Vlahović protiv Crne Gore

Država na koju se presuda odnosi
Crna Gora
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
62444/10
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
22.02.2024
Članovi
6
6-1
P1-1
P1-1-1
Kršenje
6
6-1
P1-1
P1-1-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Postupak izvršenja
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
Tematske ključne reči
eksproprijacija
VS deskriptori
1.6.4.5 Izvršenje sudskih odluka
1.6.5 Pravično suđenje
1.16.1 Imovina
1.16.2.1 Pravo na neometano uživanje imovine
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Odbor
Sažetak
Podnosilac predstavke je jedan od suvlasnika dve katastarske parcele u Herceg Novom, broj 1084/4 i 1084/10. Vlasnik je jedne trećine odnosno jedne polovine ovih parcela. U relevantno vrijeme izvjesni M.D. je posjedovao jednu osamnaestinu i jednu dvanaestinu istih parcela. Zemljište je bilo registrovano kao nekategorisani put. U junu 2005. godine, M.D. je bez saglasnosti ostalih suvlasnika i bez odobrenja nadležnog organa Opštine izgradio kolektor otpadnih voda na tim parcelama i betonirao put. Podnosilac predstavke i jedan od suvlasnika zemljišta pokrenuli su građanski postupak protiv M.D. zbog bespravne izgradnje kolektora otpadnih voda i betoniranja puta. Zabilježba spora u katastar nepokretnosti izvršena je u novembru 2008. godine. Februara 2010. godine, Osnovni sud u Herceg Novom je utvrdio da je M.D. povredio prava podnosioca predstavke u odnosu na kat. parcele br. 1084/4 i 1084/10 bespravnim betoniranjem celokupnih parcela i izgradnjom kolektora otpadnih voda na kat. parceli br. 1084/10. Naložio je M.D. da ukloni gore navedene objekte u roku od petnaest dana. Februara 2011. godine Viši sud u Podgorici je potvrdio prvostepenu presudu, a Osnovni sud je u aprilu doneo rešenje o izvršenju svoje presude.

U međuvremenu, komunalna policija je marta 2010. godine donela dva rešenja kojima je naloženo M.D. da ukloni bespravno izgrađen kolektor otpadnih voda i poruši put. Maja 2010. godine M.D. je izvršio prenos prava vlasništva nad predmetnim zemljištem na Opštinu bez naknade. Opština je Upravi za nekretnine podnela predlog za eksproprijaciju predmetnih parcela, decembra 2010. godine. Viši sud je rešenje o izvršenju prostepene presude iz 2010. godine ukinuo oktobra 2011. godine na osnovu toga što M.D. više nije bio suvlasnik predmetnog zemljišta i zbog toga što je pokrenut postupak eksproprijacije. Aprila 2012. godine Uprava za nekretnine je odbacila zahtev za eksproprijaciju koji je podnela Opština, koja je onda podnela drugi zahtev za eksproprijaciju ali je nakon vraćanja na ponovni postupak, postupak je prekinut maja 2015. godine.

Aprila 2015. godine Osnovni sud je doneo privremenu meru na zahtev M.D. i privrednog društva u privatnom vlasništvu, zabranjujući uklanjanje betonskog puta i kolektora otpadnih voda koje je naložila komunalna policija, do okončanja postupka eksproprijacije. Taj sud je takođe utvrdio da ako se izvrše rešenja komunalne policije, stranke koje su tražile privremenu meru i drugi stanari ne bi mogli da žive u njihovim stanovima, što bi izazvalo teško nadoknadivu štetu. Konkretno, nije postojao drugi pristupni put njihovim domovima osim onog na koji se odnosi izvršenje rešenja i stanari ne bi mogli da koriste vodovodnu i kanalizacionu infrastrukturu koja je neophodna za normalno funkcionisanje njihovih domaćinstava i poslova. Osnovni sud je juna 2015. godine odbacio prigovor koji je podnosilac predstavke uložio protiv odluke o privremenoj meri.

Aprila 2017. godine Vrhovni sud, prilikom odlučivanja o jednoj od tužbi za pravično zadovoljenje koju je podnio podnosilac predstavke zbog dužine trajanja izvršnog postupka, utvrdio je da postupak eksproprijacije ne može biti prepreka za izvršenje rešenja kojima se nalaže uklanjanje određenih objekata.

U periodu od decembra 2010. godine do maja 2019. godine Komunalna policija je donela brojna rešenja o odlaganju izvršenja svojih odluka od marta 2010. godine iz različitih razloga.

Februara 2021. godine, Uprava za katastar i državnu imovinu je ukinula odluku iz maja 2015. godine kojom je prekinut postupak eksproprijacije.

Aprila 2021. godine, Osnovni sud je obustavio izvršenje presude iz februara 2010. godine i ukinuo sve radnje koje su preduzete u tom smislu. Taj sud je utvrdio da postoje okolnosti koje u celosti sprečavaju sprovođenje rešenja o izvršenju, konkretno, da tuženi naveden u presudi više nije suvlasnik predmetnog zemljišta. Avgusta 2021. godine, nakon vraćanja predmeta na ponovni postupak, Uprava za katastar i državnu imovinu je donela rešenje o eksproprijaciji predmetnog zemljišta u korist Opštine, tako da se pristupni put može izgraditi u skladu sa Detaljnim urbanističkim planom. Novembra 2022. godine, nakon drugog vraćanja predmeta na ponovni postupak, Ministarstvo finansija, kao drugostepeni organ, ukinuo je to rešenje. Podnosilac predstavke je ovu odluku osporio odluku. U međuvremenu, januara 2022. godine, Ustavni sud je odbio ustavnu žalbu koju je podnosilac predstavke podneo maja 2017. godine zbog neizvršenja. Juna 2023. godine, Ustavni sud je odlučio u korist podnosioca predstavke i ukinuo odluku iz avgusta 2019. godine. Ustavni sud je utvrdio povredu člana 6 Konvencije zbog nenavođenja dovoljnih i relevantnih razloga u odluci Osnovnog suda.

Decembra 2023. godine postupak eksproprijacije je bio u toku pred Upravnim sudom, privremena mera je još uvijek bila na snazi i presuda i dva upravna rešenja doneta u korist podnosioca predstavke su ostala neizvršena.

Podnosilac predstavke se prituživao na osnovu raznih članova Konvencije, zbog neizvršenja presude i upravnih rešenja koja se odnose na njegovu imovinu a koja su doneta u njegovu korist.

Sud smatra da pritužba podnosioca predstavke treba da bude ispitana u odnosu na član 6 Konvencije i član 1 Protokola br. 1 i utvrđuje, jednoglasno, da je bilo povrede člana 6 Konvencije i da je bilo povrede člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju. Sud takođe utvrđuje, sa šest glasova na prema jedan, da je tužena država dužna da obezbijedi da postupak eksproprijacije u odnosu na kat. parcele br. 1084/4 i 1084/10 bude okončan najkasnije u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti ove presude. Takođe utvrđuje, sa šest glasova prema jedan da, ukoliko postupak eksproprijacije ne bude okončan u roku od jedne godine od dana kada ova presuda postane pravosnažna ili ukoliko predmetno zemljište ne bude eksproprisano, tužena država je dužna da obezbedi izvršenje pravosnažnih domaćih odluka donetih u februaru i martu 2010. godine u roku od tri meseca od dana isteka jednogodišnjeg roka određenog za okončanje postupka eksproprijacije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

PRVO ODJELJENJE

PREDMET VLAHOVIĆ protiv CRNE GORE

(Predstavka br. 62444/10)

PRESUDA

Član 37 stav 1 • Nova jednostrana deklaracija podnijeta nakon vraćanja predstavke na listu predmeta Suda jer neispunjenje obaveze iz prethodne deklaracije nije pružilo adekvatno obeštećenje • Zahtjev za brisanje predstavke odbijen

Član 6 stav 1 (građanski) • Pristup sudu • Član 1 Protokola br. 1 • Mirno uživanje imovine • Neopravdano neizvršenje pravosnažne domaće presude i dva upravna rješenja u odnosu na uklanjanje bespravnih objekata na parcelama podnosioca predstavke

Član 46 • Izvršenje presude • Individualne mjere

STRAZBUR

22. februar 2024. godine

Ova presuda će postati pravosnažna pod okolnostima predviđenim članom 44 stav 2 Konvencije. Može biti predmet redakcijske izmjene.

U predmetu Vlahović protiv Crne Gore,

Evropski sud za ljudska prava (Prvo odjeljenje), na zasijedanju Vijeća u sastavu:

Marko Bošnjak, predsjednik,
Alena Poláčková,
Krzysztof Wojtyczek,
Péter Paczolay,
Ivana Jelić,
Erik Wennerström,
Raffaele Sabato, sudije,
i Ilse Freiwirth, registrar Odjeljenja,

Uzimajući u obzir:

predstavku (br. 62444/10) koju je protiv Crne Gore, na osnovu člana 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda („Konvencija“)    15. oktobra 2010. godine Sudu podnio državljanin Republike Hrvatske, g-din Zoran Vlahović („podnosilac predstavke“);

odluku da obavijesti Vladu Crne Gore („Vlada“) o pritužbi koja se odnosi na neizvršenje domaće presude i rješenja donijetih u korist podnosioca predstavke;

odluku da izbriše predstavku sa liste predmeta na osnovu jednostrane deklaracije tužene države kojom se Vlada obavezala da obezbijedi izvršenje domaće presude i rješenja i isplati podnosiocu predstavke naknadu nematerijalne štete (vidjeti Vlahović protiv Crne Gore [Odbor], br. 62444/10, 22. novembar 2016. godine);

odluku da vrati predstavku na listu predmeta donijetu 19. novembra  2020. godine, na zahtjev podnosioca predstavke jer domaća presuda i rješenja i dalje nijesu bili izvršeni;

odluku da ponovo komunicira Vladi pritužbu u vezi neizvršenja domaće presude i rješenja donijetih u korist podnosioca predstavke i da proglasi ostatak predstavke neprihvatljivim;

izjašnjenja strana;

odluku Vlade Republike Hrvatske da ne iskoristi svoje pravo da se umiješa u postupak (član 36 stav 1 Konvencije);

Poslije vijećanja na sjednici zatvorenoj za javnost 30. januara  2024. godine,

Donosi sljedeću presudu, koja je usvojena toga dana:

UVOD

  1. Predstavka se odnosi na pritužbu podnosioca predstavke na osnovu člana 6 Konvencije i člana 1 Protokola br. 1, zbog neizvršenja domaće presude i rješenja donijetih u njegovu korist 2010. godine.

ČINJENICE

  1. Podnosilac predstavke je rođen 1964. godine i živi u Splitu, Hrvatska. Odobreno mu je da zastupa sam sebe.
  2. Vladu je zastupala njena zastupnica, g-đa V. Pavličić.
  3. Činjenice predmeta mogu biti sumirane kako slijedi.
  4. Podnosilac predstavke je jedan od suvlasnika dvije katastarske parcele, br. 1084/4 i 1084/10 koje se nalaze u Herceg Novom. Vlasnik je jedne trećine odnosno jedne polovine ovih parcela. U relevantno vrijeme izvjesni M.D. je posjedovao jednu osamnaestinu i jednu dvanaestinu istih parcela. Zemljište je bilo registrovano kao nekategorisani put.
  5. U junu 2005. godine, M.D. je izgradio kolektor otpadnih voda na predmetnim dvjema parcelama i betonirao put. Ovo je urađeno bez prethodne saglasnosti ostalih suvlasnika i bez odobrenja nadležnog organa Opštine Herceg Novi („Opština“).
  6. Nepoznatog datuma nakon toga, podnosilac predstavke i jedan od suvlasnika zemljišta pokrenuli su građanski postupak protiv M.D. zbog bespravne izgradnje kolektora otpadnih voda i betoniranja puta. Zabilježba spora u katastar nepokretnosti izvršena je u novembru 2008. godine.
  7. Tokom trajanja postupka vještak građevinske struke dao je svoj nalaz i mišljenje. Konkretno, našao je da je postavljanje betona na zemljištu izazvalo ubrzavanje protoka vode niz put. Naveo je da rešetka i kanal izgrađeni sa jedne strane puta nijesu dovoljni da sakupe svu površinsku vodu sa nove slivne površine. Stoga, vremenom bi neregulisan odvod površinskih voda sa betoniranog puta vjerovatno izazvao plavljenje i zemljane nanose, te bi na taj način došlo do oštećenja susjednih parcela koje pripadaju tužiocima. Štaviše, ukoliko odvod vode sa betoniranog puta nije regulisan, voda koja dolazi sa parcele tužene strane bi erodirala, pa čak i zemljište na kojem je put sagrađen. Vještak je dalje naveo da je kolektor otpadnih voda izgrađen bez prethodnog odobrenja relevantnog upravnog organa, što je takođe značilo da postoji mogućnost da nije bio izgrađen u skladu sa relevantnim građevinskim standardima.
  8. Dana 26. februara 2010. godine, Osnovni sud u Herceg Novom je utvrdio da je M.D. povrijedio prava podnosioca predstavke u odnosu na kat. parcele br. 1084/4 i 1084/10 bespravnim betoniranjem cjelokupnih parcela i izgradnjom kolektora otpadnih voda na kat. parceli br. 1084/10. Naložio je M.D. da ukloni gore navedene objekte u roku od petnaest dana.
  9. Komunalna policija je 29. i 30. marta 2010. godine donijela dva rješenja kojima je naloženo M.D. da ukloni bespravno izgrađen kolektor otpadnih voda i poruši put. Glavni administrator Opštine je 27. aprila   2010. godine potvrdio ova dva rješenja, postupajući kao drugostepeni upravni organ.
  10. Dana 18. maja 2010. godine M.D. je izvršio prenos prava vlasništva nad predmetnim zemljištem (vidjeti stav 5 in fine gore) na Opštinu bez naknade.
  11. Dana 9. decembra 2010. godine, Opština je Upravi za nekretnine podnijela prijedlog za eksproprijaciju predmetnih parcela.
  12. Od 28. decembra 2010. godine do 6. maja 2019. godine Komunalna policija je donijela brojna rješenja o odlaganju izvršenja svojih odluka od marta 2010. godine (vidjeti stav 10 gore) iz različitih razloga; Glavni administrator poništio je svako od ovih rješenja.
  13. Dana 8. februara 2011. godine Viši sud u Podgorici je potvrdio prvostepenu presudu od 26. februara 2010. godine u relevantnom dijelu (vidjeti stav 9 gore), čime je ta presuda postala pravosnažna.
  14. Dana 15. aprila 2011. godine Osnovni sud je donio rješenje o izvršenju u odnosu na svoju presudu. Viši sud ga je ukinuo 11. oktobra 2011. godine na osnovu toga što M.D. više nije bio suvlasnik predmetnog zemljišta i zbog toga što je pokrenut postupak eksproprijacije (vidjeti stavove 11 i 12 gore).
  15. Dana 19. marta 2012. godine Osnovni sud je odbio zahtjev podnosioca predstavke da Opština izvrši presudu, na osnovu toga što se donijeta pravosnažna presuda nije odnosila na Opštinu već na M.D. Ova odluka je potvrđena 24. maja 2012. godine, a podnosilac predstavke je podučen da pokrene građanski postupak protiv Opštine.
  16. Dana 17. aprila 2012. godine Uprava za nekretnine je odbacila zahtjev za eksproprijaciju koji je podnijela Opština (vidjeti stav 12 gore). Opština je 12. novembra 2012. godine podnijela drugi zahtjev za eksproprijaciju Upravi za nekretnine, ali, nakon vraćanja na ponovni postupak, postupak je prekinut 29. maja 2015. godine.
  17. Dana 8. aprila 2015. godine Osnovni sud je donio privremenu mjeru na zahtjev M.D. i privrednog društva u privatnom vlasništvu, zabranjujući uklanjanje betonskog puta i kolektora otpadnih voda koje je naložila komunalna policija (vidjeti stav 10 gore), do okončanja postupka eksproprijacije. Taj sud je takođe utvrdio da ako se izvrše rješenja komunalne policije, stranke koje su tražile privremenu mjeru i drugi stanari ne bi mogli da žive u njihovim stanovima, što bi izazvalo teško nadoknadivu štetu. Konkretno, nije postojao drugi pristupni put njihovim domovima osim onog na koji se odnosi izvršenje rješenja i stanari ne bi mogli da koriste vodovodnu i kanalizacionu infrastrukturu koja je neophodna za normalno funkcionisanje njihovih domaćinstava i poslova. Osnovni sud je 1. juna 2015. godine, kao drugostepeni izvršni sud, odbacio prigovor koji je podnosilac predstavke uložio protiv odluke o privremenoj mjeri.
  18. Dana 11. aprila 2017. godine Vrhovni sud, prilikom odlučivanja o jednoj od tužbi za pravično zadovoljenje koju je podnio podnosilac predstavke zbog dužine trajanja izvršnog postupka, utvrdio je, inter alia, da postupak eksproprijacije ne može biti prepreka za izvršenje rješenja kojima se nalaže uklanjanje određenih objekata.
  19. Dana 19. februara 2021. godine, Uprava za katastar i državnu imovinu je ukinula odluku od 29. maja 2015. godine kojom je prekinut postupak eksproprijacije (vidjeti stav 17 in fine gore).
  20. Dana 9. marta 2021. godine, nakon brojnih neuspješnih pokušaja podnosioca predstavke da ubrza izvršenje rješenja, Viši sud je odredio prioritetno rješavanje postupka izvršenja. Utvrdio je da se izvršenje smatra sprovedenim kada relevantna odluka bude izvršena ili postupak izvršenja okončan.
  21. Dana 27. aprila 2021. godine, Osnovni sud je obustavio izvršenje presude od 26. februara 2010. godine i ukinuo sve radnje koje su preduzete u tom smislu. Taj sud je utvrdio da postoje okolnosti koje u cjelosti sprječavaju sprovođenje rješenja o izvršenju, konkretno, da tuženi naveden u presudi više nije suvlasnik predmetnog zemljišta. Podnosilac predstavke je poučen da ostvari svoje pravo u odnosu na Opštinu u posebnom građanskom postupku, nakon kojeg, ukoliko bude uspješan, može da pokrene novi postupak izvršenja. Ta odluka je potvrđena 13. septembra 2021. godine.
  22. Dana 12. avgusta 2021. godine, nakon vraćanja predmeta na ponovni postupak, Uprava za katastar i državnu imovinu je donijela rješenje o eksproprijaciji predmetnog zemljišta u korist Opštine, tako da se pristupni put može izgraditi u skladu sa Detaljnim urbanističkim planom.  Dana 14. novembra 2022. godine, nakon drugog vraćanja predmeta na ponovni postupak, Ministarstvo finansija, kao drugostepeni organ, ukinuo je to rješenje. Dana 19. decembra 2022. godine, podnosilac predstavke je osporio odluku Ministarstva finansija pred Upravnim sudom.
  23. U međuvremenu, dana 20. januara 2022. godine, Ustavni sud je odbio ustavnu žalbu koju je podnosilac predstavke podnio 31. maja 2017. godine zbog neizvršenja. U suštini, sud je potvrdio obrazloženje koje su dali sudovi u postupku izvršenja (vidjeti stavove 15 i 16 gore).
  24. Dana 27. maja 2022. godine, državno tužilaštvo, prilikom odbacivanja jedne od krivičnih prijava koju je podnio podnosilac predstavke u vezi postupka eksproprijacije, utvrdilo je da upravni postupak (postupak eksproprijacije) ne može ni na koji način da ometa izvršenje pravosnažne sudske presude iz 2010. godine kojom je naloženo uklanjanje bespravno izgrađenih objekata.
  25. Tokom nekoliko godina, podnosilac predstavke je podnosio zahtjev za izvršenje u više navrata i protiv M.D. i protiv Opštine, ali bezuspješno. Tokom tih postupaka pozivao se na član 28 Zakona o izvršenju i obezbjeđenju (vidjeti stavove 29 i 30 dolje). U svojoj odluci od 9. avgusta 2010. godine, Osnovni sud je naveo da se podnosilac predstavke pozvao na ovu odredbu, ali je ipak potvrdio prethodno stanovište, konkretno, da Opština nije ni bila stranka u građanskom postupku niti je relevantnom presudom obavezana da izvrši bilo koju radnju. Sve ostale podneske podnosioca predstavke je odbio kao neosnovane.
  26. Dana 16. juna 2023. godine, Ustavni sud je odlučio u korist podnosioca predstavke i ukinuo odluku od 9. avgusta 2019. godine (vidjeti prethodni stav). Konkretno, Ustavni sud je utvrdio da Osnovni sud nije primijenio član 28 Zakona o izvršenju i obezbjeđenju na koji se podnosilac predstavke kokretno pozvao. Ustavni sud je utvrdio povredu člana 6 Konvencije zbog nenavođenja dovoljnih i relevantnih razloga u odluci Osnovnog suda.
  27. Dana 12. decembra 2023. godine postupak eksproprijacije je bio u toku pred Upravnim sudom (vidjeti stav 23 gore), privremena mjera je još uvijek bila na snazi (vidjeti stav 18 gore) i presuda i dva upravna rješenja donijeta u korist podnosioca predstavke (vidjeti stavove 9, 13 i 14 gore) su ostala neizvršena.

RELEVANTNI ZAKONSKI OKVIR

  1. Članom 23 Zakona o izvršnom postupku iz 2004. godine (objavljen u „Sl. listu RCG“, br. 023/04) predviđeno je da se izvršenje određuje i na prijedlog lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao povjerilac, ako ono javnom ili po zakonu ovjerenom ispravom dokaže da je potraživanje na njega prenijeto. Takođe je navedeno da se isto primjenjuje i u slučaju izvršenja protiv lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao dužnik.
  2. Zakon o izvršnom postupku iz 2004. godine je bio na snazi do       25. septembra 2011. godine, kada je na snagu stupio Zakon o izvršenju i obezbjeđenju iz 2011. godine (objavljen u „Sl. listu CG“, br. 036/11, 028/14, 020/15, 022/17, 076/17 i 025/19). Član 28 novog Zakona odgovara članu 23 prethodnog Zakona.
  3. Članom 17 Zakona o izvršenju i obezbjeđenju iz 2011. godine je predviđeno da se izvršenje određuje na odnosu izvršne isprave, osim ako je drugačije predviđeno zakonom. Članom 18 predviđeno je, inter alia, da je izvršna sudska odluka izvršna isprava. Članom 22 je predviđeno da je izvršna isprava podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni izvršni povjerilac i izvršni dužnik, kao i predmet, vrsta, obim i rok ispunjenja obaveza. Ako u izvršnoj ispravi nije određen rok za dobrovoljno ispunjenje obaveze, taj rok se određuje rješenjem o izvršenju.
  4. Članom 77 predviđeno je da pored drugih slučajeva propisanih ovim zakonom, izvršenje će se obustaviti, po službenoj dužnosti, i kad je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena ili stavljena van snage, odnosno ako je potvrda o izvršnosti ukinuta. Rješenjem o obustavi izvršenja ukinuće se sve sprovedene izvršne radnje, ako se time ne dira u stečena prava trećih lica.

PRAVO

I. PRELIMINARNO PITANJE

  1. Vlada je podnijela jednostranu deklaraciju 30. novembra 2021. godine i tražila da se predstavka izbriše sa liste predmeta u skladu sa članom 37 Konvencije. Vlada je priznala povredu člana 6 Konvencije. Takođe se obavezala da obezbijedi preduzimanje svih neophodnih koraka kako bi se ubrzalo izvršenje predmetnih odluka nakon okončanja postupka eksproprijacije ili, ako zemljište bude eksproprisano, da preduzme promptne radnje da uskladi predmetnu infrastrukturu sa relevantnim građevinskim standardima.
  2. Podnosilac predstavke je pozvao Sud da odbaci jednostranu deklaraciju Vlade. Tvrdio je da je Vlada u svojoj prvoj jednostranoj deklaraciji od 6. juna 2016. godine već preuzela obavezu da preduzme sve neophodne korake da obezbijedi sprovođenje predmetnog postupka izvršenja, bez pozivanja na eksproprijaciju, čak iako je postupak eksproprijacije već bio u toku više od tri godine u tom periodu. Vlada nije ispunila preuzetu obavezu. U novoj jednostranoj deklaraciji je predložila da se sačeka okončanje postupka eksproprijacije i, štaviše, rješavanje predmeta bez ikakvih garancija da će se izvršenje stvarno dogoditi. Dodatno, podnosilac predstavke je naveo da Vlada nije ponudila nadoknadu.
  3. Sud primjećuje da su relevantni principi u vezi sa jednostranim deklaracijama iznijeti u Tahsin Acar protiv Turske ((preliminarno pitanje) [VV], br. 26307/95, stavovi 75-77, ECHR 2003-VI). Konkretno, Sud je smatrao da, pod određenim okolnostima, može biti odgovarajuće brisanje predstavke na osnovu člana 37 stav 1 (c) Konvencije na osnovu jednostrane deklaracije koju podnese tužena Vlada, čak iako podnosilac predstavke želi da se nastavi sa ispitivanjem predmeta. To bi, ipak, zavisilo od konkretnih okolnosti da li jednostrana deklaracija nudi dovoljan osnov da se utvrdi da poštovanje ljudskih prava zagarantovanih Konvencijom ne zahtijeva od Suda da nastavi sa ispitivanjem predmeta (član 37 stav 1 in fine) (ibid., stav 75).
  4. Sud dalje primjećuje da se konkretna predstavka odnosi na neizvršenje domaćih odluka i da je postojao veliki broj sličnih predmeta u odnosu na tuženu državu (vidjeti, među ostalim, Boucke protiv Crne Gore, br. 26945/06, stav 74-75, 79 i 89-94, 21. februar 2012. godine; Milić protiv Crne Gore i Srbije, br. 28359/05, stavovi 63-65 i 68, 11. decembar 2012. godine; Vukelić protiv Crne Gore, br. 58258/09, stavovi 98-102, 4. jun 2013. godine; i Mijanović protiv Crne Gore, br. 19580/06, stavovi 81-87, 17. septembar 2013. godine).
  5. U vezi konkretne predstavke, Sud naglašava da je predstavku već izbrisao sa liste predmeta na osnovu obavezivanja Vlade da obezbijedi brzo izvršenje presude i predmetnih rješenja (vidjeti gore navedeni dio koji se odnosi na postupak). Međutim, preuzeta obaveza nije ispunjena iz kog razloga je Sud vratio predstavku na listu predmeta. Takođe primjećuje da u svojoj novoj jednostranoj deklaraciji Vlada nije predložila da obezbijedi sprovođenje izvršenja bez odlaganja, već da sačeka da se prvo okonča postupak eksproprijacije, a zatim dalje da preduzima mjere u zavisnosti od ishoda tog postupka. Sud primjećuje s tim u vezi da je postupak eksproprijacije prvi put pokrenut 2010. godine i da nema indikacija o tome kada bi mogao biti okončan. Štaviše, prijedlog Vlade takođe uključuje mogućnost da se odluke uopšte ne izvrše. Dalje, jednostrana deklaracija ne sadrži ni priznanje povrede člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju niti predviđa bilo kakvu nadoknadu.
  6. U smislu gore navedenog, Sud smatra da Vladina jednostrana deklaracija ne pruža odgovarajuće obeštećenje za podnosioca predstavke, pa stoga Sud odbacuje Vladin zahtjev da izbriše predstavku sa liste predmeta.

II. NAVODNA POVREDA ČLANA 6 kONVENCIJE I ČLANA 1 PROTOKOLA BR. 1

  1. Podnosilac predstavke se prituživao na osnovu raznih članova Konvencije, zbog neizvršenja presude i upravnih rješenja koja se odnose na njegovu imovinu a koja su donijeta u njegovu korist (vidjeti stavove 9-10 i 14 gore). Sud smatra da pritužba podnosioca predstavke treba da bude ispitana u odnosu na član 6 Konvencije i član 1 Protokola br. 1 (vidjeti, mutatis mutandis, Radomilja i drugi protiv Hrvatske [VV], br. 37685/10 i 22768/12, stav 126, 20. mart 2018. godine). Relevantni djelovi predmetnih članova glase kako slijedi:

Član 6

“Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ... ima pravo na ... suđenje u razumnom roku pred ... sudom ...“.

Član 1 Protokola br. 1

“ Svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni”.

A. Podnesci strana

  1. Vlada nije sporila da je postupak izvršenja trajao dugo i da je postao čak i složeniji zbog promjene vlasništva nad dijelom zemljišta, što je bio razlog zbog kojeg predmetna presuda nije mogla biti izvršena i zbog kojeg je podnosilac predstavke morao da pokrene novi građanski postupak protiv Opštine kao novog vlasnika. Rješenja komunalne policije nijesu mogla biti izvršena zbog privremene mjere donijete 2015. godine, koja je trebala da ostane na snazi do okončanja postupka eksproprijacije.
  2. Vlada je takođe tvrdila da nije došlo do povrede člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju. Priznala je da je bilo miješanja u pravo podnosioca predstavke na mirno uživanje imovine. Međutim, tvrdila je da je miješanje bilo neophodno u demokratskom društvu i da je za cilj imalo ispunjenje opštih interesa zajednice, konkretno obezbjeđivanjem pristupnog puta drugim kućama, što je bilo moguće samo izgradnjom istog na kat. parceli br. 1084/4, kao i izgradnjom neophodne vodovodne i kanalizacione infrastrukture.
  3. Vlada je tvrdila da je eksproprijacija, koja je imala za cilj izgradnju pristupnog puta na kat. parceli br. 1084/4 i za koju je postojao javni interes, bila preliminarno pitanje. Nakon okončanja postupka eksproprijacije opština bi započela hitnu opravku puta i infrastrukture kako bi je uskladila sa relevantnim građevinskim standardima. Vlada je istakla da bi to bilo jedino moguće rješenje u konkretnom predmetu, imajući na u vidu vrijeme koje je proteklo od kada su donijete relevantne odluke u korist podnosioca predstavke i trenutno stanje na licu mjesta. U tom slučaju, podnosilac predstavke bi imao pravo na naknadu koja je ekvivalentna tržišnoj vrijednosti eksproprisanog zemljišta.
  4. Podnosilac predstavke je osporio argumente Vlade i ponovio svoju pritužbu. Konkretno, tvrdio je da bi bilo apsurdno ukoliko bi se izvršenje moglo izbjeći prenosom imovine sa jednog lica na drugo i ako bi se zahtijevalo od tužioca da pokrene novi postupak protiv svakog novog vlasnika, jer bi na taj način bilo koje izvršenje moglo beskonačno dugo da bude opstruirano.

B. Ocjena Suda

1. Prihvatljivost

  1. Sud primjećuje da navedena pritužba nije očigledno neosnovana niti neprihvatljiva po bilo kom drugom osnovu navedenom u članu 35 Konvencije. Stoga mora biti proglašena prihvatljivom.

2. Osnovanost

  1. Opšti principi koji se odnose na izvršenje presuda su sumirani u Hornsby protiv Grčke (19. mart 1997. godine, stav 40, Izvještaji o presudama i odlukama 1997-II), Immobiliare Saffi protiv Italije ([VV], br. 22774/93, stav 59, ECHR 1999-V), Sabin Popescu protiv Rumunije (br. 48102/99, stavovi 68-76, 2. mart 2004. godine), Matheus protiv Francuske (br. 62740/00, stavovi 58 i 71, 31. mart 2005. godine) i Fuklev protiv Ukrajine (br. 71186/01, stav 84, 7. jun 2005. godine).
  2. U konkretnom predmetu, Sud primjećuje da je M.D. jedan od suvlasnika predmetnog zemljišta u konkretnom periodu, izgradio kolektor otpadnih voda i betonirao put na parceli čiji je suvlasnik bio podnosilac predstavke, ne samo bespravno, već očigledno bez poštovanja relevantnih građevinskih standarda (vidjeti stavove 8, 9 i 10 gore). Čak iako je u korist podnosioca predstavke donijeta presuda i dva upravna rješenja na osnovu kojih je naloženo M.D. da ukloni izgrađene objekte, ona nikada nijesu izvršena na osnovu toga što je: a) postojao novi suvlasnik zemljišta – Opština, umjesto M.D. (vidjeti stavove 15-16 i 25 gore) i (b) postupak eksproprijacije bio u toku (vidjeti stav 18 gore). Konkretno, nadležni domaći organi i sudovi su odbili sve zahtjeve podnosioca predstavke za izvršenje na osnovu toga što je relevantna presuda donijeta u odnosu na M.D. a ne u odnosu na opštinu. Takođe je donijeta privremena mjera u korist M.D. kojom je zabranjeno izvršenje rješenja Komunalne policije do okončanja postupka eksproprijacije.
  3. Kada je u pitanju promjena vlasništva, Sud primjećuje da je Viši sud potvrdio prvostepeno rješenje kojim je naloženo M.D. da ukloni objekte koje je bespravno izgradio (vidjeti stavove 11 i 14 gore), bez obzira na promjenu vlasništva koja se desila u međuvremenu. Ipak, čak i pod pretpostavkom da je promjena vlasništva bila relevantna u cilju izvršenja, Sud primjećuje da relevantne odredbe oba Zakona o izvršenju i obezbjeđenju predviđaju da se izvršenje može zahtijevati i u odnosu na lica koja nijesu navedena kao tužena strana u odluci o izvršenju ukoliko je relevantna obaveza prenijeta na njih (vidjeti stavove 29-30 gore). Primijećeno je, u ovom smislu, da je spor između podnosioca predstavke i M.D. zbog građevinskih radova na predmetnom zemljištu uredno zabilježen u katastar nepokretnosti 2008. godine, tačnije, mnogo prije prenosa vlasništva (vidjeti stavove 7 in fine i 11 gore; uporediti sa Rodić protiv Bosne i Hercegovine (odl.), br. 38636/17, stav 31, 9. novembar 2020. godine). Stoga, Opština je morala biti svjesna predmetnog spora i moglo se očekivati da isto tako bude svjesna prvostepene presude s tim u vezi, koja je do tada bila donijeta (vidjeti stavove 9 i 11 gore). Stoga se legitimno može očekivati da je prenos vlasništva nad dijelom zemljišta sa M.D. na Opštinu takođe obuhvatao prenos obaveze koja se odnosila na objekte koji su na tom zemljištu bespravno izgrađeni. Da to nije bio slučaj, tužioci bi se zaista mogli naći u situaciji da bi tuženi mogli više puta da prenose pravo vlasništva nad relevantnom imovinom, obavezujući tužioce da pokreću jedan građanski postupak za drugim, na taj način beskonačno opstruirajući izvršenje u odnosu na konkretnu imovinu. Ipak, bez obzira na relevantnu zakonsku odredbu, domaći sudovi su utvrdili da je podnosilac predstavke trebao da pokrene poseban građanski postupak protiv opštine, iako opština nije bila ta koja je bespravno izgradila predmetne objekte i iako je podnosilac predstavke već pokrenuo jedan građanski postupak s tim u vezi u kojem su donijete odluke u njegovu korist. Na taj način, sudovi nižih instanci propustili su da se pozabave primjenjivošću relevantne zakonske odredbe, kako je istakao Ustavni sud kada je ukinuo odluku Osnovnog suda (vidjeti stav 27 gore).
  4. Kada je u pitanju postupak eksproprijacije, Sud primjećuje da, uprkos navodnom javnom interesu, isti traje već nekoliko godina. Takođe primjećuje da, iako je postupak tada već bio u toku, Vlada je ipak preuzela obavezu da izvrši predmetnu presudu i rješenja i na osnovu tog uvjeravanja, Sud je izbrisao predmet sa liste predmeta 2016. godine (vidjeti dio koji se odnosi na postupak gore). Sud dalje primjećuje da su domaći organi, uključujući Vrhovni sud, izričito utvrdili da postupak eksproprijacije ne može predstavljati prepreku za izvršenje odluka (vidjeti stavove 19 i 25 gore). Vlada je tvrdila da bi se relevantne odluke izvršile da zemljište nije eksproprisano (vidjeti stav 33 gore), što znači da je izvršenje još uvijek bilo moguće. Stoga, Sud nije uvjeren da je postupak eksproprijacije bio prethodno pitanje, kako je tvrdila Vlada (vidjeti stav 42 gore).
  5. U smislu gore navedenog, Sud smatra da propust države da izvrši pravosnažnu presudu i relevantna rješenja predstavlja povredu člana 6 stav 1 Konvencije (vidjeti Boucke,stavovi 74-75, 79 i 89-94; Milić, stavovi 63-65 i 68; Vukelić, stavovi 98-102; i Mijanović, stavovi 81-87, sve gore citirane).
  6. Takođe smatra da sporno neizvršenje predstavlja miješanje u pravo podnosioca predstavke na mirno uživanje njegove imovine, koje u konkretnom predmetu nije opravdano. Na osnovu toga, bilo je posebne povrede člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju (vidjeti Mijanović, gore citirana, stavovi 88-91).

III. DRUGE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

  1. Sud primjećuje da je, nakon što je predstavka vraćena na listu predmeta i ponovo komunicirana tuženoj Vladi, podnosilac predstavke ponovio ostale pritužbe koje je prvobitno iznio na osnovu članova 6 i 13 Konvencije i člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju u vezi sljedećeg: (a) zaposleni u Upravi za katastar i državnu imovinu nijesu gonjeni i kažnjeni po osnovu njegovih krivičnih prijava i (b) dužine trajanja postupka eksproprijacije i nepostojanja djelotvornog pravnog lijeka u tom smislu.
  2. Sud ponavlja da je 14. aprila 2021. godine Vlada obaviještena o nekim od pritužbi podnosioca predstavke, dok je ostatak predstavke, uključujući pritužbe navedene u prethodnom stavu, proglašen neprihvatljivim. Stoga, Sud više nije nadležan da ih ispituje (vidjeti KIPS DOO i Drekalović protiv Crne Gore, br. 28766/06, stav 139, 26. jun 2018. godine).
  3. Podnosilac predstavke se takođe implicitno prituživao da neki od službenika Uprave za katastar i državnu imovinu nijesu bili gonjeni i kažnjeni po osnovu njegovih krivičnih prijava podnijetih u maju 2021. i junu 2022. godine. Ova pritužba nije usklađena ratione materiae i mora biti odbačena u skladu sa članom 35 stavovi 3 i 4 Konvencije.
  4. Podnosilac predstavke se prituživao i zbog ishoda brojnih drugih pravnih ljekova koje je koristio kako bi ostvario izvršenje predmetne presude i rješenja i, konkretno, zbog dužine trajanja postupka pred Ustavnim sudom (vidjeti stav 24 gore). Imajući na umu stanovišta navedena u stavu 49 gore, Sud smatra da nije neophodno da posebno ispituje prihvatljivost ili osnovanost pritužbi podnosioca predstavke u tom smislu (vidjeti Centre for Legal Resources on behalf of Valentin Câmpeanu protiv Rumunije [VV],   br. 47848/08, stav 156, ECHR 2014, i izvori tamo navedeni; vidjeti, takođe, mutatis mutandis, Hajnal protiv Srbije, br. 36937/06, stav 137, 19. jun 2012. godine).

IV. PRIMJENA ČLANA 46 KONVENCIJE

  1. Sud ponavlja da član 46 Konvencije, tumačen u svijetlu člana 1, nameće tuženoj državi pravnu obavezu ne samo da plati konkretne iznose dosuđene pravičnim zadovoljenjem licima koja su pogođena povredom, već i da izabere, a što je pod nadzorom Komiteta ministara, generalne i/ili, ako je to odgovarajuće, individualne mjere koje će usvojiti u svom domaćem pravnom poretku kako bi se okončala povreda koju je utvrdio Sud i da ispravi posljedice u najvećoj mogućoj mjeri (vidjeti Scozzari i Giunta protiv Italije [VV], br. 39221/98 i 41963/98, stav 249, ECHR 2000-VIII). Prvenstveno je na konkretnoj državi da izabere, pod nadzorom Komiteta ministara, mjere koje je dužna da sprovede u domaćem pravnom poretku kako bi izvršila obavezu na osnovu člana 46 Konvencije (ibid.; vidjeti takođe Öcalan protiv Turske [VV], br. 46221/99, stav 210, ECHR 2005-IV).
  2. Ipak, izuzetno, sa ciljem da se pomogne tuženoj državi da ispuni svoje obaveze u odnosu na član 46, Sud može da predloži različite mogućnosti i da ostavi izbor mjere i njenu implementaciju na diskreciono pravo konkretne države ili priroda utvrđene povrede može biti takva da ne ostavlja stvarnu mogućnost izbora kada su u pitanju mjere koje su potrebne da se ta povreda ispravi i Sud može odlučiti da ukaže na samo jednu takvu mjeru (vidjeti Öcalan, gore citirana, stav 210). Konkretne mjere obeštećenja, ukoliko ih ima, koje se zahtijevaju od tužene države kako bi ispunila svoje obaveze na osnovu člana 46 Konvencije, moraju zavisiti od konkretnih okolnosti pojedinačnog predmeta i biti određene u svijetlu uslova navedenih u presudi Suda u tom predmetu i uz dužno razmatranje gore navedene prakse Suda (ibid.).
  3. Povreda koju je Sud utvrdio u konkretnom predmetu još uvijek utiče na podnosioca predstavke – on je u situaciji da relevantna presuda i rješenja donijeta u njegovu korist još 2010. godine nikada nijesu izvršena i da su domaći sudovi, nakon više od deset godina neizvršavanja predmetnih odluka, okončali postupak izvršenja i time omogućili da objekti, koji ne samo da su bili bespravno izgrađeni, već nijesu bili izgrađeni u skladu sa relevantnim standardima, ostanu na zemljištu koje je u suvlasništvu podnosioca predstavke.
  4. Sud je već ranije utvrdio da bi pravo na pristup sudu bilo iluzorno ukoliko bi domaći pravni sistem države ugovornice omogućio da pravosnažna, obavezujuća sudska odluka ostane neizvršena na štetu jedne strane (vidjeti Hornsby, gore citirana, stav 40). Međutim, Sud ne može da ignoriše stanovišta domaćih sudova da su sporni objekti, bespravno izgrađeni kao takvi i neusklađeni sa relevantnim standardima, predstavljali jedini pristup okolnim kućama i njihovu vezu sa kolektorom otpadnih voda (vidjeti stav 18 gore). Sud, takođe, primjećuje da je zemljište bilo registrovano kao nekategorisani put čak i prije nastupanja konkretnih događaja (vidjeti stav 5 in fine gore). Vlada je tvrdila da je stoga postojao javni interes da se ekspropriše predmetno zemljište. Sud ponavlja da nije na njemu da spekuliše da li postoji ili ne postoji javni interes da se ekspropriše predmetno zemljište. Ovo pitanje treba da bude riješeno u postupku eksproprijacije. Imajući na umu posebne okolnosti konkretnog predmeta, činjenicu da je postupak eksproprijacije pokrenut 2010. godine i navodni javni interes da relevantne katastarske parcele imaju pristup putu i kolektoru otpadnih voda, Sud utvrđuje da je izuzetno važno da se preduzmu odgovarajuće mjere kako bi se obezbijedilo da postupak eksproprijacije bude sproveden i okončan bez daljih bespotrebnih odlaganja, najkasnije u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti ove presude. Ukoliko postupak eksproprijacije ne bude okončan u navedenom roku ili zemljište ne bude eksproprisano, presuda i rješenja donijeta u korist podnosioca predstavke treba da budu izvršena najkasnije u roku od tri mjeseca od toga dana.

V. PRIMJENA ČLANA 41 KONVENCIJE

  1. Članom 41 Konvencije je predviđeno:

„Kada Sud utvrdi povredu Konvencije ili Protokola uz nju, a unutrašnje pravo konkretne Visoke strane ugovornice omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, obezbijediti pravično zadovoljenje oštećenoj strani.”

A. Šteta

  1. Podnosilac predstavke je tražio 16.200,00 eura na ime materijalne i nematerijalne štete. Izgleda da se materijalna šteta odnosi na štetu koja je navodno nastupila na susjednim parcelama podnosioca predstavke (vidjeti stav 8 gore). Podnosilac predstavke je naveo da nije mogao angažovati vještaka da procijeni tačan iznos te štete, te je zbog toga podnio zajednički zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete.
  2. Vlada je tvrdila da je traženi iznos prekomjeran, naročito imajući na umu da je podnosilac predstavke u velikoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka na koju se žalio, jer je ulagao brojne žalbe i dostavljao obimne podneske. Vlada je takođe navela da domaći pravosudni sistem nije radio u punom kapacitetu, jer su mnoge sudije penzionisane, što je takođe uticalo na vođenje brojnih postupaka.
  3. Sud primjećuje da podnosilac predstavke nije naznačio tačan iznos materijalne štete koju je navodno pretrpio zbog povrede koju je utvrdio Sud, te stoga odbacuje ovaj zahtjev. Međutim, Sud prihvata da je podnosilac predstavke morao pretrpjeti nematerijalnu štetu koja ne može biti dovoljno nadoknađena samim utvrđivanjem povrede. Vršeći sopstvenu procjenu na pravičnoj osnovi, Sud mu dosuđuje iznos od 4.700,00 eura, uvećan za bilo koje poreze koje se mogu naplatiti.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnosilac predstavke je takođe tražio iznos od 1.025,00 eura na ime troškova i izdataka nastalih u postupcima pred domaćim sudovima i Sudom.
  2. Vlada je osporila ovaj zahtjev podnosioca predstavke.
  3. Na osnovu prakse Suda, podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u onoj mjeri u kojoj dokaže da su oni stvarno i nužno nastali i da je njihova visina razumna (vidjeti Iatridis protiv Grčke (pravično zadovoljenje) [VV], br. 31107/96, stav 54, ECHR 2000-XI). U konkretnom predmetu, uzimajući u obzir dokumenta koja su mu bila na raspolaganju i gore navedeni kriterijum, Sud smatra razumnim da dosudi čitav traženi iznos koji pokriva troškove po svim osnovama, uvećan za bilo koje poreze koji se mogu naplatiti podnosiocu predstavke.

IZ OVIH RAZLOGA, SUD

  1. Odbacuje,jednoglasno, zahtjev Vlade da izbriše predstavku sa liste predmeta;
  2. Proglašava, jednoglasno, pritužbu na osnovu člana 6 Konvencije i člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju, zbog neizvršenja pravosnažne domaće presude i dva upravna rješenja prihvatljivom;
  3. Utvrđuje, jednoglasno, da nema potrebe da posebno ispituje pritužbe koje se odnose na ishod brojnih drugih pravnih ljekova koji su korišćeni kako bi se izvršile predmetna presuda i rješenja i na dužinu trajanja postupka pred Ustavnim sudom;
  4. Proglašava, jednoglasno, ostatak predstavke neprihvatljivim;
  5. Utvrđuje, jednoglasno, da je bilo povrede člana 6 Konvencije;
  6. Utvrđuje, jednoglasno, da je bilo povrede člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju;
  7. Utvrđuje, sa šest glasova na prema jedan, da je tužena država dužna da obezbijedi da postupak eksproprijacije u odnosu na kat. parcele br. 1084/4 i 1084/10 bude okončan najkasnije u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti ove presude;
  8. Utvrđuje, sa šest glasova prema jedan da, ukoliko postupak eksproprijacije ne bude okončan u roku od jedne godine od dana kada ova presuda postane pravosnažna ili ukoliko predmetno zemljište ne bude eksproprisano, tužena država je dužna da obezbijedi izvršenje pravosnažnih domaćih odluka donijetih 26. februara i 29 i 30. marta 2010. godine u roku od tri mjeseca od dana isteka jednogodišnjeg roka određenog za okončanje postupka eksproprijacije;
  9. Utvrđuje jednoglasno,

(a)   da je tužena država dužna da plati podnosiocu predstavke, u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti presude u skladu sa članom 44 stav 2 Konvencije, sljedeće iznose:

(i) 4.700,00 eura (četiri hiljade i sedam stotina eura), uvećan za bilo koje poreze koji se mogu naplatiti podnosiocu predstavke, na ime naknade nematerijalne štete;

(ii) 1.025,00 eura (hiljadu i dvadeset i pet eura), uvećan za bilo koje poreze koji se mogu naplatiti podnosiocu predstavke, na ime troškova i izdataka postupka;

(iii) da se od isteka navedena tri mjeseca, pa do isplate ovih iznosa obračunava kamata na gore navedene iznose po stopi koja je jednaka najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke tokom zateznog perioda uz dodatak od tri procentna poena;

10.  Odbija, jednoglasno, ostatak zahtjeva podnosioca predstavke za pravičnim zadovoljenjem.

Sačinjeno na engleskom jeziku i objavljeno u pisanoj formi 22. februara 2024. godine na osnovu Pravila 77 stavovi 2 i 3 Poslovnika Suda.

             Ilse Freiwirth                                                    Marko Bošnjak
                 Registar                                                           predsjednik

                    

U skladu sa članom 45 stav 2 Konvencije i Pravilom 74 stav 2 Poslovnika Suda, izdvojeno mišljenje sudije Krzysztof Wojtyczek se nalazi u prilogu ove presude.

 

M.B.
I.F.

 

DJELIMIČNO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE WOJTYCZEK

1.  Uz dužno poštovanje, ne slažem se sa pristupom usvojenim u tačkama 7 i 8 izreke predmetne presude.

2.  U konkretnom predmetu, podnosilac predstavke se prituživao na osnovu člana 6 Konvencije zbog neizvršenja presude i upravnih rješenja koja su donijeta u njegovu korist u građanskom sporu sa fizičkim licem oko imovinskih prava. Istovremeno, podnosilac predstavke nije potkrijepio tvrdnju da je pretrpio materijalnu štetu i nije naveo njen iznos (vidjeti stav 62). Pod ovim okolnostima, konkretan predmet može pokrenuti preliminarno pitanje da li je podnosilac predstavke zaista pretrpio bilo kakvu značajnu štetu.

U predmetima koji se odnose na građanski spor između fizičkih lica zbog imovinskih prava (pokrenutih na osnovu člana 6 Konvencije i/ili člana 1 Protokola br. 1), poželjno je da podnosioci predstavke prikažu i navedu iznos konkretne materijalne štete koju su pretrpjeli tako da se ne može prigovoriti da šteta koju su pretrpjeli nije značajna. Ipak, slažem se da – pod okolnostima konkretnog predmeta – sumnja u ovom smislu treba da bude riješena u korist podnosioca predstavke.

3.  Dalje, konkretan predmet tiče se prava dvije grupe lica koje nijesu bile stranke u postupku pred Sudom: (i) suvlasnika kat. parcela br. 1084/4 i 1084/10 pomenutih u stavu 5 i (ii) vlasnika susjednih parcela. Većina s pravom ukazuje na ovu činjenicu predmeta navodeći u stavu 58 sljedeće: „Sud ne može da ignoriše nalaze domaćih sudova da su sporni objekti, bespravno izgrađeni kao takvi i neusklađeni sa relevantnim standardima, predstavljali jedini pristup okolnim kućama i njihovu vezu sa kolektorom otpadnih voda“. Primjećujem u ovom kontekstu da suvlasnici kat. parcela br. 1084/4 i 1084/10 i vlasnici susjednih parcela mogu imati različite interese i poglede u vezi sa perspekitvom uklanjanja kolektora otpadnih voda, kao i betoniranog puta.

4.  Izvršenje domaćih građanskih presuda u kojima je odlučivano o imovinskim pravima često je delikatno pitanje koje uključuje suprotstavljene pravne interese fizičkih lica. Većina je, ipak, odlučila da odredi konkretne individualne mjere kojima se obezbjeđuje implementacija konkretne presude. Izabrani pristup pokreće nekoliko prigovora. Prvo, osporene mjere je Sud odredio po službenoj dužnosti, pri čemu podnosilac predstavke nije dostavio zahtjev u tom smislu. Sud je o ovim pitanjima odlučio ultra petita. Drugo, ni podnosiocu predstavke niti bilo kome od suvlasnika kat. parcela br. 1084/4 i 1084/10 ili vlasnika susjednih parcela nije data mogućnost da iznesu svoje stavove o optimalnoj metodi obezbjeđivanja obeštećenja za podnosioca predstavke. Nije sigurno da određene mjere reflektuju prioritete podnosioca predstavke. Treće, prije određivanja izvršenja domaće presude ili upravnog rješenja, neophodno je utvrditi da ne postoje pravne ili činjenične prepreke za njihovo izvršenje u domaćem pravu; naročito u konkretnom predmetu kada uzmemo u obzir činjenicu da je proteklo skoro četrnaest godina od donošenja konkretnih rješenja. Četvrto, priroda povrede Konvencije u konkretnom predmetu nije takva da ostavlja realan izbor po pitanju mjera koje su potrebne da bi se povreda ispravila. Diskutabilno je da li su naložene mjere bolje rješenje od ostavljanja slobode izbora tuženoj državi i Komitetu ministara Savjeta Evrope. Tužena država, sprovodeći svoju slobodu, može, na primjer, odlučiti da predloži, kao mogući način implementacije predmetne presude, novčanu nadoknadu za pretrpljenu materijalnu štetu. Dalje primjećujem u ovom smislu da, iako moguća eksproprijacija (navedena pod tačkom 8 izreke) treba da obuhvati nadoknadu koja odgovara trenutnoj vrijednosti eksproprisane parcele, ista neće donijeti nadoknadu za bilo koju drugu vrstu pretrpljene materijalne štete (na primjer, moguću lucrum cessans, ukoliko postoji). U svakom slučaju, eksproprijacija neće obezbijediti izvršenje domaće presude i upravnih rješenja donijetih u korist podnosioca predstavke.

5.  Konačno, želim da naglasim da je konkretan predmet pokrenuo značajno pitanje proceduralne pravde. Sud je odredio mjere koje mogu imati dalekosežni uticaj na prava drugih lica, dok nikome od tih lica nije obezbijeđeno pravo da bude saslušano pred Sudom.

Pod okolnostima gore navedenim, bilo bi bolje suzdržati se od određivanja konkretnih mjera implementacije i obezbijediti da je tužena država – postupajući pod nadzorom Komiteta ministara – zadržala mogućnost predlaganja optimalnog načina implementacije predmetne presude, obezbjeđujući najbolju ravnotežu između – mogućih – suprotstavljenih interesa zainteresovanih lica. U svakom slučaju, racionalni izbor optimalnih mjera za sprovođenje bi zahtijevao utvrđivanje svih relevantnih trenutnih činjeničnih okolnosti u vezi predmetnih parcela, kao i susjednih parcela, uključujući trenutne prioritete podnosioca predstavke i ostalih zainteresovanih lica.

 

Prevod presude preuzet iz Hudoc baze podataka

 

 

FIRST SECTION

CASE OF VLAHOVIĆ v. MONTENEGRO

(Application no. 62444/10)

JUDGMENT

Art 37 § 1 • New unilateral declaration submitted after restoration of application to Court’s list for failure to fulfil undertaking in previous declaration did not provide appropriate redress • Request to strike out application dismissed

Art 6 § 1 (civil) • Access to court • Art 1 P1 • Peaceful enjoyment of possessions • Unjustified non-enforcement of final domestic judgment and two administrative decisions in respect of the removal of unlawful constructions on the applicant’s plots of land

Art 46 • Execution of judgment • Individual measures

STRASBOURG

22 February 2024

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Vlahović v. Montenegro,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

 Marko Bošnjak, President,
 Alena Poláčková,
 Krzysztof Wojtyczek,
 Péter Paczolay,
 Ivana Jelić,
 Erik Wennerström,
 Raffaele Sabato, judges,
and Ilse Freiwirth, Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 62444/10) against Montenegro lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Zoran Vlahović (“the applicant”), on 15 October 2010;

the decision to give notice to the Montenegrin Government (“the Government”) of the complaint concerning non-enforcement of a domestic judgment and decisions delivered in favour of the applicant;

the decision to strike the application out of its list of cases in view of the respondent State’s unilateral declaration by which they undertook to ensure the enforcement of the domestic judgment and decisions and to pay the applicant non-pecuniary damage (see Vlahović v. Montenegro [Committee], no. 62444/10, 22 November 2016);

the decision to restore the application to the Court’s list of cases on 19 November 2020 on the applicant’s request since the domestic judgment and decisions at issue had remained unenforced;

the decision to re-communicate to the Government the complaint concerning non-enforcement of the domestic judgment and decisions delivered in favour of the applicant and to declare the remainder of the application inadmissible;

the parties’ observations;

the Croatian Government’s decision not to make use of their right to intervene in the proceedings (Article 36 § 1 of the Convention);

 

Having deliberated in private on 30 January 2024,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The application concerns a complaint by the applicant, under Article 6 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1, of non-enforcement of a domestic judgment and decisions delivered in his favour in 2010.

THE FACTS

2.  The applicant was born in 1964 and lives in Split, Croatia. He was granted leave to represent himself.

3.  The Government were represented by their Agent, Ms. V. Pavličić.

4.  The facts of the case may be summarised as follows.

5.  The applicant is one of the co-owners of two plots of land, nos. 1084/4 and 1084/10, located in Herceg Novi. He owns one third and one half of the two plots respectively. At the relevant time a certain M.D. owned one eighteenth and one twelfth of the same plots. The land was registered as an uncategorised road.

6.  In June 2005 M.D. constructed a sewage collection system on the two plots of land and paved the road in concrete. He did so without the prior approval of the other co-owners and without the authorisation of a competent body of the municipality of Herceg Novi (“the municipality”).

7.  On an unspecified date thereafter the applicant and one of the other co-owners of the land instituted civil proceedings against M.D. for unlawfully building a sewage collection system and paving the road with concrete. The dispute was entered into the real estate registry (zabilježba spora) in November 2008.

8.  In the course of the proceedings a witness who was a construction expert gave his findings. In particular, he found that the placement of the concrete on the ground to build the road had caused the flow of rainwater to accelerate along the roadway. He stated that the grating and the channel constructed on one part of the road were not sufficient to collect all the surface water from the newly created drainage basin (slivna površina). Therefore, in time, the unregulated drainage of surface water from the road paved in concrete would probably cause flooding and soil deposits (zemljani nanosi), thereby damaging the adjacent plots of land belonging to the claimants. Moreover, if the water from the paved road was not regulated, the water coming from the land of the respondent party would erode even the land on which the road had been constructed. The expert further stated that the sewage collection system had been constructed without the prior authorisation of the relevant administrative body, which also meant that it might not have been constructed in accordance with the relevant construction standards.

9.  On 26 February 2010 the Herceg Novi Court of First Instance (Osnovni sud) found that M.D. had violated the applicant’s rights in respect of plots nos. 1084/4 and 1084/10 by unlawfully paving the entirety of the plots in concrete and constructing a sewage collection system on plot no. 1084/10. It ordered M.D. to remove the above-mentioned objects within fifteen days.

10.  On 29 and 30 March 2010 the municipal police (komunalna policija) issued two decisions ordering M.D. to remove the unlawfully built sewage collection system and the concrete paving respectively. Those decisions were upheld on 27 April 2010 by the municipality Chief Administrator, acting as the second-instance administrative body.

11.  On 18 May 2010 M.D. transferred his ownership rights to the land at issue (see paragraph 5 in fine above) to the municipality free of charge.

12.  On 9 December 2010 the municipality requested the Real Estate Administration (Uprava za nekretnine) to be allowed to expropriate the plots of land in question.

13.  Between 28 December 2010 and 6 May 2019 the municipal police issued a number of decisions postponing the enforcement of its decisions of March 2010 (see paragraph 10 above) for various reasons; all of those decisions were quashed by the Chief Administrator.

14.  On 8 February 2011 the Podgorica High Court (Viši sud) upheld the first-instance judgment of 26 February 2010 in so far as relevant (see paragraph 9 above), rendering that judgment final.

15.  On 15 April 2011 the Court of First Instance issued an enforcement order in respect of its judgment. On 11 October 2011 the High Court quashed it on the grounds that M.D. was no longer a co-owner of the land in question and in view of ongoing expropriation proceedings (see paragraphs 11 and 12 above).

16.  On 19 March 2012 the Court of First Instance dismissed the applicant’s request that the municipality enforce the judgment, on the grounds that a final judgment had been delivered, not in respect of the municipality, but in respect of M.D. That decision was upheld on 24 May 2012 and the applicant was advised to initiate civil proceedings against the municipality.

17.  On 17 April 2012 the Real Estate Administration rejected the municipality’s expropriation request (see paragraph 12 above). On 12 November 2012 the municipality submitted another expropriation request to the Real Estate Administration, but, after a remittal, the proceedings were stayed (prekida se postupak) on 29 May 2015.

18.  On 8 April 2015 the Court of First Instance issued an interim measure, on a request by M.D. and a private company, prohibiting the removal of the concrete paving of the road and the sewage collection system, as ordered by the municipal police (see paragraph 10 above), until the termination of the expropriation proceedings. The court also found that should the decisions of the municipal police be enforced, the parties who had requested an interim measure and other occupants would not be able to live in their flats, thereby suffering nearly irreparable damage (teško nadoknadivu štetu). Notably, there was no other access road to their homes except the one which would be affected by the enforcement of the decisions and the occupants would not be able to use the water supply or sewage infrastructure necessary for the normal functioning of their households and businesses. On 1 June 2015 the Court of First Instance, as the second-instance enforcement court, rejected the applicant’s objection (odbacuje se prigovor) lodged in respect of the decision on the interim measure.

19.  On 11 April 2017 the Supreme Court, while ruling on one of the claims for fair redress brought by the applicant in respect of lengthy enforcement proceedings, held, inter alia, that the expropriation proceedings could not be an obstacle for the enforcement of decisions ordering the removal of certain objects.

20.  On 19 February 2021 the Real Estate and State Property Administration quashed the decision of 29 May 2015, which had stayed the expropriation proceedings (see paragraph 17 in fine above).

21.  On 9 March 2021, after many unsuccessful attempts by the applicant to expedite enforcement of the decisions, the High Court ordered the urgent termination of the enforcement proceedings. It noted that the enforcement was considered final when the relevant decision had either been executed or the enforcement proceedings terminated.

22.  On 27 April 2021 the Court of First Instance terminated the enforcement (obustavlja se izvršenje) of the judgment of 26 February 2010 and cancelled all the actions undertaken in that regard. The court found that there were circumstances entirely preventing enforcement (postoje okolnosti koje u cjelosti sprječavaju sprovođenje rješenja o izvršenju), notably that the respondent named in the judgment was no longer a co-owner of the land in question. The applicant was advised to exercise his right in respect of the municipality in separate civil proceedings, after which, if successful, he could initiate new enforcement proceedings. That decision was upheld on 13 September 2021.

23.  On 12 August 2021, after a remittal, the Real Estate and State Property Administration delivered a decision expropriating the land in question in favour of the municipality so that an access road could be built in accordance with the Detailed Urban Plan. On 14 November 2022, after another remittal, the Ministry of Finance, as the second-instance body, quashed that decision. On 19 December 2022 the applicant contested the Ministry of Finance decision before the Administrative Court.

24. In the meantime, on 20 January 2022 the Constitutional Court dismissed a constitutional appeal lodged by the applicant on 31 May 2017 in respect of the non-enforcement. The court upheld, in substance, the reasoning given by the courts in the enforcement proceedings (see paragraphs 15 and 16 above).

25.  On 27 May 2022 the State Prosecutor’s Office, while dismissing one of the criminal complaints lodged by the applicant in relation to the expropriation proceedings, held that the administrative (expropriation) proceedings could not in any way obstruct the enforcement of the final court judgment of 2010 ordering the removal of the unlawfully constructed objects.

26.  Over several years the applicant repeated his request for enforcement on several occasions, both against M.D. and the municipality, but to no avail. In doing so he relied on section 28 of the Enforcement Act (see paragraphs 29 and 30 below). In one of its decisions, that of 9 August 2019, the Court of First Instance noted that the applicant had relied on that provision, but nevertheless upheld the previous findings, namely that the municipality had neither been a party to the civil proceedings nor been obliged by the relevant judgment to take any action. It dismissed all the applicant’s other submissions as unfounded.

27.  On 16 June 2023 the Constitutional Court ruled in favour of the applicant and quashed the decision of 9 August 2019 (see the preceding paragraph). In particular, the Constitutional Court found that the Court of First Instance had failed to address the application of section 28 of the Enforcement Act on which the applicant had explicitly relied. The Constitutional Court found a violation of Article 6 of the Convention due to a lack of sufficient and relevant reasons in the decision of the Court of First Instance.

28.  On 12 December 2023 the expropriation proceedings were pending before the Administrative Court (see paragraph 23 above), the interim measure was still in force (see paragraph 18 above) and the judgment and the two administrative decisions delivered in favour of the applicant (see paragraphs 9, 13 and 14 above) remained unenforced.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK

29.  Section 23 of the Enforcement Procedure Act 2004 (Zakon o izvršnom postupku, published in the Official Gazette of the Republic of Montenegro – no. 023/04) provided that enforcement could also be ordered on a request by a person who was not named as a claimant (povjerilac) in the enforceable decision, if he or she could prove that the relevant claim (potraživanje) had been transferred to him or her. It also specified that the same was applicable in the event that an enforcement was ordered against a person who was not named in the enforceable decision as a respondent (dužnik).

30.  The Enforcement Procedure Act 2004 was in force until 25 September 2011, when it was replaced by the Enforcement Act 2011 (Zakon o izvršenju i obezbjeđenju, published in the Official Gazette of Montenegro – nos. 036/11028/14020/15022/17076/17 and 025/19). Section 28 of the new Act corresponds to section 23 of the previous Act.

31.  Section 17 of the Enforcement Act 2011 provides that enforcement must be ordered on the basis of an enforceable document unless otherwise prescribed by law. Section 18 provides that, inter alia, an enforceable court judgment is an enforceable document. Section 22 provides that an enforceable document is suitable for the enforcement if it specifies the claimant and the respondent party, as well as the object, form and scope of the claim and the time-limit for fulfilling it. If the enforceable document does not specify a time-limit for the voluntary fulfilment of the claim, that time-limit is to be defined by an enforcement order.

32.  Section 77 provides that in addition to other conditions under which an enforcement can be terminated, which are provided in the Act, an enforcement may also be terminated by a court of its own motion when an enforceable document has been quashed, overturned, declared null and void, that is, if a certificate of enforceability has been revoked. A decision on termination of enforcement annuls all the enforcement actions which were carried out, as long as doing so will not affect the acquired rights of third parties.

THE LAW

  1. PRELIMINARY ISSUE

33.  The Government submitted a unilateral declaration on 30 November 2021 and requested that the application should be struck out of the list of cases in accordance with Article 37 of the Convention. They acknowledged a violation of Article 6 of the Convention. They also undertook to ensure that all the necessary steps were taken to speedily enforce the decisions in question after the completion of the expropriation proceedings or, if the land were expropriated, that prompt actions would be taken to bring the infrastructure in question in line with the relevant construction standards.

34.  The applicant invited the Court to reject the Government’s unilateral declaration. He submitted that in their first unilateral declaration of 6 June 2016, the Government had already undertaken to take all the necessary steps to ensure the enforcement in question, without referring to expropriation, even though the expropriation proceedings had already been pending for more than three years at the time. They had failed to fulfil that undertaking. In their new unilateral declaration they proposed to wait for the completion of the expropriation proceedings and, furthermore, for the resolution of the case without any assurance that the enforcement would take place. In addition, the applicant submitted that the Government had proposed no compensation.

35.  The Court notes that the relevant principles concerning unilateral declarations are set out in Tahsin Acar v. Turkey ((preliminary issue) [GC], no. 26307/95, §§ 75-77, ECHR 2003-VI). In particular, the Court considered that, under certain circumstances, it might be appropriate to strike out an application under Article 37 § 1 (c) of the Convention on the basis of a unilateral declaration by the respondent Government even if the applicant wishes the examination of the case to be continued. It would, however, depend on the particular circumstances whether the unilateral declaration offered a sufficient basis for finding that respect for human rights as defined in the Convention did not require the Court to continue its examination of the case (Article 37 § 1 in fine) (ibid., § 75).

36.  The Court further observes that the present application concerns non-enforcement of domestic decisions and that there have been a number of similar cases in respect of the respondent State (see, among many others, Boucke v. Montenegro, no. 26945/06, §§ 74-75, 79 and 89-94, 21 February 2012; Milić v. Montenegro and Serbia, no. 28359/05, §§ 63-65 and 68, 11 December 2012; Vukelić v. Montenegro, no. 58258/09, §§ 98-102, 4 June 2013; and Mijanović v. Montenegro, no. 19580/06, §§ 81-87, 17 September 2013).

37.  Concerning the present application, the Court stresses that it already struck it out of the list of cases once on the basis of the Government’s undertaking to ensure the speedy enforcement of the judgment and decisions in question (see the procedure part above). However, this undertaking was not fulfilled for which reason the Court restored the application to its list of cases. It also observes that, in their new unilateral declaration, the Government do not propose to ensure the enforcement without delay but rather to await the conclusion of the expropriation proceedings first and then to further proceed depending on their outcome. It notes in this connection that the expropriation proceedings were first initiated in 2010 and that there is no indication as to when they might be concluded. Moreover, the Government’s proposal also includes an option not to enforce the decisions at all. Furthermore, the unilateral declaration neither contains any acknowledgment of a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention nor provides for any compensation.

38.  In view of the above the Court considers that the Government’s unilateral declaration does not provide appropriate redress to the applicant and the Court therefore rejects the Government’s request to strike the application out of its list.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 OF THE CONVENTION AND ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 1

39.  The applicant complained, under various Articles of the Convention, about the non-enforcement of the judgment and the administrative decisions relating to his property delivered in his favour (see paragraphs 9-10 and 14 above). The Court considers that the applicant’s complaint falls to be examined under Article 6 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 (see, mutatis mutandisRadomilja and Others v. Croatia [GC], nos. 37685/10 and 22768/12, § 126, 20 March 2018). The relevant parts of the Articles in question read as follows:

Article 6

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal ...”.

Article 1 of Protocol No. 1

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

  1. The parties’ submissions

40.  The Government did not dispute that the enforcement proceedings had lasted a long time and had become even more complex on account of the change of ownership of part of the land, which had been the reason why the relevant judgment could not be enforced and why the applicant had to institute new civil proceedings against the municipality as the new owner. The municipal police’s decisions could not be enforced because of the interim measure issued in 2015, which was to remain in force until the expropriation proceedings were terminated.

41.  The Government also submitted that there had been no violation of Article 1 of Protocol No.1 to the Convention. They acknowledged that there had been an interference with the applicant’s right to peaceful enjoyment of his possessions. They maintained, however, that the interference had been necessary in a democratic society and had been aimed at meeting the general interest of the community, notably by way of providing an access road to other houses, which was possible only by building it on plot no. 1084/4, as well as building the necessary water and sewage systems infrastructure.

42.  The Government submitted that the expropriation, the aim of which was to build an access road on plot no. 1084/4, and in which there was a public interest, was a preliminary question. Following the termination of the expropriation proceedings, the municipality would initiate urgent repair of the road and the infrastructure so as to bring it in line with the relevant construction standards. The Government stated that that would be the only possible solution in the present case, bearing in mind the amount of time that had passed from the time when the relevant decisions had been delivered in the applicant’s favour and the present condition at the site. In that event the applicant would be entitled to compensation equivalent to the market value of the expropriated property.

43.  The applicant contested the Government’s arguments and reiterated his complaint. In particular, he submitted that it would be absurd if enforcement could be avoided by transferring property from one person to another and if a claimant would be required to initiate new proceedings against every new owner, as in that way any enforcement could be obstructed endlessly.

  1. The Court’s assessment
    1. Admissibility

44.  The Court notes that this complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits

45.  The general principles concerning enforcement of judgments have been summarised in Hornsby v. Greece (19 March 1997, § 40, Reports of Judgments and Decisions 1997-II), Immobiliare Saffi v. Italy ([GC], no. 22774/93, § 59, ECHR 1999-V), Sabin Popescu v. Romania (no. 48102/99, §§ 68-76, 2 March 2004), Matheus v. France (no. 62740/00, §§ 58 and 71, 31 March 2005) and Fuklev v. Ukraine (no. 71186/01, § 84, 7 June 2005).

46.  Turning to the present case, the Court notes that M.D., one of the co-owners of the land in question at the time, constructed a sewage collection system and paved the road in concrete on the land co-owned by the applicant, not only unlawfully, but also while apparently not respecting the relevant construction standards (see paragraphs 8, 9 and 10 above). Even though the applicant obtained a court judgment and two administrative decisions in his favour ordering M.D. to remove the constructions in question, they have never been enforced on account of (a) there being a new co-owner of the property – the municipality, rather than M.D. (see paragraphs 15-16 and 25 above), and (b) the ongoing expropriation proceedings (see paragraph 18 above). More specifically, the domestic authorities and courts dismissed all the applicant’s requests for enforcement on the grounds that the relevant judgment had been delivered in respect of M.D. and not the municipality. It also issued an interim measure in favour of M.D., prohibiting the enforcement of the municipal police’s decisions pending the conclusion of the expropriation proceedings.

47.  As regards the change of ownership, the Court notes that the High Court upheld the first-instance decision ordering M.D. to remove the objects that he had unlawfully constructed (see paragraphs 11 and 14 above) regardless of the change of ownership, which had taken place in the meantime. However, even assuming that the change of ownership was relevant for the purposes of the enforcement, the Court notes that the relevant provisions of both of the Enforcement Acts consistently provided that an enforcement could also be requested against those who were not specified as respondents in the enforceable decisions if the relevant obligation was transferred to them (see paragraphs 29-30 above). It is noted in this regard that the dispute between the applicant and M.D. over the constructions on the land in question was duly entered in the real estate registry in 2008, that is, long before the transfer of ownership took place (see paragraphs 7 in fine and 11 above; compare and contrast Rodić v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 38636/17, § 31, 9 November 2020). The municipality, therefore, could not have been unaware of the dispute in question and could be expected to have also been aware of the first-instance judgment in that connection, which had been delivered by that time (see paragraphs 9 and 11 above). It therefore could be legitimately expected that M.D.’s transfer of his part of the land to the municipality also entailed the transfer of the obligation related to the objects unlawfully built on it. If that were not the case, claimants could indeed find themselves in situations where respondents could repeatedly transfer the ownership of the relevant property, obliging the claimants to initiate one set of civil proceedings after another, thus endlessly obstructing the enforcement in respect of the property in question. However, regardless of the relevant legal provision, the domestic courts held that the applicant should have initiated separate civil proceedings against the municipality, even though it had not been the municipality which had unlawfully built the objects in question and even though the applicant had already initiated one set of civil proceedings in that regard and obtained decisions in his favour. In doing so, the lower courts failed to address the applicability of the relevant legal provision as pointed out by the Constitutional Court when it quashed the decision of the Court of First Instance (see paragraph 27 above).

48.  As regards the expropriation proceedings, the Court notes that in spite of an alleged public interest, the expropriation proceedings have been pending for several years. It also notes that even though they were already ongoing at the time, the Government nevertheless undertook to enforce the judgment and decisions in question, and it was in view of that assurance that the Court struck the case out of the list of cases in 2016 (see the procedure part above). The Court further observes that the domestic bodies, including the Supreme Court, explicitly held that the expropriation proceedings could not be an obstacle for the enforcement of the decisions (see paragraphs 19 and 25 above). The Government submitted that the relevant decisions would be enforced if the land was not expropriated (see paragraph 33 above), meaning that enforcement was still possible. The Court is therefore not convinced that the expropriation proceedings were a preliminary issue, as argued by the Government (see paragraph 42 above).

49.  In view of the above, the Court considers that the failure of the State to enforce the final judgment and the relevant decisions amounts to a violation of Article 6 § 1 of the Convention (see Boucke, §§ 74-75, 79 and 89-94; Milić, §§ 63-65 and 68; Vukelić, §§ 98-102; and Mijanović, §§ 81-87, all cited above).

50.  It also considers that the non-enforcement at issue constitutes an interference with the applicant’s right to the peaceful enjoyment of his possessions, which was not justified in the present case. There has, accordingly, been a separate violation of Article 1 of Protocol No. 1 (see Mijanović, cited above, §§ 88-91).

  1. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

51.  The Court notes that, after the application was restored and re-communicated to the respondent Government, the applicant repeated other complaints he had initially lodged under Articles 6 and 13 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 thereto concerning: (a) real estate administration officials not being prosecuted and sentenced following his criminal complaints, and (b) the length of the expropriation proceedings and not having an effective domestic remedy in that respect.

52.  The Court reiterates that on 14 April 2021 the Government was notified of some of the applicant’s complaints, while the remainder of the application, including the complaints mentioned in the preceding paragraph, was declared inadmissible. That being so, the Court no longer has jurisdiction to examine them (see KIPS DOO and Drekalović v. Montenegro, no. 28766/06, § 139, 26 June 2018).

53.  The applicant also implicitly complained that some real estate administration officials had not been prosecuted and sentenced following his criminal complaints lodged in May 2021 and June 2022. This complaint is incompatible ratione materiae and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 and 4 of the Convention.

54.  The applicant also complained about the outcome of various other legal remedies he had used in order to have the judgment and the decisions in question enforced and, in particular, about the length of the proceedings before the Constitutional Court (see paragraph 24 above). Having regard to its findings in paragraph 49 above, the Court considers that it is not necessary to examine separately the admissibility or the merits of the applicant’s complaints in this regard (see Centre for Legal Resources on behalf of Valentin Câmpeanu v. Romania [GC], no. 47848/08, § 156, ECHR 2014, and the authorities cited therein; see, also, mutatis mutandisHajnal v. Serbia, no. 36937/06, § 137, 19 June 2012).

  1. APPLICATION OF ARTICLE 46 OF THE CONVENTION

55.  The Court reiterates that Article 46 of the Convention, as interpreted in the light of Article 1, imposes on the respondent State a legal obligation not just to pay those concerned the sums awarded by way of just satisfaction, but also to choose, subject to supervision by the Committee of Ministers, the general and/or, if appropriate, individual measures to be adopted in their domestic legal order to put an end to the violation found by the Court and to redress as far as possible the effects (see Scozzari and Giunta v. Italy [GC], nos. 39221/98 and 41963/98, § 249, ECHR 2000-VIII). It is primarily for the State concerned to choose, subject to supervision by the Committee of Ministers, the means to be used in its domestic legal order to discharge its obligation under Article 46 of the Convention (ibid.; see also Öcalan v. Turkey [GC], no. 46221/99, § 210, ECHR 2005-IV).

56.  However, exceptionally, with a view to helping the respondent State to fulfil its obligations under Article 46, the Court may propose various options and leave the choice of measure and its implementation to the discretion of the State concerned or the nature of the violation found may be such as to leave no real choice as to the measures required to remedy it and the Court may decide to indicate only one such measure (see Öcalan, cited above, § 210). The specific remedial measures, if any, required of a respondent State in order to discharge its obligations under Article 46 of the Convention must depend on the particular circumstances of the individual case and be determined in the light of the terms of the Court’s judgment in that case, and with due regard to the above case-law of the Court (ibid.).

57.  The violation which the Court has found in the present case is still affecting the applicant – he is in a situation where the relevant judgment and decisions delivered in his favour as early as in 2010 have never been enforced and where the domestic courts, after more than ten years of not enforcing the decisions in question, terminated the enforcement proceedings, thus allowing the objects, which had not only been constructed unlawfully but also not in compliance with the relevant standards, to remain on the property co-owned by the applicant.

58.  The Court has already held that the right of access to a court would be illusory if a Contracting State’s domestic legal system allowed a final, binding judicial decision to remain inoperative to the detriment of one party (see Hornsby, cited above, § 40). However, the Court cannot ignore the domestic courts’ findings that the objects in question, unlawfully constructed as they were and not in compliance with the relevant standards, provided the only access to the surrounding houses and their connection to the sewage system (see paragraph 18 above). The Court also observes that the land was registered as an uncategorised road even before the time of the events (see paragraph 5 in fine above). The Government submitted that there was therefore a public interest in expropriating the land in question. The Court reiterates that it is not for it to speculate whether or not there is public interest in expropriating the land in question. This question should be resolved in the expropriation proceedings. Having regard to the specific circumstances of the present case, the fact that the expropriation proceedings were initiated in 2010 and the alleged public interest in having an access road and sewage collection system on the relevant plots of land, the Court finds it particularly important that appropriate arrangements be made in order to ensure that the expropriation proceedings are conducted and concluded without any further unnecessary delays, at the latest within one year from the date when this judgment becomes final. Should the expropriation proceedings not be completed within that time-limit or should the land not be expropriated, the judgment and the decisions delivered in favour of the applicant should be enforced within three months after that date, at the latest.

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

59.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

60.  The applicant claimed 16,200 euros (EUR) in respect of pecuniary and non-pecuniary damage. It would appear that the pecuniary damage related to the damage allegedly caused to the applicant’s adjacent plots of land (see paragraph 8 above). The applicant submitted that he could not engage an expert witness to assess the exact amount of that damage, for which reason he made a joint claim for both pecuniary and non-pecuniary damage.

61.  The Government argued that the requested amount was excessive, especially bearing in mind that the applicant had contributed to a large extent to the length of the proceedings complained of, as he had filed numerous petitions and voluminous submissions. They also submitted that the domestic judicial system had not been operating in its full capacity, as many judges had retired, which had also affected the conduct of various proceedings.

62.  The Court notes that the applicant failed to specify the amount of pecuniary damage that he allegedly suffered due to the violation established by the Court and it therefore rejects this claim. However, it accepts that the applicant must have suffered non-pecuniary damage which cannot be sufficiently compensated by the finding of a violation alone. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards him EUR 4,700 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable.

  1. Costs and expenses

63.  The applicant also claimed EUR 1,025 for the costs and expenses incurred before the domestic courts and before the Court.

64.  The Government contested the applicant’s claim.

65.  According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these were actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum (see Iatridis v. Greece (just satisfaction) [GC], no. 31107/96, § 54, ECHR 2000-XI). In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the entire sum claimed covering costs under all heads, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

FOR THESE REASONS, THE COURT

  1. Rejects, unanimously, the Government’s request to strike the application out of the list;
  2. Declares, unanimously, the complaint, under Article 6 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, about non-enforcement of a final domestic judgment and two administrative decisions admissible;
  3. Holds, unanimously, that there is no need to examine separately the complaints about the outcome of various other legal remedies used in order to have the judgment and the decisions in question enforced and the length of the proceedings before the Constitutional Court;
  4. Declares, unanimously, the remainder of the application inadmissible;
  5. Holds, unanimously, that there has been a violation of Article 6 of the Convention;
  6. Holds, unanimously, that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention;
  7. Holds, by six votes to one, that the respondent State shall ensure that the expropriation proceedings in respect of plots of land nos. 1084/4 and 1084/10 are concluded within one year at the latest as of the date when this judgment becomes final;
  8. Holds, by six votes to one, that, if the expropriation proceedings are not concluded within one year as of the date when this judgment becomes final or if the land in question is not expropriated, the respondent State shall ensure the enforcement of the final domestic decisions delivered on 26 February and 29 and 30 March 2010 within three months after the expiry of the one-year period envisaged in respect of the conclusion of the expropriation proceedings;
  9. Holds, unanimously,

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts:

(i) EUR 4,700 (four thousand seven hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 1,025 (one thousand twenty-five euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(iii) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1.  Dismisses, unanimously, the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 22 February 2024, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 

 Ilse Freiwirth                             Marko Bošnjak
 Registrar                                      President

 

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judge Krzysztof Wojtyczek is annexed to this judgment.

M.B.
I.F.

PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE WOJTYCZEK

1.  I respectfully disagree with the approach adopted in points 7 and 8 of the operative part of the present judgment.

2.  In the instant case, the applicant complained under Article 6 about the non-enforcement of a judgment and administrative decisions delivered in his favour in a civil-law dispute with a private party about property rights. At the same time, the applicant has not substantiated his claim that he has suffered material damage and has failed to quantify it (see paragraph 62). In these circumstances, the instant case could raise the preliminary question whether the applicant has really suffered any significant disadvantage.

In cases concerning civil-law litigation between private parties about property rights (raised under Article 6 and/or Article 1 of Protocol No. 1), it is preferable that the applicants show and quantify the specific material damage they have suffered so that it cannot be objected that the disadvantage they have suffered is not significant. I agree nonetheless that – in the circumstances of the instant case – the doubt in this respect should be decided in favour of the applicant.

3.  Furthermore, the instant case touches upon the rights of two classes of persons who were not parties to the proceedings before the Court: (i) the co-owners of plots of land nos. 1084/4 and 1084/10 mentioned in paragraph 5, and (ii) the owners of the adjacent plots. The majority rightly point to this feature of the case by stating the following in paragraph 58: “the Court cannot ignore the domestic courts’ findings that the objects in question, unlawfully constructed as they were and not in compliance with the relevant standards, provided the only access to the surrounding houses and their connection to the sewage system.” I note in this context that the co-owners of plots nos. 1084/4 and 1084/10 and the owners of the adjacent plots may have divergent interests and views in connection with the prospect of removing the sewage system as well as paving the road.

4.  The enforcement of domestic civil-law judgments deciding upon property rights is often a delicate issue involving conflicting legitimate interests of private parties. The majority have decided nonetheless to order specific individual measures ensuring the implementation of the instant judgment. The approach chosen triggers several objections. First, the impugned measures have been ordered by the Court of its own motion whereas the applicant did not submit any request in this respect. The Court has adjudicated on these questions ultra petita. Secondly, neither the applicant nor any of the co-owners of plot nos. 1084/4 and 1084/10 or the owners of the adjacent plots have been given the possibility to present their views about the optimal method of providing redress to the applicant. It is not certain that the measures ordered reflect the applicant’s preferences. Thirdly, before ordering the enforcement of a domestic judgment or administrative decision, it is necessary to verify that there are no legal or factual obstacles to its enforcement in domestic law; this is especially so in the present case when we take into account that almost fourteen years have elapsed since the decisions were handed down. Fourthly, the nature of the violation of the Convention in the instant case is not such as to leave no real choice as to the measures required to remedy it. It is debatable whether the measures ordered are a better solution than leaving some freedom of choice to the respondent State and the Committee of Ministers of the Council of Europe. The respondent State, exercising this freedom, could for instance decide to propose, as a possible manner of implementing the present judgment, pecuniary compensation for the material damage suffered. I further note in this context that although the possible expropriation (envisaged in point 8 of the operative part) should entail compensation corresponding to the current value of the expropriated plot, it will not bring compensation for any other possible type of material damage suffered (for instance a possible lucrum cessans, if any). In any event, expropriation will not ensure the enforcement of the domestic judgment and administrative decisions in favour of the applicant.

5.  In conclusion, I would like to stress that the instant case raises once again important issues of procedural justice. The Court has ordered measures which may have a far-reaching impact upon the rights of other persons whereas none of those persons was granted the right to be heard before the Court.

In the circumstances presented above, it would have been preferable to refrain from ordering any specific implementation measures and to ensure that the respondent State – acting under the supervision of the Committee of Ministers – retained the possibility of proposing the optimal manner of implementing the present judgment, ensuring the best balance between the – possibly – conflicting interests of the persons concerned. In any event, a rational choice of the optimal implementing measures would have required establishing all the relevant current factual circumstances concerning the plots in question as well as the neighbouring plots, including the current preferences of the applicant and the other persons concerned.

 

 

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude