraph 42 below), information regarding the parental responsibility under German law of fathers of children born out of wedlock. She indicated that that issue was decisive in return proceedings conducted under the Hague Child Abduction Convention and that the case concerned Croatian nationals and the return of the children from Croatia to Germany, where the children had had their last habitual residence. The contact judge in Germany referred her to Article 1626a of the German Civil Code (see paragraph 44 below), under which mothers of children born out of wedlock had sole custody and that fathers had no rights unless both parents agreed on joint custody or a court imposed it.

24.  By a decision of 15 November 2019, the Municipal Court dismissed the applicant’s request for the return of the children. The court firstly held that at the time of the lodging of the request the children had had their habitual residence in Germany. Therefore, the relevant law for the purposes of assessing whether their retention in Croatia had been in breach of the applicant’s rights of custody (and thus wrongful within the meaning of Article 3 § 1 of the Hague Child Abduction Convention and Article 2 of the Brussels II bis Regulation – see paragraphs 47 and 50 below) was German law.

25.  The court then referred to Article 1626a of the German Civil Code and concluded that under paragraph 3 of that Article, the mother of children born out of wedlock had sole parental responsibility if none of the conditions set out in paragraph 1 of that Article were met (see paragraph 44 below). Since those conditions had not been met in the case at hand, the retention of the applicant’s children in Croatia by their mother had not been in breach of his rights of custody because he had not in fact had any such rights in the first place. Consequently, the retention of his children in Croatia had not been wrongful within the meaning of Article 3 § 1 of the Hague Child Abduction Convention and Article 2 § 11 of the Brussels II bis Regulation. This was the sole reason for dismissing the applicant’s request.

26.  The applicant appealed. In his appeal he argued that under Croatian law (see paragraphs 35 and 37 below) he had automatically, as a parent, acquired parental responsibility because the children had been born in Croatia. He could not have lost that right by virtue of the fact that he and the children had moved to Germany, as that would have been contrary to Article 16 § 3 of the Hague Jurisdiction Convention, which was binding on both Croatia and Germany (see paragraphs 48-49 below). In support of his arguments the applicant enclosed the above-mentioned letter from the German Federal Office of Justice dated 30 October 2019 and the decision of the Singen District Court of 21 November 2019 (see paragraphs 15-16 and 19 above).

27.  By a decision of 15 January 2020, the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu) dismissed the applicant’s appeal and upheld the first-instance decision. That court did not in any way refer to the applicant’s arguments based on the Hague Jurisdiction Convention. The relevant part of the second-instance decision reads as follows:

“The ... appeal ... is ill-founded.

...

Having regard to the finding ... that the parents of the children are not married, that the children had registered residence in Germany from 3 December 2008 and that at the time of the lodging of the request they had their habitual residence in Germany, the relevant law for the purposes of assessing whether the children’s removal or retention was wrongful ... is German law.

The issue of parental responsibility is in Germany regulated by the Civil Code, which in Article 1626a regulates parental responsibility of minor children born out of wedlock ...

The said norm provides that the parents of a minor child born out of wedlock shall have joint parental responsibility:

- if they make a declaration to that effect (a declaration of joint parental responsibility),

- if they marry each other, or

- if the family court transfers parental responsibility to both parents jointly.

Paragraph 2 of the same provision stipulates that, at the request of one of the parents, the family court shall transfer parental responsibility or a part thereof to both parents jointly ... if that is not contrary to the best interests of the child. If the other parent does not present any reasons for not transferring joint parental responsibility, and if such reasons are not otherwise apparent, it shall be presumed that joint parental responsibility is not contrary to the best interests of the child. Paragraph 3 provides that, otherwise, the mother shall have parental responsibility.

... It follows from the above-mentioned provisions of the relevant law that ... the conditions under which the parents would have joint parental responsibility over the minor children were not met in the present case and that only the mother has the parental responsibility. Therefore, the retention of the children in Croatia by the mother was not wrongful within the meaning of Article 3 § 1 of [the Hague Child Abduction Convention] and Article 2 § 11 of the Brussels II bis Regulation, and the request [for the return of the children] was dismissed...

The appellant’s argument contesting the finding of the first-instance court that the children’s mother wrongfully retained their common children in Croatia ... is illfounded because the parents did not have joint parental responsibility over [the] children, which belonged only to the mother.

The first-instance court ... thus correctly applied the relevant law when it dismissed the request [for the return of the children].”

28.  The applicant then, on 28 February 2020, lodged a constitutional complaint alleging that the decisions of the civil courts had been in breach of his right to fair proceedings and his right to respect for his family life, as guaranteed by the Croatian Constitution. He argued that the civil courts had misapplied the relevant substantive law because they had applied German law instead of Article 16 § 3 of the Hague Jurisdiction Convention and the Croatian Family Act, under which he and the children’s mother had joint parental responsibility, which he could not have lost by moving to Germany.

29.  By a decision of 18 February 2021, the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) dismissed the applicant’s constitutional complaint and on 4 March 2021 notified his representative of its decision.

30.  The Constitutional Court endorsed the reasons given by the civil courts and held that there had been no breach of the constitutional rights that the applicant relied on. As regards his argument based on the Hague Jurisdiction Convention, the court dismissed it as ill-founded, referring to Article 7 §§ 1 and 2 of that Convention, which sets out the situations in which the removal or the retention of a child is to be considered wrongful (see paragraph 49 below). The relevant part of the Constitutional Court’s decision reads as follows:

“15.2  [As regards] the complainant’s argument that according to Article 16 § 3 of the [Hague Jurisdiction Convention] the change of habitual residence to another State does not affect the issue of parental responsibility, the Constitutional Court notes that Article 16 § 3 of the [said Convention] provides [that] ‘3. Parental responsibility which exists under the law of the State of the child’s habitual residence subsists after a change of that habitual residence to another State.’ However, section 7 §§ 1 and 2 of the [Hague Jurisdiction Convention] provide:

‘(1) In case of wrongful removal or retention of the child, the authorities of the Contracting State in which the child was habitually resident immediately before the removal or retention keep their jurisdiction until the child has acquired a habitual residence in another State.

...

(2) The removal or the retention of a child is to be considered wrongful where -

a) it is in breach of rights of custody attributed to a person, an institution or any other body, either jointly or alone, under the law of the State in which the child was habitually resident immediately before the removal or retention ...’

The Constitutional Court [therefore] finds the said argument by the complainant illfounded.

16.  It follows ... that the reasons given in the contested decisions are relevant and sufficient ...and do not disclose ... any arbitrariness ... The Constitutional Court therefore finds that the complainant’s constitutional rights [to fair proceedings and respect for his family life] were not breached by the contested decisions.”

  1. Other relevant proceedings

31.  Meanwhile, on 3 October 2019 the children’s mother brought a civil action against the applicant in the Zlatar Municipal Court (Općinski sud u Zlataru) seeking to be awarded the right to have the children live with her.

32.  At the hearing of 9 April 2021, the applicant proposed that the three younger children live with their mother and that the oldest child live with him after the end of the school year.

33.  By a judgment of 21 April 2021, the court decided (a) that all four children were to live with their mother; (b) that she would independently exercise parental responsibility, and (c) granted the applicant access (contact) rights, to be exercised in the presence of a childcare professional.

34.  The applicant appealed, and the case is currently pending before the second-instance court.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK AND PRACTICE

  1. CROATIAN LAW
    1. Family Act

35.  Under the Family Act of 2003 (Obiteljski zakon, Official Gazette no. 163/03 with subsequent amendments), which was in force between 22 July 2003 and 1 November 2015, that is, at the time of birth of each of the applicant’s children (see paragraph 5 above), both parents of a child (whether born within wedlock or not) acquired parental responsibility jointly by operation of law.

36.  Section 97 provided that parents had the right to live with their child unless that was contrary to the child’s welfare.

37.  Section 99(1) provided that parents, regardless of whether they lived together or separately, were to care for their child equally, jointly and consensually, unless otherwise provided by the Family Act. Section 99(2), provided that only one parent was to care for the child if the other parent had died, had been declared dead, had been deprived of parental responsibility or fully deprived of legal capacity or partially deprived of legal capacity in relation to parental care, or was otherwise prevented from caring for the child.

38.  Section 100 provided that if the parents did not live as a family the court had to decide with which parent the child would live and to determine the manner and times of the child’s contacts with the other parent.

  1. The Hague Child Abduction Convention Implementation Act

39.  On 1 January 2019 the Act Implementing the Convention on the Civil Aspects of International Child Abduction (Zakon o provedbi Konvencije o građanskopravnim vidovima međunarodne otmice djece, Official Gazette no. 99/18) entered into force. Its purpose was to ensure more efficient and consistent implementation of the Hague Child Abduction Convention, which requires coordinated action by administrative and judicial authorities. The Act thus comprehensively regulates and streamlines the proceedings for the return of the child. More specifically, it aims to establish an effective mechanism that enables swift exchange of information between the relevant authorities, enhances the transparency of the proceedings and prevents unnecessary delays.

40.  Section 2 provides that in the proceedings for the return of the child under the Hague Child Abduction Convention the relevant provisions of the Hague Jurisdiction Convention shall also apply within their scope.

41.  Section 14 concentrates jurisdiction for international child abduction cases in a single first-instance court (Zagreb Municipal Civil Court) and in a single appellate court (Zagreb County Court).

42.  Section 19 provides that in such proceedings the courts can cooperate with the courts of another State through direct communication between the judges or through relevant judicial network.

  1. GERMAN LAW

43.  The statutory provisions on custody and contact rights are to be found in the Civil Code (Bürgerliches Gesetzbuch). Article 1626 § 1 of the Civil Code provides that the father and the mother have the right and the duty to exercise parental responsibility (elterliche Sorge) over a child.

44.  Under Article 1626a § 1 of the Civil Code, the parents of a minor child born out of wedlock shall have joint parental responsibility:

- if they make a declaration to that effect (a declaration of joint parental responsibility),

- if they marry each other, or

- if the family court transfers parental responsibility to both parents jointly, in accordance with paragraph 2 of that Article (see the next paragraph).

Otherwise, as provided by Article 1626a § 3, the mother shall have (sole) parental responsibility.

45.  Article 1626a § 2 provides that, at the request of one of the parents, the family court shall transfer parental responsibility or a part thereof to both parents jointly if that is not contrary to the best interests of the child. If the other parent does not present any reasons for not transferring joint parental responsibility, and if such reasons are not otherwise apparent, it shall be presumed that joint parental responsibility is not contrary to the best interests of the child.

  1. INTERNATIONAL LAW
    1. The Hague Child Abduction Convention

46.  The Hague Convention on the Civil Aspects of International Child Abduction was concluded on 25 October 1980 and entered into force on 1 December 1983. It entered into force in respect of Croatia, by notification of succession, on 1 December 1991 and in respect of Germany on 1 December 1990.

47.  The relevant provisions of that Convention read as follows:

Article 3

“The removal or the retention of a child is to be considered wrongful where

a)  it is in breach of rights of custody attributed to a person, an institution or any other body, either jointly or alone, under the law of the State in which the child was habitually resident immediately before the removal or the retention; and

b)  ....

The rights of custody mentioned in sub-paragraph a) above, may arise in particular by operation of law or by reason of a judicial or administrative decision, or by reason of an agreement having legal effect under the law of that State.”

...

Article 5

“For the purposes of this Convention –

a)  ̒rights of custody’ shall include rights relating to the care of the person of the child and, in particular, the right to determine the child’s place of residence;

b)  ′rights of access’ shall include the right to take a child for a limited period of time to a place other than the child’s habitual residence.”

...

Where the judicial or administrative authority in the requested State has reason to believe that the child has been taken to another State, it may stay the proceedings or dismiss the application for the return of the child.”

...

Article 13

“Notwithstanding the provisions of the preceding Article, the judicial or administrative authority of the requested State is not bound to order the return of the child if the person, institution or other body which opposes its return establishes that –

a) the person, institution or other body having the care of the person of the child ... had consented to or subsequently acquiesced in the removal or retention; ...”

Article 14

“In ascertaining whether there has been a wrongful removal or retention within the meaning of Article 3, the judicial or administrative authorities of the requested State may take notice directly of the law of, and of judicial or administrative decisions, formally recognised or not in the State of the habitual residence of the child, without recourse to the specific procedures for the proof of that law or for the recognition of foreign decisions which would otherwise be applicable.”

  1. The Hague Jurisdiction Convention

48.  The Hague Convention on Jurisdiction, Applicable Law, Recognition, Enforcement and Co-operation in Respect of Parental Responsibility and Measures for the Protection of Children was concluded on 19 October 1996 and entered into force on 1 January 2002. It entered into force in respect of Croatia on 1 January 2010 and in respect of Germany on 1 January 2011.

49.  The relevant provisions of that Convention read as follows:

Chapter I - Scope of the Convention

 

Article 1

“(1)  The objects of the present Convention are -

...;
c)  to determine the law applicable to parental responsibility;
...

(2)  For the purposes of this Convention, the term ‘parental responsibility’ includes parental authority, or any analogous relationship of authority determining the rights, powers and responsibilities of parents, guardians or other legal representatives in relation to the person or the property of the child.”

...

Article 7

“(1)  In case of wrongful removal or retention of the child, the authorities of the Contracting State in which the child was habitually resident immediately before the removal or retention keep their jurisdiction until the child has acquired a habitual residence in another State, and

a) each person, institution or other body having rights of custody has acquiesced in the removal or retention; or


b) the child has resided in that other State for a period of at least one year after the person, institution or other body having rights of custody has or should have had knowledge of the whereabouts of the child, no request for return lodged within that period is still pending, and the child is settled in his or her new environment.

(2)  The removal or the retention of a child is to be considered wrongful where -

a) it is in breach of rights of custody attributed to a person, an institution or any other body, either jointly or alone, under the law of the State in which the child was habitually resident immediately before the removal or retention; and
 

b) ...

The rights of custody mentioned in sub-paragraph a above, may arise in particular by operation of law or by reason of a judicial or administrative decision, or by reason of an agreement having legal effect under the law of that State.

(3)  So long as the authorities first mentioned in paragraph 1 keep their jurisdiction, the authorities of the Contracting State to which the child has been removed or in which he or she has been retained can take only such urgent measures under Article 11 as are necessary for the protection of the person or property of the child.

Chapter III – Applicable law

...

Article 16

“(1)  The attribution or extinction of parental responsibility by operation of law, without the intervention of a judicial or administrative authority, is governed by the law of the State of the habitual residence of the child.

(2)  The attribution or extinction of parental responsibility by an agreement or a unilateral act, without intervention of a judicial or administrative authority, is governed by the law of the State of the child’s habitual residence at the time when the agreement or unilateral act takes effect.

(3)  Parental responsibility which exists under the law of the State of the child’s habitual residence subsists after a change of that habitual residence to another State.

(4)  If the child’s habitual residence changes, the attribution of parental responsibility by operation of law to a person who does not already have such responsibility is governed by the law of the State of the new habitual residence.”

...

Article 21

“(1)  In this Chapter the term ‘law’ means the law in force in a State other than its choice of law rules.”

...

Chapter VI – General provisions

...

Article 50

“This Convention shall not affect the application of the Convention of 25 October 1980 on the Civil Aspects of International Child Abduction, as between Parties to both Conventions. Nothing, however, precludes provisions of this Convention from being invoked for the purposes of obtaining the return of a child who has been wrongfully removed or retained or of organising access rights.”

  1. EUROPEAN UNION LAW

50.  The relevant provisions of Council Regulation (EC) No. 2201/2003 of 27 November 2003 concerning jurisdiction and the recognition and enforcement of judgments in matrimonial matters and the matters of parental responsibility read as follows:

Article 2

Definitions

“For the purposes of this Regulation:

...

7. the term ‘parental responsibility’ shall mean all rights and duties relating to the person or the property of a child which are given to a natural or legal person by judgment, by operation of law or by an agreement having legal effect. The term shall include rights of custody and rights of access;

8. the term ‘holder of parental responsibility’ shall mean any person having parental responsibility over a child;

9. the term ‘rights of custody’ shall include rights and duties relating to the care of the person of a child, and in particular the right to determine the child’s place of residence;

...

11. the term ‘wrongful removal or retention’ shall mean a child’s removal or retention where:

(a) it is in breach of rights of custody acquired by judgment or by operation of law or by an agreement having legal effect under the law of the Member State where the child was habitually resident immediately before the removal or retention;

and

(b) provided that, at the time of removal or retention, the rights of custody were actually exercised, either jointly or alone, or would have been so exercised but for the removal or retention. Custody shall be considered to be exercised jointly when, pursuant to a judgment or by operation of law, one holder of parental responsibility cannot decide on the child’s place of residence without the consent of another holder of parental responsibility.”

...

Article 11

Return of the child

“1. Where a person, institution or other body having rights of custody applies to the competent authorities in a Member State to deliver a judgment on the basis of the Hague Convention of 25 October 1980 on the Civil Aspects of International Child Abduction (hereinafter ‘the 1980 Hague Convention’), in order to obtain the return of a child that has been wrongfully removed or retained in a Member State other than the Member State where the child was habitually resident immediately before the wrongful removal or retention, paragraphs 2 to 8 shall apply.

...”

THE LAW

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

51.  The applicant complained that by refusing to order the return of his children to Germany, the domestic courts had violated his right to respect for his family life. He relied on Article 8 of the Convention, which reads as follows:

“1.  Everyone has the right to respect for his ... family life ...

2.  There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

  1. Admissibility
    1. Parties’ submissions

(a)  The Government

52.  The Government disputed the admissibility of this complaint on several grounds.

53.  Firstly, they submitted that Article 8 was inapplicable in the present case. According to the Court’s case-law, the obligations which that Article imposed on the Contracting States in international child abduction cases had to be interpreted in the light of the Hague Child Abduction Convention. However, in the present case the domestic courts had established that the retention of the applicant’s children in Croatia by their mother had not been wrongful within the meaning of Article 3 § 1 of that Convention (see paragraphs 24-25, 27 and 29-30 above). The case thus did not concern international child abduction within the meaning of that Convention, which therefore did not apply. Consequently, Article 8 of the European Convention on Human Rights did not apply either.

54.  In the alternative, the Government submitted that this complaint was incompatible ratione personae with the provisions of the Convention because the alleged violation could not be attributed to the respondent State. They pointed out that the Singen District Court had (a) refused to temporarily grant the applicant the right to independently determine his children’s place of residence and (b) indicated that the issue of the handover of the children would be decided by Croatian courts during the return proceedings conducted under the Hague Child Abduction Convention (see paragraphs 14-15 above), which suggested that it had considered that the retention of the children in Croatia had been wrongful, within the meaning of that Convention.

55.  However, under Article 7 of the Hague Jurisdiction Convention, in the event of wrongful retention the authorities of the Contracting State in which the child had been habitually resident immediately before the retention in question retained their jurisdiction until the child acquired a habitual residence in another State (see paragraph 49 above). At the time that the Singen District Court had adopted its decision that State had been Germany, whose jurisdiction under Article 16 of the Hague Jurisdiction Convention (see paragraph 49 above) also extended to matters of parental responsibility, which included the right to independently determine children’s place of residence.

56.  This meant that if the Singen District Court had been of the view that the retention of the children in Croatia by their mother was wrongful (see paragraph 54 above), it had had jurisdiction to decide on the applicant’s right to independently determine his children’s place of residence. That court’s refusal to decide on that crucial aspect of the applicant’s parental responsibility had affected the outcome of the return proceedings before the Croatian courts, which, in the absence of any formal decision, had found that the applicant did not have parental responsibility – that is, the right of custody under the German law (see paragraphs 15, 24-25, 27 and 29-30 above).

57.  The Government therefore considered that Germany had been responsible for the emergence of circumstances that had resulted in the Croatian courts refusing to order the children’s return.

58.  Lastly, the Government argued that the applicant was not a victim of the violation complained of because he had agreed that the children would live with their mother in Croatia.

59.  The facts of the case showed that the agreement between the applicant and the children’s mother had been that the children would temporarily live with the applicant in Germany (see paragraph 8 above). The mother had given her consent for him to take the children to Germany because she had been unemployed at the time and had been unable to provide appropriate accommodation for the children. Therefore, the consent that she had given him had by its very nature been temporary (the applicant had been aware of this), and she had ultimately revoked it (see paragraph 10 above).

60.  Moreover, the applicant had moved shortly after August 2019 to Croatia, where he had remained to date (see paragraph 12 above). Therefore, his application to have the children returned to Germany had become irrelevant.

61.  Even subsequently, during the custody proceedings, the applicant had proposed that the three younger children live with their mother and that the oldest child live with him after the end of the school year (see paragraph 32 above). Given such circumstances, the applicant could not claim to be a victim of the violation complained of in respect of the three younger children because he had agreed that custody of them be awarded to the mother (the Government referred to Vujica v. Croatia, no. 56163/12, §§ 67-68, 8 October 2015).

(b)  The applicant

62.  In reply to the Government’s argument that Article 8 was inapplicable, the applicant, in essence, reiterated the arguments that he had advanced before the domestic courts to the effect that the retention of his children in Croatia by their mother had been wrongful and that the Hague Child Abduction Convention was applicable (see paragraphs 26 and 28 above).

63.  As regards the Government’s objection that the violation complained of had not been attributable to the Croatian but to the German authorities, the applicant replied that the Singen District Court had not been asked to decide on his custody rights and thus could not have refused to decide on those rights. Moreover, its decision had not had any influence on the Croatian courts’ decision to dismiss his application for the return of his children.

64.  The applicant submitted that he had never consented to the children’s retention in Croatia and that he had subsequently come back to Croatia only because he had wished to be as close as possible to them. He would not have returned if there had been no proceedings in Croatia regarding his children.

65.  Lastly, he submitted that he had proposed during the custody proceedings that the three younger children live with their mother but that he had made that proposal only after the adoption of the final decision in the proceedings for their return (see paragraphs 24, 27 and 29 above). He added that he had never agreed that the mother would have sole custody of the children.

  1. The Court’s assessment

66.  As to the Government’s objection that the alleged violation was not attributable to the Croatian but to the German authorities, the Court finds that their arguments in this regard are difficult to understand (see paragraphs 5457 above) and that there is nothing to suggest that the Singen District Court’s decision had influenced the decisions of the Croatian courts in the return proceedings. The Government’s arguments thus cannot be accepted. It follows that the Government’s objection that the complaint was incompatible ratione personae with the provisions of the Convention must be rejected.

67.  In so far as the Government’s objection concerning the applicant’s lack of victim status is based on the proposal made by him during the custody proceedings that the three younger children live with their mother, the Court finds that the circumstances of the present case are different from those in Vujica (cited above). In that case the return and custody proceedings were pending concurrently, and the applicant, having agreed during custody proceedings that custody of her two older children be awarded to their father, could not insist that they nevertheless be returned to her in the concurrent proceedings conducted under the Hague Child Abduction Convention (ibid., §§ 20, 26, 37 and 67-68).

68.  In the present case the custody proceedings took place after the return proceedings had ended, and the applicant averred that his proposal that the three younger children live with their mother had been influenced by the domestic courts’ decision to dismiss his application for the return of the children (see paragraphs 29, 32 and 65 above).

69.  It follows that the Government’s objection concerning the applicant’s lack of victim status, in so far as it is based on the proposal made by the applicant during the custody proceedings that the three younger children live with their mother, must be rejected.

70.  As regards the Government’s remaining arguments about the applicant’s victim status, the Court considers that they concern the issue of whether the applicant consented to, or subsequently acquiesced in, the retention of his children in Croatia, within the meaning of Article 13 § 1 (a) of the Hague Child Abduction Convention (see paragraph 47 above). Having regard to its case-law (see Kupás v. Hungary, no. 24720/17, §§ 52-62, 28 October 2021), the Court considers that those arguments will more appropriately be addressed at the merits stage (see paragraph 92 below).

71.  Similarly, as regards the Government’s arguments about the inapplicability of Article 8 of the Convention, the Court considers that they concern the issue of whether the retention of the applicant’s children in Croatia was wrongful, within the meaning of Article 3 § 1 (a) of the Hague Child Abduction Convention and Article 2 § 11 of the Brussels II bis Regulation (see paragraphs 47 and 50 above). Having regard to its case-law (see V.P. v. Russia, no. 61362/12, §§ 124-33, 23 October 2014), the Court considers that those arguments will also be more appropriately addressed at the merits stage (see paragraph 92 below).

72.  The Court further notes that this complaint is neither manifestly illfounded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. Parties’ submissions

(a)  The applicant

73.  The applicant first repeated the argument, which he had raised before the domestic courts, that the retention of his children in Croatia by their mother had been wrongful and that the Hague Child Abduction Convention was applicable (see paragraphs 26, 28 and 62 above). He again pointed to Article 16 § 3 of the Hague Jurisdiction Convention (see paragraph 49 above) and emphasised that his parental responsibility, acquired under Croatia law, had subsisted after he had moved with his children to Germany.

74.  In reply to the Government’s argument that the children had not had their habitual residence in Croatia before moving to Germany (see paragraphs 76-77 below), he averred that they had. In this regard he emphasised that Croatia was the country with which the children had the closest connection: they had been born in Croatia and were, like their parents, Croatian nationals. They had always returned to Croatia after the family’s numerous temporary stays abroad. The fact that they had not attended school or kindergarten was linked to their parents’ specific lifestyle (see paragraph 7 above). The older children had taken correspondence courses and had been home schooled. The applicant also pointed to the arguments advanced by the representative of the children’s mother during the return proceedings concerning their integration into a social and family environment in Croatia (see paragraph 22 above).

(b)  The Government

75.  The Government reiterated their argument advanced above (see paragraph 53) that the domestic courts had established that the retention of the applicant’s children in Croatia by their mother had not been wrongful within the meaning of Article 3 § 1 of the Hague Child Abduction Convention (see paragraphs 24-25, 27 and 29-30 above). The case thus did not concern international child abduction, and the State’s obligations under Article 8 of the present Convention could not have been interpreted in the light of that Hague Convention.

76.  The Government further opposed the applicant’s arguments regarding the applicability of Article 16 § 3 of the Hague Jurisdiction Convention. Specifically, they argued that the children had not had their habitual residence in Croatia before moving to Germany and that therefore he could not have acquired parental responsibility under Croatian law, which would have subsisted in Germany.

77.  In this regard the Government pointed out that according to the Court’s case-law, habitual residence corresponded to the place that reflected some degree of integration by the child (they referred to Michnea v. Romania, no. 10395/19, § 28, 7 July 2020). However, before moving to Germany, the family had lived in Croatia, Greece, Slovakia, Sweden and France, and again in Croatia since 2018 (see paragraphs 6-9 above). The applicant’s children had been born between 2008 and 2015 (see paragraph 5 above), which meant that some of the children had actually resided in Croatia for only a few months and had not attended a school or kindergarten there.

78.  Lastly, the Government submitted that the domestic courts’ refusal to order the return of the applicant’s children to Germany had been in accordance with the law, that it had pursued the legitimate of aim of protecting the rights of others (namely his children), and that it had been proportional to that aim.

  1. The Court’s assessment

(a)  General principles

79.  The relevant principles regarding the right to respect for family life under Article 8 of the Convention in cases concerning the return of a child under the Hague Child Abduction Convention are summarised in X v. Latvia ([GC], no. 27853/09, §§ 92-108, ECHR 2013) and have been recently reiterated in Michnea (cited above, §§ 35-39).

(b)  Application of these principles to the present case

80.  In the present case, the Court observes that the primary interference with the applicant’s right to respect for his family life cannot be attributed to an action or omission on the part of the respondent State but rather to the actions of the children’s mother, a private party, who retained the children in Croatia (compare Vladimir Ushakov v. Russia, no. 15122/17, § 85, 18 June 2019, and Kupás, cited above, § 44).

81.  By a decision of 15 November 2019, the Zagreb Municipal Civil Court dismissed the applicant’s request for the return of the children, finding that the Hague Child Abduction Convention was not applicable (see paragraphs 24-25 above). That decision amounted to an interference with the applicant’s right to respect for his family life (see Vladimir Ushakov, cited above, § 87, and Adžić v. Croatia (no. 2), no. 19601/16, § 79, 2 May 2019 and the cases cited therein), it being understood that the mutual enjoyment by a parent and a child of each other’s company constitutes a fundamental element of family life protected under Article 8 of the Convention (ibid.). It follows that Article 8 of the Convention is applicable in the present case.

82.  The Court must examine whether the interference in question was justified in terms of Article 8 § 2. It reiterates that any interference with the right to respect for family life constitutes a violation of that Article unless it is “in accordance with the law”, pursues a legitimate aim, and can be regarded as “necessary in a democratic society” (see, for example, Adžić (no. 2), cited above, § 80).

(i)     Lawfulness and legitimate aim

83.  The Court first observes that the civil courts’ decisions were based on Article 3 § 1 of the Hague Child Abduction Convention and Article 2 § 11 of the Brussels II bis Regulation, which, in the view of those courts, led to the application of Article 1626a § 3 of the German Civil Code (see paragraphs 24-25, 27 and 29-30 above). However, the applicant argued (see paragraphs 26, 28, 62 and 73 above) – relying on Article 16 § 3 of the Hague Jurisdiction Convention and the relevant findings and the opinion of the German authorities (see paragraphs 15-16, 19 and 49 above) – that the said Article of the German Civil Code was not applicable in his case and that the Hague Child Abduction Convention was applicable. If his arguments were to be accepted, this would render the interference with his right to respect for his family life unlawful.

84.  However, the Court considers that it may leave open the issue of the lawfulness of the impugned interference because the applicant’s arguments in this regard are also material considerations to be taken into account in the assessment of whether the interference was “necessary in a democratic society” and will thus be further addressed below (see paragraphs 86-91).

85.  The Court further notes that the interference in question pursued the legitimate aim of protecting the rights and freedoms of others – namely the rights of the applicant’s children.

(ii)   Necessity of the interference in a democratic society

86.  The Court reiterates that in determining whether an interference with one’s right to family life was “necessary in a democratic society”, it must examine whether a fair balance was struck between the competing interests at stake – those of the child, of the two parents, and of public order – within the margin of appreciation afforded to States in such matters (see, for example, Adžić (no. 2), cited above, § 82, and the cases cited therein). In so doing, it must assess whether, in the light of the case as a whole, the reasons adduced to justify the interference were relevant and sufficient for the purposes of Article 8 § 2 (ibid., and the cases cited therein).

87.  Insufficient reasoning in a ruling dismissing or accepting objections to the return of a child under the Hague Child Abduction Convention would be contrary to the requirements of Article 8 of the Convention (see X v. Latvia, cited above, §§ 106-7, and Blaga v. Romania, no. 54443/10, § 70, 1 July 2014). The Court considers that this requirement also applies mutatis mutandis to reasoning regarding the issue of the applicability of the Hague Child Abduction Convention. Otherwise, the domestic courts would be able to circumvent that requirement and effectively refuse to order the return of a child by finding that Convention inapplicable without giving sufficient reasons.

88.  The Court notes that in his appeal against the first-instance decision the applicant argued that he had automatically, as a parent, acquired parental responsibility under the Croatian law because his children had been born in Croatia and that he could not have lost it when he and the children had moved to Germany, as this would have been contrary to Article 16 § 3 of the Hague Jurisdiction Convention (see paragraph 26 above). He enclosed with his appeal the letter from the German Federal Office of Justice of 30 October 2019 and the decision of the Singen District Court of 21 November 2019 (see paragraphs 15-16, 19 and 26 above).

89.  In the light of the finding of the first-instance court (see paragraphs 24-25 above), those arguments were relevant for the issue of whether the retention of the applicant’s children in Croatia by their mother could be considered wrongful within the meaning of Article 3 § 1 of the Hague Child Abduction Convention and Article 2 of the Brussels II bis Regulation (see paragraphs 47 and 50 above). In the Court’s view, their nature and importance therefore required a specific and express reply. However, in its decision of 15 January 2020 the appellate court did not address those arguments at all (see paragraph 27 above).

90.  The applicant reiterated those arguments in his constitutional complaint (see paragraph 28 above). However, the Constitutional Court in its decision of 18 February 2021 addressed those arguments by referring to Article 7 of the Hague Jurisdiction Convention, without any further explanation as to how that Article was relevant for the purposes of dismissing the said arguments (see paragraphs 29-30 above).

91.  Given these circumstances the Court finds that the reasons adduced by the domestic courts to justify the interference with the applicant’s right to respect for his family life were neither relevant nor sufficient for the purposes of Article 8 § 2 of the Convention (see paragraph 86 above).

92.  As regards the Government’s arguments that the applicant and his children had not had their habitual residence in Croatia before moving to Germany (see paragraphs 76-77 above), and that the applicant had consented to, or subsequently acquiesced in, their retention (see paragraphs 58-60 and 70 above), the Court notes that these issues were not examined by the domestic courts in the return proceedings in question. In these circumstances, and having regard to the principle of subsidiarity, the Court does not find appropriate to examine them either.

93.  The foregoing considerations are sufficient to enable the Court to conclude that there has been a violation of Article 8 of the Convention in the present case.

94.  Lastly, the Court observes that there is no basis for the present judgment as such to be interpreted as requiring the respondent State to return the children to Germany now (see, mutatis mutandisAdžić (no. 2), cited above, § 96, and the cases cited therein).

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

95.  In his observations of 10 November 2021, the applicant for the first time complained that the proceedings for the return of his children had been unfair, particularly given the way that the information on relevant German law had been obtained (see paragraph 23 above). He relied on Article 6 § 1 of the Convention, the relevant part of which reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

96.  The Court notes that the last domestic decision within the meaning of Article 35 § 1 of the Convention in the proceedings complained of was served on the applicant’s representative on 4 March 2021 (see paragraph 29 above), whereas the applicant submitted this complaint for the first time in his observations of 10 November 2021 – that is, more than six months later.

97.  It follows that this complaint is inadmissible under Article 35 § 1 of the Convention for non-compliance with the six-month time-limit and that it must therefore be rejected, pursuant to Article 35 § 4 thereof.

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

98.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

99.  The applicant claimed 60,000 euros (EUR) in respect of pecuniary damage sustained by his having to move to Croatia to be close to his children (see paragraph 12 above) and to leave his job in Germany. He explained that in Germany he had been earning EUR 1,200 per month, whereas in Croatia he could not find a proper job and was still unemployed. The applicant also claimed EUR 60,000 in respect of non-pecuniary damage.

100.  The Government contested those claims.

101.  The Court does not discern any causal link between the violation found and the pecuniary damage alleged; it therefore rejects this claim. However, it awards the applicant EUR 11,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable.

  1. Costs and expenses

102.  The applicant also claimed EUR 7,417.52 for the costs and expenses incurred before the domestic courts.

103.  The Government contested that claim, emphasising that the applicant could only seek the costs incurred in the return proceedings (see paragraphs 17-30 above) and not the costs of any other proceedings in Croatia concerning his children (see paragraphs 31-34 above) or the costs of the proceedings in Germany (see paragraphs 13-16 above).

104.  According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these were actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 1,100 for costs and expenses in the domestic return proceedings, plus any tax that may be chargeable to the applicant. This sum is to be paid directly into the bank account of the applicant’s representative.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the complaint under Article 8 of the Convention admissible and the remainder of the application inadmissible;
  2. Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;
  3. Holds,

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 11,000 (eleven thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 1,100 (one thousand one hundred euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses, to be paid into the bank account of his representative;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period, plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 1 September 2022, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Renata Degener                        Marko Bošnjak
 Registrar                                        President

 

 

 

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde


Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude

dokumenti